Archive for Studeni 2015.

Jeste li spremni, ako ste spremni prijavite se i pripremite za… GORILINU GODIŠNJU GLAZBENU GOZBU 2015. (GGGG15)!!!!!

Studeni 30, 2015

ape-ball-cover-crop

Šemu znate, slavimo i šeramo najdražu nam muziku iz protekle godine, pravila pravila:

– na vama je da odaberete petnaest do dvadeset najdražih vam glazbenih numera premijerno objelodanjenih u 2015. ili bar u prosincu 2014… Računaju se i stvari s albuma iz 2014. koje su izašle kao singlovi u 2015, ako ste ih skužili/zavoljeli tek ove godine, zažmirim na jedno oko i na nešto tipa “Uptown Funk” (izašlo u studenom 2014, tek mjesec-dva kasnije postalo nešto od čega se ne može pobjeći), poludi narode 🙂

– svaki izvođač smije biti zastupljen sa samo jednom numerom

– ako želite sudjelovati, prijavite se u komentarima ovog posta

– kad ste skupili sve stvari (najpoželjniji format: mp3, glavno samo da nije nešto što guta puno prostora tipa flac ili wav) u jedan folder, ubacite u njega još i .txt popis pjesama (nenumeriran, po principu Izvođač – Pjesma), arhivirate folder u .rar, aploudate ga negdje (preporučujem zippyshare) i pošaljete mi link na djevojke et yahoo točka com najkasnije do ponedjeljka 14. 12.

– a onda naravno slijedi nalaženje u nedjelju 20.12. kad ću podijeliti svima dvd-e s kompilacijama (a ako niste u ZG, šaljem naravno poštom!)

I to je to, krenite s prijavama!

Oglasi

Povratak bjegunaca i dolazak cura

Studeni 26, 2015

Koncert uncle-punk iskusnjara Esc Life održan sinoć (srijeda, 25. studenog) u Vintage Industrial Baru – organiziran kao suradnja Dostave zvuka i Good Vibrationsa, redovitih programa kluba namijenjenih promociji nezavisne muzike – trebao je biti svojevrsna kruna turneje koja je bend sredinom jedanaestog mjeseca provela kroz Austriju, Češku, Njemačku i Sloveniju. Ujedno, s obzirom na to da se godišnje svođenje računa neumitno približava, trebao je biti i određeni vrhunac godine u kojoj su ovi novi miljenici poklonika energične melankolije napokon objavili album, odlični ‘Access All Areas’, te nizom eksplozivnih koncerata potvrdili kako nikada nisi prestar za tinejdžerski rokenrol. Sa strane kvalitete izvedenog, koncert je sve to svakako i bio, jer se banda ionako prekaljenih macana izgleda na turneji dodatno napela i učvrstila, a fenomenalno i skladno lupanje zamjenskog bubnjara Andre (iz niza žestokih bendova za frajere, među kojima treba istaknuti Muscle Tribe Of Danger And Excellence) – originalni bubnjar Sanjin je izostao zbog, ako su mi informacije točne, poslovnih obaveza u inozemstvu, zbog čega je turneja i nazvana Dude, Where’s Your Drummer? – nikome nije moglo odati da su s njim uvježbavani tek posljednjih mjesec-dva dana.

Ono što se s procijenjenom proslavom nije složilo bio je relativno slab posjet, koji se u najboljim trenucima dobacio jedva do stotinjak ljudi. Ni najmanje mi to nije utjecalo na dojam same svirke, jer muzika Esc Life i jest namijenjena šačicama čudaka – koliko god mi proklamirali njezinu emotivnost, melodičnost, čistoću i ljepotu, činjenice o svrstavanju u začahureni geto su činjenice. Ali me je ponovno spustilo iz onog oblaka nade na kojemu povremeno poletim, a to je da ono što nazivamo undergroundom, pogotovo oni njegovi bendovi koji su u njemu statusom, a ne izborom sredstava i ciljeva, ima šanse zainteresirati ikakvu širu javnost. Očito je da nema, kad sinoć u publici nisam primijetio niti pojedine uobičajene sumnjivce iz prvih redova, što je sasvim shvatljivo jer su Esc Life imali prilike gledati već mali milijun puta. I to u prostorima koji im više odgovaraju, jer koliko god Vintage bio super prostor sa zaista prekrasnom širokom pozornicom, zapremina kluba ipak je namijenjena bendovima viših tržišnih razreda. Nakon proljetne promocije albuma u Tvornici, za koju mi se činilo da je bila popraćena i izvan uskog kruga specijaliziranih hobističkih kanala, pomislio sam kako nije nerealno dočekivati dan u kojem će Esc Life doseći status barem jednih My Buddy Moose, benda slične scenske pozadine, koji je prije dvije i pol godine na onome nestvarnom koncertu bio rasprodao taj golemi Vintage. I koji svejedno nakon toga u Zagrebu nijednom nije privukao više od sto ljudi pa je jasno kako bljesak i može biti tek kratkotrajan.

Dopustio sam si ovakvo i ovoliko zdvajanje prvenstveno zato što sam sinoć ostao potpuno otpuhan vjerojatno ponajboljom svirkom Esc Life koju sam dosad doživio, a žaljenje što joj nije prisustvovalo više ljudi puklo me tek kad sam stigao doma i počeo se spuštati u dnevnu, odnosno noćnu, životnu redovitost. Drugi je razlog taj što se koncert zapravo ni po čemu suštinski važnom nije razlikovao od onoga na što nas je bend već navikao, jedino što možda ni sam nisam skužio koliko mi je nedostajao još jedan živi susret s njihovim poletnim pjesmama karijesno slatkih gitara i refrena za singalonganje. Uz klasičan izostanak ‘Hero Of The Decade’, album ‘Access All Areas’ je odsviran u cijelosti, a od otkrića izdvajam Vranin lucidni zaključak o inače najboljoj solaži albuma, onoj iz ‘Bad Influence’, koji ju je nazvao mandolinskom. To je taj sitni vez! Ostatak umalo pa jednosatnog seta popunile su sjajne obrade koje bolje od svih usporedbi ocrtavaju prostor kojim se bend kreće, česte ‘The Holiday Song’ Pixiesa i ‘Girl Who Lives On Heaven Hill’ Hüskera, rjeđa ‘We Are 138’ Misfitsa (dosad sam je čuo samo jednom) te meni potpuno iznenađenje, ‘It’s Not Like’ od scenskih kolega Benchwarmersa, za koje je, šmrc!, izgleda istina da nisu više ili barem nisu previše. Nova pjesma ‘Song Of The Week’ pokazala je kako goriva u bendovom spremniku ni najmanje ne nedostaje, iako ćemo novi album vjerojatno morati čekati barem onoliko koliko smo čekali prvi. Isplatilo se prvi put, nema sumnje da će i drugi. Set lista: Ostani uz mene – Absentee – Band Aid – The Holiday Song – It’s Not Like – Bad Influence – What We Want Is Useless – She Won’t Dance – Song Of The Week – Access All Areas – Full Circle – Girl Who Lives On Heaven Hill – We Are 138 – BIS: Let It Bleed

S obzirom na to da ni nominalne zvijezde večeri skupnog programa prostor nisu nakrcale masama ljudi, logično je kako su popratni izvođači svoje setove izvodili tek rijetkim fanaticima, među koje u slučaju Marka Mrakovčića ovaj put nisam spadao. Njegov zadatak privođenja kraju programa koji se ionako oduljio do mjere da je postao bliži mojim jutarnjim obavezama negoli svojem početku odlučio sam preskočiti u korist što bržeg povratka krevetu i NBA ligi. Prije Esc Life svirali su stilom im srodni Austrijanci Remedy, s kojima su se domaćini skompali tumarajući svojim kombijem središnjom Europom. Sasvim mi je jasno zašto su im se svidjeli toliko da mi je pouzdani Naranča toplo savjetovao da ih nipošto ne propuštam, jer kad u zemlji koju s pravom ne smatramo rasadnikom slatkog rock’n’rolla naiđeš na momčiće koji napamet poznaju albume Dinosaur Jr, Fugazi i Pixies, prihvatiš ih kao braću čije radove ocjenjuješ ljudskom bliskošću. Ali koliko god Remedy bili izvrsni u rekreiranju zvuka melodičnije strane američkog ’90s undergrounda, njihova vještina stvaranja moćnoga uvodnog rifa uglavnom se raspline kod pravog mesa pjesama, melodija i refrena, što je nedostatak kojemu nimalo ne pomaže sklonost da svaku pjesmu produlje za koju minutu-dvije atmosferičnog krešenda. Ipak, žao mi je što sam se povukao sa zadnje trećine njihova nastupa jer sam tako promašio Narino pridruživanje u izvedbi power-pop klasika ‘Surrender’ legendarnih Cheap Trick.

Ako ne najbolji, a onda svakako najzanimljiviji i – ajmo se ipak pravit da su sve ovo velike i bitne stvari! – povijesno najvažniji nastup večeri odsvirale su svojom koncertnom premijerom njezine otvaračice (The) Better Girls. Riječ je, kako sam jučer opširnije pisao, o alter-egu omiljenih mi (The) Lesser Men, imenu namijenjenom sviranju obrada pjesama ženskih izvođačica, koje su ionako znali izvesti i pod svojim temeljnim imenom. Ključna razlika bila je u tome što je ovo bio prvi gig benda najavljenog kao (The) Better Girls, koji je, logično, svirački i izvođački izbjegao dobar dio ponekih porođajnih muka svojega starijeg brata. Za uvod s razglasa puštena skrivena verzija pjesme ‘U mraku’ Oružjem protivu otmičara, s bendova eponimnog EP-ja, svojim je zamjenjivanjem uobičajenog uvoda ‘Women Of The World’ Jima O’Rourkea odmah razjasnila kako u setu ne treba očekivati ikakve pjesme Lessera, da se njihovi brojni raspomamljeni fanovi – odnosno, ja i Ludi Žule – ne bi preglasno bunili. EP su izveli po redu od prve do zadnje pjesme, što znači da su bili apsolutno prekrasni u željenoj ‘You Make Me Want To Wear Dresses’ Lise Germano, a za iznenađenje su se pobrinuli odmah na početku, priključivanjem FNC Žaca na gitari u ‘Beestung’ Kristin Hersh. Nije se, doduše, baš čulo zašto je legenda konkretno tu, ali se vidjelo da punk nikada ne omane. Repertoarni kuriozitet ostavljen je za kraj, obrada The B-52’s i njihove ‘Give Me Back My Man’, koju su prearanžirali u jedan od onih neboderskih tripova Leeja Ranalda iz prve polovice devedesetih. Prvo pa žensko! Set lista: Beestung – Blue Flower – Man-Size – You Make Me Want To Wear Dresses – U mraku – Give Me Back My Man

Zasad tek demonstratori

Studeni 25, 2015

Koja je ovo šema s ovogodišnjom poplavom belgijskih bendova u Tvornici? Ne ironiziram, zaista me iskreno zanima, iako je vjerojatno pretjerano poplavom nazvati pojavu koju ne bih ni uočio da nas ovog tjedna, uz sinoćnji solidan nastup indie-rock benda Balthazar i pomalo preplašene synth-pop predgrupe Lohaus, u nedjelju ne očekuje još i koncert njihovih sunarodnjaka My Room pa ni moje najpovršnije prelijetanje promotivnih materijala nije moglo ne uočiti spominjanje države iz koje dolaze. Okej, koliko se god ja nadao nekakvoj priči o menadžeru svih tih bendova koji duguje neke pare pa ih vraća preko veza hrvatskih promotora i balkanske mafije, razlozi su vjerojatno mnogo prozaičniji i uključuju određene paket aranžmane dokazanih bendova (tipa Triggerfinger), nadolazećih nada (Balthazar) i opskurnih imena (My Room). Tako da nam se pružila još jedna prilika provjere zbivanja na sceni koju – iz razloga koje ne mogu objasniti ni sam sebi – čak i mi Hrvati smatramo perifernom, unatoč činjenici kako mi jedan od najdražih bendova uopće, legendarni dEUS, dolaze od tamo. Baš zbog, ispostavilo se donekle lijenih, usporedbi s bogovima na koje sam po tisku nailazio sam svojedobno i nabavio ovogodišnji Balthazarov album ‘Thin Walls’, slušanjem pretpostavljajući da je produkcija iskusnog Brit-rock producenta Bena Hilliera razbarušeno arty-boemsko ruho studentskog benda prekrojila u mainstreamu prihvatljivu wannabe-stadionsku bombastičnost.

Vrlo profesionalan nastup koji su sinoć odradili u malom pogonu Tvornice, međutim, pokazao mi je da je istina gotovo potpuno suprotna, jer je živi zvuk ovoga kvinteta toliko uglađen i ulašten da je jasno kako ga je Hillier zapravo pomalo nazubio i pohabao, prepoznavši ipak postojeću notu neurednosti u bendovim pjesmama. Samo što je to ona vrsta zgužvanosti kakvu studenti koriste kao sezonsku modu, a nipošto nije konkretan izraz nečijega karaktera. Maarten Devoldere, jedan od dvojice pjevača, svoju će razdrndanu akustaru zaista nositi tako da njezin remen ovjesi o desno, a ne dešnjaku logičnije lijevo rame, ali ta nonšalancija se nimalo ne odražava u pjesmama koje spajajući zvukom različite, ali efektom identične stilove Editors (ne zna se što je u pjesmama ‘Leipzig’ i ‘Bunker’ više kvazi-post-punk, ime ili zvuk), Arcade Fire, Mumford & Sons i od svake dubine pročišćenih Tindersticks vrlo čujno pokušavaju biti hitovi. Mislim, bubnjar nominalno indie-folk benda u svojem setu ima i električni tom (ili koji već), svi redom izgledaju kao manekeni i manekenka (violinistica) kul linija za mlade, a kraj u regularnom dijelu finalne ‘Blood Like Wine’ svojom je a cappellom o podizanju čaša i nazdravljanju očito napisan kao programirano finale koncerta. Ne znam kakva im je pozadina nastanka, ali Balthazar su danas više projekt nego bend, jasnog cilja postepenog osvajanja Europe do statusa festivalske atrakcije. Kad bolje razmislim, Balthazar su belgijski Silente, samo što u jebenoj zapadnoj Europi postoje nekakva pravila o tome koliko bend dvadesetogodišnjaka smije zahvaćati u estradu prilikom svojeg prodora u mainstream.

Koliko god ta savršena dizajniranost nervirala indiejanca i pankera u meni, međutim, mora joj se priznati da je savršena i učinkom, jer su redom svi članovi benda majstori svojih instrumenata, obojica pjevača sasvim solidni autori s razumijevanjem funkcioniranja pop pjesama i fino prilagođenim lekcijama komunikacije s publikom, a cijeli bend skladna i uigrana koncertna mašina. Među stotinjak prisutnih posjetitelja – pomicanje tonskog pulta prema sredini dvorane pojačalo je dojam zgusnutosti – bilo je barem dvadesetak fanova koji su pjevanjem pratili gotovo sve pjesme, da bi im se na ranom pogotku ‘Fifteen Floors’ pridružio i nešto veći broj nazočnih. Do kraja svojega jednosatnog nastupa Balthazar su sebi pridobili i dobar broj slučajnih gostiju, što je točno onaj profil publike kakav trebaju da bi ostvarili svoje ambicije i kojima bez ikakve dvojbe znaju ponuditi ono što žele čuti. Bis je bio itekako zaslužen, a na njemu sam napokon i sam čuo makar jednu od pjesama čiju uvjerljivost ne mogu zanijekati ni iz kakve pozicije nebitnim stvarima opterećenoga gunđala, sjajnu ‘Do Not Claim Them Anymore’. Ne znam zašto je baš ta pjesma probila osnovnu prepreku mojemu eventualnom uživanju u muzici koju Balthazar sviraju – to što je manje sviraju, a više proizvode – ali očito je da ima nekog vraga u ovom bendu. Šteta je samo što su ga odlučili krotiti, a ne pustiti da se razmaše.

(The) Better Girls – (The) Better Girls EP

Studeni 25, 2015

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/the-better-girls-the-better-girls-ep

Ne vrijedi plakati nad dolivenim mlijekom

Studeni 20, 2015

Izvrstan posjet koncerta kanonskih Built To Spill, održanog u utorak 17. studenog u Močvari, dobrim je dijelom otpao na publiku otprilike mojih godina i mojih muzičkih nagnuća. Nije, stoga, čudo što sam s nekolicinom generacijsko-svjetonazorskih kolega i suboraca samu svirku dočekao čestim razgovorom o tome kako bismo bili reagirali da smo ih uživo imali prilike slušati u vremenu njihova općeprihvaćenog vrhunca, pogotovo uzevši u obzir kako simpatična predgrupa Disco Doom, osim čujnim pravilnim korištenjem dinamike, svoje alter-pop pjesme nije ispunila i konkretnijim dozama zanimljivosti i privlačnosti. Naravno da razumijem iznesene mi puste sanje o nevjerojatnoj ljepoti, koju nažalost nismo osjetili, njihovih koncerata iz devedesetih, u kojima su snimili svoja još uvijek najcjenjenija djela ‘There’s Nothing Wrong With Love’, ‘Perfect From Now On’ i ‘Keep It Like A Secret’. I sam sam indie-rock upoznavao, kao i njegova izražajna sredstva i domašaje spoznavao, imajući i te albume u svojoj svakodnevnoj rotaciji esencije. Ali se nikako nisam mogao složiti kako bi, u nekome zamišljenom ili-ili izboru između jednokratnog (ili barem rijetko-kratnog) nazočenja svirkama iz tog vremena i ovim pobjedničkim krugovima poznih turneja kakve se nude i hrvatskom tržištu, trebalo izabrati ranija ukazanja.

Dobar bend je dobar bend i takvi, načelno, uglavnom sviraju dobre koncerte, pa neke suštinske razlike u spomenutoj zamišljenoj ponudi i nema, osim meni inače dosta draže varijante u kojoj bend sa što manje snimljenoga kataloga ima i toliko manje realne šanse nešto iz njega i ne odsvirati na pojedinom koncertu. Osnovni razlog, međutim, zašto u slučaju Built To Spill osobno preferiram ovo što sam zapravo i dobio – dva zagrebačka koncerta u već trećem desetljeću bendova postojanja – osjećaj je koji je bend, ako ne i prije, počeo projicirati barem na albumu ‘Perfect From Now On’ (ne bi bilo cjepidlačenje tvrditi i drugačije, ali naslov se svakako pokazao proročanskim) iz 1997., a to je posjedovanje karaktera velikoga klasičnog benda. Ne toliko u smislu sviranja classic-rocka, koji, doduše, svojim radom svakako oduvijek propituju, nadograđuju i proširuju, koliko dojmom da su Built To Spill najpotpunije svoji tek kao osvjedočen i obljubljen legacy-act. Što je nešto što nipošto (kakva štasonanca!), kao uostalom i u podudarnim situacijama oko, recimo, Yo La Tengo ili R.E.M. ili čak i Sonic Youth, nije bilo moguće spoznati samo kroz eventualne najave prve faze bendove karijere, nego se postepeno rasvjetljavalo svakim novim albumom (makar ih i nije bilo previše), svakom novom sijedom u kosi vođe Douga Martscha, svakom novom solažom korištenom za stizanjem zaobilaznim putem tamo odakle smo zapravo krenuli.

Iako na osjetno manjoj skali, ovaj je koncert tako također bio ono što sam svojedobno bio osjetio na zagrebačkim dolascima velikih bendova poput Pearl Jam ili Wilco, već dovršeno srastanje u ugodnu kožu ugledne institucije, a s čijim korijenima u grungeu i cowpunku imaju bliskosti baš onoliko koliko je Idaho blizu gradovima u kojima su ti bendovi potekli (za one koji mapu Amerike ne znaju napamet, dosta bliže prvom nego drugom). Ikakvo žaljenje za mogućim gubljenjem mladenačke energije ili svježine istraživačke neobuzdanosti, u kontekstu panoramskog presjeka cijele veličanstvene karijere učinilo mi se dodatno nepotrebnim, čemu treba pridodati i meni neodoljivu Dougovu scensku pojavu dobroćudnog strica koji je ipak najdobroćudniji onda kada ga se ništa ne pita. Uz to, ovogodišnji odličan album ‘Untethered Moon’ bendu je osigurao pozitivnu konotaciju dotoka svježe krvi, kad već nije sasvim sigurno iz kojeg razloga Doug treba sve te promjene bendova članstva – u odnosu na preklanjski koncert na istome mjestu izmijenila se ritam-sekcija, jedan je gitarist netragom nestao, a nisam siguran jesmo li drugoga već upoznali ili mu samo sliči. U njegove pjesme Doug vjeruje toliko da s njima bez krzmanja otvara i cijeli koncert (‘So’ u izvedbi supergrupe David Gilmour & Crazy Horse) i trijumfalni bis (prekrasna pirotehnika ‘Living Zoo’), a bome i cijeli set sidri u njihove kolegice ‘Never Be The Same’, zveckavo novo ukazanje preostaloga temeljnog bloka bendova zvuka, nježnog twee-popa, te ‘C.R.E.B.’, koja zvuči kao da je Neil Young ponovno otkrio marihuanu, ali totalno umočenu u reggae.

Pridodavši kvalitetne nove pjesme ovjerenim indie-klasicima kao što su neodoljiva jangle-pop metafizika ‘Carry The Zero’, drndavi pankić ‘Joyride’ ili njegov stariji brat odvjetnik ‘Pat’, koji još uvijek voli olabaviti kravatu i pričvrstiti gitarski kaiš, Built To Spill sami zaista nisu napravili nikakav pogrešan korak, ali je na moj cjelokupni dojam ovoga koncerta uvelike utjecala i jedna okolnost koja nije potpuno pod njihovom kontrolom. Svjestan sam da treba platiti određenu cijenu za ekspedicijsko iskustvo plutanja na Dougovim gitarskim solažama, i osobno uopće ne volim pokušaje ispunjavanja pauza za štimanje nemuštim bazama s pozornice, ali razdvajanje gotovo svakih dviju pjesama minutom prilagodbe potpuno je rušilo atmosferu i snoviti zamah svirke. Nije se podizao nikakav neugodan žamor, nego bi umalo svi prisutni momentalno postali previše svjesni konteksta pa bi se lebdeći mjehurići s našim ležaljkama grubo rasplinuli. Da, Doug bi ih svakom sljedećom izvedbom – izdvajam ‘Untrustable/Part 2 (About Someone Else)’ – ponovno napuhao, još ljepše i udobnije, i jednako sam tako prilično identičan pristup prije dvije godine lakoćom zanemario, prepustivši se ljepoti pjesama, odnosno izmaštanih vremenskih strojeva u njima. Ali gore spominjana pozitivna prtljaga zapečaćenosti bendova statusa ima i svoju lošiju stranu, ujedno i razlog zašto sam napisao da ova komponenta nije potpuno pod kontrolom benda.

Naime, ni do kakve potrebe za ugađanjem osobnih očekivanja i vlastitih preferencija ne bi došlo da su Built To Spill vještije iskoristili svoje jake strane – a kakvih oduvijek, pa i na ovom koncertu, ima pregršt, ali se ipak mogu svesti na dva ključna sastojka: sjajno svirane sjajne pjesme – te se tek malčice pozabavili i prezentacijskom periferijom. Razlog zbog kojeg prije dvije godine o svemu navedenom gotovo uopće nisam razmišljao, zbog čega sam siguran da to ovom prigodom ne rade fanovi koji su ih tek sad uživo slušali prvi put, bila je moja intimna uzbuđenost što će moja uzbuđena intima napokon koncertno neposredno upoznati jedan od bendova koji ju je svojedobno bio modelirao i formirao. Prvi je susret bio indieju prirođeno slavljenje posebnosti prolaznog trenutka koji se naknadnim rasplitanjem priče pokaže presudnim događajem. U usporedbi s njim, drugi je bio tek odlazak na koncert klasičnog benda koji ćemo u metropoli vrlo vjerojatno uskoro gledati i opet, samo što su himne koje Built To Spill imaju u svojem repertoaru isključivo privatnog potencijala, a ne hitovi – a primjerice ‘Car’ čak nisu ni svirali! – koji jasno označe koordinate komunalnog slavlja. Built To Spill jesu veliki rock bend, ali najveći su samo onda dok im dopuštamo da budu mali. Set lista (taman negdje na početku bisa mobitel mi je ostao bez baterije, u smrt sa sobom povevši dotad brižno zapisivanu set listu, zbog čega sam na ovoj rekreiranoj sve lošijom memorijom siguran samo u prvih pet te završnih šest pjesama, a ovo između je škakljivo): So – Strange – The Plan – Reasons – Untrustable/Part 2 (About Someone Else) – Never Be The Same – Else – Joyride – Pat – Three Years Ago Today – In The Morning – C.R.E.B. – Carry The Zero – BIS: Living Zoo – Big Dipper – Broken Chairs

Vidimo se i na drugoj strani

Studeni 17, 2015

U svojemu posljednjem izvještaju bio sam izrazio sumnju oko toga hoću li u petak, 13. studenog, u Laubu na još jedan zagrebački koncert raskošne indie-institucije Mercury Rev stići na vrijeme za slušanje uvodnog nastupa kantautorice Nicole Atkins. Dva dana prije, naime, na isto sam mjesto došao isključivo s ciljem uživanja u muzici tadašnje otvaračice Jessice Pratt, samo da bih se zajedno s umjetnicom i nekoliko desetaka zainteresiranih neuspješno suočio s nepodnošljivošću preglasnog žamora nezainteresirane mase od preostalih tisuću-dvije posjetitelja. Nije mi se dalo ponovno biti toliko blizu, a toliko daleko živom ukazanju muzike koju volim. Moje javno iskazivanje dvojenja zapravo je bila svojevrsna verzija pile naopako, jer su realne šanse propuštanja muzičarke čiji rad cijenim bile gotovo nepostojeće, čak i uzevši u obzir umor zbog puta do Splita i natrag odrađenog u prethodnih dvadesetak sati te želju za gledanjem još jedne briljantne Cedevitine euroligaške pobjede. To se obrnuto piljenje izgleda naposljetku i bilo isplatilo, jer je Nicole svoj dojmljiv uvodni set izvela u dijametralno suprotnim okolnostima od onih koje su bile ugušile Jessicu, svirajući nešto manjem broju ljudi, ali od kojih su je svi, i uobičajeni sumnjivci iz prvih redova i na sigurnu udaljenost povučeni umjereniji pratitelji, slušali s nepodijeljenim poštovanjem, ili makar temeljnom pristojnošću. Jest logično da Mercury Rev na svoj koncert privlače tri-četiri, možda čak i pet puta manje publike od Joséa Gonzáleza, ali izgleda da ima istine i u načelno elitističkom snobizmu procjene kako je njihova publika generalno naklonjenija muzici nego izgradnji određenog imidža.

Svjesna kako spomenute interes i poštovanje kod publike koja je sluša ne pojačava i pretjerano poznavanje njezina kataloga – od svih opskurnih i najopskurnijih bendova koje sam ikad uživo gledao u Zagrebu, ne sjećam se da sam na mnogima vidio manje ljudi da pjevuši prateći izvođenje – Nicole je svoj set organizirala primarno oko najfriškijih pjesama, od kojih je jedna doživjela i svoju punokrvnu premijeru. Provjera novog materijala pokazala se uspješnom, jer nikakvog odudaranja od ranijih, kao što je ‘Bleeding Diamonds’, nije bilo ni u kvalitativnom smislu, ni u stilu koncertnog reduciranja studijskog spajanja ranog rock’n’rolla s vremenski podudarnom big-pop konfekcijom Brill Buildinga na surfersko-loungersku atmosferičnost kao namijenjenu soundtracku eventualne Lyncheve odluke da snimi klasičnu ljubavnu priču. Iza nje je već desetogodišnja karijera, kao i knjižica sa svim pravim kontaktima, od šire cijenjenih suradnika sve do velikih diskografa za koje je objavljivala, pa zaista čudi kako se svojim vrlo pitkim i prilično zanemarivo alternativnim pop-folkom još nije etablirala poput stilski joj donekle paralelne Neko Case, čije joj sveopće kraljevanje Svemirom trenutačno ipak izmiče, da ne spominjem mainstreamu milu Annu Calvi, od koje ipak ima bolje pjesme.

Odgovor je sasvim slučajno pružila jedna legenda iz prvog reda – tip kojega sam poslije koncerta igrom slučaja i zajedničkog prijatelja i upoznao – dobacivši joj kako bi zaista trebala preslušati kultne Tarnation, na koje svojim zvukom itekako podsjeća. Procjena je to, čini mi se, prije svega utemeljena u čujnome alternativnom svjetonazoru, koji konkretnome tržišnom iskoraku pretpostavi pomalo tupave pjesmice o tome kako današnji country nije vrijedan pažnje – a Caitlin Rose? A Chris Stapleton? A Sturgill Simpson? Lydia Loveless? – ili nerazumljivo odijevanje nekakve halje kakve ćemo vjerojatno gledati u nadolazećoj sezoni ‘Igre prijestolja’, a koja nikakve veze nema ni sa žanrom u kojem djeluje ni s ostalim elementima njezina scenskog nastupa. Što Nicole zapravo i čini dodatno simpatičnom u perspektivi poklonika nezavisne muzike. Možda dio njezinih odluka uopće ne razumijem, ali svakako poštujem njezinu odlučnost da u njihovu ispravnost nimalo ne sumnja, čak i kada joj svaka nova godina bavljenja muzikom potvrđuje kako je izlazak iz geta za najupornije kopače sve manje i manje moguć. Zato je izlazak iz studija s dobrim pjesmama uvijek izvjestan.

Na treći zagrebački koncert Mercury Rev, krajem devedesetih jednog mi od najdražih bendova, otišao sam s daleko najmanje uzbuđenja, ali sam zato nakon odslušanoga koncerta kući pošao s daleko najviše uzbuđenja. Stara igra očekivanja svakako je svoje učinila i ovog puta, ali ključnu je razliku izazvala činjenica kako su Mercury Rev, barem što se turneja koje su se dobacile do nas tiče, napokon uživo zvučali kao pravi, funkcionirajući bend, a ne kao tek skupina zbrda-zdola sakupljenih muzičara koji imaju sreće svirati pokatkad zaista izvanserijski repertoar. Na davnašnjem koncertu u Aquariusu Jonathana i Grasshoppera pratili su neki potpuno nebitni likovi, a prije četiri godine u Tvornici debelo me zaboljelo svetogrđe da uvodnu dionicu ‘Goddess On A Hiway’, jedne od dubinski najljepših pjesama svih vremena, ne svira bas nego jedan od dvojice zamjenskih klavijaturista. Kad ju je ovom prigodom na početku zasluženog bisa pravi basist otvorio brižnim otključavanjem odaja u kojima skrivamo najvažnije osjećaje i zgode svojih života, osjetna razlika u pristupu rasvijetlila se u potpunosti. Stoga mi i nije smetalo pomicanje neponovljivog zvuka povijesnog albuma ‘Deserter’s Songs’, s kojeg su odsvirali većinu najboljih pjesama, malo poviše, prema orkestriranom space-popu kojim je bend na albumu ‘The Secret Migration’ 2005. godine pokazao kako su procjene o prelasku u prvu ligu besmrtnika pomalo pretjerane nade s pravom zaluđenih fanova, ali i kako je upravo to stil koji će buduća rotirajuća postava vrlo uvjerljivo i vrlo lako održavati na uvijek poštenome nivou, čak i ako načelna zanimljivost putem nekako ispari.

Čim se u darovnim dućanima ilegalnog međumrežja pojavio bendov aktualni album ‘The Light In You’, posegnuo sam za njim bez ikakvog premišljanja, samo da se ni mjesecima potom nikako ne bih uspijevao natjerati da ga napokon poslušam. Moju pretpostavku da će, kao sasvim razumni te svojeg statusa i njegovih razloga svjesni ljudi, koncertni repertoar sastaviti od trećine pjesama s klasika ‘Deserter’s Songs’, trećine s aktualne ploče radi običaja promotivne turneje te trećine ostalog, Mercury Rev su poštovali gotovo do detalja, izvevši na trećine nedjeljiv broj od 14 pjesama te smanjivši broj najnovijih na samo četiri, a ne pet. Svaka od novih pjesama svoj je naslov skrivala ili u refrenu ili u najupečatljivijem trenutku, zbog čega sam ih nakon dolaska doma lakoćom dešifrirao, a što nedvojbeno svjedoči o bendovu još uvijek nimalo izgubljenom osjećaju za strukturu i utisak lijepe pop pjesme. Nešto su mi se više svidjele parafraza Paula Simona ‘Central Park East’ te tekst inače pomalo kičaste ‘Are You Ready?’, koja spominjanjem The Rascals i The Pretty Things nudi sasvim prihvatljive koordinate pop-psihodelije svojih autora. Međutim, sve one su redom skladno sjele u polu-bestof set listu, kojoj su možda nedostajali tek neki bubblegum-noise draguljčići tipa ‘Chasing A Bee’ ili ‘Car Wash Hair’, ali koja je svojom kompaktnošću i tečnošću zvuka udaljene faze bendove karijere povezala u stil koji mu sada, razvidno je, najviše paše.

Sve mi je to postalo jasno već pri samom početku svirke, negdje na prijelazu još uvijek opčinjavajuće ‘Endlessly’ u prašnjavu iskopinu ‘Frittering’, koja je zvučala kao da se oduvijek slušana empetrica od max 56 kbs napokon provukla kroz glancanje pravoga tonskog studija. Naprosto nije imalo smisla žaliti za ionako teško uhvatljivom kozmičkom slučajnošću jednoga jedinstvenog albuma kad pred sobom imam bend koji ono što želi i može raditi radi prema svim pravilima zanata, ali i prema svojim trenutačnim instinktima, predvođen feminiziranim gondolijerom (jedino što mu zamjeram je potezanje vina direktno iz butelje, što nekako ne priliči svečanom zvuku grupe, ali se može opravdati kao nepoderiv link s pankerskim počecima) koji se teatralnim scenskim nastupom na koncertu daje toliko da mu je nemoguće pronaći išta zadržano. Nije me ovaj koncert ponovno zaljubio u Mercury Rev, ali me itekako sjetio koliko je to prekrasan osjećaj bio onda kada se to bilo dogodilo. Set lista: The Queen Of Swans – The Funny Bird – Autumn’s In The Air – Endlessly – Frittering – Are You Ready? – You’re My Queen – Diamonds – Central Park East – Holes – Tides Of The Moon – Opus 40 – BIS: Goddess On A Hiway – The Dark Is Rising

Petak trinaesti koji je ovaj koncert dobio kao svoj datum, međutim, ne samo u rokerskim krugovima ostat će zapamćen kao najtužnije moguće ostvarivanje mita koji ga prati. Pukom slučajnošću Twitter sam posljednji put bio provjerio valjda desetak sekunda prije poplave informacija o terorističkim napadima u Parizu, zbog čega ih nisam bio svjestan sve do pola sata nakon koncerta u Laubi. Stoga ono što sam na njemu čuo nikako nisam mogao dovesti u ikakav odnos s pariškom tragedijom, a što su neki moji kolege, vješto ili nategnuto, pokušali napraviti. Vlasnik jednog od najboljih ovogodišnjih albuma na njemu se u jednom trenutku pita If rock’n’roll is dangerous, how come I feel so safe in it?, što precizno sumira golem dio mojeg odnosa s tom, ali i svom drugom prekrasnom muzikom. Jedna od (za nas direktno nedodirnute) najtužnijih posljedica ovih napada je grub podsjetnik da je sva ta naša simbolika i metaforika u sukobu s opasnostima stvarnog svijeta potpuno nemoćna i ne nudi nikakvu opipljivu sigurnost. Nikakvih širih stavova ili dubinskih analiza oko cijele situacije nemam, osjećam tek neizmjernu tugu i žaljenje za svima onima koji su stradali (naravno, ne isključivo) na nečemu toliko strastvenom i punom života kao što je rock koncert. Na koncertima bi trebale ubijati samo pjesme.

Prvo reci Hop!

Studeni 13, 2015

Prije desetak godina, ponajveći udio jednog diskografa u mojoj slušateljskoj dijeti zauzimali su bendovi legendarne etikete Saddle Creek, čiji sam katalog počeo istraživati i pratiti zbog povezanosti s tada mi najdražima Bright Eyes, čiji je ‘I’m Wide Awake, It’s Morning’ još uvijek jedan od ključnih albuma mojeg života. Ne samo zbog rođačko-suradničke atmosfere u kojoj su djelovali, a koja je intrigirala OCD-kompletista u meni, vrlo sam se brzo navukao gotovo na sve bendove s rostera, kako one koji su svojim zvukom čvršće definirali etiketin prevladavajući heartland-indie, tako i one koji su ga širili, i ulijevo i udesno, i natrag i naprijed. Da mi je netko tada bio obznanio takav koincidencijski slučaj da će dva zagrebačka koncerta koje pohodim zaredom odsvirati njezini bendovi, ne bih (jel, kako se očekuje) poludio od sreće naprosto zato što mu ne bih ni najmanje povjerovao. Naime, jedini koncert njezinih uzdanica koji sam uopće bio u mogućnosti posjetiti bio je onaj iz ranog proljeća 2005. godine u Beču, kada su Bright Eyes i Rilo Kiley duplim programom potvrdili status jedne od najuzbudljivijih i najljepših nezavisnih scena tog trenutka. Jako mi je žao što se osim generalnog osjećaja užitka s toga koncerta ne sjećam gotovo ničega osim bezuspješne potrage za Jenny Lewis, da se zajedno fotkamo, a razlozi tog nesjećanja vrlo su jednostavni – o tome koncertu nisam bio ništa napisao, pa si ga nisam omogućio tim putem reprizno proživjeti i donekle konzervirati. Baš zato se u posljednje vrijeme i natjeravam na povratak starim navikama redovitoga ponovnog proživljavanja kroz pokušaje uobličavanja doživljaja.

Preksinoć (srijeda, 11. studenog) u Močvari odsviran koncert – pristojan i tih u najavi, posjećen kao ne previše razularen kućni tulum, apsolutno prekrasan i inspirativan u izvedbi – bio je upravo jedan od onih koncerata kojih se najviše volim sjećati, pomalo neočekivanih prometanja bendova koji mi se sviđaju u bendove koje tijekom svirke momentalno počinjem obožavati. Veza sa Saddle Creekom i podugačkim uvodom leži u tome što su nakon njezinih nekadašnjih vedeta Two Gallants, koji su na istome mjestu nastupili prošlog petka, u klub u srijedu došli američki indie-rock heart-coraši Hop Along, čiji je ovogodišnji fantastični album ‘Painted Shut’ objavljen upravo na spomenutoj etiketi, totemu mojega drugog puberteta. Uz razliku u stupnju povezanosti – meni, očito je, nebitnoj, čim me toliko razgalila! – važniji je stil kojim Hop Along kroz filtre melody-punka i power-popa propuštaju upravo taj žanrovski roots/emo JMBG Saddle Creeka iz sredine nultih; a još i najvažnije kako nam je umjesto tek vrlo dobrog ovaj filadelfijski kvartet predvođen džepnim tornadom šefice Frances Quinlan poklonio nezaboravan koncert. S jedne strane blještavošću i čvrstoćom, a s druge ranjivošću i unesenošću, Hop Along su mi pokazali kako moja tvrdnja da volim obje vrste muzike, i indie i rock, nema smisla jer je riječ zapravo o istoj, najljepšoj muzici. Naravno da će scenske diskusije opsjednutih trainspottera žanrovski razlikovati i dva albuma istog benda, ali da neki vanzemaljac na Wikipediji pročita definicije i opise rock’n’rolla te zatim od dvadesetak ponuđenih bendova mora odabrati jedan koji prepoznaje kao simbol žanra, Hop Along bi imali goleme šanse za finalno izdvajanje.

Ono što je u temeljnom pogledu klasični indie-by-numbers, koji bi se isključivanjem distorzije lijepo snašao u jingle-jangleu osamdesetih, a ubrzavanjem okretaja trake bi prestigao pop-punk devedesetih, Hop Along osvježavaju izrazito ritmičnim pristupom koji razjašnjava zašto su ih baš Modest Mouse nedavno vodili sa sobom na turneju. ‘Painted Shut’ me tako ponajviše i podsjeća na Rilo Kiley koji su s ‘Under The Blacklight’ odlučili učiniti ambiciozan korak dalje, samo da sredstva na raspolaganju nisu upotrijebili za koketiranje s Fleetwood Mac i L.A.-funkom, nego za činjenje svojega ranijeg zvuka glasnijim, napetijim, primjetnijim. Produkcija uglednog Johna Agnella – a ‘Painted Shut’ bi se bez previše naguravanja mogao smjestiti i točno između njegovih ranijih radova ‘Boys And Girls In America’ i ‘The Silver Gymnasium’ – savršeno je pročistila i ulaštila zvuk benda a da ga ne negira eventualnim približavanjem mainstreamu. Međutim, uživo Hop Along pokazuju kako im je Agnello osigurao tek šlag na torti, a ne dobacio pojas za spašavanje, jer svu raskoš studijskih snimaka prenose bez ostatka, prenoseći je u koncertu prihvatljivije nijanse nešto sitno prljavije, ali zato izravnije energije. Vjerojatno instinktivno ubovši super omjer višegodišnjega usviranog iskustva i prštećeg entuzijazma još uvijek nadolazećeg benda, zaista ekstatičnu atmosferu su narušavali tek predugačkim preštimavanjima gitara u prvoj trećini koncerta, da bi se negdje nakon ‘Tibetan Pop Stars’ ipak češće odlučivali za brzinske izmjene pjesama.

Drugi potencijalni moment kakve-takve sumnje u šanse besprijekorne izvedbe javljao se zbog Francesina specifičnog pjevanja naglih izmjena tonaliteta i momentalnih skokova iz šapta u vrisak, koji je vrlo logično povezati sa stilom njezina izvođačkog starta kroz samostalni freak-folk projekt Hop Along, Queen Ansleis, što je ime koje je skratila naknadnim širenjem postave. U tom je ruhu nažalost nisam slušao, pa zapravo samo pretpostavljam kako se u jednom dijelu neodsviranih pjesama novog albuma (izveli su ih šest od deset), onome uvjetno rečeno slobodnijem, čuju ostaci nastupnih ideja. Ne samo u tim pjesmama, Francesini albumski vokali zaista obaraju s nogu i izbacuju iz teško stečene dnevne stabilnosti, ali me je bilo malčice strah kako će moje emocije uživo komunicirati s vokalom koji stih I was the only other adult around, iz poput naslova moćne ‘Powerful Man’, otpjeva tako da ga razumijem kao I was the only other adulterer i tako si potpuno zbunim prvotna slušanja (iako me nepostojeća pjesma s tim stihom itekako zanima). Naravno, kao i često prije, ispao sam čovjek koju razinu ispod nepogrešivog (ne glup, normalno!), jer velik dio Francesine uvjerljivosti i leži u glasu iza kojeg se nalaze poticaji koje osjećam čak i kad stihove ne razabirem do kraja. A iako se požalila kako je nekidan uhvatila neku bakteriju pa možda i ne zvuči najbolje, baš je ta blaga promuklost njezinoj izvedbi pridodala novu patinu neodoljivosti.

Koliko god neodoljiva kao pjevačica Frances u ovoj inkarnaciji bila, mislim da ne griješim u procjeni kako njezine pjesme nikada ne bih ovoliko zavolio da ih i dalje izvodi askezom eksperimentalne kantautorice. Hop Along su fenomenalno zarazan, poletan bend, koji ne samo da zvuči kao da je to sve što žele raditi u životu – što bi bilo sasvim dovoljno – nego tako i izgleda, s predvidljivom iznimkom u vidu stoičkog basista Tylera Longa, jer netko valjda treba usidriti zvuk i tako potvrditi klišej. Ostala dvojica članova druga su pjesma, iako je cijeli nastup benda bio jedna velika pjesma o životu, njegovim ljepotama, ali i nesigurnostima. Francesin braco Mark predanom radošću potvrđuje jedan drugi rokerski klišej, onaj o razgoropađenom bubnjaru koji udarajući pokušava uhvatiti i istjerati sve svoje nemire, pa tom silinom goni cijeli bend, ali moj je favorit definitivno izvrsni gitarist Joe Reinhart, čije brčine vjerojatno jesu samo movemberska pizdarija (pizdarijom smatram čin nebrijanja, ne ono što se njim pokušava osvijestiti), ali izgledaju kao da su došle s jednoga drugog, znatno više kulerskog mjesta. Joe, naime, izgleda kao da je gitaru osvojio na pokeru, pobijedivši sredinom sedamdesetih na Bahamima članove Eaglesa, obećavši im kako zauzvrat iz svojeg repertoara trikova nikad neće izbaciti slatke country-rock finte. Već je u uvodnoj ‘Waitress’ na prst nabio slide i poveo nas na omamljeno klizanje, da bi ga do kraja možda i ponajboljega ovogodišnjega koncerta u Zagrebu (jedina konkurencija koja mi trenutačno pada na pamet je Chuck Prophet) sustigao i cijeli bend, vrhunac ostvarivši finalnom road-trip klackalicom ‘Sister Cities’. Set lista: Waitress – Buddy In The Parade – The Knock – Tibetan Pop Stars – Powerful Man – Texas Funeral – Kids On The Boardwalk – Laments – Sister Cities

U svoj toj blagoj potajnosti, širim masama ionako ne pretjerano atraktivan nastup predgrupe još se i dodatno zamutio, iako je bila riječ o svojevrsnoj prekretnici trenutačno jednog od dvaju najboljih hrvatskih bendova. (The) Lesser Men su u srijedu odsvirali posljednji koncert u izvornoj tročlanoj postavi, prelijepo se pozdravivši s prvom fazom postojanja, dok ne doznamo na koji će se način materijalizirati šuškajuće glasine o širenju postave dodatnim dvama gitaristima (dajbože da otkriju southern-rock!). Kako su još uvijek bend koji zbog malog broja koncerata svakim novim ima jednostavnu priliku postajati sve bolji i bolji, u tome nisu omanuli ni ovaj put, a svirkom ispod Močvarine pozornice (gdje su svirali i Hop Along) kao da su se dodatno opustili. Kao odanog obožavatelja i redovitog posjetitelja svih njihovih (ne samo) zagrebačkih nastupa, još i više od čujne efikasnosti i ležernijeg raspoloženja oduševio me izbor odsviranog repertoara, odnosno četiri pjesme koje ili nikad ili najčešće ne bih očekivao. ‘This Won’t Hurt (Long Enough To Cry)’ i ne sviraju toliko rijetko, ali kao jedna od onih koje se ne nalaze na albumu ‘Vacation Freeze’ još uvijek funkcionira kao prilika za kurčenje, samo što se, jel, nemam kome kurčit jer nikog nije briga. ‘These Men’ uglavnom ostane zanemarena u korist pravih hitova – oni najveći su se izveli i preksinoć – a obrada ‘Tuff Gnarl’ Sonic Youth proširila je ionako zavidan popis obrada koje sviraju, potvrdivši svjetonazorske veze koje osjećam još uvijek na tjednoj bazi slušajući bendov album. Međutim, najveće iznenađenje priuštili su mi već pri početku, divnom verzijom najdraže mi ‘Facing The Sand’, posljednji put počete proljetos u Zaboku, prije Basinog pijanog padanja na bubanj i naglog prekidanja pjesme. Možda je baš zbog toga neko vrijeme nisu ni pokušavali svirati. S obzirom na to koliko me svaki put razvali, to je vjerojatno bio bolji izbor. Set lista: Fantastic Accident – Facing The Sand – This Won’t Hurt (Long Enough To Cry) – A Beautiful Thing – Tuff Gnarl – These Men – Friendly Fires – Time You Should Know – Mamamamamamamamamamamamamamamama

U gradu koji ni inače ne oskudijeva različitim koncertima, srijeda je bila jedan od onih dana koji žalopojku zašto ne živimo negdje u zapadnoj Europi barem koncertnom ponudom nadoknadi u potpunosti. Okej, kad se u toj ponudi ističe jedan od najsvježijih sjajnih bendova Hop Along, a ostatak popunjavaju polupilatori Left Lane Cruiser (nije rock ako nije romantika, uvijek treba naglašavati!) te sedativ s odavno isteklim rokom trajanja José González i njegovi iritantni naglasci, onda nikakve dvojbe zapravo i ne može biti. Zajeb se, doduše, pojavio naknadnim uvrštavanjem ljupke Jessice Pratt na početak programa Joséove večeri, jer bi mi zaista bilo teško palo propustiti autoricu dvaju zaista lijepih, ugodnih albuma, ali zahvaljujući pogodnosti nepreklapanja najavljenih satnica te susretljivosti organizatora, ispostavilo se kako i predgrupa za Hop Along može imati i svoju predgrupu, pogotovo ako će uvaljivanje u automobil sommeliera solaža Vlade Gojuna skratiti vrijeme tranzita. Jessicine pjesme najbolje funkcioniraju kao dodatna sladila jutarnjeg čaja koji se vikendom ispija u krevetu, ali svojom smirenošću i opojnošću zaista lijepo opuštaju i prije večernjih izlazaka. Problem je samo što se ništa od toga u Laubi nije ni najmanje čulo. Načelno oduvijek podupirem pravo posjetitelja koji je platio ulaznicu da program prati onako kako želi, ali sve dok svojim ponašanjem ne kvari doživljaj onima koji večer planiraju provesti drugačije. A upravo je to činilo barem 90 posto posjetitelja tog koncerta, pričajući toliko glasno da se Jessicu i pratećega gitarista uopće nije ni moglo pažljivo slušati. Kad god bih se pokušao koncentrirati, koncentracija bi mi krenula u neželjenom smjeru mase koja uopće ne kuži da nepristojno nadjačava koncert zato jer zapravo pokušava glasnoćom nadjačati druge razgovore. Vidno razočarana Jessica nije si dopustila situaciju komentirati ičim doli pomirenim slijeganjem ramena i pokušajem sviranja šačici zainteresiranih, ali ja uopće nisam siguran je li odsvirala najdraže mi ‘Back, Baby’ i ‘Casper’ (iako, bolje da intima ostane intima), pa išta drugo vezanu za njezin nastup i ne mogu komentirati. Prelako bi, i dobrim dijelom pogrešno, krivnju bilo svaliti na takozvanu posvudušku ekipu koja na koncert nije došla slušati muziku nego kul podloge iz reklama, ali je prilično izvjesno kako golem postotak okupljenih naprosto ne osjeća nepisana pravila koncertnog bontona prvenstveno zato jer ih inače i ne posjećuje. Šteta, ovako propustiti priliku uživanja u nastupu odlične aktualne autorice, zaista šteta. Tako da čak nisam siguran hoću li večeras u Laubu doći na vrijeme za slušati uvodni nastup Nicole Atkins. Dvaput bi mi bilo previše.

R.I.P. Dickie Hammond

Studeni 7, 2015

Punk je sad još tužniji.

Sigurno kotrljanje

Studeni 6, 2015

Smješteni u samom središtu Vennova indie-jagrama preklapanja jednom propulzivne scene okupljene oko omiljene izdavačke kolibe Saddle Creek s nadiranjem brojnih blues(y) dueta dosta hajpanih uslijed prihvaćanja The White Stripes od strane mainstreama, sinoćnji su nam (5. studeni) zagrebački gosti Two Gallants – imenom iz Dublina, tijelom iz San Francisca, a duhom iz prošlosti – u posjet stigli s određenim zakašnjenjem. Radi se o desetak godina prohujalih od skiciranog perioda sredine nultog desetljeća, kada su svojim sjajnim albumima ‘What The Toll Tells’ i eponimcem zaprijetili da bi se pomalo neočekivano mogli uvrstiti i u tržišne prve lige obaju navedenih skupova, a ne samo u uski centar njihova križanja, dok im ispravnost stava i ljepota odsviranog, kao u brojnim primjerima kod likova njihovih pjesama, ionako nisu priskrbili ništa opipljivog, a pitanje je koliko i simbolička dobit ikome išta zapravo znači. Što je upravo razlog koji uobičajene perspektive važnosti i aktualnosti pojedinog benda u ovom slučaju prokazuje potpuno promašenima. Pa Two Gallants su oduvijek oživljavali tradicionalne žanrovske forme otprije minimum pola stoljeća, i to one koje su u sebi konzervirale priče i događaje i njima stare daljnjim stoljećima, samo da bi se zaglavili duboko u njihov mulj i svaki put iznova ubijali sebe i slušatelje poput mene, ovisne o takvom tipu melankolično-prkosne mitologije – kako je u jednoj od svojih mumljajućih konferansi sinoć dobacio bubnjar Tyson Vogel, u životu je uvijek važno dobiti good stuff. U prošlosti nema kašnjenja i njoj svojstvenog žaljenja ili pogođenog tajminga sa svojim presingom prave odluke. Zato se u nju i šćućurimo kad nam treba sigurnost.

No, neovisno o toj hipnotičkoj prašnjavosti, Two Gallants su ujedno i nastavili svoje albume objavljivati u za današnje diskografske prilike standardnome nekolikogodišnjem ritmu, pauzu uzevši tek za samostalne potrebe pjevača i gitarista Adama Hawortha Stephensa, na čijem se albumu ‘We Live On Cliffs’ skriva jedna od (njegovih) najboljih pjesama, predivna ‘Heights Of Diamond’. Turneja koja ih je dovela do fino posjećene Močvare (12-13 desetaka ljudi, od kojih barem polovica fanova) primarno jest organizirana kao promotivna kampanja ovogodišnje ploče ‘We Are Undone’ – dojam o kojoj od početne suzdržanosti postojano raste prema iskrenom prihvaćanju, ali ipak sumnjam da će taj rast otići i dalje – ali koncertni je pristup benda na njoj najviše označen skretanjem prema žešćem, grmljavinskom električnom zvuku prvi put predstavljenom na prethodniku ‘The Bloom And The Blight’. ‘My Love Won’t Wait’ je i sinoć zvučala fenomenalno, uz vrhunac glasnoće lako moguće bivajući i emotivni vrhunac cijeloga koncerta, te tako zapravo i opravdavši sitno štekanje ostalih izvedenih hard-rock pjesama poput ‘Some Trouble’ ili ‘Halcyon Days’. Ali pokazalo se da očekivano zabavljačko funkcioniranje gotovo proto-metal ili barem retro-70s blues-rocka u okviru klupskog nastupa barem ovdašnjoj publici benda nije, je li, profunkcioniralo u potpunosti, odnosno na pravi se način pridodalo folk-rock kloparanju preko kojeg smo bend i zavoljeli, i kojim su se i izdvajali od poznatijih dueta usporedivog zvuka. The White Stripes su bili ti zaduženi za hard-rock, a The Black Keys za više crnačkoga groovea, dok su moji junaci, uz sto puta bolje pjesme, imali i taj meni neodoljiv storytellerski western-folk element. Uživajući u koncertu iz umalo pa zadnjeg reda, primijetio sam da su oko mene ljudi pjevali, a fanatici u prvim redovima stisnute šake podizali, upravo kod ranijih folk-rock pjesama, tijekom metaliziranih trenutaka uzimajući predah od egzaltiranja, a za vrijeme prog-pastorale ‘Invitation To The Funeral’ – otprilike, Queen: mjuzikl, u izvedbi asketskih Jethro Tull – odsvirane kao drugi dio klavijaturskog medleyja s bolnom ‘Fly Low Carrion Crow’, gledajući se u simpatizirajućem nekuženju.

Srećom, uz trinaesto preslatko prase u vidu obrade ‘Settin’ The Woods On Fire’ Hanka Williamsa – prema kojoj je nazvan jedan od mojih omiljenih albuma, onaj grupe The Walkabouts, koji ovih tjedana ponovno otkrivam – kojom je otvoren fantastičan bis, sinoćnji je repertoar bio podijeljen točno na pola između friškije žestine i stare sepijske folk romantike. Two Gallants su u svojoj srži ipak onaj dvojac bez kormilara, kako sam ih jednom već bio opisao, koji je na jednom treningu sasvim slučajno otkrio šikarom zaklonjen rukavac Mississippija na kraju kojeg je vrijeme stalo, ili zapravo uopće nije stalo, samo do tamo nitko nije uspio dobaciti vijesti o malome Presleyju koji bogohulno mrda kukovima i pjeva ko crnac, sram ga bilo. Znate onu najpoznatiju fotku Billy The Kida? Two Gallants su retuširanje te fotografije tako da umjesto puške Billy drži gitaru – komotno može i električnu, jer se akustične Adam sinoć prihvatio tek na samom kraju nastupa – te onda i njezino utjelovljenje od strane majstora Bena Fostera, ne samo zbog određene fizičke sličnosti toga glumca i frontmena benda i ne samo zbog Billyjeve sudbine opjevane u himni svih zatvorenika ‘Las Cruces Jail’. Odsvirana umalo na samom kraju, sinoć je predstavljala i finalnu eksploziju jedne dijelom raspojasane, ali dijelom i na šank nujno oslonjene večeri u salunu, ispunjene kaubojskim operetama (‘Fail Hard To Regain’), bluesovima željezničkih tračnica (‘Two Days Short Tomorrow’) te pijanim baladama koje se u punokrvne hitove propinju poput mustanga prije galopa (‘Steady Rollin”). U tim mi je pjesmama donekle mutnjikava zvučna slika smetala još i manje, zapravo pojačavajući ugodnu pred-tehnološku atmosferu u kakvoj se one i osjećaji koji uz njih idu i odvijaju, stvorenu i pokatkad šupljim prostorom između dvaju instrumentalista, jer jebiga, vlasnici okorjelih špelunki na Divljem zapadu baš i nisu ulagali u vrhunske razglase.

Inače, ususret koncertu usudio sam se nadati izvođenju tek dviju pjesama, i bend mi je prvu od želja ispunio, kako je to već red, već prvom pjesmom, osiguravši si moju ionako golemu naklonost za cijeli koncert. ‘Despite What You’ve Been Told’, izvedena u primjerenoj siromaškoj raskoši, naglašava da smo i prije i nakon svega prvenstveno odgovorni samima sebi, što mi uvijek dobro dođe čuti, makar se i ne nalazio prečesto u situaciji koja je naratora potaknula na tu prekrasnu ispriku kroz ispovijed, ili ispovijed kroz ispriku. Spomenuta ‘Las Cruces Jail’ je bila druga od želja, i moram priznati da mi nije bilo svejedno kad je mjesto otvaračice bisa, koje sam joj bio pretpostavljao, zauzela obrada Hanka Williamsa, ali zato mi je oduševljenje konačnim izvođenjem, kao i unesenošću i energičnošću kojima ju je bend nosio, bilo snažnije. Bendovima zaista nije preporučljivo tu i takvu pjesmu ni pokušavati koncertno naslijediti, što je prepreka koju su Two Gallants zaobišli trikom koji inače ne volim, spuštanjem u parter, ali koji za razliku od rokerskih ima smisla kada ga izvedu putujući svirači kakvima se Adam u svojim pjesmama voli predstavljati. Neozvučena unplugged verzija campfire-singalonga ‘Broken Eyes’ – iako, najglasnije i najbolje je pjevao Tyson, kojega sam u zamračenoj stisnutosti zamijenio za posjetitelja kojemu sam se divio zbog filigranski točnih harmonija! – tako je ostavila najpotpuniji dojam slušanja nevezanih lutalica koji prostranim prerijama tumaraju da bi mogli pisati pjesme, pa pjesme pišu da bi mogli tumarati. Ovo što ću im zaželjeti zasigurno nije fer, ali neka se nikada ne smire na jednome mjestu. Set lista: Despite What You’ve Been Told – We Are Undone – My Love Won’t Wait – Steady Rollin’ – Two Days Short Tomorrow – Fly Low Carrion Crow – Invitation To The Funeral – Some Trouble – Fail Hard To Regain – Halcyon Days – BIS: Settin’ The Woods On Fire – Las Cruces Jail – Broken Eyes