Archive for Srpanj 2010.

R.I.P. Ben Keith

Srpanj 29, 2010

Prije neki dan, izgleda nedovoljno velik da bi vijest svijet obišla ranije. Glupost. Ma dobro. Plakat će suze kad više ne može njegova steel gitara. Pozdrav, legendo!

First He Took Zagreb

Srpanj 26, 2010

Glupo je pokvarenim kompjuterom pravdati izostanak detaljnijeg, opširnijeg stenograma emocija i užitaka koji su me pratili tijekom sinoćnjega predivnoga koncerta barda Leonarda u Areni, jer gosn Cohen stiže iz nekih drugih vremena džentlmenskih zavođenja i decentnih recitala u kojima tehnološke trivijalnosti nisu postojale. Ali je istina, zbog čega nema ni neke moje druge akcije na Gorili ovih tjedana – valjda će se situacija i kompjuter uskoro popraviti. Zato samo set lista, u kojoj nažalost ipak nije bilo mjesta za dva mi omiljena pjesnikova stiha – You told me again you preferred handsome men but for me you would make an exception i We are ugly but we have the music. Ali kako mu išta zamjeriti? 1. DIO: Dance Me To The End Of Love – The Future – Ain’t No Cure For Love – Bird On The Wire – Everybody Knows – In My Secret Life – Who By Fire – Heart With No Companion – Waiting For The Miracle – Anthem – 2. DIO: Tower Of Song – Suzanne – Sisters Of Mercy – The Gypsy’s Wife – The Partisan – Boogie Street – Hallelujah – I’m Your Man – Take This Waltz – BIS: So Long, Marianne – First We Take Manhattan – Famous Blue Raincoat – If It Be Your Will – Closing Time – I Tried To Leave You

GORILIN LJETNI IZAZOV 2010: ajmo, kompilacije na sunce!

Srpanj 5, 2010

Dakle, kao što najavih – u komentarima ovog posta možete staviti link na svoj prilog Gorilinom ljetnom izazovu ’10, ako ste ga priredili (ili ga planirate prirediti u skoroj budućnosti). Pa neka skida tko god hoće!

Gorilini najbolji filmovi nultih #5-#1

Srpanj 3, 2010

5. Korak do slave (Almost Famous) (Cameron Crowe, 2000.) (484 boda / 10 glasova)

Sve dok na staru godinu 2006./07. nisam upoznao svoju kraljicu Evu, živio sam poprilično nesređenim životom. Bio sam vječni student prava koji je smisao svog životarenja vidio isključivo u lokanju, igranju baluna i one night stand avanturicama. Kako nisam baš visok, lep i plav, kako nemam para i bijesni auto,  te kako nemam bredpitovski profil i kristianoronaldovski torzo, morao sam krvnički raditi na svojim adutima. A oni su se uglavnom svodili na nekakve pijane, kvazi-intelektualne monologe o pop-kulturi koje sam prodavao studenticama najčešće Filozofskog fakulteta po Ksetu, Močvari, Đuri i sličnim mjestima mog operiranja. I eto, da se pohvalim, nije mi loše išlo, dapače. Sigurno se pitate kakve sad veze imaju ove moje lovačke priče s jednim divnim filmićem kao što je ‘Almost Famous’. E pa imaju, i to velike veze. Naime, kad bih neku mladu damu nakon par popijenih piva uspio očarati svojim, hm, fascinantnim poznavanjem prilika na modernoj glasgowskoj glazbenoj sceni ili argumentacijom zašto je ‘London Calling’ najveći album ikada (a inače, to baš i ne mislim – puno mi je draži njihov prvi album, al jebeš ti šta ja mislim, bitno je šta kritika kaže, jel?), najčešće je slijedio moj poziv da uzmemo na kiosku par piva i odemo kod mene slušati neku krasnu, a njoj nedostupnu muziku, ili pogledat neki kao, ono, jel, kultni film (ljudi, kad se samo sjetim šta sam ja sve srao samo da se zavučem u neke gaćice, odmah mi dođe da se ispovraćam od srama, al eto, takva su bila vremena). Kako su takva druženja bila dosta česta, a znao sam da ne postoji šansa da se film odgleda do kraja, jel, uglavnom sam puštao dva filma – ‘Ferris Bueller’s Day Off’ i ‘Almost Famous’. Zašto baš ta dva filma? Pa zato jer su to valjda dva jedina filma koje mogu gledat uvijek, svaki dan, mogu ih početi gledati od početka, od sredine, od kraja ako treba, a znam da mi nikad neće dosaditi. E sad, nakon šta sam nadrobio ovu litaniju o sebi kao Casanovi socijalne pomoći, red je da koju rečenicu kažem i o filmu koji mi je bio inspiracija za ovo piskaranje. ‘Almost Famous’ je film za koji sam čim sam ga prvi put u kinu pogledao znao da je to to, da je to film koji će mi na neki apstraktan način obilježiti život. Sve one divne, pametne i šarmantne detalje koje nam je Cameron Crowe poklonio u ‘Samcima’, ovim je filmom zaokružio u jednu savršenu filmsku tortu kojom se uvijek možemo sladiti i koja nam nikad neće prisjesti. Svi ti detalji poput neograničene količine rock glazbe koja pršti iz svake sekvence filma, Rolling Stonea, Lestera Bangsa (mislim da neću promašiti ako kažem da je to najbolja uloga velikog P.S. Hoffmana), groupie djevojaka, turneja i trulih menadžera lako mogu sugerirati da je tu riječ o običnom rock filmu, a iako ovaj film sve svoje postojanje i duguje rock glazbi, on je u prvom redu klasičan film nostalgije poput ‘Američkih grafita’, ‘Dana velikih valova’, pa čak i ‘Samaca’. To je film o odrastanju, kako samog glavnog lika, mladog Williama Millera, tako i o odrastanju samog rocka, koji baš u ovom filmu prolazi turbulentnu fazu gubljenja nevinosti, transformaciju iz pitomog, dražesnog, nepotkupljivog djeteta u prištavo, pohlepno i iritantno derište koje bismo najradije šutnuli nogom u guzicu i izbacili iz kuće na ulicu. Dok Millerove školske kolege polažu školsku maturu, on poput nekakvog modernog Huckleberryja Finna, tramakavajući se po čitavoj Americi u bjesomučnoj potrazi za intervjuom svoga dojučerašnjeg uzora, polaže svoju mnogo važniju maturu, onu životnu. I polaže je na jebeno bolan način. Veličanstvena scena u restoranu, kad Miller kaže Stillwateru da će izaći na naslovnici Rolling Stonea, a oni potom opijeni slavom jednostavno odbace i Penny Lane i sve ostale djevojke zapravo je sukus svega. To je trenutak kad se film lomi i kad William Miller prestaje biti petnaestogodišnji fanatični obožavatelj benda, te postaje realan i ogorčen mladi čovjek koji kuži da je sve otišlo u kurac, da bend koji odbacuje one koje bi zadnje trebao odbaciti nije zaslužio biti velik i nikada neće biti velik (jer zamislite šta bi ostalo od Hajduka da proda Torcidu Slaven Belupu za kontejner Sumameda i koju kesu čvaraka, pa nek su i svježi i domaći!!!). To je trenutak kad William Miller shvaća da je san završio i da se treba vratiti u javu, pa makar ona nije tako uzbudljiva i zamamna kao život rock zvijezda, ali je bar poštena i stvarna. Iskreno, o ovome filmu bi se dalo napisati još štošta, posebice o odnosu Millera i Penny Lane, koji je možda najljepši i najtopliji ljubavni odnos platonskog tipa ikad viđen na celuloidnoj vrpci (eh da, taj odnos me podsjetio na jednako toplu vezu između onog maloga i one pankerice u knjizi ‘Sve zbog jednog dječaka’ – tako je šteta što kreten koji je radio film nije zamijetio kakav dragulj ima u ruci), no kako me strah da se ne raspišem previše, a inače sam tome sklon, a i vjerujem da ste svi gledali ‘Almost Famous’, mislim da je ovo sasvim dosta. A pošto se ja držim one nek susjedu crkne krava, sad me pustite da odem u miru proslavit pobjedu Australije nad Srbima! (SČ)

4. Izgubljeni u prijevodu (Lost In Translation) (Sofia Coppola, 2003.) (561 bod / 14 glasova)

Usamljenost, izgubljenost i otuđenje gadne su stvari ako ih nemaš s kime podijeliti, ili se barem pred nekim prezentirati kao jedinka koju su opsjele te neugodne emocije. Ako imaš, onda su plemeniti. U ‘Lost In Translation’ dvoje ljudi udaljenih spolom, dobi i životnim iskustvom jedno u drugom prepoznaju taj post-industrijski, post-milenijski, post-‘OK Computer’ angst i zaljubljuju se. Ne jedno u drugo, nego u mogućnost zajedničke samoće, perspektivu platonskog orgazma u razmjenjivanju pojedinačnih melankolija. Kvaka s ovim filmom je da, gledajući ga, i mi poželimo biti tako usamljeni – želimo buljiti kroz prozor Grand-hotela i doživjeti kulturološki šok Dalekog Istoka. Mada, to su samo metafore za bezličnu i nekad prijeteće stranu okolinu u kojoj najčešće obitavamo, za prebrijane ljude koji baš o svemu imaju glasno izraženo mišljenje i čiji je život, kako se čini, samo niz aktivnosti i polemika – ljude pred kojima kao da je sramota biti tih, bez stava, besposlen i bez svakodnevno osvježenog cinično-humorističnog statusa na Facebooku. Znamo da su Japan, karaoke kabine i jacuzzi tek kulise i da se potpuno isto možemo osjećati u svom domu ispred televizora na kojem su američki sitcomi ili nogomet, ili negdje na cesti buljeći u noćno nebo sa zvijezdama ili bez njih, nebitno. Ipak, taj plemeniti buržoaski ennui nam je nevjerojatno privlačna fantazija: želimo usamljenost kao u ‘Lost In Translation’, jer se svojoj ne možemo prepustiti… Ako to učinimo, ostat ćemo siromašni, pijani i sami – ali onako zaista sami, bez da ikoga trajno zainteresiramo za svoju samoću. A u tome nema ničeg plemenitog. (AH)

3. Prije sumraka (Before Sunset) (Richard Linklater, 2004.) (628 bodova / 12 glasova / 1 prvo mjesto)

Najbolji prijatelj mojeg najboljeg prijatelja i njegova nekadašnja najbolja prijateljica (sadašnja cura) su nedavno drugi put zajedno gledali ‘Before Sunset’. On je najveći obožavatelj Richarda Linklatera kojeg poznajem, a i ona se morala zaljubiti u čovjeka koji joj je nakon tek dva tjedna poznanstva, pri drugom posjetu stanu koji je dijelila s tadašnjim dečkom, na rastanku potajno uvalio VHS kazetu ‘Before Sunrise’, onako, kao da joj daje svoju vizitku. To je bilo prije desetak godina, puno prije nego što će službeno postati dečko i cura i ja sam već tada, kao veliki Linklaterov fan, bio svjestan prostora koji se događao između njega i nje, nisam slijep, jebi ga; Linklater se uglavnom bavi blizinama i udaljenostima među ljudima, zna koliko su one zajebane i bitne i osjeća koliko su svete. Meni je nakon ‘Stand By Me’ (kojeg sam gledao s deset), ‘Before Sunrise’ (gledao ga u kinu Studio s tek napunjenih šesnaest godina) prvi film koji me ozbiljno poljubio u temelje i zagrlio ih što postoje. A kad imaš šesnaest itekako ti je bitno da postoji neki dvadeset godina stariji Teksašanin koji ne samo da zna o čemu ti cijelo vrijeme pričaš, nego vjeruje da postoji još gomila ljudi koja o tome sve to vrijeme priča i nema nimalo srama (o kojem u tim godinama znaš sve) pričati o tome, sličicu po sličicu, dvadeset četiri u sekundi. Jer ljudi se od pamtivijeka susreću, a kada se desi da se previše susretnu, to prije ili kasnije, koliko god bilo lijepo, mora zaboljeti. A ako ne zaboli, ne da nije previše, nego nije dovoljno. Ethan Hawke i Julie Delpy (odnosno, Jesse i Celine) su se već u prvom filmu, thank god it’s fatal, puno previše susreli. I nitko od nas nije očekivao da će se devet godina kasnije ponovo susresti, a kamoli da će imati puno manje vremena da si kažu sve što moraju i sve što si ne moraju reći i da će napokon, koliko god ih voljeli, koliko god ih trebali, koliko god se dobro njima služili, ipak uspjeti ostati bez riječi, jer mudri su to ljudi; i Richard i Ethan i Julie jako dobro razumiju kako je moći šutjeti s nekim ipak najveći stupanj bliskosti, do kojeg se, na njihovu i našu sreću, još uvijek putuje uglavnom riječima. Prvi film, ‘Before Sunrise’, u usporedbi sa ‘Sunsetom’ je sasvim ugodan za gledati. Linklater svoju opsesiju bivanjem u trenutku toliko uspješno ostvaruje da je za vrijeme filma nama dobro sve dok je i njima dobro, tako da se prva i jedina ajmo reći dramatična scena pojavljuje tek pred sam kraj, u meni sigurno najdražoj sceni rastanka ikad. ‘Before Sunset’ je pak puno zajebanija priča; kako nitko nije ni slutio da ćemo se ikada više susresti sa Jessejem i Celine (ajmo ne računati scenu iz ‘Waking Life’), tako je samo postojanje novog filma zapravo svojevrsni cliffhanger, s obzirom na to da smo prije devet godina bili zasluženo ostavljeni u neizvjesnosti. Već pod najavnom špicom (koja se genijalno nadovezuje na kraj prethodnog filma kad smo imali predivnu montažnu sekvencu mjesta na kojima su Jesse i Celine proveli dan i noć) jasno nam je da ne gledamo nasumične razglednične kadrove Pariza, nego da će nas Linklater još jednom zgrabiti za srce, staviti između Jesseja i Celine, u visini očiju, prošetati gradom i, za razliku od prvog filma, čekati da se smrači. Doslovno i figurativno. Jer previše je vremena prošlo od prvog poljupca na vrhu statičnog ferris wheela u bečkom Prateru i ‘Before Sunset’ se nakon par nezaobilaznih i donekle očekivanih (nimalo manje divnih) catching up dijaloga pretvara u takav emotivni roller coaster, da se film stvarno gleda kao najnapetiji triler; znamo, naime, da on ima sat i nešto prije nego što ga zli avion treba vratiti ženi i sinu, o kojima zaista nema ni jedne loše riječi, kao što znamo da ona ima isto toliko vremena da pokuša izdržati ne pokazati koliko joj je teško i krivo što se onog prosinca nije pojavila na dogovorenom mjestu i koliko je duboko i temeljno ranjena svime što im se tada desilo, pogotovo onim što im se u međuvremenu nije desilo. A Richard, Ethan i Julie su, osim što su mudri i iznimno pametni ljudi, nevjerojatno vješti pisci i čini mi se bespredmetnim u ovom slučaju odvajati scenarij od režije, jer je cijeli film (koji traje malo više od jedne epizode ‘The Wire’) toliko prekrasan primjer savršene suradnje ljudi koji se potpuno razumiju, da im za vrijeme rijetke nedijaloške scene pred kraj filma (uspinjanje stepenicama do njenog stana) svatko tko ih imalo voli bezrezervno vjeruje da će film završiti barem jednako dobro kao i prošli. Ali zapravo serem, dok sam film prvi put gledao, nisam nikom ništa bezrezervno vjerovao; oni su polako koračali stubama, ja sam grizao nokte i pitao se gdje mi je puls, a kad je ona izvadila gitaru i otpjevala svoj valcer posvećen njemu, potpuno sam odustao od disanja i koliko sam god do tad mislio da dobro poznajem i Richarda i Ethana i Julie, ništa me nije moglo pripremiti na način na koji je on zavaljen u njenoj fotelji, napokon opušten prvi put od početka filma, dok si ona, kuhajući nekakve nebitne kamilice, potpuno svjesna njegovog pogleda, konačno dopušta da ga želi i zna da ga ima. (MJ)

2. Donnie Darko (Richard Kelly, 2001.) (662 boda / 12 glasova / 1 prvo mjesto)

Nevjerojatan je pad kvalitete filmova Richarda Kellyja, gotovo neviđen u povijesti. Ni promjena okusa Becksa nakon što je od uvoznog postao tek još jedno pivo koje se puni u jednoj od domicilnih nam pivovara nije bio toliko drastičan. Doduše, to što su ‘The Box’ i ‘Southland Tales’ totalna sranja, nema nikakvog utjecaja na recepciju Kellyjeva prvijenca kao remek djela, iako je skrenulo pažnju na to da i ‘Darkova’ fabula baš ne drži vodu. Ali, ono što sadrži je čista filmska čarolija za koju ne postoji jednadžba već se jednostavno dogodi nekim čudnim, šizofrenim spletom okolnosti. Snimljen početkom novog milenija, ‘Darko’ je odisao duhom 80-ih, prvenstveno zbog stila – boje, kamera i glazba potpuno su uhvatile to razdoblje – a zatim i zbog priče smještene u pred-Reaganovo doba. Samo što je ovo predgrađe, slično mnogima koja su tog desetljeća ne samo prenijela nego i stvorila zeitgeist (prije svih od strane Spielbergova stabla i njegovih grana), tim isprepletanjem žanrova, dimenzija i stvarnosti, pojačavalo atmosferu tenzija post-hipijevskog doba koje su se, na neki način, odražavale na svakom liku. Možda je početak pada zapadne civilizacije bio simboliziran i padom motora zrakoplova, možda je naš junak bio totalno lud, ali možda je sve što imamo jer jasne odgovore nećemo dobiti. Ono što smo dobili je nešto u čemu smo se mogli prepoznati, naime ovaj Kellyjev miks žanrova i suludih ideja ispod kože je jedan odličan generacijski film koji propitkuje vječnu temu odrastanja i pomirbe s autoritetima, a time i neizbježnim krajem života. I u tome je najveća čarolija ‘Darka’, to što je uvrnuti suborac ‘Velike jeze’, ‘Diplomca’, ‘Dinera’, ‘Clerksa’ i ‘Singlesa’. Samo što, eto, ne hvata doslovno duh jednog vremena kroz simbole i strahove generacije, već ga provlači kroz paralelnu dimenziju i nudi nam ga kao jednu veliku emociju koja obuhvaća sve generacije i svako doba. Donoseći nam osjećaj tjeskobe i tuge koji je toliko ljudski i topao da nam ne preostaje ništa drugo nego oprostiti Kellyju na tome što se nakon ‘Darka’ pretvorio u reklamu za Karlovačko, u nešto što apsolutno iritira i minimalno zabavlja. (MĐ)

1. Obitelj čudaka (The Royal Tenenbaums) (Wes Anderson, 2001.) (845 bodova / 14 glasova / 3 prva mjesta)

Možda ovaj film i nije ništa drugo nego pretjerano stilizirana bajka Wesa Andersona, ali čak i ako zastupate ovu tezu ne možete osporiti njenu originalnost. A ako ste pak fan, ili možda čak poput mene osoba koja će bez previše razmišljanja ovaj film proglasiti najboljim u proteklom desetljeću, tada vam je on ujedno i jedno šareno, kompleksno, emotivno putovanje kroz život i sve one stvari koje ga čine vrijednim življenja, od ljubavi, prijateljstva, obitelji, sreće i razočaranja, pa sve do smrti, kao konačne potvrde da sve možda i ima nekog smisla. Naravno, ako ste još uz to i strastveni fan pop glazbe, posebice one ranih sedamdesetih, uživat ćete u fenomenalnom soundtracku od kojega je možda bolji jedino veliki Gene Hackman u ulozi umirućeg starca koji ne žali ni za čim, ali na svoj način ipak želi reći da mu je žao. I može Wes pokušavati ponoviti ovu čaroliju miješajući slične sastojke koliko god puta želi, ali neće mu uspjeti, jer već je snimio svoj ultimativni film. Uostalom, koja scena može nadmašiti Pagodu sa švicarskim nožićem i Hackmanovu izjavu “That’s the last time you put a knife in me!“? (MĐ)

(pisali: Saša Čobanov, Aleksandar Holiga, Marin Juranić i Mario Đira)

Eto, stigli smo do kraja. Još jednom hvala svima koji su glasali, još više hvala svim autoricama i autorima crtica, a čak hvala i svim komentatorima, na upotpunjavanju iskustva ove filmske rapsodije. Želite li objelodaniti svoje pojedinačne liste, poslane za ovaj natječaj ili ne, svejedno, slobodno to učinite u komentarima ovog posta, ili dojavite meni da ih ja iskopiram iz pristiglih materijala. Trenutno nemam vremena, ali kasnije i ovih dana bit ću na usluzi. Radeći ovu, u glavi mi se rodila jedna polu-ideja za još jednu, polu-kolaborativnu listu, ali nisam siguran imam li za to volje prije jeseni, a možda i uopće. Stay tuned.

Gorilini najbolji filmovi nultih #10-#6

Srpanj 2, 2010

10. Zoolander (Ben Stiller, 2001.) (440 bodova / 9 glasova)

Priča o Frat Pack družbi i filmu ‘Zoolander’ kao nekakvom blještavom Excaliburu tog društvanceta me podsjeća na priču o hrvatskoj političkoj zbilji. Il si sa nama il si protiv nas! Ili crno ili bijelo, nema druge. Ljudi ih ili obožavaju ili, baš ono, svojski mrze. Prosto je fenomenološki zanimljivo kako u razgovoru s nekim prijateljima s kojima dijelim masu zajedničkih interesa, kad razgovor dođe na temu ‘Zoolandera’, primijetim bijes u njihovim očima i nagle trzaje ruku i nogu koji kao da hoće premlatiti tog antipatičnog židovskog čovječuljka Bena Stillera, a i mene skupa s njim. To iskustvo sam baš nekidan imao kad sam Nevenu Fitniću, inače periodičnom kolumnistu i ovog sitea, pričao kako sam dobio zadatak pisati o ‘Zoolanderu’. Upravo to njegovo zgražanje nad činjenicom da ja igram za drugi tim i nagla transformacija u  gotovo pa pitomca HČSP-a i juniora HVIDRA-e me i navela da na ovaj način počnem svoje viđenje ‘Zoolandera’, vjerojatno jedinog pravog kultnog filma, ali kultnog u pravom smislu te riječi, koji je dospio na ovu listu. No, moram biti iskren, i ja sam imao predrasude. Ne znam, možda je problem bio u tradicionalnom odgoju, možda u lošem društvu koje me okruživalo i kvarilo, a možda ipak u samozavaravanju da ja nisam jedan od njih. Bilo kako bilo, od trenutka kad sam prihvatio činjenicu da sam možda ipak onda malo drugačiji od drugih i da se ne trebam više toga sramiti, počeo sam disati život punim plućima. Priznao sam istinu i djevojci, roditeljima, prijateljima. Rekao sam im da me pokušaju razumjeti, te da to nije nikakva bolest ni anomalija. Oni su razumjeli i prihvatili me takvog kakav jesam. Čak i Neven. Od tada i ja imam Blue Steel i život mi je puno ljepši. Thx Derek and big kiss! (SČ)

9. Kill Bill: Vol. 2 (Quentin Tarantino, 2004.) (442 boda / 10 glasova / 1 prvo mjesto)

…ultimativna geekovska fantazija – ili, ako hoćete, ultimativni film. On vas od samog početka izvlači iz stvarnog svijeta i premješta u svoj. Ako ćemo još s glazbenim paralelama: većina filmova su bolji ili lošiji koncerti poznatijih ili manje poznatih izvođača, dok je ‘Kill Bill’ ludi, eklektični party briljantnog DJ-a koji iskapa stvari za koje niste ni svjesni da ih poznate i tjera vas da mahnito plešete na pjesme za koje niste ni znali da vam se sviđaju, miksajući ih jedne s drugima u neodoljive mash-upove… Sigurno ste u životu doživjeli veću katarzu ili prosvjetljenje na nekim jako dobrim koncertima, kao što ste sigurno vidjeli i boljih filmova. Ali lako je voljeti omiljenu muziku i dobre filmove – ono što meta-pripovjedač Tarantino radi je da uzima elemente onakvih filmova kakve sada vjerojatno prikazuje XY televizija i prezentira vam ih tako da ih zavolite i da se uz njih nezaboravno zabavite. Nikad brutalno nasilje, fikarenje udova i prskanje samurajske krvi nije bilo tako, jednostavno, lijepo kao u ‘Billu’; ni u jednom filmu nećete tako poželjeti i sami primiti u ruke i diviti se hladnom oružju kao što ste poželjeli sa sabljom koju je izradio Hattori može-li-to-tvoja-pička-da-podnese Hanzō; nigdje nećete vidjeti toliko urnebesa u samo tri riječi kao kad Esteban Vihaio izgovara „Veeerzzz Biiilll, jaaaohoummm“. I valjda nijedan film u povijesti filma nema tako predivnu odjavnu špicu – zapravo, ne jednu, nego tri različite, koje bi trebale poslužiti kao krunski dokaz za instantnu zabranu svih komercijalnih televizija koje ne puštaju odjavne špice kako bi im ostalo više vremena za reklame… Sve to možda i nije baš u najužem i najklasičnijem smislu umjetnost, ali jest najbolje podsjećanje na razloge zašto smo uopće filmove zavoljeli i – zašto ih volimo gledati. (AH)

8. Nemilosrdni gadovi (Inglourious Basterds) (Quentin Tarantino, 2009.) (464 boda / 11 glasova)

Nisam mogao vjerovati koliko je kritičara, a bogami i knjiških čistunaca koji film nisu ni vidjeli, Tarantinu zamjerilo reinterpretaciju povijesnih činjenica. Da kako se gad usuđuje izmišljati alternativne krajeve Drugom svjetskom ratu i trivija”e moguće gegove s one strane “lizirati najkrvaviji sukob otkad je čovječanstva. Kao osvjedočeni fan ratnih filmova, posebno onih o WW2, za takve štreberčine imam samo dvije riječi – glupi ste! Osim što je daleko najzabavniji film o Drugom svjetskom ratu ikad, Tarantinova je fikcionalna verzija o uništenju vodstva Reicha točno ono što je falilo – da Hitlera, Goebbelsa i ostala naci govna sustigne smrt kakvu su zaslužili i budu izrešetani i zapaljeni u zabarikadiranom kinu usred Pariza. Kako ikome to može ne biti gušt pogledati? I kako itko može ne pasti na dupe samo zbog Hansa Lande? Lauda se čulo napretek, s potpunim pravom – Christoph Waltz kao spomenuti pukovnik suvereno razvaljuje na četiri jezika i kod mene ima titulu najbolje sporedne uloge u nultima. (PP)

7. Vječni sjaj nepobjedivog uma (Eternal Sunshine Of The Spotless Mind) (Michel Gondry, 2004.) (473 boda / 10 glasova / 1 prvo mjesto)

Kako zaboraviti Joela? Kako zaboraviti Clementine? Prije šest godina zavukli su mi prste u glavu i izokrenuli me kao čarapu. Van su ispala skrivanja pod stolom (u bijegu od strica koji me terorizirao ‘Zekom i potočićem’), traumatična masakriranja životinja (jadnog guštera nikad nisam do kraja isprao iz borolete) i slonovi na paradi (no dobro, tigrići u cirkusu). Van je ispala euforija upoznavanja, trenuci spokoja, mučne svađe i mučnije tišine. Konačno, van je ispala priča o emocionalnom odrastanju koja je bila moja i samo moja – a onda su je Kaufman, Bismuth i Gondry prenijeli na veliko platno. Istina, možda mi ‘Eternal Sunshine Of The Spotless Mind’ ne bi bio u toj mjeri drag da u njemu nisam pronašao toliko poveznica s vlastitim iskustvom, ali baš u tome i jest stvar. Pod naslagama tipičnog kaufmanovskog nadrealizma, osnovni osjećaji i situacije o kojima govori prilično su univerzalni. Navikavanje na međusobne razlike, padove u komunikaciji, oscilacije raspoloženja i tuđu emocionalnu prtljagu put je kojim smo praktički svi prošli i svi smo na kraju morali prihvatiti stvari onakvima kakve jesu ili krenuti dalje. Polazeći od tih općih točaka, Kaufman, Gondry i Bismuth izgradili su jednu vrlo konkretnu, vrlo zapetljanu i vrlo neobičnu priču. I sa drugih strana film oduševljava, ali nemoguće je na ovako malo prostora suvislo razglabati o nelinearnom pripovijedanju, maštovitoj upotrebi specijalnih efekata, odličnom castingu i glumi ili predivnoj glazbi Jona Briona. Pod Gondryjevim nadzorom sve je jednostavno sjelo na svoje mjesto kao nikada prije ili kasnije u njegovoj karijeri. Koliko god ‘Eternal Sunshineovi’ likovi bili ljudski nesavršeni, filmskoj cjelini teško je naći ozbiljniju zamjerku. U zadnjih šest godina pogledao sam ga barem jednako toliko puta i možda bih jedino volio da ga, poput Joela i Clem, sa svakim gledanjem mogu doživjeti iznova. (OL)

6. Mulholland Dr. (David Lynch, 2001.) (484 boda / 9 glasova)

Ni nakon četiri, pet gledanja, kada biste me pitali da prepričam ‘Mulholland Dr.’ ne bih imao pojma što reći, osim da je smješten u Hollywood, da su u centru pažnje dvije lijepe glumice i… da je Lynch opet zabrijao kako samo on umije, ovaj put možda kao nikad dotad. Nema drugog načina nego tumačiti ovaj film kao san – logika ne postoji, gomila scena izvrsno funkcionira svaka za sebe, ali se ne uklapaju u cjelinu, smisao mase likova i događaja ne biva ničim objašnjena, a završetak stiže odjednom, bez ikakvog suvislog raspleta. I baš zato, ovo je film kojem se najbolje posve prepustiti, dopustiti da hipnotizira i gomila upitnike nad glavom. Kad sam prvi put dočekao kraj, bilo mi je kao da sam se tog trena probudio i znao da sam sanjao nešto fantastično, samo se nisam mogao sjetiti što. Srećom, Lynchevom se snu uvijek mogu vratiti. (PP)

(pisali: Saša Čobanov, Aleksandar Holiga, Petar Panjkota i Oto Lukša)

Gorilini najbolji filmovi nultih #15-#11

Srpanj 1, 2010

15. Voditelj uzvraća udarac (Anchorman: The Legend Of Ron Burgundy) (Adam McKay, 2004.) (359 bodova / 9 glasova / 1 prvo mjesto)

Znam da bih, kao jedan od inicijatora i organizatora ovakvih stvari, vjerojatno trebao davati pozitivan primjer drugima kako treba pisati konkretnije i smislenije crtice umjesto nizanja omiljenih citata iz filma, ali… jebiga.

– „Why don’t you go back to your home on Whore Island?

– „I told you that I wanted to be an anchor. I told you that.“ „I thought you were kidding! I thought it was a joke, I even wrote it down in my diary: ‘Veronica had a very funny joke today. I laughed at it later that night.’“

– „Boy, that escalated quickly… I mean, that really got out of hand fast.“ „It jumped up a notch.“ „It did, didn’t it?“ „Yeah, I stabbed a man in the heart!“ „I saw that. Brick killed a guy. Did you throw a trident?“ „Yeah, there were horses, and a man on fire, and I killed a guy with a trident.“ „Brick, I’ve been meaning to talk to you about that. You should find yourself a safehouse or a relative close by. Lay low for a while, because you’re probably wanted for murder.

– „It’s so damn hot… Milk was a bad choice!

– „I love carpet. I love… desk.“ „Brick, are you just looking at things in the office and saying that you love them?“ „I love lamp.

– „What, you guys can’t say one thing? Even the guy that can’t think said something! You guys just stand there? Come on.

– „I’m very important. I have many leather-bound books and my apartment smells of rich mahogany.

– „Nice clothes, gentlemen. I didn’t know the Salvation army was having a sale!“ „Hey, where did you get *those* clothes? At the… toilet store?

– „It’s a formidable scent. It stings the nostrils. I’m gonna be honest with you, Brian, that smells like pure gasoline.

– „This is worse than that time the raccoon got in the copier!(TK)

14. Sinegdoha, New York (Synecdoche, New York) (Charlie Kaufman, 2008.) (389 bodova / 7 glasova / 2 prva mjesta)

Charlie Kaufman je veliki kralj. Nama koji ga volimo to je jasno već desetak godina, naravno, no ovaj put nije bilo ni Jonzea ni Gondryja da mu čuvaju leđa – Kaufman je ‘Sinegdohu’ napisao, režirao, ko-producirao i još k tome napisao riječi za nekoliko predivnih Brion/Kaufman šlagera (Jon Brion je ovdje očekivano divan), od kojih je najljepša ‘Little Person’, u čije se prelijepe stihove možete zaljubiti na kraju ovog teksta. ‘Synecdoche, New York’ je u isto vrijeme i najbolji roman Paula Austera i najbolja epizoda ‘Twin Peaksa’ i sjajan, skoro pa neprepoznatljiv remiks Charlie’s very own ‘Adaptacije’. ‘Sinegdoha’ je film u kojem je svaka jebena scena jedno malo čudo. Film u kojem vas oduševljavaju čak i najmanje uloge (od kojih je ipak najbolji Josh Pais kao oftalmolog). Ali, ova filmčina me nije očarala samo epohalnim scenarijem, austerovskom atmosferom, savršenim castingom (Philip Seymour Hoffman je, nadam se da se slažemo, definitivno najbolji glumac naše generacije) i činjenicom da se ni u ovako ambicioznom i monumentalnom djelu Kaufman ne shvaća mrtvo ozbiljno (sjajni su mu oni brutalno patetični prijedlozi za naziv Cadenovog projekta). ‘Sinegdoha’ mi i nakon četiri gledanja drži oči širom otvorene svih sto dvadeset minuta, a punom parom, simultano, rade i mozak i srce, ali tiho, u pozadini, poput Sammyja (čarobni Tom Noonan) u prvoj polovici filma; žongliraju uspomenama, dobrim odlukama koje sam u životu donio, očajnim odlukama koje si nikad neću oprostiti, stihovima i rečenicama koje sam napisao, godinama kojih se želim sjećati puno više nego što ih se stvarno sjećam, svim tim nenapisanim godinama koje tek stižu, djevojkama koje sam volio, vremenu koje leti toliko brzo da ti ponekad stvarno nije jasno na koju je to foru prošlo već sedamnaest ili dvadeset devet ili pedeset osam godina. A tu je i smrt, stara smrt koja je u drugoj polovici ovog remek-djela jedan od važnijih sporednih likova. ‘Sinegdoha’ govori sve što bi se uopće moglo reći o ponekad shizofrenoj isprepletenosti onog što živimo i onog što stvaramo, o transu tog divnog stvaranja, o žrtvama tog glupog stvaranja, sve je tu. Znam, nisam spomenuo ni goruću kuću ni Carla Junga (nisam čitao taj strip) ni Fellinijev ‘8½’ (nisam slušao taj album) – šta ćete, ne može svako bit pametan u ovoj državi. Ne želim završiti ovaj tekst tradicionalno neuspjelom šalom. Svi smo isti. Svi smo različiti. Svi tražimo istu stvar. Ponekad, ako imamo sreće, pomislimo da smo je našli. Ponekad je, ako zbilja imamo sreće, čak i nađemo. Uostalom, život je čudesna stvar. Uostalom, smrt je bliže nego što mislimo. Volim te. Smijem nasloniti glavu na tvoje rame? Mislim da konačno znam kako trebam završiti ovaj tekst. I’m just a little person / One person in a sea / Of many little people / Who are not aware of me / I do my little job / And live my little life / Eat my little meals / Miss my little kid and wife / And somewhere, maybe someday / Maybe somewhere far away / I’ll find a second little person / Who will look at me and say / “I know you / You’re the one I’ve waited for / Let’s have some fun.” / Life is precious every minute / And more precious with you in it / So let’s have some fun / We’ll take a road trip way out west / You’re the one I like the best / I’m glad I’ve found you / Like hangin’ ’round you / You’re the one I like the best / Somewhere, maybe someday / Maybe somewhere far away / Somewhere, maybe someday / Maybe somewhere far away / Somewhere, maybe someday / Maybe somewhere far away / I’ll meet a second little person / And we’ll go out and play. (MH)

13. Dućan snova (High Fidelity) (Stephen Frears, 2000.) (401 bod / 7 glasova)

Oda vječnoj adolescenciji Nicka Hornbyja dobila je skoro pa savršenu ekranizaciju u ovom filmu britanskog veterana specijaliziranog za adaptacije književnih predložaka. Frears je filmu udahnuo dozu realizma, Jack Black i John Cusack dali su mu slackersku crtu i generacijski štih, što se u kombinaciji s vjerno prenesenim duhom romana pokazalo dobitničkom strategijom. Pomalo naivna ljubavna priča sa svojim prekidima i pomirenjima, očito ispričana s muške strane (ženski lik je emotivan i impulzivan ali i pun razumijevanja i ljubavi prema nezrelom partneru), ionako nije poanta već tek dodatni začin koji zaokružuje okus ovog specijaliteta. U prvom planu je spremnost osobe da zbog vlastitih strasti i snova zanemari sve aspekte onoga što nazivamo stvarnim životom, zbog čega će ‘High Fidelity’, usprkos možda ne toliko inspirativnom soundtracku i škrtim pop-kulturnim referencama, uvijek ostati važan identifikacijski moment svih nas koji smo se prepoznali (ili se još uvijek možemo prepoznati) u Hornbyjevom i Cusackovom Robu, odnosno svih nas kojima se na licu nacrta smiješak kada čujemo onu „It’s the new Belle and Sebastian“. (MĐ)

12. Amélie (Le Fabuleux Destin d’Amélie Poulain) (Jean-Pierre Jeunet, 2001.) (412 bodova / 7 glasova)

Kada mi je stanoviti S.Č., što zbog lijenosti, što zbog svjetskog prvenstva, nevjerojatnom sposobnošću manipulacije uspio prebaciti lopticu odgovornosti za pisanje teksta o ‘Amélie’ („…ajde Jele, ja ne stignem, a tebi virujen…“), prvo mi je palo na pamet da moram ponovo pogledati taj film, ukoliko o njemu želim išta napisati. A onda su se počele pojavljivati šarene sličice koje su se u par dana stopile u jednu veliku. I sjetila sam se svega: boja, zvukova i magije, koje sam doživjela gledajući ga, kao i nelagode koju sam osjetila shvativši da se sama i ne razlikujem previše od romantične glavne junakinje. Obuzeta strahom, koji tek ponekad dotakne sanjarke, napravih malu anketu među prijateljicama (frajerima je taj film mahom žensko izdrkavanje) i zaključih da uopće nisam tako posebna kao što sam u prvi mah tašto pomislila: sve, ali sve do jedne rekle su da vole ‘Amélie’ upravo zato što su nakon njega dobile osjećaj da nisu lude, da je u redu misliti da je sve moguće, da nije baš tako kinky razmišljati o tome koliko parova upravo u ovom trenutku u Zagrebu doživljava orgazam, da je normalno svakodnevno bacati žabice na Bundeku ili stalkati nepoznate frajere koje usput (najčešće bez imalo podloge u stvarnosti) idealiziramo do krajnjih granica neukusa. Amélie Poulain, utjelovljena u minijaturnoj šarmantnoj Francuskinjici Audrey Tautou, Hepburnici novog doba, lik je toliko čudesne motivacije da mu se čovjek zaista mora diviti. Nesretno djetinjstvo bez majke i s hladnim ocem nevičnim iskazivanju emocija, a kamoli dodira, čovjeka bi lako moglo prometnuti u ogorčeno biće ljutito na svemir koje se hrani tuđom nevoljom i dokazuje u promiskuitetu, ali ne i Amélie: njezino srce tek kuca luđački kada je otac dotakne, što posljedično dovodi do toga da je on stavlja pod stakleno zvono misleći da ima srčanu manu, a najveće joj zadovoljstvo predstavlja tuđa sreća. Zvuči pomalo coelhovski, znam, ali zapravo nema ni natruha njegove trešerske kompilatorske filozofije. Čovjeka, činjenica je, definitivno najviše hrani davanje, i upravo je to poruka koju je Jean-Pierre Jeunet, scenarist i redatelj, poslao ovom sve sebičnijem svijetu čiji stanovnici samo i neprestano nešto zahtijevaju: da imaju dobar posao, puno love, i da ih se voli, voli, voli, bezrezervno i u ogromnim količinama… E pa, ne ide to tako, dragi moji, to zna i Earl koji po svijetu šeta s tekicom i skuplja bodove vlastitoj karmi! Zato volim ovu šarenu lizalicu od filma, potpuno atipičnog za inače prilično realističnu postmodernu francusku kinematografiju (kako je nadrealizam odveo u suhi realizam, nikada neću shvatiti?!), film koji se zapravo ne može uklopiti ni u jedan žanr, ali nekako najviše vuče na romantičnu komediju s elementima fantastike. Svijetu bi bilo bolje kada bi se snimalo više tako toplih filmova bez pucačina, krvi i dopa i sigurna sam da bi manje neprilagođenih ljudi njime kročilo. Jebiga, patetika, al’ nisam preležala ljubav kad sam bila mala… (JSv)

11. Kill Bill: Vol. 1 (Quentin Tarantino, 2003.) (420 bodova / 11 glasova)

Volite gledati filmove? Akcija! Drama! Komedija! Triler! Avantura! Horor! Znanstvena fantastika! Novo – filmovi! Uskoro na XY televiziji!

Nabadam po krhkom sjećanju, ali otprilike ovako nekako je glasila najava za uvođenje filmskog programa na jednoj maloj, lokalnoj televiziji, na koju sam slučajno naletio rutinski šaltajući kanale na daljinskom. Nikad nisam čuo ni vidio bolju najavu. Iako, teško je vjerovati da je njen autor bio uopće svjestan koncepta ironije, a kamoli da mu je na pameti bilo nekakvo post-ironično izražavanje kada ju je pisao. Quentin Tarantino je car. Kažem to i post-ironično, i ironično i ‘nako, što bi reko Bosanac. Čovjek (Tarantino, ne Bosanac!) se neće smiriti dok ne snimi svoju verziju i revalorizaciju svakog zanemarenog polužanra, pseudožanra i marginalne pojave u povijesti filma. A ‘Kill Bill’ je nesumnjivo njegov Magnum opus, nevjerojatno ambiciozan ep posložen u karakteristično nelinearnu naraciju. Kritičari vole reći da Tarantino snima filmove o filmovima i to je sasvim točno. Za njega ne postoji nikakva realnost, ma koliko ona pomaknuta bila, na koju bi se oslonio. Drugim riječima, realnost ga ne nadahnjuje, barem ne koliko izmaštani svijet filmova koji tu realnost zamjenjuje i iz koje on izvlači priče, likove, reference, simbole, kao i narativne tehnike. Uzeti to za nedostatak, isto je kao i tvrditi da je sempliranje i remiksiranje po defaultu manje vrijedno od fizički odsviranog… ‘Kill Bill’ je… (AH)

(pisali: Tonći Kožul, Matija Habijanec, Mario Đira, Jelena Svilar i Aleksandar Holiga)