Goriline naj Cro-dance pjesme: #10-#6

10. Massimo – Benzina
[1094 boda / 19 glasova]
Massimo se danas srami svog jedinog besmrtnog doprinosa duhovnoj ostavštini svijeta pa i ne treba na njega trošiti riječi. Čak ne treba pretjerati s veličanjem Tutića. “Benzina” je djelo scenija, genija scene, samo što ovdje scenu treba shvatiti ne kao cro-dance nego kao cjelokupni historijski, kulturni i materijalni korpus referenci potreban za “Benzinu” točno ovakvu kakva jest. Mad Max, trenirka, INA, blue collar work, hanzaplast, rublje, parket, bivša OZNA, rikavela, desant na Okinawu, kerozin, Ringo Starr, kožni baloner, lude dvadesete, leteći asevi u prvom svjetskom ratu (?)… “Benzina” je odraz svijeta, sve je važno i sve se dogodilo i kao takvo je naizgled besmisleno ali zapravo duboko rezonski. Zaumni OhohOHAhOhooo motiv odudara jer djeluje kao autorska intervencija u svijet ali zapravo je isto ostavština te široko shvaćene „scene“, stvarnosti. Onakve kakvu se opservira, filtrira i pamti. (LJ)

9. Kasandra – I’ve Got a Feeling
[1108 bodova / 23 glasa / jedno prvo mjesto]
Kada je u pitanju mainstream kultura prve polovice 1990-ih, malo je toga što nisam aktivno mrzio i prezirao, većinu sam tih pojava uspio zatući iz svojeg pamćenja i dovoljno neutralizirati da ne mogu napraviti ikakvu spomena vrijednu štetu. Danas u doba interneta to izgleda smiješno, ali tada sam actually gledao televiziju jer čak i najgorim samodopadnim samoproglašenim intelektualcima treba period neaktivnog buljenja u prazno i besciljnog pražnjenja mozga. Nije da su ’80-e koje su prethodile ovom razdoblju bile neka posebna sreća, no kako smo do tada već bili eksponirani MTV-ju, više nam nije bilo moguće prodati baš bilo kakav televizijski trash tako da smo donekle imali kriterije. E, kraljevstvo televizijskog trasha i užasa u tom periodu (već smo rekli ’90-e – ne ponovile se!) bila je emisija Sedma noć: kao što se iz naslova dade naslutiti, išla je nedjeljom, malo priče, malo muzike i plesa itd. Mrzio sam sve u vezi te emisije, gledam je, mrzim nju, mrzim TV, mrzim nedjelju još više, najviše mrzim sebe što sam lijen ustati se i raditi nešto inteligentnije, bilo što, buljenje u zid ili zavaravanje samog sebe da učim.

Posebno sam mrzio plesni intermezzo: pustili bi neku dance stvar, na nju bi plesala neka plesna skupina, ne znam je li blesavija koreografija ili kostimografija, pa još starci boomeri dobace “aha, to je tvoja muzika”, a ja više nemam energije objašnjavati i utonem još dublje u fotelju i kada uspoređujem svoje večeri tada i danas uviđam koliko je život bez interneta horrible and meaningless i uopće ne kužim sve koji danas dođu i problematiziraju našu ovisnost o tehnologiji, ono, OK, evo ti, ako te zanima kako izgleda život bez interneta, uzmi si HTV program iz tog vremena – i najgluplji YouTube channel inteligentniji je od toga.

Nekako, sada kada o tomu mislim, Kasandru povezujem upravo s tim periodom i pamtim da mi je bila hejt na prvi pogled. Sigurno je učinila faux pas i pojavila se na nekoj TV-emisiji u krivo vrijeme, možda je to čak bila i kobna Sedma noć ili neka njoj nalik, imidž plavuše u uskoj minici nikako nije odgovarao mojim strogim aseksualnim rejverskim principima. Dodamo li na to sam odabir umjetničkog imena, pa još naziv albuma, ne, stvar ne prolazi čak ni kao trash. No, u mom burnom odnosu s cro-dance glazbom, osim stvari koje dan-danas uzdižem u nebesa (Nikolina sa svojom “Bim Bam Bom” za koju i dalje naričem zbog lošeg plasmana u ovoj listi te I. Bee s drugom “Šumicom” koja je nemjerljivo bolja od prve) i stvari koje prezirem zbog toga što smatram da su dobivale više publiciteta nego što zaslužuju (manje-više cijeli ET opus), postoje i stvari koje su eto, uvijek bile tu, slušale su se, nisu mi bile spektakularno vau-super ali su svejedno popunjavale cijelu priču.

“I’ve Got a Feeling” tako nisam ni u kojoj varijatni povezivao sa sirotom Kasandrom koja je na koncu dobila puno više damagea nego što objektivno zaslužuje, pravi dance-hit sa super spotom, danas mi ta goth-vampire kostimografija totalno super izgleda, kao da je smišljao neki šaljivdžija koji je gledao Rocky Horror Picture Show i skrušeno ću priznati da sam tek kod preslušavanja prilikom priprema za ovu listu shvatio da to zapravo ona pjeva.

Prošlog se ljeta tako, u pripremama za glavnu večer Dimensions festivala, skupilo nas desetak GenX ravera, redom glazbeni znalci istančana ukusa (mo’š mislit’), uvodno druženje bilo je na vrhuncu i umjesto učenih diskusija o floorovima na kojima ćemo provesti noć – razgovor je skrenuo na razmjene iskustava o cro-dance hitovima. Tada smo shvatili koliko svi mi imamo dubok i osoban odnos s tim žanrom, rasprave su bile vrlo oštre i mišljenja su oko mnogo toga bila podijeljena. No, ova je stvar izgleda svima prošla kao “da, OK je…”, kada se prisjećaš cro-dancea, znaš da je bila i “još neka dobra stvar”, e, to je ta, nije dovoljno loveable da pišem ode i eseje ali opet jedna na koju bi svi rado plesali ljeti na moru.

I’ve got a feeling? Može! (SDž)

8. I Bee – Šumica
[1166 bodova / 26 glasova / jedno prvo mjesto]
Željko Žutelija navodno je bio cool i zanimljiv novinar Poleta 1980-ih, no u moj je život ušao kao komentator nekih dnevnih novina koje su egzistirale u Hrvatskoj 1990-ih, pisao je o svemu i svačemu i bio kao užasno ozbiljan i cijenjen, sjećam se da je imao neku frizuru gdje je svaka dlaka bila na svojem geometrijski zadanom mjestu (upamtite motiv frizure i dlake, vratit će se kasnije u tekstu) i kao takav se savršeno uklapao u freak-show hrvatske medijske scene 1990-ih. Da budem do kraja iskren, uglavnom sam se s njim susretao u Feralovoj rubrici “Greatest shits”, i jedna njegova izjava glasila je otprilike da “pjesma koja ima stihove najljepše je u moru biti gol, poslije je s tebe fino papat’ sol je nemoralna i da je treba zabraniti”. Ako sam do tada imao ikakve dvojbe oko toga je li cro-dance pozitivna pojava na našoj glazbenoj sceni, ovime je sve bilo odlučeno, u imaginarnom globalnom sveuništavajućem sukobu gdje se na jednoj strani nalazi Željko Žutelija, ja sam sigurno među onima drugima.

Godina je ovog puta 1994, 4×4 ritam se tek sramežljivo probijao i u skladbe s tekstovima na hrvatskom i zadovoljno sam promatrao naricanja ljudi iz glazbenog mainstreama nad “propašću” i “degradacijom”, 19-godišnji neiskvareni raver u meni vidio je u tomu prve korake rejverizacije društva i ulaska PLUR-a u mainstream (ako sam išta korisno sa ove vremenske distance naučio, to je da se samog sebe ne smije shvaćati previše ozbiljno). Cijela je ta pojava, međutim, ipak egzistirala manje-više odvojeno od mene, tek bi poneki spot na TV-u mi ukazao da eto, sad se sluša kao neki dance iz naše produkcije. Tj. egzistirala je tako do ljeta 1994. kada me je uhvatila potpuno nespremnog, bio sam na Hvaru i nakon ponoći the place to be je bio lokalni “diskač” na Fortici, to je ona neka tvrđava iznad grada, obični upad bio je tada recimo 10 nečega čime se već te godine plaćalo u državi koja je te godine bila aktualna (kao klinci smo bili navikli da svake tri-četiri godine imamo neki drugi novac – ovo sad kako imamo istu lovu zadnjih 25 godina, to je našoj generaciji anomalija nad kojom se još uvijek iščuđavamo), te večeri upad je bio 20, ušli smo unutra i ispalo je da nastupaju neka Simplicia i neka I. Bee, standardno sam bio predmetom ismijavanja da “kako ne znam za njih” i “gdje ja živim”.

Žanr je tada bio još u povojima, mlad, nevin i neiskvaren, pravila nisu još bila definirana, sve je bilo možda malo rough around the edges ali i puno energije, s tog nastupa pamtim samo Ivanu kako je nosila neki pravi rejverski outfit i plesala sa svojom ekipom po stageu u visokim petama i znam da sam nakon svega, ne posebno zainteresirano, rekao OK, fora, ako je ovo mainstream ja sam zadovoljan smjerom u kojem ide društvo. Jedini hit koju sam sa tog nastupa uistinu zapamtio bila je spomenuta “Šumica” i prije nego se bacim na analizu stvari, dugujem jedno objašnjenje mlađim generacijama. Naime, tada je, dakle 1990-ih, još uvijek postojao koncept da su ljudi imali *gasp* stidne dlake, nešto što je naravno danas nepojmljivo, a jedan od termina za rečene dlake i pripadajuću “frizuru” bio je upravo “šumica”. Je li ta pomalo zločesta igra riječi uistinu bila namjera autora pjesme – možemo samo nagađati, ja kao pervert konkretno mislim da jest, time smo se ponovo dotakli dva motiva iz prve rečenice, a naš će siroti novinarski doajen, koje god se ozbiljne tematike uhvatio, u mojim očima uvijek ostati borac za pubičnu hortikulturu nacije.

“Šumici” (pjesmi dakle) se nisam nakon toga dugo mjeseci vratio, zapravo me se puno više dojmio njezin nastavak (“Šumica 2”) kao i cijeli drugi album I. Bee, primarno zbog posve raverskog sounda i obilatog korištenja TB-303 semplova, tek sam slučajno naletio negdje na prvi CD i nabrzinu ga preslušao. Tog trenutka, dojmilo me se koliko prva “Šumica” naspram druge zvuči upravo onako kao tog ljeta 1994, mlado i neiskvareno, bez nekih pretjeranih planova, posve neopterećeno, bezazlena nepretenciozna zabava. I zbilja je tako kada gledam spot, skupili smo se u nekoj random šumici uz more, nebitno je što je bilo prije, sutra, da molim vas, kakvo sutra, plešemo, pijemo blesave koktele, kupamo se usred noći…

…najljepše je u moru biti gol
poslije je s tebe fino papat’ sol (SDž)

7. Mandi – Nisi me bio vrijedan
[1265 bodova / 24 glasa / jedno prvo mjesto]
Ajmo malo o tekstovima u Cro-danceu! Tu je sve sam kantautor do kantautora, ne znaš bi li ih se više prepao Nobelovac Zimmerman ili Intelektualac Cohen. Recimo, super mi je fenomen apsolutne rime, koji se pojavljuje u nekim klasicima ovog žanra, recimo, kod Simplicije, gdje PLIMA PLIMA PLIMA PLIMA PLIMA naša tijela KLIMA KLIMA KLIMA KLIMA i svaka RIBA RIBA RIBA RIBA RIBA vidi kad se tvoje tijelo GIBA! To mi je super. O drugim glupim tekstovima u Cro-danceu neću jer je meta prelaka i zapravo je to neumorno zanovijetanje o tome da su te pjesme imale glupe tekstove jako zamorno i uopće nije smiješno.

Zato ću ja o tekstovima u Cro-dance pjesmama, ali s pozitivnim predznakom. Prvo i prvo, u slučaju nekih pjesama BAŠ MI JE SUPER što su im tekstovi krajnje imbecilni jer je očigledno da su NAMJERNO takvi (zar je itko doista pomislio da Simplicia – umjetničkom imenu unatoč – dok pjeva “Plimu” misli da iz same duše svemira prenosi pjesničku mantru o njegovu smislu?). A drugo i drugo, u Cro-dance pjesmama nalazim korijen ženskog liričnog osvješćivanja! Da! Napisala sam to! I stvarno to mislim!

Prije Cro-dancea većina domaćih ljubavnih pjesama koje su pjevale žene bile su katkad lijepe, a katkad glupe ode nekoj izgubljenoj ljubavi ili potrošenom životu, prepune melankolije i žala za ljepšim danima. Ono, u najboljem i najljepšem slučaju dobili bismo: „Već dugo me puštaš gledat niz pučinu i proklinjat sreću koju more nosi, darujuć’ mi puste i besane noći, gdje mi tuga plete svud srebro po kosi“ (wow, Tomislav Zuppa, WOW!!!), a u najgorem: „Zelene oči bile su moje, zelene oči k’o sunca sjaj (WHAT?), ni sama ne znam zašto ih volim kad našoj sreći došao je kraj“ ili „Zora je svanula, suza je iz oka kanula“). Bilo kakva naznaka ženske samosvijesti pojavila bi se tu i tamo i bila bi pomalo smiješna („Jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto, ja sam skitnica, bježi mi se često“).

E, ali u Cro-danceu, osim u zajebancijama poput “Plime” i “Šumice” (koje su BAŠ SUPER i o’te vrit!) su se sve češće počele pojavljivati pjesme u kojima žene pjevaju, doduše, o muškarcima (jer o čemu bi inače žene? O CIPELAMA?), ali barem pjevaju KRITIČKI i SAMOSVJESNO. Počevši od najvećih hitova Cro-dancea, “Tek je dvanaest sati” i “Iza ponoći” u kojima se kroz plesni ritam glasaju alfa-ženke koje očito uzimaju ono što žele i ne obaziru se puno na to što hoće njihov plijen, preko isto takvog, ali zajebantskijeg “Ja sam vlak”, pa sve do – Mandi i “Nisi me bio vrijedan”.

Okej, “Nisi me bio vrijedan” jest malo cendrava. Većinu pjesme protagonistica kuka na temu: „NAKON SVEGA ŠTO SAM UČINILA ZA TEBE, TI OVAKO!“, ali barem zaključak, himna i refren nije: „Jadna ja, zora je kanula na zelene oči KO SUNCA SJAJ!“, nego: NISI ME BIO VRIJEDAN TI! Jer fakat nije.

I sad, nije da sam provela bilo kakvo relevantno istraživanje, analizu sadržaja niti bilo što slično, nego se ovo temelji samo na mojem osobnom dojmu, ali moj osobni dojam je nenadjebiv pa ga zato sad izvolit čut i počut! Odgovorno tvrdim da zahvaljujući Cro-danceu, a najviše od svega zbog “Nisi me bio vrijedan ti” danas u popularnoj domaćoj glazbi, ma koliko kuruzna i bezvezna bila, imamo respektabilan broj tekstova u kojima žene svojim bivšim, sadašnjim ili potencijalnim pjevaju DAJ, ODJEBI, KRETENU, IMAM JA I PAMETNIJEG POSLA. Jest da to najčešće nije uobličeno tako, nego više na liniji „eeeeej, lopove, ooooj, otrove“ (ili, ako baš hoćete konkretno: „Heeeej, majstore!“ 😊), ali svakako je pomak na bolje od cmizdruckanja za budalom koja ti gazi srce, a ti mu još poručuješ GAZI, GAZI SRCE MOJE, DRAGI, GAZI TI. I za taj pomak možemo, između ostalih, zahvaliti i ovoj pjesmi. (ZP)

6. Emilia Kokić & Nina Badrić – Ja sam vlak
[1283 boda / 26 glasova]
Jedva da imam pojma što se ovih dana zbiva u hrvatskoj pop-glazbi, a ono što o njoj saznam samo me drži u uvjerenju da trebam i dalje živjeti u blaženom neznanju. Čisto da ne pričam napamet, ukucah “top lista” u gugl – predrasude su se još malo potvrdile. Najveći aktualni hit u Hrvatskoj trenutno je nešto zvano “Moj Vukovar” u izvedbi nakupine imena “Zaprešić Boys” (na fotkama izgledaju kao da se spremaju ići na Merčepov sprovod, ili na zadatak u Pakračku poljanu), u produkciji lika iz Connecta (oduvijek su mi bili zakurac pa nisam razočaran, ali svejedno, koje srozavanje) gdje izražavaju ljubav prema… joj, nije da je bitno, jebo vas više rat, nabijte si vodotoranj u dupe. Zatim, tu je Massimo (bože, on je još neki faktor), s pjesmom koju je potpisao Ivan Dečak iz Vatre (koji unholy matrimony!), pa nešto zvano Pravila igre, što sam se odvažio poslušati – srećom, učinio sam to na slušalice, pa nisam nikome prisutnom u svojoj blizini morao objašnjavati što mi je došlo da slušam taj… ma čak ni “užas” nije prava riječ, to je naprosto ništa. I onda uočim, to ništa supotpisao je Miro Buljan, koautor i pjesme o kojoj upravo moram nadrljati crticu. E moj Miro, nekad si znao napisati vrhunski hit, a danas si valjda napisao algoritam za izbacivanje ništavila koje glumi pop-glazbu. Šta bi? Nekoć je naša scena znala izbaciti pjesme kojih se, eto, i dan-danas rado sjetimo – a možete li zamisliti nekoga da za 25 godina sastavlja liste najboljih hrvatskih stvari iz ovoga doba?

Stvar je još luđa jer je cro-dance nastao u jednom od najmračnjih razdoblja ove zemlje – kada pogledam društveno-povijesni kontekst u kojem se pojavio, ne mogu se odlučiti je li to potpuno suludo, ili zapravo sasvim očekivano. Zemlja je bila gotovo prepolovljena, dobar komad teritorija je u šapama tragikomične wannabe paradržave, a ostatak u šapama hadezea. Tuđman je voljeni vođa, a kojekakav društveni talog postaje elita, što uz pomoć metka, što uz pomoć pljačke, što uz pomoć prljave politke. I dok društvo tone, neki ljudi prave neku novu glazbu, posve neopterećenu i veselu, koju Hrvati masovno prigrljuju, stvarajući jednu od najvećih scena toga vremena. Kako, jebote?! Opet, možda to ima smisla, možda je u tim olovnim godinama i bilo potrebno nešto posve drugačije od svega što je tada vladalo društvom, tračak svjetlosti u mraku, oaza bezbrižne zabave, jer tko bi normalan inače preživio ono što ga je okruživalo. Danas, OK, nije da nam baš cvatu ruže, ali daleko smo od onodobnog čemera – unatoč tome, Hrvatima je trenutno najdraži hit još jedno čemerno prisjećanje na taj čemer. Kako, jebote?! Možda je stvar u tome što, kako se umilo društvo – tada zakon nije zapravo štitio ništa i nikoga, danas imamo fensi stvari ala gej brak, onodobni zlikovci sada su ugledni građani, pa više ne ubijaju i našli su suptilnije metode pljačkanja – tako su se umili i autori pop-pjesama. Umili do bezličnosti. Možda Hrvatima zapravo treba biti jako loše u životu da naprave nešto dobro – tko zna, kada ubrzo stisne korona kriza, možda opet počnu praviti hitove dobre kao “Ja sam vlak”, dugo već nisu.

Što, doduše, ne bi bilo lako, jer, kako je ova dobra stvar. Nina Badrić danas je smoruša, hvatate se za glavu kada čujete da mladi ulični svirači vriskaju od oduševljenja jer ih je posnimila za instač, Emilija Kokić… pa, nemam pojma što je s njom (osim da se, dobre li fore i kvizaškog podatka, udala za Miljenka Kokota 😀 ), mada sumnjam da je vrijedno spomena. Ali, prije četvrt stoljeća, u ta ružna vremena, njih dvije su glavne frajerice, plazaju po hot tipovima golih torza dok im poručuju “I want your ass”. Danas, čujem, na radiju sasvim ozbiljno puštaju pjesme čiji tekst glasi “kad sam se zaredio, znao sam da sam te povrijedio”, a pop-zvijezde samo žele oca svojoj djeci. Emilija i Nina, pak, ako će i zaplakati za idiotom koji ih je povrijedio (valjda se nije zaredio), ubrzo će obrisati suze i prpošno poručiti (idiotu ili potencijalnom novom?) da će ga rasturiti k’o beba zvečku i oteti ga njegovoj curi. I to sve usred Hrvatske oglupavljele od prizemne nacionalističko-klerikalne ideologije – koja sada ispisuje hitove. I to, kakva li čuda, dosadne. Patetične. A ja, sori, ne želim slušati naricaljke o vučedolskim golubicama, želim ritam na koji se može plesati, želim refrene na koje mogu dignuti ruke i zapjevati ih, želim tekstove gdje cure poručuju dečkima da će “zaboraviti da su hodali” – s tim se mogu poistovjetiti. Ne samo jedna od najboljih pjesama cro-dancea, jedan od najboljih hrvatskih hitova uopće. A Hrvati, možda da ih nešto zgazi kao taj vlak pa opet bude nešto od njih.

P.S. “Hali gali noć sjaji ti u očima” – jel’ to neka referenca na Hali Gali Halida i “hajde da se drogiramo, nek se oči sjaje”? (NP)

(pisali: Leonard Jurić, Sead Džubur, Zrinka Pavlić, Nikola Pezić)

Goriline naj Cro-dance pjesme: #197-#151

197. Magnetic – Što je dan [2 boda / 1 glas]
196. Indigo – Sex [6 bodova / 1 glas]
195. Davor Borno – Ljubav ili grijeh [6 bodova / 2 glasa]
193. Ilan Kabiljo & D’Knock feat. Baby Dooks – Tvoje tijelo / Jacques Houdek – Neka bude zauvijek [7 bodova / 1 glas]
192. Spen D.D. – Ti i ja [8 bodova / 1 glas]
190. Colonia – Deja vu / Tina i Nikša – Da je bilo sve po mom [11 bodova / 1 glas]
189. Donna – Te quiero amor [15 bodova / 1 glas]
188. Roxy – Crno je [17 bodova / 1 glas]
187. Nina Badrić – I ponekad kada [18 bodova / 1 glas]
186. Novi fosili – Marina iz moje ulice [19 bodova / 1 glas]
185. ET – Do Ya Think I’m Sexy [22 boda / 1 glas]
183. Matrix – Noć je kriva za sve / Nina Badrić – Istina [23 boda / 1 glas]
181. Karma – Oči zelene / Nikolina – Tik tak [24 boda / 1 glas]
178. Ivana Brkić – Samo šuti / Lucky Star – Oh Susana / Srebrna krila – Kiss My Body [25 bodova / 1 glas]
175. Gospodari snova – Ti ne možeš promijeniti svijet / Kuzma & Shaka Zulu – Sladoled / Sandi – Jako dobar dan [26 bodova / 1 glas]
174. Annamaria & Ilan Kabiljo – 100% [27 bodova / 1 glas]
173. Branka Bliznac – Otok banana [28 bodova / 1 glas]
172. Nikita – Jer sam tvoja [29 bodova / 1 glas]
171. Magnetic – PMS [29 bodova / 2 glasa]
170. Silva – Zaljubljeni [30 bodova / 1 glas]
169. Karma – Ako odeš [32 boda / 1 glas]
168. Minea – Mornaru moj [34 boda / 1 glas]
167. Dino Dvornik – Žigolo [34 boda / 2 glasa]
165. Karma – Amore mio / Simplicia – Ja ću te zapaliti [35 bodova / 1 glas]
164. Karma – Prije nego mi haljinu svučeš [36 bodova / 2 glas]
161. Colonia – Dio nje / Ivana Banfić – Sad / Tony – 23. prosinac [37 bodova / 1 glas]
160. Giuliano – Kreni dalje [38 bodova / 2 glasa]
158. Mladen Burnać – Nešto me vuče / Novi fosili – Spray [40 bodova / 1 glas]
157. Karma – Molitva [40 bodova / 3 glasa]
156. Giuliano – Srna i vuk [41 bod / 2 glasa]
154. I Bee – Navigator / Vanessa – Loše lažeš ljubavi [42 boda / 1 glas]
153. Jacques Houdek – Na krilima ljubavi [43 boda / 2 glasa]
152. Dino Dvornik – Điha điha [43 boda / 2 glasa]
151. Zona ozona – Jaje [44 boda / 2 glasa]

R.I.P. Miša Aleksić

Goriline naj Cro-dance pjesme: #15-#11

15. ET – Molitva za mir
[706 bodova / 14 glasova]
Godina je 1991., ja imam šest godina i tek postajem doista biti svjestan sebe i svijeta oko sebe, a taj svijet već odlazi u kurac. Jedan od rijetkih prozora u njega je televizija, a na njezina dva i pol kanala, između prizora četničkih klanja, tenkova i razorenih gradova, spotovi domoljubnih pjesama. Koje su mi tada pretežno bile super, nebitno koliko su grozne zapravo bile (Hrvatineeee!), jer imaš šest godina i sve što ti iole diže moral u danima kad su uzbune svakodnevna pojava može proći, jer, hej, za dom braćo, za slobodu borimo se mi! I, u moru svakojakih budnica, žalopojki i davorija osvanula je jednog dana i jedna koja nije zvučala kao nijedna druga. OK, bila je tu plava ženska koja je pjevala refren, taj dio mi je bio jasan, ali popratna muzika nije zvučala kao ništa što sam prije čuo. Em samo neki naglašeni ritam, em neki čudni pimplavi zvukovi, em u jednom času dva tipa počnu nešto pričati… ako to i nije bio moj prvi prvcati susret s elektronskom glazbom, svakako je bio prvi koji sam zapamtio.

Skoro 30 godina kasnije (VEĆ!?) svijet opet odlazi u kurac, domoljubja je pristojnom svijetu već odavno pun kurac, a glazba koju slušam svela se najvećim dijelom na elektroničku. Moral mi sada diže sastavljanje liste za Gorilu, i skužim da ću imati podosta ET-ja na njoj – ipak je to najkonzistentniji act scene – pa, preslušavajući njihove hitove, danas ipak nešto pametnijih i naslušanijih ušiju, skužim i da će mi “Molitva za mir” zauzeti najviše mjesto. Puno je razloga za to, od moćnog Vanninog glasa koji je otpjevao možda i najbolji njihov refren, do toga da je rap Boytronica i (valjda?) Da Reala, koliko god dirljivo nevješt kao i, recimo, KLF-ov, bio, zapravo sasvim dobro funkcionira u svojoj iskrenosti, što sve “Molitvu” čini jednom od rijetkih domoljubnih pjesama od kojih vas ne uhvati cringe kada se sjetite kako ste ih nekoć naglas pjevali uz televizor. Već to nije nimalo mala stvar, ali najvažniji razlog, ipak, jest što “Molitva” ima tu čast da me upoznala sa stvarima kao što su repanje, programirani ritam, amen break, postavši tako prvim korakom u svijet koji je tada, unbeknownst to me, već uvelike cvao tamo u dalekom svijetu, da bi mi godinama kasnije postao jednim od najvažnijih dijelova života. It surely was a beginning of a new and excitingly different story. (NP)

14. Ivana Brkić – Oči boje kestena
[747 bodova / 16 glasova]
Crtica je, kao što to obično biva, napisana – u zadnji čas. Ipak, nekako – na vrijeme. Što sam stariji, a ovo je valjda mantra svake osobe modernoga doba, vrijeme ide sve brže. Plus, stvarno nije da ga previše gubim, jednostavno ga često – nemam. Dvije su osnovne niti koje mi se često provlače mislima kad razmišljam o tom apstraktnom, zapravo duboko zastrašujućem pojmu. Prvo, koliko smo ga u životu, kratkom kakav jest, iskonceptualizirali kao pojam koji se kreće, bježi, pomiče se, dinamično je: vrijeme nam tako leti, vrijeme curi, ono istječe, neumoljivo prolazi, a drži se i korak s njim (Gorilini glasači svakako, što zorno pokazuje i ovaj izbor)… Drugo, uz to vrijeme-kao-kretanje, upravo zbog njegova brzog prolaska u našoj svijesti, doživljavamo ga kao najveću vrijednost: vrijeme je novac, na njemu dobivamo, vrijeme krademo, ali ga i kupujemo.

Često se prešutno podrazumijeva da će vrijeme pokazati je li nešto glazbena pomodnica ili je trajna hitčina. Kad se Ivana Brkić pojavila ranih nultih (točnu godinu ne znam napamet – a ovdje ću je iz razvidnih razloga i preskočiti), bila je potpuni hit. Kombinacija cjelokupne (fizičke) pojavnosti i glazbenog (i scenskog) izričaja davale su nam potpuno pravo da je okrunimo laskavom titulom “hrvatske Britney”. Na albumu Uzmi sve, svojevrsnom trance-pop nastavku na dio ranijeg hrvatskog dancea, uz napucani aranžman novog milenija, bilo je stvarno svega – okupili se na jednom mjestu: Marijan Ban, Alka Vuica, Fayo, Enes Tvrtković, Milana Vlaović, Husein Hasanefendić, Darko Rundek i Davor Tolja. Uz izlete s engleskim jezikom i Cascada-style promašenu obradu hita 80-ih “Kao pjesma” Cacadou Looka, našlo se par hitova poput “Samo šuti”, “Uzmi sve” i “Nije me sram”.

Ipak, znatno više se istaknuo (danas) najveći Ivanin hit – “Oči boje kestena”. Reputaciju koju je s vremenom izgradio duguje oživotvorenoj nostalgiji – onoj koja bezobrazno izravno evocira pojam minulog vremena. Od uvodnog “Sjećaš li se još…”, preko krajnje sjetnih, ali šarmantnih lyricsa i podižuće dance atmosfere, sve do simboličkih ideograma brzog vlaka u plavo-sivom (ali živom) spotu i visokog sata s kojim se pjevačica uhvatila ukoštac i fizički, zakucao je kao malo tko u tom razdoblju. Vjerojatno nitko. (Sličan eskapistički trenutak, uz nešto optimističniju jadransku vibru, danas nudi još Vesnina “Jutro donosi kraj”.)

I ono sad već kultno popkulturno pitanje vezano uz hrvatsku (estradnu) scenu: gdje je Ivana Brkić sada? Je l’ uopće bitno? Bitno je gdje je bila početkom nultih – upravo tamo gdje se vrati i prosječni milenijalac kad izmoli ovu pjesmu od DJ-a (DJ vjerojatno pomisli: “Zaboravi, ne traži “Oči boje kestena”…) i kada ju ipak – negdje tamo oko 00:05 – možda i dobije. U prvoj stotinki događa se instantno prepoznavanje. Vrijeme nakratko stane. U tekstu “godine nećeš vratiti”, ali se one u trenu vraćaju. Sugestivno se ponavlja “za-bo-ra-vi…”, ali sjećanja se ipak otimaju zaboravu. Slušam pjesmu iznova i mislim si – još je uvijek svježa i vrijeme ju nije pregazilo. Dobro mu odolijeva. Još uvijek mu prkosi. (Kad pjesma naglo prestane, još jednom kratko odzvoni, a vrijeme kreće grabiti dalje.) (FK)

13. Vesna Pisarović – Jutro donosi kraj
[751 bod / 15 glasova]
Tamo negdje prema sredini devedesetih Turbo Limach Show je bio možda i ponajbolja emisija na televiziji, barem prema mom skromnom mišljenju. Imao je onu, danas više nepostojeću, nevinost reality showa u svojim prvim sezonama, kad na njega ne dolaze ljudi zbog slave, nego samo oni koji imaju što za pokazati. Tako su Cmrkovom pozornicom prodefilirali i Renata Sabljak i Saša Lozar, a i jedna zgodna crvenokosa curka koja je uz klavirsku pratnju pjevala medley “Bohemian Rhapsody” i “I Will Always Love You”. Snimke iz tog razdoblja iz bolnih razloga su izrazito rijetke, ali se sjećam da sam onda komentirao s frendovima kako je zgodna cura i kak super pjeva. Pobijedila je taj put, a sljedeći put je odabrala manje atraktivne pjesme i prošao je netko drugi. Bila je previše ispred da bi se dala ukalupiti.

Nekoliko godina kasnije pojavila se u eteru pjesma “Da znaš”, apsolutno predivna balada, pogotovo nekome tko u životu nije čuo za tamo neku Lauru Pausini. Trebalo je neko vrijeme da povežem tu crvenokosu slatkicu s onom iz TLS-a, ali dojmovi su bili isti – pa i bolji. Cijeli taj prvi album je davao dojam jednog pravog osvježenja na sceni, jedne punokrvne pop (ne folk) pjevačice koja će postati ono nešto veliko.

Drugi album bio je malo neobičniji. Bila su tu koketiranja s huljićevstvom i nekim manje komercijalnim izričajima, ali se i dalje držala smjera koji sam si ja zacrtao u glavi. Taj drugi album Za tebe stvorena kulminira pjesmom “Jutro donosi kraj”, u kojoj je sva radost, sva emocija i svo Vesnino umijeće stopljeno u jedan prekrasan ljetni pjesmuljak, ne lažno sretan niti lažno tužan, već baš s pravom dozom melankolije i mladenačkog optimizma. Dance beat čini ovu pjesmu savršenom podlogom za energično hodanje, a oni koju ju zaista žele čuti, neka potraže Vesnin unplugged nastup u dnevnom boravku Narodnog radija. ❤

Imala je Vesna hitova i kasnije, nastupila je i na Eurosongu, a onda je, nakon jednog koncerta Petera Brötzmanna (jednog jutra, volim misliti), odlučila da želi više i otišla u Njemačku, u jazz, u nove horizonte. Izbjegla je zle misli kako bi mogla biti uspješnija ako promijeni imidž i postane Lana Jurčević. Bila je previše ispred da bi se dala ukalupiti.

Vesna se sada vratila, nije više crvenokosa, ali je i dalje simpa i opet nam pjeva. Možda se time ostvarila i ponajveća maštarija svake mlade duše iz Vesnine pjesme: da kraj koji to jutro donese ipak nije kraj. (BB)

12. Kasandra – Nisi ti jedini na svijetu
[865 bodova / 18 glasova / jedno prvo mjesto]
Govorimo li o ma kojem glazbenom pravcu ili razdoblju, gotovo je pravilo da njegovu ultimativnu pjesmu neće napraviti nitko od najznačajnijih protagonista nego netko tko se nasrao sa strane, uhvatio zeitgeist i nekako sve posložio u savršenu kombinaciju. Takav je slučaj i s ovim, nikakvi ET, nikakva Colonia – na vrhu mog osobnog izbora je Kasandra! U startu sam mislio da će mi nešto posve drugo biti na broju jedan ove liste, no kada sam se potrudio podsjetiti se svih pjesama koje su imale ma kakvu šansu ući mi u top 50, više nikakve dileme nije bilo – ovo je naprosto ultimativna Cro-dance pjesma.

Svi su elementi u savršenom dosluhu, tekstom se gađaju primarni patrijarhalni instinkti, posveta je to dobrom starom mačizmu, a ne nekakvim dosadnim ugledima, diplomama, stanovima i jahtama. Zapravo, ova pjesma se tematski savršeno isprepliće s pjesmom koja će mi se naći na broju jedan ako ćemo ikada imati glasanje o drugom najvećem fenomenu hrvatske popularne glazbe devedesetih, tamburaškoj glazbi. Samo što se, dakako, “Neće snaša tamburaša” odvija prije, a “Nisi ti jedini na svijetu” nakon katarze glavne junakinje. No da tkogod snimi sapunicu koja bi prvo pratila događaje iz jedne, a potom i druge pjesme, imali bismo potencijalni hit na razini Krv nije voda! Recimo, s Vlatkom Pokos, ili možda Simonom Kakolisedanasvećpreziva u glavnoj ulozi…

Uza sve to, ovaj Kasandrin zgoditak karijere jedna je od rijetkih pjesama koja se može pohvaliti da joj je uvodni stih („Meni treba čovjek, meni treba men…“) barem jednako zarazan, ako ne i zarazniji i općepoznat od samog, mada vrlo upečatljivog refrena. Zanimljivo, pjesma se u prepoznatljivom aranžmanu Mire Buljana pojavila na Zagrebfestu 1993., istom festivalu koji nam je dao još jedno remek-djelo dancea, “Bebu” Senne M. Eat your heart out, MTV Unplugged!

Dakako, nitko nije prorok u vlastitom selu, a to se očito odnosi i na proročice, ili bar na one koje po njima uzmu scensko ime. Umjesto da zasjedne na vrh scene, Kasandra se zbog bolesti vrlo brzo povukla s nje, pa i iz javnog života, dodavši i element „Shine on you crazy diamond“ mistike čitavoj priči. Nije jedina dance zvijezda koja je naprasno nestala sa scene, no u njenoj priči ima najviše elemenata klasične tragedije. Odnosno bluesa, a čim se blues uključi u priču, imamo dobitnu kombinaciju, što se mene tiče. Uistinu, ne vidim kako bi mi ova pjesma mogla biti ma gdje osim na broju jedan. (DMJ)

11. Vlatka Pokos – Metak
[1023 boda / 23 glasa / jedno prvo mjesto]
Iako je rođena kao Vlatka Vuković u Salzburgu, veći dio djetinjstva provela je u Sokolovcu gdje pobjeđuje na manifestaciji „Prvi glas Koprivnice“. S 19 godina mijenja Lidiju Asanović na mjestu pjevačice Srebrnih krila gdje ostaje pet godina, a nakon toga se odlučuje za solo-karijeru. Njen najveći hit do dan danas (usprkos solidnom uspjehu dijametralno suprotno naslovljenih poluhitova “Ne tražim ništa” i “Potroši sve”) bez premca je pjesma “Metak” s kojom je pokosila (pun intended) plesne podije širom regije i dijaspore. Bezazlena vremena kada se čekao petak i vikend za izlazak van te eventualni susret sa simpatijom, danas u vrijeme društvenih mreža kada je praktički sve udaljeno dva klika od nas a cure i dečki besramno nude svoju intimu na „izvol’te“, izgleda kao relikt nekog zastarjelog romantičnog svijeta koji se nikada neće vratiti. Metak iz naslova pjesme je ujedno bio i neskrivena seksualna metafora što je, uz urođenu erotičnost, Vlatkicu lansiralo u vrtlog džet-seta domaće estrade i čitavog niza tabloidnih skandala i skandalčića, kulminirajući aferom s ocvalim plejbojem Radeljakom koju su mediji zlurado razvlačili naslađujući se vicevima o salmoneli i starim jajima. Okušala se Vlatka i u voditeljskom poslu, da bi se konačno skrasila u Kanadi odakle povremeno komentira društvena zbivanja u Hrvatskoj, što i dalje uredno prenose mediji. Bez obzira što mislili o Vlatkinoj personi, “Metak” će neizbježno zauvijek ostati jedno od nezaobilaznih mjesta devedesetih godina prošlog stoljeća i gotovo pa himna hedonističkog dijela ratne generacije, onih koji su tijekom rata i poraća rađe svršavali na glazbu i rasplesana tijela nego na tenkove i zastave. (MK)

(pisali: Nikola Pezić, Filip Karačić, Borko Barić, Dino Milić-Jakovlić, Mario Kovač)

Goriline naj Cro-dance pjesme: #20-#16

20. Colonia – Sve oko mene je grijeh
[647 bodova / 15 glasova / jedno prvo mjesto]
Dolazim ja tako na Filozofski po prijepis diplome u referadu. Treba mi za neki posao na koji sam se prijavila jer se, otkad je korona, po cijele dane prijavljujem za poslove ili projekte. Ta nezaposlenost i poluzaposlenost su totalni full time job i ne bi živ čovjek vjerovao koliko mi vremena oduzima. Te se prijavi, te sastavi CV u Europass formatu – engleski i hrvatski, pa onda daj neki u nekom drugo formatu jer nije Europass za sve. Onda ajde na ovaj i onaj webinar o ovom i onom poslu, pa na intervju preko Skypea ili Zooma, pa na online testiranje, pa psiho-test, pa dajte ovih 500 riječi probnog prijevoda… Stalno nešto radim, a samo me rijetki heroji plaćaju.

Sad još i na Filozofski moram ić, a to uglavnom nastojim izbjeć jer me svaki put tamo uhvati očaj. Ili odmjerim puk koji se muva po hodnicima pa shvatim da sam godinama, likom i habitusom daleko bliže profesorima negoli studentima (jesmo li i mi bili takvi balavci? Nema šanse!), ili osjetim onu staru nelagodu koju sam osjećala još dok sam studirala ovdje – da ne pripadam na to mjesto. Jest, studij mi je bio super, čak sam i neke profesore voljela, među ekipom s godine imala sam super frendova, s nekima se družim i danas – čak Gocu povremeno posjetim u Londonu, a i sa Sinišom sam bila na kavi kada je zadnji put iz Irske došao u Zagreb. Ali cijeli taj svijet Filozofskog… nikada ja nisam bila to. Zato sam se ovdje gubila i tada. Referada je desno, je li tako? Ajd, idem probat. Iako nisam sigurna.

Još me povrh svega dekoncentrira i taj neki radio s nevidljivih zvučnika pa bauljam po auli osvrćući se ne bih li locirala kamo su ih postavili, ali ništa. Samo čujem neke lagane zvukove klavira i neku žensku koja šapuće uz njih. Što je to? Poznata mi je stvar, ali nisam baš sigurna ni tko pjeva ni kak se zove. Vjerojatno neki od onih artsy-fartsy-indie-whatever bendova za koje sam se u to vrijeme možda znala i pretvarati da mi se sviđaju e da bih se uklopila među one superkul cure s odsjeka za filozofiju, ali to nikad ne bi uspjelo pa bih se vratila u naručje svoje škvadre sa sociologije, kojoj je više-manje bilo potpuno svejedno šta slušaš. Mislim, STVARNO svejedno. Na našim tulumima znao se pjevat i Mišo, a to ostatak Filozofskog sigurno ne bi odobrio i da su nas otkrili, izbacili bi nas garant.

No koja li je to stvar, jebote? Idem dalje po auli i onda odjednom s desne strane, u onim zastakljenim prostorijama, negdje između knjižare i garderobe, spazim STUDIO TOG RADIJA. S jedne strane ZA KLUPOM sjedi voditelj pred mikrofonom, a s druge strane, TAKOĐER ZA KLUPOM – sjedi neka crna ženska koja mi je blago poznata. Gdje sam je vidjela? Na televiziji? Ali ta ženska sjedi pred mikrofonom i šapuće ono što čujem s nevidljivih zvučnika. Bacim pogled prema referadi – ah, ko jebe diplomu, neće pobjeć! – pa pogurnem vrata u ostakljenu prostoriju i dok se voditelj okreće prema meni s upitnim pogledom u očima, ja odmah u glavu istresem pitanje: „Koja je ovo stvar?“

Na to žena s druge strane za klupom krene pjevat: „Sve oko mene je grijeh, vrijeme je, morat ću poć, kao Atlantida tonem u noć, jedini znao si ti za mene moliti, samo ti…“

U to mi se na rame nježno spušta ruka i ja se trgnem, budeći za kuhinjskim stolom na kojem preda mnom stoji laptop i vrti se youtube. „Ljubavi, zaspala si“, govori mi On sa smiješkom i ja se zbunjeno osvrćem oko sebe. Fakat sam OPET zaspala sjedeći za kompjuterom. Ubija me ovo radno vrijeme poluzaposlenosti. „Jesi mi poslala svoju listu za najbolje Cro-dance stvari?“, pita me On, a ja se smješkam, trzam glavom prema laptopu i govorim: „Jesam. Evo, i playlistu sam si na youtubeu sastavila, ovo mi je na šestom mjestu“. „Super, super“, zadovoljno me tapša po ramenu i odlazi u sobu, a ja otvaram Google kalendar i pišem podsjetnik: „Otići na Filozofski po kopiju diplome“. Uzdahnem pred kompom dok se pitam bih li ih možda odmah mogla tražiti pet ili deset jer kako je krenulo s tim prijavama, tko zna koliko će mi ih još trebati. Indira na youtubeu upravo završava s pjesmom. (ZP)

19. Velina – Sherry, Sherry
[652 boda / 16 glasova / jedno prvo mjesto]
Jedna od stvari koje najvolim kod cro-dancea je to koliko je znao biti suludo nasumičan: da ova pjesma nije nikada postojala ali da zato postoji nekakav Cro-Dance Idea Generator, mislim da bi morali kliknuti jedno osam milijuna puta prije nego što bi AI algoritam uspio izbaciti koncept poput “Daniel Popović pokrada Café Tacubu i dodaje refren ‘Sherry sherry tijelo mi uberi’ za djevojku iz loze mirogojskih cvjećara”!

Enivej, da: “Sherry, Sherry” je plagijat. Nisam nažalost nikada slušao Café Tacubu, pošto sam po imenu donedavno pretpostavljao da je to nekakav penzionerski world music – navodno su zapravo fora pop/rock bend koji je pokrio jako širok stilski teren – tako da znam samo ovu pjesmu koju je Daniel pokrao za Velinu. Ako, međutim, zažmirimo na etičku dvojbenost takvog postupka, kao slušatelj nemam ništa protiv ex-Yu plagiranja tuđih regionalnih hitova: često se, štoviše, događalo da se ovdašnji plagijati nisu samo lijeno šlepali na ono što je izvornike činilo efektnima nego su i imali neku dodanu glazbenu vrijednost, kao što je naprimjer Popović izmađijao još taj refren koji uistinu lansira “Sherry, Sherry” u stratosferu nesputane radosti, a bez kojeg original Café Tacube u usporedbi zvuči poprilično, jebiga, ćelavo. Tako da, k vragu i etičke dvojbe, pozdravljam sve kreativne plagijate na dugačkom spektru između obrade i interpoliranja/sempliranja koji prešišaju originale! (Ako biste evo i meni dopustiti malo potpune nasumičnosti, samo da kažem da u slučaju da se jednom pojavi neki domaći power-pop bend ili projekt s pjevačicom u rangu Miley Cyrus – apeliram da plagiraju “East Northumberland High”, ali pod striktnim uvjetom da umjesto onog dijela “Just because I liked you back then…” smisle i ubace neki bolji dio jer bi to onda bio najbolji power-pop ever, pa ponizno molim da se to ostvari!)

A inače, začudo, “Sherry, Sherry” sam čuo tek nakon što je hajp oko cro-dancea bio odavno splasnuo: u prvoj polovici devedesetih nisam slušao radio, televizija mi je tada već služila samo za gledanje Star Treka i MTV-ja, pa se moj doticaj s cro-danceom svodio uglavnom na ono što smo brat i ja vrtili u disku u Ražancu, sve dok se isti nije zatvorio zbog demoliranja usred velike tučnjave između Ražančana i Slivničana ’96. (eto vam malo foreshadowinga jedne crtice naniže!)… A vrtili smo ono što bi mi od cro-dancea na kazete presnimio lik u jednom zadarskom CD-šopu. I jest nam on pokrio veliku većinu najvećih hitova, ali bilo je tu i pokoje velike rupe pa tako, naprimjer, vjerovali ili, nisam siguran jesam li prije ovog izbora uopće i ikada čuo “Tko je dirao Pipi” (sada mi je već žao što nisam glasao za nju!), dok je “Sherry, Sherry” ušla u moj život tek negdje sredinom nultih, preko neke HTV-ove emisije s glazbenim željama i pozdravima. I nisam mogao vjerovati: “Ta kako je moguće da je MENI, ostrašćenom zagovorniku i bubbleguma i cro-dancea, ovo dosad promaklo?!?”. Jer ovo je 100% my shit, bilo i ostalo, cancellingu Veline unatoč. (TK)

18. ET – Ne traži ljubav
[658 bodova / 13 glasova]
ET s Vannom je najkoherentniji i najznačajniji dance bend devedesetih (mada su u mojih osobnih top 50 ipak izgubili 7:5 od Colonije, nisu ni do tie-breaka uspjeli doći), a ova pjesma je jasan pokazatelj kako su uspjeli doći do tog statusa. Ama baš svi elementi dobrog dance hita su na mjestu, glazbeno, produkcijski i videospotovski posloženi točno kako treba. Problem je što ja zapravo nemam što za reći o njoj, to je ona klasična razmjerno popularna stvar koju ćeš staviti na sam kraj koncerta, kako bi natjerao rulju da te pozove na bis, za koji čuvaš dvije ili tri još popularnije.

Zapravo, pada mi na pamet jedna anegdota, upravo negdje iz sredine, možda čak i drugog dijela devedesetih, imao sam neki dogovor na Trgu i hodao prema njemu Gajevom. Zatekao sam se iza neke žene koja je malo sporije od mene hodala u istom pravcu i pomislio kako se totalno stilom fura na Vannu, samo je… pa, da se pristojno izrazim, znatno manje privlačna od nje. A onda sam je pretekao i pritom bolje zagledao: to je uistinu bila Vanna. Nekako na sličan način doživljavam i ovu pjesmu: to svakako jest pravi ET na vrhuncu snage, ali nije ni “Tek je dvanaest sati” ni “Molitva za mir”. (DMJ)

17. Jury de Simbo – Tko je dirao Pipi
[692 boda / 18 glasova]
Uz “Candyman”, drugu veliku marketinšku pjesmu cro-dance ere, “Tko je dirao Pipi” odudara od nevinosti, naive i/ili nezgrapnog hinjenog profesionalizma ostatka scene. Te dvije pjesme odlikuje svrhovitost toliko plitka da postaje duboka. Baš one imaju najupečatljivije i najsirovije synth-motive, kao i, po glupim tumačenjima, najgluplje stihove. Ali imaju drskost koja jedina u tom periodu potpuno kanalizira duhovne zahtjeve novog svijeta kojem se tada naziru obrisi. Naš pop kasnije nije uvjerljivo nastavio ovu tradiciju. (LJ)

16. Minea – Good Boy
[700 bodova / 15 glasova / jedno prvo mjesto]
“You couldn’t walk into a mall get your little pussy pierced, and your little Doc Marten boots, and your crazy color for your hair. You walked down the street with blue hair, you was gonna get in a fight with about five angry construction workers, or the local college football team, rednecks or cops.”
– Mike Ness stage rant (Social Distortion: Live At The Roxy)

“Hrvoje, gdje si ti ovako razbio glavu?” – pitala je moja mama zabrinuto mog bratića, komentirajući mu ožiljke koje je otkrivala propupala crna kosa ispod njegove irokeze s obje strane glave.

“Ma ništa, teta, to sam na moru pao na stijene!” – odgovario je Hrvoje.

Da, pao u škrip između sebađice, ili još gore, timberlenke i asfalta pored Sokola. Mora da je gadan val oborio mog bratića, tek godinu dana starijeg od mene, ali svejedno tipa kojem se nikad nisam uspio ozbiljnije približiti u međusobnim odmjeravanjima snage. Nevjerojatno koje su nategnute priče mogle popušiti naše mame devedesetih, ili su same sebe tješile da ipak nije ono što se činilo na prvu.

Tih epskih devedesetih nasilje se s frontova diljem Hrvatske polako prelijevalo i na gradove koji nisu neposredno bili izloženi ratnim stradavanjima. Gotovo svatko tko je tad pripadao nekoj vidljivoj subkulturi, morao je biti spreman na potencijalne sukobe i okršaje s drugim sudionicima društva. Kačili smo se tako s navijačima, metalcima, bajkerima, kosijanerima, šminkerima, seljacima, reperima,rejverima, skinsima, s ekipama iz drugih gradova, drugih klasa i drugih nacionalnosti, a ponekad i među sobom. Jedino se nismo mlatili s policijom i redarima iz većih klubova, nego bi pognute glave saslušali službene prijekore i pustili one s legimitetom sile da izmlate nas, jer smo znali da bi svako suprotstavljanje vodilo odlasku u bolnicu, pa bi tek rukama zaklonili glavu da nam ne razbiju noseve i zube. Kad te spiče u trbuh ili bubrege, tako zaboli da se u pravilu odmah srušiš na pod – pod uvjetom da si koliko-toliko uvukao testise među noge da te ne udare u njih, kad već skrivaš glavu – ali to nije vidljiva masnica zbog koje bi te doma mogli prozivati i brinuti.

Da je ikad kakav službeni organ prekopao torbe ruđeraša koji su devedesetih vlakom dolazili na stanicu Maksimir iz prstena zagrebačke suburbije, našao bi palica, lanaca, džepnih noževa, suzavaca, šarafcigera i boksera domaće izrade dovoljnih da se izvede uspješna zatvorska pobuna u Lepoglavi, sve priručnih oružja za obranu od kvartovskih huligana s Borongaja, Ferenščice i Trnave koji su im prodavali cigle i otimali sendviče, cigarete ili lovu. Po pričama mog bratića i dokaza s njegove glave – ako laže koza, ne laže rog – najgora ekipa s kojom se tad kačio su bili tadašnji šminkeri. Iako su šminkeri bili šarolika subkultura koja se mijenjala kroz generacije i pokrivala generalnu, uglavnom adolescentsku populaciju koja je pratila trendove u muzici i modi, ovi šminkeri su više bili pitomija verzija srpskih dizelaša – po kojima su kasnije nazvani i šabani – kombinacija zlatne mladeži i njihovih lojalnih štitonoša i priguznika, potomci novostvorenih hrvatskih uglednika ili njihovih gorljivih pristaša koji su preuzeli dominantne novohrvatske modele ponašanja svojih očeva i rođaka, uz ponekog obećavajućeg mafijaša na početku karijere.

Bilo ih je dosta, barem na ovim centralnim gradskim točkama, od Saloona i Sokola u centru do okretišta na rubovima grada, bili su glasni, nasilni i nepredvidljivi, a provociranja i tučnjave su im bile i vikend zabava i obiteljska baština i ćudoredni čin pripitomljavanja onih koji im nisu bili po volji. Šumica između Jabuke i Saloona bilo je najčešće poprište tih okršaja, u kojoj bi šminkerske hijene u grupicama napadale izdvojene jedinke i parove na povratku iz Jabuke. Bar dvoje ljudi koje sam poznavao su završili na šivanjima i gipsevima nakon prepada pred Saloonom, a napadi su bili oslobođeni svih rodnih stereotipa pa se udaralo i cure, uglavnom par odgojnih šamara, ali bilo je razbijenih noseva i cipelarenja na podu neovisno o spolu.

Muzički gledano, tadašnji šminkeri su se s hip hopa kojeg je slušala prijašnja generacija prebacila na novi glazbeni trend – techno. Techno je u ovom slučaju označavao široku lepezu tadašnjih popularnih elektronskih izvođača, od Marushe preko Prodigyja do 2 Unlimiteda, bilo je tu i ozbiljnijih ravera koji su slušali muziku s Top DJ Maga, ali većinom se njihov “techno” svodio na bujajući eurodance i mainstream house. A kad se pojavio cro-dance, njihova omiljena grupa su postali ET. Bratić mi se i dan danas kune da je jedan od gadnijih fajtova bio u vrijeme snimanja “Tek je 12 sati”, kad se dio statista iz spota navodno potukao s punkerima s Mažuranca, ne znam je li u to bio uključen i Dragan Jurilj, tadašnji evropski prvak u te-kwan-dou, nemam drugih svjedoka da potvrde priču. Konkluzija je bila jednostavna, jasna i dogmatska; šminkeri vole ET, ET su dance, šminkeri su naši neprijatelji, ergo dance je neprijateljska muzika koja je osim toga i megapopularna, sveprisutna, dosadna i iritirajuća, pa sam tim bezvrijedna. Pamtim zgražavanje na dvije darkerice koje su pocupkivale na “Tek je 12 sati” na afteru nakon koncerta UK Subsa u Jabuci ’93., svi u grupi smo instinktivno zafrktali već na herezu da se takav užas vrti u Jabuci, a kamoli da netko od posjetitelja i zapleše na to. To je muzika onih koji nas čekaju pred Saloonom.

A onda se za dvije godine pojavila Minea. Iz producentsko-menadžerskog krila Borisa Šuputa, predstavljena prvi put na Dori 1995. s pjesmom “Good Boy”, bio je to prvi dance hit koji mi je sjeo otprve. U kasnijoj životnoj retrospektivi ću si priznati simpatije i za niz ostalih dance hitova i početi drugačije revalorizirati taj dio domaće glazbene baštine, ali tad sam gledao dance spotove gotovo isključivo po principu količine golotinje i seksepila ne bi li na kojeg od njih udavio pitona u trenucima podnevne srpanjske dokolice tijekom ljetnih praznika kad su starci na poslu ili na moru (favoriti: Yo, Kasandra, Annamaria, Vlatka u “Ne tražim ništa”, sinhronizirane plivačice u “Zlatnoj ribici” Senne M). Ne znam ni danas točno odrediti što me toliko osvojilo u samoj pjesmi, možda sam podsvjesno trebao kratki intermezzo od ozbiljnosti života u Hrvatskoj, crnila s telke i bijesa iz mojih zvučnika. “Good boy” je bio poletni bubblegum-dance klinke s imidžem slatke susjede, jednostavnog teksta i pamtljivog refrena, dok mi je onaj poluvrisak na “na tebe zapaliiim” bez sape djelovao tako šlampavo dražestan, kao da ni mlada vokalistica još nije svladala sve pjevačke tehnike.

Jedino bitnije odstupanje od dance kanona je bio tekst kojeg je Minea pjevala, upozoravajući dobrog dečka iz pjesme da je ne ljubi ispod struka jer je to za nju prerano. Blaga doza katoličkog morala je sigurno pomogla da Minea postane simpatično lice cro-dancea, udarajući kontru seksualno raspojasanim izvođačicama poput I. Bee. Minein poster iz OK!-a sam ponosno zalijepio na zid svoje sobe, točno iznad plakata Dead Kennedys koji mi je stigao iz Amerike od starijeg sugrađanina, tako da bi posterna dihtomija obično zbunjivala svakog tko bi ušao u moju sobu. Frendovi su moje oduševljenje Mineinim hitom uzeli kao slučajnu aberaciju u mom glazbenom ukusu i tek bi se nasmijali nad mojim fandomom, poneki su i sami priznali da imaju svoje dance-favorite u kojima uživaju kad ih nitko ne gleda, a jedino je moja tadašnja cura Zrinka vjerovala da ustvari ne volim samu pjesmu, nego patim od celebrity crusha. Prilika da dokažem status Mineinog top fana u Ivaniću mi je došla za nepunu godinu dana kad je lokalni diskoklub Geno najavio Minein nastup u sklopu turneje “Vrapci i komarci”. “Zbilja ideš na Mineu?” – čudili su se suborci. “Sam? Ubit će te šminkeri tamo!”

U ivanićgradskoj zavjetrini, antagonizam i nasilje među mladima nisu bili tako izraženi kao u Zagrebu ili ne znam, Slavonskom Brodu, ali imali smo dovoljno nezgodnih igrača s kojima se nije valjalo petljati. Gradski šminkeri i Boysi uglavnom nisu bili problem, jer smo s njima bili susjedi, s njima ili njihovom braćom i sestrama smo išli u školu, pa nam nisu radili veće probleme. Najgore su bile seljačine iz okolnih sela, tipovi koji bi do osamnaeste već stasali u prave selske muže za rad u polju, a za vikend izlazili vozeći traktore, s kojima smo se tad najviše sukobljavali, ali sam procijenio da njih neće biti u bitnijem broju. No prigradski šminkeri bez stila, opančari s talijankama i tajsonicama sa šiškama, gradska djeca seoskih roditelja, s kojima smo se na rastojanjima ponekad podjebavali ili provocirali – na njih sam morao računati.

Nisam bio neiskusan u tučnjavama i do tad sam već imao respektabilan battle score, bacio sam lika niz stepenice i iščašio mu nogu, a drugog majmuna iz škole razrezao nožem, nakon što mi je sezonu prije slomio nos – pretpostavljam da su me laka porezotina, četvorke u imeniku i nijedan izostanak s nastave spasili od izbacivanja iz škole, pa sam završio samo s ukorom pred isključenje – ali sam isto tako naučio da iza sebe nemam nikakvu bandu ni crew na koje bih se mogao pouzdati, pa sam većinu potencijalnih sukoba uspio iznijeti koristeći se diplomatskim sredstvima, obično glumeći debila koji baš ne razumije kad mu se prijeti i izaziva. Bez pratnje, bez oružja za obranu koje bih mogao prokrijumčariti u klub, otišao sam smjelo na gig, računajući da će ipak sve proći mirno. Bez pretjeranih obilježja na sebi, ipak sam po stilu odskakako od prosjeka posjetitelja i nije me bilo teško uočiti u masi. Očekivano društvo je bilo tamo, znali su tko sam ja i ja sam znao njih, ali ništa nisu poduzimali, što me nekako uvjerilo da sam bezveze brinuo.

Već nakon pet minuta Mineinog koncerta, grupica poljanskih šminkera iza mojih leđa, godinu-dvije mlađih od mene, počela me namjerno gurati i sve češće i jače laktariti u prvim redovima. Nakon koje minute sam se odlučio pomaknuti, kao slučajno zamahnuvši rukom unazad pri probijanju kroz gužvu, udario sam prvog koji mi je naletio pred šaku. Isti čas su me počeli udarati s leđa, a redar koji je primjetio komešanje pred binom izvukao je samo mene iz gužve, odgurao me u stranu i zaprijetio izbacivanjem iz kluba.

Nakon giga, i dalje uvjeren da smo završili s okršajem nakon što su mi udijelili par udaraca pred stageom, ostao sam na šanku kluba nadajući se da bi možda mogao sresti i samu Mineu, možda užicati i autogram. U tom trenu, najmanji od poljanske ekipe je izašao iz wc-a, skužio me za šankom, pa se zaletio i udario me nogom, psujući mi sve po spisku. Nije me prejako pogodio, ostao sam stajati i mogao sam mu vratiti martom duplo jače, ali me iz separea gledala cijela njegova ekipa, čekajući povod da me razbiju usred Gene. Jedno od najgorih poniženja koje muškarac može doživjeti – kad te udari neki pizdek, a ti moraš otrpiti i ne reagirati jer će te njegovi frendovi pregaziti, pogotovo kad to naprave pred ženskim društvom, pa je tvoja sramota veća što je njihov hihot glasniji.

Procijenivši da si samo kompliciram situaciju – ako me i prebiju, od redara mogu očekivati jedino ritualno izbacivanje, a zabava je ionako završila – otišao sam van, gdje me dočekala pijana Zrinka da mi saopći kako večeras brije s Danijelom jer je “njen dečko otišao brijati s Minač, pa ne želi ostati sama”. Ne shvaćajući je ozbiljno, otišao sam doma – da bi mi Danijel zbilja potvrdio nakon koji tjedan kako jesu brijali, ali su ih poslije šabosi iz Gene, najvjerojatnije isti ovi s kojima sam se pokačio, našamarali i potjerali doma. Ajde, nije na kraju sve ispalo tako usrano. Nakon giga, moje simpatije prema Minei su polako kopnile, više zbog njene karijere s Tonikom koja je vukla na prosječan balkan-pop nego zbog samog nastupa.

Prije četiri-pet godina gledao sam na InMagazinu Nove TV Mineu kako u ulozi voditeljice ugošćuje Magazin Punxe, podjednako fanove hardcore punka i Huljićevih hitova, jedne od najzabavnijih subkulturnih ekipa koje je Zagreb iznjedrio u ovom stoljeću. “Konačno u pravom društvu!” – osmjehnuo sam se slušajući kako Bole Urazumitelj i Toni Plutonij suvereno vladaju poznavanjem Tonikinih evergreena na Mineino iznenađenje. “Nisam znala da su me i punkeri slušali!”, uskliknula je radosno. E moja Minea, ne samo slušali, nego i bili spremni krvariti zbog tebe u tim groznim danima ponosa i slave. (NF)

(pisali: Zrinka Pavlić, Tonći Kožul, Dino Milić-Jakovlić, Leonard Jurić, Neven Fitnić)

Goriline naj Cro-dance pjesme: #25-#21

25. Kuzma & Shaka Zulu – Lito ide mala
[543 boda / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
Prije koji mjesec razvila se zanimljiva rasprava ispod Oliverove pjesme “Ne žuri, djevojčice”, u kojoj je netko postavio (sasvim opravdano) pitanje: nije li ta pjesma pomalo pedofilska, ako punoljetni pjevač govori djevojčici? Ono što nam je, kao modernim slušateljima, teško zamislivo jest da je i Oliver nekad bio mlad. Njegovo pjevanje “djevojčici” prije je nešto kao tepanje kojim se želi naglasiti nevinost ili nevinolikost voljene osobe, a koje je poznato od samih početaka poezije. “Mala” je na sličan način protagonistkinja u mnogim pjesmama, a pojava nije ograničena samo na žene kojima se pjeva, nego i npr. Tajči kaže da je njen “mali” opasan, a Severina ponavlja “mali, mali, meni toga fali”. Kada bismo u ovu blic-analizu uključili i strane pjesme, morali bismo tražiti svaki put kad se pojavljuje “boy”, “girl” ili “baby”, a to bi ovako odokativno bila poštena većina svih ljubavnih pjesama. Doduše, da mi se netko u razgovoru, a ne u pjesmi, obrati s “mala”, to bi bilo sasvim druga priča i lako je moguće da ne bi dobro završilo.

“Lito ide mala” objavljena je 1996. na istoimenom albumu. Promjena žanra, odnosno prelazak s repa na Italo disco, pokazala se kao pun pogodak, a “Lito ide mala” ukopala se u repertoar radio-stanica i partija, od punih klubova na večerima tipa Dance Hard do ribarskih noći mjesta na Jadranu. I Goran i Leonard u svojim crticama o Kuzmi & Shaka Zulu opisali su taj bend, a danas duo, kao ono suštinski splitsko i s tim se apsolutno slažem: klupice, grupice, tu i tamo neke gitarice, a kad normalan svit zaspe – disco. I kao da nam se planirano poklopila lista, redoslijed pjesama plasiranih u Top 40 ima svoju simboliku. Prvo ide trava koja se ne prodaje “U mojoj ulici”, pa “Party (ruke gore)”, a tek onda melankolija koja dolazi hlađenjem, možda čak i kratkotrajnim nadrastanjem života usredotočenog na zabavu, u kojem za slomljena srca nema veselja, ispunjenja, lita. Jednim jedinim stihom “meni ne dolazi” himničko slavlje ljeta dobiva težinu, jer je samo kiša na plećima našeg lirskog ja. Možemo to odvesti i korak dalje, pa zaključiti da Kuzma ni ne pjeva o ljetu kao godišnjem dobu ni o ljetu kao antičkoj ili renesansnoj odnosno neoklasicističkoj alegoriji za mladost, nego o ljetu kao simbolu lakoće i veselja, bezbrižnog života – kakav ne postoji u okovima napuštene ljubavi.

Jedno od ključnih pitanja ove pjesme, koje moguće i nije retoričko, po tom čitanju nije “di si ti” iz refrena, nego “a di ću ja” iz druge strofe. Prvo je odraz traženja i iskrenog zanimanja, čežnje za izgubljenom ljubavi jer je Mala od njega otišla, ali drugo je puno teže, ono je odraz egzistencijalne krize, u njemu se ne traži lokacija, nego svrha, cilj.

U tekstu Kuzma otkriva “ne mogu više tako” i time do kraja razara. Brat mi je prije koju godinu rekao: “Postoje ljudi koji su crni, a postoje ljudi koji vole bit crni.” Neki ljudi traže probleme jer ne znaju što će sa sobom ako ih nema, oni vole biti crni. Drugi ne žele biti tužni, ali život (pogotovo u Hrvatskoj) im se namjestio tako da su trenutno crni i gledaju kako se iz tog crnila izvući. I zato mi se i Kuzmina bol čini težom. On ne može i ne želi više tako. Želi da i njemu dođe lito, da ne razmišlja o papanima koji okružuju njegovu Malu, ili barem da mu pažnju okupira neka druga mala (a možda i velika). I uz svoju bol, sa širokim smiješkom, pleše. (DĆ)

24. ET – Sve bih dala da znam
[545 bodova / 11 glasova]
“Sve bih dala da znam“ prva je pjesma na nosaču zvuka Anno Domini 1996. To je bio album koji se nije samo slušalo, nego su se riječi (pogotovo rap dionice) učile čitajući malu knjižicu sa tekstom koja je došla uz CD.

Pjesma fenomenalna, a spot da i ne pričamo. Spot je bio fascinantan! Priča, kostimografija, vizualni efekti, sve je bilo dostojno europske i svjetske produkcije. Osjećao sam malo inspiraciju filmom Daleki rođaci, gdje srednjovjekovni čarobnjak otvara vremenski portal kako bi glavni protagonist napokon pronašao svoju srodnu dušu, bez obzira u kojem stoljeću se nalazila. Filmska priča popraćena stihovima „Sve bih dala da znam, kako ljubav umire…“ davala je još jednu dimenziju, dubinu pojmu ljubavi: ljubav ne umire, ona je vječna kroz stoljeća i stoljeća, samo što ju mi svaki puta otkrivamo iznova.

Danas kada slušam taj cijeli album, šokiran sam kako tada nisam uvidio da se bliži kraj jedne ere. Album je odličan, no ne mogu ne primijetiti ipak jednu dosta veliku dozu zasićenosti. Kako bi bili dosljedni obećanju danom 1994. da će ET biti Second to None, jednostavno nisu mogli dalje – barem ne u onom obliku u kojem su dotad postojali – jer sve ostalo odvelo bi ih u mediokritet i daleko od danog obećanja. U svakom slučaju, respect! (PS)

23. Senna M – Beba
[557 bodova / 19 glasova]
Senad Galijašević oduvijek je bio čovjek od biznisa. Kada je tamo u 80-ima folk bio in, zvao se Senad od Bosne i pjevao “Jasmina, Jasmina, zlatna jabuko”. Kada je početkom 90-ih došao iz Viteza u Zagreb, zavladalo je doba dancea, a Senad je postao Senna M. Čovjek je valjda perfekcionist, pa je na svoje nastupe dovodio cijelu svitu plesača i plesačica. “Beba” mu je vjerojatno i najveći hit, a za nju je pripremio i posebnu koreografiju “njihanje bebe u naručju”. Svi smo mi tada pokušavali imitirati dobrog nam Senada, koji je sredinom 90-ih punio dvorane. Sjećam se da je jednom 500 ljudi ostalo ispred Saloona jer su bile rasprodane sve karte za njegov koncert. Bilo je za očekivati da će Senad nakon dancea prijeći na turbo-folk, ali jok. Čovjek više nije u glazbi nego u puno jačem biznisu. Prodaje kranove i opremu za snimanje, a njegovim uslugama koristi se čak i NASA! Aj reci? (SM)

22. Senna M – Tuc tuc
[561 bod / 16 glasova]
Senad Galijašević je, nakon početaka u opskurnoj grupi Vozdra, prvi okus slave osjetio kao frontmen grupe Senad od Bosne koja je njegovala trash-folk imidž i zvuk. Na prelasku iz osamdesetih u devedesete, Senad seli u Zagreb gdje ga, nakon kraće i uspješne producentske karijere (potpisan je kao producent uspješnice “Kuda idu izgubljene djevojke”) navodno posjećuju vanzemaljci i otkrivaju mu techno zvuk te on postaje jedan od pionira tog glazbenog žanra u novostečenoj nam državi. Uzima inovativno umjetničko ime SENNA M (ovjekovječeno grafitom „Bože, uzeo si krivog Sennu“ nakon tragične utrke u Imoli), koje u medijima napada Siniša Vuco tvrdeći da ono M zapravo znači Musliman, dok mu sam Senad logično odgovora kako se iza tog nesretnog slova krije pojam MAGIC. Nesporazumi i nerazumijevanje nastavljaju biti sastavni dio Sennine karijere, a vrhunac doživljavaju upravo izlaskom singla “Tuc Tuc” za kojeg su brojni, usprkos nevinim stihovima poput „Ja i ti sami u sobi, ritam tuc-tuc znaju svi“, pomislili kako je riječ o pozivu na kopulaciju/parenje/seksualni čin zbog nevjerojatne sličnosti te onomatopeje s onim što ona stvarno predstavlja u Senadovom životu. Naime, i u šaljivom video spotu, gdje prolazi kroz razne zgode maskiran u Charlieja Chaplina, Senad jasno daje do znanja kako je njemu cijelo vrijeme na pameti samo RITAM tuc-tuc u kojem “tu” predstavlja udarac u doboš a “c” udarac u činelu, pa spojeni daju nezgodnu kombinaciju TUC koja se lako može krivo protumačiti. Zli mediji nastavljaju krivo isčitavati njegov lik i djelo, pa tako glazbenu karijeru naglo završava nakon sudskog spora s časopisom Klik u kojem DJ Čoban i DJ Seljo u javnost plasiraju neprovjerene poluinformacije o navodnom sladostrasnom odnosu pjevača i pratećih mu plesačica. Srećom, pravda pobjeđuje, pa je Senna M danas uspješan poslovan čovjek čija firma opskrbljuje zvučnim i svjetlosnim pomagalima i napravama brojne televizijske i scenske spektakle.

A Vuco, Seljo, Čoban i svi ostali zlobnici se mogu fino… Tuc-tuc! (MK)

21. Nikolina – Bim bam bom
[626 bodova / 15 glasova / jedno prvo mjesto]
Ključni događaj 1996. godine dogodio se negdje te jeseni, sjedili smo stari drug Ivo B. i ja u Grand Slamu, igrali Vampire i ispijali pivo usput, skrene razgovor na opće životne teme, drug nešto mrzovoljan i ja priupitam što je.

– Prekinuo sam s curom.

– Izvrsno! Sada možeš sa mnom loviti komade nedjeljom po Jabuci.

Da budem iskren, nisam baš rekao tako, prilično sam siguran da sam upotrijebio jedan vulgarniji termin no obzirom da smo se upravo tamo upoznali moja supruga i ja niti godinu kasnije, ne osjećam se krivim.

Dosta je toga prethodilo toj sudbonosnoj pivi, a prijelomnim se trenutkom pokazalo ljeto te godine, standardni je to construction time again i vrijeme unutarnjeg partijskog kongresa na kojem sam sam sebi podržao odluku o definitivnom raskidu sa tadašnjom techno glazbom i rave pokretom kojeg sam proglasio da je odstupio od polaznih ideala i degenerirao u devijantnu glazbu druge polovice 1990-ih koje se svi nerado sjećamo. Kao i obično, mjesto je bio Hvar, svakojake se dobre i loše glazbe nalazilo u mojem walkmanu tog ljeta, jedna jedina stvar ostala je nepogrešivo vezana za ta dva tjedna rekonstrukcije i konsolidacije, toliko da i danas, 24 godine kasnije, budi pozitivne emocije.

Zapravo, uopće je nisam slušao tokom tog ljetovanja, bila je zadnja noć, sa svima sam se već odavno pozdravio, vratio se u apartman, upalio TV, počeo spremati stvari za put natrag i vrtio si u glavi planove za povratak u Zagreb, sve redom pozitivne misli koje su mi budile optimizam. Vrtio sam kanale, malo Viva s nekim miksom eurodancea, malo neki naš i onda nastupa sudbonosni trenutak.

Zašto, o zašto “Bim bam bom”, govorio sam si? Od cijelog ljeta, te Smithsi, te Joy Division, čak i Green Day i NOFX (jako sam puno vozio role tada pa me zavelo, ispričavam se), čak i eurodance i cro-dance koji su se vrtili po cijeloj obali, ali ne, od svih stvari koje su mi se mogle zavući u mozak, cijelo to ljeto i da mi ostane u glavi imbecilna onomatopeja? “Bim-bam-bom”, toliko glupo, da dan-danas kada krene razgovor o cro-danceu se ja moram osjećati kao moron kada izgovaram ta tri sloga.

Naravno, cro-dance mi nije bio nepoznanica (premda sam tada to pred svojim alter-darkerskim frendovima krio k’o zmija noge) no nisam ga baš nešto ni pratio, taman onoliko koliko je moglo doprijeti kroz regularno kretanje po barovima na moru, imao sam čak i neke svoje favorite no uvijek uz dužnu distancu jer sam sam sebi ipak bio previše cool da si priznam da u nekima od njih ipak grešno uživam. No tada, te večeri i noći, svi su se zidovi srušili, nije tu bilo nikakvih opravdanja, ni to da sam eto u jedinom klubu usred ničega na moru, nema ni acid soundova s drugog I.Bee albuma, ne, običan infantilni ljetni pjesmuljak, ja si ga pjevušim i svako malo prebacujem sa Vive na HRT ne bih li ga možda ponovo čuo.

Mogu ja sada racionalizirati do mile volje, mogu ustvrditi da su napokon naučili kako producirati stvar koja se može nositi sa eurodance hitovima, Nikolina koja ekšli dobro pjeva, uplifting osjećaj tokom slušanja, sve je tu, pravi plesni hit i moj osobni favorit cijelog glazbenog pravca. Najbolja stvar, vrhunac i ujedno kraj, kao party na kojem plešeš, DJ te dovede do vrhunca, stvar završi, pogledaš oko sebe i shvatiš da više oko tebe nema nikoga, svi se spremaju otići. Kao kada, kao okorjeli fan C-64, zaključiš da su igre napokon postale tehnički super, ali su svi tvoji prijatelji već prešli na Amigu, ili kada kao siroti japanski admiral Yamamoto napokon napraviš Yamato, najbolji bojni brod na svijetu samo da bi shvatio da zapravo svi grade nosače aviona ali opet će svaki WW2 fan oduševljeno baš njegovu sliku imati na zidu, tako i cro-dance sa Nikolinom, napokon su napravili dobru stvar, najbolji floor-killer ljeta i istovremeno naprosto krenuli dalje, gotovo, nema više, razlaz…

Ali oh, “Bim bam bom”, taj spot… Žuta haljina, žute visoke Marte koje sam par mjeseci ranije vidio u izlogu Super Stuffa, pa kako Marte a pjeva kuruzu, pa kako pjeva kuruzu a izgleda cool:

“Moja haljina, boje maline”

… ali kako boje maline, haljina je žuta, koja je uopće boja maline?

“Svakog trena ide malo naniže”

… kako naniže? Ako je haljina, morala bi ići prema gore (barem kad se moja supruga i ja hvatamo na flooru), suknja bi valjda išla naniže, ili je možda ipak haljina ali nam želi otkriti sise a ne, jel’te…

“Ali čuvaj se, ne zaljubi se”

Jer… zašto?

“Nisam ja kao druge djevojke”

Čekaj, kakve su druge? Hoće samo seks? Neće samo seks? Ako se ne trebam zaljubiti, onda valjda hoće samo seks, ja koji brijem na platonske veze nemam šanse? Uopće ne razumijem.

“Ti si mali koji pali, paljivi bombon”

… i pobogu, kakvo je značenje ovog idiotskog stiha, kakav paljivi bombon, što je to uostalom? I ono namigivanje, zašto mora izgledati kao ona teta sa reklame za Finu par godina kasnije i zašto onaj pug pas i zašto tip u spotu izgleda kao moron i zašto onaj drugi outfit u spotu mora imati one ružne crno-bijele hlače a toliko je cool u haljini i Martensicama i ja zbilja ne pamtim da sam ikada o ikojem muzičkom spotu imao toliko pitanja i nedoumica, definitivno previše teksta za nekog tko, 25 godina kasnije opet, nominalno, “sluša techno”.

OK, sada for real, zašto, zašto tako idiotski stihovi, zašto idiotski naziv? Kako pobogu možete napraviti stvar čiji je tekst pisan iz perspektive, štajaznam, djevojčice od 15 godina, kako onda očekujete da će je pjevati 20-godišnji macho-primati? Zar je bilo tako teško složiti neki neutralni tekst o plesu, ritmu, uživanju na flooru ili ako to ne, zašto se barem netko nije potrudio i složio suvisli osmominutni club mix, a ne da nam od svega ostane običan trominutni pjesmuljak.

Ali najgore i najgluplje od svega je da ja intelektualac, muzičke pozadine i erudicije (ili barem vlastitog ega) veličine oveće planine, nakon 25 godina pišem epove i eseje o trominutnoj dječjoj pjesmici, eto, to je najveći spomenik autorima ovog djela za koje ću čvrsto stajati u uvjerenju da je najbolje ostvaranje cijelog glazbenog pravca cro-dancea! (SDž)

(pisali: Dijana Ćurković, Petar Sambolić, Samir Milla, Mario Kovač, Sead Džubur)

Goriline naj Cro-dance pjesme: #30-#26

30. Kuzma & Shaka Zulu – Party (Ruke gore)
[497 bodova / 10 glasova]
Ružno je stereotipizirati ali način na koji su se stereotipi sjeverne i južne Hrvatske definirali i umjetnički izrazili u crodance eri je baš neuobičajeno lijep. I Bee kao predstavnica Zagreba: sraz poetika vrtića i faksa, gdje se u šumi na rejv partiju mozak rastavlja i razmišlja se i priča u rezonu crtića iz usamljenog ranog djetinjstva. Kuzma je Split: kontinuitet poetika osnovne i srednje škole, gdje se u parkiću pije do besvijesti i prepričavaju gluposti, a kad se zapjeva čuju se odjeci puno predugog pohađanja crkve, crkvenih škola i zborova. Možda nije dobro da su to baš ispali dvoje najboljih izvođača Cro-dancea, ali sigurno je dobro da imamo folkart kakav je “Party (Ruke gore)”. Refren je glas popa za pultom koji je prvi put u životu osjetio ushit i ne zna šta bi pa eto RUKE GORE, popratno s crkvenim orguljama koje evocira synth. (LJ)

29. Montažstroj & H. C. Boxer – Croatia in Flames
[499 bodova / 12 glasova]
Kada se na ekranu prvi puta pojavila iritantnija polovica Dua Pegla i kenjkavim glasom uz klavir počela naricati kako treba zaustaviti rat u Hrvatskoj, odmah je bilo jasno da su stvari otišle ukurac. Produkcija domoljubnih pjesama, tada još zvanih rodoljubnima, u netom srušenoj državi je, dakako, kao i ma gdje u svijetu, bila mahom grozna, no alternativna strujanja su sedamdesetih i osamdesetih zapravo stvorila niz zanimljivih uradaka i na tom planu. Najtoplije preporučujem Laboratorij zvuka – “Što to niče ispod naših šaka”, s kompilacijske ploče 1978. Jugoslavenski festival revolucionarne i rodoljubne pjesme kao primjer kako se i pjesmu o drk… samozadovoljavanju moglo progurati pod rodoljubnu. A za naprednije ukuse tu je fascinantan album Zorana Ramboseka Tito voli pionire, koji od naslova do psihodeličnog ugođaja nekih od pjesama otvara mnoga pitanja…

No ovo nije tema o rodoljubnim, nego o prvim domoljubnim pjesmama. A te su u netom osamostaljenoj Hrvatskoj bile naprosto grozne – sve do trenutka dok se nije pojavio dance. Novi je glazbeni izričaj ugrabio priliku za pokazivanjem najširoj mogućoj javnosti u najelitnijim mogućim terminima – i zavladao scenom. Danas čudno zvuči da je plesna glazba mogla biti underground, no bilo je upravo tako, a spoj tih beatova s domoljubnom tematikom bio je jedini način da se ova scena predstavi široj javnosti!

Uz “Molitvu za mir”, ovo je bila ključna pjesma te novootkrivene dance subverzije i u ono je vrijeme vrlo solidno funkcionirala. Danas, nažalost, više ne funkcionira osobito dobro te ju je opravdano prekrio solidan zaborav, no u ono doba je pokazala kako se i baletom u tunelu, daleko ispod bojišnice, može poslati artikulirana umjetnička poruka. Tada i ondje, ovaj spot i ova pjesma činili su se smislenim, pa čak i važnom karikom u održavanju zdravog razuma. Koliko je to sve skupa imalo smisla u funkciji domoljublja i obrane Hrvatske – ne znam, no čovjek koji će nešto kasnije napisati i otpjevati jedinu uistinu značajnu hrvatsku ratnu pjesmu* tada je vjerojatno tek dužio svoju prvu strojnicu francuske proizvodnje… Svatko je otišao na svoju stranu, taj ridikul je postao zvijezda novog ustaštva, dance je postao gotovo pa hrvatski turbofolk devedesetih, a Montažstroj se vratio svom matičnom mediju, kazalištu. Magični trenutak je prošao, a ova pjesma je na mojoj listi samo zato što sam dovoljno star da ga se sjećam. A sama činjenica da pišem crticu o njoj, odnosno da je razmjerno dobro plasirana na listi, jasno pokazuje da nisam jedini.

* S umjetničke strane postoje mnogo uspješnije domoljubne pjesme, no ne smatram da je ma koja od njih tako pogodila duh vremena i ljudima, gdje god se u tom trenutku nalazili, mogla toliko značiti, ma što danas mislili o njoj i tome treba li njeno izvođenje uopće biti dopušteno. (DMJ)

28. Tony – Ja sam zaljubljen
[509 bodova / 11 glasova]
Tony Cetinski sredinom je devedesetih iz „dečka koji obećava“ prerastao u punokrvnu zvijezdu. Njegov album Ljubav i bol pripada u moje osobno sveto trojstvo dance albuma devedesetih, uz Second to None i Godine nestvarne. Bio je mlad, nježan, neizbježan i sjajan.

Spremajući se za ovaj izbor i preslušavajući katalog ponuđenih pjesama, došao sam do ne pretjerano originalnog zaključka: oko 80% svih CRO-dance pjesama je o seksu, jedno 10% je o nedostatku seksa (mahom Kasandrine), a preostalih desetak posto su o nečemu drugome.

Tonyjeva “Ja sam zaljubljen” je jedna od tih rijetkih koje jesu o nečemu drugome. Nakon uvodnog zbunjujućeg „music with more muscle“, ovo je stvarno iskreni pjesmuljak jednog bedastog i idealističnog klipana koji pjeva o leptirićima u trbuhu, a ne o napetosti u gaćama. Pripada li ova pjesma u kategoriju dancea možda je upitno, ali svakako nije bitno. Lagani beat Guida Minea i možda banalni, ali savršeno prikladni stihovi Alke Vuice idealno nadopunjuju Tonyjevu raskoš vokala.

Imao je Tony kroz karijeru i boljih pjesama. “Nek te zagrli netko sretniji” je ultimativna laganica za potrgat glasnice, a “Blago onom tko te ima” je unlockani Tony u punom zamahu. Ipak, “Ja sam zaljubljen” je jedan baš nekako poseban, neodoljiv melem za uši i dušu. (BB)

27. Alka Vuica – Otkad te nema
[513 bodova / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
Taj 21. veljače 1998. trebao je biti najsretniji dan u životu Gordana Penave zvanog Pišta. Nije da je on generalno bio pretjerano nezadovoljan svojim životom pjevača hard rock grupe Hard Time (u matičnom Travnom poznate i pod imenenom Teško vrijeme), kao i voditelja televizijske emisije Metal Mania na drugom programu Hrvatske televizije (kako iz ove današnje perspektive zvuči nadrealno da se tamo tako nešto prikazivalo?). Ali, ipak, znao je da u određenim protohipsterskim krugovima kruži stihovna pošalica “tko u glavi nema ništa, taj se zove Pišta”. “Pokazat ću ja svima njima”, mislio je Pišta, “kad stanem na taj stage u prepunom Domu Sportova i zaurlam ‘Ja nisam normalan i svi mi kažu da sam lud/ Ja nisam normalan, dobro se zabavljam!’, a nakon mene na stejdž izađu nitko drugi nego bogovi rokenroula Jimmy Page i Robert Plant”!

No, sudbina se odlučila grubo našaliti s Pištom (da ne kažem baš da mu je rekla “kiss my ass and go to hell”). Večer prije koncerta s kojim će Page i Plant u Zagrebu otvoriti svoju maštovito nazvanu turneju “The Guitar and the Voice of Led Zeppelin”, njihov stari prijatelj Toni Mandić, potpredsjednik Atlantic Records, diskografske kuće za koju su dugo snimali, odlučio ih je odvesti na autentičnu hrvatsku zabavu tog vremena – rođendansku proslavu jedne domaće pop-pjevačice, u klub sasvim ozbiljno nazvan Hard Rock Caffe (iako nikad nisu platili licencu poznatoj franšizi i 2006. morali mijenjati ime). Zvijezde večeri bile su tamburaški sastav Gazde, plesalo se po stolovima, tamburice su se kitile dolarima, viski lijevao u potocima… i dok je Plant ubrzo otišao kući jer se nije pronašao u tom ambijentu, Page je, dok mu je slavljenica ponosno sjedila u krilu, rekao svom prijatelju: “Toni, what a magnificant ethno band! I want these fantastic guys to play before us tomorrow. Cancel all other opening acts, I want Gazde! And please put my friend here Alka on the guest list!”. Pišta je sljedeće jutro dobio poziv koji menja sve, umjesto Hard Timea predgrupa Pageu i Plantu te večeri bile su Gazde, a stage Doma Sportova bio je zasut upaljačima i kovanicama. Što još reći osim: Alka Vu Winnetou!

P. S. U crtici za Simplicijinu “Kapaljku”, DJ Čoban a.k.a Bojan Mandić piše kako sam ga zvao radi nekog podatka kojeg se nisam mogao sjetiti, a nije ni on. Radilo se o imenu (njegovog daljnjeg rođaka?) Tonija Mandića. 😀 Još apsurdnije je da je onaj koji se sjetio i pomogao pisanju ove crtice – Sale Dragaš!

P. P. S. Pišta je privatno skroz kul lik, kao i Mladen Burnać, ali o tome nekom drugom prilikom… (IR)

26. Emilia – Javi se
[522 boda / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
Uhvatio sam se nedavno kako se s dečkom i frendovima-partijskim drugovima prisjećam “dobrih starih vremena” – eee, se sjećate kako smo žarili i palili tamo negdje 2017.? – pa me to malo užasnulo, rabota je to koju pripisujem davežima na koje se u crtici o Yo osvrnuo Tonći, iako meni, za razliku od dotičnih, sadašnjost nije toliko dosadna da moram živjeti u prošlosti. S druge strane, bilo mi je drago što imam glazbom određene trenutke kojih se mogu prisjećati s dragim ljudima – dugo ih zapravo nisam imao, što zbog dugogodišnje asocijalnosti, što zbog toga što glazbu koju najviše volim često nemam s kime podijeliti. Djelomice zato što volim glazbu kakvu malo tko oko mene šljivi, a ponekad i zato što mnogo glazbe koju volim potječe iz scena i doba kojima, najčešće zbog prostorne i vremenske udaljenosti, nisam mogao prisustvovati. Što nije naročiti problem, stvari iz dalekih krajeva i doba mogu postati moje – bed je jedino što rijetko mogu postati i naše, nema tih ljudi s kojima ih dijelim, jer ozvučile su živote s kojima nemam nikakve veze. Možda su ozvučile praktički svačije živote, ali ja ih više volim dijeliti ne sa svima, nego s nekim, meni bliskim, nama.

Čar cro-dancea za mene je (i) u tome što je to scena koju jesam iskusio u času kada je postojala. Istina, bio sam premlad doživjeti je u punini, u klubovima ili na nastupima, sve se svelo na spotove i radio, ali i tako je činila neizostavan dio moga odrastanja. U tome nisam usamljen; poklopilo se da mi je cro-dance podosta pojavljivao u životu i davno prije nego što je objavljen Gorilin izbor (ako se drug Sead u svojim crticama ne osvrne na prošlogodišnju pred-Dimensions raspravu o najboljim cro-dance hitovima, bit ću jako razočaran), što je sve pokazalo da postojimo i mi kojima te pjesme nešto znače. Istina, znače nam različite stvari, neki ih iskreno, bez ostatka, vole, neke vraćaju u davne, bezbrižnije dane, nekima su pak dan-danas soundtrack za treš zabavu (koncept koji mi je izrazito odbojan – ako ti je nešto treš, ne slušaš to, ako pak doista voliš, onda nije treš). Što se mene tiče, zapravo se ne sjećam najbolje kakve sam osjećaje imao prema toj sceni u njezino doba – sjećam se da sam već tada počeo kopati po pločama staraca, možda i gajiti bedaste rockističke predrasude, a i da su mi neke outright jeftine pojave ala Velina i Milena već tada bile bože sačuvaj. Što zapravo i nije važno, većinu tih pjesama sam davnih dana zapamtio do u stih i notu, čime su već postale moje, kasnije je možda samo trebalo otpuhati eventualne predrasude, priznati da tu ima odličnih stvari, napokon i podijeliti užitak u njima s dragim ljudima.

Kada je trebalo sastaviti listu za ovaj izbor, zamislio sam se, koju stvar staviti na prvo mjesto? Pregršt njih su mi podjednako drage, svaka bi mogla konkurirati za vrh – “Kad nema ljubavi”, “Iza ponoći”, “I’ve Got a Feeling”, “Ja sam vlak”… Svaka bi zaslužila tu medalju, ali ipak, jedna pjesma se, polako, nenametljivo, ali sigurno, sve više probijala u prvi plan, uvlačila pod kožu, i to baš zato što, za razliku od navedenih, nije očita, nije (koliko me pamćenje služi) bila sveprisutna tada, niti se redovito izvlači kada se prisjeća cro-dancea. Gorespomenute su hitovi, opća kultura, njih je lako voljeti, svi ih znaju – nije da je to nešto loše, ali, te pjesme su SVAČIJE. A ja sam uvijek najviše volio one koje su više NEČIJE.

Sjećam se “Javi se” iz dana kada je izašla, ali ne sjećam se da je bila veliki hit kao npr. “Šumica” (dozvoljavam da sam u krivu, možda mi je naprosto prošla ispod radara). Sjećam se i kako mi je iskočila prilikom reminiscencija na cro-dance – valjda mi je YouTubeov algoritam bio sklon – sjećam se i kako mi nije padala na pamet kod prijašnjih reminiscencija, iako sam je mogao otpjevušiti od A do Ž. A to pjevušenje, i brojna druga koja su uslijedila kasnije, potvrdila su da je “Javi se”, osim što je naprosto odlična pop stvar, također i nepogrešivo moja stvar, mada je morala pričekati oko četvrt stoljeća da to shvatim. A ovaj izbor, koji su je smjestio negdje oko sredine ljestvice – nije da iskače iz paštete, a opet, postojimo neki mi koji je volimo – dao mi je osjećaj kakav, vjerujem, imaju ljudi koji na netu nabasaju na traku s početka 90ih, kada su bili mladi i ludi i čuli je u izlasku, i sad je slušaju nakon mnogo godina i u komentarima ostavljaju najljepše izljeve emocija. I lijep je to osjećaj. (NP)

(pisali: Leonard Jurić, Dino Milić-Jakovlić, Borko Barić, Ivan Ramljak, Nikola Pezić)

Goriline naj Cro-dance pjesme: #35-#31

35. Simplicia – Kapaljka
[461 bod / 13 glasova]
Netom prije telefonskog poziva, prvi pacijenti su smješteni u šatore ispred bolnice. Temperatura minus pet, kako da se šator zagrije da bi tu mogli biti bolesnici? Valjda ima i neko predosoblje, ne izlazi se odmah na smrznuto tlo. Nešto ranije danas, ravnatelj bolnice izjavio je kako je glavni tehnički problem zapravo količina, volumen protoka kisika kroz postojeće instalacije za pacijente na kisiku. Pet do deset nečega je uobičajeno, a sad je potrebno od 25 naviše, čak i do 50. Župan ne govori “kisik” već oksidžen, dok u pozadini svira “Na kapaljku mi daješ zagrljaje/ Svaka doza meni tako malo traje”.

Preslušavam Simpliciju prije pisanja crtice. Album na kojem se nalazi “Kapaljka”, Komplikaci Jee!, i Ninin Godine nestvarne su izvanredna postignuća producenta Denisa Curmana. Sjajni albumi. Italo disco vs. UK-Ibiza house s puno bizarnih semplova. Bez puno melodija, super groove. Malo prljava produkcija, poput demo-nimaka. No još će se o tome govoriti u budućnosti kad će tadašnji diggeri tek otkrivati prave genijalštine domaće glazbe iz Cro-dance perioda. “Vjeruj u sebe”, “Ciganka”, “Kapaljka” – remek-djela, prava party-uživancija u ovom turobnom vremenu.

Zove DJ Seljo. Isto piše crticu za Gorilu i treba jedan podatak, možda znam. Ne znam. Da, postoji ta osoba koju traži, ali ne znam kako se zove. Kažem da pišem “Kapaljku”, smije se i pita me što mi je na broju jedan. Naravno, i meni i njemu je isti broj jedan, iako se nikada ne čujemo za Goriline izbore i izazove, niti ih prije komentiramo. Dok smo bili aktivni kao DJ Čoban i DJ Seljo, baš smo rasturali i dobro se zajebavali, a broj jedan bi uvijek, neizostavno puštali u špici kao ultimativni killer nakon kojega niti jedna večer više nije bila ista. Obožavam tu stvar i jedva čekam pročitati crticu o njoj. Izdavač ZG-ZOE Music, producirali Guido Mineo i Dragan Lukić. (BM)

34. Colonia – Za tvoje snene oči
[465 bodova / 10 glasova]
Prvim, glavnim valom Cro-dancea dominirala je zagrebačka, te u manjoj mjeri splitska škola popa – moglo bi se, štoviše, reći i da je to bilo zadnje veliko fleksanje mišića ZG pop-škole koja otad, skupa s ostatkom hrvatskog popa, pati od kroničnog deficita novih skladatelja-hitmejkera… No, uglavnom, zlatni dani Cro-dancea su produkcijski bili vjeran odraz centralizirane Hrvatske u kojoj su manje-više sav šušur i glamur rezervirani za dva-tri najveća grada, dok ostali uglavnom žive na stranicama crne kronike (a na kojima se OPET moraju boriti za prostor s nepodopštinama iz ova dva-tri najveća, pa ima li kraja tom monopolističkom bezobrazluku?!). A jednom kada je ZG-ST dance osovina krahirala – došlo je vrijeme da “provincija” uzvrati udarac.

Istra se tako recimo početkom tisućljeća mogla podičiti Karmom, koji nisu bili neki bezglavi trendhopperi nego autentični, autohtoni produkt života u susjedstvu Italije i odrastanja uz talijansku dance-produkciju. Taj se talijanski utjecaj širio i dalje duž hrvatske obale (u mojim se adolescentskim danima čak i u zadarskom podneblju pobožno presnimavalo Fargettine mikseve s kazete na kazetu!), ali što je južnije magistrala išla to su odjeci bili slabiji, tako da je potpuno logično i prirodno da je jedan tako uspješan Eiffel 65/Gigi D’Agostino-style projekt kao što je Karma iznikao iz Umaga, a ne recimo Šibenika ili Trogira.

Slavonija nam je, pak, dala Matrix (još jedni denseri koji su, pored Papagena, završili u Živom zidu!) i Magnetic (šteta baš što ovaj banger nikad nije bio singl), ali alfa i omega slavonskog dancea je bila i ostala, naravno – Colonia. I drago mi je što su na ovoj listi završili rame uz rame s respektabilnim klasicima Cro-dancea (koliko god, jel, “respektabilnim” možemo nazvati nešto što se i dan-danas često etiketira kao “trash”!), jer kada je Colonia bila na vrhuncu popularnosti – to je bilo tako unisono škrgutanje zubima i mahnito pljuvanje od strane srednjeklasnih “kužera” da bi čovjek pomislio da su svi od kolijevke slušali samo Joy Division, a ne da su mnogi od njih do samo prije koju godinu đuskali po priobalnim diskačima na Mineu i Jury de Simba! Ono, objavio sam početkom nultih na jednom portalu tekst pod naslovom “U obranu Colonije” i mnogi nisu uopće VJEROVALI da ja to ozbiljno, ljudi su stvarno mislili da ih trolam jer ta koje bi bilo drugo moguće objašnjenje, kako bi uopće itko tko može složiti rečenicu bio u stanju čuti tu išta od ikakve vrijednosti?!

Danas je to već jasnije i mnogim tadašnjim nevjernim Tomama, pa i ponekom negdašnjem hejteru: Colonia definitivno spada u probrano društvo Cro-dance izvođača koji su točno znali što rade, za što najveće zasluge idu njihovom studijskom magu Borisu Đurđeviću. Jedan je domaći portal nekoć imao tjednu glazbenu kolumnu koju bi povremeno preuzimali domaći glazbenici i kada je došao red na Đurđevića – ovaj je jedno mjesec dana pisao samo o tome koje sintove i plug-inove koristi, onaj tip sablažnjivo hermetičke geeky spike kada domaći techno DJ-i krenu uzbuđeno objašnjavati da li više vole miksati na tri gramofona ili dva gramofona s kontrolerom a svi ih samo blijedo gledaju. 😀

Volim Borisovu fino upicanjenu produkciju, volim Indirin orkanski pjev i volim te melodije u kojima se čuju odzvuci i zapada i istoka, ali se i uvijek osjeti ta jedna nepogrešivo, neotuđivo slavonska melankolija u kojoj je sve tako ravno – a, opet, tako lijepo. Mislim, možda ja to samo tako doživljavam jer sam Dalmatinac pa mi u Slavoniji uvijek bude “Yo, where the brda & planine at?”, meni je melankolija čim pogledam oko sebe a reljefne dinamike ni za lijek… Nadam da samo da nije ovo sad ispao. kao. neki diss jer obožavam i Slavonce i Slavonke! Ma, Slavonija je zakon a i Colonia isto. ❤ (TK)

.

33. Tony & ET – Totalno sam lud
[475 bodova / 14 glasova]
Tony Cetinski, pjevač s tada već tri izdana albuma (ili možda bolje rečeno dva-tri, jer Ljubomora iz 1992, izdana u suradnji sa ZKP RTVS – Založba kaset in plošč Radiotelevizije Slovenija, te Ljubomora iz 1993. izdana u suradnji s HRT Orfej dijele cca. 70% pjesama), njegovao je glazbeni izričaj koji je bio bliži soft-rocku i popu nego danceu: tko se ne sjeća njegovih dugih minivala iz spota “Tebe ne bih mijenjao”, upotpunjenih duuuuugggim zulufima? No te 1994. godine radi jedan veliki iskorak, kako u vizualnom tako i u glazbenom smislu. Nestali su njegovani uvojci natopljeni gelom, odustalo se od koketiranja s Elvisom te je potpisao za ZG Zoe Music.

ET je iza sebe imao tek jedan izdani album, no taj album ih je vinuo u visine hrvatske dance scene, mjesto gdje sljedećih godina ostaju kao neprikosnoveni vladari. Oni su pojam vrhunske produkcije i, da… imaju Vannu! I, da, izdaju novi album Second to None. Na rednom broju šest, pjesma “Totalno sam lud”. Već su bili pomogli jednom rockeru u tranziciji u svijet dancea – suradnja sa Sandijem Cenovom godinu dana ranije rezultirala je hitom “Ljubav za sve” – pa zašto ne bi napravili nešto takvo i za novu nadu ZG Zoe? I tako je od starog Tonyja ostao samo rockerski kožnjak, kaubojke, dvije rinčice i fenomenalni vokal.

U to vrijeme bio sam student druge godine FER-a (pad prve godine se nije računao u ponavljanje!!!!!!) i vozio sam svoj “Yellow Thunder”. OK, boja je bila više oker, gromovit zvuk je bio rezultat poderanog auspuha, dok su iz kazetofona moje Škode Favorit treštali dance hitovi. No osjećao sam se nekako rastrgan između dva svijeta, slušao sam dance, a nosio kožnjak i kaubojke… I tada se pojavila pjesma “Totalno sam lud”! Frajer u kaubojkama cupka i pleše s dancerima! Hell yeah!! Ovo sam totalno ja!!! Ne samo da je to spojivo nego je i, dapače, rezultat fenomenalan! Napokon sam našao svoje mjesto u ovom velikom svijetu 😊 i hvala vam na tome!

“Totalno sam lud” je žarila i palila hrvatkim eterom i klubovima, bio je to još jedan veliki hit za ET koji je u toj pjesmi imao dva vrhunska vokalista umjesto standardnog jednog. I koga briga što je pjesma prepjev/obrada/plagijat pjesme Patricka Hernandeza – “Born to Be Alive”? Treba i to znat’ napravit’. (PS)

32. Vlatka Pokos – Ne tražim ništa
[487 bodova / 14 glasova]
Dopalo me pisati o dvije produkcije Guida Minea zaredom i mada se iz aviona čuje njegov potpis, “Ne tražim ništa” uspoređivalo se s pjesmama Ace of Base, a meni je uvijek dosta bacala na “That’s the Way Love Goes” Janet Jackson (slično kao što mi je “Oprosti mi” Divasica = “Waiting For Tonight” Jennifer Lopez, s tim da je prva izašla početkom ili sredinom 1999., a potonja tek krajem godine — ko razumije shvatiće, pametnom dosta!). Baziraju se na sličnom loopu i imaju sličnu senzualnu vibru, ali obje su zapravo manje samo pjesme a više cijeli mood.

Naime, vlasnica najljepše kose Cro-dancea, Vlatka Pokos, tada me se više dojmila u videu za “Metak”, gdje hipnotizira u kožnom kompletiću nalik onima iz ikoničkih Versaceovih kampanja sa supermodelima dok entuzijastično pleše na pozornici Besta (jel ono bio Best?), ali ne možeš ne voljeti ridikulozni spot za “Ne tražim ništa”, koji funkcionira i kao nekovrsni njen modelling showreel i kao extended verzija reklame za svilene spavaćice i sokovnike. Nije tu bilo inovativne koreografije i kostimografije, lascivnih scena u noćnom klubu i ostalih općih mjesta Cro-dance spotova, ali svi ga i danas bez ponovno gledanja možemo dozvati u pamćenje.

I možda po nekim kriterijima ni “Ne tražim ništa” ni “Metak” ne bi spadale u Cro-dance, kao još neke pjesme koje su završile na listi i spominjale se u prethodnim dužim i kraćim crticama, jer dance baš nisu, ali Cro su itekako: Pokos je hrvatsku glazbenu scenu i hrvatsku pop-kulturu ‘90-ih obilježila jednako, ako ne i više od nekih drugih njihovih sudionika. Je li od toga dobila išta osim statusa treš ikone, ne znam. Lijepa naša Hrvatska Vlatka, sama pala, sama se ubila. Dala bi sve, a bez svega je i ostala. (LB)

31. Dino Dvornik – Junak plaže
[490 bodova / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
Uz melodiju koja lako ulazi u uho, podebljanu basom i raznoraznim zvukovima koje se ne usuđujem definirati, nije teško zamisliti Dina na jednom od onih spasilačkih tornjeva kako fiksira odabranicu na plaži. Klavijature su odsjaj Sunčevih zraka na površini, valovi su u basu, maestral pušika, gužva je na Obojenoj, a Dino gleda svoju škembu pa trbušnjake kupačice koja se baš njemu pokazuje. Bez imalo srama prihvaća da je njeno tijelo ljepše od njegovog, a u strofama nakon refrena otkrivamo da je napustio svoje radno mjesto i leži pored nje. Na polovici pjesme uskače u more, promrmlja sam sebi: “Drži gaće!” – pa pliva kao da pleše, brzo, bahato, i na kraju joj se vraća na plažu, polaskan molbom da te noći bude njen.

U ovoj petominutnoj feelgood ljubavnoj priči Dino je junak možda i najviše zahvaljujući svojoj sposobnosti čitanja govora tijela i drugih znakova neverbalne komunikacije. Arhetip heroja/zaštitnika, kao i djeve koju treba štititi, u 21. stoljeću i ne stari baš najbolje, ali kako taj junak istovremeno ima i dozu samosvijesti o vlastitoj tjelesno-estetskoj inferiornosti, koju pak nadilazi i unatoč njoj osvaja ljepoticu, on nije jednodimenzionalan i zato se s njim lakše poistovjetiti, u nadi da ćemo kao slušatelji i obožavatelji nadići neku svoju manu, fizičku ili psihičku, po uzoru na njega. (DĆ)

(pisali: Bojan Mandić, Tonći Kožul, Petar Sambolić, Lana Brčić, Dijana Ćurković)

Goriline naj Cro-dance pjesme: #40-#36

40. ET – Ja ti priznajem
[428 bodova / 10 glasova]
Ne sjećam se više je li tu bilo riječ o video-broju “Da ti nisam bila dovoljna” ili “Ja ti priznajem”, ali radilo se tada o najskupljem domaćem spotu svih vremena. Helikopter, kranovi, čuda, cijena sto tisuća maraka, što je tu negdje pedeset tisuća eura danas. Upravo je ova činjenica najvažnija za razumijevanje popularnosti i, nadasve, kvalitete Cro-dancea te je izvanredna za usporedbu s današnjom domaćom glazbom. Da, prije dvadeset i pet godina je bilo neusporedivo važnije nego danas kako će umjetnici izgledati, što će nositi, kakve će imati video-brojeve, jer su to sve krucijalni pop elementi. ET se producirao zaista do kraja, onako kako treba biti. Talijanski modni štih, miami bass linija, New York feeling, pravi jebeni spotovi, super plesači, naši glazbeni velikani Vanna, Boytronic, Da’Real. ET je pokušavao i uspijevao u potpunosti biti spreman za velike stvari, veliku scenu. Radili su sve, do zadnjeg detalja, kao da su u New Yorku ili Londonu, točno onako kako treba. Danas se kod nas tih pedeset tisuća eura potroši na sve spotove zajedno godišnje. Nije riječ o tome da nema novaca, nego smo zaostali. Uostalom, nemamo niti jednog ozbiljnog hita već godinama, od “Bižuterije” nema megahita u Hrvatskoj, a to je deset godina valjda. U cijelom svijetu, osim kod nas, spotovi popularnih izvođača su napičeni, nabrijani, ne štedi se, frizuru, make-up, styling, režiju, scenografiju, koreografiju, rade najbolji do kojih se može doći, nosi se ozbiljna dizajnerska odjeća. Takav je bio ET, tako kako treba. A kod nas sada, studentski đir skoro posvuda, čak i kod najvećih, čast izuzecima. Jeftino, nekvalitetno, očajno, niska kreativa. Možda se i nađe ok glazbe, ali onda je popratni sadržaj užas. Nađe se dobrih stvari. Marin Jurić-Čivro “Naivno”, recimo je dobar primjer. Stvar ubojica, sve ostalo koma. Nego, kad već govorim o glazbi, jeste li čuli “Ja ti priznajem (Miami Bass Mix)” u nekom klubu na dobrom sound-sistemu? Jeste ako ste bili ono jednom na našem kultnom, razuzdanom partyju Krv, znoj i guze u Točkici, a ako niste, onda, nažalost, ništa. (BM)

39. Kuzma & Shaka Zulu – U mojoj ulici
[431 bod / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Ni najmanje ne dvojim u Tonćevu posvećenost ispravnom označavanju i omeđivanju muzičkih žanrova jer znam da zna da slobodu kretanja i širinu ukusa mogu trasirati samo jasne postavljene granice i definicije, ali nisam baš potpuno siguran da se opus Kuzme & Shaka Zulua ispravno kvalificira u ovaj izbor. Okej, onaj dio Cro očito važi i za Split, a realno dance i možemo, pa i moramo, objasniti kao muziku primarno stvorenu na sintićima i kompovima te orijentiranu na ritam. Nije upitno ni da su se kroz desetljeća pojavljivanja pa življenja pa životarenja pa uskrsnuća te dvije pojave itekako preplitale, danas često zauzimajući jednako važne role u nažalost još uvijek bezbrojnim zajebantskim trash večerima diljem domovine. Samo što Ruralna gorila nikada ne jebe trash; Ruralna gorila voli iskreno. I iako “U mojoj ulici” nikako ne može biti najbolja Cro-dance pjesma svih vremena, jer rođak u trećem koljenu svakako može biti najbolji prijatelj, ali jebiga brat nije, ona je svakako daleko najbolja pjesma koju je Gorilin konzilij na facebooku uvrstio na popis kandidata ovog konkretnog izbora.

Rođaštvo po korištenju sintića snažna je veza, ali do spoja je došlo iz različitih smjerova, iako često iz iste motivacije znatno jeftinijeg pristupa oruđu i uštede živaca u autorskom radu višečlanog benda, u kojem svi imaju svoje ideje, a ni najbolje od njih se ne mogu provesti bez pristajanja onih čije su se odjebale. Denseri su, makar prividno, gledali u budućnost i neiscrpne promjene paradigmi muzike i života uopće, dok se Kuzma svojega prevladavajućeg italo-disca primio kao još uvijek aktualne ljubavi i blagog produljenja bezbrižne mladosti provedene prije rata, u otvaranju Zapadu i na kraju socijalizma. Taj je socijalizam uvelike nastavio obitavati u tekstovima prve ergele Kuzminih stihova, pomiješan s nizom kvartovskih baza, ali i buđenja kapitalizma kroz sitne sive ekonomije prenamijenjenih garaža. Takav je paket onda presudno utjecao i na buđenje barem splitskog hip-hopa, ako će već ostatak Hrvatske nastaviti prodavati suludo netočne priče o Ugly Leadersima ili legitimne, ali koju godinu zakašnjele fajn spike o Blackout Projectu. Kuzmu se voli i na njega ekumenski otkida zbog tekstova, koliko god razuzdanih partyja prve lige i puknute ekipe super pokretali i njegovi aranžerski potezi. Kuzma & Shaka Zulu su, moguće, bili prvi splitski nju primitivsi, Sejine šegatorske reportaže iz narodnjačkih klubova i memljive mahale prebacivši na ipak ležerniju varijantu stremljenja uzdizanju s popucalog gradskog betona, onu u kojoj navečer barem možeš kuvat ženske, po mogućnosti strankinje, uz more, dok piči zavodnička mjuza od kakve će se 15-ak godina poslije promućkati chillwave. Sve to Cro-dance nudi češće nikad nego rijetko.

Pripadajući baladično-nostalgičnom spektru Kuzmina opusa, “U mojoj ulici” čini i dodatan korak-dva faznog pomaka unatrag, splitskofestivalskom ružičastom optikom čitanja mikrokozmosa splitskih kvartova koji nemaju direktan izlaz na more. Živi u onim osamdesetima za koje bila bi baza da zauvik traju, a da je slučajno tako i ispalo – devedesetih i Cro-dancea, logično, nikada ne bi ni bilo. Barem zbog ovog drugog “U mojoj ulici” i jest, ponovit ću, daleko najbolja pjesma koju je Gorilin konzilij na facebooku uvrstio na popis kandidata ovog izbora. Uvik imamo šta izgubit. (GP)

38. Yo – Je Yo
[437 bodova / 12 glasova]
Sve one godine dok je trajalo davljenje i maltretiranje glorificiranim sjećanjima na Novi val osamdesetih, mislio sam si: Bože mili, najiskrenije se nadam da bar MOJA generacija (X, jel) neće ovako nepodnošljivo daviti i maltretirati mlađe naraštaje reminiscencijama na našu, kao, “bolju prošlost”! Mislim, naravno da je to u nekoj mjeri uvijek neizbježno, olds gonna old jbg, ali sam znao i da će to mojoj generaciji ipak biti donekle otežano, barem kad govorimo o sceni na ovim prostorima, jer… Pa, kako uopće graditi narativ o nekakvim swingin’ devedesetima – kada su devedesete u Hrvatskoj bile jedno tako općenito mračno i usrano doba da nitko normalan nema tu što glorificirati?

A ako bi i došlo do nekih konkretnijih pokušaja da se nove naraštaje mlati po glavi tobožnjom nedostižnom superiornošću glazbe naše mladosti, tipa Fiju briju bendovi ili šta već (good luck with that, LOL!), drago mi je da će pritom bar Cro-dance biti izuzet jer takve narative prvenstveno guraju srednjeklasni gatekeeperi s otužno uštogljenim definicijama “kvalitetne” glazbe – a za Cro-dance se, jelte, podrazumijeva da je “trash” te da kao takav nije vrijedan ozbiljnijeg razmatranja, kamoli slavljenja. Pa će tako vjerojatno i nastaviti prolaziti ispod kanonizatorskog radara, unatoč tome što je riječ o jednom od rijetkih uistinu živopisnih i pamćenja vrijednih hrvatskih glazbenih pokreta devedesetih.

I bio je itekako živopisan, obzirom na šarenu plejadu raznoraznih, plesnoj elektronici ne odveć vičnih igrača koji su htjeli ušićariti nešto na trendu. Prvi, udarni val Cro-dancea se, naime, sastojao od šačice pjevačko-producentskih timova koji su pomno pratili europske dance-trendove i znali točno što rade (ET, Denis Curman i Nina Badrić/Roxy, I Bee i Dus, Dino i Luky…) – i hrpe likova koji su uletjeli iz nekih skroz drugih priča i snalazili se u novim vodama kako god znaju i umiju, što je znalo uroditi jako zabavnim i zanimljivim anomalijama.

Jedna od njih je i “Je Yo”, pjesma koju je Senna M složio za Josipu Pavičić-Yo i koja zvuči kao… Pa, meni iz današnje perspektive zvuči kao neki indie synth-pop iz proteklog desetljeća (tipa, ne znam, Empress Of, tako nešto?) koji je nekim čudom transportiran natrag kroz vrijeme i ogrnut u odgovarajuće 90’s ruho? Pri čemu ne odmaže ni što je spot na youtubeu dostupan jedino u 3D-verziji (!) pa izgleda kao da je provučen kroz neki bizarni hipstamatic filter.

Pjesma je ujedno i neobično introvertiranog ugođaja: dok je u dance-popu refren u pravilu moment za paljenje pirotehnike na stejdžu, “Je Yo” u refrenu ne eksplodira nego implodira, povlači se u sebe, u intimu protagonistice koja nije načistu sa svojim emocijama pa njezino “nitko se kraj mene ne budi” naizmjence zvuči i kao hvalisanje svojom ekskluzivnošću i kao ponosan poklič slobode, ali i kao tužan izraz usamljenosti. Jer naravno da nije dobro biti svačiji – ali nije puno bolje ni ne biti ničiji pa iako pjesma završava u optimistično toplim tonovima, nad njom ostaje nadvijen oblak sjete. (TK)

37. Kasandra – Sladoled
[450 bodova / 11 glasova]
Volim čitati komentare na youtubeu. U njima, kao uostalom i u većini drugih tekstova, ima gomilu smeća, ali ono vrijedi bisera koji se nađu među komentatorskim poslovičnim svinjama. Tako prvi komentar pod ovim Kasandrinim videom donosi istinu mnogih ljudi s mora koji su odrastali ili adolescentirali u devedesetima: svake godine kad krene sezona i turisti okupiraju plaže, kroz glavu nam proleti stih iz ove hit-obrade Prljavog kazališta – “dragi se stranci veselo smiješe, od njih more smrdi po kremama”.

Kasandra je pjevala u duhu svog vremena i svakako je bila pri samom vrhu novonastale hrvatske estrade, a sa svojih 1,83m doslovno je megažena. Svoj hiperseksualizirani stas pojačavala je u lascivnim stihovima, ali teško da bi doživjela baš toliki uspjeh da iza svega toga ne stoji i genijalan glas. Do danas se povukla sa scene, a o njenoj svakodnevici se po tabloidnim rubrikama može štošta pročitati, no ostavimo to u drugom planu. Njen izbor je da se povuče, njen izbor je da razloge svog povlačenja ne iznosi javno i njen izbor ćemo u ovoj crtici ispoštovati.

Možda je to zbog moje cis-ženskosti, ali jedna od omiljenih Kasandrinih osobina mi je bilingvizam. Vjerujem da će i drugi njeni hitovi upasti u top 40 ove liste pa ih neću previše analizirati, ali kao što joj je trebao čovjek (…) man, ili je osjećala to u istom stihu pjevajući I’ve got a feeling, tako joj je i super leglo što je u refrenu “Sladoleda” hrvatski stih hajde daj mi liz razbijen engleskim kurtoaznim riječima honey i please. Možda je baš zbog te rime ponovljenih riječi iz dva različita jezika “Sladoled” curio niz usta mnogih od nas, kad nam bilo je dosta teškog rada, neoprane kose, lutanja, vrućine, kafića ili grada. Na kraju 2020. kafića smo se možda čak i zaželjeli, ali Kasandrin naoko blesavi, seksualno aluzivni, prpošni hit skoro 30 godina kasnije još uvijek pogađa u samu srž ljetnog feelinga i potvrđuje se kao punokrvni evergreen. (DĆ)

36. Annamaria – Novi svijet
[461 bod / 10 glasova]
U Plesni studio Edite Cebalo krenule smo krajem osnovne / početkom srednje, a satove su nam vodile „Superice“, polaznice najnaprednije grupe studija, starije curke koje su završavale srednju ili počinjale faks, koje je plesu učila sama Edita i koje su već profesionalno nastupale u Sedmoj noći i sličnim zabavnim emisijama, izmjenjujući se na pozornicama HTV-a s članicama „suparničke“ plesne skupine, one Tihane Škrinjarić. Annamaria je, mislim, išla kod Škrinjarićke, a kad je prešla u pjevačice i izbacila “Novi svijet”, odmah smo poludjele i za pjesmom i za koreografijom iz videospota. „Skidale“ smo je same pa smo, kad bi nam zafalio ključni korak, izostavljen u montaži spota, žicale voditeljicu da nam pokaže šta da radimo na tom mjestu.

Uoči jednog večernjeg treninga u dvorani u Medulićevoj – koju je iz svojeg stana preko puta često stalkao moj srednjoškolski profesor latinskog a na povratku iz koje sam prvi put u životu doživjela i zaskakivanje egzibicionista, golog ispod raskriljenog balonera, iz grmlja u Klaićevoj – nažicale smo Mikecku da taj dan umjesto nove doze skakanja uz Annamariju odemo do Trga po dozu uzbuđenja i bunta: išle bi na prosvjed, ali smo još uvijek bile malo premale da nas starci u tu gomilu puste same – iako bi razumjeli, štoviše, podržavali, ali bi isto bili malo zabrinuti – ali ako im kažemo da smo išle s njom, starijom i odgovornom voditeljicom, neće se toliko ljutiti.

Jedina, ponavljajuća strofa “Novog svijeta” opisuje egalitarno društvo u kojem se svi budimo pod istim suncem i skončavamo na isti način; u kojem nijedan čovjek ne može biti otok, nego moramo biti solidarni i držati se skupa, drugačije ne ide, jedino tako možemo pobijediti, a osjećaj da pobijediti i hoćemo, da nas čekaju promjene, bio je te večeri i u zraku ispred Anić Holdinga, do kojeg nas je Mikecka kroz gužvu uspjela progurati, oprezno i u vrtićkom vlakiću. OK, autorica pjesme nije Annamaria; glazbu potpisuje stroj za hitove Giudo Mineo, a stihove stanoviti Davorin Ilić i Robert Pilepić, jedna velika legenda iz Rijeke (kako sam tek danas saznala), koji si je nakrcao CV s više od 700 tekstova pjesma – od onih za Cro-dance klasike poput „Morski vuk”, “Baby Bye”, “Nisi ti jedini na svijetu”, “Kazna” i “I’ve Got a Feeling”, preko hitova koji su lansirali Lidiju Bačić, “Vozačka dozvola“ i „Viski“, do Joletove “Kad žene tulumare“.

Svejedno, Annamaria i njezina mala vojska pratećih plesačica, naizmjence opakih G. I. Janeica u maskirnim hlačama i blatnjavih zavodnica u srebrnim minicama iz post-apokaliptičnog spota snimljenog u, čini mi se, kamenolomu u Bizeku bile su lica te priče za male djevojke o novom svijetu koji dolazi kojom smo se tada napajale, a evo, točno 24 godine kasnije ispada da nismo pobijedili ama baš ništa, nismo se čak nikad uspjeli ni okupiti u broju većem od 120.000, koliko nas je te ’96. prosvjedovalo na Trgu protiv gašenja Stojedinice, revolucija je na čekanju, Annamaria je zbrisala u Italiju, gdje je dopustila da joj ljubav pokloni novi svijet u obliku same-profession partnerstva i fitness-influencerstva i stvorila raj ne za sve, nego za sebe, voljenu osobu i njihovo dvoje djece – čemu je vjerojatno od početka težila a mi smo samo malo zabrijali – i, realno, tko joj od nas išta može zamjeriti, predivno, ali i ružno, sramite se, čestitke! ❤ (LB)

(pisali: Bojan Mandić, Goran Pavlov, Tonći Kožul, Dijana Ćurković, Lana Brčić)

Goriline naj Cro-dance pjesme: #50-#41

50. Papageno & Nikita – Papageno [341 bod / 10 glasova]
Što je bilo s Pa-pa-pa-pa-genom nakon zlatnih dana cro-dancea? Pa, dosta toga zapravo: deložiran je iz stana (“Ova udbaška država ga je dala [izvornim] stanarima da ga protupravno otkupe, oni su potomci bivšeg potpukovnika JNA, visokopozicioniranog čovjeka u udbaškoj hobotnici”, požalio se Papageno), snimio je himnu Živog zida, a i okušao se na daskama HNK u operi Turandot!

49. Ćubi – Pumpaj [343 boda / 10 glasova]
Ne brkati s DJ Chubyjem iz Tisnog.

48. Annamaria – Svoja ili ničija [350 bodova / 8 glasova]
Annamaria pak danas živi u Italiji, radi kao instruktorica fitnessa i plesa i nije, koliko je poznato, snimila ništa za Živi zid, pa ni za Pokret pet zvjezdica.

47. I Bee – Cigareta [350 bodova / 10 glasova]
Tobaccio, draga nacijo!

46. Nina Badrić – Godine nestvarne [363 boda / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
E, čekaj tek da vidiš kakva će biti 2020., Nino Badrić iz prošlosti!

45. Tony – Tvoje tijelo [381 bod / 11 glasova]
Nego – kako ono napredujemo s renovacijama na Golom otoku, je li sve spremno za akomodiranje Cetinskog i njegove družbe boraca za slobodu od cjepiva, maski, mozga… ?

44. Sandi feat. ET – Ljubav za sve [393 boda / 11 glasova]
Prvo se pojavio Sandi, pa onda Mandi, živo čudo da se nije onda još u cro-danceu oprobao i neki TJUZDI!

43. Ivana Plechinger – Mala ptica nebeska [401 bod / 10 glasova]
Vječna misterija tog “How Soon Is Now?” introa.

42. Alka Vuica – Laži me [407 bodova / 11 glasova]
Alka je sa svojim hitovima bila daleko ispred svog vremena jer je među prvima skužila kompatibilnost balkanskog đira s latino zvucima srednjeg, a ne samo bržeg tempa – cijela dva desetljeća prije nego što je reggaetonovski dembow beat postao kičma regionalnog folk-popa.

41. Divas – Oprosti mi [410 bodova / 10 glasova]
410 bodova dijeljeno 10 glasova = 41. mjesto, matematika je definitivno na mjestu! I to bi bilo to što se donjeg doma ove liste tiče, odjavljujem se kao vaš vjerni i ponizni admin do ponedjeljka navečer. 🙂

Goriline naj Cro-dance pjesme: #60-#51

60. I Bee & Dino Dvornik – Nag [242 boda / 6 glasova]
Što bi slikar rekao djevojci koja mu pozira za akt ali joj je teško zadržati pozu: “Bez nagih pokreta!”

59. I Bee – Ti si bolji [261 bod / 8 glasova]
Je ful dobra mjuza i sve, ali tekst je… jedan od onih o ženskoj prevari koji zvuče kao da ih je muški tekstopisac nažvrljao u pet-šest minuta na WC-u, ne? Mislim, isti lik je napisao i tekst za “Koljena” koji je bar sladostrasno bitchy, ovaj je samo ordinarna debilana iz muškog mozga. 😀

58. Vuco – Poslije njega [266 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Vuco ima već i odraslu kćer koja snima trap-folk sa sinom Alke Vuice, feel old yet? A ona, inače, veli da joj je od tatinih pjesama najdraža upravo – “Poslije njega”.

57. Sandi – Kad srce kaže da [276 bodova / 8 glasova]
Ahahaha, skroz sam zaboravio da je 2007. izdao album koji se zvao SANDILAND. 😀

56. Annamaria – Voli me il’ oslobodi me [280 bodova / 6 glasova]
Ha, nisam pojma da je i ovo napisao Senna M! Bome išlo to njega.

55. Ivo Amulić – Sto na sat (Preko Knina) [289 bodova / 8 glasova]
Luda kuća, brale!

54. I Bee – Šumica 2 [296 bodova / 7 glasova]
Super mi je kako je tekst samo blago preformulirana “Šumica”, kao da je inspekcija u redovitoj ophodnji da potvrdi kako se u šumici sve i dalje odvija po ustanovljenom protokolu. 😀

53. Gracia – Linđo [297 bodova / 9 glasova]
Pozdrav daljoj familiji iz Mrčeva!

52. Papageno & Nikita – Kapučino u Kninu [303 boda / 7 glasova]
Dobro je Leonard Jurić primijetio da je ovo hrvatski “Justified and Ancient” – jest da sam osobno, za razliku od dotičnog klasika KLF-a, ovaj i dalje u stanju cijeniti samo na konceptualnoj razini ali, ono, koji koncept!

51. Colonia – Plamen od ljubavi [333 boda / 8 glasova]
PreprePREjebenonisko. 😦

Goriline naj Cro-dance pjesme: #70-#61

70. Minea – Vrapci i komarci [189 bodova / 6 glasova]
Primjećujem da kako starim postajem sve osjetljiviji i izbirljiviji, došlo je, eto, čak i dotle da mi se neće dati ljubiti ako bih to morao usred roja krvožednih komaraca!

69. Vlado Kalember – Evo noći, evo ludila [199 bodova / 8 glasova]
Žali se da ga sunce ubija, izlazi samo po noći, nemušto se pravda da mu je to samo “vino” na usnama… stvarno je suptilan taj Vlado, da ne kažem Vlad Kalember!

68. ET – Nemoj mi raditi to [201 bod / 5 glasova]
Jebo gen-x nostalgičarenje da ništa od ET-ja nakon devedesetih ne valja, ova im je jedna od najjačih u katalogu.

67. Dino Dvornik – Imam rep [204 bodova / 8 glasova]
A evo nečega i za ljubitelje splitske repčuge!

66. Simplicia – Ciganka [210 bodova / 6 glasova]
(* Romkinja). </gedžo>

65. Srebrna krila – Ljubav je za ljude sve [211 bodova / 7 glasova]
Duboki naklon izvjesnom Krunimiru a.k.a. mr.krunimir.10 koji, kada već nitko drugi neće, skida raznorazne stare hrvatske spotove s CMC-a i stavlja HD ripove istih na youtube – znaj da tvoj doprinos očuvanju hrvatske kulturne baštine nije nezamijećen!

64. Sandi – Nebo [212 bodova / 7 glasova]
Samo nebo 64. mjesto je Sandiju granica.

63. Giuliano – Sjaj u očima otkriva te [221 bod / 6 glasova]
Đule “Rudy” Giuliano motherfuckin’ Đanić u kući!

62. Dino Dvornik – Ništa kontra Splita [224 boda / 8 glasova]
Hrvatski kralj funka s jednom od svojih najopakijih funk stvari, teški rare groove!

61. Dalia – Suparnica [230 bodova / 6 glasova]
Nisu mi loši ni njeni “Blizanci”, uz dužno upozorenje da je to jedna od onih instanci kada “cro-dance” = zabavnjak s breakbeat loopom lol.

Goriline naj Cro-dance pjesme: #80-#71

80. Srebrna krila – Dugo sam te čekala [175 bodova / 6 glasova]
Glede dance-faze Srebrnih krila, moram priznati da “Kiss My Body” zvuči puno bolje nego što mi je ostalo u sjećanju – čak i u refrenu uđe u dobar latin-house groove, što je, ono, zadnja stvar na svijetu koju bih očekivao da ću ikada reći za neku stvar Srebrnih krila!

79. Neki to vole vruće – Reci da (Remix) [175 bodova / 6 glasova]
Da. (Ha-ha, kako “duhovito”, znam, znam…)

78. I Bee – Pizzeria [177 bodova / 4 glasa]
S obzirom na to koliko ova stvar zvukom duguje Ramirezu, posredno me podsjeća na ratne dana u rodnom kraju kada nije bilo struje pa bih navečer uz šteriku na trošnom radiju na baterije hvatao talijanske stanice. Što me odmah zatim podsjeti na ono kada sam kao petnaestogodišnjak na jednoj od tih stanica po prvi put čuo “Two Princes” Spin Doctorsa i ushićeno pomislio: “Wow, just… WOW, ne mogu vjerovati kako je ovo LUĐAČKI DOBRO!”. 😀 😀 😀

77. Alka Vuica – Ej, šta mi radiš [179 bodova / 4 glasa]
Alajčaušica Vuica u sridu, raspalite mačkule!

76. Dalia – Baby Bye [179 bodova / 7 glasova]
Pjesma se, inače, prvotno zvala “Baby By” (evo, ako ne vjerujete!).

75. ET – Prazan stan [183 boda / 5 glasova]
Toliko do srži švapski šlager da se pjesma komotno mogla zvati i “Ljubav na Mallorci”, obožavam. ❤

74. Toy Boy – Candyman [183 boda / 6 glasova]
Koliko je Hrvatima stalo do njihove queer povijesti, vidi se već i po kakvoći rezolucije u kojoj je dostupan ovaj video (240p!).

73. Colonia – Ti da bu di bu da [185 bodova / 5 glasova]
Meni uvijek u glavi spontano zasvira mash-up “Za tvoje snene oči, TI-DA-BU-DI-BU-DA!”.

72. Colonia – Oduzimaš mi dah [186 bodova / 6 glasova]
Jako neodgovorno ponašanje od strane lika iz pjesme, s obzirom na to kako je sve manje slobodnih respiratora.

71. I Bee – Dream [187 bodova / 3 glasa]
Kao što jedna mudra žena jednom reče, samo je san stvarnost!

Goriline naj Cro-dance pjesme: #90-#81

90. Ella – Nađi mi ritam [148 bodova / 3 glasa]
Evo izvoli Ella, kad ne znaš sama koristiti internet!

89. Nina Badrić – Nije mi svejedno [154 boda / 5 glasova]
Još o ljubavnim jadima Beroševe BFF-ice.

88. Vatrogasci – Nema ograničenja [156 bodova / 7 glasova]
Sam koncept vatrogasca je zoran dokaz da neki to definitivno ne vole vruće, za razliku od…

87. Neki to vole vruće – Medu moj i šećeru (Remix) [159 bodova / 3 glasa]
Mada, zapravo, sad kad razmislim, ne znam da li uopće i sami Đimi i Šomi vole to vruće, možda je naziv njihove grupe samo neutralna opservacija – da neki ljudi jednostavno vole to vruće i da je toga uvijek bilo i uvijek će i biti, ma što god mislili o tome?

86. Srebrna krila – O kako ludo se osjećam [162 boda / 5 glasova]
Super stvar!

85. Kuzma & Shaka Zulu – Di ćemo večeras [165 bodova / 5 glasova]
I ova isto, tako se radi comeback.

84. Colonia – Svijet voli pobjednike [166 bodova / 4 glasa]
A srebrno znamenje, to ništa? I opet nas nitko ne voli? 😦

83. Simplicia – Plima [168 bodova / 4 glasa]
A sada – riječ-dvije od Diane Vunić, predsjednice uprave Plimacro d.o.o.

82. Nikita – Kraljica noći [168 bodova / 5 glasova]
PRINCEZA TAME! ⛧ 🤘😈 🤘⛧

81. Giuliano – Ne misli na mene [171 bod / 5 glasova]
Jedini izvođač s ove liste koji je nastupao na fešti za Veliku Gospu u Ražancu!

Goriline naj Cro-dance pjesme: #100-#91

100. ET – Probudi me [130 bodova / 4 glasa]
“Vic”: što je Cezar rekao senatoru kojeg je zadužio za slaganje playliste za “trash orgije”, razočaran time što je ovaj opet stavio jedne te iste stvari koje se uvijek vrte na svakim jebenim orgijama? “Zar ET, sine Brute?!”.

99. Karma – Sedam dana [133 boda / 4 glasa]
Svaka čast Karmi što su se čitave četiri godine prije Cascade skužili da “Everytime We Touch” Maggie Reilly dušu dala za dance-verziju, ali meni su osobno – NERD ALERT! – bili i ostali najdraži njihovi albumski nesinglovi (“Kockar”! “Ti više nemaš prava”! “Zapali me pogledom”!).

98. Nina Badrić – Da li ikada [134 boda / 4 glasa]
I ne da se Nina!

97. Colonia – Njeno ime ne zovi u snu [134 boda / 6 glasova]
Ako ste prije nekih dvadesetak godina strpali Coloniju u mentalnu ladicu “seljačija, DO NOT WANT” i ostavili je tamo do dana današnjeg, ali biste sada kada ste stariji i mudriji možda i eventualno bili voljni revidirati svoje stavove – mogao bih vam recimo preporučiti ovu stvar za početak?

96. Colonia – Vatra i led [135 bodova / 4 glasa]
Najgore mi je kad naši ljudi neće nešto reći na hrvatskom nego posežu za stranim, pa čak i evo latinskim izrazima samo da bi ispali više cool, mislim šta bi ovima falilo da su grupu nazvali VINKOVCI!

95. Emilia – Bože, kako sam pogriješila [142 boda / 3 glasa]
Bože, kako fabulozna pjesma. ❤

94. Sandi – U tvojim mislima [142 boda / 4 glasa]
Telepatija, incepcija, vulkanski mindmeld – nijedna od ovih vještina nije dostupna neutješnom Sandiju. 😦

93. I Bee – Ja nisam ta [142 boda / 4 glasa]
Ideja za pjevački pseudonim nekoj rodno nebinarnoj osobi: N BEE!

92. Oliver Dragojević & Tony Cetinski – Morski vuk [142 boda / 5 glasova]
Prema otkrićima Martina Mystèrea, ne samo da sirene stvarno postoje – nego su i nastale u laboratorijima drevne Atlantide, kao rezultat čudovišnih eksperimenata ukrštanja raznih životinjskih vrsta s ljudima. Možda je i famozni “morski vuk” potekao iz istih laboratorija?

91. Viktorija – Nema veze [145 bodova / 6 glasova]
Pa naravno da nema veze kad ste oboje evidentno pijani ko guzice lol.

Gorila sva se trese, glasaju svi odreda: GORILINE NAJBOLJE CRO-DANCE PJESME!

Dobar vam dan i dobro nam došli u naš izbor najboljih Cro-dance pjesama. 🙂

U izboru je sudjelovalo popriličnih 38 ljudi, a to bismo poimence bili: Karim Al-Shawwa, Maja Bakić Kardoš, Borko Barić, Lana Brčić, Dijana Ćurković, Gordan Duhaček, Sead Džubur, Neven Fitnić, Emir Fulurija, Rea Hadžiosmanović, Ilija Jandrić, Leonard Jurić, Filip Karačić, Andrej Knapić, Mario Kovač, Tonći Kožul, Maja Krajnović, Vera Lučin, Bojan Mandić, Dino Marelić, Dino Milić-Jakovlić, Samir Milla, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Iva Perdec Augustić, Nikola Pezić, Anđelko Preradović, Ante Raić, Ivan Ramljak, Maja Rogulj, Petar Sarjanović, Ante Spahija, Petar Sambolić, Branimir Šutalo, Valentina, Goran Zgrablić i Matko Žurić.

Veliko hvala svima koji su glasali, još velikije hvala onima koji će usto i pisati crtice (šaljem vam zadatke kroz narednih par dana!).

Izlistavanje slijedi po ustaljenom obrascu: prvo ovaj tjedan ide donji dom liste, od 100. do 41. mjesta, po deset komada svaki dan uz moje uglavnom ne pretjerano ozbiljne opaske (prva tura ide večeras), a onda za tjedan dana kreće top 40 s konkretnijim crticama, po pet komada svaki dan uz pauzu nedjeljom.

Lista je, inače, baš dobro ispala! Pa neka veselje otpočne. 🙂

Svi svi svi apsolutno SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH CRO-DANCE PJESAMA!!!!!

Da, da, došlo vrijeme da zajednički selektiramo najbolje od jedne od najzabavnijih hrvatskih glazbenih scena od stoljeća sedmog naovamo. 🙂 Kako? Lako! Procedura je slijedeća:

– na vama je da sastavite listu od najmanje deset, a najviše pedeset najdražih vam Cro-dance pjesama izašlih od 1991. do 2010. – i pritom možete glasati isključivo za pjesme s popisa koji ćete naći u prvom komentaru ispod ovog posta… Popis nije izvučen iz šešira, rezultat je intenzivnih višednevnih konzultacija s Gorilinim biračkim tijelom pa ako na njemu ne vidite nešto za što biste možda htjeli glasati, to samo znači da: a) riječ je o nečemu za što sam kao admin nakon konzultacija odredio da se NE računa pod Cro-dance (naprimjer: “Da ili ne”, “Paloma nera”, “Marija Magdalena”, “Ja za ljubav neću moliti”…) ili je b) riječ o nekoj opskuri za koju ionako teško da bi itko drugi glasao (primjerice, Karma ima albumskih nesinglova koji bi meni osobno mogli završiti pri vrhu liste, ali zašto bih trošio mjesta na to kada nema šanse da će itko osim mene glasati za Karmine albumske nesinglove?)… Enivej, trudio sam se popis ima neke granice a da pritom i dalje ima ekumensku širinu, tako da se na kraju skupilo preko 230 pjesama za koje možete glasati i sigurno ćete naći tu svoje brojne favorite. 🙂 Kome ne odgovara, neka ide u Srbiju organizira sam svoj izbor! 😛 (Uzgred budi rečeno, zahvaljujući trudu Emira Fulurije – hvala, Emire! – ovdje imate youtube-playlistu sa skoro svim stvarima s popisa.)

– liste mogu biti rangirane (idealno, mada ne i nužno), mogu biti nerangirane, a mogu biti i mješovite (po principu prvih toliko i toliko mjesta rangirano a ostalo nerangirano)

– nakon što ste složili svoju listu, pošaljite mi je na djevojke@yahoo.com

– rok za slanje lista je srijeda 11. studenog, što će ga reći da imate devet dana – pa trkom na youtube da ponovite gradivo!

– javite i ako biste bili voljni napisati koju crticu o nekoj od pjesama za koje ćete glasati! Što nas više bude pisalo, to će svakoga od crtičarki i crtičara ponaosob dopasti manje crtica, tako da je svaka pomoć za dobro svih nas 🙂

– izlistavanje konačne grupne zbrojne liste kreće za dva tjedna: prvo donji dom od 100. do 41. s kratkim administratorskim opaskama, a onda i top 40 s punokrvnim crticama…

I to bi vam bilo to, sastavljajte i šaljite liste pa se čitamo opet za dva tjedna!