Archive for Svibanj 2013.

Ljekovito blato

Svibanj 31, 2013

Vrlo slična stvar, samo čak i osjetno manjega doživljajnog intenziteta, već mi se jednom bila dogodila, prilikom prvoga gostovanja Mudhoney u Zagrebu, prije skoro četiri godine. I tada sam, kao i sinoć, na koncert otišao više kombinacijom motiva redovitog štrebera opće kulture i muzičkog fanatika koji se bendu rado zahvaljuje na lavini koju je pokrenuo negoli kao zagriženi odani obožavatelj, kakav ni unatoč pohvalnom nizu dobrih do odličnih albuma zapravo nikad nisam bio. Mudhoney sam prvo cijenio izdaleka da bih ih u kasnijim etapama cijenio iz uvijek sve veće blizine, u procesu se i opasno navukavši na neke njihove ploče, među kojima bi se aktualni ‘Vanishing Point’ s vremenom vrlo lako mogao prometnuti u vrhunac barem kasnije faze karijere. I tada u Pauk i sinoć u Jedinstvo krenuo sam radosno i bez dvojenja, ali i bez previše narajcanih očekivanja; možda bi netko takvu sigurnost u dobivanje kvalitetne porcije prljavog rocka i doživio kao svojevrsno tiho ponižavanje, ali mislim da ova ekipa pouzdanih, predanih šljakera zna cijeniti pošteno označivanje situacije. I tada iz Pauka i sinoć iz Jedinstva, međutim, kući sam se vratio prilično fasciniran onim što sam vidio i čuo, s time da je sinoćnji koncert, iako održan pred nešto manje (3-4 stotine) ali ne i manje angažiranih poklonika, svakako bio i za koju razinu bolji. A i, čisto osobno, njegova me je razmazana buka barem za jednu večer prilično okrijepila od mojih standardnih indie ili folk žalopojki koje vladaju slušalicama u posljednje vrijeme.

U kontekstu ovog benda ponešto je promašeno spominjati smirivanje ili pročišćavanje zvuka, ali mi se aktualni album ponajviše sviđa zato što su Mudhoney na njemu svoj mladenački gnjev napokon do kraja zamijenili zrelim prezirom, kakav je još manje spreman na ikakve kompromise. Kao i prije dvadesetak godina, bend se i dalje postavlja u gard potpune konfrontacije, samo što se danas, kada se vjerojatno koja proba i otkaže zbog vođenja djece u vrtić ili pomaganja suprugama oko drvenine, borba protiv zajednice koja onoga čudnog rokera koji se ponaša sasvim pristojno ali nešto mi na njemu smeta gleda sumnjičavim očima može voditi i nešto pjevnijim, klasičnijim oružjima. Otvorivši svoj set (predgrupi Treatment sam uhvatio tri pjesme, od kojih sam tek nakon jedne R.E.M.-ovski glam-rock stvari i druge melodične psihodelije ala BÖC čuo zašto su najavljivani kao ordinarni hard-rockeri, ali tada je već bilo kasno da unište ugodno iznenađenje) istim dvjema komadima koji otvaraju ‘Vanishing Point’, Mudhoney su – čak i mene – publiku pomalo prepali da će i živi susret biti pretumban u korist ovoga uvjetno rečeno kontroliranijeg zvuka, no svi su strahovi ubrzo odagnani povratkom u prvu, revolucionarnu petoljetku masnim grunge-kanonom ‘You Got It (Keep It Outta My Face)’, ‘Suck You Dry’ i ‘Get Into Yours’. Mudhoney pjesme iz tog perioda sviraju onako kako to od njih vjerojatno žele svi osim najzatucanijih nostalgičara, jednako razuzdano i izgarajuće kao na svojim počecima, ali bez šanse da godine nagomilanog iskustva i hoćeš-nećeš stečene profesionalnosti propuste mogućnost neželjenog raspadanja po šavovima. Dobro, prekidanje country zajebancije ‘Good Enough’ na pola da bi se iz drugog pokušaja postigao pravi zajednički groove benda bila je dobrodošla iznimka.

Izgleda ni sami ne dvojeći kako je friški album dostojan renomea benda, ali i, važnije, izraz njegovih trenutačnih težnji, Mudhoney su ga sinoć odsvirali gotovo u cijelosti (8/10 pjesama), dovršavajući regularni dio koncerta upravo redanjem njegovih pjesama, koje su uspješno zadržale sinergiju s publikom, do kraja dovedenu kultnom ‘Touch Me I’m Sick’. Na tome se dijelu koncerta Mark Arm odmorio od sviranja gitare, ali samo da bi se znojio predatorskim gibanjem po stejdžu, postavivši letvicu originalnom gangsteru Iggyju Popu prilično visoko – sumnjam da će Iguani odraz s tragikomičnog ‘Ready To Die’ osigurati potreban vjetar. Ako već nije pošteno ove neumorne majstore sjajne kondicije, zarađene stabilnim neprekinutim radom bez većih potresa, pretpostaviti isušenim starinama, Mudhoney lakoćom drže svoje i u suočavanju s aktualnim nasljednicima kao što su vrlo dobri Obits ili odlični Pissed Jeans. Drugi veliki odjeljak sinoć odsviranog repertoara, pjesme još iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, svojom je mutnom svježinom zorno pokazao odakle su ne samo navedeni crpili dosta svoje inspiracije, zadržavši u sebi dovoljno te inspiracije da i sami Mudhoney svirajući ih odaju dojam benda tek izletjelog iz garaže. Takav nam se bend, uzor drugima, na bisu vratio i kao bend koji još uvijek sviranje pjesama svojih uzora doživljava kao krajnju točku uspješnog koncerta, završnom tročlanom punk-početnicom (Fang, The Dicks, Black Flag) pokazavši kako srce koje pumpa sad već malo i zahrđalu krv još uvijek kuca podjednako živahno i izazovno.

Set lista: Slipping Away – I Like It Small – You Got It (Keep It Outta My Face) – Suck You Dry – Get Into Yours – Poisoned Water – Where The Flavor Is – Sweet Young Thing Ain’t Sweet No More – Judgement, Rage, Retribution & Thyme – No One Has – Good Enough – Douchebags On Parade – Touch Me I’m Sick – What To Do With The Neutral – I’m Now – The Final Course – I Don’t Remember You – Chardonnay – The Only Son Of The Widow From Nain – BIS: Into The Drink – Here Comes Sickness – In ‘N’ Out Of Grace – Tales Of Terror – The Money Will Roll Right In – Hate The Police – Fix Me

Keep The Fire Burning vol. 25

Svibanj 31, 2013

http://www.youtube.com/watch?v=CZUMEIHLwGs

http://www.youtube.com/watch?v=ZarmRLa2p9Q

…well lately when I look into your eyes, I’m goin’ down…

Utjeha u lutanju

Svibanj 29, 2013

Nije ni pristojno ni pošteno sedamdesetak minuta krasno odsvirane emotivne muzike svoditi na jednu jedinu pjesmu, ali katkad se bend naprosto sažme i eksplodira, objasni i potvrdi u jasno određenom vrhuncu koncerta koji svira, makar i ostatak materijala uglavnom bio izrazito divan. Ne dogodi se to uvijek, i samo po sebi to nije ni dobra ni loša stvar, riječ je samo o tome da se prilikom prisjećanja nekih koncerata u prvome, instinktivnom trenutku uvijek momentalno zaustavim u stanju srca izazvanom, tom prigodom, prvom među jednakima. ‘Abel’ u KSETu, recimo, ili ‘Black’ godinu dana poslije, pa posebno ‘Sure Thing’ na prvom koncertu Marah u Zagrebu. Primjeri su to iz sada već prilično daleke prošlosti, jer mi se noviji datumi još nisu skroz smjestili u memoriju, čemu ću, međutim, sada proturječiti klanjanjem sinoćnjoj ubojitoj verziji ‘Almost’ na fantastičnom koncertu Stray Dogga u Močvari. Nervira me što mi je pohvalni imaginarij određen vjerničkim naslijeđem kulturnog kruga, ali ova ionako najdraža mi pjesma grupe sinoć je zvučala kao raj rančerskih električnih gitara Neila Younga, čiju je temu iz ‘Dead Man’ bend uklopio u produljeni uvod, ali i pakao temeljne emocije pjesme. You almost killed me, honey boli i traje, poput samog pakla, a sinoćnja (jednokratna) katarza svojom je golemošću nadvisila ostale odsvirane pjesme. Već sam je jednom bio usporedio s pjesmama nesretnih Magnolia Electric Co., a kako sam ovih mjeseci na opakom fiksu, ima smisla što sam je doživio kao onu pjesmu koju je ostavila ‘Just Be Simple’.

Nakon samostalnog (zapravo, društvo mu je bio pravio udaraljkaš) gostovanja na istome mjestu prije nekoliko mjeseci, Dušan Strajnić sinoć se u Zagreb vratio praćen punom postavom svojega šestočlanog benda, koji je čvrstom svirkom mekih rubova pokazao kako je ovim pjesmama ipak nužan a da bi one ostvarivale svoj puni potencijal. Kao kantautorski pop, Dušanova je muzika također nesvakidašnje lijepa i ugodna, ali kao dorađeni i pažljivo aranžirani folk-rock sinoć je dosezala nivoe koje nisam naslućivao ni usred brojnih slušanja omiljenog mi debija ‘Almost’ i za nekoliko nevelikih i zapravo nevažnih nijansi manje dragog ‘Fire’s Never Wrong’, čija je zagrebačka nominalna promocija ovo sinoć bila. Friški je album odsviran u cijelosti, a zaredom izvedene ‘Fire’s Never Wrong’, ‘1, 2, 3’ i ‘Time’ – inače, tri pjesme koje mi se ipak ne sviđaju dovoljno – u takvom su paketu pokazale unutarnju koheziju i logiku uvrštavanja na ploču. Ako se činim pomirljiviji nego inače, možda je to zato što sam tijekom spomenutog terceta još uvijek bio pod dojmom nestvarne ‘Almost’, što je sasvim opravdan razlog za preispitivanje postojećih stavova. Za preostale pjesme ploče nikakva mi anestezija ne treba, a iznenadilo me jedino što mi je uz već utemeljene favorite ‘Disappear’ (tihi singalongić stotinjak prisutnih u klubu, odsvirana u reprizi i na bisu) i ritmičnu ‘Soul’, koja i zvukom a ne samo riječju vuče na žanr iz svojeg naslova, sinoć ipak najbolji dojam ostavila bremenita ‘Ugly Morning’.

Međutim, ne samo zato što prvi album preferiram odranije, možda isključivo duljom izloženošću, upravo su njegove pjesme sinoć bile najuvjerljivije, ilustrirajući iskorak koji je bend napravio u svojemu koncertnom zvuku. Nove stvari su uglavnom pratile prepoznatljivo turobne aranžmane s albuma, dok su ove ranije bile zaokrenute prema široj, čvršćoj, ponegdje napukloj slici napuštanja gradskih turbulencija i neuroza u korist prostranije američke ceste, što je signaliziralo i uključivanje bubnjara tek na ‘Drunk’, koja se razvijala polako, teturajući poput pripitih ljubavnika. Otud, moguće, Youngova ‘Dead Man’, kao izraz unutarnjeg bunila koje se može egzorcirati samo kada nema zidova od kojih bi se odmah odbilo natrag. Još je jedna sinoćnja obrada pristigla sa soundtracka filmova koji su izgleda i Dušana i mene, a vjerujem i mnoge nazočne, oblikovali jednako koliko muzika koju smo gutali, u Močvari već prošli put odsvirana ‘Everybody’s Got To Learn Sometimes’, a nakon reprizne ‘Disappear’ bis je večer zaključio ostankom samog šefa na pozornici. Akustična verzija ‘I Know It’s Over’ svakako nije bila najčišća u izvedbi, pogotovo stoga što je blago refraziranje Morrisseyjeve melodije onemogućilo publici potpuno sudjelovanje u pjevanju, ali je zato bila itekako najčišća u unutarnjem motivu za baš njezin odabir. A i teško ju je nadmašiti kao kraj sretnog koncerta punog tužnih pjesama. Set lista: Don’t Go – Whisper – She Said – Drunk – Disappear – Almost – Fire’s Never Wrong – 1, 2, 3 – Time – Sail Away – Smile – Dart – Crimson Moon – Ugly Morning – Soul – Everybody’s Got To Learn Sometimes – BIS: Disappear – I Know It’s Over

Naša domaća, sve brže rastuća zvijezda nezavisne kantautorske scene, Lovely Quinces svoj je suludo ali dobrodošlo frekventan niz nastupa po manjim i većim zagrebačkim klubovima sinoć nastavila ulogom otvaračice večeri, kompaktnim setom od sedam pjesama. Među njima ovaj put nije bilo nikakvih obrada, ali ni između njih ovaj put nije bilo nikakvoga suvišnog brbljanja, mada joj je prošli put kada sam je gledao i ta komponenta prilično odgovarala. Tako da nije bilo šanse za previdjeti i prečuti koliko sigurnije Dunja izvodi svoje sve ujednačenije pjesme, koje međutim svejedno u doživljaju slušatelja ne prelaze jedna u drugu. Spajanje vrlo ritmičnog, gotovo perkusionističkog sviranja akustične gitare s melodijama koje najčešće prvo vrebaju u zasjedi da bi u refrenu onda zaskočile nespremne žrtve, Dunjinoj muzici osigurava instantnu prepoznatljivost, ali i zavodljivu nedokučivost, pa ne čudi što se organizatori gotovo pa trgaju ugostiti je u svojim prostorima.

Popravni ispit

Svibanj 28, 2013

Od svih mnogobrojnih puta kada su mi neupućeni, zabludjeli i gluhi prigovarali da u svojim koncertnim kronikama pišem pizdarije (ovo kada me kritiziraju da pišem stilski loše uopće ne doživljavam kao relevantno), prošlogodišnje brontulanje oko mojeg iznošenja istine po pitanju tadašnjeg koncerta The Jim Jones Revue zapamtio sam najbolje. Jedan od osnovnih razloga mojeg igranja slona klasičan je i nužan križarski rat protiv ostalih prodavača magle koji mladost lažu svojim nerazumljivim propagandama, ali drugi je, priznajem, rezultat povrijeđenog ponosa. Naravno da svi imamo pravo na svoje doživljaje i svoje interpretacije onoga što smo upravo čuli, ali tvrdnja da sam ja neki mekani indie-šminker koji nema pojma što je rokenrol me bila malčice uvrijedila. Ne zato što jednim dijelom nije istinita – ovo pišem uz playlistu na kojoj se kočopere Camera Obscura, jer imaju novi super album, i Stray Dogg, jer večeras svira u Močvari – nego zato što je dopirala iz krugova ljudi koje uopće ne viđam na svim onim slabo posjećenim garažnim rock koncertima u malim ili manjim zagrebačkim klubovima, a kojih sam redovit gost. Jebiga, prijatelji, mene rokenrol zanima i kada ga svira bend koji novinari u sprezi s organizatorima bjesomučno ne najavljuju kao najbolji živi bend na svijetu, sve da to i jest istina. Iako u ovom slučaju nije.

Neočekivana iskakanja iz planiranog rasporeda i uskakanja različitih obaveza u moje prethodne dane, a zbog čega o drugome zagrebačkom koncertu The Jim Jones Revue, održanom u petak (predgrupi Sheitans uhvatio sam tek jednu pjesmu), pišem tek sad, zapravo su se prilijepila na svjesno donesenu odluku da ovaj put ne požurim s izvještajem, nego da pričekam što će napisati ostali komentatori, kada se već ovaj put gotovo nitko u mainstream medijima nije prihvatio opširnije najave. Što, bend je u godinu dana prestao biti sjajan živi bend koji zavrjeđuje najavu? Bilo kako bilo, u reportima sa svirke naišao sam na konsenzuse oko dvije stvari; prva je ideja kako su upravo The Jim Jones Revue jedan od bendova koji klincima mogu pokazati što to jest pravi rokenrol, a druga je bila potpuna nebuloza, a to je, kao, nepošten odnos publike koja zbivanja na pozornici nikako nije pratila na način koji bi bendu odgovarao. Mislim, pa nije publika u dvorani da bi ispunjavala želje bendu, nego da bi od benda doživjela ispunjenje poneke od svojih želja. Kada osjetiš bendovu energiju i ljepotu njegovih pjesama, onda ćeš svakako reagirati na jedan ili drugi način, povratna reakcija se tako i zove baš zato što je povratna. Jednako u petak kao i lani, The Jim Jones Revue naprosto nisu uspijevali održavati intenzitet tijekom cijelog nastupa, pa čak ni tijekom cijelih pjesama, koje redovito otvaraju eksplozivni rifovi, ali koje se vrlo brzo nakon toga uljuljkaju u neki uvijek isti srednji tempo kontroliranog divljanja. Prvi redovi jesu bili ispunjeni fanovima koji su plesali i skakali, ali veći dio ostatka ovaj put malo slabije (i dalje je to jako dobro, barem nekoliko stotina ljudi) popunjenoga pregrađenoga velikog pogona Tvornice napučivali su mirniji promatrači. Taj sitan pad u posjetu, kao i vatrenosti reakcije, svakako je osim klasičnom koncertnom poplavom u gradu bio determiniran i lanjskom ne pretjeranom uvjerljivošću benda, koju sam već spominjao.

Samo što je ovaj put bend ipak bio nešto bolji. Ne, ovom prigodom ne planiram uskakati sebi u usta, neću sad odjednom preokrenuti ploču i početi propovijedati njihov gospel, nego se ponovno pokazalo koliko pomak u očekivanjima rezultira i pomakom u doživljaju. Iako sam bend bio poznavao po prosječnim, ali solidnim albumima, najavama o garažnom spektaklu koji nas očekuje sam želio vjerovati, jer mi je uvijek draže biti na dobrome negoli na lošem koncertu. Raskorak do onoga što sam tada čuo moje je razočaranje činio većim, tolikim da ove godine od koncerta nisam htio ništa drugo doli finalnu potvrdu jesam li lani pretjerao u kritiziranju. Tako da me bend nije ni mogao ponovno iznervirati, osim eventualnim potpunim tehničkim šlamperajem ili pukim odrađivanjem, što se ovoj ekipi vrsnih svirača i strastvenih fanatika ipak ne može dogoditi. Plus, regularni je dio koncerta trajao milostivo kratko, tek 45 minuta, da bi ubacivanjem u dodatnu brzinu, gonjenu benzinom ludila Jerryja Leeja Lewisa i groznice Jeffreyja Leeja Piercea, bend na dvama bisevima pokazao kako doista može klincima, a i nešto starijima, objasniti što je to rokenrol. Samo ne i koliko lijep, moćan, zavodljiv i snažan može biti. The Jim Jones Revue zvuče kao da su u izvorne varijante rocka i njihove kasnije pravovjerne izvedenice toliko zaljubljeni izdaleka da zauvijek ostaju fascinirani blještavom, primamljivom, opasnom fasadom, ne ulazeći duboko u samu srž jer ih površina zasljepljuje toliko da se odmah primaju instrumenata i pičenja. Zato svi elementi zvuka i imidža i jesu izvedeni besprijekorno, ali se srce i krv ne uspijevaju probiti kroz seks i znoj. Nekad to jest dovoljno – meni je u petak bilo, kao prigodna pozadina ispijanju piva nakon pobjede u kviznom derbiju – ali nikad ne može biti sve, a rokenrol nije rokenrol ako nije sve.

Kolateralna žrtva ovog odgađanja ispao je subotnji koncert novih zagrebačkih indie dječaka Eddie Would Go, održan u sklopu Žura, koji je svoju standardnu šetnju od Griča do Prostora do ovaj put završio u prostoru do Prostora do, dakle u Spunku. Eddie Would Go su kvartet pristojnih studenata koji svoj pop-folk sviraju neuobičajenim instrumentarijem – uz dvojac gitarista i povremena gostovanja violinistice na ćudljivijem dijelu repertoara, iskorak iz očekivanog se najviše očituje na ritmu koji se udara samo po jednom bongosu ili nekome njegovu rođaku te pjevačevim ukulelama. Otprilike pola pjesama, među kojima i slatki hitić ‘Island’, doista fino diše kroz takvu prozračnu zvučnu sliku provjetrene sobe, pri čemu se pjevačev pomalo afektiran glas prema ostatku aranžmana postavlja slično kao Eef Barzelay u Clem Snide, ali u drugom se dijelu odsviranih pjesama čulo koliko im trebaju bubnjevi, koji su i Matiji i meni naprosto odzvanjali iskustvenom memorijom prilikom one sjajne višeminutne solaže u jednoj od pjesama pri kraju. Upoznavši članove grupe, Matija je došao i do informacije kako nismo ništa pretjerano umislili, jer udarač upravo radi na nabavljanju svojeg seta, koji bi ukupan zvuk benda iz sfere snalaženja s onim što je na raspolaganju trebao u potpunosti prebaciti na područje onoga što se želi. Kad smo već kod dragog prijatelja, uključivanje harmonike i violine me podsjetilo i na same Marshmallows, odnosno njihovu specifičnu vikendašku melankoliju, a to je ugođaj koji kod mene uvijek pali, zbog čega bendu lakoćom opraštam nekoliko blago dosadnih pjesama.

Dekliniranje pop-punka

Svibanj 24, 2013

Australski melodični panksi The Decline jedan su od onih bendova koje možete iskoristiti kao argument u prilog objema pozicijama rasprave o realnom smislu derivativnog crpljenja prokušanih formi. Naravno da će privremeno finalni sud svakoga nazočnog ovisiti i o kompletu isključivo osobnih okolnosti, ali sam bend u sebi ima jako malo bilo fascinantnog bilo iritantnog, a da bi uspio izazivati ekstremniju reakciju. Sinoć sam u Attack (solidno popunjen i tijekom setova dviju predgrupa, a za vrijeme The Decline i više od tog) stigao prilično prazan, bez predrasuda otvoren za sve što mi može pružiti bend koji odranije ne poznajem, a koji drma po žanru koji prilično volim. To me činilo pogodnom metom od koje bi lakša bila samo ona strastvenog fana s osobnim ulogom, kakvih je sinoć u skakutavim i raspjevanim prvim redovima bilo više nego dovoljno, a promašaj benda prvenstveno odražava njihovu nemogućnost da ubodu iole pamtljiviju melodiju, a bome nije bilo lako ni razaznati refrene. O kakvoj se razini melodijskog mediokritetstva radi ponajviše govori činjenica da niti klasični ooooo uzvici svoje pjesme nisu činili ništa boljima i poletnijima. Melody-punk bend bez melodija jednako je besmislen koliko i skupina samoproklamiranih buntovnika koji slijede propisana pravila, makar se ova niša žestokog zvuka u svojim najizazovnijim varijantama uopće ne hvali krčenjem putova i mijenjanjem svijesti.

Kad su ovi surferi iz Pertha jednu pjesmu iz drugog dijela svirke najavili kao pjesmu o sweatshops, which are stupid, na tren sam pomislio čak i napustiti koncert prije kraja, što ipak nisam učinio, trpeći još nekoliko besprizornih stvari među kojima je jedna na bisu ipak znatno odskočila, pokazavši kako u repertoaru imaju i melodije koje ne zvuče kao da ih je uz prvi niz akorda nabola osoba bez sluha. Međutim, ova četvorka, iako očito ne pretjerano talentirana, uz to nije ni nimalo odbojna, jer se na svakome od članova gušt sviranja vidi ne samo s kraja prostorije. Možda gušt koji spominjem zapravo dolazi s drugog mjesta, putovanja bez staraca dalekom Europom u kojem tvoj bend izgleda redovito nailazi na vrlo dobar odjek kod lokalne ekipe, što nas zaobilaznicom vraća na sam početak izvještaja. Ovi momčići jesu nesposobni utisnuti svoj pečat u žanr u kojem za to nije potrebno previše, ali zato je taj žanr itekako sposoban skupini finih dječaka pružiti priliku da vide svijet izvan svojeg dvorišta, što ovakvo grupiranje ne opravdava samo direktno uključenima nego izaziva dobroćudan osmijeh pozitive i na licu nekoga poput mene, koji od svojega melodičnog punk-rocka očekuje barem Attackov prosjek, ako već ne i Dear Landlord ili Nothington.

Za razliku od glavnog imena, obje su mi se predgrupe svidjele više nego što sam očekivao, i to ne samo zato što nisam uopće imao pojma što očekivati. Polovica seta koju sam im uhvatio So Untouchable je predstavila kao pop-punk bend u tradiciji mekših Overflow ili čvršćih Kino Klub – čiju su ‘Prvi semestar’ i odsvirali – dodatno nabrijan elementima modernijeg HC-a te osvježen mladenačkim ushitom, ali i međusobnim podjebavanjima članova benda između pjesama. Fast Response su umalo pa njihova zvučna inverzija, aktualan HC bend kroz čiju se žestoku svirku povremeno probijaju i punky melodije, od kojih je najbolju ipak osigurala obrada ‘Enjoy The Silence’ – iskreno sumnjam da je desetak kilometara južnije pjesma sinoć doživjela bolju verziju. Bendov staž zasad broji samo mjesec dana, no kako je riječ o dečkima s iskustvom u nekolicini zagrebačkih punk bendova (pjevač mi je bio strahovito poznat, da bih tek jutros čitajući da je (bio) član Ignor skužio odakle znam tu mallratzoliku facu) to se kratko vrijeme uigravanja gotovo nimalo nije odražavalo na svirci, osim u pjevačevim neprestanim i nepotrebnim ispričavanjima. Prijatelju, čak i da jeste bili loši, glupo je publici davati do znanja da i ti to misliš. A niste.

Nepotrebne upute

Svibanj 22, 2013

Sulude karnevalske eskapade kojima Dan Deacon redovito začini svoje žive nastupe u ovome su vremenu sveprisutnih osobnih kamerica itekako detaljno dokumentirane, pa relativno vjernu ideju o zbivanjima na tim nastupima imaju i pratitelji scene koji osobno nisu prisustvovali nijednom od njih. U Hrvatskoj je do sinoć održao već dva; sudjelovanje na premijernom Terraneu sam bio u startu prekrižio čak i unatoč tome što sam se godinu dana prije na Žednome uhu bio sasvim lijepo zabavio uz popratni show-program Danove muzike. Shvatljivo je da se njegovi nastupi često opisuju kao nešto više od samoga koncerta, jer realno i sadrže više strukturnog materijala od standardnog izvođenja autorovih pjesama u živome kontekstu, ali meni osobno oni iz istih razloga predstavljaju nešto znatno manje od muzičkoga koncerta, jer raspršivanjem energije sebi onemogućuju ostvarivanje punog potencijala živog susreta trampolinskih pjesama i publike željne zabave. Ne mislim da bi Dan Deacon samo zbog mene ili meni sličnih trebao svoj koncept promijeniti reduciranjem na klasično – zajebantski ornamenti sasvim lijepo ističu glavne karakteristike njegove muzike – ali sinoćnji je nastup u KSETu pokazao kako ni iskusan performer njegova kalibra i vještine ne uspije svaki put izbjeći sve opasnosti oslanjanja na trikove i baze.

U prvome dijelu nastupa inzistirajući na uključivanju najvećeg dijela nazočnih u raznorazne plesne natječaje i razigrane koreografije, Dan je, pretpostavljam, kao i uvijek želio animirati publiku kako bi se kasnije otpuštanje svih ventila korištenjem još gromoglasnijeg, još šarenijeg materijala odvijalo u odgovarajućoj atmosferi raspuštene zabave iz drogiranih crtića. Svaka od tih dionica i sinoć je doista rezultirala pravovremenim erupcijama koje bi se poklopile s prelaskom pjesama iz pumpajućeg uvoda u vrhunac nalik na pucanje šampanjskog čepa, samo što se pokazalo kako Danove instruktivne najave naprosto previše traju te sprječavaju uspostavljanje unutarnjeg ritma nastupa. Po čak tri ili četiri minute opisivanja zamišljenog skeča bile su prilično nepogrešive u dokidanju osjećaja stvorenog prethodnom pjesmom, što je uz određene tehničke probleme suštinski početak prave stvari odgodilo sve do kasnog dijela prve polovice onoga što službeno definiramo kao trajanje nastupa. Kukavičkim konformizmom povučen na galeriju, imao sam sjajan pregled situacije tijekom svih igara i igrica, ali i super poziciju za osjetiti kako sve one zajedno nisu uspjele – za razliku od &TD-ove partije prije tri godine – atmosferu tuluma akumulirati u više od pukog zbroja sastavnih komponenata.

Kolika je to šteta bila pokazalo se finalnim zanemarivanjem pokušavanja pokretanja publike i napokon porinutim preusmjeravanjem na što živopisnije izvođenje ionako zemljotresnih pjesama, koje su nešto više od posljednjih pola sata nastupa učinile jednim od najnasmijanijih koncerata koje sam ove godine vidio. Pritom se potvrdilo i da se teško zabavljati slijedeći nečije upute, makar se radilo i o samom majstoru nesamosvjesnoga glupiranja, jer se lišena pritiska uigravanja i praćenja Danovih naloga publika potpuno opustila i prepustila najrazličitijim vrstama plesanja. Pusti nas po svome pa se možda i nađemo na tvome. Osjećaj kako Danova konferansa nastupu oduzima tečnost, naslijeđe rokenrol koncerata, možda ne bih ni doživio da Danova muzika sama u ove tri godine nije iza sebe gotovo potpuno ostavila svoj hipsterski Scooteraj i nanovo se izmislila kao party-rock znatno uvjerljiviji od onoga šarlatana LMFAO. Nije da nisam vjerovao Emirovoj procjeni kako se iza elektronskih slojeva duge kriju klasične pop-rock pjesme, ali čak sam i za svoje prilike sinoć pretjerao u instinktivnom sviraju zračne gitare tijekom grooveova koje su stvarali Dan i njegova tročlana pratnja. Bubnjarski dvojac svojom je neograničenom poliritmijom prelazio put od brazilsko-južnoafričkih ekspedicija Paula Simona do čistog punk-rock naleta, preko čega je Chester Endersby Gwazda (jebote, koje ime!!! Nažalost, njegov samostalni otvarajući nastup sam propustio, sasvim u skladu sa svojim nefer odnosom prema predgrupama posljednjih tjedana, ali, suprotno uvriježenom mišljenju, moj se život ipak ne vrti isključivo oko svirki) basom, sintićem i čime sve ne svirao super melodije. Mislim, da je Dan na toj podlozi još i pjevao izravno, bez modeliranja glasa nizom efekata, bio bih dobio pravi indie-pop koncert nešto modernijega kroja, što ipak nije šefov stil, koliko god zajedničkih elemenata doista dijelili. Ali i ovako je bilo učinjeno dovoljno štete da provjerim album ‘America’. Morao sam i prije povjerovati naslovu.

Posljednjih dana prati me tama

Svibanj 20, 2013

Moju sinoćnju dvojbu oko odluke čemu posvetiti svoje večernje vrijeme i muzike žedne uši, indieju ili rokenrolu, dodatno je otežavala činjenica što se ni Dark Dark Dark ni The Subsonics niti izdaleka ne mogu proglasiti mojim omiljenim bendovima, nego tek grupama čiji rad cijenim, vjerojatno bez mogućnosti da naš odnos preraste u nešto osjetno više. Ispred pretpostavljenog divljanja za izgaranje negativne energije odabrao sam meditativnu utjehu, dijelom determiniran i štreberskim instinktom poštovanje ranije uglavljenog rasporeda. Jednom kada su Dark Dark Dark u škrto posjećenoj Močvari (sedamdesetak ljudi) svoj lijepi set započeli, kao i kada su ga sat vremena poslije odmjereno priveli kraju, ni najmanje nisam preispitivao donesenu odluku, ali me je zato čekanje njihova nastupa umalo pa bacilo u teški očaj. Jer umjesto da sam slušao bilo koji bend koji svira normalne pjesme, u ovom slučaju The Subsonics, jadan ja sam zakašnjeli početak tamnih zvijezda večeri čekao uz brutalnu dosadu neobuzdanih eksperimentatora North America. Vidio sam da se dvojica blizanaca sami proglašavaju prog-rockerima čija vrludanja pokatkad preplaše i njih same, što je opis koji kužim, ali s kojim se istodobno ni najmanje ne slažem, jer njihov je zvuk na mene imao zamalo dijametralno suprotni efekt – nisu me prestrašili nego razjarili. Također, prije nego progresivno dečki više zvuče regresivno, i to ne u onom slatkom smislu tri-akorda-i-tri-minute reakcije, nego u smislu povratka u pretpotopno doba u kojem se svačije drndanje doživljava kao legitiman autorski iskorak hrabrog umjetnika. Imate muziku i onaj drugi žanr, e baš taj sviraju North America, a nisu se svidjeli čak ni Davoru, što znači da doista nemaju opravdanja. Nije mi nitko kriv, mogao sam prvo do Attacka.

Srećom, gore spomenuta utjeha koju sam se nadao primiti od prigušene kontemplacije Dark Dark Dark djelovala je i u smislu njegovanja netom oštećenih slušnih kanala, pa mi je već do kraja uvodne ‘The Great Mistake’ ispario svaki trunak negodovanja. U bend karizmatično-sramežljive None Marie Invie nisam sumnjao zbog ipak postojećih tragova inferiornijeg materijala na albumu ‘Who Needs Who’ (jedini koji sam slušao), koliko zbog osjećaja da se više negoli o punokrvnoj grupi radi o skupini planski okupljenih studijskih profesionalaca. Stoga me svakako ugodno iznenadio organski fluid bendove svirke, kojim su čak i sporije kompozicije, kao i one koje na snimci opasnost monotonije ne uspijevaju otresti do kraja, uživo prometali u stvari kojima je bilo teško odoljeti. Smještanje pjesama koje bih u dobroćudnim trenucima usporedio s Beirut a gunđajući s DeVotchKa između svojih ponajboljih komada, koje kao da neka leftfield-diva poput Laure Nyro svira u pratnji tihih dječaka u kariranim košuljama, poništilo je i mogućnost da koncert prijeđe u neželjene jidiš/Prag/medvjed/cirkus vode, kakve podnesem samo u drugom dijelu lijepe ‘Who Needs Who’. Nonin fascinantni glas najviše do izražaja dolazi u ‘Hear Me’, koju upravo on drži iznad površine, te ‘Meet In The Dark’ s vijugavim skoro pa vokalizama unutar pojedinih slogova, no meni su najbolje bile pjesme u kojima joj je muška četvorka osjetnije asistirala (tip u sredini jednu je dionicu odradio paralelno svirajući harmoniku i trubu, što me nagnalo na brzinsko preispitivanje postojanja smisla i bitka, jer očito da gitare više nisu dovoljne). ‘How It Went Down’ stražnjim je putovima potajno stigla do katarze, a old school country shuffle najdraže mi ‘What I Needed’ opravdao je nazivanje jedne druge pjesme benda imenom kraljice Patsy Cline. Nakon pozdravne obrade ‘Running Up That Hill’ – neki bi moju procjenu da je zvučala bolje od izvornika doživjeli kao svetogrđe koje treba istjerati vilama pa ću se zaustaviti na vrijeme – Dark Dark Dark su se na zasluženi bis vratili kako bi odsvirali i jednu novu pjesmu, koja će mi, kao i cijeli fini koncert sam, lako održati postojani interes za grupu i na sljedećim izdanjima.

Stazama polumeseca

Svibanj 19, 2013

Prošlogodišnjim prekrasnim listopadskim koncertom u polukružnoj dvorani Teatra &TD, internacionalno-domaći klasičari Rebel Star napokon su, činilo se, dokinuli onaj ne pretjerano zavidan niz nekolicine ranijih zagrebačkih nastupa kojima je redovito bilo nedostajalo nešto ili nešto malo više da bi dostojno predstavili ovaj dragocjen bend. Manji dio odgovornosti za to otpao je na bend sam, objektivno znatno veći na pomalo duhovit sklop nepoticajnih okolnosti, no do navedenoga koncerta bend je sjajne pjesme vođe Milana Glavaškog koristio kao spasilački kolut umjesto kao odskočnu dasku. Baš kad sam pomislio da su vrlo-dobri-ali-ipak-ne-sjajni koncerti grupe iza nas, Rebel Star su ponovno odsvirali jedan od onih koncerata koji odranije nenaklonjenima neće uspjeti objasniti zašto ih mi fanatici – a kojima je dosta samo biti u prostoriji u kojoj odzvanjaju ‘So’ ili ‘Boje’ – smatramo jednim od ponajboljih bendova uopće, koncert održan u petak u Prostoru do. Što, ni vi niste znali za koncert? Pa da, nešto slabije promovirana čak i za opuštene standarde dragoga izlazišta, vijest o koncertu nije se dobacila niti do nekih čestih posjetitelja i fanova grupe, pa se u Prostor do, računajući i slučajne, ubacilo tek nekih sedamdesetak ljudi. S druge strane, treba priznati da nije ni da bi ih inače bilo znatno više.

Ponovno dopraćeni kišovitim vremenom i ponovno suočeni s malobrojnom publikom s razmjernim mnoštvom vatrenih fanova, Rebel Star su se ovom prilikom susreli i s manjkavim razglasom, koji se donekle odrazio i na nemogućnost postizanja tečnije strukture nastupa. Dobro znate da nisam opsesivni frik i da me tehnička strana konstrukcije zvuke ne dira ni najmanje, ali preksinoćni je bio vrlo loš u jednom od ključnih aspekata benda – Milanov se izražajni, čeznutljivi glas počesto nije čuo kroz pomalo zamućeni kompot postave friško pojačane petim članom, klavijaturistom. Je li bend zbog toga spočetka zvučao malo suzdržano (prve dvije pjesme nisam uhvatio zbog neočekivano ranog početka, baš kao ni nastup otvarača Shoot Me Wendy – otkad to svirke u Prostoru do počinju prije 10ipo? Prije 11?), ne znam, ali prava kohezija počela se ostvarivati tek kako se repertoar polagano ljuštio, a dobronamjerni unosom tekućine postajali još dobronamjerniji. To se, zapravo, baš prikladno uklopilo u stvorenu atmosferu nastupa nekog juke-joint benda u kakvoj zabačenoj rupi američkog Jugoistoka, koji se s nepovjerenjem regularnih gostiju mora boriti sve dok mu se ne pridruži količina popijenog piva i viskija. Naime, osim u svoj prepoznatljivi melankolični amalgam urbane americane i kantautorskog popa, Rebel Star su u petak u nekoliko navrata svoje gitare poveli i prema oštrijem bluesu.

Prije svega, koncert je više negoli ujednačen komplet koji pruža više od pukog zbira svojih sastavnih dijelova bio redanje vrlo dobrih do odličnih pjesama iz kojeg su svojom ekspresivnom divotom iskakali pojedini sjajni trenuci. S druge strane, naravno, da nije bilo takvih, vjerojatno ne bih ni primijetio da ostale verzije – ovaj me put, recimo, ‘Stazama punog meseca’ ili ‘Industrija’ nisu očarale kako inače znaju – svojom uvjerljivošću nisu popratile koncertne vrhunce. Prvi je takav bio, očekivano, nepogrešiva ‘Amerika’, zatim fantastičan medley, odnosno trenutak u kojem je Milan bend iz ‘Mora’ uvodnim gitarskim solom poveo u ‘Vozače’, te naposljetku i fina dvočinka ‘Anđeli’-‘Rebel Star’, dvije razoružavajuće pjesme koje su u Zagrebu napokon otpjevane glasovima koji su ih i snimili. Što, glasovi, u množini? Da, jer je s bendom u grad dojahala i Ivana Ika Smolović, duetirajući s Milanom u navedenim pjesmama i srce posebno topeći na ‘Rebel Star’. Ivanin novi bend On Tour nikako da dočeka recenziju na Potlisti, za što preuzimam svu krivnju, jer je od broja puta kada sam odlučio napokon nešto napisati o njihovoj slatkoj ploči veći samo broj puta kada se nisam uspio natjerati na pisanje. U ovom nabrajanju pogodaka ‘Dah’ nisam spomenuo samo zato što sam sve sigurniji kako u tu pjesmu nikada neću proniknuti do kraja, kao i da me nikad neće prestati razbijati. Kao što, ruku na srce i srce na tipkovnicu, Rebel Star neće prestati ni inače, čak ni koncertima koji ne izazivaju ekstazu. Da bi koncert na kojem se sviraju ‘Jabuka’, ‘Ptice’ ili ‘Zagreb’ bio nešto malo ispod nivoa, taj nivo mora biti prilično visok.

Engleski zajutrak

Svibanj 16, 2013

Za osobu poput mene, čije se preferencije dosta pošteno i precizno mogu svesti pod parolu Kolko gitara tolko muzike, sinoćnja je izloženost svirci tijekom koje se ni jedna jedina pripadnica toga instrumentalnog naroda nije mogla čuti ni izdaleka, i to u trajanju od sveukupnih devedesetak minuta, doista predstavljala ekumenski iskorak, sazrijevanje, širenje obzora, čin tolerancije. To da mi se sve skupa zapravo prilično svidjelo, e to bi bilo svjetsko čudo, da jedan od dvaju bendova programa ipak nisu bili sve draži (i kao znanci i kao bend) kunst-disco selektori Hemendex, koje sam već prije nekog vremena doživio i opisao kao vjerojatno najbolji hrvatski bend koji svira muziku koju inače ni najmanje ne razumijem. Ubacivanje aktualnoga friškog singla ‘Faith In War’ u repertoar bila je jedina ozbiljna novina u koncertnom party-nastupu benda o kojem je sve važno ionako najbolje bio napisao Leo povodom prošlogodišnjega polutajnoga giga u Funku. Realno – barem dok u postavu ne ubace frajera na akustičnoj gitari i usnoj harmonici – u sve naredne koncertne i albumske recenzije svi bismo zajedno mogli kopipejstati spomenuti tekst i ne bi se previše izgubilo na korespondiranju s onim doista predstavljenim. A iako se još uvijek previše nije promijenio sam bend, za što uopće nema potrebe s obzirom na to da njihova klupska motorika neumorno povezuje (nažalost rjeđe) degitarizirane izvedenice New Order s češćim bangerima za njemačke podrume, malkice su im se primakle okolnosti stvarnog svijeta. Ova gayana koja se bendu pripisuje, s pravom ili ne, upravo se našla na udaru zloglasnih križara U ime obitelji, pa se sinoćnji koncert mogao doživjeti i kao nužan protest normalnog dijela javnosti. Istodobno glasan, jer Hemendex svirajući ne uzimaju predah, ali i tih, jer se u Kinu Grič okupilo niti pedesetak ljudi.

Prije domaćina, večer su vrlo dobrim setom otvorili slovenski kolege TRUS!, postave prilično slične onoj Hemendexa (pjevačica na basu, frajer na klavijaturama i, u ovom slučaju, bubnjar), ali koja dio istih sirovina koristi na znatno drugačiji način. Sam se bend opisuje preciznom matematičkom formulom – 45% alter, 20% garage, 17% punk, 10% synth, 8% electro new wave – koja zaslužuje i više od prolazne ocjene, ali koja je mene osobno navela na krivi trag očekivanja osjetno iskričavije i naoštrenije, a manje komunikativne muzike. Ali, kako je moja želja za utišavanjem buke u glavi bukom na svirci, koju usto treba i poduprijeti ako si dobar scenski radnik, rezultirala dolaskom na vrijeme, bio sam nagrađen nizom pjesama koje bi postava s gitarom vrlo vjerojatno pretvorila u efektne, blago pomaknute alter-pop stvari s okusom devedesetih. Naravno, izbor ili neizbor (ili reizbor) instrumenata također je jasan iskaz autorske namjere i muzičkoga ideološkog stava, a meni se činilo kako TRUS! svjesno žele ostvariti odmak od klasičnog pristupa pisanju, strukturiranju i izvođenju pjesama. Međutim, ni povremeno preuzimanje filmične ambijentalnosti, ni ritmične ekskurzije, ni finalni prelazak klavijaturista na saksofon koji je zvučao onako kako zamišljam da zvuči taj mitski skronk koji se spominje u tekstovima o free jazzu ili Kenu Vandermarku ili The Ex; ništa od toga nije me previše lišilo ugodnih asocijacija na pješčanik-noise Deerhoof i konkretniji ’90s revival na tragu naših Cripple And Casino, čijem su Darku posvetili nježniju od dvije pjesme koje su mi se najviše svidjele.

Ti su mi u snovima

Svibanj 13, 2013

Unatoč ispunjavanju lijepog broja potrebnih preduvjeta, moji se fanovski instinkti nikad nisu uspjeli sprijateljiti s radom odnedavno upokojene grupe Petrol, zbog čega se naš odnos sveo samo na onih nekoliko informativnih slušanja, kojima treba pridodati i ona kojima sam prisustvovao u naklonjenijem društvu. Vijesti kako je gitarist Ilija Duni gotovo paralelno javnosti predstavio svoju novu grupu, divnog i nekim čudom još neiskorištenog imena Ti, dvojac koji čini zajedno s bubnjarom Trajčetom Nikolovskim (Ljiljanin rod ili?), tako mi nisu poslužile kao melem na ranu, koliko tek kao dobrodošla informacija oko toga što okvirno mogu očekivati. Izvan sfere približnoga muzičkog izraza – a usporednosti itekako ima, koliko smijem tvrditi kao neveliki poznavatelj Petrolova opusa – brzina i definiranost istupa ponajviše su pokazale kako nije riječ o kratkotrajnom predahu prije sljedeće etape nego kreativnom potezu iza kojeg autori stoje cijelom svojom trenutačnom energijom, inspiracijom i uvjerenjem, a drugačije valjda i nije trebalo očekivati. Sumnja kako bi se moja rokerska zatucanost mogla nasukati o zloglasne elektronske pasaže u podlozi bendovih pjesama, na koje sam nailazio po opisima, odagnali su dobronamjerni savjeti pouzdanih prijatelja i znanaca – e, to su jednostavno lijepe pjesme.

I doista jesu, kako sam se uvjerio na preksinoćnom koncertu grupe u Kinu Grič, a propustivši bendov nedavni zagrebački debi u Peronu 8. Kao nekakav cross-programski dio Žednog uha i Subversivea održan kao zatvaranje potonjeg, koncert se odvio u dvorani iz koje nisu bili maknuti niti oni redovi fotelja koje treba skloniti za normalno održavanje žustrijih koncerata. Moja ugodna povučenost u svojevrstan polusan, kombinacija epski napornog basketa ranije te večeri (za one koji prate, u pobjedi 120-114 imao sam 23 poena i 18 asistencija) i udobne stolice u predzadnjem redu, nužnost sjedećih mjesta za potrebe filmskog programa razjasnila mi je i kao najbolje zamislive uvjete za premijerno slušanje sanjivoga, kaleidoskopskoga indie-popa grupe Ti. Popevši se na pozornicu bez ikakvoga signala prijelaza programa iz nastupa predgrupe Draft (uhvatio sam samo posljednjih nekoliko minuta ambijentalnog šuma koji je djelovao kao finale neprekidne polusatne auditivne masaže), Ti su se prvo zagrijali jednim instrumentalom, da bi moje naznake panike da su me savjetodavci ipak zeznuli potjerali nizom toplih, prozračnih pjesama gorko-slatkih melodija. Ne mogu se sjetiti da sam ijednog trenutka doista zaspao, ali sve i da jesam, znači da se muzika Ilije, Trajčeta (koji je jednako koliko i elektroničke bubnjeve svirao i raspoloženje publike, svojim sjedećim plesom i širokim osmijehom) i njihovih raznoraznih pomagala za valove i šumove probijala i kroz san, što je sasvim prikladno za muziku blago psihodelizirane omamljenosti.

Posljedična preslušavanja odličnih pjesama ‘Koliko dana’ i ‘Da ti želim dobra jutra’ pokazala su mi da se nisam prevario pronašavši sličnosti s grupom Tame Impala, na koju me bila upozorila kolegica Lana, iako sam se tijekom koncerta češće hvatao u prepoznavanju britanskog jangle-popa osamdesetih godina, osvježenog electro-kuckanjem rekuperirajuće lijenosti. ‘Regret’ kao ključna pjesma New Order, taj ugođaj, samo resetiran u underground-sigurnost te zaogrnut primamljivim šarmom horizontalnog odugovlačenja povratka u stvaran svijet. Među desetak izvedenih pjesama nisam uočio ni jednu koja bi bilo ispala iz brižno konstruirane atmosfere, bilo nagrdila privlačnost repertoara, simpatično privedenog kraju duhovito nekompliciranim pozdravnim tekstom posljednje pjesme regularnog dijela nastupa, nakon čega se dvojac vratio i na zasluženi bis. Na početku sam spominjao preduvjete koji često ili uvijek trasiraju koordinate odnosa bend-slušatelj; moje se uživanje u subotnjem koncertu grupe Ti možda i može objasniti ispunjavanjem sasvim slučajno itekako prikladno postavljenih popratnih okolnosti, samo što i to ispunjavanje netko treba izvršiti. Ti jesu. Ili: Ti jesi.

Storyteller

Svibanj 10, 2013

Kroz svoj već višegodišnji program Škrabice, Booksa se, uza svoje brojne preostale vrijednosti među kojima je posebno ističem kao utočište za svakodnevne pauze na poslu, promovirala i kao jedno malo ali slatko čvorište onoga što bi hrabriji među nama prozvali svojevrsnim bumom nezavisne kantautorske scene. Sinoć je na red sviranja u klubu došla jedna od cura oko kojih se ove godine zakotrljala čvrsta, zujeća priča, moja sugrađanka Lovely Quinces, koja se u ugodan prostor čiji ambijent odudara od atmosfere klasičnih svirališta – u ovome smislu nabolje – baš fino uklopila. Naime, na dosadašnjim Dunjinim nastupima u nekoliko sam navrata osjećao raskorak između sigurnosti materijala i pomalo nepotrebnih izljeva osobnog nemira u vidu prekomjerne priče između pjesama, nemira koji možda jest logičan za autoricu čiji je talent znatno širi od njezina konkretnoga izvođačkog iskustva, ali nije nužno i najzabavniji za slušanje. Kao književni klub čiji se programi najčešće svode na različite promocije ili tribine, Booksa pričanje jednostavno ne samo da trpi nego i ohrabruje, što je Dunja sinoć iskoristila za nastup koji bih mogao opisati kao inačicu emisije Storytellers, ujedno i svoj najbolji koji sam osobno čuo.

Osim što su pjesme koje su se već profilirale kao potajni hitići – prije svih ‘Wrong House’ – bile izvedene izrazito autoritativno, ekspresivnim glasom i stilom sviranja akustične gitare koji me paletom ritmičnih dionica podsjetio na ono što u drugačijem kontekstu radi Billy Bragg, te bile poduprte jednom novom pjesmom čiji je kraj naprosto zaledio žile te udomaćenom obradom ‘Hot Knife’ Fione Apple, ovaj put me umjereno zabavila i rječita konferansa u najavi svake pjesme. Možda je anegdoti o neplaćenom računu za struju nedostajala efektnija poanta, a proglas suvišnosti iPhonea me podsjetio tek da na svojem uređaju provjerim poruke, pozive, mail, Twitter, komentare na Potlisti i Gorili, vremensku prognozu za vikend i raspored NBA playoffa, ali je većinski dio ostatka uspio približiti curu iza pjesama, što je ovome tipu kantautorske muzike uvijek jedan od podteksta. Ono što sam dosad smatrao blago iritantnim – kao Splićo, na tu sam se specifičnu frekvenciju ženskoga glasa itekako imao prilike naviknuti, ali i iscrpiti golemu zapreminu strpljivih rezervi – jučer se u Booksi naprosto pokazalo djelom Dunjine osobnosti. Da ne voli pričati, čini se, ne bi voljela ni dijeliti svoje osjećaje, misli i zapažanja u pjesmama, koje svakim novim slušanjem doživljavam kao potpunije i uvjerljivije. Sinoć ih je odsvirala sedam ili osam; materijal za kakvo studijsko izdanje – ne mora odmah album, EP bi zapravo bio poželjniji – akumuliran je u dovoljnoj mjeri.

pH-vrijednost

Svibanj 7, 2013

Upravo dok smo čekali ne baš izvjestan bis sinoćnjega odličnoga koncerta Purling Hiss, odsviranog u atmosferi ne pretjerano posjećenog tuluma u malom pogonu Tvornice, legendarni kolega i kolega u bivanju legendom Leo me zaskočio luđačkog pogleda i neutemeljenih optužbi: Znam da ćeš srat, ali ovo je bio koncert godine, a imaju i album godine! Nisam se stigao niti pridružiti njegovoj procjeni, spuštenoj za poneku zapravo nevažnu nijansicu, kad su se Mike Polizze i njegova stamena ritam sekcija vratili na pozornicu, rušeći kako definiciju bisa kao vraćanja na stejdž uslijed toga što te barem jedna osoba iz publike vatreno poziva natrag, tako i stabilnost naših dotadašnjom slatkom bukom već pomaženih ušiju indie-jamovima ‘Voices’ i ‘Passenger Queen’. Neke pjesme imaju solaže, a neke solaže imaju pjesme – kod Purling Hiss ponajviše veseli precizan osjećaj za pravi omjer obje kategorije. S Leom se slažem u dojmu kakvoće aktualnog bendova albuma ‘Water On Mars’, kao i koncerta na kojem su ga sinoć promovirali, samo što moja oduševljenost ipak ne prelazi u crveno ferceranje, ostajući na razini prihvatljivoj čak i dosadnom inzistiranju na objektivnom. Međutim, kako i sam uvijek više vjerujem onima koji se od potpune sreće raspamete nego onima koji od nje bježe, potpuno razumijem prijateljevu reakciju, pogotovo stoga što su većim dijelom sinoćnje svirke Purling Hiss doista djelovali kao legitimni kandidati za naslov ponajboljeg i najpouzdanijeg power-trija aktualne indie-scene.

Pomalo razočaran brojem nazočnih koji se nije dobacio niti do pedeset – prvi dan tjedna, kišica, koncertna gužva Žednog uha, bend ipak bliži iskusnijim arheolozima američke nezavisne scene negoli kužerićima koji su pohrlili na Suunse i Maca DeMarca – nisam se mogao oteti dojmu kako su Purling Hiss odsvirali onoliko bolji koncert koliko je na nastupu Dinosaur Jr. u susjednome velikom pogonu bilo više ljudi. Nisam lud tvrditi kako Purling Hiss već sad imaju podjednako kvalitetan i konkretan opus iza sebe, ali ovaj tajni pogodak od albuma ‘Water On Mars’ bi me učinio još luđim kada bih bahato proklamirao kako to zasigurno jednom u budućnosti neće ostvariti. Mascisove i Louove svirane pjesme jesu, jednostavno rečeno, bolje, ali su Polizzejeve krasne ‘Mercury Retrograde’, ‘Mary Bumble Bee’ ili neočekivano osvježena ‘Almost Washed My Hair’ sinoć, još jednom jednostavno, naprosto bile svirane bolje, strastvenije i unesenije. Naravno, Dinosaur Jr. ne navodim pukom koincidencijom mjesta održavanja, jer su Purling Hiss, iako djeluju zapušteno i nemarno, najvredniji učenici te slacker/classic škole, baš poput svojih filadelfijskih scenskih pajdaša The War On Drugs ili Kurta Vilea. Kao takav, bend je to koji svoju sviračku strast ne ispoljava scenskom ekstrovertiranošću koliko jednako očitim unutarnjim izgaranjem svake note i svega što u nju stane. A može stati doslovno sve, od aktivnog propitivanja egzistencijalnog problema koji pojedinog mislioca tišti do omamljenog prepuštanja betonirajućem ritmu izmjena ljupkih melodija i gromadnog kotrljanja od Hendrixa do Grand Funk Railroad.

‘Water On Mars’ bio je odsviran umalo u cijelosti – kužim izostavljanje parkirališnog folka ‘Rat Race’, ali je ‘She Calms Me Down’ naprosto morala biti ugurana u set listu, makar kao predah između pirotehnike – s osobnim vrhuncem u ‘The Harrowing Wind’, čije su me pustinjska pop-psihodelija i međuigra Mikea i basista Kiela Everetta podsjetile na dragu braću Kirkwood. Ostatak sveukupno jednosatnog nastupa popunile su pjesme sa starijih izdanja grupe, čije su zamagljenije, bučnije strukture Purling Hiss sinoć lakoćom apdejtirali u svoje aktualno ruho, podjednako glasno, ali zato znatno otvorenije i publici konvencionalnijeg ukusa. Kako i sami kažu u poletnoj ‘Rat Race’, sinoć odsviranoj usred eksplozivne prve trećine koncerta, everybody wants to have a good time, što je uvijek lakše postići kada bend barem ovlaš pokazuje kako nije zatvoren isključivo u svoju mentalnu garažu, koliko god se u njoj ipak ugodnije osjećao. Bendovo cijepljenje komunikativnosti i odjebavanja, poletnih melodija i čvrstoga žičanog zida, nezavisnog kuliranja i otkrivanja prašnjavih kovčega šezdesetih razrogačenih očiju, u nekoliko mi je navrata izazvalo utrobnu reakciju usporedivu s onom doživljenom prije kojih mjesec dana na koncertu The Men. Današnje racionalno omjeravanje otkida neke bodove za Purling Hiss, zbog jedne do dvije manje usisavajuće pjesme, ali instinktivna je reakcija vrlo često poželjnija sutkinja.

Zvijezde su ga pozvale

Svibanj 6, 2013

Nemam pojma kakve je i koje ciljeve, ako uopće, Mac DeMarco postavio pred sebe i svoju muzičku karijeru, možda mu je sama pomisao na to da se njegovo plinkanje po žicama i riječima može smatrati karijerom potpuno odbojna ili još i više smiješna, možda mu je statusna faza u kojoj se ovih dana nalazi previše ili, zašto ne, premalo, ali mislim da smijem procijeniti kako se ovaj kanadski pretendent trenutačno osjeća prilično dobro. Gotovo pa univerzalna prihvaćenost njegovih prošlogodišnjih ploča ove se sezone nadogradila i dalekim prekomorskim svirkama koje uključuju i nastupanja u nekim tamo Hrvatskama, od kojih se u ovoj jedinoj pravoj, našoj Hrvatskoj preksinoć u Kinu Grič okupilo nekoliko stotina (oko kaže barem za trećinu više od nastupa Chucka Propheta na istome mjestu, ako ne i više) izrazito dobronamjernih i rasplesanih fanova, tako da su se čak i stražnji redovi gibali u ritmu Macovih pjesama. Spoje li se takve eksterne okolnosti s ionako skakutavim pjesmicama – daljnjim rođakinjama onih Vampire Weekenda, ali kojima si starci nisu mogli priuštiti apliciranja na elitne fakultete te posljedično buđenje interesa za druge kulture – a koje stoje u pogonu Macova rada, onda nije uopće čudno što je ovaj koncert bio jedan od najveselijih indie-pop koncerata koje smo u Zagrebu doživjeli u posljednje vrijeme. Ponuda ovogodišnjega omiljenoga Žednog uha možda jest nešto tanja po pitanju indieja i mekših gitara, no Mac se već pri samom početku pobrinuo da deficit broja nastupa nadoknadi neobuzdanim prštanjem same svirke.

Međutim, prisjećanje na kućna preslušavanja Macovih radova pomalo će poljuljati uvjerenost u slavlje veselja i njegovih posljedica zadobivenu u Griču, jer se elegancija gitarskih dionica često izmigolji i prema ponešto melankoličnijem krajoliku. Susret sveden samo na tekstove, lišen zvučne pratnje, mnoge bi pjesme pročitao kao nešto što bi u tmurnije vode poveo i manje vješt kormilar od Marka Kozeleka, koji bi to mogao učiniti i s hitovima Pitbulla ili PSY-a. Pretpostavljam da je upravo zbog toga Mac DeMarco na brojnim mjestima, makar blagonaklono, proglašavan svojevrsnim simpatičnim prevarantom, a kolegica Andrea ga je u svojoj recenziji čak bila nazvala i bleferom. Mojemu dosadašnjem razumijevanju i slaganju s većinom napisanog u subotu se ipak prepriječio koncert, na kojem mi je postalo jasno da Mac sve što radi radi potpuno iskren, samo što, kao i svatko od nas, svoje osjećaje naprosto nije sposoban nivelirati u jednu ravninu. Zašto bi, doduše, i htio? Pišući pjesme, piše ih iz kojega god motivacijskog spektra pojedinog trenutka, od zavođenja cure do truljenja u suburbiji, te se one mogu zaustaviti na bilo kojoj točki od ushita do zazora, pri čemu se meni osobno čini kako one svoj put češće završavaju na, uvjetno rečeno, mračnijoj polovici. Ali, kad pjesma krene u muzičko oblikovanje, a posebno u stadij studijskog snimanja, iz Maca i njegovih suradnika jednostavno proviruje iskonska sreća sviranja, umjetničkog izražavanja osobnosti kroz instrumente. Koncerti su, tako, logična finalna instanca pjesme kao dokaza postojanja lijepog, a to jednostavno moramo proslaviti, zar ne?

Uživo se Mac zato u svojem jednosatnom repertoaru – da nije bilo pauza zbog tehničkih problema i nešto dodatnih pizdarijica koncert bi trajao još bombastičnijih pedesetak minuta – oslonio na najefektnije komade, izostavivši ovih nekoliko kvalitativnih crnih rupa s albuma, kao i pjesme koje ipak nije mogao prevesti na prevladavajući ton koncerta. Ušavši u dvoranu taman prilikom privođenja prve pjesme kraju, nisam skužio je li bila riječ o sjajnoj ‘Cooking Up Something Good’, ali mislim da ne bi bilo smisla da je nisu uopće svirali. O propustu nisam imao previše prilike zdvajati jer su se super stvari izmjenjivale jedna za drugom – od ‘The Stars Keep On Calling My Name’ preko ‘Ode To Viceroy’ do ‘Baby’s Wearing Blue Jeans’ – mada ne i kao na tvorničkoj traci, jer se razgaljena četvorka na stejdžu za moj ukus prečesto zamarala nebitnim pojedinostima, kao i bubnjarevim rođendanom. I jedan ‘Happy Birthday’ je bio viška, dva su bila iritirajuća. Sličnu reakciju izazvao mi je i zajebantski muso-jam medley pri kraju regularnog dijela programa, jer su pjesme Metallice i Toola (ili je to bio Muse, ta dva benda uvijek miješam?) nešto čijim se nepoznavanjem dičim. Momci se u divljini ipak nisu zadržali previše, jer je natuknuto s ‘Takin Care Of Business’ (čini se kako su se nakon foršpana ‘The Watch’ BTO razotkrili novijoj generaciji kulera) bilo potvrđeno epskim singalongom Neilove ‘Unknown Legend’, u kojoj se Macovom bendu pridružila i drugarska svita otvarača Seana Nicholasa Savagea, kojeg sam nažalost propustio. Jebiga, jeftin sam i to ne poričem, uz Younga mogu sve oprostiti.

Samo što koliko god jeftin bio ja sam, Macov je bend svaku pjesmu ipak svirao kao da je svatko od nazočnih u publici posljednja osoba koju moraju impresionirati prije zaslužene nagrade. Zato me navedena odugovlačenja između pjesama i nisu razjarila kako to inače znaju; naprosto je nemoguće da čekanje na, recimo, ‘Rock And Roll Night Club’ ili fenomenalnu ‘Freaking Out The Neighborhood’ zasjeni samo sviranje tih pjesama, koje su jangle-glamu studijskih verzija ostale vjerne istodobno ih malčice očvrsnuvši za potrebe živog nastupa. Nominalno lijeni slackerski klinci, Mac i pajdaši su se u nekoliko navrata prepustili i primordijalnom instinktu razoružavajućeg bučanja pri krajevima pjesama, što je bila egzibicija koju je znatno lakše poduprijeti od lagano bljutavog jazzyranja. Dirljivu ‘My Kind Of Woman’ Vrana je opisao kao nešto od čega bi U2 napravili svjetski hit, a mene je više podsjetila na nekakav match-made-in-’70s-heaven Stevea Millera kao vokala Steely Dan. Uprava je ta pjesma na neki način najavila onu ekskurziju po većim i manjim klasicima, nastavljenu terasastim pozdravom ‘Still Together’ i na bisu odsviranom ‘I’m A Man’, kao stvorenom za špicu nekoga zaboravljenog filma New Hollywooda. Bešavnim, instinktivnim spajanjem više na indie-pop naslonjenog prvog dijela svirke s naizgled više retro stiliziranjem drugog, Mac DeMarco je pokazao kako mu se umješno supostavljanje (ne samo) tih dvaju pristupa na njegovim pločama nije naprosto dogodilo sretnim stjecajem okolnosti, nego da itekako dobro zna što radi, što želi i kako to postići. Ali se pritom i predobro zabavlja a da bi ga pretjerano brinuli povremeni promašaji, jer je pogodaka, a kakav je svakako bio i preksinoćni koncert, znatno više.

Suunce sije mrak

Svibanj 3, 2013

Slušajući muziku za mlade koju su simpatični Kanađani Suuns sinoć izvodili u izrazito raspoloženim fanovima fino ispunjenom malom pogonu Tvornice, naizmjence sam se osjećao mlađi nego što jesam i stariji nego što jesam, u pojedinim trenucima i istodobno. Nije da mi treba posebnih ili posebno znakovitih razloga za osjećanje metuzalemskog tereta – o tome u ovim izvještajima jadikujem gotovo redovito – ali sinoć me je na to natjeralo ono, zapravo zločesto, pokroviteljsko prepoznavanje mladenačkih zabluda u stavovima benda i užitku koji je pružao publici. Naime, Suunse sam kao mlađariju bio prepoznao još kod informativnog slušanja debitantske im ploče, prije nego što sam im ugledao nevina lica, i to ne zbog toga što pojedini žanrovi više odgovaraju pojedinim životnim razdobljima, nego zato što me njihova eklektična zvučna slika nepogrešivo podsjetila na muzičke kolekcije svakoga od nas fanatika u njegovim ranim dvadesetima. Tad jednostavno gutaš sve, prije nego što nakon određenog vremena jednostavno priznaš sebi da će te uvijek iskrenije zanimati koliko god derivativan country-rock Deadstring Brothers bio od ne znam koliko originalnih i revolucionarnih techno simfonija Spring Heel Jack, ili koji već njihovi aktualni pandani bili. Suuns naizgled dalek put od pomalo nagnutih synth-pop hitića osamdesetih do hipnotičke vage koja omjerava post-punk i post-rock prelaze začuđujuće brzo i uvjerljivo, valjda zato što su pronašli tajni prečac na kojem uopće nema zapreka u vidu rokerskih ostataka, osim tamo gdje se začuju odbljesci Stonesa u odbljescima Primal Screama i njihove drogirane party-psihodelije. Želeći Suunsima ukazati da su upravo tada najbolji, dok su oznojeni prvi redovi na sve reagirali jednako oduševljeno, priznao sam si raskorak izazvan godinama.

Međutim, eklektika ovog benda, barem na energičnim koncertima koji se nalaze i negdje na pola puta do kakvoga mračnijega plesnog diska, prije svega se uoči sa strane, razmišljajući o onome što se ima prilike čuti. Korištena kao smjesa od koje se pjesme peku, za vrijeme njihova izvođenja kao kompaktnih i pokretnih komada vrlo je teško razaznavati sve elemente, dok god je slušatelj spreman prepustiti se ritmu. Neko mi je vrijeme, priznajem, trebalo; uvodnih nekoliko stvari natjeralo me pomisliti kako je pokušaj traženja odmora od cjelodnevnoga radioaktivnoga buljenja u ekran bilo pogrešno potražiti na ovoj svirci, sve dok se dulji, rasplinutiji pasaži s početka nisu izmakli ustranu pred pop pjesmama hipsterske mladeži koja se još uvijek srami priznati da voli pop. Groove mi je počeo pomicati kukove i lagano lomiti koljena, pa mi je postalo jasno zašto se o njihovom nastupu na premijernom Terraneu pričalo kao o jednom od najboljih malih nastupa festivala. Iako je muzika Suunsa jednim dijelom konstruirana od zamračenih, zagušljivih, klaustrofobičnih ambicioznosti, čini mi se da joj otvoreni prostori omogućuju svu potrebnu širinu za tripanje koje pokušava simulirati ili pospješiti. Barem u drugom dijelu sinoćnjega jednosatnoga koncerta, kojemu su na bisu bile pridodane dvije najtoplije pozdravljene pjesme, bend je vrlo sličan efekt uspio izazvati i u klubu.

Tatica u formici

Svibanj 2, 2013

Negdje po sredini svojega profesorskog nastupa u prekrcanom Peppermintu s noći utorka na srijedu, debelo ovjerena hip-hop legenda Big Daddy Kane publici se obratio s pitanjem tko od prisutnih ima 25 ili manje godina. Potvrdna reakcija barem dvije trećine kluba nije me samo ucrnila sad već redovitim podsjećanjem na moj sve obimniji staž s one strane i ne samo te dobne granice, nego mi je sa svih strana rasvijetlila i činjenicu koje sam, naravno, itekako svjestan, ali priznajem da je u radnoj memoriji ne koristim baš uvijek. Naime, želeći ukazati na neokaljani status jednog od svojih klasika iz kasnih osamdesetih, zlatnog doba hip-hopa (iako ja osobno takvim smatram period od barem desetak godina poslije), BDK je, možda i namjerno, ukazao na starost odnosno odraslost samog žanra, koji se svijetom raširio unutar okvira rokerske popularne kulture, ali koji nikada nije sebi dopustio igrati ni po kojim drugim pravilima osim onih vlastitih, ma koliko se i ona sama mijenjala iz faze u fazu. Zbog svega toga mi i nije previše, možda čak ni uopće, smetalo Kaneovo posezanje za standardiziranim fintama podizanja atmosfere (tipa when I say ovo you say ono i slično) i odavanja počasti nesretnim fallen soldiersima. Znatna je razlika kad ih se laća osoba koja je u igri gotovo od samog početka, pa razvoj žanra/kulture s pravom doživljava s osobnim ulogom te prihvaća i njegove anomalije, te kad ih radi nadobudni frajer koji samo slijedi utabane putove, koliko god olinjali oni bili.

Međutim, to je ionako bio tek začin, i to onima s dobrim namjerama nimalo neizbježan začin, vrlo mesnatoj i masnoj osnovici strukture nastupa, organizirane oko toliko nezaboravnih kamena temeljaca hip-hopa da sam dobar dio stihova prateći odrepao i ja sam, inače ne preveliki poklonik old schoola. Samo što se Kaneov rad nikako ne može dostojno opisati olako ga smještajući isključivo u staru školu, jer je stvarima poput ‘Set It Off’, ‘Smooth Operator’ – čiju je prvu kiticu u drugom dijelu čak i ponovio, na zahtjev nekoga zakašnjelog fana – ili svojim dijelovima ‘The Symphony’ na licu mjesta pokazao sve ono što smo o njemu kao o presudnom utjecaju na novije članove kanona (Jay-Z, GZA…) slušali i čitali. Ovo je još uvijek škola u kojoj se svašta pametnoga i važnoga može naučiti. Realno, nije veliki tatica sad baš ni toliko velik i star; sa svojih nepunih 45 godina još je u vrhunskoj fizičkoj i izvođačkoj formi, koja se očitovala u energiji tijekom izrazito gustih pedesetak minuta nastupa, kao i izražajnosti flowa čak i kod najbržeg mitraljiranja. Jednom od klasičnih primjera MC-ja za MC-je ne pada na pamet srozavati ugled tražeći pomoć bekera ili hypemana koji bi ga odmorio na krajevima lajni, da uhvati dah, pa Kane nastupa samo u pratnji DJ-a, kako i priliči jednome od začinjavaca cijele igre. Ako ćemo cjepidlačiti, jedinu promjenu jesu osigurale godine, jer se duplo starijem čovjeku glas ipak nešto dodatno produbio.

Koliki god obožavatelj hip-hopa bio, priznajem da i njegovim nastupima pristupam iz pozicije čovjeka odgojenog na gitarama i rokenrolu, pa dobar dio mojih prigovora izvan sfere onih upućenih manjkavosti flowa ili naprosto lošim pjesmama zaista dolazi iz sustava vrijednosti organiziranog na ipak drukčiji način. Samo što se minusi gore spominjanih razvlačenja živih susreta vide i na reakciji publike, a Kaneov je tečan, sklizak show bio mnogo bliže vrelom kaosu kakav je, primjerice, u polupraznoj golemosti dvorane bio izveo Styles P. na rođendanu studija Morris, negoli šupljikavosti pojedinih Wu-doajena koji u krcatoj Akvi nikako ne uspijevaju povući pravi zamah (naravno, ovo se ne odnosi na Ghostfacea). Pametno se oslonivši na pjesme iz enciklopedija, čiji su više na suhoću čistoga groovea negoli moderne produkcijske igrarije orijentirani beatovi dušu dali za građenje koncertne atmosfere, Kane je među ‘Rest In Peace’, ‘Warm It Up, Kane’ (u kojoj namecheck ide i Bruceu Springsteenu) te nezaobilaznu ‘Ain’t No Half Steppin” – logično popraćenu najvatrenijom reakcijom – ugradio i nužna odmorišta za dušu. Prije finoga zborskog pjevanja sempla iz ‘Rap Summary (Lean On Me)’, na repertoaru se našla i jedna nova pjesma aktualnoga Kaneova projekta, supergrupe Las Supper koja je prije koji tjedan izbacila album koji još nisam slušao. Uživo, njezin me se spoj novomilenijskog NY-oslanjanja na soul šezdesetih i čvrste ’80s ritmike u flowu prilično dojmio, pa se ne bih bio bunio da je album bio promoviran malo opsežnije.

Samo, doista ne znam gdje bi se za takav potez pronašlo opravdanog mjesta. Big Daddy Kane – što nikako nije pokuda njemu koliko konstatacija takvog razvoja situacije koji ne daje baš svakome ono što se činilo da je zaradio – trenutačno u ovom dijelu Europe održava možda i posljednju etapu određenoga pobjedničkoga kruga. Ako mu je neke od pjesama moguće i dosadilo izvoditi već više od dva desetljeća, publici u Peppermintu do preksinoć ih nije ni bilo moguće dosaditi uživo slušati. Nije ni poslije preksinoć.