Archive for Lipanj 2013.

Kulturno uzdizanje

Lipanj 29, 2013

Baš kao ni Tvornici kulture, koju svi svejedno najnormalnije zovemo samo Tvornica, nisam siguran koliko je imenu nedavno porinutog izlazišta Skladište kulture baš nužna ta druga riječ, ali možda se trebalo osigurati da zlonamjerni ne pomisle da se među njegovim zidovima ne zbiva nešto nekulturno. Još sam, doduše, manje siguran kako će se programi doista kretati širim područjem od standardne ponude koncerata, pokoje izložbe i književne promocije, a jedino u što jesam siguran je da mene osobno takvo širenje ponude zapravo uopće ne bi zanimalo, pa onda doista ne moram jadikovati nad planom organizatora. Smješten u isti onaj kompleks u kojem se nalazi Katran, točno nasuprot njega, Skladište mi se doista masu svidjelo, svojim uređenjem kakvo bih lako mogao zamisliti prije nekoliko godina u in-kvartovima New Yorka, samo da o takvom okruženju ikada uopće razmišljam. Naravno, moram iskreno priznati da se meni svaki novi prostor u kojem će se održavati i svirke sviđa naprosto zato što je riječ o još jednom prostoru u kojem će se održavati te najuzvišenije svetkovine duha – pa bi stroži i dizajnu vičniji kritičari možda imali suprotnih dojmova – a sinoćnju prigodu za upoznavanje s njim pružio mi je zajednički nastup triju mladih zagrebačkih kantautorica.

Glavni motiv mojeg dolaska bio je sudjelovanje Irene Žilić, koju nakon opasnog predoziranja u prvom tromjesečju godine uživo nisam slušao već umalo pa tri mjeseca, u kojima njezine istodobno plahe i moćne pjesme nisu izgubile ništa od svoje uvjerljivosti. Koliko god mi dosad već bile familijarne, a njihovo društvo ugodno, svejedno me svaki put iznenade svojom tečnom izravnošću, ali i profesionalnom čvrstoćom forme. Pjesmama s hvaljenoga nastupnog EP-ja – jako mi je žao da je ‘By My Side’ opet bila izostavljena – te već poznatima ‘Have We Realized’ i ‘More Than A Lot’, vjerojatno najljepšoj njezinoj pjesmi uopće, Irena je pridodala i dvije nove (ili naprosto nisam prepoznao obrade?), već prepoznatljivog stila čarobnoga glasa koji lakoćom obujmi sve želje, nade i strahove cure u srednjim dvadesetima, pa ih svodi na mjeru na kojoj se s njima jednostavnije nositi. Boreći se s povremenim žamorom inače načelno solidno zainteresiranih tridesetak okupljenih, u samoj je izvedbi Irena, na posljednjim trima pjesmama svojega polusatnog seta praćena i dodatnom vokalicom, ovaj put bila manje markantna, što tihim osobnim pjesmama doduše paše, ali ih također može zaustaviti negdje na pola puta do potencijalnih novih poklonika. Za nas stare, nije bilo problema.

Irenin nastup bio je uokviren setovima Diane Woolf (bilo bi totalno super da joj je to pravo prezime), za koju sam prvi put i čuo u najavi sinoćnje svirke, te već afirmirane Sare Renar; prvi me super odabranim nizom vrlo dobro izvedenih obrada fino uveo u večer, a posljednji mi je potvrdio procjene donesene prilikom prvog prisustvovanja Sarinoj živoj muzici. Ne računajući jednu koju nisam prepoznao, sve pjesme na Dianinom repertoaru bile su obrade, i to izrazito širokog dijapazona od country klasika Dollyne ‘Coat Of Many Colors’ i standarda ‘Blue Eyes Crying In The Rain’, najpoznatijeg u verziji hašomana Willieja, preko Bossove ‘I’m On Fire’ do guilty-pleasure hitića ‘Supergirl’ zaboravljenih Reamonn. No, čini mi se da je Diana najviše sebe pronašla u dvjema pjesmama kantautorice i gay-aktivistice (kao i uvijek u takvim pričama, do nje sam bio došao preko heroina Indigo Girls) Brandi Carlile s njezinoga slatkog albumića ‘The Story’, a to su bile ‘Downpour’ i zapanjujuća ‘Turpentine’. U takvome je ključu komercijalnog, ali nikako ne i ljigavog pop-folka Diana izvele i ostale stvari, možda primjerenije ugođaju kakvoga boemskog coffeehousea Nove Engleske, ali dovoljno ugodne i ove poluljetne večeri u Zagrebu.

Slušajući Saru Renar prošle jeseni u pratnji cijeloga četveročlanog benda, zasmetalo mi je nerijetko zaposjedanje sigurnoga estradnog teritorija generičke hrvatske pjevačice, onoga tipa koji se s pravom grozi prikrivene cajkarije u radovima takozvanih zabavnih izvođača, ali kao prave vrijednosti preuzima umalo pa jednako mediokritetske pristupe Josipe, Nine ili Alanis. Ne bih to ni bio primijetio kao posebnu manjkavost da mi se i onda neke pjesme nisu činile dojmljivim, makar ne uvijek do kraja razrađenim, autorskim izrazima potentne kantautorice, kojoj bi dobro došao savjet prilikom suradnje ili pukog druženja s nekim tko je poslušao barem deset temeljnih roots-rock albuma. Promašenost koncentriranja na ono što neka izvođačica nije nauštrb onoga što ipak jest sinoć se ispostavila ne toliko glupom, jer je u pratnji samo jedne akustične gitare (koju je svirao Luka Geček) Sara pokazala kako njezin pop često može iz srednje struje izmigoljiti prema prljavijim rukavcima rokerskog naslijeđa, u kojima se njezine pjesme – pojačane obradom Lauferove ‘Dio tebe’ – čine koliko uvjerljivijima toliko i osobnijima.

Nije to posao urednika!

Lipanj 27, 2013

Jučer izrazivši svoju nadu u mogućnost da finalni dan ovogodišnjega, osmog INmusica festival zaključi na visokom nivou, nipošto nisam slijepo vjerovao u to da će se lajnap odjednom iz solidnoga ranopopodnevnoga programa ozbiljne sviračke redaljke, što je u principu bio, nekom čarolijom prometnuti u obilje odličnih nepoznatih bendova za otkrivanje, koliko sam očekivao da bi lijepo vrijeme i ležernija atmosfera mogli osigurati idealne uvjete za zabavu koja i ne mora nužno biti povezana sa zbivanjima na glavnim pozornicama, kako je to znalo biti i na dosadašnjim izdanjima festivala. Međutim, izgleda da je sinoć posebno varljivo vrijeme – kiša nije roknula, ali je ozbiljno prijetila kompletiranjem potpuno jesenskih uvjeta – kod kuća ostavilo i dio onih u posjedu festivalskih narukvica, a razjasnilo se i da je drugi dan nastupom Arctic Monkeysa sebi privukao i najveći broj jednodnevnih izletnika. Sve ono što je sam boravak na Otoku hrvatske mladeži sinoć činilo prilično ugodnim – sićušni redovi za fiskalne račune i hranu, lagano prebacivanje sa stejdža na stejdž, dovoljno prostora i za one najklaustrofobičnije – zapravo je ilustriralo koliko je po pitanju posjeta INmusic ove sezone reterirao, jer se njegovih nekoliko tisućica (ne može biti više od pet da ga jebeš, ako su prethodni službeni izvještaji govorili istinu, što znači da je vjerojatnija i manja brojka) naprosto ne može pokazati isplativim. Volio bih da griješim, ali ne vidim kako se održavanje INmusica dogodine može nastaviti u istom obliku.

A to mi jest žao, koliko god se iz svih mojih ovih godina ispisanih dojmovnika dalo izvući i prigovaranja i brontulanja. Samo što je, u svakom slučaju, znatno više bilo oduševljenja bendovima koje sam slušao (Sonic Youth, The Hold Steady koji su me pozdravili s pozornice!, The Bad Seeds, Art Brut, Tricky, Broken Social Scene, Flogging Molly, moji prijatelji basketari Arcade Fire, The Streets, New Order, Mando Diao…), što je u svakom pogledu uvijek najvažnije. INmusic sam volio upravo zato što je sve ono što kod festivala inače ne volim uspijevao jednostavno nadoknaditi pukim postojanjem u mojem gradu, da kaosu gomile bendova od kojih se onda neki nužno moraju i propustiti ne moram pridodavati tlaku oko logistike, koju se za putovanja preko granica još i mora sređivati i nekoliko mjeseci unaprijed. Ovako je tu, na pola sata vožnje, u prilično ugodnom ambijentu, jednako takvom društvu, i svake noći spavam u svojem krevetu. Moje priče uvijek jesu osobne, čak i ove priproste, pa ćete analitičnije komentare srozavanja festa na mjeru koju ni najveći organizatorski demagozi ne mogu podvaliti kao zadovoljavajuću morati potražiti kod upućenijih novinara. Meni sve to, osim kao uzrok posljedice slabije atmosfere i tanje ponude, i nije previše bitno, iako se na kraju svi nađemo u istoj točki nimalo razdraganog svođenja računa.

Među samim sinoćnjim bendovima doista je bilo svega, i stilski i kvalitativno, osim toga jednoga jakog imena barem u rangu Arcticsa, oko kojega će se okupiti nešto više publike. Vrlo dobri Editors i na silu podnošljivi Basement Jaxx kao headlineri glavnog stejdža nisu mogli reprizirati preksinoćni poluspektakl šefildskih dječaraca, što nipošto nije bila krivnja njihovih setova (u slučaju Jaxxa, one polovice koju sam strpljivo otrpio uzalud čekajući koji glavovrtni smash-singl, za koje se nadam da su na red došli nešto poslije. Naravno, Basement Jaxx nastupaju u predvidljivoj postavi koja uključuje bubnjara koji je više animator i plesač te dvije debele crnkinje da pjevaju semplove i refrene, dok dvojac Ozrena Milata uglavnom zavidava nešto po laptopima). Ostatak programa varirao je od pretencioznih strujnih krugova Rangleklods, koji su zvučali kao da Tonći parodira glitch-emo skulptore zvuka, do Team Ghost, benda koji me ususret festivalu ponajviše nervirao, zbog suludih pokušaja da se svjetlašce na kraju tunela pronađe u činjenici kako ih je oformio bivši član M83. Mislim, neš ti reference! Ali onda sam ih sinoć i čuo, i tek vrlo rijetko zažalio što su njihove bučno zamagljene tri gitare podebljavane elektronskim podlogama koje su opravdavale sve one puste hibridne žanrove i slash-crtice u opisivanju njihova zvuka. Legende Velimir i Kujundžić su obje imale asocijacije na MBV, pa valjda nekog vraga onda u tome ima, a meni je izrazito drago što je njihov electro-rock češće ostajao u indie sferama, a znatno manje otklizavao u darkeraj.

Ne bih htio da se ovo što će uslijediti shvati krivo, kao izraz mojeg nacionalizma ili kritika njihovog – niti sam ja niti su valjda oni – ali ako je način za izbjegavanje groznih srpskih bendova bio da devespete krenemo i preko Drine onda ne mogu prežaliti što smo stali na našim granicama. Dža ili Bu nikako ne bu, nisam ih svario ni kada je potajno švercanje gomile sjajnih srpskih bendova devedesetih godina splitskim gimnazijalcima osnaživalo osjećaje (manje) normalnosti i (više) kulerske važnosti, pa to nipošto nisu mogli ni oni sami kroz onih nekoliko pjesama koje sam površno popratio. Ali razumijem logiku postojanja tog benda, za razliku od posvemašnjeg horora koji me dočekao na jučerašnjem dolasku na Jarun. Ljigavi saksofoni erotičnih drama osamdesetih. Šljivovički narodnjaci pod kokardama. Solaže prema kojima se Gary Moore doima jangle-vizionarom u rangu Bucka i Marra. Dalmatino-šlageri koji uopće ne uđu u finale Splitskog festivala. Orijentalna auralna masaža turske kupelji. Džamajka. I onda sav taj muzički talog majstori S.A.R.S. besramno pomažu s dna i spoje u jedan zvuk. To je, bez sumnje, danas najgori bend na svijetu, dodatno garniran promućurnom političkom kritikom koja ukazuje da su svjesni svih nedaća svijeta u kojem žive, te ih prokazuju tekstovima koji od Dubioze čine fakultetske profesore. Ne mogu ja to, pogotovo zato što bi se svaki put kada bi pomislio da jebiga, nek se klinci zabavljaju, u zvuku pojavio neki novi neizdrživi element, a u tekstu neka vlada ili druga pozicija moći. Šumadijski synth-reggae, još gori od tog opisa, niti sviran na poštenoj harmonici, toliko povlađujuće organiziran da su ‘Buđav lebac’ odsvirali taman prije pretpostavljenog seljenja publike do Francuza na obližnjem stejdžu. Jebote, ako je već nedostajalo bendova, zašto se fantastični B And The Bops iz jednog od šatora nisu prebacili na glavnu pozornicu, da svojim rockabilly/country tulumom ne rasplešu i opuste sve normalne ljude?

Tako da su se sva očekivanja normalnoga srednjestrujaškog pop-rock koncerta slila u nastup Editorsa, koji za to svakako imaju kondicije, možda čak na to polažu i određeno pravo, ali im naprosto nedostaje malo više nedvojbeno jakih pjesama koje će nadići činjenicu kako onda kada je najbolji bend zvuči kao čisti nasljednik slavnijih imena iz prošlosti. Nema u tome ništa loše, svi nekoga kopiraju, odnosno, u nekoga se ugledaju, ali Editorsi su za koju nijansu previše turobni da bi ispunili rolu glavnih zabavljača večeri, ovom im prigodom dodijeljenu pogreškom. Njihov mi je aktualni album ‘The Weight Of Your Love’, promptno skinut čim je procurio, čamio na hardu sve do nekidan i recenzije kolege Mihalja, kada sam ga odlučio izbrisati, ali daj da ga prije toga ipak provjerim. Slažem se s većinom napisanog, ali pridodajem i da se album sluša vrlo lako, jer njegova mizerija nije naprasna u traženju društva, pa je zato sinoćnju bendovu set listu i osvježila nizom solidnih pjesama od kojih su mi najbolje sjele ‘Formaldehyhde’ i akustična ‘Nothing’ koju je izveo Tom solo, pokazavši da uzori benda nisu isključivo odjeveni u dugačke kišne kapute britanskog sjevera osamdesetih godina. Kao mračna poppy strana post-punk revitalizacije, u bendovskim izvedbama starih favorita poput ‘Munich’ i ‘Bullets’ s dragog debija ‘The Back Room’, Editors su vrlo dobar bend; kada svoju pompoznu The Sound/U2 gitarijadu zabludjelo osvježavaju elektronikom iz istoga vremenskog razdoblja pomalo počinju gubiti kurs. Srećom, uživo je taj omjer nužno uvijek pomaknut prema dvoranskoj razini stadionskog rocka, koji bez problema podnosim čak i kad koketira s gotikom. Da, bili bi bolji u pet popodne ili dva ujutro, u manjem šatoru, ali o tome sam već dovoljno nadrobio.

Je li INmusic preživio? Ne želim vam buditi lažnu nadu, kojem se god odgovoru nadali.

Planet Majmuna

Lipanj 26, 2013

I to je to. INmusic je preživio, kako glasi zgodna i već ofucana doskočica koja se posljednje vrijeme provlači medijima. Tek ćemo vidjeti je li to dobro ili loše. Ja nekako ipak mislim da je dobro.

Klasičan samodopadni potez citiranja samog sebe, odnosno svojega finalnog zaključka izvještaja s prošlogodišnjeg INmusica, ovom prigodom povlačim iz ipak opravdanijih razloga, skrušeno ukazujući na promašenost moje procjene. Ova se dvojba o dobrom ili lošem pokazala suštinski nebitnom zato što smo ove godine – a iskreno se nadam da će se danas, posljednjega, trećega dana, stvari znatno promijeniti nabolje – doznali da ni o kakvom pravom preživljavanju lani nije bilo riječi. Bila je to tek kvalitetna i brzinska terenska intervencija hitne pomoći, bandažiranje flasterima i granjem pri ruci, a prava će se borba za goli život odvijati tek ove sezone. Naime, kombinacija nesposobnosti organizatora da konkretnije ispuni dnevne satnice atraktivnijim imenima (znam da će netko situaciju opravdavati izlaskom jakih sponzora iz priče, ali po meni to uopće nije kokoš/jaje spika, ovdje je jasno na kome leži veći dio odgovornosti) s nizom popratnih okolnosti na koje se, ajde, i nije moglo utjecati, rezultirala je dojmom činjenja nekoliko koraka unatrag, na svim razinama, ali ponajprije na onoj vidno slabijeg posjeta. Ili se golema lova puši, ili se golema lova strpala u džep nauštrb uzbudljivijeg programa.

Odlučivši preksinoć ostati doma i eskivirati nulti dan i faux-Stoogese, zbog čega sam danas i službeno otpočeo plakanje i kajanje do kraja svojega patetičnog vegetiranja na Zemlji, imao sam prilike zborno negodovanje posjetitelja nelogičnim organizacijskim propustima prve večeri primiti kao pravodobna upozorenja, zbog čega sam jučer popodne na Jarun, u okruženje koje mi je ipak milo, iz svih tih starih razloga u rasponu od The Hold Steady do Mando Diao, stigao odlučan ne dozvoliti perifernim kiksevima da mi se ispriječe uživanju u muzici. Da ne ispadne da sam previše dobrohotan, ove pizdarije s fiskalnim blagajnama, nužnosti da ne želiš li gubiti vrijeme u golemim redovima unaprijed odmah odrediš da će ti se poslije htjeti tri piva, ćevapi, voda i meksička, debilani da prodavači nemaju pojma što uključuje hrana koju kod njih platiš i slično, navest ću i sam, dodajući da su sva gunđanja na koja ste naišli potpuno na mjestu. Ali jebiga, prihvatiš loše tkivo, a blatu ko jebe mater!, i prepustiš se onome glavnom, lijepoj i raznolikoj muzici. Samo, eto glavnog problema – nigdje zanimljive muzike! Okej, malčice pretjerujem, Arctic Monkeys su odsvirali divan set, ali tek kad su se imena najavljenih bendova poredala po tablici rasporeda i kada sam počeo planirati okvirni plan kretanja skužio sam koliko je to ove godine zapravo šuplje. Letim sad pogledom po knjižici i sve sam sigurniji da su se sva ova tri dana mogla, bez ikakvog sabijanja ili teških odluka o rezanju, svesti na jednodnevni program sa startom oko 16 sati, i svejedno bi svakome ostalo i dovoljno vremena za predah između njemu napetijih i nezanimljivih grupa.

Ne znam kako trodnevni troškovi mogu biti manji od jednodnevnih, ali vjerujem da ima neke veze s ubiranjem love od koncesionara hrane i pića, kao i željom da se održi pravo nazivanja događaja festivalom, koji na ne znam koju foru već godinama od britanskih medija doista biva spominjan u kontekstu najboljih u ponudi. Samo što je očito kako se strpljenje i odanost gube čak i kod takvih poput mene, koji su zbog muzike spremni trpjeti i veća sranja, u veselju zbog pjesama zanemariti gluposti koje ih okružuju. Što lijepo sažima ovaj put glasnije brontulanje – da je na programu više od dva i pol imena s imenom i prezimenom, većinu bi zaboljela neka stvar za skaj kolu (ali, mislim…) i kruh sa senfom u umaku od minijaturne kobasice, ali kad se ne možeš izgubiti u notama s pozornica, onda sjediš, pričaš i negoduješ. Jebiga. Zato ja više neću, dosad sam već umorio i samog sebe, radije ću svoje misli, ovaj put ima podjednako ružnih i lijepih, preusmjeriti k bendovima, od kojih su prvi koje sam čuo bili Mašinko, nažalost samo prilikom pješačenja Jarunom do festivalskog uporišta. Čulo se dobro, ali vidjelo se, dakle, nije ništa, pa možda zbog toga nisam na vrijeme primio memo kako se ove godine Dirty Old Festival mergeao s INmusicom. Niste čuli? Pa, samo gledajte – malo poslije Mašinka svirali su Atheist Rap, zatim istodobno Cherkezi United i Antenat (koje ću jedine spomenuti a da ih nisam slušao; iskusniji čitatelji znaju da sam sve nespomenute jednostavno propustio), a onda naposljetku i NOFX. A DOF-a ove godine nema u Velikoj. Sve je jasno.

Dušogrijuće saznanje kako je sve na Otoku hrvatske mladeži, ili barem većina, ostalo po dobrome starom dobavio sam usput provjeravajući kontingent teške opskure – ali zaista brutalno teške; ja se gotovo isključivo krećem u krugovima ljudi koji znaju sve bendove ikad igdje, a za više od pola ovogodišnjih program-filera nitko od svih nas nije uopće čuo, pa tko zna odakle ih izvlače? – a od napornih ragga-rokera Shoshin i kompetentnih brit-pop županijskih ligaša Roger The Mascot mnogo su mi se više svidjeli Mile Me Deaf. Predrasuda da mi nemaju što tamo neki Bečlije prodavati svoju viziju indie-popa pala je u vodu pred dobrodošlim shvaćanjem kako je ta vizija prekrasno fuzzirana i ugodno uklopljena u svetište studentske sobe, s pjesmama u stilskom rasponu od Yuck do Frightened Rabbit. Najs. Iz istog foldera ‘Tko su sad ti?’ nešto poslije su izmigoljili dosadnjakovići Dikta, nekakva daljnja kopija Kent uz začin očekivanoga islandskog preseravanja, od kojih sam pobjegao čak i do D Elvis, unatoč smrtnoj vendeti između Marija Kovača i mene. Oni su bili prepoznatljivo debilno zabavni, svojim obradama vjerojatno izazivajući najveći postotak pjevanja po glavi osobe ispred pozornice od svih bendova večeri, možda i cijelog festivala. Koji jednostavno ove godine, neovisno koliko tko volio i cijenio pojedini bend, nažalost nije imao ono jedno ime koje samo po sebi privlači nekoliko tisuća ljudi, što je za posljedicu imalo izostanak makar jednoga jedinoga poštenog singalonga i u redovima iza tonskih kućica. A nije pravi open-air festival ako makar jednu svi ne zapivaju, kao što nije pjesma ako se ne pjeva, je li.

Pankerski segment festivalske večeri otvorili su Atheist Rap, debelim setom debele klasike, kojem jedini minus predstavlja činjenica kako ga u Močvari možemo čuti negdje svakih šest mjeseci, zbog čega se stupanj njegove uzbudljivosti nužno smanjio, ne samo zato što sam za to vrijeme s Velimirom nadoknađivao nehumano dug period u kojem se nismo vidjeli i planirao reunion povodom petnaestogodišnjice svih naših grupa. Nije mala stvar petnaest godina (ne) izdržati na sceni, a o detaljima ćete biti pravovremeno obaviješteni. Da se vratim Atheistima, bendu koji ću uvijek cijeniti barem zbog te dvije prekrasne riječi u njihovom imenu, ‘Zapadna Europa’ ili ‘Doktor Pop’ uvijek će poticati na glasno pjevanje i šutku – svejedno realnu u mulju prvih redova ili nostalgičnu u srcu osijedjelih veterana – samo što bi sve to mnogo bolje funkcioniralo u kasnim satima iza headlinera, po noći i pijanstvu, kao prije nekoliko godina KUD Idijoti. Međutim, za otprilike sat vremena takvo se cjepidlačenje oko pravog trenutka za čuti zaista dobre punk pjesme i duhovitu zajebanciju razaznalo kao razmaženo, jer su NOFX svojim isforsiranim nastupom potpuno upilali, a ja još zbog njih nakon četiri pjesme napustio drage mi Cherkezi United. Glup sam.

Gle, poštujem sve ono što je Fat Mike napravio kao diskograf, a bome i njegov bend kao ulaz u prekrasan svijet melodičnog punka te sve ono čemu taj svijet poslije vodi, ali tu jednostavno nikad nije bilo baš dobre muzike. Odnosno, ne u onolikoj mjeri koju su lakoćom ispaljivali generacijski srodnici i scenski kolege. Uzrok je manje-više jasan, jer NOFX-u nije uspjelo ono što jest, recimo (navodim ih zbog podudarnog mjesta gledanja), Dwarvesima, a to je složiti zezanje i pičenje u uvjerljiv i kompaktan paket. A uzevši u obzir da je humor ove grupe uglavnom prazniji od dvolitrenke bambusa nakon pankerskog zagrijavanja za koncert, zasigurno bi im bilo bolje da su više naglaska stavili na pjesme, iz čije su generike iskočile ‘Linoleum’ i ‘The Separation Of Church And Skate’, koju sam čuo već se povukavši na odmor. Manjak vizualne komponente tako me je spriječio primijetiti jesu li Rancidovu ‘Radio’ izvodili kao iskren hommage prijateljima ili ironično, a odgovora me strah, pogotovo uz jadnjikavo bezmudo polu-izrugivanje Arctic Monkeysima. Ali sve je to punk, a koliko ga god volio kao muziku, uvijek mi je bilo drago što nisam verificirani pripadnik scene, da zbog lojalnosti ne moram ići protiv svojih ušiju.

Upravo su Arctic Monkeys bend koji je sve moje vaganje mogućnosti mojega prvoga propuštanja INmusica zalio vodom u lice i vratio na pravi put, jer su ovi simpatični majmunčići bend za čiji bih samostalni koncert također bez problema (naravno, moj bi novčanik problema ipak imao) pljunuo 350 festivalskih kuna. Samo zašto se onda nisam lijepo do Jaruna sinoć dogegao oko 10ipo, pogledao omiljeni bend i odmoran se vratio kući, danas također izbjegavajući program na kojem se, evo najiskreniji brat najiskrenijem bratu, doista nema što vidjeti? Ah, iracionalni su putovi Gogini i muzički. Zbog čega sam još zahvalniji Monkeysima na odličnom i pjesmama obilatom nastupu, koji je pokazao koliko su se dečki i uživo odmakli od svojih početaka, kao i da ih je taj prijeđeni put ipak odveo do zanimljivog mjesta. Kada sam ih prvi put gledao uživo, 2006. u Nonantoli i tada još uvijek s originalnim basistom u postavi – da, bit će ovo još jedna samohvalna priča o nama kulerima i kako je prije bilo bolje – Arcticsi su sav svoj repertoar svirali negdje 20 posto brže i energičnije, u brit-indie-punk-pop ujednačivši i panoramskije pjesme s debija i pripadajućeg EP-ja ‘Who The Fuck Are Arctic Monkeys?’. Sinoć, većina je odabranih pjesama bila dvadesetak posto sporija i ritmičnija, svođena na zajednički nazivnik sazrijevanja uz opake droge Josha Hommea i njegovo hipnotizirajuće društvo. To jest najčešća opasnost zaljubljivanja u radove mladih muzičara, a ovo je još uvijek totalna klinčadija; kako im se tinejdžerski klasično uski obzori šire, tako prirodno žele isprobati sve na što naiđu, što je pohvalno iz teorijskoga kuta sagledavanja umjetničkog razvoja, ali zna fanovima zanijekati ono što ih je kod benda privuklo u startu.

Srećom, sve to otkrivanje privlačnosti pustinjskog rocka i klupskih ritmova nije izvršilo prevlast nad sjajnim melodijama, katkad izravnima, drugi put razvedenima, a onda i umalo pa reperski rastočenima preko rubova taktova, koje su sve zajedno još uvijek najjače oružje benda i njegovih zaraznih pop-rock pjesama. Kontrapunkti onoga što Alex svira i pjeva gotovo su cobainovski, u smislu žestokih pop stvari koje istodobno zvuče i prilično komplicirano i priprosto poletno, što cijeli bend prati držeći se za brit-pop tankom ali čvrstom linijom koja se provlači kroza sve kasnije nadogradnje zvuka. Da ne bi upali u opasnost rasipanja atmosfere i koncentracije publike – a, ruku na srce, iako fantastičan bend, Arctic Monkeys ipak nisu kalibar mainstream headlinera koji nizom hitova koje svi znaju pruža dobar provod i slučajnim prolaznicima, iako se i u pozadinskim redovima vidjelo ljudi koji sve pjevaju, dok su prvi redovi tinejdžerki i studentarije baš gorili – Monkeysi su više od pola set liste povukli s prvih dvaju albuma, razbijajući drske hitiće poput ‘Dancing Shoes’, ‘Fake Tales Of San Francisco’ ili ‘Fluorescent Adolescent’ jednako dobro primljenima, ali svakako zahtjevnijim komadima kao što su ‘Crying Lightning’ ili ‘She’s Thunderstorms’. Osim već dobro poznatim ispitivačkim singlovima ‘Do I Wanna Know’? i ‘R U Mine?’, nadolazeći su album predstavili pjesmom ‘Mad Sounds’, verzijom gospela Blurove ‘Tender’ za novo tisućljeće, dok su se unatrag vratili čak i do ‘A Certain Romance’ ili furiozne ‘When The Sun Goes Down’, odsvirane na intimnijem bisu. Ne samo oštrim odijelima, Arctic Monkeys doista odaju dojam da su, ako već ne zaglumili, a onda već itekako postali svjesnima vlastite važnosti, samo što ta važnost uopće nije zaglumljena, nego temeljena na odličnom katalogu, koji je sinoć doživio prvorazredan presjek. Set lista: Do I Wanna Know? – Brianstorm – Dancing Shoes – Don’t Sit Down ‘Cause I’ve Moved Your Chair – Teddy Picker – Crying Lightning – Brick By Brick – Fake Tales Of San Francisco – She’s Thunderstorms – Old Yellow Bricks – Pretty Visitors – I Bet You Look Good On The Dancefloor – Do Me A Favour – R U Mine? – Mad Sounds – Fluorescent Adolescent – A Certain Romance – BIS: Cornerstone – Mardy Bum – When The Sun Goes Down – 505

Mir, na drogama

Lipanj 24, 2013

Moram priznati da sam, htio ne htio, ne samo pripadnik nego i opominjući primjerak jedne poprilično lijene i razmažene generacije, odnosno barem onoga njezinog dijela koji rukama zna samo nabadati po tastaturama i pucati trice na obližnjem terenu. Tako da se moj najveći horor odaziva na ime majstori u kući, jer se nerazumijevanje i čarolija vještine kojom navedeni sređuju stvari u pravilu prelije i u posudu teškog stresa koji oslobađa nužnost čišćenja za obavljenim poslom. Prošli četvrtak, cijeli sam dan ususret večernjem koncertu Kurta Vilea u Tvornici (o kojem pišem tek sad jer se ispriječio život) proveo pod opterećenjem koje se sa strane ili iz ove perspektive može doimati komičnim, ali koje je za vrijeme svojeg trajanja bilo itekako stvarno, da bi počelo jenjavati taman negdje pri kraju same svirke, dodatno mi otežane pogrešnom akupunkturom razgovora koje se moglo izbjeći i pogleda koje nije trebalo uhvatiti. Ovo neće biti još jedna priča o ljekovitoj moći muzike, ili barem neće biti samo to; ovaj sam uvod skicirao kao šlagvort prije sljedećeg pitanja – jesam li u četvrtak uopće bio pošten prema onoj koja je uvijek bila najpoštenija prema meni, prema muzici?

Naime, da me je te večeri na rasporedu zgubidanjenja čekalo unaprijed dogovoreno piće, priku bih bio nazvao s planom odgode, jer sumanut i izmješten ne bih bio kvalitetno društvo. Čitanje knjige ne bi dolazilo u obzir, kao ni gledanje filma ili serije, a, jebemu sve, bio bih izbjegao čak i basket, da se dekoncentriran ne gubim u gubljenju partija. Ali koncert je koncert, je li, na koncert se uvijek mora ići, koncerti dolaze na prvo mjesto. I mada znam da su prema slavnome zamišljenom ugovoru izvođači ti koji nešto moraju pružati publici, svejedno sam se, kao čovjek koji se muzici žarko želi odužiti na svemu što mu je ona pružila, uhvatio u razmišljanju kako u četvrtak ne ispunjavam svoj dio pogodbe. Čistog i od nervoze ispražnjenog mozga, na koncertu bih zasigurno bio uživao i još više, odnosno češće, a ovako sam sa sobom ponio i određenu pregradu, koju su Kurt Vile i njegovi prateći The Violators (a i Lovely Quinces, koja je svojim očekivano lijepim nastupom otvorila program) ipak uspijevali probiti i više nego samo povremeno, ali ipak ne i konstantno od početka do stotinjak minuta udaljenoga kraja.

Muzika Kurta Vilea, međutim, upravo jest pogodna kao donekle uspješno sredstvo za odagnati oblake koje te slijede, i to prvenstveno zato što koliko god ugođajno bilo čvrsto definirana, uopće nije tvrdoglavo usmjerena. Iako jednostavni ali efektni tekstovi vrlo izravno svjedoče autorove misli, ako je Vileova muzika o ičemu onda je o samoj sebi, odnosno o ugodi i užitku koje sam Kurt Vile osjeća i prima stvarajući je. Prema svemu je sudeći riječ o mirnom, zadovoljnom i realiziranom čovjeku, koji muzikom ne egzorcira svoje demone niti oplakuje prošle i buduće poraze; osiguravši si svoju mirnu životnu luku, prebiranjem po gitari hrani si svoje, gotovo isključivo, kreativne nagone. Ne mislim da išta loše ima ni u obratnoj situaciji, dapače!, ali Vileu muzika nije sredstvo nego cilj, i to cilj koji je već dosegao. Zato ona sjajno funkcionira kao pozadinska podloga, ne zato što je prazna ili jeftina, nego zato što se lijepo slaže sa svime što joj se ponudi. Kao takva me u četvrtak navečer svakako uspjela pokrenuti i oraspoložiti, jednim dijelom svojim strpljivim slušanjem, drugim dijelom svojom neizbježnom atmosferom opuštenog prihvaćanja.

Potpuno mi je jasno da bi takvom stilu radikalnija ili frekventnija uzbuđenja zapravo nagrdila razlikovni identitet, ali kad ti je prosječno trajanje izvedene pjesme negdje oko sedam minuta, a o amplitudu razvoja tempa ne bi mogao zapeti ni miš, onda bi bilo preporučljivo smanjiti cjelovečernje trajanje svirke. Gledajući kvartet na pozornici, doduše, i ta se primjedba razjasnila kao promašena, jer je bilo očito da su svoj stoner-pop Violatorsi izvodili propisno inspirirani motivacijskim biljem, zbog čega je njima vrijeme jednostavno teklo drukčijom brzinom – jebiga, znao sam da se moram napušit! Od nekoliko sam ljudi čuo kako im se doživljaj unesenosti u svirku spuštao tijekom druge polovice koncerta, što razumijem, ali se osobno previše ne slažem. Razumijem iz razloga koje sam već naveo, jer se Kurtova neilyoungovska svojeglavost i prošli tjedan manifestirala balansiranjem između dva ionako srodna ritma, s rijetkim iskakanjem u konkretnije krkanski južnjački rock tipa ‘KV Crimes’. A ne slažem se zato što je u takvim situacijama uvijek teško izabrati koju je pjesmu trebalo izbaciti – moj odgovor: nijednu, sve su bile jako dobre – plus su četiri posljednje stvari regularnog dijela meni osobni osigurale vrhunac cijeloga koncerta.

Kako je na gore spominjanu tortu kućnih radova trešnjicu stavilo brzinskim tuširanjem izazvano začepljenje desnog uha (sad napokon imam opravdanje ako se ne složimo oko neke svirke!), to sam možda potpuno pogrešno doživio sam zvuk, ali već kod uvodne epopeje ‘Wakin On A Pretty Day’ učinilo mi se kako bend zvuči znatno parcelizirano, heterogeno po pitanju pojedinih instrumenata, ne onako zajednički umočeno u omamljujuću hipnotizirajuću melasu kao na lijepome aktualnom albumu ‘Wakin On A Pretty Daze’. Jedino što se nije bistro razaznavalo bio je Kurtov vokal tijekom rahle komunikacije s publikom; sramežljivog se majstora koji se radije izražava gitarom i pjevanjem ama baš ništa nije razumjelo, što je bilo izrazito šarmantno, a i ostavilo me u uvjerenju da je ovo bio prvi gostujući muzičar koji nije osjetio potrebu objasniti cijelom klubu (vrlo solidno popunjen pregrađen veliki pogon) kako mu je ovo first time in Croatia. A mi mislili sedmi! Upravo kada je nizanje ljuljački od pjesama za razvaljene podrumske filozofe priprijetilo blagom dosadom, došlo je do promjene prevladavajućeg ugođaja koncerta, što je pokazalo kako Kurt ipak nije isključivi who-gives-a-fuck frajer, orijentiran samo na zabavljanje samog sebe.

Nakon što se bend poslije kode ‘Ghost Town’ na neko vrijeme povukao sa stejdža, Kurt je sasvim sam odsvirao ‘Snowflakes Are Dancing’ i ‘Peeping Tomboy’, nastavljajući jednaku pažnju pridavati aktualnoj ploči i od većine ipak voljenijoj prethodnici ‘Smoke Ring For My Halo’ (meni je ipak nova bolja, samo da napomenem). Mnogi su Kurtovu kantautorsku personu uspoređivali s Elliottom Smithom, što se u ovim izvedbama čulo ponajviše, iako ne baš i pretjerano, ali što ću poduprijeti barem zbog neispunjene želje da se Elliott nikad nije osjetio ponukanim nožem izrezati bol iz svojeg srca. Povratak grupe predstavio je zlog brata blizanca ovome akustičnom vrhuncu, jer se bend sručio u fini, opojni noise-motorik freak-out ‘Hunchback’ te fenomenalne ‘Freak Train’, potpuno dostojne radova Kurtova prijatelja Adama Granduciela u čijem je sjajnom bendu The War On Drugs nekada svirao. A s obzirom na to da je nevelik kvalitativni pad nadoknadio golemim tržišnim skokom te pravom na autorsku slobodu, teško je Kurtov potez napuštanja tog benda nazvati pogrešnim. Ovako imamo i njega i njih. Set lista: Wakin On A Pretty Day – Jesus Fever – Was All Talk – KV Crimes – On Tour – Shame Chamber – Girl Called Alex – Ghost Town – Snowflakes Are Dancing – Peeping Tomboy – Hunchback – Freak Train – BIS: Baby’s Arms – He’s Alright

R.I.P. Bobby ‘Blue’ Bland

Lipanj 24, 2013

Sve je manje ljubavi.

http://www.youtube.com/watch?v=7VhxZ0oge44

 

Skrivena i otkrivena blaga

Lipanj 18, 2013

Vex And The Voxtones u petak te The Marshmallow Notebooks dan poslije, oba benda u Prostoru do, odsvirali su krasne koncerte koji bi jednako toliko krasni bili i da su održani u velikim dvoranama pred gomilom ljudi, ali koji su te bendove nastavili činiti dodatno posebnima upravo zbog zadržavanja osjećaja slatke tajne ponuđene svima, ali prihvaćene od malog broja zaljubljenih. Oba su koncerta poslužila i kao odskočne daske back-to-back ludih izlazaka koji su se prometali u znatno ozbiljnije štete nego što sam to, usto još i prekrcan obavezama, planirao, zbog čega ovaj dvostruki report i kasni nešto više nego obično. Zato ga i jesam otvorio izravno u glavu, da ne ispadne da je moje opravdavanje i jeftino teoretiziranje nečega toliko jednostavnog kao što je priča o koncertu važnije od izvrsnih, divnih setova koje su te dvije sjajne grupe, predstavnici ponajboljeg što hrvatska muzika nudi uopće, ne samo unutar nezavisnih voda, odsvirale za vikend. Isprva sam htio odvojiti izvještaje, da se svakom koncertu dostojno odužim na onome što mi je pružio, ali tek bi time prekardašio vlastite rokove, kao i zanemario postojanje niza podudarnosti u identitetima ovih dvaju bendova, sličnih onoliko koliko bendovi međusobno prilično različitog zvuka zapravo uopće mogu biti. A kad sve to drobljenje stavimo na stranu, svejedno ostaje činjenica kako je riječ o bendovima koji dijele jednog člana, dragog prijatelja i friškog tatu Moosea Botića, mada navedeni s The Marshmallow Notebooks još, pa ni u subotu, nije odsvirao nijedan koncert.

I Voxtonesi i Notebooksi su bendovi entuzijasta i fanatika predvođeni jednim entuzijastom i fanatikom koji je ujedno, onako usput, i sjajan autor prekrasnih pjesama. Odanost estetici i moralu određenih žanrova kod obojice se od njih, jangle-rokera Vexa i bedroom-kantautora Matije, dijelom manifestirala i kao namjerno povlačenje iz undergrounda u još dublji underground, koje se pokatkad moglo, možda i moralo, doživljavati i kao manjak ambicije, s druge strane nespojiv s komunikativnošću i izravnošću samih pjesama. U vrijeme kada se svaki zagrebački ispljuvak od benda može pohvaliti svirkom pred pedesetak-šezdesetak ljudi, ovi bendovi i dalje, čini se, sviraju isključivo za prijatelje i die-hard navijače, pri čemu je povratku Voxtonesa u petak prisustvovalo tek dvadesetak ljudi. Međutim, kod oba se benda u posljednje vrijeme, svakako potvrđeno uskličnicima ovih dvaju uzbudljivih koncerata, primjećuje i pojačana želja za dokidanjem takvog statusa, motivirana ne nekakvom smiješnom željom za uspjehom, što god on u ovim okvirima predstavljao, koliko sviješću da njihovi novi (ili relativno novi) materijali naprosto zaslužuju da ih čuje više ljudi, ali i da više ljudi naprosto zaslužuje čuti te nove pjesme. Naravno, da se nije potrefila kalendarska slučajnost njihova sviranja dva dana zaredom, nikad mi i ne bi palo na pamet vući ove manje-više uspješne i uvjerljive usporedbe, ali sudbina, kažu, ima svoje načine. Kao. Koliko god dobrih bendova imali, nikad ih nije previše, a ovoliko dobrih nikad nije ni dovoljno.

Otegnut na skoro pa točno dvije godine, upravo prekinut hijatus Voxtonesa ponajviše me bolio podsjećanjem da sam, zbog istovečernjeg odlaska na The Walkmen u Ljubljanu, vjerojatno propustio pozdravni koncert jednog od mojih omiljenih bendova. Pravi se prijatelj, međutim, poznaje u nevolji, što je neočekivanom porukom u kojoj mi je najavio povratnički koncert grupe dokazao spominjani Botić, također se neočekivano pojavivši ovaj mjesec u gradu. Na brzinu organiziran koncert tako se pokazao kao predstavljanje napokon pronađenoga novog bubnjara (potpuna dalmatinska legenda, četri banke, trodnevna brada, najdraži bend mu je Whitesnake – pa da, čulo se nešto sweet-metal puncha u njegovim dionicama), ali i kao živa premijera nekolicine odličnih novih pjesama, što je sve ipak palo u drugi plan pred onim najvažnijim i najočitijim, a to su Voxtonesi opet na stejdžu! Gledao sam im masu koncerata i ovaj je doista bio najbolji, ne samo zbog pretakanja ekstatične nostalgije u superzabavni rokenrol show nego i kao najcjelovitije zaokruživanje repertoara i zvuka benda, kroz čak osamnaest pjesama odsviranih u sat vremena. Pauza se na uigranost grupe odrazila u tek nekoliko navrata mucajućih početaka, a učinilo mi se i da se Botićeva žudnja za soliranjem na kraju jedne od pjesama naprasno prekinula koordiniranom akcijom ostatka postave, no imao je prika dovoljno prigoda za tjeranje gitare u plač, pogotovo nakon što ga je basist sprdao da su Voxtonesi ipak bolji bend od My Buddy Moose.

Repertoar koji je činio osnovicu svirki Voxtonesa u posljednjoj (sada, doduše, pretposljednjoj) fazi grupe – četiri pjesme EP-ja ‘Do You Wanna Know?!’, prokušani fan-favoriti ‘New Jersey Turnpike’ i ‘Why Don’t You Stay?’ (ako se ne varam, ovaj put s nešto sitno promijenjenim stihovima), te već itekako prosvirane ‘Paint Your Colors’ i ‘Gravity’ – Vex je obogatio svježim autorskim divoticama ‘Jump Into The Night’, ‘Other Way Around’ i ’69 Pills’ (instant-klasik!), koje sve različite rukavce power-popa nastavljaju kanalizirati u neodoljive melodije kojima se ovaj bend s pravom (i s tek malo domaćinske neobjektivnosti) ustoličuje kao jedan od ponajboljih svjetskih bendova ovog žanra za freakove. Međutim, upravo tu leži možda i ponajveći izazivač određene prepreke iskoraka grupe na nešto vidljivije područje, u čemu zasigurno određenu krivnju imamo i mi fanovi koji ćemo zbog karakterističnih vizualnih momenata (krasni Rickenbackeri, paisley-košulje) zvuk grupe redovito smještati u power/jangle geto. To jest taj zvuk i taj zvuk jest predivan, ali ponad svih tih varijacija unutar nezavisnih žanrova i njihovih daljnjih podjela još uvijek stoji rock’n’roll, melodičan i energičan, lijep i moćan, koji Voxtonesi krasno sviraju, pa nema potrebe plašiti manje angažirane navođenjem nekih čudnih korelata. Tri akorda i tri minute, refreni i solaže, srce i duša. Vex može biti zaljubljenik u sve specifičnosti ovoga muzičkog i životnog stila, ali zabrani mu dvanaestožičane gitarske kaskade i tutni Les Paula u ruke i njegove će pjesme svejedno biti jednako dobre.

Iako je broj tih pjesama sada već narastao toliko da će album na kojem će, svesrdno se nadam, jednom napokon završiti ispasti fenomenalan, do cjelovečernje minutaže koncerta bend se redovito dobacuje nizom voljenih obrada, koje jednako zabave publiku koliko i same svirače. Jingle-jangle strana benda revidira se kako indie-kanonom pjesama Camper Van Beethoven (‘Take Tke Skinheads Bowling’) i Big Star (‘September Gurls’, nakon koje Vex najčešće izvodi svoju dirljivu posvetu tome legendarnom bendu), tako i konkretnijim žanrovskim naslijeđem preuzetim od The Plimsouls (‘A Million Miles Away’) ili The Records (čiju su ‘Not So Much The Time’ Voxtonesi snimili za tribute ovoga kultnog benda), a ovo što sam maločas spomenuo o puno širem zahvaćanju grupe, kao i podsjećanje da je EP posvećen Sydu Barrettu i Chrisu Bellu, ilustrira iskakanje sve do Velveta (‘What Goes On’), pa čak i do Wire (‘Outdoor Miner’). Kada sam Voxtonese slušao prvi put, ovaj katalog obrada služio mi je kao oaza poznatog usred iznenađenja kako u nas postoji bend koji svira ovako i ovoliko uvjerljivo; danas ih doživljavam kao utkan dio bendovog repertoara, iz kojeg čak ni navedeni rokenrol klasici ne iskaču kvalitetom, što svjedoči koliki je Vex majstor spajanja bendovskog punky tanke-kravate-i-šećerne-melodije power-popa s nijansiranijim studijskim pristupom gotovo orkestriranog popa. S pjesmom jedne od ikona takvog pristupa, Todda Rundgrena, Voxtonesi su na bisu i završili ovaj koncert, nadam se ne samo slučajnu javnu probu prije drugog dijela povlačenja. Set lista: Paint Your Colors – I Wanna Know – (Be My) Lucky Card – Bad Trip 66 – A Million Miles Away – Gravity – Take The Skinheads Bowling – Jump Into The Night – New Jersey Turnpike – September Gurls – Big Star – 69 Pills – Other Way Around – Why Don’t You Stay? – Not So Much The Time – Outdoor Miner – What Goes On – BIS: Couldn’t I Just Tell You

Na sada već predalekom početku ovog teksta spomenuo sam kako Moose Botić još uvijek nije odsvirao nijedan koncert s The Marshmallow Notebooks – koji su dan poslije odsvirali možda još i ljepši koncert –čija je postava koju je Matija prije nekoliko mjeseci nazvao tranzitnom (Lana na basu, Juranić na gitari, Will Miloš na bubnjevima) točnije rečeno tek nepotpuna, dok se taj problematični Botić i njegova mandolina više ne pojave na probama i svirkama. Međutim, to baš i nije potpuna istina, jer je Matko prije skoro četiri godine gostovao upravo na onoj svirci Marshmallowsa u Spunku na kojoj je Matija premijerno izveo nekoliko pjesama s albuma koji je tada bio najavljen prvi put. I eto, niti četiri sićušne godinice poslije, baš bi se ovih dana (upravo je na miksu ili masteringu ili nekoj trećoj studijskoj magiji na m) taj album napokon trebao zgotoviti, da prije svih ‘The Last Tourist In Town’, ali onda i sve ostale pjesme, više ne moramo nasušno očekivati na svakome koncertu, kako bismo utažili svoju muzičku žeđ za ubitačnom melankolijom. Naravno, ne može kod Matije sve jednostavno, pa je to tek prvi od ovogodišnja dva nova albuma (čemu treba pridodati i dvije ovogodišnje kompilacije ranijih i ranih radova), što znači da ćemo studijsku verziju nove verzije (ovo zvuči malo debilno) ‘Take More Pictures’ ipak morati čekati do jeseni. Ajde, preživjet ću.

Teško da postoji bend koji bi bio prikladniji za zatvaranje sezone u kojoj se mili Žur prometnuo i u dijelom koncertnu večer underground finoće – ali i nekakav multi-zajeban art-koncept u kojem ljudi na plakatima imaju iste majice kao i ljudi u klubu, a jedan sliči Jerku Mariću iz Adastre – od The Marshmallow Notebooks, što je zapravo uzrokovalo pomalo nepošteno razbacivanje užitkom. Zadnji ovosezonski Žur ispao bi epika i sam po sebi, a svaki koncert The Marshmallow Notebooks (iako je ovo tehnički tek drugi, zbog promjene imena i postave, ali dobro, znate što želim reći) ionako me nepogrešivo razgali i raznježi, u čemu se nije razlikovao ni ovaj. Postava s dvije akustične gitare nužno okreće ionako privatan i topao zvuk grupe prema smirenijim vodama, iako u subotnjoj svirci uopće nije nedostajalo indie-poleta, ali bome ni povremeno rokerskijeg lupanja po bubnjevima ili blago ironiziranog ou-jea vokaliziranja. Uz šest pjesama koje će se naći na jednom ili drugom najavljenom albumu – ili, u slučaju ‘The Last Tourist In Town’, posvećene svim neukalupljenim čudacima, na oba – prebiranje po Matijinoj autorskoj prošlosti zaustavilo se na dvama pjesmama, već predugo neizvođenoj ‘Vineyard By The Sea’ te ‘The Prettiest Song In The World’, koja mi je postala možda i najdraža pjesma uopće a da to nisam ni primijetio, zauzet selotejpiranjem komadića srca u jednu koliko-toliko funkcionalnu cjelinu. Matija, jebi se.

Molba Ivane i Škare da svi bendovi koji gostuju na Žuru odsviraju i poneku obradu – mislim da su kiksali samo Go No Go – ovog je navrata ispunjena na najbolji mogući način, sviranjem pjesme koju većina publike zna i obožava i još više obožava pjevati, te koju jednostavno nije čula toliko dugo da je prepoznavanje momentalno katapultira preko svemira u srednjoškolske godine. ‘I Held Her In My Arms’ Violent Femmesa ovom je bendu, a i meni osobno, sjela kao salivena, jer je njezina vesela romantična frustriranost (ili frustrirana romantičnost) fino razvedrila pomalo sjetnu atmosferu autorskog repertoara. Da se, međutim, ne bismo previše razluđivali, Matija je koncert zaključio solo-izvedbom majušne poput osobe iz svojeg naslova ‘Little Person’ sa soundtracka ‘Sinegdoha, New York’, filma o kojem je u davnom Gorilinom izboru najboljih filmova nultih napisao jednu od najljepših crtica i upoznao me s pjesmom koju je u subotu odsvirao s puno emocija i razumijevanja. Baš onako kako piše svoje pjesme. Set lista: Advice – Take More Pictures – You Can Tell Me Lies – The Last Tourist In Town – Post-Summer Blues Pt. II – Vineyard By The Sea – The Prettiest Song In The World – Brand New – I Held Her In My Arms – Little Person

Pritisni Play

Lipanj 12, 2013

Još do prije koju godinu standardna primjedba o osjetnom deficitu britanskih bendova na sviračkim izletima u Hrvatsku, barem u direktnoj usporedbi s jezičnim kolegama iz Amerike, nekolicinom se nastupa u friškije vrijeme ponešto pomaknula nabolje, ali još se uvijek ne može reći da se situacija stubokom izmijenila. Kao da blizina zapravo ne znači ništa i kao da je dovoljan tek jedan vodeni kanalić da se konkretna udaljenost pretvori u oceansku, često samodopadni Britanci kao da nisu vidjeli smisla ni imali želje za predstavljanjem i duboko unutar kontinenta. S obzirom da ovdje prije svega pričamo o čvršćoj nezavisnoj orijentaciji, pad utjecaja britanskih muzičkih medija nije najvažniji razlog preoblikovanja ustaljenih promotivnih planova, ali je definitivno pokrenuo barem manji odjeljak zanimljivih bendova da ne čekaju da im (kratkotrajan i ionako dubiozan) uspjeh padne se neba. Teško da bi se Playlounge i Johnny Foreigner, britanski bendovi koji su jučer održali uzbudljivu večer u KSETu, svojevremeno nalazili uz bok glavnih junaka britanskoga muzičkog tiska, ali pokoja cijenjena sporedna uloga ne bi ih promašila. Ovako su sinoć nastupali u klubu koji uopće nije bio toliko loše popunjen (nekoliko desetaka ljudi, šest-sedam, možda čak i osam) koliko bi vidljivija prisutnost i ikakva primjetna promocija zasigurno privukle i dosta dodatne publike. Razlog je jednostavan, oba benda naprosto sviraju zaraznu, poletnu muziku, i to žanrova koji su u Zagrebu imali bolju prođu i kad su ih svirali dosadnije grupe.

Svirajući u sredini, između domaćih okej otvarača Londiner i nominalno ipak poznatijih Johnny Foreigner, Playlounge su sinoć svirali i u središtu sve raspoložive kinetičke energije, uraganskom ljepotom održavši jedan od najboljih setova tekuće zagrebačke godine. Kao pop-noise dvojac očitih underground stečevina, već su i vizualno podsjetili na nešto zgužvanije Japandroids, zvučeći kao da se ti moji recentni heroji vrate u procvat američkih indie/alter osamdesetih i pokušaju pritajiti u buci bujajuće scene. Dakle, zapravo kao No Age, od kojih su preuzeli onu slatku zagropanost gitara i ulogu bubnja kao vodećeg instrumenta, čak i melodijski, samo što su bubnjareve vokalne melodije jednostavno gladnije sunca i nestrpljivije oko konačnog odvajanja od svega što ga drži vezanim za ustajali život, što su klasične teme classic-rocka koji se nalazi u temelju Japandroidsa. Nije da sam u tome polusatnom vrtlogu zapravo razaznao tekstove pjevane s druge strane mlažnjačke turbine – nisam čak ni do kraja skužio najavu o nekoj obradi pa da se danas mogu kurčiti svojim poznavanjem novoga brit-podzemlja – ali s druge je strane te teme mladenačkog svraba u guzici bilo nemoguće ne dokučiti ikome tko je ikad sebe pronašao u makar jednoj ploči glasnih gitara i oštre melankolije. Željan bilo kakve svirke, ususret sinoćnjem koncertu nisam provjeravao kako doista zvuče ti zanimljivo najavljeni bendovi, da mi se slučajno ne dogodi da mi se ne svide pa da si otkažem dogovoreni dejt, što mi je danas žao jer sam prilično siguran kako bih se do kraja zabavio i raspametio tek da sam materijal poznavao odranije. Drugi put hoću.

Pop muzika svirana nimalo suspregnutom energijom poveznica je Playloungea s bendom Johnny Foreigner, koji su međutim ipak znatno bliži mogućnosti da se i mainstreamu dopadne njihova verzija žanrova koje izvode, što ipak ne znači da sam u njihovim pjesmama uočio ikakve neoprostive kompromise. Započeli su apsolutno prekrasno, tako da su pjevač i (vrlo kjut) basistica (okej, zove se Kelly Southern, ludilo!) iznebuha, šećući se bez mikrofona po klubu, počeli pjevati duet ‘Johnny Foreigner Vs. You’ (morao sam izguglati ime), party-gone-wrong romantiku dostojnu jednih Stars, koja im se, barem u mojim ušima, poslije pokazala i kao prepreka. Naime, njezina čarobna, izravna jednostavnost nježne melodije dodatno je naglašavala koliko je, ne uvijek u najboljem smislu, iscrpljujući bio ostatak materijala. Nije problem u žustrini njihova pop-punka koji je podsjećao na Los Campesinos! na kemijskim bombonima – srećom, nemaju ni najmanje veze s nu rave bandom poput Klaxons, ako vas je ovaj smotani opis nagnao na takve misli – nego u činjenici da su brojni potpuno neočekivani i nelogični breakovi unutar dobrog dijela pjesama naprosto ukidali mogućnost potpunog prepuštanja ludim vožnjama na koje su te pjesme pozivale. Efekt je tako bio kontraproduktivan od željenog plana iskazivanja autorske hrabre nekonvencionalnosti; Johnny Foreigner su tada zorno pokazivali kako im skladateljske vještine nisu uvijek na razini izvođačkih. Skuliranije pjesme, što nipošto ne znači mirnije, jer takvih osim uvodne izgleda nemaju, nego označava ove koje nemaju nikakvih problema sa svojim identitetom običnih punky-raketa, ipak su uspijevale održavati koncert na kursu, makar uz ljuljanje i drmanje. Da im prike prije njih nisu sorili, Johnny Foreigner bi svakako ostavili još bolji dojam, ali i ovako je bilo sasvim kul.

Da Attack!ova politika pokušaja privlačenja još pokojeg posjetitelja prikrpavanjem domaćih grupa strancima na turneji nije ostala nezamijećena pokazalo je naknadno uvrštavanje Londinera na lajnap, čija je muzika poštovala i drugi važan element spomenute taktike, a to je nepostojanje nužnosti stilskog podudaranja. Za razliku od neumornih gostiju, inspiracija i energija ovog benda dolaze iz ponešto konzervativnijih izvora preklapanja ostavština nekih od najvećih indie-imena posljednjih desetljeća, preko Interpola i The National sve tamo i do ’80s jangle-bendova na čiji su me gitarski vez podsjetile neke od uvodnih pjesama. U četveročlanoj postavi se svojim ripperovskim glasom, čak i scenskim kretnjama, ponajviše ističe vokalist, s čijom specifičnom wannabe-boemštinom nemam nikakvih problema, ali doista smatram da ovom tipu ozbiljnijeg rocka ne priliči izvođenje pod kapom i kapuljačom. Nije imidž toliko nebitan. Uz veliki plus pjevanja na hrvatskom – mislim, nije da bi meni smetalo ni pjevanje na engleskom, ali volim hvatanje ukoštac s našim jezičnim bogatstvom – određeni minus je predstavljala povremena neizražajnost, koja mi je jednostavno rušila dugotrajniju koncentraciju posvećenog praćenja. Potpuno mi je jasno zašto Londiner, kako danas doznajem, imaju ugovor za album, jer prilično ozbiljno i razmjerno čvrsto definirano sviraju muziku solidnoga tržišnog potencijala, imajući u svojem repertoaru barem tri-četiri baš dobre pjesme, ali i zašto imaju ugovor za album kod jednog od hrvatskih izdavača, koji su poznati po tome da nisu u stanju pročeprkati scenu do zaista najboljih bendova.

On je i mama i tata

Lipanj 11, 2013

Edu Maajku uživo nisam slušao već toliko dugo da na ovoj aktualnoj verziji Ruralne Gorile, porinutoj početkom 2009. godine, ne postoji ni jedan jedini izvještaj s nekog njegova koncerta, a nije nemoguće da tome periodu treba i nadodati koji mjesec, ako ne i godinu. Ne postoji jedan presudan uzrok mojem pauziranju, ali svi skupa – zasićenost stalnim odlascima prvih godina Edine karijere u uzletu, pankersko gunđanje da je nekad bio bolji, blagi zaokret u izboru podloga prema modernijim/bounceastim zvukovima, preklapanje datuma svirki s nastupima napetijih izvođača, blablabla – utjecali su na moje prepuštanje redovitog mjesta u dvorani odanijim fanovima. Uočavanje najava za njegove koncerte popratio bih mirnom ravnodušnošću, da bi me onda ova za koncert održan u petak (vikendima gotovo da više uopće ne stignem pisati, sori) neočekivano potpuno napalila – pofalio mi izgleda čovjek i njegove rime, zaželio sam se provjerene koncertne zabave koju svejedno nikad dosad, a ni u petak, nisam doživio kao tek iskusno držanje razine. Zagreb Edu nije gledao tijekom jednog ipak kraćega vremenskog razdoblja od mene, tako da se moja želja nije poklopila i s njegovom, zbog čega se koncert održavao u malom pogonu Tvornice, iako sam ja bio uvjeren kako će gorjeti i veliki. Međutim, moja se želja ipak jest poklopila s nečijom, onom najvažnijom, željom samog Ede, koji je kroz osamdesetak minuta odrepao zaista sjajan koncert, na pogonu MC-gladi za trganjem mikrofona kakvu je teško očekivati od zvijezde njegova statusa.

Održavanje koncerta u manjem prostoru, gotovo rasprodanom, cjelokupnu je atmosferu iz sfere rokerskog spektakla, u kakvima se Edo također vrlo vješto snalazi, vratilo na meni znatno miliji klupski ugođaj tvrdokornog hip-hopa, obogaćen muzičkom pratnjom koju je osiguravao samo jedan jedini čovjek, basist i gitarist i bubnjar u jednoj osobi, legendarni DJ Oli Dobolli. Leksaurini, a donekle čak i Edini naredni prateći bendovi, jesu bili jedni od rijetkih koji su uspijevali davati smisao ideji o hip-hopu izvođenom živim instrumentima, prevodeći beatove u gotovo hendriksovski vreo funk-rock groove, ali uza svu golemu energiju kojom bi isplivavao i poviše takve pozadine, Edo je ipak možda i ponajbolji reper kojega su ovi prostori – naravno, Edo je i prva zvijezda post-jugonostalgije – ikada dali, pa bi bila šteta kad bi se morao nadglasavati s rokerskom bukom. Petak u Tvornici pružio je obrnutu sliku, onu majstora koji opušteno prihvaća svoj bijes, stila negdje između DMX-a i Borisa Dežulovića, te zvučno vrlo širok raspon beatova nadgleda kao kružeći kondor. Pjesme klasičnijeg hip-hop beata zvučale su vrlo poletno i uvjerljivo, dok se kod ponekih stvari novijeg datuma i orijentacije prema modernijim hip-hop inačicama znala primijetiti određena mutnost u zvučnicima. Raspodijelivši repertoar napola između posljednja dva albuma i startne tri ploče – uz dodatak Kanđžijine ‘Desno’, izvedene nakon zajedničke ‘Drukčiji’ u najavi koje se Edo za nijansu previše uvijeno, ali kad podvučemo crtu ipak prilično izravno obračunao s ognjištarima iz u ime obitelji (namjerno malim slovima) – Edo je pokazao kako podloge sa znatno udaljenih polova žanra, koje najbolje ilustriraju Dashove i Kooladeove, lakoćom podvlači pod zajednički nazivnik, što je oduvijek bila odlika nepatvorenih vladara mikrofona.

Vjerujem da se upravo to ovoprigodno smanjivanje tima samo na DJ-a odrazilo i na širenje set liste na kojoj se našlo čak 25 pjesama, posloženih poput konstrukcije najboljih hip-hop partyja, mjestimično spajanih u medleyje – studijska dvočinka ‘RaTaTa/Moj DJ’ i for-the-laydeez niz od ‘Volim te’ do ‘Šuldigung Sabine’ – a drugdje odvajanih pjesmama drugih izvođača; neke reggae opskure nisam prepoznao, ali zato jesam odjavnu ‘Is This Love’, a nakon ‘Gansi’, pjesme koju inače ne volim jer gotovo da ne sadrži ni jednu jedinu čistu rimu, Oli je zavrtio čak i ‘Sweet Child O’ Mine’. Možda predvidljivo, ali svakako zabavno. Edin vlastiti repertoar zabavan je bio još i više, ponegdje prkosan, ponegdje melankoličan, ali predvidljiv nije bio nimalo, jer su se očekivanim crowd-pleaserima tipa ‘Pržiiiii’ (iiiiiiii) i ‘Prikaze’ pridodale i rjeđe izvođene ‘Faca’ ili ‘Sevdah o rodama’, s vrhuncima u čru klasicima ‘Jesmo l’ sami’ i ‘Sve prolazi’. Totema se Edo ovaj put nije laćao – ‘Minimalni rizik’ bi bio srušio krov, pa jest malo glupo da je bio izostavljen, ali za ‘Mahira i Almu’ možda je i bolje, jer ju je još uvijek nemoguće slušati bez minimalno knedle u grlu, što sam sad upravo provjerio pa se nemojte čuditi ako poneka slova do kraja teksta budu zamrljana suzama. A i nema se smisla vraćati teškim osjećajima kada je cijeli koncert, neovisno o tematskom sadržaju pojedinih pjesama, bio vrlo veseo i optimističan podsjetnik na rad ovog velikana. Čak mi je i drago što počesto zaboravim koliko je Edo dobar, jer me svako prisjećanje onda razori dvostrukim učinkom. Set lista: Panika – Imaš li ti šta para – Sretno dijete – Trpaj – Facebook – RaTaTa/Moj DJ – Drukčiji – Desno – Sevdah o rodama – Dragi moj Vlado – Daj mi ljubav – Ove godine slavim – Ovaj ritam volim – Faca – Jesmo l’ sami – Sve prolazi – Mater vam jebem – Pržiiiii – Prikaze – Volim te – Bomba – Šuldigung Sabine – Gansi – Saletova osveta – No sikiriki

Prilike stvaraju iskustvo

Lipanj 6, 2013

Iako ćemo svi mi fanatici i arheolozi pojedinih žanrova, a tajne odaje melodične žestine koju ipak smijemo svoditi na pop-punk posjećuju i istražitelji prema kojima ja osobno ispadam potpuni laik, s pravom negodovati na opaske kako je sve to na potezu od, recimo za ovu prigodu, The Descendents do Therapy? zapravo gotovo identično, nema ništa loše u poštenom priznanju kako je nedvojbeno jasno zašto čak i naklonjena publika katkad može tako rezonirati. Meni će u ovom slučaju taj kratkoročni pristup niveliranja pripomoći i kod ilustracije osnovne razlike između dvaju bendova koji su jučer svirali u KSETu, američkih post-org-core The Manix iz najboljih Gradova Blizanaca na svijetu, te domaćih Pičke vrište (grozno ime, čak i kao ironična baza), klasičnije ovoprostorne himničke melody-škole. Zajednički nazivnik i jednih i drugih su brze i glasne gitare preko kojih se ispjevavaju poletne melodije, što sitna stilska razmimoilaženja u suštini čini nebitnima (iako naravno da je sve to itekako bitno!). Međutim, slušajući ih uživo zaredom, kao i u brojnim drugim slučajevima predgrupiranja naših snaga Amerima, nemoguće je ne primijetiti koliko više prozirno, da ne kažem šuplje, gitarski zid domaćina, čak i onih koji spadaju u bolje mahere svojih instrumenata a Pičke vrište dobro sviraju, zvuči u usporedbi s kasnijim prženjem gostiju.

Jebiga, ne treba previše mozgati do nalaženja uzroka; vremenski podudaran staž konkretno ovih dvaju bendova u slučaju naših dečki uključuje sve skupa nekih desetak-petnaestak svirki u dvije godine, uglavnom pred prijateljima koji koliko god dobronamjerni bili pola koncerta provedu pijući ispred kluba, dok se inkubacija na plodnoj i opjevanoj Midwestern sceni odmah pobrine da se bend već nakon mjesec dana ustanovljavajućih probi zaputi na tromjesečnu turneju svirajući ljudima koji su doista čuli sve, od verificiranih legendi do nikad potvrđenih nada. Jednom kada pređu ocean, njihov je zvuk već uigran i isklesan, što im omogućuje držanje kvalitativne razine i tamo gdje pjesme, najvažnija komponenta, zapravo tek otkrivaju toplu vodu, i to pokvarenim bojlerom. U najavama su The Manix bili opisivani zicerima usporedbi s Dear Landlord i Nothington, ponajboljim što su nam američke slatke frustrirane gitare dale posljednjih godina, a u pauzama između bendova u klubu su se vrtjeli i Off With Their Heads i The Menzingers, ali i D4 (DOUBLEWHISKEYCOKENOICE!!!), što sve pruža zaista pouzdan okvir njihova zvuka. Naravno, nisu toliko dobri, ni blizu, ali Jure je cijeli žanr super opisao kao onaj u čije se bendove uvijek lako zaljubiti barem na pet dana, zbog čega njihove koncerte nikada ne valja svjesno propuštati, a i ovaj je sinoćnji potvrdio tu tezu.

Povremeno su The Manix zaista zvučali odlično, prvenstveno u pjesmama koje je pjevao drugi gitarist, svojim narašpanim glasom podsjećajući na rokerskiji RVIVR, ali i nominalno glavni pjevač grupe, pjevajući tako kao da u cijelom Minneapolisu nitko ništa ne jebe, s nekoliko je efektnijih pjesama pokazao da nije samo vrlo dobar učenik. Cijeli dojam bi bio i nešto pozitivniji da se bend s rahlim interesom publike (sve skupa šezdesetak ljudi, bratski podijeljenih na pušenje u dvorištu i stvarno slušanje muzike) nije pokušavao boriti nizom promašenih doskočica te da su set stisnuli u desetak minuta kraće kotrljanje, a ovako je jedan taman ugodno solidan punk-rock koncert kraju priveden najnepotrebnijim bisom kojemu sam ikad prisustvovao, iskamčenim od strane jednoga jedinog čovjeka, koji se onda popeo na stejdž bendu pjevati bekvokale. Navodno je riječ o momku koji je sredio koncert, pa eto mu ako ga baš veseli, ali bilo je sramotno jadno.

Pičke vrište u svojim redovima broje gitarista i basista koje sam prije nekoliko tjedana slušao u postavi Fast Response, čiji mi je žešći punk-prema-HC-u zvučao dorađenije od sinoćnjega melodyčnog pankića kakav inače znatno više volim. Nijedna mi pjesma grupe nije zvučala promašeno ili iritantno, ali isto tako sam u njihovom repertoaru, koristeći se provjerenim testom da je pjesma dobra ako refren već u drugom krugu mogu pjevušiti jer sam ga zapamtio kod prvog javljanja, prepoznao tek tri potpuno dobre stvari. Da bi situaciju možda poboljšao upečatljiviji vokal naslutio sam tek kad im se na pozornici pridružio neki prika, koji je energičnijom karizmom lakoćom nadoknadio čujno inferiorniji sluh. Najbolju pjesmu čuli smo na bisu, obradu Debelih i njihove ‘Moja su koljena umorna od moljenja’, izvedenu verzijom sto puta boljom od onih kada je matični bend iz nekoga glupog razloga gotovo uopće ne svira uživo, a posebno je smiješno bilo kako je gostujući vokal (tip iz Frakture mozga, ako dobro pamtim) skinuo Kocin naglasak i sve njegove vokalne tikove. Pjesma je i dalje emo-bomba.

Zagrij klupu da klupa zagrije tebe

Lipanj 3, 2013

Barem dok ne doznamo jesu li The Moody Brooders još uvijek aktivan bend ili tek najneočekivaniji kratkotrajni blip na radaru ljubitelja slatkih gitara, a možda i tada, Benchwarmers su bez ikakve dvojbe najbolji novi, a lako moguće i novi najbolji hrvatski bend. I to je jedino što je doista bitno napomenuti i, imate li uopće ikakvo povjerenje u moje sudove, a nemate vremena proučavati donje baljezganje, u što je isplativo vjerovati, pritom lako zanemarujući trivijalije kao što su povremene preduge pauze između pjesama ili činjenicu kako Tomek naprosto ima manje upečatljiv vokal od Vatroslava, pa nebaždareni na specifičnosti naše muzike tijekom njih mogu imati problema s predanošću i koncentracijom. Sve su to, zapravo, tek nemušti pokušaji da se prikažem ozbiljnijim, objektivnijim izvjestiteljem od onoga splitskoga gimnazijalca koji je vremenskim strojem superdivnih melodija iz ostavštine Lemonheadsa i hrskavih pop-punk gitarijada Superchunka i The Weakerthansa i u petak u KSETu pristigao u svoju budućnost, a moju sadašnjost i prošlost istodobno, te se još jednom potpuno rastopio. Je li previše nakon samo tri bendova koncerta (četiri, ako računamo i embrionalni nastup The How You Doin’s), od kojih na jednom nisam bio ali svejedno znam da je moralo biti najbolje, tvrditi gore ispaljene smjelosti? Možda, ako na njima niste bili, ali ja jesam.

Već sam pisao o tome kako je retro-prizvuk Benchwarmersa zapravo ljubav prema univerzalno i svevremeno svježem i spasonosnom gitarskom popu u kojem ima dovoljno mjesta za sve važne stvari nečijeg života, što ovaj bend i koristi da bi njihove pjesme na kraju polusatnog seta i ostavile kumulativan dojam zaokruženosti trenutka. Zvukom i ugođajem ujednačene koliko to izgleda mogu biti samo pjesme friško oformljene grupe koja je vrlo precizno odredila presjek pojedinačnih afiniteta svojih članova – iako, teško da je većih odstupanja i nesuglasica uopće i moglo biti – stvari Benchwarmersa toliko logično i lako teku jedna iz druge da zbog toga i jesam primijetio kako je šteta što se u rijetkim navratima štimanje žica i pripremanje za sljedeću za moj ukus oteglo za koju nijansu predugo. Od dvojice autora, odnosno od dvojice pjevača za koje onda pretpostavljam i da su autori pjesama koje pjevaju, Vatroslav ima ponešto sunčanije pjesme i efektniji glas, ali i Tomekovo pomalo zamagljeno pjevanje sasvim lijepo pripada ovome više lo-fi kraju repertoara, koji sam kroz njegove tri kraće divotice doživio i kao tragove britanske scene, za razliku od klasičnoga angloameričkog college-rocka kolege s drugog kraja pozornice.

Bendovi koje sam ovaj put spomenuo kao putokaze jesu itekako prisutni u bendovu krvotoku, ali možda ih se i ne bih prisjetio, odnosno odlučio baš za njih kao smjernice, da svojim pjesmama bend u petak nije pridodao i obradu ‘Aside’ The Weakerthans, čijeg se imena u prvi mah nisam uspio sjetiti, što me muči iz dva razloga. Jedan je očit rast senilnosti, a drugi mogućnost da na nekome budućem koncertu Vatroslav ne potegne neku pjesmu koju neću prepoznati, što bi se moglo negativno odraziti na moj indie-cred. A vjerujte da je to još uvijek vrlo važno i sazrijevanjem nimalo ostavljeno za sobom, pogotovo zato što Benchwarmers sviraju muziku koja je toliko lijepa da mi je sada totalno žao što me nije mogla pratiti u nekim formativnim trenucima iz srednjoškolskih/fakultetskih dana, ali i brojnim sudbinskim raskršćima recentnije osobne povijesti. Slušajući ih uživo ova dva puta – a nadam se da mi se neće izjaloviti nada kako se ovaj put neće pokazati da se Vatroslavovi bendovi naprosto bolno prerano razilaze – uhvatio sam ih u suptilnom preslagivanju mentalnih veza i vezica, pa me ne bi začudilo da mi daljnje izlaganje svojom intervencijom u pamćenje promijeni prošlost. Uz sveprisutnu dandovsku sjebanu romantiku, Lemonheads su konkretnije u materijal istupili u ‘I Don’t Mind’ (ako se tako ne zove, nema veze, svi će je ionako tako zvati zbog ponavljanja fraze u refrenu), koja zvuči kao outtake s ‘Majesty Shredding’ i koja je svoj bridge posudila od ‘It’s About Time’. Mislim da se ova neće ljutiti i ako ga ne dobije natrag, važno je da se koristi na ispravan način.

I kao da se set Benchwarmersa po bendove koji su ih na zajedničkoj svirci slijedili već nije pokazao dovoljno zeznut za nastaviti, ovi su svoj dio programa zaključili uz ‘Sweet Sunshine’, pjesmu koja doista predstavlja kraj jednog od smjerova lijepe, strastvene, zaljubljene gitarske muzike. Jedna od onih koje dokinu potrebu za svim drugim pjesmama, pa čak i za ‘Bastards Of Young’ bendovih kolega s klupe za rijetko korištene igrače, koju ovaj put nisu svirali i, začudo, nije mi ni najmanje nedostajala. Tek mi je sad, kad ‘Sweet Sunshine’ imam prilike uživo čuti svakih nekoliko mjeseci – neka slobodno bude i češće! – postalo jasno u koliko smo mračnom vijeku živjeli dok je ona sama živjela u slabo osvijetljenim zakucima tavana u glavama fanatika. Već do standardno odličnog nastupa razmjerno srodnih Go No Go (sad već zvuče kao da je iza njih nekoliko stotina, a ne nekoliko koncerata, a ja jedva čekam da se novi materijal studijski dovrši), sedamdesetak prisutnih se umalo pa prepolovilo, da bi srpski gosti VVhile, koji su večer priveli kraju, svirali pred slabo zainteresiranim ostatkom od dvadesetak-tridesetak ljudi. Razumijem da se njihova ambijentalna, drogirana verzija gitarske žestine razlikuje od izravnih pop-rock stvari dvaju prethodnih bendova, ali nije mi jasno da im se već drugi put u Zagrebu događa sviranje pred publikom koja izgleda kao da više pristojno trpi negoli angažirano sluša. Priznajem da sam i sam bio s jedne strane emotivno iscrpljen Benchwarmersima, uz čiju mi je muziku naprosto prirodno proživljavati sve što je bilo i što nije te sve što će biti i što neće, a s druge strane malo ispod (kurčevog) vremena, pa možda nije pošteno podudarne reakcije ostalih prisutnih promatrati s neodobravanjem, ali VVhile su odsvirali vrlo dobar koncert, s očekivanim vrhuncem u ‘VVorldending Curse’, koju su okružili također maštovitim, možda samo manje prvoloptaškim materijalom. Samo da se ne obeshrabre i prestanu nam dolaziti.