Archive for Siječanj 2014.

Bruce Springsteen – High Hopes

Siječanj 31, 2014

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/bruce-springsteen-high-hopes

Gorilini naj albumi 2013: #30-#26

Siječanj 31, 2014

30-young_galaxy

30. Young Galaxy – Ultramarine
[276 bodova / 2 glasa]
Volim kod ovog albuma što je jesenji ali ne jesen na način na koji je ja poznajem, nego deset synth-pop slika nekih nepoznatih, dalekih mi jeseni… Ili, kako ja to otprilike čujem: jesen na Grenlandu, zaljubljivanje pod aurorom borealis (“Pretty Boy”); u Kanadi, posljednji pozdrav ljetu, “so meet me at the river, let’s go for a ride, with the windows down and the stereo loud” (“New Summer”) (je, da, vidim i sam da se pjesma ne zove “New Autumn” nego “New Summer”, PA ŠTA!!!); po australskim pustopoljinama (“Fall for You”) i pariškim stepeništima (“Out the Gate Backwards”); na dalekom istoku, iz rikše što klizi perivojem prekrivenim bambusovim lišćem (“Fever”); jesen duboko u šumi negdje u srcu Europe, intimna paganska svetkovina, “bring me back to your forest home and marry me under its trees” (“Hard to Tell”); berlinska schaffel-jesen, jedina koja mi na albumu nije baš nešto (“What We Want”); vesela skandinavska jesen, nitko se ne boji da će ih The Knife zbedirati s nekim novim albumom jer su već izdali jedan ranije u godini i to je odrađeno i nema šanse da stignu snimiti neki novi do kraja godine pa su svi ono ‘hura, ajmo piti i plesati!’ (“Privileged Poor”); jesen iz alternativne dimenzije u kojoj je “Shaking the Habitual” izašao u rujnu i svi u Skandinaviji su ubijeni u pojam (“In Fire”); jesen na drugom kraju svijeta, gdje tek što nije svanula zora, “come sleepwalk with me, look here comes the sunrise” (“Sleepwalk with Me”). Jesam skroz naskroz ljetni tip i sve, ali poziv na sudjelovanje u tako raskošnom world-buildingu se naprosto ne odbija! (TK)

29-primal_scream

29. Primal Scream – More Light
[280 bodova / 2 glasa]
Nemaš neka velika očekivanja od njih. Jest da zapravo nikad nisu snimili lošu ploču, ali već više od jednog desetljeća izbacuju albume koji nisu na razini udarnih djela iz mlađih dana. Još ih je i Mani napustio, a Innes se pred izlazak albuma grozio da “ima puno pjesama koje imaju jedan akord i traju po 9 minuta”, što nikako nije mirisalo na dobro…

…ali, kad se “More Light” pojavio – brate mili, kako dobar album. Uz pomoć starog drugara Davida Holmesa u producentskom stolcu, momci su ponovo napravili ono što su radili na svojim najboljim pločama i u kotao ubacili i rokiju i funk i psihodeliju i blues i punk i shoegaze i elektroniku i šta sve ne, ni u jednom času ne zaboravljajući da su zapravo rokenrol bend i da im svi ti sastojci služe kao arsenal kojim ispočetka grade rečeni žanr ne bi li ga održali svježim. I mada njima kuhaju već više od 20 godina, od njih su svarili nešto što nikad prije nisu – ali i dalje se radi o poslastici kakvu samo oni znaju prirediti. Točnije, radi se tu o čitavoj raskošnoj trpezi, s novim iznenđenjima iz pjesme u pjesmu.

Lirički, Bobby dere po kapitalizmu i njegovim malignim posljedicama, raspadajućem društvu, pokvarenim političarima, nasilju u obitelji, vikend-revolucionarima, prodanim dušama, ne zaboravljajući u pravim trenucima presjeći sav taj mrak mundanijim temama. Da bi sve završio optimističnom “It’s Alright, It’s OK” u kojoj nas podsjeća da nije sve tako crno, jer mada svijet koji nas okružuje i bio gađenja vrijedan, uvijek možemo spriječiti barem sebe da i sami postanemo poput njega.

Riječima samih majstora: “People want music that’s outsider music, that’s non-conformist, that’s anti-authoritarian but it’s also glamorous and sexy and high-energy rock & roll.” Da, hoćemo, i hvala im što su nam baš to i isporučili. Čak su im i te devetominutne stvari ispale dobre. Najbolji Primal Scream još od “XTRMNTR”-a! (NP)

28-polica

28. Poliça – Shulamith
[280 bodova / 2 glasa]
Channy Leaneagh mogla je nastaviti pjevati u bendu Roma di Luna i vjerojatno bi nas albumi tog benda savršeno mimoilazili kako nas valjda mimoilaze i pisma.

Ipak, nešto se prelomilo, Channy se ošišala, odjebala onog lika, uzela dva bubnjara i basistu, svoj glas provukla kroz anonimnost vokodera, e da bi snimila izvrstan prvijenac “Give You the Ghost”. Novi album Police – “Shulamith”, donekle se nastavlja na poetiku započetu na prvijencu, ali ima u njemu puno više zbunjujuće tišine, tišine koja stalno reže dijelove pjesama mijenjajući njihov zadani pravac.

Slušali smo “Shulamith” dok smo se vozili na toj jedinoj cesti na Otoku, činilo nam se da samo tako može zvučati soundtrack kad nekome idemo ususret. Poslušajte, uzajamno i bez ostatka. (DŠ)

27-lovely_quinces

27. Lovely Quinces – No Room for Us EP
[285 bodova / 4 glasa]
Stvarno nisam nešto luda za kantautoricama, uglavnom me nervira njihov izričaj i duboki, sjetni pogledi ufiksirani u tužne prošlosti koje reminisciraju, čak sam išla toliko daleko da ih sve u svojoj glavi nazovem sinegdohom Njonja Njonjs po onoj dosadi, jel, zna se kojoj. Znam, odvratna sam, i to iz mene progovara jalnuški diletantizam jer ne znam svirati gitaru i nikada neću moći uglazbiti svoje tužne reminiscencije i gledati sjetno u daljinu dok prebirem prstima po žicama, protratila sam život i sad mogu samo slušati što drugi rade i srati im po poslu. Sve ovo navodim samo zato što moram priznati da kad sam prvi put čula Lovely Quinces, pomislila sam ovo, taksativno: 1) čovječe, kako dobar bend! 2) ajme, kako ženska pjeva, odvratno su talentirani ti Ameri, 3) samo da nije projekt, samo da nije projekt!

Nešto kasnije, uz pomoć druga googla saznala sam da se em radi o jednoj, izuzetno mladoj ženskoj osobi, koja em je Splićanka, em nije ničiji projekt osim eventualno roditeljski i pala sam u blagu depresiju izazvanu vlastitim apriornim etiketiranjem ženskog kantautorstva kao nečeg dosadnog. Nema ništa dosadno u Dunjinom EP-ju, cura barata i glasom i gitarom vrlo suvereno, kao da se na sceni rodila, a pjesme piše sama kad joj je dosadno jer nema ništa pametno na televiziji. I pritom je još i odvratno zgodna. Pa sad vi recite da je to fer. (JS)

26-captain_were_sinking

26. Captain, We’re Sinking – The Future Is Cancelled
[300 bodova / 1 glas]
Zajebana je situacija kada izbaciš ovakav album, a ne možeš ni izjaviti da je najbolji album koji je tvoja familija izdala. Mladi brat Greg Barnetta iz Menzingersa ima svoj vlastiti bend i ne fali im toliko puno da dosegnu kvalitetu “On The Impossible Past”. Za razliku od većine novih punk bendova koji u zadnje vrijeme crpe inspiraciju iz klasičnog rocka, Captain We’re Sinking odlučili su spojiti Future of the Left i Brand New. Kada tome pridodamo kvalitetne tekstove koji se bave svim više i manje bitnim životnim pitanjima, jasno je da ovaj bend ima puno potencijala. Objektivno gledano, kvalitetom album ne zaslužuje biti ovako visoko na listi, ali jebiga to je rezultat kada daješ nasumičnim osobama toliko bodova za dodijeliti. Bila bi prava šteta da ostanu u anonimnosti, jer se radi o izvanrednom bendu koji je unio svjež zrak u žanr koji zadnjih par godina stagnira. (MM)

(pisali: Tonći Kožul, Nikola Pezić, Darko Šeparović, Jelena Svilar, Matija Manđurov)

Gorilini naj albumi 2013: #175-#151

Siječanj 30, 2014

Pharmakon

175. Pharmakon – Abandon / Roomrunner – Ideal Cities [25 bodova / 1 glas]
174. Mixtapes – Ordinary Silence [29 bodova / 2 glasa]
168. Celeste – Animale(s) / Future of the Left – How to Stop Your Brain in an Accident / Jackson Scott – Melbourne / Julianna Barwick – Nepenthe / Kyary Pamyu Pamyu – Nanda Collection / Tim Hecker – Virgins [30 bodova / 1 glas]
167. King Krule – 6 Feet Beneath the Moon [32 boda / 2 glasa]
158. Altar of Plagues – Teethed Glory and Injury / Ashley Monroe – Like a Rose / Buke and Gase – General Dome / Lee Ranaldo and the Dust – Last Night on Earth / Patty Griffin – Silver Bell / Pips, Chips & Videoclips – Walt / Pokey LaFarge – Pokey LaFarge / Savages – Silence Yourself / SubRosa – More Constant Than the Gods [35 bodova / 1 glas]
157. Sky Ferreira – Night Time, My Time [35 bodova / 2 glasa]
154. Devendra Banhart – Mala / Thee Oh Sees – Floating Coffin / Throwing Muses – Purgatory/Paradise [36 bodova / 1 glas]
153. R.A. The Rugged Man – Legends Never Die [37 bodova / 1 glas]
152. Styles P – Float [38 bodova / 1 glas]
151. Joey Bada$$ – Summer Knights [39 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2013: #35-#31

Siječanj 30, 2014

35-mark_kozelek_desertshore

35. Mark Kozelek & Desertshore – Mark Kozelek & Desertshore
[255 bodova / 2 glasa]
S obzirom na to da se 2013. godina poplavom njegovih novih studijskih i koncertnih izdanja pokazala najplodnijom epizodom ionako posve zahuktale treće etape njegove karijere, prilično je bizarno kako je ona ujedno bila i godina u kojoj bard namrgođene meditacije Mark Kozelek nije objavio ni jednu jedinu pjesmu koju je skladao sam, ne računamo li procurile promotivne pjesme već najavljenoga novog albuma Sun Kil Moon. Tri live albuma limitirane tiraže bila su klasičan trik Marka kao diskografa, ponuđeni zaslađivači prilikom pre-ordera, zapravo prilično nepotrebni jer kult posvećenih ne pokazuje ikakve znakove umora ili zazora. Album obrada “Like Rats” računajmo kao čišćenje sistema, no preostale dvije ploče čista su remek-djela, kao i neočekivani dokazi kako je Mark, poput kakvoga vještog repera, svojim melodijskim flowom sposoban jednako uvjerljivo ispuniti međusobno potpuno različite muzičke okvire. “Perils from the Sea” bilo je odvažno otpuštanje na varljiv plov nepoznatim morima electro-hipnoze Jimmyja LaVallea iz The Album Leaf; zatvorivši oči kako bi se posvetio sjećanju i upregnuvši svoju neutaživu melankoliju kao vesla, ta je mora bez problema ukrotio u bonacu svojih klasičnih motiva, dakle onih pod čijom se površinom valjaju nepobjedive emotivne bure, koje svejedno pretvara u najefikasniji protuotrov noćnim morama popodnevnog drijemanja.

Ipak, čini se kako je tek “Mark Kozelek & Desertshore”, suradnja s prijateljima iz istoimenog benda praćena sigurnošću prepoznatljive gitarske psihoterapije čija se nit vuče još iz dana kasnijih Red House Painters, bila ono što su i fanovi i sam Mark najželjnije iščekivali, kad je već različite sitne eksperimente naprosto nemoguće nazreti, koliko god se u njima lako gubiti. Za razliku od prethodne ploče Desertshore, na kojoj je Mark gostovao povremenim pjevanjem i basom, sama promjena imena ovoga prijateljskog projekta ukazuje na promociju suradničke dinamike u uzajamno dijeljenje najdojmljivijih vještina pojedinog suučesnika, pri čemu se Kozelek svojim imenom pobrinuo i za nešto dalji domašaj benda koji je dosad ipak ostajao tek tajnom predanih pretplatnika. Natrag je, međutim, dobio znatno više, čvrstu sigurnosnu mrežu nadarenih kolega čija će ga potpora iz sivih rupa natmurene krize srednjih godina izvući makar do studija u kojem se s tom istom krizom može obračunavati kako frajerskim ruganjem i gorkom autoironijom tako i priznanjima čistog straha i goleme boli uzrokovane smrtima Jasona Moline, Tima Mooneyja i Markove mace.

Sve svjesniji da iza njega nisu samo najbolje godine nego i godine u kojima se još mogao pretvarati kako najbolje godine još uvijek nisu iza njega, Mark se lani s umiranjem svjetla borio hiperproduktivnim dokazivanjem samom sebi da dirljive stihove može napisati kad god, kako god i o čemu god, ali i bivao napadnut rastočenošću panične lijenosti zbog koje onda te stihove nije uglazbljivao sam, nego ih je uglavnom ritmično deklamirao preko nadahnutih tuđih podloga. Možda i slučajno, tako je pronašao nužne oslonce, probuđenu energiju te izrazito zahvalan i plodan novi pristup svojem radu, dakle sve dobrodošle preduvjete za nesumnjivo daljnje zdvajanje o nostalgiji, gradovima, sjećanju, odnosima, sudbini, pogreškama, žudnji, svemu onome što nikad ne prestaje, baš kao ni njegova gitarska maestralnost i samodopadnost te osobna, ne samo emotivna sjebanost: “But at the age of 46 I’m still one fucked-up little kid who can not figure anything out, who has my fears and has my doubts.” A prije šest dana je napunio i 47 godina… (GP)

34-tyla_j_pallas

34. Tyla J. Pallas – Devil’s Supper
[256 bodova / 1 glas]
Tyla je, pre svega, jedan iskren pesnik. Neki klinci, među koje spadam i ja, svoje su formativne godine proveli u Dynamite Jet salunu, čvrsto uvereni da jedino patetični patos Tylinih stihova može da predstavi tragediju neuzvraćene ljubavi, u alkohol potopljene nesigurnosti, i ine adolescentske probleme veće od života. Dve decenije kasnije, Život je neke karte izdelio, a “Devil’s Supper” jedno je tumačenje tog deljenja.

Iako možda tek slučajnost, na A-strani život deluje opuštenije i srećnije, zaljubljeni smo do ušiju u “Green Eyed Girl”, zbrajamo definicije ljubavi u “Love Is”, prevazilazimo krizu u vezi u All Alone Without Me and You” … dok je B-strana tamnija i teža, počinje sa “Old Sins Cast Long Shadows” koja nam već svojim nazivom diše za vratom, ljubav se pojavljuje u rokabilijevskoj “Yeah (I Love You Baby)” ali sa vrlo nesretnim obrtom na kraju, a “Judas Christ” opora je i ozbiljna. Religijske reference se provlače kroz album, pored naziva albuma i omot nosi neskrivenu asocijaciju na Tajnu večeru (2 x 6 šahovskih figura sa svake strane Đavola), no Tyla i Anđele i Đavole koristi na sličan način kao i Ticijano Sklavi u Dilanu Dogu, oni su personifikacija ovozemaljskog Dobrog i ovozemaljskog Lošeg. Pakao ako postoji, on je tu, na Zemlji. Raj ako postoji, opet je tu. Možda baš u nekoj ljubavi sa A-strane. Religija izvan simbolike ga ne interesuje (bonus bluz “Religion” na CD izdanju jezgrovit je i direktan: “Don’t talk to me about Religion”).

Ono što dalje izdvaja album, a već zalazi u duhovnu alhemiju, dejstva su mi znana, u tom salunu pijem skoro trideset godina, pojavi se u pesmi “Another Life”, krije se u stihu “Good to see your face again, memories are such a pain, there is no smoke without desire”, otvaram novu flašu, pesma o bezuslovnoj ljubavi, možda i o Smrti, ponovo puštam A-stranu, pesma “Home” sad otkriva “the trouble with today we’re all livin’ in different times”, povratak kući je nekad nemoguć (A-strana ima svoj jin), i tako u krug, dok se poslednja irska gajda u “Ode to Jackie Laven” ne izgubi u tišini.

Ljubav, dom, gresi, smrt, i opet ljubav. To je život. Kada ćete iskreno pričati o tome, ako ne na poslednjoj večeri. (PJ)

33-veliki_prezir

33. Veliki prezir – Svetlost i dim EP
[257 bodova / 1 glas]
Zvanični dan izlaska ovog EP-ja je 30. decembar 2012, a to je – jasno je svakom preživelom gledaocu filma “Terminal” sa Tom Henksom – ničija zona, 2012. više nema, a za 2013. treba viza. Dobra roba se ipak mora prokrijumčariti.

Veliki Prezir je za 20 godina postojanja objavio tek četiri albuma (+ jedan uživo), što pojavu nove četiri pesme u vidu EP-ja čini događajem od posebnog značaja, pogotovo jer ovaj bend nije sa osrednjim pločama istrošio kredite kod slušaoca, naprotiv – svako diskografsko izdanje bilo je Zdanje, pažljivo klesano strpljenjem, talentom, ispunjeno prefinjenom Emocijom koja vremenom postaje jača i ličnija.

U samo 16 minuta koliko traje ovo putovanje (ako se ne računa moje okretanje ploče), staje neki novi lepši svet, gitare se opuste i sanjivo zagude, A1 (“Svetlost i Dim”) beg je u paralelnu stvarnost koju možemo da podnesemo, hvala Kole, hvala na stihu “Neko diše, zbog nekoga znam, tu pripadam” koji smisao mog mikrosveta svodi na sedam reči; A2 (“Da”) gitare se bude, radosne srećne i zaljubljene, prave ljubavi samo Pravi prepoznaju, najbolja pesma Velikog Prezira ikada; B1 (“To”) nešto nas vodi u nepoznato, nedokučivi porivi i usna harmonika koja jedina zna razlog; B2 (“Novčanik”) low-fi je zavšetak, filozofski oslonjen na maksimu freedom is just another word for nothing left to lose, kad Kole kaže “oslobodi se/ tereta”, kao u hipnotičnoj seansi, teret se gubi, san nadolazi, a vi ste ponovo spremni za početak prve strane. Za novi krug.

Nama koji ne poznajemo tajne zena i istočnjačkih filozofija, nama kojima samo treba mala pomoć na putu ka Kraju, mala noćna muzika u pit stopu, “Svetlost i Dim” je preko potrebni predah, i znak da je Arni Sekunsen ovuda prošao i da idemo u dobrom pravcu. (PJ)

32-bilal

32. Bilal – A Love Surreal
[260 bodova / 1 glas]
Ovaj dobri čovjek već je petnaestak godina u igri (neo-soul s primjesama bliske crne glazbe ala R’n’B / hip hop / jazz / funk, kak’ to već ide), ali nikad nije dogurao do velikog superstara poput R. Kellyja, niti je, iako hvaljen od kritike, postao njen mezimac kao recimo D’Angelo. Što ga nije spriječilo da mirno tjera svoje i svakih se nešto godina oglasi dugosviračem na koji uvijek vrijedi baciti uho, ne mareći pritom pretjerano za zbivanja u glazbenom svijetu oko sebe. “A Love Surreal” nema naročite veze s trenutno popularnom ponudom u srodnoj glazbi – mada manje-više odsviran na živim instrumentima, nije to čisti retro soul album kakve rade Charles Bradley ili Sharon Jones, također nimalo ne zvuči kao među hipsterima i kritičarima popularna suvremena inkarnacija R’n’B-ja – ali tu ponudu, bar u mojim ušima, k’o od šale prešišava za nekoliko kopalja. Nema tu prevelike mudrije, intro, outro, a između dvanaest lijepih pjesama kroz koje je Bilal ispričao priču o rađanju, procvatu, zamoru i raspadu ljubavne veze, i o buđenju u novom danu. Pjesama što poletnih, što zasanjanih, što tužnih, što melankoličnih, majstorski otpjevanih, vješto produciranih, maštovito aranžiranih. Istinabog, nije ovaj album nekakvo epohalno postignuće, neće bogznašto promijeniti u svijetu glazbe, neće zauzimati mjesta na listama najalbuma (osim Gorilinoj, he he), neće kritičari svršavati na njega – ali, kog briga za to kad ti se posreći da nabasaš na krasan komad glazbe koji te uveseli kao malo što. Svakako je protekle godine bilo muzike koja je dosezala i više vrhunce od “A Love Surreal”, ali, ovdje smo se okupili da pričamo o albumima, i kad sam tražio zaokružen komad glazbe iz 2013. kojem ni u jednom času ne ponestaje daha – onda bolje od ovog albuma nisam našao. (NP)

31-earl_sweatshirt

31. Earl Sweatshirt – Doris
[260 bodova / 3 glasa]
„What’s up nigga, why you so depressed and sad all the time like a little bitch! What’s the problem man, niggas wanna hear you rap! We want raps!

Trogodišnji razmak između mixtapea “Earl” i prvog albuma kalifornijskog devetnaestogodišnjaka stvorio je očekivanja koja su postala gotovo jedino polje na kojem se raspravlja o debiju Earla Sweatshirta. Najrazočaraniji će biti onaj dio fanova koji je Earla gledao kao nadolazećeg kralja opscenog snuff hip-hopa. U intervjuu za Pitchfork Earl je sam rekao kako se nada da će s novim albumom izgubiti sve te fanove koji su ga voljeli isključivo zbog tekstova o silovanju koje je napisao s petnaest godina. S druge strane, slušateljstvo s uhom za stil, liričku vještinu i tehničku izvrsnost u repanju držat će da je moglo više. Oni koji su pak polagali nade u to da će Earl nadići onaj dio svoje thugerske braggadocio persone i snimiti u potpunosti introspektivnu i osobnu ploču dobili su isto što i prve dvije skupine, album koji ne daje odgovore na sva pitanja o misteriju Earl Sweatshirta već ih razrađuje, sprda, izvrće i na koncu šalje u kurac. Možda Earl ima potencijale koji se ne razvijaju pod Odd Future kišobranom ali ići se „boriti s najvećima“ i postati a rapper’s rapper, snimiti konceptualni album ili pak što treće nikada nije dolazilo u obzir. Poneko promašeno gostovanje, poneka neslušljiva podloga i poneka stvar previše, sve je tu. Ništa se nije promijenilo. U Odd Future kanonu se uvriježilo da se osim po promociji ne pravi razlika između albuma i mikstejpa. I Earl je snimio najvjerojatnije najbolju ploču u tom kanonu dosad. Ok album i odličan mikstejp. (DR)

(pisali: Goran Pavlov, Petar Jovanović, Nikola Pezić, Davor Rončević)

Gorilini naj albumi: #40-#36

Siječanj 29, 2014

40-atoms_for_peace

40. Atoms for Peace – AMOK
[235 bodova / 2 glasa]
Prvi stih ”Before Your Very Eyes…” podsjeća me na priču kada je bivši glavni urednik Klika u upravi opravdavao veliki tekst o propasti kapitalizma pri čemu je na pitanje ‘Zašto mi imamo takav tekst, primjereniji Globusu nego Kliku?’, odgovorio neka pogledaju kroz prozor. Vani, na Vukovarskoj, stajalo je stotine traktora seljaka. Iako se to na prvi pogled nije vidjelo naprosto iz razloga jer je površnost u promatranju problema više nego dobro došla društvena dogma kod nas, Klik je dugi niz godina bio poprilično subverzivan magazin koji je u vrijeme općeg oduševljenja društvenim prosperitetom i neupitnim odobravanjem novih kapitalističkih vrijednosti imao svoj prostor protesta i otpora, no prije ili kasnije, svi shvate da je otpor uzaludan, ma što god radili. Ili kako je to opisao Nigel Godrich u svojim tweetovima 14.07.2013., nakon što su povukli Atoms For Peace sa Spotifyija: “Anyway. Here’s one. We’re off of spotify.. Can’t do that no more man..Small meaningless rebellion. Someone gotta say something. It’s bad for new music..The reason is that new artists get paid fuck all with this model.. It’s an equation that just doesn’t work. The music industry is being taken over by the back door.. and if we don’t try and make it fair for new music producers and artists…..then the art will suffer. Make no mistake. These are all the same old industry bods trying to get a stranglehold on the delivery system..The numbers don’t even add up for spotify yet.. But it’s not about that.. It’s about establishing the model which will be extremely valuable. Meanwhile small labels and new artists can’t even keep their lights on. It’s just not right. Plus people are scared to speak up or not take part as they are told they will lose invaluable exposure if they don’t play ball. Meanwhile..Millions of streams gets them a few thousand dollars.. Not like radio at all..Anyway. Thems the breaks. Opinions welcome.. but discussion and new thinking necessary.. If you have a massive catalogue – a major label…..for example.. then you’re quids in. It’s money for old rope.. But making new recorded music needs funding.. Some records can be made in …. a laptop, but some need musician and skilled technicians.. These things cost money.. Pink floyds catalogue has already generated billions .. of dollars for someone(not necessarily the band) so now putting it on a streaming site makes total sense.. But if people had been ….listening to spotify instead of buying records in 1973… I doubt very much if dark side would have been made.. It would just be too ….expensive. Anyway thumbs hurting now… ;)” (BM)

39-quadron

39. Quadron – Avalanche
[241 bod / 2 glasa]
Kad neki X dobije etiketu ‘Y za indie-ekipu’ osjećam se dužnim da dijelim kut ringa s ipsilonom i krvoločnom mjerkam eksera preko puta ali eto, šta se može, Sade mi i dalje nije napeta dok pak ‘Sade za indie-ekipu’ o-bo-ŽA-vam, koja sramota za mene! Mada opet u ovom slučaju ‘indie-ekipa’ nije tipa ‘arcadelight nationalthem’ nego je više = ‘haimvches ferreira’ a.k.a. ‘moji psi, moje kuje’ tako da se samo bezveze preseravam, nije me uopće sram, sve je to za ljude (koji vole dobru muziku)!! A sad zašto volim loungerski soul Quadron a ne baš loungerski soul Sade nemam pojma, nisam siguran, možda jer mi je Sade zadimljeni barski lounge a Quadron lounge na prekooceanskom krstarenju? Mislim nije ni to baš to, nije prekooceanska plovidba, “Avalanche” je više zimski nego ljetni album, više ko neka usamljena koliba na skrovitom žalu kojeg oplahuju valovi, barem par kilometara dalje od najbliže civilizacije (al ima i dalje struje i vode i sve), jako lijepo i moderno uređena koliba, gdje pobjegneš s nekim posebn–UGGGHHHHH samo valjam gluposti jebote I DALJE ne znam što da napišem o ovom albumu!!! Osim da ga jako jako jako volim. (TK)

38-chase_and_status

38. Chase and Status – Brand New Machine
[250 bodova / 1 glas]
Obiteljska okupljanja za praznike, za stolom, najbolji su izvori saznanja što se događa među ljudima, glasačima i kupcima proizvoda te kakvo je njihovo mišljenje o raznim događajima od važnosti. Saznanja se dodatno pojačavaju ukoliko dođu dodatni rođaci i susjedi pa se obavezno popije boca stare rakije, one najbolje što se čuva za svatove i sahrane i o čijoj se moći pričaju priče da ponekad ima hipnotička i halucinogena svojstva. Pričala nam tetka iz drugog koljena da je Stipa Motorist iz naselja skroz propo, da se propio i da stalno ide u crkvu. Mlađa sestrična se tu pokušavala ubacivati, diskretno mi tračajući stariju sestru i njen izbor glazbe, ali da mama ne čuje:”Otkako je krenula na faks u Zagreb i išla na taj neki festival u Puli, samo sluša reggae i mota duhan ko neki klošar.” Kaže tetka da mora da tu nije sve čisto sa Stipom. Sestrična je dalje nastavila prosipati ogorčenje na sestru, a kad sam je pitao što ona sluša i što je sada in kod njih u školi, odgovorila je:”Klinci slušaju One Direction, Endija i Rozgu, a mi house. Šta ti slušaš?” Tetka je nastavila da je Stipu ostavila Marca Šimić i otišla sa Zdravom Medom ispod pruge. “Isto slušam house. Ima baš dobrih stvari”, odvratim sestrični koja zadovoljno okrene glavu prema sestri i počne joj soliti pamet, a Vlado, muž od tetkove sestrične, pričao je o referendumu i zašto je glasao za, tetkina susjeda Lidija oplela o nerješivim problemima legalizacije svinjaca, dok se stariji bratić – sin od druge tetke, prepirao s Ivom, bratom od muža od tetkove sestrične, o izdajničkoj vlasti. Tetka je uznemireno nastavljala objašnjavati što joj je rekla Mirjana iz dućana o Stipi i Marci Šimić. Starija sestrična, koja me par mjeseci ranije, po povratku s festivala iz Pule, pitala jesam li čuo za Chase & Status pa sam joj sada donio njihov BBC 1extra mix, uključila se u raspravu s bezizlaznim mudrostima pokupljenim s filozofskog faksa dok je njena prijateljica cijelo vrijeme jela sarmu bez da je riječ prozborila. Tetka je stalno naglašavala da se tu nešto strašno dogodilo sa Stipom otkako je Marca pokupila stvari i prešla kod Zdrave. “Ma kurac se tu nešto dogodilo”, uleti domaćin tetak sav zajapuren, lud i pijan, s rakijom koja curi po bradi, prekinuvši u pola rečenice razgovor s Vladom, mužem njegove sestrične, pravo muški, glasno i agresivno da su svi odmah zašutili. Piljio je u mene. “Znaš što se dogodlo? Sać ti ja reć. Jelda da ti isto znaš da je Stipa nekad znao ispast pička od čovjeka i da je zajebo svakog ko se dao zajebat? E vidiš, to je zato jer je on zapravo peder i zato se za nekog kaže – baš si peder kad nešto zajebeš što nisi trebo zajebat”, kaže tetak i digne čašicu da nazdravimo još jednom. Odvratim i lupim svojom u njegovu čašicu, potegnem do kraja, a on se nasmije, pogleda sve oko stola sav sretan i nastavi objašnjavati:”E, a nije problem što je Stipa peder, neka je, problem je to što se mi bojimo to reć. A ne znam čega se bojimo i zašto se to mora šutit i lagat, pička mu materna. Već rađe svi isto lažemo i pričamo da ga je Marca Šimić ostavla zbog Zdrave Mede. To je problem, moj bajo, kojeg niko ne more rješit. Ajd živio!” (BM)

37-john_grant

37. John Grant – Pale Green Ghosts
[250 bodova / 2 glasa]
John Grant je nesumnjivo jedna od osebujnijih ličnosti koje su izvirile u posljednjih nekoliko godina. Bivši alkos i narkoman, živeći po onoj Ripperovoj „mama daj mi droge; lezbi, pedera“, prebolio je sifilis, nosi se – više ili manje uspješno – s HIVom, ali se jednako tako loše nosi sa svojom ličnošću. Postoji jedan fantastičan stih na albumu koji najbolje sumira njegova razmišljanja: “I should not be attracted to males/ But you said that I should learn to love myself”. “Pale Green Ghosts” je fantastična cjelina sastavljena od crnohumornih, autoironičnih tekstova u kojima britko napada sve – od Crkve (model koji je razvio već na debi albumu sa pjesmom “JC Hates Faggots”), do svog promiskuitetnog načina života, koji ga je  – vrlo vjerojatno – došao glave. Sve je to aranžirano u duhu analognog zvuka osamdesetih, naslonivši svoj chamber pop s prvog albuma na synth okvire, što za rezultat ima konceptualno jako zanimljiv, i lirički užasno moćan album. Nešto kao “Age of Adz” (HDZ?) Sufjana Stevensa, samo minimalističkije i jednostavno – prljavije. John Grant je pljunuo u svoju facu i zaista postao čovjek. (JV)

Waxahatchee AKA Katie Crutchfield

36. Waxahatchee – Cerulean Salt
[250 bodova / 2 glasa]
Iza indijanskog imena Waxahatchee krije se Katie Crutchfield, krhka djevojka s mnogo problema. Kada je shvatila da se punk senzibilitet može ispisati i van okvira pop-punk projekata, uzela je sama akustaru u ruke i krenula ispisivati tekstove u snijegom zametenoj kući svojih roditelja. Da, nezgodno zvuči ovako na prvu, ali trinaest stvari – konačno uglazbljene u lo-fi estetici uz pomoć pratećeg dvojca Gilbride-Spencer iz srodnog indie-rock kolektiva Swearin’ na bas gitari i bubnju – plijene sirovim emocijama unutar svakodnevnih problema koje tište svih nas. Dobro, možda jedino nemamo svi najboljeg prijatelja koji je intravenozni narkoman, ali ajde. Dokaz kako nam ne treba nužno ispolirana RnB produkcija i Frank Ocean da nam kaže kako su muškarci uvijek krivi za sve. Kratko, ali jako slatko. (JV)

(pisali: Bojan Mandić, Tonći Kožul, Juraj Vrdoljak)

Gorilini naj albumi 2013: #45-#41

Siječanj 28, 2014

45-overseas
45. Overseas – Overseas
[210 bodova / 1 glas]
Nezaustavljivi Will Johnson – mislim, logično, pa kako zaustaviti rock’n’roll boga? – laskavi je naslov albuma godine napao i treći put zaredom, a još fascinantniji od činjenice kako je to učinio pod četvrtim različitim imenom povratak je krune koju su Centro-matic preklani osvojili s “Candidate Waltz”, a koju je lani nešto povučenijim pločama, kako družeći se s Farrarom, Parkerom i Yamesom, tako i svojim samostalnim “Scorpion”, velikodušno prepustio drugima. Eponimni debi supergrupe Overseas, u kojoj su mu se pridružili kolega David Bazan i legende braća Kadane, specifičnom gordom gorčinom balansira indie-pop toplinu i post-rock tenzije, mudro svjedočeći kako se prijateljska zabava često svede na međusobno vrćenje ljubavnih i egzistencijalnih žalopojki ukrug, ali dušu zato ne hrani ništa manje. (GP)

44-gesaffelstein

44. Gesaffelstein – Aleph
[214 bodova / 1 glas]
Još jedan pozdrav od administratora! Tražeći slike za ove liste, uvijek se iznova suočavam s činjenicom da vi koji glasate za ovo niste nimalo plitki i da ne glasate za izvođače na osnovu njihovog izgleda jer… jebate kolko GADNIH tipova u ovim bendovima, pa to nisu istine! I još najgore od svega što se takvi obično čak i najmanje trude da to kompenziraju s nekim ludim stajlingom/scenografijom/filterima/čim god – nego se u svom najofucanijem izdanju slikaju pred nekim glupim ZIDOM (ili u najboljem slučaju stablom)!!! I tako ja s takvima muku mučim da nađem iti jednu jedinu laskavu promo fotku – a onda opalim google image search za nekog poput Gesaffelsteina ili meni milog dvojca na 39. mjestu i odjednom se nađem u situaciji da se dvoumim između jedno dvadeset super fotki, majko prirodo stvarno nisi fer! A inače, Gesaffelstein, to vam je neka teško darkerska elektronika. (TK)

43-puncke

43. Punčke – Sunčano s povremenom naoblakom
[215 bodova / 1 glas]
Me
To Zeljko Kresic
Jan 20
pozdrav od gorile 🙂 punčke su upale na listu a jedini si glasao za njih, pa da te pitam jerbo nemam koga drugog pitat – bi li ti se dalo možda napisati o njima kakvu crtičicu?

Zeljko Kresic
To Me
Jan 21
moze ovako:

ovom prilikom je najbolje citirati druga Emira koji je citirao Puncke: “biti sretan to je najbolje”.

Me
To Zeljko Kresic
Jan 21
a jel moze jos samo dvije recenice? pliz? 😉

Zeljko Kresic
To Me
Jan 21
buraz, ja sam u mirovini:) (ŽK & TK)

42-suede

42. Suede – Bloodsports
[225 bodova / 2 glasa]
Što vrijeme više odmiče to se stari dobri izvođači i albumi više cijene; ne mislim pritom na tRS gerijatriju ni na, štajaznam, neku U2 sprdačinu, klasik rokere da ne spominjem, nego na sve one naizgled zaboravljene asove popularne glazbe koji su nas uveseljavali svojim glasovima, gitarama, bubnjevima i još ponekim proizvođačima zvuka u ne baš tako bliskoj prošlosti. Jedan od takvih je definitivno Suede, stara skupina velemajstora svog zanata koja nam se prošle sezone ukazala s još jednom fantastičnom pločom, kao šaka u oko svima koji su ih prekrižili zauvijek. Ja nisan, niti namjeravam. (DM)

41-neko_case

41. Neko Case – The Worse Things Get, the Harder I Fight, the Harder I Fight, the More I Love You
[230 bodova / 2 glasa]
Ponekad umre netko koga ne volite. Koga niste voljeli ne zato jer ste tako odabrali ili zato jer se način na koji promatrate svijet promijenio već zato jer su bili užasni ljudi. Kada su ti ljudi ujedno i vaši roditelji, stvari se, recimo to tako, dodatno kompliciraju. “The Worse Things Get…” ploča je koja rezonira upravo užasom prihvaćanja da ljudi koji vas nisu voljeli, a trebali su barem ponekad biti tu za vas, više nema. No užas je ipak stvar perspektive, reći će netko. Ja ću se ipak prikloniti onome o paklu i drugima. Negdje ovdje bismo gospođica Case i ja, s užasom u očima, nazdravili viskijem i ostalo bi bila proverbijalna (pri)povijest. (VM)

(pisali: Goran Pavlov, Tonći Kožul, Željko Krešić, Dino Marelić, Vatroslav Miloš)

Gorilini naj albumi 2013: #202-#177

Siječanj 28, 2014

202-avril_lavigne

202. Avril Lavigne – Avril Lavigne / Bastille – Bad Blood / Black Sabbath – 13 / Celine Dion – Loved Me Back to Life / Deap Vally – Sistrionix / Motörhead – Aftershock / Ohrenfeindt – Auf die Fresse ist umsonst / Palma Violets – 180 / Sheryl Crow – Feels Like Home / Sting – The Last Ship / The Strokes – Comedown Machine [1 bod / 1 glas]
200. Stone Temple Pilots – High Rise EP / Texas – The Conversation [2 boda / 1 glas]
199. Nežni Dalibor – Nežni Dalibor [4 boda / 1 glas]
193. Annie – The A&R EP / Low – The Invisible Way / Pet Shop Boys – Electric / Son Volt – Honky Tonk / Surfer Blood – Pythons / The Weeknd – Kiss Land [5 bodova / 1 glas]
191. Matt Pond – The Lives Inside the Lines in Your Hand / Phoenix – Bankrupt! [6 bodova / 1 glas]
190. Múm – Smilewound [7 bodova / 1 glas]
189. Camera Obscura – Desire Lines [8 bodova / 1 glas]
187. Grouper – The Man Who Died in His Boat / Julia Holter – Loud City Song [10 bodova / 1 glas]
186. The Thermals – Desperate Ground [15 bodova / 2 glasa]
177. Äänipää – Through a Pre-Memory / Bad Copy – Krigle / Colin Stetston – New History Warfare Vol. 3: To See More Light / Dichroics – Short Dirty Threads / Janelle Monae – The Electric Lady / Mombu – Niger / Odd Nosdam – T R I S H EP / Run the Jewels – Run the Jewels / Torres – Torres [20 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2013: #50-#46

Siječanj 27, 2014

50-fka_twigs

50. FKA twigs – EP2
[200 bodova / 2 glasa]
Rijetko za kojeg izvođača imate ovakav osjećaj da se sav pretočio u svoju glazbu kao za Twigs. Tahliah Barnett taj je nadimak dobila jer joj kosti glasno krckaju, pa kad u “Water Me” začujete pucketavi, isprekidani pozadinski zvuk, učini se da je beat za pjesmu sagradila snimajući zvukove koje proizvodi njeno tijelo. Pjesmu “How’s That” pogoni lupkanje nalik onome loptice za stolni tenis koja se odbija od reketa do stola i nazad, oponašajući metronom ili otkucaje srca. I, zbilja, dođe nekako prirodno sklupčati se u fetalni položaj sa slušalicama duboko u ušima (ovo je glazba za slušalice), zamišljajući da plutate u toploj vodi, laki, bezbrižni, između sna i jave. Ako ste među onima koji više vole duge kupke od tuširanja jer uživate u osjećaju da se pobijedili gravitaciju a sva težina svijeta skinuta je s vaših ramena, ali vam se ne sviđa što se pritom morate namakati u komadićima vlastite mrtve kože (eeek!!!) pa si ih stoga vrlo rijetko priuštite, možda je ovo (suho) rješenje za vas.

Atmosfera koju je Twigs postigla na svom drugom EP-ju, u svega četiri pjesme i ukupno 15 minuta muzike, kao da pripada nekom mjestu gdje su prostor i vrijeme definirani puno drugačije nego što smo navikli. Njena je glazba delikatna paukova mreža, čiji su ravnopravni sastavni dijelovi i praznine (to jest, tišine) i fine, tanke (zvučne) niti. Toliko je suptilna da biste mogli mjesecima prolaziti pored nje, a ne biste je primijetili. “EP2” mogao bi vam se satima vrtiti u slušalicama, a da svaki put dođe do kraja prije nego što ste uopće stigli obratili pozornost i na jednu pjesmu, ali, ako se u mrežu zapletete, mogli biste izgubiti sate, bez ikakvog pojma o vremenu, ne uspjevajući odoljeti porivu da ove četiri pjesme preslušate opet jer prolete tako jako prebrzo. No, kad se uspije reći baš sve u toliko malo, to nije mana, nego vrlina. A krhkoj zvukovnoj strukturi najbolje odgovaraju i kratki, eliptični, sugestivni stihovi, kakve Twigs šapće nježnim, tankim glasom, kontrapunktom dubokim, prijetećim basovima u pozadini, i od njih stvara zastrašujuće lijepe, i ljepljive, melodije.

U doba poplave strogo polariziranih diskursa o seksualnoj objektifikaciji u pop glazbi, od otvorenih pisama i twitter ratova Sinead O’Connor i Miley Cyrus do čitavih tomova feminističke recepcije novog albuma Beyonce (#beyoncethinkpieces, anyone?), od “Blurred Lines” do Lilly Allen, FKA Twigs potiho i pomalo trasira neoznačeni teritorij od ‘hej, ja sam žena, ovo je moje tijelo i bit ću k’o od majke rođena u cijelom videu jer ja tako želim i ništa vi tu ne možete!’ do brijanja glave i zamatanja cijelog tijela u androgina pokrivala ne bi li ga se sakrilo od pohotnih muškog pogleda.

Njeni ambivalentni video spotovi plešu na ivici prikaza blatantnog mazohizma, na koji ona, međutim, svojevoljno pristaje, ne, koji ona *diktira*, a stihovi pjesama odražavaju jednaku nasušnu potrebu da se voli i bude voljenom u neprestanoj igri povlačenja užeta, uzimanja i davanja. “How’s That” oprezno i gotovo zabrinuto pita ljubavnika je li mu dobro to što mu radi, no već mu u sljedećem stihu daje do znanja da je njoj odlično (ako se i on slučajno pitao isto, no ako i nije — ona će mu to svejedno reći.) “Papi Pacify” je molba da joj kaže na čemu su, da je smiri izjavom da mu je jedina i da se na njega može osloniti. U “Ultraviolet” traži da je upozna, i da je primi za ruku, makar i slučajno. No njena se neutaživa žudnja za ljubavlju nikad ne iščitava kao očaj niti kalkulirano privlačenje pažnje.

Kad Beyonce pjeva o vrućem seksu u braku i opisuje kako je njoj i njenom mužu “so good, good”, to mi maaalčice zvuči kao ‘Heeej! Svijete! Pogledaj nas! Fakat nam je mrak! Ozbač! Kad vam kažem!’ Kad Twigs šapće “that feels good/ so, so amazing”, imam dojam da to uopće nismo smjeli čuti, kao da prisluškujemo vrlo iskren, ali prije svega intiman čin u kojem se razmjenjuju poruke čiji smo primatelji ponajmanje trebali biti mi, slušatelji.

Kad se nekome prvi put otvorite i izjavite ljubav, a on vam lansira odjeb, često je teško zadržati ponos i dostojanstvo, no kad Twigsin frajer ne želi više spavati s njom samo zato što mu je kao preduvjet postavila da to zaista bude *vođenje ljubavi”, a ne puko zadovoljenje fizičke potrebe, ona rezignirano prošapće “I guess I’m stuck with me”. ‘Jadna Twigs, opet je sama’, suosjećat ćemo s njom. Osim ako… time ne aludira i na… masturbaciju? U tom je slučaju možda odbačena, ali barem duhovita i optimistična.

Svoju emotivnu zrelost potvrđuje i u nastavku uglazbljenog dijaloga. Jer, ne staje on samo na odbijanju vođenja ljubavi s njom. “He told me I was so small”, što se može više protumačiti kao optužba da je small-minded, zatvorenog uma jer ne pristaje na neobvezni seks, da je još mlada pa ni ne zna što hoće i što traži od njega, ali i kao sprdnja s njenom visinom (zbilja je sitna i niska). Ali ona ispaljuje odgovor iz rukava: “I told him water me.” “I promise I can grow tall”, nastavlja, kao izazov njemu da joj pomogne da se razvije kao osoba umjesto da je ponižava. Većina ljudi u sličnim bi se trenucima momentalno zavukla pod pokrivač i umrla. Twigs, mala kakva jest, diže se iznad cijele situacije i snima jedno od izdanja godine. (LB)

48-stereophonics

=48. Stereophonics – Graffiti on the Train
[201 bod / 1 glas]
Srdčan pozdrav od administratora Gorilinog izbora naj albuma 2013! Fun fact za početak: 51. mjesto dijeli DESET albuma s po 200 bodova! Što ne znači, naravno, da ako ste nekom albumu dali 200 bodova da ga morate sad baš nužno odmah otpisati, neki od takvih albuma su dobivali i još pokoji bod od drugih glasača, mada eto neki i nisu, čovjek koji je recimo glasao za Ines Tričković Sextet zasigurno neće biti iznenađen spojlerom da je jadna Ines između ostalih zapela na 51. mjestu. 😉 A evo s druge strane, kao što možete vidjeti, dva albuma su upala u top 50 samo zato što su dobila ne dvjesto, nego dvjesto i jedan bod!!! Što, ok, isto ne bi bilo dovoljno za top 50 da je glasao tek i koji čovjek više (… zapravo i jest jedan, samo što je toliko debelo prekoračio dedlajn da je listu poslao kad sam ja već slao zadatke za pisanje – da sam btw uvažio tu listu, ovi na 51. mjestu bi završili još i tri-četiri mjesta niže!), ali uglavnom moja poanta bi bila: znam da svi najviše vole okrugle brojeve ali ta ljubav ponekad vodi u PROPAST!!! A inače, kladio bih se da nitko od svih vas koji niste glasali za ovaj entry nije dosad imao pojma ni da Stereophonicsi uopće i dalje postoje, kamoli da su izdali i nekakav album u 2013. – vidite, heh, kako ova lista zna biti i informativna! (TK)

48-alice_in_chains

=48. Alice in Chains – The Devil Put Dinosaurs Here
[201 bod / 1 glas]
… A većina sigurno nije znala ni da su i Alice in Chains imali nekakav album u 2013, jelda! Načelno mi naslov djeluje kao nekakav sarkastičan osvrt na kreacionizam al ko će ga znati, stvarno nemam blage šta se s njima zbiva, ne bi me iznenadilo ni da su nakon Layneove overdoze postali born agejn kršćani i da sad pizde što ko da nije bilo dovoljno što se Isus morao bakćati s Rimljanima nego su ga još i stalno zaskakali jebeni DINOSAVRUSI!!! Uzgred budi rečeno, ovo ne samo da nije prvi nego nije ni zadnji album veterana devedesetih na ovoj listi, daleko od toga jbg, i na takav razvoj događaja gledam s izrazitim NEodobravanjem – malo je reći da se 2000%tno anti-slažem s kolegom DM-om u crtici ispod! – ali eto, Gorilino glasačko tijelo se slabo obnavlja i konstantno stari i šta se može, iako ja ipak kao vječni optimist odlučujem vjerovati da to samo znači da vam svima za koju godinu slijedi kriza srednjih godina i da ćete onda početi izlaziti vani s devetnaestogodišnjim studenticama i nositi poderane traperice i umjesto MBV i Alice in Chains slušati i glasati za, štajaznam, Haxan Cloak i Perfect Pussy. 🙂 (TK)

47-manic_street_preachers

47. Manic Street Preachers – Rewind the Film
[201 bod / 2 glasa]
Uopće ne treba preslušavati nikakvu glazbu dotične sezone, kao ni sam novi materijal legendarnih velških crvendaća, da bi se znalo da Meniksi imaju album godine. Em je glazba sve gora i gora, em Meniksi ne mogu toliko promašiti fudbal, čak ni da se potrude. Pa taman da je u pitanju i nesto lošije izdanje (koje u pravilu biva naslijeđeno s nekom ubojitom pločom, baš kako je to i autor pobjedničke crtice GGGG10 onomad lijepo obrazložio), opet se na njemu mogu naći predivne pjesme za svačije uho. Ovaj put malo akustičnije no inače, čisto malo za promjenu (neka!!), ali zato već slijedeće sezone slijedi “Futurology”, novi album (šišaju ih ko na traci, skoro kao Sina Vuco u najboljim danima) s drugačijim pristupom, kojega čekamo ko ozebli sunce. Jer je glazba u kurcu i jer su Meniksi zakon!!! (DM)

46-my_buddy_moose

46. My Buddy Moose – Shine! Shine! Shine!
[202 boda / 2 glasa]
Još od izlaska “Fucking Boring“, prvog singla s trećeg albuma riječkih majstora, po raznoraznim tiskovinama i portalima su se provlačila sasvim nepotrebna pitanja, koja su u većini slučajeva bila rezultat nedovoljnog poznavanja materije. Autori bi se tako upuštali u mlaćenje kartica tekstova o My Buddy Mooseu i “Shine! Shine! Shine!“ na način da bi se svađali sami sa sobom jesu li s ovim napravili nekakav populistički zaokret na power-pop nauštrb – kod domaće publike „teško probavljive“ americane, i bi li bilo zgodnije da Benčić pjeva na hrvatskom (takve inicijative ni ovi iz Matice hrvatske valjda više ne proklamiraju), uz još nekolicinu sasvim nepotrebnih pitanja koje se pretpostavljaju njihovoj glazbi. A, kako to obično biva u hrvatskom narodu, postoji samo Jedna istina – My Buddy Moose su sa “Shine! Shine! Shine!“ u potpunosti utabali svoj put i lansirali ponajbolju rokenrol ploču unazad barem petnaest godina na ovim prostorima, a zašto ne – i šire. Kako bi rekao dobri stari Guy Chadwick – Shine on! (JV)

(pisali: Lana Brčić, Tonći Kožul, Dino Marelić, Juraj Vrdoljak)

A dok čekate prvu turu naj albuma 2013…

Siječanj 27, 2014

… što ne biste prekratili vrijeme s mojim zadnjim indie-dance miksom? 🙂

Satin Jackets feat. KLP – For Days
La Royale – The Crush
Only Children – Down Fever
Tina Turner – What’s Love Got to Do (Zimmer Rework)
Body Language – Social Studies (Plastic Plates Remix)
Foxes – Youth (Le Youth Remix)
Chris Luzz – Feel Me
Velour – Speedway
Nine Lives – Bounce (Drop Out Orchestra Remix)
Classixx feat. Nancy Whang – What You’re Waiting for
Clubfeet feat. Chela – Heartbreak (Slow Waves Remix)
5 Reasons feat. Patrick Baker – Night Drive in Moscow (Bronx Remix)
SLG – Goat Cheese
Nowakowski – Magenta 3
Flight Facilities – I Didn’t Believe (Tiger & Woods Remix)
Benoit & Sergio – $100 Bill
Miami Horror – Real Slow (Plastic Plates Remix)

Sve samo dobre stvari, nema nijedne loše, prijatno!

Zaključajte svoje kćeri i prijavite svoje sinove, jer vrijeme je za GORILINE NAJ ALBUME 2013!!!

Siječanj 27, 2014

00ram 00vampires 00reflektor 00notebooks

I tak, evo nas opet 🙂

Gorilinih top 50 naj albuma 2013. je složeno zahvaljujući glasovima točno 30 ljudi, konkretnije radi se o slijedećim ljudima: Ivan Biruš, Tomislav Biškup, Lana Brčić, Leonard Brunac, Ivan Debelić, Hrvoje Frančeski, Mirza Gazibegović, Matija Habijanec, Rea Hadžiosmanović, Aleksandar Holiga, Matej Ivušić, Vid Jeraj, Petar Jovanović, Tonći Kožul, Željko Krešić, Bojan Mandić, Matija Manđurov, Dino Marelić, Ozren Milat, Vatroslav Miloš, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Davor Rončević, Dražen Smaranduj, Jelena Svilar, Darko Šeparović, Andrija Škare, Nikola Šprljan te Juraj Vrdoljak!

Hvala svima koji su glasali, ekstra hvala svima koji su pisali te pišu crtice!!! Ritam će biti standardan: po pet komada svaki dan, nedjelju se pauzira… Prva tura slijedi popodne, a u međuvremenu evo s po koliko se naslova poklapamo s pregledima top 50 naj albuma godine u drugim relevantnim glasilima:

2013preklapanja

Tona nota

Siječanj 22, 2014

Kao i svaki koncertni klub koji svoj posao planira raditi pametno i pošteno, od svojeg otvaranja naovamo Vintage Industrial Bar svoju je pozornicu na raspolaganje pružio statusno i stilski različitim tipovima bendova, od kojih mi se demo-programi ili svirke manje poznatih bendova osobno ipak čine važnijima od udomljavanja ovjerenih imena domaće drukčije muzike. Najavu prošlotjednoga koncerta osječkih švercera najbrutalnije žestine u najpjevnije melodije – ili je proces zapravo obrnut? – legendarnog benda Debeli precjednik, doživio sam kao logično širenje popisa takozvanih nezavisnih hrvatskih zvijezda, koji zasigurno neće imati problema klub napuniti brojem fanova približnim onome što su u Vintageu napravili, recimo, Avdić, My Buddy Moose ili Goribor. Međutim, osim što je prošla srijeda (uvijek mi se u pisanju ispriječi taj život, majčicu mu, a sad mu se pridružio i podmukli tajni agent smetanje s uma – sori!) odličnim posjetom pokazala kako je moja procjena bila ispravna, još me je više razveselila saznanjem kako su Debeli zapravo nastupili u sklopu programa Good Vibrations, još jednog od onih namijenjenih promociji undergrounda, u ovom slučaju onoga nešto čvršćeg predznaka. Moje se inklinacije počesto ne preklope s organizatorskim preferiranjem metal/stoner/hard/udri! bendova, ali emotivno izgaranje unutarnjih previranja kroz napinjanje glasnica do pucanja nisam mogao propustiti.

Debeli precjednik obilnu će porciju takvoj aktivnosti itekako prikladnih odskočnih dasaka u pravilu pružiti bez ikakve dvojbe, pogotovo otkako su izbacivši svoj još uvijek aktualan odlični album ‘Bruto Slavo / VBK’ nanovo osvježili svoju sviračku napaljenost i repertoarnu širinu, i jednosatnim su nastupom slavljeničkog znoja i prkosne postojanosti i ovaj put opravdali sva privatna očekivanja mnogobrojnih fanova. Jebiga, iako upravo slave dvadesetu godišnjicu pradavnoga prvog nastupa, osim na pokojoj čeonoj borici gitarističkog para bend i dalje ničim ne odaje eventualno umaranje ili ispadanje iz kondicije, štoviše, čini mi se kao da im iskustvena sigurnost omogućuje, da tako kažem, ekonomičnije cijeđenje do kraja, što nipošto ne uključuje i ikakvo šteđenje. Tako da njihovi mišići, od početnih tralala koketiranja sa ska-kutanjem nabildani do današnjega fascinantno ekspanzivnog štemo-core razaranja, lakoćom podnose svaki nametnuti teret, poželjan ili ne, s time da s prvim zajedno feštaju, a s drugim se nemilosrdno obračunavaju. Iako su i samim svojim pjesmama – redom odličnim komadima na potezu od uvodne ‘Heroes Of Today’ preko pobratimstva lica u nemiru ‘Guilty Conscience’ do drevne ‘Pobune’ s prvog dema ‘Ti budan sanjaš’, odsvirane kao ispunjenje molbe organizatora iako je u bend kasnije pridošao basist Igić nikad dosad nije svirao – zaslužili svako poštovanje i još malo više divljenja, kod Debelih posebno veseli istodobno vrlo strastveno i vrlo razumno zadržavanje dragocjene pozicije unutar podzemlja, koliko god bi broj ljudi kojima redovito sviraju opravdao pokušaj dodatnog iskoraka.

Baš kao i njihovi i moji manje profesionalni prijatelji FNC Diverzant, a za razliku od još jednih majstora melodije u punku Overflow (kojima to ni najmanje ne zamjeram, i još su mi draži bend), Debeli precjednik svoju upornim radom i scenskom aktivnošću zarađenu poziciju doživljavaju kao krajnji domet ne toliko svojih ambicija, koliko svojih želja. Kvazi-major izdavač ili agresivnija kampanja na mainstream medije možda bi im i donijela pokojega novog fana, ali mislim da imam pravo zaključiti kako ih je dosad imao prilike za sebe otkriti svatko s imalo interesa prema tipu njihove muzike – realno, ako se ja koji, da se okoristim sjajnom uvredom koju mi je nedavno prepričao Goc, samo slušam punk ali nisam panker već više od deset godina družim s bendovim pjesmama, onda zaista ni za koga ne postoje nikakve prepreke. Dragost svjedočenja bendovim iskonskim iskazivanjem pankerske solidarnosti – posebno iskazanoj Kocinim slanjem želja u što brže ozdravljenje Saše Relića iz Storms – zajedničke svirke s imenima dublje zakopanima u scenu vrlo mi se brzo pretvorila u određeni žal konkretnog propuštanja dvaju predgrupa. Doduše, ne sumnjam kako ću Saučešće ubrzo ponovno imati priliku uhvatiti, a The Rock Flock, koje sam prije pet-šest godina doživio kao izrazito simpatično osvježenje, čak i jesam slušao, ali paralelno se nervirajući sporošću reda zbog koje se činilo kako garderobijerka svaku predanu joj jaketu pješke nosi barem do automobila svake mušterije, ako već ne i do stana.

Srećom, previše vremena za zdvajanje na takvome mojemu vlastitom iznevjerivanju obaveznog podupiranja scene nisam imao jer su se Debeli već spomenutom ‘Heroes Of Today’ sručili u još jedno svođenje svoje otprilike trosatne diskografije na nekih dvadesetak reprezentativnih primjeraka, koji sve ciljane mete pogađaju istodobno preciznim hicima kao i kumulativnim mitraljiranjem. Najveći dio i dalje je povučen s aktualne ploče, najviše me razveselivši u cijelosti odsviranim appendixom ‘Vijenac Borisa Kidriča’ – da, napokon sam uživo čuo i ‘Moja su koljena umorna od moljenja’ i potpuno je najbolja i potpuno razumijem neobuzdanu invaziju razgaljenih obožavatelja na stejdž – no u pravilnim su razmacima bili pridodavani i melody-klasici kao što su ‘Drowning’ ili ‘Underneath Your Window’. Kocino zadihano i vrišteće pjevanje na engleskom nesumnjivo jest vrlo jako izražajno sredstvo benda, sjajno uklopljeno u prirodu svirke, ali u srijedu se čak i neočekivana razina višeg uzbuđenja dosegla tek prebacivanjem na materinji nam jezik u posljednjoj trećini koncerta, otvorenoj izravnim izrugivanjem neznalačkom fašizmu Joea Šimunića kroz ‘I’ve Turned Into A Pastir’. Trojac s ‘VBK’ odličnim je verzijama testirao izdržljivost publike, da bi patentirani kraj s himnom ‘Farmersko srce’ još jednom pokazao kako je u cjelokupnoj povijesti muzike napisano jako malo pjesama koje koncert završavaju takvom kombinacijom potpune ekstaze i bezrezervnog iscrpljenja – da, bengalke bi bile dobrodošle, ali vatreni sjaj u očima i grlima pristojno ih je nadomjestio. Nakon nje zaista nije bilo potrebe za još, ali polubis s ‘Pobunom’ (uz malo tizanje sa startom ‘Anarchy In The UK’) emotivne je potenciometre prilagodio povratku u svakodnevlje, uz to što je bio krasna zahvala za organiziranje jedne od najboljih (punk) svirki koje sam čuo već dulje vrijeme.

Žur Plus

Siječanj 22, 2014

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/various-artists-zur-plus

Samo da znate da I DALJE stignete glasati za GORILIN IZBOR NAJ ALBUMA 2013!!!

Siječanj 18, 2014

sken. naslovne strane: polovneknjige

Glasalo dosad 24 ljudi a volio bi kad bi dosegli barem brojku od 30 – pa evo produžujem rok za glasanje do ponedjeljka ilitiga nedjelje u ponoć, to je eto najnoviji dedlajn! Pravila su i dalje tu, ako ste mislili glasati a iz ovog ili onog razloga niste zamolio bih vas da to učinite, svaka lista će me jako veseliti i svaki glas je bitan 🙂 AJMO LJUDI, U AKCIJU!!!

Goriline naj serije 2013: #5-#1

Siječanj 16, 2014

oitnb_pds_011_h.JPG

5. Orange Is the New Black
[146 bodova / 10 glasova]
Čudno je pisati recke s vremenske distance; neke nam se stvari protokom vremena utetoviraju u pamćenje, neke pak potpuno izblijede. U afektu smo skloni i pridati ponešto veće značenje nečemu što nas je u određenom trenutku razgalilo, a ja sam uvijek bila čuvena po svom nezajažljivom entuzijazmu pri promoviranju onoga što mi se sviđa. “Orange Is the New Black”, autora “Weeds” (koja mi unatoč ljubavi prema temi nikada nije sjela), pogledala sam prošloga ljeta i sjećam se da sam bila oduševljena i nafukavala ljude da ju gledaju, a danas, kada trebam napisati pokoju o njoj, jedva da se mogu sjetiti radnje, po čemu zaključujem da sam ipak malo prenaglila s prvotnom kvalifikacijom. Radi se, dakle, o vrlo zanimljivoj, pitkoj i zabavnoj, iako ne genijalnoj, seriji u kojoj je captain Janeway kao nabrijana Ruskinja, šefica zatvorske kuhinje, vjerojatno odigrala ulogu života, a Laura Prepon pokazala da može igrati i u ponešto ozbiljnijem formatu od sitcoma. Serija, koja je izašla u Netflixovom izdanju (što znači da je namijenjena famoznom bingeanju) započinje kao jednostavan i simpatičan dramedy, a u procesu se prometne u pravu dramu prepunu obrata i kafkijanskih, tek naizgled komičnih situacija u kojima se zatiče glavni lik Piper, mlada, bijela i zgodna plavuša iz srednjeg sloja, u clashu sa nesretnim ženama iz svih slojeva društva s kojima vjerojatno nikada ne bi došla u kontakt da se nije zatekla na odsluženju davno zaboravljene zatvorske kazne.

U procesu poistovjećivanja s glavnim likom, nekako sam se zatekla da ju osuđujem zbog lakovjernosti, naivnosti i pretjerane dobroćudnosti, svih onih osobina koje cijenimo kod djeteta, a koje kod odraslih doživljavamo kao slabost i u neizbježnom se uspoređivanju usuđujemo pomišljati da smo bolji i pametniji od njih i da se kao takvi zasigurno nikada ne bismo našli u tako bizarnoj situaciji. Ipak, negdje u podsvijesti nam se javlja opravdana bojazan da smo u krivu i da se život najčešće ne može držati pod kontrolom, što je vjerojatno i osnovna potka ove serije, ili sam ju barem ja tako doživjela tražeći u njoj neko dublje, skrivenije značenje.

Prva sezona završava očekivanom katastrofom koja joj omogućava nastavak snimanja, što je naravno bilo neizbježno, iako je po mom skromnom gledateljskom mišljenju učinjeno vrlo predvidljivo, prvoloptaški. Bez obzira na to, veselim se novoj sezoni ‘ženskog Oza’ u nadi da će Piper u njoj biti ponešto mudrija. (JS)

04-rectify

4. Rectify
[160 bodova / 7 glasova / tri prva mjesta]
Ima jedna fora koju ljudi vole citirati u pijanim razgovorima, facebook-statusima i lošim književnim djelima, a koja kaže da se u čovjekovu tijelu svakih sedam godina obnove sve stanice. Nije baš da čekaju sedam godina pa onda ajmo, drugovi staničari, nema odmora dok traje obnova, ali potrebno je, kažu, sedam godina da se sve stanice u ljudskome organizmu potpuno obnove. Zbog toga smo, kažu mudraci koji citiraju taj faktoid, svakih sedam godina potpuno nova osoba.

Nikada nisam provjeravala je li ta tvrdnja ikako znanstveno poduprta jer čak i da jest – njezino korištenje pri ilustraciji vrlo banalne tvrdnje o tome kako se, vidi čuda, ljudi s vremenom mijenjaju ide mi na živce i smatram je prilično površnom. Ipak, pala mi je pamet dok sam gledala seriju “Rectify” jer je glavni junak iz nje proveo čak 18 godina u zatvoru za osuđenike na smrt. Koliko li su se tek njemu puta stanice obnovile, jebote? On je SKORO TRIPUT više drugačiji nego što je bio kada su njegovi bližnji zadnji put živjeli s njime!

To je ujedno i užasno površan način gledanja ove serije. Da, Daniel Holden proveo je 18 godina na death rowu. Da, takvo je suspendirano odrastanje sigurno na njemu ostavilo sto čuda od tragova. Ali sva ljepota priče koja je ispričana u ovoj sjajnoj seriji zapravo leži u nečemu drugome. U onome što se nije promijenilo. Ili u pitanju koje je sasvim suprotno tvrdnji o stanicama, obnovi i novome početku. Ljudi, svijet i život – mijenjaju li se doista?

Istina, neki su Danielovi srazovi s novinama vanjskoga svijeta koje je propustio dok je čamio u zatvoru – prikazani doista lijepo i poetski. Supermarketom luta kao uplašeni vremenski putnik iz prošlosti koji ne zna što bi sa svom šarolikošću izbora i proizvodima za koje ne zna čemu služe. Oduševljava se računalnim igricama i filmovima na DVD-u. Razbacuje i trga jastuke pa gol spava pod perjem. U posebno dirljivom trenutku prihvaća intimnu ponudu bivše školske kolegice pa s njom vodi ljubav u frizerskom salonu.

Da, mnogo se toga promijenilo otkad je Daniel zadnji put živio na slobodi i mnogo toga doživljava prvi put. Neka su od tih iskustva lijepa, neka ružna. No ono što “Rectify” čini bespogovornim remek-djelom jest prikaz onoga što se zapravo, u suštini nije promijenilo.

Prije svega, ne znamo je li se promijenio on. Je li tako rezerviran, nesiguran i nesnalažljiv s drugim ljudima zato što je tako dugo bio u zatvoru ili zato što je i prije imao takvih problema? Je li ga njegova obitelj ikada bolje poznavala i lakše s njim komunicirala? Je li njegova sestra Amantha s pravom razočarana što nakon godina borbe za njegovu slobodu ne uspijeva s njim ostvariti blizak odnos ili ga zapravo nikada nije ni imala? I je li –  ovo je pitanje na koje ne dobivamo odgovor i ne bismo ga ni trebali dobiti – kriv ili nevin?

“Rectify” vrijedi pogledati zbog mnogo stvari – sjajne glume, izvrsnog scenarija koji ni u jednom jedinom trenutku ne upada u klišeje priča o povratnicima iz zatvora i vrlo sporog, detaljnog i slojevitog uvida u svaki lik i situaciju s kojom se susrećemo na ekranu. No “Rectify” je umjetničko djelo zbog nečega drugoga, a to je meditacija o prirodi života. Svakodnevni život, odnosi s ljudima, svaki korak po travi i svaki susret u životu je labirint. Ono što nam pomaže da se u njemu snađemo jest navika i nada da ćemo do sutra nešto naučiti, da ćemo znati nešto više i lakše se izvući iz slijepoga kuta u kojemu ne vidimo izlaz. Kada nekome, kao Danielu, na 18 godina oduzmeš tu nadu – jer 18 je godina živio ne znajući hoće li to sutra ikada doći – taj će mu se život ukazati u svojem čistom, pravom obliku – kao labirint. I nikakvo mijenjanje stanica svakih sedam godina to nikada neće promijeniti. (ZP)

03-game_of_thrones

3. Game of Thrones
[197 bodova / 13 glasova / jedno prvo mjesto]
Nisam čitao knjige pa kad je serija počela frend mi je rekao neka se ne vežem previše uz likove. Bome sam se opet sjetio njegovih riječi kada se lagano zatvorila kapija doma Walder Freya, a mene oblio hladni znoj u epizodi ‘The Rains of Castamere.’ Svi poznavatelji knjige čekali su samo taj trenutak da bi pakosno snimali nas novajlije i ismijavali nas na youtubeu. Jon Snow nije bio jedini koji ništa nije znao. Nemam što drugo dodati nego reći: “Dobro odigrano, George R. R. Martine. Jako dobro odigrano!“ Jedan od zanimljivijih trenutaka je bila i sudbina Jamieja, koji je postao punokrvni, kompleksni lik zahvaljujući saznanjima iz prošlosti i njegovoj stockholm-sindromskoj ‘bromanci’ s Brienne. Ozbiljno, njih dvoje bi trebali dobiti svoj spin-off. Khaleesi je i dalje žena, majka, carica. Bolje da naši fratri drže misu za Joraha koliko čovjek pati. Ko da mu ionako nije teško sad jadnik mora gledati i ljigavog Daaria. Ugh, di su našli tog glumca.

Treća sezona će osim toga ostati zapažena kao prva ozbiljna naznaka problema adaptacije golemog Martinovog teksta. Theonova sudbina se pretvorila u bespotrebni torture-porn bez zadovoljavajućeg razrješenja, a velik broj likova se i dalje bori za svoje vrijeme na ekranu. Često moram posegnuti za wiki informacijama da se prisjetim ko je taj tip, s kim je u rodu, i kakve je sve pizdarije dosad radio po Westerosu. I onda se u slijedećih pet epizoda ne pojavi. Nego se pojavi u šestoj. Kada opet moram posegnuti za wikijem da se prisjetim ko je taj tip, s kim je u rodu, i kakve je sve pizdarije dosad radio po Westerosu. (JB)

02-les_revenants

2. Les Revenants
[202 boda / 12 glasova]
Koliko u “The Fall” bilo sve jasno, u “The Returned” nije ništa jasno. Odnosno, možda i jest, al mi nismo sigurni. Nismo sigurni u ništa, mada možda nešto naslućujemo. Voda. Podizanje vode, pucanje brane sigurno ima veze sa svim što se događa. I sada i prije puno godina. Ali zašto? Kako? Kakve to veze ima sa ičim? Zašto se mrtvi vraćaju? Zašto se samo neki mrtvi vraćaju? Zašto nakon nekog vremena imaju rane? Zašto je ona preslatka starija seka blizanka dobila ranu na leđima kad ona nije mrtva? Puno toga u ovoj seriji nije jasno i nije izrečeno, no “The Returned” ili po francuski “Les Revenants” je izuzetna serija koja se ne drži klasičnih američkih postulata da sve mora biti jasno i koncizno objašnjeno. Ok ljudi, ovo je tek prva sezona, valjda ćemo odgovore dobiti poslije. No ako ih i ne dobijemo, koga briga, kad u životu nisam gledao seriju sa više cool krajolikom, atmosferom i savršeno pogođenim soundtrackom. Ko se sjetio Mogwaija svaka mu čast. Zaslužuje povišicu. (SČ)

Felina

1. Breaking Bad
[372 boda / 17 glasova / osam prvih mjesta]
//////UPOZORENJE: SLIJEDI PONEŠTO SPOJLERA, AKO NISTE GLEDALI PRVIH PET I POL SEZONA “BREAKING BADA” PRVO POGLEDAJTE PRVIH PET I POL SEZONA “BREAKING BADA” PA RADIJE ONDA PROČITAJTE TEKST 🙂 – op. ur.//////
“All bad things must come to an end.” Rečenica je to kojom su nas rajcali skoro godinu dana otkad smo Hanka Schradera ostavili s knjigom Walta Whitmana na poziciji na kojoj i kraljevi idu pješke. 🙂 Konačno je doznao tko je taj Heisenberg, kojeg je lovio toliko dugo. Naravno, svima nam je bilo jasno da Walter White ne može dobro završiti. Bilo je samo pitanje tko će ga prije dokrajčiti – njegov šurjak, mafijaši, Jesse, ili na kraju ipak rak. Krajem ljeta smo krenuli s gledanjem posljednjih osam epizoda serije koja je po svemu ušla u anale TV-produkcije, između ostalog i po tome što joj je gledanost, ali i ocjene, rasle iz sezone u sezonu. Zanimljivo je tako da su mnogi zaboravili kako je tvorac “Breaking Bada” Vince Gilligan u devedesetima radio jednu drugu kultnu seriju – “X-Files.” Danas ga mnogi prije povezuju s “Breaking Badom”, baš kao što Davida Duchovnyja danas gledamo prije kao Hanka Moodyja, a ne kao Foxa Muldera.

Premda su mnogi očekivali kako će zadnjih osam epizoda pete sezone frcati od ludih scena i wow-trenutaka, kakvih nije manjkalo u četvrtoj sezoni i prvoj polovici pete – krenulo je laganini, s nadmudrivanjem Hanka i Walta, ali i očekivanim Waltovim raspadom. Jer, od kralja metha, čovjeka kojeg su se svi bojali, došao je do dna na kojem je morao bježati i od svoje vlastite obitelji. Vrhunac sezone, ali i cijele serije bio je u 14. epizodi nazvanoj ‘Ozymandias’, po istoimenoj poemi koju je napisao Percy Shelley. Baš kao i u Shelleyjevoj poemi, veliki kralj je pao, i pokušava se nositi s posljedicama. Ono što je viđeno u toj epizodi po mnogima spada u sam vrh ikad viđenog na malim ekranima – od glume, preko scenarija, pa do režije. Nevjerojatna je činjenica da ta epizoda na IMDB-u još uvijek ima ocjenu 10, nakon što je glasalo 44000 ljudi!

Iako je po mnogima ovo bilo pravo finale serije, ono je nastupilo nakon još dvije epizode. Neću naravno spojlati, no Walt je na kraju ipak zaokružio svoju priču na lijep način, uspio se oprostiti od sviju i svega, a na kraju se čak i iskupiti. Nama koji smo sve ove godine uživali u vjerojatno najboljoj dramskoj seriji u ovom tisućljeću ostaju lijepe uspomene, a oni koji su se dosad suzdržavali iz pitaj Boga kojeg razloga, moraju izdvojiti nekoliko dana i priuštiti si jedan maraton. Ako ništa drugo, u studenom ćemo se morati zadovoljiti spin-offom “Better Call Saul.” Vince, hvala još jednom na predivnoj vožnji! (SM)

(pisali: Jelena Svilar, Zrinka Pavlić, Jurica Benčik, Saša Čobanov, Samir Mila)

Goriline naj serije 2013: #40-#21

Siječanj 15, 2014

40-hannibal

40. Hannibal [15 bodova / 3 glasa]
39. The Big Bang Theory [16 bodova / 2 glasa]
38. Hell on Wheels [16 bodova / 2 glasa]
36. Fresh Meat / Shameless [16 bodova / 2 glasa]
35. Orphan Black [18 bodova / 2 glasa]
34. Arrow [18 bodova / 3 glasa]
33. Once Upon a Time [19 bodova / 1 glas]
32. Hemlock Grove [19 bodova / 2 glasa]
31. Bates Motel [20 bodova / 2 glasa]
30. The Killing [20 bodova / 2 glasa]
29. Castle [21 bod / 2 glasa]
28. Brooklyn Nine-Nine [21 bod / 5 glasova]
25. Dates / Treme / True Blood [24 boda / 1 glas]
24. Justified [24 boda / 2 glasa]
23. The Americans [28 bodova / 4 glasa]
22. Boardwalk Empire [31 bod / 3 glasa]
21. Parks and Recreation [34 boda / 3 glasa]

Goriline naj serije 2013: #10-#6

Siječanj 15, 2014

10-homeland

10. Homeland
[82 boda / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Svima nama koji smo voljeli Jacka Bauera i njegovih osam spašavanja Amerike u 24 sata, posljednjih se godina kao kakva-takva alternativa nudio “Homeland”. Prve dvije sezone priče o bipolarnoj agentici CIA-e i njezinom turbulentnom odnosu s preobraćenim marincem – herojem, a ne zločincem – bile su u dovoljnoj mjeri atraktivne da serija bude jedna od rijetkih koju sam i dalje pratio u tjednom ritmu, ne čekajući da se skupi cijela sezona. Kraj druge bio je dovoljno (doslovno) bombastičan da sam imao razloga poveseliti se kada je negdje krajem ljeta procurio torrent fajl s03e01, i to više od mjesec dana prije nego što se otvaranje treće sezone trebalo emitirati na matičnom Showtimeu. Osim odlične uvodne scene, prva epizoda u cjelini bila je bezveznjikava, a onda i druga, pa treća. Ni kadra da je vidjeti Brodyja, a puno je previše njih s njegovom kćeri, valjda najiritantijom plačipičkastom tinejdžerkom u povijesti televizije. CIA u totalnom rasulu, Carrie u duševnom rastrojstvu, a Maja i ja se dosađujemo i ozbiljno razmišljamo odustati od daljnjeg gledanja. Nismo, ali je otpao tjedni ritam. Sumnjam da bismo sezonu uopće dovršili da mi se više ljudi nije zaklelo da se stvari drastično poprave kako sezona odmiče. I doista, ljudi su bili u pravu, drugi dio sezone jest osjetno uzbudljiviji, a neke epizode među najboljem što je serija uopće dala. Čak bi i finale sezone bilo posve u redu, kad bi to ujedno bilo i finale serije. Ali, nije. Iako je sve fino sjelo na svoje mjesto, svatko odvozio svoju herojsku dionicu i serija se zaokružila da nikakav nastavak više nije bio potreban, producenti su očito zaključili da je proizvod i dalje dovoljno dobar da privuče ljude i četvrtu godinu. Rasplet ne mogu spojlati, ali s obzirom na viđeno, nisam ni najmanje siguran da ću “Homeland” nastaviti gledati. Carrie Mathison ipak nije Jack Bauer da seriju može nositi sama. A i on se, ako se ne varam, vraća u ovoj godini. I tome se znatno više veselim. (PP)

09-house_of_cards

9. House of Cards
[83 boda / 7 glasova]
Kako je naš predsjednik došao na vlast? Do izbora nisam ni čuo za njega, a nije baš ni mlad pa da bi se moglo reći na početku je političke karijere. I odjednom posto kandidat, potom su rekli da je i nekakav kompozitor klasične glazbe a kad je izabran za predsjednika dobio i Porina.

Frank Underwood je ambiciozan čovjek (što je kažu vrlina) koji voli moć i sebe, a ima i ženu koja mu čuva leđa što daje jedan odličan tim. (ID)

08-masters_of_sex

8. Masters of Sex
[86 bodova / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
“Dakle, tako bi izgledao ‘Mad Men’ da se u njemu nešto događa”, rekla mi je prijateljica, razvidno imuna na šarm sporogoreće spomenute genijalnosti. Malo je reći da sam bila šokirana: em sam okorjeli fan “Mad Mena”, em smatram da je prepun subliminalne drame, em mi ni u jednom trenutku dotad nije palo na pamet “Masters of Sex” usporediti s “Mad Menom”, iako se radi o još jednoj seriji koja se bavi korjenitim društvenim promjenama u Americi i iako je smještena otprilike u isti kronotop. Za početak, milje je potpuno drugačiji: radnja se odvija u tzv. intelektualnim krugovima, udobno ušuškanim u konzervativne, tradicionalne i posljedično licemjerne vrijednosti i potpuno nezainteresiranim za bilo kakvu promjenu rasporeda društvenih odnosa, taman i u samoj percepciji, a kamoli u praksi. Dovoljno je da se u takvoj konstelaciji nađe jedan čovjek s progresivnom idejom, koji usput leži na mračnoj tajni svoga homoseksualnog šefa u ‘sretnom’ braku, i jedna velikodušna i srčana samohrana majka slobodnih seksualnih nazora i drama može otpočeti. Nakon nekoliko (s)ekspozicijskih epizoda prestaje biti bitno jesu li Billa Mastersa u njegovim postupcima vodile sebične težnje vlastite ambicije, je li iz njega progovarala čista strast znanstvenika u želji za spoznajom koja će porušiti ustaljene tabue, ili ga je pak motivirao zov vlastitih gonada, ili kombinacija svega navedenog. Prestaje bosti u oči i činjenica da se jedna predivna strastvena žena uspjela zaljubiti u analca takvog kalibra kakav je Masters, tip s partvišem u dupetu koji se čitave prve sezone nijednom nije nasmiješio. Sve prestaje biti važno kad vidite posljednju scenu sezone, posebno ako ste romantični sanjar kakva sam i sama. I poslije svih zamjerki koje sam imala tijekom gledanja, u trenucima kada bi serija nakratko skliznula u sapun, nakon posljednje epizode jedino što mi je prošlo kroz glavu bilo je: tko će, kvragu, dočekati deveti mjesec? (JS)

07-broen

7. Bron / Broen
[120 bodova / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Znate onaj osjećaj kad vam se neka pjesma toliko svidi da vas preplavi čista sreća što ju je netko napisao, eto, baš tu i točno takvu? I onda biste htjeli imati taj talent i znati svirati taj instrument… Točno je takva serija “Most”. Noir-krimić na švedskom/danskom, to je to. Ako me prva sezona navukla, druga me dokrajčila. Skandinavci i oblaci i vjetar i kiša i tmina. Ili je to upravo ono što mi je trebalo nakon 60 epizoda sunčanog Albuquerqueja. Isprana fotografija i svaki kadar lijep kao strip. “Bron / Broen” II je upravo takav, lijep za gledanje i lijep za slušanje. Upleteš se od prve scene. Kim je opet fantastičan, Sofia također. A i kritika bedastih aktivista je isto slatka. Ne znaš više točno gledaš li radi krimi zapleta ili radi glavnih likova i njihovih osobnih mana: Martin, tragičan i privlačan u isti čas, znate takve. I Saga, autistična seksi Šerlokuša. Dancu je glavna mana to što je samo čovjek, Šveđanki nedostatak istoga. Imam neku fizičku reakciju na tu seriju koju ne mogu sasvim objasniti. Nakon odgledane druge sezone osjećam separacijsku krizu. Želim učiti danski. Na zastoju preko maglom obavijenog Domovinskog mosta zamišljam da su Saga i Martin ispred. Volim kad mi neka serija to napravi. (MMB)

06-mad_men

6. Mad Men
[130 bodova / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
U godini u kojoj se sve glasnije sa svih strana čuo vapaj ‘dobro pa šta nam nije već svima PUNA kapa televizijskih anti-junaka?!?’, šesta sezona “Mad Men” se agresivnije nego bilo koja dotad fokusirala na bezdanu sjebanost serijinog glavnog anti-junaka – ili se možda samo tako činilo jer ovaj put nije bilo ničega što bi Dona Drapera učinilo imalo simpatičnim? Tranzicija u starog prdonju je manje-više privedena kraju, jedva je funkcionalan alkoholičar, nema više nikakve strasti za poslom, vratio se izvjesnim starim ružnim navikama, i dalje se iživljava na Peggy, itd itd – intenziviranje svega lošeg kod Dona jest imalo svoju svrhu i brzo je postalo jasno da će kulminirati nečim velikim, ali je isto bilo teško pobjeći dojmu da se krećemo već podosta izmapiranim terenom i da bi se možda radije više gledalo što ima kod nekih drugih likova umjesto 542743. flashbacka na Donovo odrastanje u kupleraju? No opet, čak i kad je ponešto u leru – “Mad Men” operira na razini o kojoj druge serije mogu samo sanjati, bilo da je riječ o hvatanju neizrečenog ili iznenadnim ali organski skladnim uletima snovito-psihodeličnih momenata, u rasponu od pojedinih scena pa do kompletnih epizoda (omg “The Crash”!!!), i užasno će mi nedostajati kad za dvije godine sve bude gotovo. (TK)

(pisali: Petar Panjkota, Ivan Debelić, Jelena Svilar, Martina Matezović Biškup, Tonći Kožul)

Goriline naj serije 2013: #63-#41 + razočaranja godine

Siječanj 15, 2014

Picture shows: DCI John Luther (IDRIS ELBA)

63. Luther [9 bodova / 2 glasa]
52. 30 Rock / The Borgias / Californication / Call the Midwife / The Following / Ja’mie: Private School Girl / Line of Duty / Peaky Blinders / Portlandia / Southcliffe / Wentworth [10 bodova / 1 glas]
49. The Challenge: Rivals II / Psych / South Park [12 bodova / 1 glas]
48. Awkward [13 bodova / 2 glasa]
47. Family Tree [14 bodova / 2 glasa]
46. Archer [14 bodova / 2 glasa]
44. Futurama / The Newsroom [15 bodova / 1 glas]
43. New Girl [15 bodova / 2 glasa]
42. Bob’s Burgers [15 bodova / 2 glasa]
41. Veep [15 bodova / 3 glasa]

Imali smo usput i paralelni mini-izbor serijskih razočaranja godine, nije puno ljudi sudjelovalo u tome a i nije bilo skoro nikakvih preklapanja tako da evo samo serija koje je nas sedmero navelo kao razočaranja #1 u 2013: “Breaking Bad”! “The Client List”! “Community”! “The Following”! “Rectify”! “Revenge”! “Under the Dome”!

Goriline naj serije 2013: #15-#11

Siječanj 14, 2014

Hitting the Fan

15. The Good Wife
[52 boda / 4 glasa]
Od svih nedjeljnih serija uvijek posljednju stvar koju stavim na repertoar je “The Good Wife.” Šećer dolazi na kraju, a “The Good Wife” je pravi gušt gledat. Ne kužim ljude koji vrte filmove i serije na laptopu. Ako imate veliku telku, HD-format je jedini izbor. Scenski jako lijepo izgleda, a osim što je najzabavnija jedna je i od najboljih. Evo, ovu petu sezonu su okrenuli do 11. Rijedak je to primjer da jedan procedural s nacionalne mreže u svojoj petoj sezoni totalno promijeni pozicije junaka i povisi uloge. Slučaj tjedna je često strgnut s novinskih naslovnica i bavi se manje poznatim zakučcima američkog pravosuđa (‘derivative copyright’? Ha?) ili utjecaju tehnologije i interneta na društvo. Majke mi, nakon jedne epizode sam išao provjeriti je li mi web-kamera isključena koliko sam se uplašio. Druga polovica četvrte sezone me u završnici totalno iznenadila s Alicijinim izborom, ne zbog njene motivacije već zbog izuzetno elegantnog načina kako su autori izveli finale koje je djelovalo organski prirodno, a ne usiljeno i suvišno (vidiš, “Sons of Anarchy”!). Romantična nota koja se provlači tokom cijele serije između Willa i Alicije je sada dobila novu težinu što smo mogli vidjeti u jednoj od najboljih epizoda ‘Hitting the Fan’ (o da, naslov sve govori) ili pak u Willovoj pripremi ispitivanja Alicije kada mu kroz glavu prolaze scene dok su bili zajedno, a njegova ogorčenost bubri do pucanja. A man scorned! Ma čista milina za gledat!

Kažu da bi serija bila više praćena i cijenjena da se ne zove “The Good Wife”, ali meni taj naziv savršeno stoji za ženu koja je stala uz svog supruga unatoč skandalu i nevjeri, a istovremeno ostala dosljedna sebi i ispunjenu svojih osobnih ciljeva pri tome zadržavajući svoj moralni kompas. Juliannu Margulies je lako uzeti zdravo za gotovo no kada neka scena traži uvjerljive emocije naprosto je razvali. Ostatak ekipe je izuzetno impresivan, prvenstveno naša najdraža tv-biseksualka Kalinda (policija očito mora ispuniti neku affirmitive-action kvotu za lezbijke s obzirom na to što sve Kalinda zbari), Christine Baranski sa svojim umirujućim glasom i mudrim savjetima bi svakome bila najdraža teta, a ako se netko razvodi i planira ostaviti svoju bolju polovicu bez gaća nema boljeg do beskrupuloznog, bez-dlake-na-jeziku David Leeja. Jedino mi nikako ne leži Cary i njegovo meketanje. On je i dalje ostao nepodnošljivi Logan – najveća pogreška Rory Gilmore. Isto tako je impresivna paleta gostujućih glumaca od kojih vrijedi izdvojiti Michaela J. Foxa kao zabavnog, smrtnog neprijatelja Alicije i Carrie Preston kao vrckavu, ali briljantnu Elsbeth Tascioni. (JB)

14-the_fall

14. The Fall
[53 boda / 5 glasova]
U ovoj seriji je odmah sve jasno. Više-manje. Sve ono što se inače u ovakvim serije krije do zadnje, eksplozivne finalne epizode, ovdje nam je servirano od prvog kadra. Znamo tko je ubojica. Znamo kako je ubijao. Znamo gdje živi, što radi, znamo što misli, što želi, kako dolazi do svega što hoće. Znamo da ima ženu i djecu. Znamo da je i brižljiv otac i uzoran suprug. Znamo da je empatičan, jer dovraga, kakav bi drugačije i mogao biti s obzirom da radi kao psiholog. Znamo da divno crta i da voli muziku. Zgodan je. Ima pravilne, dobroćudne crte lica. Ženama se mora sviđati, a muškarci bi sigurno voljeli da im je prijatelj. Ima nešto prijazno i cool u njemu. No on je ubojica. Psihopat. Čudovište. On nije luđak, on da mu se sudi sigurno ne bi bio oslobođen zatvora i smješten u neku kliniku. Jer točno zna što radi i točno zna zašto to radi. Zna da je ubojstvo najinitimniji čin koji postoji. Posebice na način na koji on to radi. Davljenjem. Gledanjem u oči žrtve dok joj se iz očiju život gasi. A to ga uzbuđuje. Seksualno. I čitava ta procedura. Sustavan je i metodičan. Žrtve ne bira nasumično nego s planom i točno zna što želi. I jako dobro zna razliku između dobra i zla. Zna da je to što radi pogrešno, no to je jače od njega.

S druge strane imamo nju. Koja dolazi u Belfast iz New Yorka jer je lokalna policija nesposobna, rastrzana kaosom i erodirana korupcijom. A bliže se izbori. Nju boli kurac za sve. Boli je kurac čiji je Isus ispravan, onaj katolički ili onaj protestanski. Boli je kurac za političku i svaku drugu korektnost. I za moral. Uzet će ono što želi i što joj se sviđa bez obzira na posljedice. Jer one su ionako samo relikt malograđanske zadrtosti, a ona je došla obaviti nešto puno više i nešto puno značajnije. Ona je ženski predator, ali ona je i možda najbolji istražitelj kojeg sam ikada vidio na televiziji. I 123 puta je zgodnija nego prije 20 godina. Ima nešto sexy u dominantnim ženama. A ona to ovdje jest. Po meni najbolja serija godine. (SČ)

13-utopia

13. Utopia
[60 bodova / 5 glasova]
Malo što je tako mentalno stimulirajuće kao medeni mjesec s dobro postavljenom serijom misterije, kad je sve tajnovito i eliptično i stvar može krenuti u milijun smjerova a ti počneš maštati o bar jednom od mogućih, tako da me isprve blago razočaralo kad sam se ponadao da bi priča o desetljećima staroj grafičkoj noveli poludjelog znanstvenika (a koja navodno predviđa buduće globalne katastrofe) mogla prerasti u nekakav bizarno-psihodelično-dementni mindfuck nalik Carpenterovom “In the Mouth of Madness” – samo da bi ubrzo bacila sidro u vode… trilera zavjere?! ‘Eh!’, duša mi je tiho uzdahnula… No razočaranje je zahvaljujući obimu i kompleksnosti zavjere u pitanju promptno ustupilo mjesto vrtoglavoj zabavi, a kao casual ljubitelja teorija zavjere (ne u smislu da vjerujem u iti jednu, nego da su mi nepresušni izvor fascinacije) posebno su me impresionirale dvije stvari. Prvo: nisu posrijedi zaplotnjački planovi u rangu crtić-zlikovaca niti neke demode olivestoneovske spike, nego se zavjera vrti oko jednog od centralnih mjesta suvremenih teorija zavjere, a za motivaciju zavjerenika se može čak i… imati nešto razumijevanja? Mislim, nije da bih dao zeleno svjetlo za njihov konkretni plan da sam kojim slučajem na vrhu skrivene piramide moći, ali isto mislim da plan i nije bez pokrića i da nije baš skroz nevrijedan razmatranja. (Eto, dragi teoretičari, sad kad sam vam to priznao – možete slobodno apdejtati svoj moji_neprijatelji.xls!) Drugo: pošto je neslužbeni moto pobornika teorija zavjera ‘Occamova oštrica? Šta je to, jel se to jede?!’, savršeno je prikladno što na kraju ispadne da je ono što su ‘Utopijini’ urotnici stvarno htjeli postići zapravo – posve jednostavna pizdarija koju su mogli ostvariti i s niti desetinom upregnutih resursa. (TK)

12-black_mirror

12. Black Mirror
[68 bodova / 6 glasova]
Kad ujutro pogledam vremensku prognozu u većini slučajeva pogode kakav će biti dan. Ali što idem dalje, za sutra, slijedeći tjedan ili mjesec točnost predviđanja je sve manja i manja. Isti slučaj je i sa starim filmovima koji su predviđali budućnost, nešto su predvidili ali većinu bi fulali.

“Black mirror” je serija o današnjici i onome što nas čeka sutra, Charlie Brooker ne upada u zamku predviđanja daleke budućnosti. (ID)

11-person_of_interest

11. Person of Interest
[70 bodova / 4 glasa / dva prva mjesta]
Mnogima i nakon tri godine emitiranja nepoznat, ovaj kriminalistički proceduralac sa sci-fi elementima predstavlja jedan od najboljih primjera kako se serija može kvalitetno razvijati ako joj se pruži vremena i prostora. Projekt predvođen Jonathanom Nolanom, bratom i filmskim suradnikom batman/memento/inception Christophera, “POI” je polaganim i postepenim skretanjem fokusa premise od klasičnih ‘zločina tjedna’ prema paranoično-nadzornim SF-elementima (svaka epizoda počinje riječima ‘You are being watched’) stvorio svijet za kojeg je danas vrlo teško odmahnuti rukom i reći ‘Nemoguće.’ Jednom kad se prijeđe preko najvećeg minusa serije, a to je preglumljivanje nekih od glavnih glumaca (još očitije zbog fantastičnih izvedbi drugih), i dospije do epizoda emitiranih prošle godine (druga/treća sezona) uronjenost u događaje i kvalitetno razrađenu priču je već tolika da je gledatelju uistinu stalo do svih likova – pozitivnih ili negativnih, ljudskih ili ne. (MT)

(pisali: Jurica Benčik, Saša Čobanov, Tonći Kožul, Ivan Debelić, Marko Tralić)

Goriline naj serije 2013: #86-#64

Siječanj 14, 2014

86-revolution

86. Revolution [1 bod / 1 glas]
84. Modern Family / The Wrong Mans [2 boda / 1 glas]
83. Broadchurch [4 boda / 1 glas]
82. Misfits [5 bodova / 1 glas]
77. Continuum / The Daily Show with Jon Stewart / Elementary / It’s Always Sunny in Philadelphia / The Office [6 bodova / 1 glas]
74. Downton Abbey / The Neighbors / Počivali u miru [7 bodova / 1 glas]
69. Arrested Development / The Blacklist / In the Flesh / Revenge / Southland [8 bodova / 1 glas]
64. Childrens Hospital / Defiance / Hello Ladies / Scandal / Survivor (US) [9 bodova / 1 glas]

Plus za ples

Siječanj 13, 2014

Promociju ‘Žur Plus’, CD-kompilacije bendova i izvođača koji su sezone 2012./13. našu dragu indie plesaonicu Žur prometnuli i u koncertni program najboljega od domaćeg pop-undergrounda, svakako je bilo logičnije očekivati na nekome od mjesta – Kino Grič, Prostor do – na kojima su se te svirke i održavale, ali Ivana i Škare su itekako zaslužili otvaranje novih mogućnosti i širenje potencijalne publike, što im je subotnji premještaj u Klub. nesumnjivo mogao ponuditi. Ruku na srce, i jest, iako je osjetno prilagođavanje repertoara nepartizanskoj publici željnoj loode čagice dovelo do zaista paradoksalne situacije da se na jednom Žuru za prve Geslajte mora čekat sve do tri manje kvarat! Međutim, ovo moje klasično tvrdolinijaško gunđanje nisu smekšali samo pušteni nam Replacementsi, American Aquarium, ‘Little Lies’ ili drevna, najbolja verzija ‘Sweet Sunshine’, nego i zaista ugodan prevladavajući osjećaj ponosa zbog neštekajućeg prebacivanja predmeta opsesivne posesivnosti manjeg broja fanatika u zabavu većeg broja znatno neopterećenijih ljudi. Kao jedan od istaknutijih prijatelja programa, takav rast mogu samo pozdraviti, pogotovo svjestan činjenice kako će već u veljači sve opet biti po dobrom starom.

O samoj kompilaciji, kao i o Žuru uopće i svemu što mi je dosad pružao, nešto ću više napisati ovih dana, a sad se nakratko posvećujem samo drugom dijelu iznevjerivanja moje novogodišnje odluke o smanjivanju opsjednutosti basketom i koncertima na godinama i obavezama prihvatljiviju mjeru. Prvo sam u subotu popodne najavljeno doziranje basketa sveo na samo jednu pripremnu utakmicu te poslije i dodatna dva sata žestoko nabrijanog termina – za vrijeme kojeg mi se umor toliko cijedio kroz izgarajuća stopala da mi je mladi Jedi Brusač posljednja tri ubačaja za pobjedu svoje ekipe zabio tako da nisam uspio podignuti niti ruke, a kamoli tijelo u skok – a onda se navečer pokazalo kako od koncerata ne mogu pobjeći sve i da to hoću. Scena jest toliko mala i isprepletena da se vijest o tajnome akustičnom gigu u sklopu promocije brzo raširila, pa nikakvoga pravog iznenađenja nije bilo, ali jest simptomatično kako koncerti odjednom iskaču čak i kad se od njih planiram malčice odmoriti, prvenstveno zato da bih im se naknadno mogao posvetiti elanom koji zaslužuju.

Polusatnu akustičnu oazu unutar plesnog programa osigurao je trojac na kompilaciji zastupljenih autora, Šuvi iz Sleepyheads i Tomi iz Go No Go u izdanjima u kakvima ih nisam običavao slušati, te Elephant And The Moon, čija se ‘The Night Is Catching Up With Me’ svaki put kad je čujem pokaže sve ljepšom i bolnijom legitimacijom. Bojazan kako bi se takav intimniji defile mogao ispostaviti nepotrebnim razbijanjem ritma brzim se i glatkim izmjenama svirača – dijelili su jednu akustičnu gitaru pa nije bilo nikakvih tehničkih zapinjanja i dorađivanja – poništila već pri prvoj od njih, iako je dio nazočnih vrijeme svirke ipak provodio čavrljajući i žamoreći. Prvo osjetnije probijanje kroz blagu indiferentnost – u kojoj sam participirao i osobno, trpeći vrlo neukusne i nepristojne prigovore Matka Botića na poziciju My Buddy Moose na godišnjoj ljestvici Potliste (slažem se, prenisko su, brutalno prenisko, ali krivnja nije moja!) – ostvario je Šuvi ljupkom verzijom ‘All My Little Words’ The Magnetic Fields, no još je neočekivaniju obradu odsvirao Tomi, i to Vitasovićevu ‘Jenu noć’. Singalong koji je tako potaknuo nadoknadio je nekoliko simpatičnih zbaljavanja teksta, kao i pogrešno tituliranje autorstva Liviju Morosinu, ali veliki se John Hiatt u svojoj karijeri ionako navikao na previde.