Archive for Kolovoz 2009.

Iz opsesivnog, skučenog retroground svijeta Stereo Sokoja (2)

Kolovoz 18, 2009

Gle di se jedino na internetu može nać mp3 Jean-Luc Glodarda i Legendi Korduna!

Ajmo tužba! Tužba!

I šta još… aha ovo.

Oglasi

Termoakomulaciono grijanje srca

Kolovoz 12, 2009

Prije nepune tri godine, prekrasni The Thermals su u Zagrebu održali gotovo nenadjebiv koncert, zatvorivši njime sezonu u kojoj ga je bio nadjebao, barem što se mene tiče, jedino onaj nestvarni koncert Marah. Thermalsi su tada u Zagreb doletjeli na krilima još uvijek im najboljeg albuma, divnog ‘The Body, The Blood, The Machine’ – koji je upravo zauzeo stabilnu poziciju na užoj listi mojih albuma desetljeća, o kojima, nadam se, uskoro – pretvorivši KSET u parni kotao čak i usred hladnog prosinca. Nemam nikakve dvojbe kako je to bio jedan od najboljih koncerata koje sam ikada vidio. Za jučerašnji, ponovno na istome mjestu zločina, to ne bih mogao reći čak i da mi netko nudi dragocjenu nagradu. Ne kažem da mi je bilo loše, dapače, bilo mi je opet prekrasno, ali raskorak rezultata koji se dobije množenjem s velikim fanovskim koeficijentom i pokušaja objektivne procjene realnog učinka donekle je širok. Ne bojte se, ni na kraj mi pameti nije početi pokušavati biti objektivan – mislim, da mi uspije, bio bih jedini na svijetu – ali neke se stvari jučer u KSETu naprosto nisu mogle ne primijetiti. Ali su mi mogle ne zasmetati.

Fantastičan, zarazan, ekstatičan college/indie rock Thermalsa, uobličen u prave petarde od pop-punk pjesama, jedan je od kamena temeljaca svake moje gitarske plejliste. Za razliku od pjesama velike većine najdražih mi bendova, njihove me bez iznimke oraspoložuju, podižu, razigravaju, pri čemu je njihova poletna žestina toliko neodoljiva da glupave tekstove lakoćom uspijevam ne samo ignorirati, nego i glasno pjevati, što je na koncertima nekako primjerenije negoli doma u sobi, ili vani na ulici dok piče u mp3 plejeru. Prvi sam im zagrebački koncert, održan 2005. godine, propustio zbog neodgodivih društvenih obaveza, ali sam se iste večeri bio sebi zakleo kako si to više nikada neću dozvoliti. Ispalo je super što su albumi koji su slijedili, gore spomenuti i ovogodišnji ležerni slatkiš ‘Now We Can See’, bili odlični, zbog čega su koncerti na kojima mogu čuti njihove pjesme bili čvrsto zapečaćeni na listi nepropustivih. Uza sve svoje probleme – a bila su zapravo samo dva, zvuk gitare i paklena vrućina – sinoćnji me je koncert svejedno zabavio i razveselio, a više jednostavno nije pošteno tražiti.

O čemu pričam? Prvo, vrućina. Dajte ajde sredite neku klimu u KSETu, pogotovo sad kad se unutra ne smije pušiti. Ne žalim se previše, znoj i pakao su očekivane, neizbježne nuspojave odličnoga koncertnog rocka, ali zajebano je poslije izaći u trideset stupnjeva hladniju noć, pa sutradan uhvatiti neku boleštinu. No, opet, dok ne smeta bendu, ne smeta ni meni. Drugo, gitara. Moje poglede dobro znate, evo baš me jučer Matkov kolega Tomo blago ukorio što sam napisao da je na Dinosaurima zvuk bio okej, dakle ni najmanje me ne boli neka stvar kakav je zvuk. Mislim, kad čujem nekoga da to ispituje poslije koncerta na kojem nije bio, pada mi mrak na oči. Prika, koga boli kurčina? Međutim, Hutcheva gitara jučer se čula samo u uvodima pjesama, prije uključivanja ostalih instrumenata, te za vrijeme onih luckastih rudimentarnih solažica, kad  bi se visoki malčice podigli i odvojili od ritam sekcije. Da tu bombastičnu sekciju i ne čine žena-ritam-mašina Kathy Foster i baš kul najnoviji bubnjar Westin Glass, bilo bi problema, ovako pogotovo. Greška tonca, kriva procjena benda ili moja loša pozicija (sumnjam, u KSETu se uvijek svugdje čuje sve)? Šteta, jer tri četvrtine bendove zvučne slike ipak nisu dovoljne za potpuni doživljaj, ergo, potpunu ekstazu.

Ali, zašto da si čovjek dozvoli žaljenje, kad je imao prilike skakati i grlo trošiti tijekom još jednoga lijepog koncerta jednog od najslađih bendova na svijetu, koji su svoje 22 pjesme izveli u duplo manje vremena nego što je to dan prije trebalo Bonu i ekipi? Jest da sam ja uvijek poklonik što je moguće dulje svirke, ali ipak je to punk, plus stvarno nikome nije bilo žao što mora izaći iz saune. Uz brdašce svojih pjesama – najdražu mi ‘Returning To The Fold’ su izveli na samom početku, pa sam bio još opušteniji i raspoloženiji – izveli su i tri neočekivane (meni, vidim danas po netu da ih sviraju relativno redovito) obrade, a to je prokušani, provjereni recept hranjivoga koncertnog obroka, kaže ugledna Ruralna Gorila. Nirvanin raritet ‘Sappy’ (znan i kao ‘Verse Chorus Verse’) nisam ni prepoznao, zato jer ga nikada nisam čuo, pa su me prosvijetlili upućeniji kolege, ali su me preostale dvije lijepo iznenadile, prvo sjajna i prikladna ‘Saints’ The Breeders, a onda kasnije na bisu i udarnička ‘100%’ Sonic Youth. Hutch i Kathy su stari indiejanci, kao i mi, juhu!

Set lista: Returning To The Fold – I Let It Go – How We Know – I Called Out Your Name – Back To Gray – When I Was Afraid – Here’s Your Future – Test Pattern – We Were Sick – St. Rosa And The Swallows – A Pillar Of Salt – Sappy – A Passing Feeling – Goddamn The Light – Saints – No Culture Icons – Everything Thermals – Now We Can See – BIS: Our Trip – 100% – I Hold The Sound – It’s Trivia

Nedjeljom i ponedjeljkom U2

Kolovoz 11, 2009

Ne izmiče li mi nešto znatno, što bi onda bio valjan dokaz kako su mi godine rokenrol tulumarenja (hell, yeah, to majstore, rokeru!) probušile rupe u memoriji, do ovoga sam vikenda bio na samo tri stadionska koncerta, od kojih ni jedan nije bio baš pravi. Odnosno, jest, fantastični R.E.M. i još mi uvijek nevjerojatna set lista 2003. godine u Padovi, ali teško je u prvim redovima do kraja pojmiti stadionsku atmosferu nekoliko desetaka tisuća ljudi. Preostala dva bili su davna splitska charity masovka pod imenom Mostovima Mostara na Poljudu, što se nikako ne računa zbog a) grozne glazbene ponude koju je uspjela poništiti besplatna karta i mamac osnovnoškolskog izlaska i b) toga što publici nije bio dozvoljen pristup na travnjak, te Shakirin nastup na ledini u Gorici prije par godina, kada je legendarni Rayka (koji se u desetom mjesecu ženi! Čestitke, legendo!) briljirao uz pomoć svoje kolumbijske zastave kućne izrade, koji se ne računa jer sam već naveo da se radilo o ledini, koja se samo u labavo definiranim propisima hrvatskoga nogometnog miljea može nazvati stadionom. Danas, brojka se popela na pet! Da, bio sam na oba U2 koncerta u Zagrebu.

Kako to vrlo dobro znaju ljudi koji me iole bolje poznaju, U2 mi nikako nisu posebno drag bend, odnosno nisu mi uopće dragi kao bend, iako imaju jedno 25-30 (gotovo cijeli ‘Achtung Baby’ i pokoja s ostalih i napuni se brojka) pjesama koje volim ili volim čuti. Mnogo je stvari koje im zamjeram, odnosno, zbog kojih me nerviraju, iako pošteno priznajem da bih gotovo svaku od njih bendu koji mi nešto znači lakoćom bio sposoban zanemariti ili oprostiti. Prije koji mjesec, na listi bendova koji imaju najveće šanse da ih pogledam dva dana zaredom, U2 bi vjerojatno zauzeli mjesto pri samom kraju, ako već ne i na njemu, i to čak i iza Beatlesa, The Clash ili Mozarta, recimo. No, eto, život igra čudne igre, i ja završio na oba epohalna (nikako ne zbog glazbe, ali zbog svega drugog svakako, ne može se poreći) zagrebačka koncerta Dobroglasića i ekipe. Za prvi, nedjeljni, dobio sam ulaznicu na poslu – vidiš da se isplati biti zaposlen! – a za drugi, jučerašnji, dobio sam ulaznicu od Danijeline frendice Renate (još jednom, hvala!), koja je svoju osigurala na vrijeme, prije nekoliko mjeseci, da bi tek prije koji tjedan skužila da joj se poklapa s planiranim i željenim godišnjim. A mene znate, ne volim da ulaznice propadaju, plus mi je ionako najveći gušt večeri provoditi na koncertima, pa kad mi nije tlaka gledati garažne anonimuse u Spunku, zašto da mi bude gledati jedan od pet najvećih bendova svih vremena? Ono, barem da potvrdim pravilnost izbora ignoriranja. Jesam li se dovoljno opravdao?

Nije da se ja, zapravo, ikome imam što opravdavati, osim samom sebi – a eto, dozvolio sam sebi ne samo odlazak nego i užitak na koncertu toga velikoga glazbenog zla zvanog U2. Znate mene, kad se uživa onda se uživa – pa glas puca na koncertima Marah ili Okkervil River. Ali kada se radi posao ozbiljnog i objektivnog izvjestitelja onda se radi posao ozbiljnog i objektivnog izvjestitelja – pa se na U2 ide oba dana, da se uoče svi detalji, primijete sve nijanse, usporede sve izmjene. Nije ih bilo previše, ali ih je bilo, mada nisu gotovo ni najmanje utjecale na generalan dojam koncerta, koliko je to ipak masu učinila publika. A možda je stvar ipak bila samo u mojim različitim pozicijama. Naime, prvi sam koncert gledao s trave (planirano pljuvanje Dinamova travnjaka nisu mi omogućile zaštitne navlake), i to prilično blizu bine, tako da sam se za potpuno doživljavanje zbivanja u publici morao okretati oko sebe, gledati gore i slično. Sumnjam da mi je dojam time bio znatnije određen, ali nije mi se činilo kako je atmosfera na očekivanom vrhuncu, mnogo je toga nedostajalo. Prve četiri pjesme, sve redom s aktualnog ‘No Line On The Horizon’ jednostavno nisu uspjele pokrenuti možda previše inertnu publiku, u kojoj je izgleda bilo mnogo više zainteresiranih, poput mene, nego najvjernijih, kojima bi novi album onda po definiciji trebao biti super. Kasnije se situacija nešto popravila, ali ipak je sve to bilo mlako. Naravno, nimalo ne sumnjam kako je zajeban posao natjerati masu od 60 tisuća ljudi da se ponaša kao jedan, da svi pjevaju u zboru i slično, što će večeras Thermalsima u sićušnom KSETu uspjeti već s prvim akordima uvodne pjesme.

Međutim, drugi sam koncert gledao sa sjeverne tribine (a tek se tamo nikada ranije nisam mogao vidjeti), odakle mi je pogled obuhvaćao cijeli stadion, što je svakako bilo kul s obzirom da je atmosfera bila nemjerljivo bolja i fanovskija negoli u nedjelju – na stranu epic fail debilne inicijative s balonima. Iako su pjesme novog albuma i dalje funkcionirale kao relativna nepoznanica i posljedična mogućnost predaha, ostatak programa je naprosto izazivao vatrenije reakcije publike, pa je i sam bend odavao energičniji, angažiraniji dojam, iako mi se činilo kako su, s tehničko-izvedbene strane, nekoliko puta sitno kiksali. Izgleda kako teorija o tome da su za koncert u ponedjeljak, prvi najavljeni, karte pokupovali najodaniji fanatici, a drugi je popunjen manje napaljenima nije skroz promašena – sumnjam kako je osjetno bolji jučerašnji filing (prvog dana sam par puta pomislio kako sam baš i mogao ostati doma, jučer ni u jednom trenutku, iako sam bio masu zgaženiji umorom) rezultat isključivo promjena u set listi. Naime, od 22 pjesme koliko je odsvirano i jednog i drugog dana, poklopilo se njih 19, uključujući i načelan raspored i cjelokupni bis. Tri su varirale – nedjeljnu ‘Until The End Of The World’ u ponedjeljak je zamijenila albumska kolegica ‘Mysterious Ways’ i recimo da je tu rezultat neriješen, iako se meni osobno druga malo više sviđa. Obaveznu akustičnu verziju koju izvode samo Bono i The Edge prvi je dan osigurala ‘Stay (Faraway, So Close!)’, a drugi ‘Stuck In A Moment You Can’t Get Out Of’, što mi se opet čini podjednakim izborima, izvorno solidnim baladama na lošim albumima, koje uživo uspijevaju biti još ljepše i dirljivije, te lakoćom spojiti intiman ugođaj pjesme sa stadionskim singalonganjem. Jedina prava prednost drugog dana bila je izostavljanje dosadne ‘Elevation’ i uvrštavanje all-time himne ‘I Still Haven’t Found What I’m Looking For’, čijem je kraju dodana i Ben E. Kingova ‘Stand By Me’. Na prvi se pogled pjesma može činiti potrošenom, ali uživo je doista impozantna. Da parafraziram Rayku i njegovu kad imaš top u nozi koristi ga! opasku Miru Ispičuturi koji se na nogometu rijetko odlučuje na udarac – kad već u repertoaru imate stadionske himne, onda ih svirajte! Srećom, oba su dana rasturili s ‘Where The Streets Have No Name’.

Meni, mnogo je važnije bilo ono što se jest poklopilo, nego ono što nije, s obzirom da odlično ilustrira činjenicu koju bendu najviše zamjeram – U2 su naprosto, namjerno ili ne, svojoj glazbi do danas dozvolili da postane tek jedan dio cijelog showa, i to ne onaj najvažniji. Prvi među jednakima, u najboljem slučaju. Fascinantna svemirska pozornica (jebote, kad već onako izgleda i kad su već toliko love stukli u njenu konstrukciju, šta joj nisu mogli ugraditi i motore, pa da njome samo lete iz jednoga u drugi grad turneje?), krcati stadion, političko parolašenje (koliko god opravdano bilo), osjećaj velikoga društvenog događaja a ne pravog rock koncerta… Glazba je u tom kompletu samo pogonsko gorivo, odnosno opravdanje postojanja, i ne može joj se dozvoliti niti nužno i od strane fanova očekivano mijenjanje, disanje. Jebote, čitam negdje danas da su na ama baš svakom koncertu dosadašnjeg tijeka turneje odsvirali po 22 pjesme, uz identičan bis, i sve skupa su na njemu izveli točno 32 pjesme. Od nekih, kolko, 120, 130 objavljenih? A, valjda to tako mora biti kada režija koncerta zahtjeva da svaka pjesma mora biti popraćena odgovarajućim i samo za nju pripremljenim svjetlosnim efektima i projekcijama na ekranu. Ne može se, dakle, U2 desiti da na inzistiranje iz publike odsviraju pjesmu koja već nije debelim fontom otisnuta na unaprijed dogovorenu set listu, kao što uvijek može jednome Bruceu Springsteenu, recimo. I to je bulšit, čak i ako doista žele apsolutno svim posjetiteljima turneje pružiti isto, da se nitko ne osjeća zakinutim, što bi fino išlo usporedno s bendovim hvalevrijednim promoviranjem ljudske jednakosti.

A i tog mi je promoviranja i sličnog političkog aktivizma puna kapa. Znam da je postalo već nepotrebno i predvidljivo Bonu prigovarati zbog mesijanskoga kompleksa (baš je bilo komično kako je pozdravno Dovidijenja izgovarao glasom nalik Papi Wojtyli, nadam se ne namjerno), pogotovo u svijetlu činjenice kako sav taj njegov aktivizam doista i može donijeti i donosi konkretne plodove tamo gdje su najpotrebniji. Ali, iz glazbene vizure jednostavno je dosadan, pa čak i nerazumljiv. Primjer – ‘Walk On’ meni je kao pjesma bezveze, nekome drugom vjerojatno odlična, ali ono što me kod nje posebno nervira je sljedeće – dajte izguglajte tekst ako ga već ne znate napamet i recite mi gdje se u njemu konkretno vidi kako je riječ o nepravdi nanesenoj Aung San Suu Kyi (kad se sjetim da joj se na jednom kvizu nikako nisam mogao sjetiti imena, zbog čega smo vjerojatno taj put i popušili, grrrr!) ili zapravo bilo kojem političkom zatvoreniku? Okej, pjesma govori o neslomljivosti ljudskog duha, nadi i nužnosti optimizma, ali usporedite njenu eteričnu slatku vodicu s konkretnim detaljima jedne ‘Sunday Bloody Sunday’. Razlika je nebo i zemlja. Zato mi je na prvome koncertu i smetalo što „How long must we sing this song?“ nije bio samo jedan stih moćne pjesme, nego i stav koji je bend ostavljao izvodeći je bez krvi i mesa. Možda baš zbog toga U2 i ne volim više ili uopće, ali ne mogu doživjeti čovjeka koji ostavlja dojam kako ga više diraju nesreće na drugome kraju svijeta, od onih u njegovom domu, ili njegovom srcu. Kako mi se čini kako zadnja tri albuma uglavnom pune takve, widescreen/big picture pjesme bez pravog emocionalnog uloga, to mi je baš žao što izgleda nisu ni pomislili svirati malo više starijih pjesama, pogotovo poker mojih omiljenih – ‘Angel Of Harlem’, ‘All I Want Is You’, ‘Who’s Gonna Ride Your Wild Horses’, ‘The Sweetest Thing’.

No, dok se sve to na prvome koncertu moglo osjetiti, ako niste bili zauzeti bezrezervnim obožavanjem svojih idola, drugi mi je sve te misli, koje su me opsjedale cijeli dan, rastjerao u nepovrat. Svakome treba povremena porcija stadionskog spektakla, pa tako ni sam nisam ostao imun na pravu interakciju raspamećene publike i benda koji nekada svoju uživljenost i ne mora samo glumiti. Jest, Bona je nekoliko puta izdao glas, ali to nije ni najmanje bitno, čak štoviše, pružalo je porciju šarma i nepredvidljivosti kakva je koncert mogla samo obogatiti.

Strateški prebačena na sam kraj regularnog dijela, ‘One’ je nekog borca natjerala na ultimativni stadionski izraz oduševljenja, paljenje bengalke, a osobno mi je bila čak i nadmašena bisom s prekrasnom ‘Ultraviolet (Light My Way)’ te neočekivano dirljivom ‘With Or Without You’. Ima U2 lijepih pjesama, dapače, samo što nisam siguran da im je autorsko sito baždareno kako treba. Upravo zbog drugog dijela prethodne rečenice ja ih jednostavno nisam u mogućnosti doživljavati prisnije i ozbiljnije, ali, koliko god po njima znao srati (iako opet, ni najmanje toliko koliko to znaju raditi bivši, razočarani fanovi), nikada ne želim zanemariti ni prvi. Spektakl smo vidjeli, prava glazbena akcija očekuje me večeras. Tko bi rekao da će U2 biti predgrupa za The Thermals?

Što se predgrupa U2 tiče, The Hours sam gledao samo jučer, jer u nedjelju nisam stigao na vrijeme. Zvuče kao neka 90’s britpop kombinacija Keane i The Killers, i imaju jednu do dvije okej melodije i brdo glupavih tekstova. Potpuno su propustivi, nikad ništa od njih. Snow Patrol i simpatični Gary uživo su malčice monotoni, dijelom zbog toga što su im manje poznate pjesme međusobno zamjenjive, dijelom zato što ne uspijevaju uvijek nadograditi stadionski element na svoje pretežno nježne pjesme. Ali, skroz su okej.

Set lista u nedjelju 09.08.: Breathe – No Line On The Horizon – Get On Your Boots – Magnificent – Beautiful Day – Elevation – One (+ Unchained Melody) – Until The End Of The World – Stay (Faraway, So Close!) – Unknown Caller – The Unforgettable Fire – City Of Blinding Lights – Vertigo – I’ll Go Crazy If I Don’t Go Crazy Tonight – Sunday Bloody Sunday – Pride (In The Name Of Love) – MLK – Walk On – Where The Streets Have No Name – BIS: Ultraviolet (Light My Way) – With Or Without You – Moment Of Surrender

Set lista u ponedjeljak 10.08.: Breathe – No Line On The Horizon – Get On Your Boots – Magnificent – Beautiful Day – Mysterious Ways – I Still Haven’t Found What I’m Looking For (+ Stand By Me) – Stuck In A Moment You Can’t Get Out Of – Unknown Caller – The Unforgettable Fire – City Of Blinding Lights – Vertigo – I’ll Go Crazy If I Don’t Go Crazy Tonight – Sunday Bloody Sunday – Pride (In The Name Of Love) – MLK – Walk On – Where The Streets Have No Name – One – BIS: Ultraviolet (Light My Way) – With Or Without You – Moment Of Surrender

E da, Bono, svaka čast na Gunduliću!

R.I.P. Willy DeVille

Kolovoz 9, 2009

Odmor u Splitu znači i pauziranje u bjesomučnom praćenju glazbenih vijesti, a ovakve i jest najbolje ne znati. Naime, tek sam danas saznao kako je prije tri dana, tri tjedna prije svoga 59. rođendana, preminuo legendarni Willy DeVille, najveći i najstrašniji latino lover njujorške paklene kuhinje. Pamtite ga kako vam se sviđa, izbor je stvarno bogat, od albuma ‘Cabretta’ i ‘Return To Mangeta’ kojima je njegova prva grupa Mink DeVille pokazala kako u novom valu ima mjesta za romantike bilo kojeg soja, pa do njegovih radova iz devedesetih, na kojima se u New Orleans zaljubio bez ostatka. Ja ću ga najviše pamtiti po jednom od najboljih albuma osamdesetih, njegovom remek-djelu od debija, sjajnome ‘Miracle’ i njegovim prekrasnim baladama. Pozdrav, legendo!

Iz arhive Plana B: Netko feat. netko drugi u remiksu nekog trećeg

Kolovoz 8, 2009

house

I tako, probudio se ja jednog jutra i otkrio… da sam se opet zaljubio u komercijalni house. A kako je ljeto tu, idealan je trenutak da u najkraćim crtama prepričam tu romantičnu štoriju.

Pa, ono, nije da smo zapravo ikad službeno prekinuli, ostali smo u dodiru i sve to… samo što sam se, eto, negdje od ’04. do ’07. našao u čvrstom zagrljaju underground produkcije. Dok su se tamo zbivale najzanimljivije stvari, činilo mi se kako funky komercijala životari u sjeni Zlatnog doba Junior Jacka (mada jest uspijevala svakog ljeta iznjedriti barem jedan 24-karatni klasik a la “So Many Times” ili “Watch the Sunrise”). No, taman kad je u undergroundu počeo otklon od electrohousea ka minimalu – komercijalisti otkriše electrohouse! I, valja biti iskren, do danas je to rezultiralo nepreglednim morem seljačkog electrohousea, u usporedbi s kojim se donedavno nenadseljačiva “I Like the Way Move” Bodyrockersa doima poput nedodirljivog tornja kozmičke sofistikacije.

Ali, isto tako, našlo se tu i rokalica koje su seljačke u najpozitivnijem smislu, onom kad pretjerana ornost u pokazivanju onoga što se ima za ponudit prestaje biti problem – jer je ono što se ima za ponudit jeben staf (“Bad Girl At Night” Davea Spoona i Lise Maffije). Neki su u pop-okvirima sklepali jako intrigantne grooveove (trzava “Let Me Think About It” Ide Corr i Fedde Le Granda), neki stari funky mačori su se pokazali vrsnim učenicima tehnoidnih trikova nabrijavanja (Guettin i Garraudov remiks “Wow” Kylie), neki novi klinci bez ikakvog ustručavanja žongliraju između komercijale i podzemlja (sirupasti progressive a la Adam K & Soha i Deadmau5), a nova klima se pokazala djelotvornom čak i za funky klasičare, koji zvuče svježije i sočnije nego što su zvučali dugo vremena.

A kad kažem “komercijalni” house, ne mislim uvijek nužno na ono što se najviše vrti po domaćim diskotekama. Generalno su mi najdraže one stvari koje ciljaju na prime-time, ali ih uvijek zasjeni neka “Calabria”. Za ovu priliku ću se usredotočiti na tri takve (u redu, dvije takve + jedna prajmtajmuša), iako ih ima još barem tri tuceta o kojima sam mogao isto tako naširoko blagoglagoljat.

Cahill feat. Nikki Belle – Trippin’ on You (Wawa Radio Edit)

Čitao ja nedavno na jednom forumu raspravu gdje se tip žalio kako premalo današnjih pop-pjesama zvuči kao da se onaj tko ih pjeva uistinu zabavljao/la na snimanju – tj. da je danas previše razmaženih starleta, nadrogiranih konja i preplaćenih mizantropa koji preko k**ca simuliraju ludu zabavu. Tko zna, možda je to točno… ali ako i jest, onda ne moramo nužno tražiti “krivca” iza mikrofona! Jer, ne samo da je pogled na pop kao nešto što uvijek mora biti “zabavno” reduktivan, i ne samo da je doživljaj “zabavnog” poprilično subjektivna stvar – nego i “zabava” često vreba već odmah iza prvog ugla, u osvježavajućem kontekstu odgovarajućeg remiksa.

Evo, uzmimo za primjer “Trippin’ on You”. Nikki Belle pjeva o kraju jedne ljubavi, ali takvim tonom kao da nije riječ o kraju jednog bolnog životnog poglavlja, nego o nekoj trivijalnoj sitnici koju je prekrižila s popisa dnevnih obaveza. Glazba pak priča drugu priču: melasa milozvučnih sintova je poput rajskih poljana što joj se otvaraju pred očima, blistavo obećanje sretnije budućnosti. Sraz tako blaziranog glasa s tako treperavom glazbom ne stvara nikakvo konstruktivno trenje, nego samo na kraju zvuči kao da gđica Belle preko k**ca simulira veliku dramu.

No, kad zajaše mišićavi steroidni rif Wawinog remiksa, Belle odjednom zvuči kao da je izašla u klub proslaviti kraj besmislene veze, utrpala u sebe šaku različitih sintetičkih droga, i špica je počela prati taman kad je zapjevala! Kraj veze više nije banalna činjenica nego povod trijumfalnom pokliču emancipacije, pojačanom kokainskim/MDMA delirijem. Belle odjednom zvuči kao da joj nitko ne može ništa, sve su opcije otvorene, sve je moguće. Ona je neuništiva i nepobjediva, a svijet je njena oštriga.

Madonna feat. Justin Timberlake – 4 Minutes (Bob Sinclar Space Funk Mix)

U originalu “4 Minutes”, pak, nema nikakve disonance između glazbe i onoga što glas, tj. glasovi poručuju. Bombastično arogantni beat lego je ko šamar budali Madonni i Justini, koji su tu da nam kažu kako su najveće face i totalno nenadjebivi i sl. Ako su htjeli dočarati klupsku điradu indiferentnih celebrity-božanstava u sunčanim naočalama, okruženih gorilama s onim sranjima u uhu – onda “4 Minutes” definitivno pogađa u metu. No, ne bi li se ipak pikado-strelice mogle preusmjeriti u neku malčice zanimljiviju metu?

Mogle bi, nego. I to uz čiju pomoć! Bob Sinclar je ozloglašen zbog štancanja fotokopija “Love Generation”, ali ja tvrdim da je čovjek ipak pozitivac: ne samo da je svaka od tih fotokopija bila bolja od prethodne (da, je, “Together” mi je super, PA ŠTA?!?!?), nego je i vlastoručno pokrenuo trend soca-housea, a u ovom remiksu nastavlja obogaćivati svoju zvučnu paletu novim začinima. Bas-linija je funky-meets-Benassi, ništa neubičajeno, ali zato nad njom bljeska i i klizi divno elegantni deep house sint, kao dolutao s nekog trendy-izdanja Freerange Recordsa. I, kao čarolijom poneseni, Madonna i Justin elegantno zaklize za njim, a indiferentna klupska đirada se pretvara u neočekivano sjajan, spontan provod rasterećen od ega.

Rihanna – Push Up on Me (Moto Blanco Club Mix)

Nakon šačice ranih tak-tak autorskih pokušaja, Moto Blanco su se skroz orjentirali na remiksiranje drugih. Para sigurno jest dobra, ali imam dojam da nije stvar samo u tome: pa, mislim, zašto bi se zajebavali, muku mučili tražeći okolo frendice od frenda od frendice što znaju podnošljivo pjevat – kad im se na pladnju nudi da se po vlastitom nahođenju igraju s akapelama iz najrazvijenije manufakture glasovnih čuda današnjice, one američkog R&B-ja!

Danas je sasvim uobičajeno da europski house producenti remiksiraju američke R&B singlove, ali nije tako uvijek bilo: nekad su u pravilu samo Ameri remiksirali Amere, za američke gay-klubove. Hex Hector, Victor Calderone, Junior Vasquez i slični su sve što im se našlo na putu obavijali tmurnim, tmastim nimbostratusima amorfnog funky-tribala, koji je u europskih hausijanera generalno izazivao zbunjeno slijeganje ramenima (“U redu, ali… čemu to uopće služi?”). No, nedugo potom je došlo do jednog paralelnog trenda na obje strane Atlantika: kao što su R&B grla počela favorizirati suptilniji pristup s manje melizme (to vam je ono kad se jedan slog kroz vokalne akrobacije rastegne u maltene cijelu melodiju), tako je i europski house, u trenutku svog komercijalnog proboja, mahom odbacio vrišteću teatralnost klasičnih debeloguzih house diva u korist skromnijeg poja pothranjenih skandinavskih sirena.

I tu ulijeću Miki Moto i Bobby Blanco. Njihove produkcije sažimaju sve najbolje trikove i cake od dugoljetne tradicije stajliš funky housea, a manjak inovativnosti nadoknađuju… pa, jednostavno, time koliko su jebeno dobri u tome što rade. Kad se svi njihovi najdivniji remiksi (“Be Without You” Mary J. Blige, “S.O.S.” Rihanne, “Bleeding Love” Leone Lewis, “Bad Girl At Night”, “Roller Coaster” Erike Jayne…) skupe na jedno mjesto, cijela europska povijest funky housea u usporedbi zna izgledati poput puke uvertire, poligona za vježbu, laboratorija u kojem su se isprobavale formule koje će na kraju oplemeniti dvojica Odabranih. A kad im se još u krilo uvale krajnji rezultati dugoljetne R&B-tradicije rafiniranja glasa kao instrumenta… ah, da se zovem Francis Fukuyama, sad bih objavio kraj povijesti funky housea. I promijenio ime u Francis Funkyama.

(izvorno objavljeno u Planu B, srpanj 2008.)

Goriline guglarije vol. 2

Kolovoz 5, 2009

gorila_laptop_2

nadareni jebaci
top 10 mladenackih plesova
juastin nije jos uvijek zaljubljen
analno razvaljivanje
ruralni gorila dinosaur jr
pissing in the river znacenje teksta
seksi muškarci 2009 tricky
kako brzo pokretati pjesme
how to be like lily allen
deranje picke velikim
moja gorila
jebacina uitaliji
misterij o velikim gorilama
gole žene da se vide sise
drolje solin
kako jebati
muzika 2008
jebanje sa mamom
sexi Žene gole i vide se sise i ispod gacica
velimir grgic dinosaur jr
kakva je lady gaga zapravo?
katy perry i lady gaga su prijateljice
ludilo umjetnost alkohol
gole slike lady gage
najbolje jebacine
jebacina na seljacki nacin besplatno
http://www.gole cure crne
zdravko jebe gorilu
jebacina u italiji
americki seks i jebacina
jebacina starih zena
ladi gaga najbolje slike od svih
pod koju vrstu muzike spada red hot chili peppers
dinosaur jr farm zakon
velikekurcine i mlade pickice
naj vagina
lady gaga ispalo joj
tucanje u picku
napisao pjesmu djevojci koja je pobacila
naj sise poljske
lady gaga ispala joj sisa i penis
skroz gole sise

Radije se odmakni od ove dame

Kolovoz 3, 2009

Vjerojatni krivac za nesporazum jest moje površno preslušavanje albuma iz žanrova koji me načelno ne zanimaju previše, ali do njihova preksinoćnjega splitskoga koncerta bio sam uvjeren kako su Ladytron potpuno drugačiji bend. Zbog čega sam se – dobro, i zbog intrigantnih predgrupa – naposljetku i odlučio na odlazak, kad sam skužio kako će se moj kratki godišnji poklopiti s njihovom posjetom. U mojim sjećanjima, temeljenima na slušanju triju od njihovih četiriju albuma – redom: ‘604’, ‘Witching Hour’ i ‘Velocifero’, s naglaskom na nešto češćem slušanju debija – Ladytron su ostali zabilježeni kao simpatičan, melankoličan i čak i meni slušljiv synth-pop bend, kakav bi u vremenima u kojima nisam lakoćom mogao nabaviti svaki gitarski bend na svijetu koji me zanima zasigurno zaradio i osjetniji broj vrćenja u plejeru. Spojeni s jednom dragom mi predgrupom (Pipsi), jednom koja me zbog hypea posljednjih mjeseci zanimala (Hemendex) i željom da mi ovogodišnji splitski koncertni doživljaj ne ostane sveden samo na sutrašnji nastup Harija Rončevića (tradicionalni Belanov nastup pada u idući tjedan, kada sam već natrag u Zagrebu), upravo su takvi bili dovoljno solidan mamac za malo koncertne akcije u rodnom gradu, kad sam već morao propustiti Arctic Monkeys. Ali, avaj, još se jednom pokazalo kako je sjećanje prevrtljiva i potpuno nepouzdana kategorija, jer su tijekom svoga jednosatnog nastupa na Tvrđavi Gripe Ladytron bili toliko udaljeni od pop odrednice žanra koji sam im (izgleda greškom) pridavao da je to doista bilo bolno, dosadno i neslušljivo. Naime – a možda stvar jest samo u tome da bendovi na koncertima često zvuče znatno drugačije nego na snimkama, ali nema boga koji bi me natjerao to provjeravati nakon ovakvog sranja – uživo su Ladytron bili nacrnji (što nisam zamislio kao kompliment, kakav bi se u kontekstu mogao doživjeti) gothic/dark party, ono full-’80s mrak Bauhaus ili Sisters Of Mercy, samo uz malo više sintića. Kao da Fields Of Nephilim otmu članove New Order, nekim magičnim serumom im izbrišu sav pop senzibilitet, pa ih okovima uposle kao svoje svirače.

Zbog loše organizacije cijele priredbe tonska je proba kasnila satima, pa je kasnije upala i u koncertni termin. Vatra je bila polu-pogašena otkazivanjem nastupa najavljenih Embassy 516, te skraćivanjem predviđenog seta Pips Chips & Videoclips na samo pola sata. I tih je pola sata bilo baš dobro, pogotovo zato što mi se u Splitu malo koja pjesma slaže s vrelim ljetnim noćima kao ‘Ljeto ’85’. Uz nju, Ripper se odlučio još na cijeli niz pjesama s nezaboravnog ‘Fred Astaire’, pa smo tako čuli još i ‘Plači’, ‘Supermamu’ i ‘Sex u školi’, a brojku od šest odsviranih su popunile ‘Zdenka i vanzemaljci’ i ‘Bog’. Pola sata dobrih Pipsa bilo je sjajno za početak večeri, iako je to značilo i da ćemo se kasnije naći na putu prema dole, a tužna činjenica vezana za njihov nastup bila je ta što mi je ovo bio prvi koncert grupe na kojem bas nije svirao legendarni Boršćak. Pozdrav, majstore! Poslije Pipsa i prije Ladytron svirali su Hemendex, o kojima sam zadnje vrijeme slušao dosta, taman dovoljno da zaključim kako mi se neće svidjeti. I nisu, u smislu da ih jedva čekam ponovno čuti ili nabaviti materijale za kućno slušanje. Ali jesu, u smislu da stvarno zvuče dobro i poletno, bivajući onakvim bendom kakav sam mislio da će biti Ladytron. Nekakav je to moderni electro-pop, o kojem bih valjda znao nešto više reći da nisam zauzet stalnim ponovnim preslušavanjima albuma Slobberbone i The Drams, predvođen istaknutom ulogom basa, koji svira četveročlani bend na kojem se stvarno vidi da je u zvuku i imidžu stoposto. Jedino nisam skužio je li cura za laptopom ujedno i pjevačica kojoj se mikrofon uslijed tehničkih problema nije čuo, ili joj je baš fora da pleše držeći mikrofon blizu svojim usnama. Svejedno, nije ni bitno, a vjerojatno neću ni poželjeti pronaći odogovor na tu dilemu na nekome budućem im koncertu.