Archive for Kolovoz 2011.

Pouzdana revolucija

Kolovoz 31, 2011

Negdje krajem prošle godine, upravo u vrijeme kada je bend bio objavio svoju drugu ploču, počelo mi se činiti kako bi Erotic Biljan & His Heretics možda i mogli napraviti korak naprijed u odnosu na svoj status klupske rokerske atrakcije. Ne da smatram kako se od toga može ili mora bolje, ali mnogo je zagrebačkih bendova u pojedinim razdobljima svojih postojanja imalo solidnu prođu u tzv. underground okruženju, samo da bi uskoro nakon toga nestajali s vidokruga ili prestajali s radom. Snimke Hereticsa bile su odrađene maksimalno profesionalno a bez iznevjeravanja nužnosti žanrovske prljavštine, na koncertima bend već godinama nepogrešivo pruža goleme količine energije i zabave, a čak su i recenzije bile brojne i pohvalne. Osobno mi se život ni najmanje ne mijenja ovisno o tržišnoj veličini bilo kojeg benda, ali uvijek mi je drago svjedočiti probitku benda sa scene, iz podruma i klubova u koje zalaze rijetki, prema ne baš dvoranama, ali barem klubovima u koje zalaze mnogi. Naravno, ako je samim članovima benda to okej. Međutim, evo nas na ulazu u posljednji ovogodišnji kvartal, a Hereticsi su još uvijek tamo gdje su bili i lani, ali i prije nekoliko godina. U čemu nema apsolutno ništa loše, jer, s druge  strane, nije da baš na bacanje imamo bendova ovog tipa, uigranih ekipa iskusnih rokerskih mačaka koji publiku možda više ne mogu ne znam kakvom originalnošću ili svježinom pojave očarati, ali definitivno još manje mogu neusviranošću ili oklijevanjem razočarati. Sat vremena brzog, znojnog rokenrola negdje na pola puta između žešće varijante Flamin’ Groovies i The Fabolous Thunderbirdsa kada smanje blues i pojačaju punk, predana svirka, zujanje u ušima i to je to. Sinoćnji se koncert benda u Hard Placeu nije ni po čemu razlikovao, od uvodne ‘Rock’n’roll Revolution No. 5’, koja bi trebala otvarati svaki koncert ne samo ovog benda, do standardnih ‘Supersticky’ i ‘Devil Stole My Records’ na bisu, Biljan i Heretici su još jednom pokazali kako im kod nas, a ni šire, u žanru kulerske žestine nema previše takmaca, kao i to da je svaka rasprava o potencijalu ili potrebi prelaska na (eterično definiranu, treba priznati) višu razinu potpuno nepotrebna. Naravno, s obzirom na to da je riječ o muzici koji ne igra toliko na srce i emocije koliko na strast i energiju, koncerti Hereticsa meni u sjećanju ne ostaju zacementirani kao samodostatni podsjetnici na vremenska razdoblja u kojima sam ih gledao, nego se svi zajedno spajaju u jednu, iznimno kompaktnu sliku, u kojoj se mijenjaju samo kulise. Dobra je stvar što je ta slika dostatno bliska onoj arhetipskoj slici klupskoga rock koncerta uopće. Za ulogu predgrupe iskusnjare su pozvale mladiće iz benda Two Faces Of Gala (Svilan?), pripadnike nove generacije inficiranih zombijevskim virusom rudimentarnog rasturanja temeljne palete gitarskih akorda. Na gitari i vokalu koji pjeva je onaj simpatični sveprisutni klinjo iz Revolts! i What’s On TV Mama, koji ima sve preduvjete za biti najveća faca u školi, osim onoga najvažnijeg, a to je nemanje utjecaja na činjenicu da curice ponajvećma slušaju neke sasvim stote stvari od garažnog rocka. Preboljet će. No, uza sve dužno poštovanju njemu i ritam-sekciji, razlog zbog kojeg ovaj bend morate pogledati nađete li se kojim slučajem u klubu u kojem sviraju, jest drugi vokal, onaj koji se dere i urla, onda kada nerazumljivo ne grguće, mislim bivši (?) pjevač Roadkill Egzotix. Tip prvo ritmično pleše u, za prilike domaće demo scene, potpuno nesamosvjesnoj maniri, pa onda pada na koljena u transu, i završava cijeli plesni program ležanjem na podu, ne stejdža, nego prostora za publiku. S time da ga se cijelo vrijeme gotovo ništa ne razabire u vokalnom planu, jer sve ozbiljne pjevačke dužnosti vrši kolega! Kralj! A kako ja volim vidjeti ljudi koji se zabavljaju sramoteći se, tako mi je mlade nade bilo okej gledati. Slušanju se naprosto nisam uspijevao posvetiti.

Sunce ne silazi

Kolovoz 23, 2011

Možda nam se ljeto samo željelo dječje narugati opskrbom najtoplijim ovogodišnjim danima tek u drugoj polovici kolovoza, a možda je i njemu samom dosta umjetnog ljudskog prilagođavanja vlastitih godišnjih ciklusa izmjeni godišnjih doba. Baš smo se i mogli dosad već i naviknuti na sve prilike. Bilo kako bilo, sva žeravica koju smo trpjeli dosad ovih se dana pokazuje nedoraslom aktualnom pravom paklu, u svjetlu čega otvaranje jesenske sezone kluba Hard Place, održano prekjučer, gubi svaki smisao. Odnosno, smisao gubi samo taj nominalni status otvaranja jesenske sezone, a ne i fenomenalan nedjeljni koncert, jer sve je izglednije kako u nas koncertna sezona traje all-365-long, osim možda tamo na prijelazu iz jedne godine u drugu, kad mamurluk i lijenost nikako da jenjaju. Moja je procjena kako se smucanje mahera Eddieja Spaghettija ovim krajevima samo slučajno poklopilo s, ruku na srce, nategnutim krajem ljeta (ali zato svakako poklapajućim krajem većine godišnjih odmora!), pa je iskusni Pišta pokazao kako ima dobro srce, ali i dobar osjećaj za biznis. Kad su već ionako svi kilavi ili odsutni, neka koncert bude besplatan! Neka bude i roštilja! Neka i on bude besplatan! Svaka čast, majstore, bend ti nisam volio, emisiju sam gledao samo zato što sam bio fanatik koji je gledao sve, koncerti koje uglavnom organiziraš su mi dosada (besmrtnim Mooseovim riječima: Hard Place stvarno izgleda kul, samo da nije postera Erica Sardinasa, Joea Bonamasse, Billa Wymana i sličnih sumnjivaca na zidovima), ali za ovo u nedjelju, još jednom, svaka čast! S obzirom na to da sam se ionako bio tovio cijeli dan, nije mi se dalo u klub zaputiti tako da stignem na najavljeni početak žderačine u 19 sati, ali s drugim obzirom na to da je komada mesa bilo i debelo iza 21 sat, zaključujem ili da je bilo obilno, ili da je bilo kasnilo. S trećim obzirom na to (jebote, totalno sam obziran) da se klub nalazi u centru grada i da nema svoje travnato dvorište, bili smo uskraćeni za žuđeni doživljaj pukog savršenstva, sanjani odlazak na roštilj u nečiji vrt, gdje bi se našli i Eddie, njegovi brkovi, rejbanke, šešir i akustara, pa bi on malo zabavljao veselu ekipu selekcijom vječnih klasika iz obaju muzičkih žanrova (country i western, ili rock i roll, ili pop i punk, ili ritam i bluz… Nekoliko je pretendenata u paru na laskavi naslov), između dvije ture skinute s pečenja. Međutim, suština svega ipak je lakoćom uhvaćena, a ona je da Eddie svira dobru pjesmu za dobrom pjesmom, a mi se zabavljamo, a pozadina i okolnosti cijele priče u takvoj su konstelaciji snaga u kojoj pjevam ‘Roadworn And Weary’ ili ‘Killer Weed’ sasvim nebitne. Opušteni zajebant Eddie istodobno je i pravi profić i panker-mudrijaš koji svoj vlastiti profesionalizam ismijava – nemoguće je ne primijetiti cinizam kojim odmah nakon prve pjesme traži što strastvenije divljanje publike nakon završetaka pjesama, kao ni to da to ipak uredno traži te upućuje publiku do štanda s cedeovima i majicama. Na kojem, u još jednom zaokretu, ne nudi ni jedan jedini primjerak aktualnog mu samostalnog albuma ‘Sundowner’ (skroz kul ploča, za granicu upada u top 50 uglednih Goginih godišnjih 87), jer su noć prije prodali i zadnji! Pa je stoga shvatljivo zašto je najavljeni promotivni blok srezan odmah nakon jedne jedine stvari, ‘Jesus Never Lived On Mars’, da bismo se vrlo brzo vratili u dobro poznate vode favorita iz kataloga Supersuckers, kao što je himna ‘Creepy Jackalope Eye’. Uz pjesme koje je za bend i solo karijeru napisao sam, ostatak večernjeg repertoara ispunile su obrade s njegovih samostalnih albuma, čiji raspon od kantautorskih country klasika do žestokih pjesama neshvaćene mladeži odlično ocrtava i cijeli Eddiejev autorsko-izvođački, a čini se i životni, habitus. U kojem onda nema ništa sporno u tome da je osoba zadužena za prodaju merchandisea njegov desetogodišnji sin Quattro (da, onaj iz suludih izvedbi s krajeva albuma, a nazvan tako vjerojatno zato što je Eddieju četvrto dijeto), koji bi u to doba možda ipak trebao spavati, a ne se povlačiti po kojekakvim kafićima, iako je atmosfera u nedjelju bila sasvim prijazna i opuštena, bez kvarnih posljedica za dječačku psihu. Izuzmemo li Eddiejevo inzistiranje da ga na kraju svi pozdrave visoko uzdignutim srednjim prstima, da ima za uspomenu. Quattrova uloga, međutim, nije samo ona menadžera za majice, dečec (alo, Pauletiću!) se u jednom trenu i popeo na pozornicu i odsvirao svoju pjesmu ‘Lazy Day’, koja zvuči kao tek nijansu manje rafinirana verzija nečega s Conorovih albuma ‘Water’ ili ‘Here’s To Special Treatment’. Ponosni tata sve je snimio mobitelom, da se baki ima nešto za pokazati s ljetnih praznika, a onda se vratio svirki i dovršio svoj fini, neopterećeni jednosatni set, za čiji je kraj ostavio i dvije pjesme najveće od svih, ‘Pretty Fucked Up’ i ‘Born With A Tail’. Koje je nepoznati netko ranije bio zatražio nakon što je Eddie upitao raju što bi željela čuti. Normalno da ću to svirati, samo poslije, odgovorio je, i to jest bilo normalno očekivati, zbog čega ja osobno to nisam ni pomislio učiniti, iako su mi obje masu drage. Pitate se koja je od pjesama moja zasluga? Pa, ‘Breaking Honey’s Heart’, naravno! (Prije Eddieja svirali su i Ivan Vragolovich i Jurica Geci, koji bi bolji dojam ostavili da su set skratili za dvije pjesme.) Set lista: Gotta Get Drunk – Roadworn And Weary – Breaking Honey’s Heart – Little Ol’ Wine Drinker, Me – Doublewide – Bottom Dollar – Roamin’ Round – Sleepy Vampire – Cocaine Blues – Supersucker Drive-By Blues – Jesus Never Lived On Mars – Creepy Jackalope Eye – Lazy Day – Killer Weed – Carry Me Home – Pretty Fucked Up – Born With A Tail

R.I.P. Jerry Leiber

Kolovoz 23, 2011

Prvi gospodar riječi.

Keep The Fire Burning vol. 9

Kolovoz 20, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=YdVhIbiIBC0

http://www.youtube.com/watch?v=eOi0tC00Luc

…like my father before me I will work the land, And like my brother above me who took a rebel stand…

 

 

Tako sam zgotovio ljetne praznike

Kolovoz 16, 2011

Još uvijek omamljeni vrhunskim pijanstvom Terranea, koji se već nakon prvog izdanja prometnuo u hrvatski naj festival, mnogi su se kolege muzikoljupci zaželjeli odmaranja ušiju i vraćanja u nešto ležerniji, uhvatljivi ritam, a i sam sam ovdje na Gorili jadikovao u tome smjeru. Samo, jedno je ishitrenost trenutnih odluka, temeljenih na potpunoj slomljenosti – Neću više nikad popit ništa u životu, majke mi! ili Znaš šta, dosta mi je muzike bar još misec dana, ako ne i do Fleet Foxesa – a nešto sasvim drugo neupitno životno opredjeljenje hranjenja srca i duše najkvalitetnijim sastojcima. Roditelji često mene i moje prijatelje zaskoče pitanjima o nužnosti konačnog uozbiljenja i preraspodjeli prioriteta, ali to čine ne shvaćajući da je muzika u rangu kruha, vode, ljubavi i narančaste lopte. Bez nje, i njih, nema života. Pa dok ste se vi vraćali doma, tročlana ekspedicija (Ugledni, Trener Đira i vaš reporter, poznat i kao Jedini koji donosi pravu istinu) iz Šibenika se u nedjelju odvezla u Zadar, na dugo iščekivani i u ovom kontekstu potpuno neočekivani prvi hrvatski nastup legendarnih The Bouncing Souls. Pitate se kako nam se dalo? Odgovorio sam maloprije. Što me sjeća i na razgovor koji sam koji dan nakon koncerta The Pogues vodio s jednim znancem, koji je ujedno i znanac većine etabliranijih muzičkih novinara u nas, i koji mi je rekao da su se sve te kucačke face tada žalile kako im je dosta koncerata ove sezone i da jedva čekaju ljeto, da se malo odmore. Ja i moji sudrugovi se umaramo bez koncerata. Zato mi i znamo, a oni ne.

Prema informacijama kojima raspolažem, a koje su valjda istinite s obzirom na to da nisu nimalo skandalozne, The Bouncing Soulsima su tijekom organizacije festivala bili pristupili i Terraneovci, da bi ih ovi odbili zbog već obećane i dogovorene svirke u Zadru. Naime, a zato sam koncert i okarakterizirao kao potpuno neočekivan, ovim se neumornim melodičarima još prošlog ljeta na evropskoj turneji prikrpao jedan hrvatski doživotni fan, uspio ih nagovoriti na turistički dolazak kod njega u Zadar, kao i na obećanje da dogodine moraju svirati i u nas. I, vidi vraga, obećanje nije bilo ludom radovanje, nego prva stepenica u konkretnoj organizaciji. Smješten na prekrasan Trg 5 bunara, uz doista vrhunski razglas kojem nije odmagalo ni potpuno sjajno akustičko okruženje, koncertu je nedostajalo samo jedno, nešto malo više publike. Jesam bio dvojio u poplavu zaljubljenika u specifični pop-punk benda, ali da se mogla prodati i koja ulaznica više (ako je bilo više od negdje 150 ljudi, nije od 180), mogla se. Doušnik sa scene, Ugledni, odmah je situaciju objasnio požalivši se da je to razlika metalaca i pankera, prvi uredno štede pare za svaku svirku, drugi uredno ne propuštaju srati kako je puno davati određeni novac za upad, kad se za iste pare ispred može fino piti. Ne želim se miješati. Guštao sam i ovako, čak me previše nisu utlačile ni predgrupe Rewolti (kompetentno melodično, ali hipijevštinu bosih nogu i ofucanih tekstova pjevača koji se ne bi bunio ni da zamijeni Zorana Mišića u Općoj opasnosti – čekaj, hm, čekaj… – ne mogu zanemariti) i Crasso De Odio (zajebanija banda pravovjernih pankerskih boraca, kojima je jedna pjesma čak zvučala nalik na ‘Casanova, Baby!’, a kod kojih mi je zasmetalo samo ono soliranje gitarista kad se i s drugom rukom ide po vratu gitare).

The Bouncing Souls se upravo nalaze na seriji svirki gdje u jednom gradu održe po četiri koncerta, na svakome svirajući po dva kompletna od svojih osam studijskih albuma, pa nije bilo sumnje o mogućnosti da se doista čuju ama baš sve stvari benda, i bend je to na određeni način i isporučio, od ‘Joe Lies (When He Cries)’ s debija do tek dvije pjesme s omiljenog mi ‘Ghosts On The Boardwalk’, plus dvije obrade, akustarom potpomognuta ‘Hybrid Moments’ Misfitsa i svojevrsno obećanje povratka za kraj, ‘We’re Coming Back’ od Cock Sparrer. Žanr koji su sebi prisvojili još prije dvadesetak godina, i kojem su do danas postali jedni od istaknutijih stjegonoša, ionako se vrti oko limitirane količine strukturalnih i izražajnih šema, ali maksimalne količine strasti i energije, pa nas ne treba čuditi određena zvučna ujednačenost gotovo svih pojedinih pjesama, samo što je ipak rijetko doživjeti ovoliko tečan koncertni flow kakvim su se u nešto malo manje od sat i pol The Bouncing Souls prošetali svojom karijerom. Priznajem da sam počesto imao dojam da je bend pomalo suzdržan, ali na razini pojedinih pjesama, bile to romantične ‘Sarah Saturday’ ili ‘Late Bloomer’, navijačke ‘¡Olé!’ ili ‘Here We Go’, ili jednostavno mi najdraže ‘Gasoline’ i ‘Hopeless Romantic’, nisam primjećivao nikakve utege oko nogu.

Greg Attonito je dokazani car, i svojim je imidžom košulje i šoumenske kravate te za žanr neuobičajenim tenorom odavao dojam mrtvog pijanog kuma na svadbi u četiri ujutro, ili tipa na team buildingu na karaokama, također jednako nakvašenog alkoholom. Samo što takvi najčešće nisu kadri napisati pjesmu poput ‘Lean On Sheena’, jel. Svojeg mekušavog frontmena ostatak je benda, koji čine nabildane zvijeri, štitio raspjevanim, melodičnim, veselim pankom koji posebno lijepo sjeda u toplu kolovosku večer, i koji je tek na dva ili tri mjesta bio toliko sprinterski ubrzan da se činilo kao da svaki od sviraca svira svoju pjesmu. U tim je trenucima Greg štitio njih (uopće prije nisam kužio koliko gitarist Pete Steinkopf sliči Džuki!), pojeći svoje slatkaste ode odrastanju i neodrastanju toliko uvjerljivo i uživljeno u patentiran mu papučarski trans da smetnji nije moglo biti. Tako da jest prava šteta što su se neki od prisutnih odlučili dokazivati na najdebilnije moguće načine i time posredno sramotiti i legendu. Okej, znam da je stage-diving (i eventualni crowd-surfing) tradicionalni element raspojasane svirke, pankerske ili koje druge, ali nekakva bi granica morala postojati. Neka skoči jedan tip, dva, tri, pet. Neka skoči dva, tri puta. Mislim, neka skoči. Ali, jebemu mater, jel moraš baš napravit pet krugova oko pjevača, čekajući da se ionako nevoljka raja smjesti ispred pozornice da bi ti mogao na nju doskočit? U takvim bi se trenucima Greg micao u stranu, nastavljajući pjevati i ne pokazujući da mu smeta čak ni čaša piva koja mu je u lice doletjela s dva metra, a popizdio je čak i Ugledni, spreman posebno iritantnom frajeru zavitlati punu limenku drito u facu. Srića da je nije imao, da ne moramo bježati navrat nanos!

Ali, valjda je i to punk, i tko zapravo zna na kakve su sve tlačitelje Soulsi dosad nailazili, pa možda i ovakvim trpljenjem odaju svoju pripadnost sceni koju su dobrim dijelom muzički napustili dorađenijim, gotovo potpuno rokerskim posljednjim albumom. Samo što bi moje negodovanje izostavljanjem većeg broja njegovih pjesama značilo i svjesno negiranje bendovih korijena, koje ne bi imalo smisla, a nije baš da ne volim još uvijek suludu ‘Kate Is Great’ ili kultnu ‘True Believers’. Volim, i to jako, a u nedjelju mi se svidjelo i očito zadovoljstvo samih članova benda (spomenimo i mrcinu Bryana Kienlena na basu, te stabilnog udarača Michaela McDermotta) svojim katalogom. Sviraju, putuju, vesele se, a nema ni dramatičnih priča o preživljavanju i sličnim kategorijama u kakvima se natječu mnoge žanrovske i izvanžanrovske kolege. Što onda zaobilaznim putom dovodi i do ponešto suprotnog zaključka, da im je od odanosti sceni koja ih je iznjedrila važnija itekako aktivna sposobnost muzičkog napredovanja i sazrijevanja, ali bez gubljenja tinejdžerskog poleta razrogačenih očiju. To onda više nije samo punk, nije bome ni kišobran mu rokenrol, to je dizajn za život sam. Set lista: Sing Along Forever – Say Anything – That Song – Private Radio – Sounds Of The City – Kid – Joe Lies (When He Cries) – No Rules – East Coast Fuck You! – Hopeless Romantic – Hybrid Moments – The Ballad Of Johnny X – Fight To Live – Sarah Saturday – Late Bloomer – Never Say Die/When You’re Young – Lamar Vannoy – Lean On Sheena – Kids And Heroes – The Gold Song – Gasoline – Manthem – Kate Is Great – Gone – True Believers – BIS: ¡Olé! – Broken Record – Here We Go – Anchors Aweigh – We’re Coming Back

Dan 5 – Iscrpljenost je neprijatelj inspiracije

Kolovoz 14, 2011

Možda bi bilo bolje da su se najjača imena (Kuzma & Shaka Zulu od petka, te jučerašnji indie-festivalčić niza Nežni Dalibor, Peach Pit, Hemendex, Petrol, što izgleda kao solidan lajnap za, recimo, oproštaj s ljetom u eSCeovom atriju) posljednja dva Terraneova dana spojila u samo jedan, jer se po jučerašnjoj posjeti od nekih pet-šest stoja lijepo vidjelo da je karavana velikim dijelom napustila grad, ali kao prilika za nekoliko kompilatorskih, nadoknađujućih i planirajućih razgovora završni dan nije nimalo podbacio. Koncentraciju za gledanje bendova sakupio sam na jedno jedino mjesto, tom količinom doskočio umoru, i pogledao jedini jučerašnji bend koji doista jako volim, Nežni Dalibor. Divan set u kojem su na svoj prepoznatljiv način kombinirali klasični ’90s alter-pop, kakav bi se lijepo uklopio u ‘120 Minutes’ ili ‘Alternative Nation’, s vokalnim pristupom post-rocku na način jednih – a ne znam, podsjetilo me – Telstar Ponies ili čak i Stony Sleep (znam, nemaju ni p od post-rocka, njih sam se samo sjetio, a ne znam gdje ih uvaliti), bio je taman onoliko zahtjevan koliko sam mu mogao pružiti. Peach Pit sam mislio duhovito otpisati u stilu: Ja neću Peach Pit, ja ću ić pit!, ali piti mi se stvarno nije dalo (u tome trenutku večeri, do njezina kraja već sam si osigurao zavidan mamurluk), a bend je bio dobar. Nisam ih znatno volio ni kada su letjeli, što se poklapalo s mojim aktivnijim interesom za žanrove u kojima operiraju, ali ih poštujem. Zato jer briju svoje šeme i ne jebu živu silu, odnosno, tako to barem zvuči meni neiniciranom. Hemendex zvuče odlično kao pozadina tamanjenju ćevapa, a koliko god sam doista htio po prvi ih put poslušati kako spada i kako zaslužuju, nisam se uspijevao dići od stola. Isto s Petrolom. Logično bi onda bilo očekivati raniji polazak na sanak, ali ne, uvik te prike sjebu, inzistira Đira da s njim i Draženom odem na Martinsku feštu. Moje ispeglane majice i nove najkice ne sjedaju skladno u čru pankersko okruženje, znam, ali kao komentator kojem se vjeruje i izvan scene morao sam iskoristiti jedinstvenu priliku za upoznavanje s ovim kultnim fenomenom. Bendovi koje sam čuo zovu se, čekaj malo, da nađem na netu… Total Chaos su prvi, za njih sam čak i prije čuo, a drugi su Al2Ruin, koji niti nemaju svoju last.fm stranicu (valjda zato izdaju fanzin ili newsletter), i o njima nemam što reći, krlja je od mojih šonjera s akustarama daleko koliko Hajduk od titule hrvatskog prvaka (iako, Anas se budi!!! Golovi jesu bili bolidni, ali poklonjenom golu se ne gleda u greške obrane). Razočaran sam bio samo slabom posjetom, koja je onda generirala i spuštanje iskustvenog kvocijenta. Nigdje riganja, tučnjave, poga, ljudi samo pričaju i pijuckaju. Kažu Ugledni i Škugor iz Zagrada da je to bio uvjerljivo najslabije posjećen festival. Takve sam ti ja sreće. A možda su samo skrivali svoje pravo lice od šminkerskih prolaznika. Još danas rokenrol, pa tjedni odmor. Treba mi godišnji za odmor od godišnjeg, šta je ovo došlo…

Dan 4 – Stari, kraj? Nije kraj!

Kolovoz 13, 2011

Ima to neke veze s godinama, bilo bi se glupo praviti da nema, ali jedan od jednako djelatnih uzroka uvelike mi smanjenog broja odlazaka na prave, raskošne kućne tulume, u usporedbi s onim mojih studentskih dana, svakako jest i onaj da ih ljudi danas jednostavno manje organiziraju. Nikome se više ne da baktati s napornom bagrom kojoj uvijek fali pića i koja uvijek kritizira izbor muzike. Ali, čak i ako tulumaška praksa lagano zamire, sjećanje na njezino zlatno doba još je uvijek živo, a barem jednako koliko i sva ludila na tulumima samima pamtim i one razvaljene melankolije dana poslije. Kuća je u kaosu, mortadela ostavljena za krizne trenutke ipak je nekako sinoć otkrivena i pojedena, prike nalaziš na najrazličitijim mistima po stanu, organiziranje odlaska na kavu postaje real-life ekvivalent atomske fizike, a cijelo si vrijeme svjestan da će se za nekoliko godina o svemu pričati kao o jednom od studentskih hajlajta. Prijelaz u stvaran život bude naporan i šokantan. Što sve navodim da priznam kako sam još jednom u startu bio u krivu, pretpostavljajući nebitnost posljednjih dvaju Terraneovih dana, kao, kome će se dati? Organizatori su još jednom bili korak ispred, znajući kako je najbolje da trodnevni trip naslijedi lagano neobavezno čilanje, iz iste familije, ali u manje nabrijanom stilu. Okej, jasno, da nisam uspio dobiti godišnji, da Sašini roditelji ne žive u Šibeniku, da u nedjelju ne moram u Zadar, onda bih vjerojatno već bio napustio grad, ovako sam i sinoć otišao do vojarne, u kojoj se do mojeg odlaska (nešto ranijeg, umor me bio presjekao, a za danas se pokušava organizirati i nekakvo loptanje, pa da budem barem u blizini razine svojeg renomea) okupilo čak i, mislim da nije prehrabro reći, nekih tisuću ljudi. Naravno da su u takvom kontekstu bendovi koji su nastupali zapravo nebitni, u smislu da nikome iskustvo Terranea sinoćnji nastupi neće ni znatno uljepšati niti poružniti. Bilo je kako je bilo, sinoć i danas samo produljujemo šemu. Prvi na koje sam pristigao bili su regatori Bamwise, koji su cijeli svoj nastup, trajanja oko sat vremena, svirali jednu te istu pjesmu. Je li bila dobra ili ne, ne znam, ali prijatelj stručnjak za Jamajku Matija nije izgledao oduševljen. S obzirom na to da nastupaju s nekim hi-tek škartocima na glavama, teško je reći tko to točno sačinjava moderni electro-pop duet Nipplepeople, i Matija je zgodno primijetio kako bi to komotno mogli biti i Tina i Nikša koji su od jednog Škugora prešli drugome. Validna teorija, svakako, osim što sam već prije čuo kako bolju polovicu benda čini legendarna Josipa, čijeg se anđeoskog pjeva na refrenu nezaboravne ‘Na pola puta’ Grgića i Pavlova sigurno sjećate. To joj još uvijek jest najbolja pjesma koju je otpjevala, ali i ovih nekoliko koje sam sinoć čuo skroz su okej. A bile bi mi možda i baš ono dobre da brijem na to, i da mi je važno kako je nešto producirano, i da razumijem što znači fraza inteligentni plesni pop. Jedini problem Nipplepeople bio je taj što je za njima na stejdž došao jedan drugi dvojac, u izravnoj usporedbi s kojima puše i veće face. Kuzma & Shaka Zulu, brale, ne posustaju, sinoć su opet napravili zajebantsko-tudumski show tijekom kojega sam cijelo vrijeme osjećao neki neobjašnjiv osjećaj koji bih najlakše napisao kao istodobni sram i ponos što dolaze iz mojeg grada i što točno znam o čemu govore u svim pjesmama. Kao da mi je netko srce transplantirao bez anestezije, uživo, dodatno još malo svrdlajući u mozak da pronađe najupečatljivije slike fascinantnog života splitskih ulica. Zvuk im je bio nikada plastičniji u ovom periodu revivala, ne bih ni lipu stavio da je Kuzma ijedan stih doista i otpjevao uživo, a Shaka nije ni ponio bubnjeve sa sobom, samo je skakutao i animirao publiku. Za animaciju su, međutim, bile dovoljne isključivo i samo klasične pjesme, na potezu od besmrtne ‘U mojoj ulici’ do oštre kritike tehnološke alijenacije ‘Retardi sa fejsa’. Iako mi se ususret koncertu spoj ovakvog benda i alternativnog imidža Terranea činio nategnut, pokazalo se da se prijatelji dobrih pjesama razumiju bez obzira na pozadinu iz koje dolaze. Vidimo se i danas, a što drugo…

Dan 3 – Home run!

Kolovoz 12, 2011

Ma zajebi umor, ono što sam platio želim iskoristiti do kraja, čak i ako nisam platio, jer radim u jednoj od firmi koje su sudjelovale u organizaciji festivala pa sam dobio mjesto na popisu gostiju. Dok je god narukvica na ruci, spreman sam uporno pratiti sve u okvirima svojih realnih mogućnosti, a osobno mi je uvijek lakše pokrenuti se u 4 i po popodne nego budan čamiti do 4 i po ujutro. Tako da sam treći Terraneov dan, koji se s kasnija tri jebomepasmaterfenomenalna nastupa i još jednim skroz okej pride, prometnuo u daleko najbolji festivalski dan, promatrano ukupno, započeo već s uvodnim nastupom benda Dok Analogx. Ni vi niste nikad čuli, jel? Znači da niste iz Šibenika, jer rečene predvodi, iskusno mi je šibensko novinarsko lice prišapnulo, gradska legenda, kojoj sam zaboravio ime. Ne žalim se na raspored, jer je poslije doista bilo udarnički, ali skroz vjerujem da bi ovaj šansonjersko neo-gypsy swing zajebantsko-promućurnih tekstova raju pod gasom u kasnijim satima naložio još i više. Zamislite Ramba Amadeusa više orijentiranog na pjesme, ili Gegu s malo funkcionalnog mozga u glavi i to je to, osim što je ujedno i totalna ludara. Ne brijem ja na takve spike ala Les Négresses Vertes (previše, ili trijezan), tako da nekako nisam siguran je li riječ o dobrom bendu ili klasičnom primjerku skupine lokalnih šegatora koje prijatelji podupiru isključivo iz prijateljskih, a ne glazbeno-estetskih razloga. Ali, neka, uvijek je kul vidjeti lika koji nastupa u trlišu.

East Rodeo nisu bend, to je zvučna instalacija. Mislim, Rayka mi je drag prika i sve, i baš mi je žao što zanemarujem njegov rođendanski poklon, ali koji će kurac meni, starom rokeru i ljubitelju dobre melodične kapljice, njihov album? Važne su namjere, znam, ali ja se još uvijek, niti pola godine nakon primitka, nisam ni jedan jedini put odvažio poslušati bendov album ‘Morning Cluster’. Nakon ovoga što sam čuo i neću, to je muzika za filozofe, ili religiologe, ili teoretičare novih tehnologija, ne znam, za nekoga tko umije proniknuti u tajnu koja se krije iza naslaga abrazivne zvučne neugode. A pitanje je bi li se i takvima doista dalo raditi na tom projektu. Svejedno, East Rodeo su mi zapravo i dobro legli, da mi uši očiste od svega što je bilo prije, da se mogu svjež i odmoran prepustiti svirci mojih omiljenih kauboja.

My Buddy Moose mogu gledati, majke mi, svaki dan, odnosno barem svaki put kada sviraju u gradu u kojem se u tome trenutku nalazim, i nikad mi nisu loši, uvijek mi je zabava i rokenrol. Jučer su, međutim, bili jako moćni, prilično sam siguran da im je to bio jedan od najboljih nastupa uopće. Iako bi meni i dva sata bila malo, činjenica još uvijek stoji da su riječki americanci nekako uvijek uvjerljiviji u kraćem nastupu minutaže primjerene festivalskom rasporedu, nego u cjelovečernjem programu koji neinficiranima može postati malo zamoran u kasnijim stadijima. Kao da svojih 45 minuta žele iskoristiti kako treba, do kraja, za regrutaciju još pokojeg fana, kao i za svoj vlastiti gušt. Glavna stvar jučerašnje svirke bile su tri nove pjesme, od kojih su ‘If You Don’t Know’ i ‘She Knows’ razigrani garage-country-rock kakav su češće drmali na debitantskom albumu, ali je tek treća, još uvijek neimenovana, pravi dragulj. Pustinja, melodija, Young, gitare. Sve. Bomba. Set lista: Something To Cry About – Bad Day – If You Don’t Know – Streets – She Knows – I Know I’ve Gotta Stop – Scary Feeling – nova pjesma – Finally – Music – Ocean – Waiting Around To Die

Kao da su htjeli već jednom razriješiti vjekovnu dilemu o najboljem aktualnom hrvatskom bendu, organizatori su My Buddy Moose i Overflow stavili da sviraju back-to-back, pa su s odjavom Moosea na srednjem stejdžu Koprivničanci počeli izlaziti na glavni. Sudim li samo po svirkama koje su odradili jučer, pobjeda ide u Rijeku, što ne znači da su Overflow bili loši, naprotiv, ali moram priznati da sam im vidio i boljih koncerata. Otegotna okolnost nastupa pred golemim prostorom u kojem baš i nije bilo previše ljudi – sinoć je i inače bilo znatno manje nego preksinoć – ponešto je utjecala na pogon benda, kojem je trebalo neko vrijeme da se potpuno zagrije i razludi, tamo otprilike do ‘Wasted’. Tako da mi je malo žao što omiljena mi ‘Brown Eyes’ nije bila totalni zakon kakav mora biti, ali mi je puno drago da sam je napokon i čuo uživo. Znači da jest u širem repertoaru, a popravne će prilike biti. Ne obraćajući pažnju na činjenicu da bi slučajnoj, prolaznoj festivalskoj publici možda bolje sjeo klasičniji greatest hits tip koncerta, Overflow su odsvirali cijeli novi album minus jednu pjesmu, s potpunim vrhuncem u ‘Surprise’ (singl godine?) i sjajnoj završnoj ‘The World Beneath Your Feet’. Set lista: Hit Me – I Hate Everything – Nice And Fine – Brown Eyes – Ebony + Ivory – Spinning The Blind Man – Wasted – So Sexy – Girls From Montpellier – Papa Part Two (The Inevitable Son) – Doraaa – Panic Attack – Surprise – The Sweetest Lullaby – Your Pack Of Lies – The World Beneath Your Feet

Nakon domaćih majstora melodičnog punka, na red su došli i inozemni, i to jedni od najvećih u žanru ikad dosad, briljantni The Thermals. Stari hrvatski gosti, svaki put kada se pojave u nas razore, ali sinoć kao da su se željeli još jednom zahvaliti za cjelokupno gostoprimstvo i ekstazu kojom redovito bivaju primani. U malo manje od sat vremena predivne nesputane energije proletjeli su kroz ključne točke cijele karijere, koja se do danas već prometnula u nešto što bi moralo izazivati neizdrživu zavist kolega i konkurenata. U kontekstu nezaboravnih pjesama s prvih triju albuma, čak se i nešto manje moćne stvari s zadnjih dvaju čine himnama, koje se jedna za drugom izmjenjuju bez predaha. Okej, slušanju himni baš i ne priliči nezaustavljivo skakutanje i deranje do trošenja glasnica (ovih ću se dana morati malo rekuperati, ali ne znam kako, raspored je neumoljiv), ali kako drugačije reagirati na ‘Returning To The Fold’ ili ‘A Stare Like Yours’? Ja ne znam. Set lista je malo falična jer sam se tek nakon sedme pjesme sjetio ukucavati je u mobitel, a onda se nikako nisam mogao sjetiti s čim su otvorili, ako ima dobrih duša neka dojave pa ću editirati: ? – It’s Trivia – Brace And Break – We Were Sick – Returning To The Fold – I Don’t Believe You – Never Listen To Me – Here’s Your Future – I Might Need You To Kill – A Stare Like Yours – Not Like Any Other Feeling – No Culture Icons – A Passing Feeling – Back To Gray – How We Know – Overgrown, Overblown! – Now We Can See – A Pillar Of Salt

Ne znam ovisi li uvjerljivost The Fall o tome koja postava ga uopće trenutno čini, ili što je tih dana na Smithovoj pameti, samo znam da su me sinoć utlačili u pičku materinu. Da naiđem na neki naš demo bend i da zvuče kako su ovi sinoć, istog bi se trena okrenuo i išao doma gledat reprize ‘Prijatelja’. Ali kultne bendove moraš provjeriti, da ne ispadneš pozer, iako sam pozer prije ispao zbog toga što sam gotovo cijeli nastup The Fall i poslušao. Okej, iz daljine, kao pozadinu razgovora s ekipom, ali ipak, pravi frajeri bi se okrenuli i otišli na Lollobrigidu, koja je svirala istodobno. Prije koju godinu, kad su svirali na Jarunu, bili su mi okej, što možda treba pripisati ponešto mi izmijenjenom stanju tadašnje svijesti, ovo sinoć je bila kurčina. Da želim gledati engleske colatore kako pijano trabunjaju, ovih bih dana gledao CNN, tamo su barem u igri i rekviziti iz akcijskih filmova.

Ali, život ipak jest velika sudbinska ravnoteža, koliko god se svima nama počesto činilo da nije, da smo zauvijek u banani i da izlaza nema. I Kosorici će skoro kraj, ne bojte se! No, da se vratim na festival, nakon najgoreg pojedinačnog nastupa na festivalu, morao je doći i najbolji, ali čak ni ja, kao veliki fan, nisam mogao pretpostaviti da će ga osigurati banda veteranskih zajebanata The Baseball Project. Da se i u nas pojavio originalni basist Peter Buck, moglo bi se sasvim slobodno reći kako u bendu sviraju trojica od deset najvažnijih imena američkoga nezavisnog rocka osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ovako, Steve Wynn i Scott McCaughey ipak dokazuju da s kim si takav si, a bez Pere su samo legende za znalce i sladokusce. Koje rokenrol imaju u malom prstu. Jer ovo što su oni jučer odsvirali mogu samo ljudi kojima rock nije ništa sakrio ni zanijekao. Načelno, The Baseball Project jesu ad-hoc zajebancija, da si ljudi dobiju priliku ispoljiti svoju ljubav prema sportu, a već sam i ovdje pisao o dvjema najvažnijim stvarima na svijetu, sportu i muzici. Jučer, međutim, bili su najbolji bend na svijetu, što im je, paradoksalno, omogućio baš Buckov izostanak. Da je stigao, bend bi se osjećao dužnim repertoar složiti od svojih standardnih bejzbolskih pjesama, ovako je to bila proslava rokerskog rada Wynna i McCaugheya. Hoćete li malo The Minus 5? Evo vam ‘Aw Shit Man’ i ‘Lies Of The Living Dead’. I The Dream Syndicate biste, nezahvalnici jedni? Okej, ‘The Days Of Wine And Roses’ se možda i mogla očekivati, ali ‘The Medicine Show’ baš i ne! Juhu! Ima i solo Wynna, a ima i nemoguće epska verzija ‘Revolution Blues’. Da, ona od Neila Younga, normalno. Rock and roll. Pobjeda gitare. Linda Pitmon (heh, baš kad sam pomislio da ću morati sliniti sam, u drugom se redu do mene pojavio stari sudrug u pitanjima zgodnih glazbenica, Dražen!). Dogodine odjebite sve synth-pizdarije! Set lista: Past Time – Ted Fucking Williams – Panda And The Freak – Cindy, It Was Always You – Southern California Line – 1976 – Aw Shit Man – Tell Me When It’s Over – Ichiro Goes To The Moon – Lies Of The Living Dead – Resolution – The Medicine Show – Revolution Blues – That’s What You Always Say – Amphetamine – The Days Of Wine And Roses

Nouvelle Vague nisam ni pomišljao gledati, normalno. The Raveonettes su bili skroz okej, to je fina muzika za curice u kojoj i sam mogu uživati. St!llness smo okrznuli tražeći Sašu da možemo doma. Terraneo, bio si odličan! A i danas je show!

Dan 2 – Miljenici hrvatske natije

Kolovoz 11, 2011

Pristajanje na možebitno sramoćenje zbrzanim završetkom jučerašnjeg posta ipak mi se bilo isplatilo, jer sam pravovremenim odlaskom na festivalsko poprište stigao i nekoliko minuta prije planiranog vremena. Lovio sam startnih 17 sati kako ne bih propustio niti sekunde svirke novoga najboljeg benda ovih prostora i prostornosti, makedonskih XAXAXA, samo da bih po ulasku u ex-voyarnu od upućenih dobio informacije da će se cijeli program sitno poremetiti zbog tonskih proba važnijih imena i straha od orkanske bure. Osim malo terminskog naštimavanja, drugih modifikacija zapravo nije bilo, i Terraneo je i drugi dan odradio planski. Moj je načelni problem s festivalima sljedeći – tek je drugi dan, a ja sam već zgažen do iznemoglosti. Ne od alkohola, pa ni od nespavanja, nego od svega skupa. A još ih je četiri preda mnom, uf.

Srećom, ukomirane misli i iscrpljene noge najlakše u život povrati razulareno skakanje i junačko pjevanje uz zlatne žice i čelične doboše Vaskove, Nenadove i Đanine melodične jurnjave. Samo što nisam ni razulareno skakao niti junački pjevao – to možda ne bih ni u drugačijim okolnostima, jer sam još uvijek rezerviran kada je riječ o prezentaciji svojeg poznavanja makedonskog jezika – jer se ispred ovih sjajnih aktivista koji se za civilno društvo bore najučinkovitijim oružjem, orkanskom tutnjavom melodičnog punk-rocka i refrenima kojima nema kraja do vječnosti, okupilo tek dvadesetak ljudi. Da ih je toliko u Mediki, opustio bih se bez srama, ovdje baš i nisam mogao. Jest da je super odluka bila festival popuniti brojnim imenima iz domaće sfere, ali termini u kojima nastupaju gotovo da su im medvjeđa usluga. Sumnjam da momcima takve stvari smetaju, iako bi trebale jer su objektivno jedan od dva najbolja benda uopće u konkurenciji onih koji su na Terraneu svirali jučer, samo što bi bilo ljepše da ih čuju i oni od nas koji lošije podnose umor i imperativ gledanja svega što se može, kad je već narukvica oko ruke. Ali, indie znači nezavisnost i konstruktivnu fanatičnost, pa sam još jednom hodao hod, a ne samo pričao prič. XAXAXA su zakon, i inače, i bili jučer.

Man Zero su, za razliku, sebi privukli osjetno više raje, barem iz dva razloga. Jedan je onaj brutalno jednostavni da je naprosto više ljudi bilo na raspolaganju jer su probuđeni zombiji polako počeli dokapavati, a drugi je taj da alternativni Hrvat malošto voli koliko dobar, korektan post-rock. Legenda Darko mi je čak rekao da mu se iz daljine, dok mu stejdž nije ušao u vidno polje, učinilo da čuje Mogwai, pa se pobojao i potrčao da se uvjeri. Koliko bendovoga gitarista Biškupa mogu procijeniti iz površnog poznanstva, on je čru underground, pa mu se možda ova Darkova usporedba i ne dopadne, kao, previše su Mogwai komercijalni, ali mi laici iz nje dosta toga možemo izvući. Uvijek sam osjećao neku neobjašnjivu dozu krivnje što nikako ne uspijevam Man Zero uhvatiti uživo, i sad sam i taj kamen sa srca hitnuo, ali mi nije drago samo zbog ispunjene obaveze, nego i solidnog estetskog užitka.

Koji, s druge strane, sad već godinama ne uspijevam preuzeti od nastupa Nine Romić, koja bi mi se po ne baš svim, ali barem po nekim pravilima morala sviđati znatno više (njezina muzika, ne ona fizički!). Kada sam je slušao prvi put, a bilo je to uživo, njezine su mi se pjesme učinile decentnima, strpljivo zavodljivima, takvima koje će mi se nakon nesumnjivih brojnih kućnih slušanja zarezati za moždano tkivo, ako već ne i lijevu pretklijetku. Onda sam je još nekoliko puta gledao na koncertima, osjetnom frekvencijom izvrtio snimke, i još uvijek ne raspoznajem ni jednu jedinu melodiju! Možda problem jest u meni, i kad god nekome moram izreći svoj sud o Nininoj muzici osjećam se pokvareno jer cura ipak spada u snage dobra (nešto kao novi TBF, grozan je u tri pičke materine, al kako njima išta ozbiljno prigovoriti?), ali nikad od nje uvjerljive kantautorice, barem dok ne nabavi nekoga da joj piše tekstove koji se rimuju i melodije koje postoje. Je li to onda i dalje kantautorica? Recite vi meni. Ipak, nastavit ću je barem iz daljine mentalno podupirati. How Convinient neću, zvučali su mi nepotrebno dok sam pričao s Emirom i Krehom. Jest da su mlada gospoda jadnom bendu nepoštena konkurencija, jer su zanimljivi i duhoviti, ali bend barem ima pojačala da ih nadglasa.

Priča se po gradu da su The Bambi Molesters pod stare dane popizdili. Ne znam koliko u svemu ima istine, ali sudeći po jučerašnjoj raspojasanoj svirci, iskustvom vatrogasca zaključujem kako svakako ima vatre tamo gdje ima i dima. Uhvatio sam ih negdje na pola seta kojim su se bešavno uklopili u pitoreskni zalazak sunca uza njihovih leđa, onaj manje eksponirani gitarist je bio baš uživljen, onaj glavni standardno kul, basistici nije smetala ni ruka u gipsu, Benčić je bio veseo na klavijaturama a to mi je bilo čudno jer ga rijetko viđam da se smije na stejdžu, jednu je pjesmu otpjevao i Chris Eckman, i, naravno, DJ Dosada je bio on a roll. Neka se čovjek ne ljuti, jer bi ugled koji mu dodjeljujem čineći ga jednim od Gorilinih simbola trebao nadoknaditi sitan sprd u nadimku. Volim što postoje The Bambi Molesters, jer su jedan od rijetkih naših prihvaćenih bendova zazor prema kojem mogu racionalno objasniti bez prelaska na bezumno vrijeđanje, što, recimo, Hladno pivo više nisu. S time da od Bambija više i ne zazirem toliko aktivno, dolazio bih im i na više koncerata da su manje zvijezde s manjim cijenama ulaznica, a pusti li netko u svome domu za moje posjete njihov album neću negodovati. Glasno.

Liars sam jednom davno davno, dok je još Ozzy brijao na njih, pokušao svariti i nisam uspio, ali nekoliko sam im razmjerno koncentriranih slušanja ipak bio prepustio, tako da sam nekakva očekivanja od njihove svirke imao, u smislu stila muzike koji sviraju. Zanemario sam pritom činjenicu kako folder ni jednog od albuma koje su izbacivali zadnjih nekoliko godina, a koje sam svejedno svesrdno nabavljao u besplatnom internet shopu, ni jednom nisam niti otvorio, a kamoli pritisnuo play. Tako da moje mlako nekuženje kako su postali nekakva avant-pegla možda i jest temeljeno na potpunoj neupućenosti. No, s obzirom da se nisu svidjeli ni od mene daleko liberalnijima Emiru i Krehi, ne bojim se taga reakcionarnog zločinca koji bi mi pokoji mladi hipster mogao prišiti.

Mogwai su druga spika, i to je kao forward-looking i moderna muzika, ali ipak organizirana oko elemenata koje i moje uho prepoznaje kao podražavatelje ugode, samo što su meni najdraže pjesme benda upravo one koje odudaraju od suštine njihova identiteta. Ja najvolim one kratke, s vokalima, iako su mi okej i one dugačke bez vokala, a volim i to što mi Mogwai uvijek osiguravaju mogućnost kurčenja di sam bio devesprve. U ovom slučaju 1991. je 2001., a bio sam u legendarnoj Nonantoli, na koncertu promo turneje albuma ‘Rock Action’, koji su gremlini završili gotovo polusatnom distorziranom olujnom bukom. Činilo se tad da ćemo umrijeti i hard core i mi, samo ne Mogwai, što se evo pokazalo točnim, jer neumorno piče i dalje, zidaju sonične katedrale ponad glečerskih vrhova, u kovitlacu ruže vjetrova traže put do središta sunca. S kursa svoje misije nisu skretali ni jučer, zbog čega zaslužuju samo pohvale.

Između Liars i Mogwai, gledali smo, iz perspektive logičnih i opravdanih očekivanja, neshvatljivu Janelle Monáe i njezin mnogočlani orkestar (s pozicije na kojoj sam se nalazio, nisam mogao razaznati je li ih bilo dvanaest ili trinaest), za koje mi još uvijek nije jasno kako su to došli u Hrvatsku. Nije da je i najmanje bitno. Izgleda da je jučer, upravo zbog Janelle i benda koji ju je na glavnoj pozornici naslijedio, bilo osjetno više ljudi nego prekjučer, sigurno više od deset tisuća, i činilo se da su je apsolutno svi doista i gledali. Janelle je pravi primjer onoga što ja nazivam hrvatskom varijantom acquired tastea, ono kad domaći površni pratitelji muzike načuju da je nešto kul, ali im se baš i ne da doista i poslušati izvođača o kojem je riječ, nego samo dođu na koncert. U praksi to onda znači da se na odličnom Janelleinom koncertu skupilo pravo more ljudi, ali je ujedno i nevjerojatno malen postotak njih pjevanjem ili bilo kakvom drugom reakcijom pokazivao da prepoznaje ijednu pjesmu osim obrade The Jackson 5. Nema veze, edukativni moment nikada ne treba zanemariti, pogotovo ako je sat digesta crnačke glazbene povijesti bio zapakiran u ukrasni papir vrhunskog showa. A moram se pohvaliti kako je slikarsko platno po kojem je Janelle nešto šaruckala tijekom svirke do Šibenika iz Splita doteglio upravo yours truly, jer se, izgleda, u gradu održavanja nigdje nije moglo nabaviti. Pomoć mi je srednje ime. Iako baš i ne bih trebao pomagati onima koji će domaćim mudrijašima pripomoći u dokazivanju njihova viđenja hijerarhije afroameričke muzike, u kojim pošteni, blue-collar bitchez&gunz pjesnici nužno bivaju zaobiđeni u korist ekstravagantnih umjetnika koji sviraju žive instrumente. Al sad je kasno da se kajem.

Nego, recite vi meni jednu stvar, kako je to i zašto Hrvatska toliko popušila The National? Odličan bend, bez sumnje, a nisam ni ja sasvim nevin po tome pitanju s obzirom na to da je i od mojih kuna financiran njihov prvi dolazak u našu domovinu, koji je zakotrljao lavinu koja nas je do danas sve prekrila. Znam da su kod nas uvijek tradicionalno dobro prolazili mračnjaci svakojakih stilova, ali nije sad taj dark-gothic element u zvuku benda baš toliko izražen. Ili danas već i jest, a ja dugujem prošlosti da u svemu vidim više indieja, americane i popa? Bilo kako bilo, izlaze The National jučer na najveći stejdž, nepregledna masa ljudi je ispred njih, oni lagano kreću u svoj standardni set polu-hermetičnih skladbi za umjetničko opijanje, a svi pjevaju?! Bolnica totalna. Dosad sam ih gledao već četiri puta, i teško mi je bilo biti posebno napaljen na još jedan koncert, pogotovo stoga što mi ‘High Violet’ nije nešto, ali onda kada je najvažnije, dok svirka traje, nisam poželio biti ni na jednome drugom mjestu. Okej, da mi je netko ponudio brzopotezni odlazak na reunion The Boo Radleys, bio bih pristao, ali znate što govorim. Gore sam spomenuo da je bend odradio svoj standardni set; pa, da, jer su opet većinu repertoara sastavili od pjesama s posljednjih dvaju albuma, ali ni u takvom nije nedostajalo pravih iznenađenja. Kao što su, redom, ‘Son’, ‘Lucky You’ i ‘About Today’, pri čemu mi je ova zadnja najdraža stvar benda uopće pa me je duplo razbilo. Doviđenja do sljedećeg susreta. Set lista: Start A War – Anyone’s Ghost – Secret Meeting – Mistaken For Strangers – Bloodbuzz Ohio – Slow Show – Squalor Victoria – Afraid Of Everyone – Conversation 16 – Lemonworld – Son – Available + Cardinal Song – Apartment Story – Sorrow – Abel – England – Fake Empire – BIS: Lucky You – Brainy – Mr. November – Terrible Love – About Today

Ako u desetak makar i ne potpuno koncentriranih minuta ne mogu razaznati koliko me neki bend zanima onda se ne bih ni trebao baviti ovim poslom. Crystal Castles tako nisu imali ni najmanje šanse. Ipak imam 31 godinu.

Dan 1 – Nezaustavljiv rast rokerskog Franka

Kolovoz 10, 2011

Gorila je kul, normalno, kulija od svih ozbiljnih glasila koja se, koliko sam mogao skužiti površnim surfanjem i listanjem kroz posljednjih sat-dva dolaženja sebi, nisu baš pretrgla dojaviti kako je bilo na jučerašnjem otvaranju našega novoga najdražeg festivala, šibenskog Terranea. Ili su to obavili tako da se može s pravom zaključiti kako na samom festivalu bili nisu. Dakle, Ruralna Gorila je kul, a ja sam sve manje kul što se više trudim ispasti kul, jer ništa nije toliko kul koliko opušteno bezpritisno zajebavanje, pišem kad mi se piše, pišam kad mi se piša, ako moram onda neću i slično. Samo, eto, pisat ću svaki dan i samom sebi ispasti faca, ako već ne i nikome drugom, osim ako sutra ne pokleknem pijanstvu ili umoru. Prvobitni plan mi čak i jest bio veliki, zaokruženi post za vikend, u kojem bih pokrao Simmonsa i napravio rang listu od najgoreg do najboljeg pojedinačnog festivalskog nastupa, ali onda bih upao u opasnost mogućnosti recikliranja ili preuzimanja tuđih, ranije iznesenih stavova, ili nepotrebnog raspravljačkog tona s onima s kojima se ne slažem. Pa ajmo onda ipak radije ovako, dan po dan. A mislim, šta bih sad i mogao radit prije novog polaska, ić na more? Nemojte me zajebavat, ipak je godišnji, a na godišnjem oću radit samo ono šta mi se radi. Nema kupanja!

Dakle, Terraneo. Previše godina imam da bih pio ili vrtio priče o važnosti, drugačijosti, srcu, aktivizmu, bla bla, ali nisam ipak toliko kamena srca da samu mogućnost održavanja ovakvog, ruku na to isto srce indie festivala, ne doživim i kao svoju vlastitu pobjedu. Ili barem kao pobjedu društveno-političkih akcija koje sam zajedno s ne previše brojnima podupirao već lijep broj godina. Bravo, Mate, držimo fige da sve uspije kako treba. Sad, nemam pojma koji je to broj prisutnih s kupljenim ulaznicama koji bi organizatorima omogućio nastavljanje priče i u ljetima koja slijede, pet ili petnaest ili pedeset tisuća, ali meni se čini kako je već jučer festivalski prostor pohodilo more ljudi, u kojem se purgerske face ipak nisu izgubile. Jebote, čovik se malo makne iz Zagreba, ali Zagreb ga uredno isprati na Jadran. Every breath I take… Također, iz krugova ljudi bliskih diskografskoj industriji (dakle, gotovo po pravilu udaljenih od smisla muzike same) stizale su glasine o potpunom organizacijskom kolapsu, što bi zvučalo zabrinjavajuće da se onaj dio namijenjen najvažnijima – publici – nije odvijao bez problema. A jest, barem dok sam ja bio tamo. Možda je iza stejdževa i bilo frke, ali zaboli me, na njima i ispred njih nije. Svejedno, opće dojmove ipak potražite negdje drugdje, meni su najvažniji bendovi. Od kojih one koje ne spomenem nisam ni pomišljao gledati, iz različitih razloga.

Kolateralna žrtva upoznavanja prostora i rasporeda tijekom ulaženja ovaj je put bio kanadski kantautor i stripaš Chad VanGaalen, kojega bih barem zbog riječi iz opisa svakako volio ozbiljno pogledati jednom kada za to bude vremena, ali čiji me textbook folk-pop u prolazu nije posebno dojmio. Da, obje pjesme su zvučale kao više indie nastrojeni Fleet Foxes, ali nije važno kako nešto zvuči, važno je kako nešto zvuči. Aha! A i ja sam još uvijek bio u propuhu, koji se vrlo skoro pretvorio u nešto vehementniji oblik vjetra, poslan na nas od strane šamana Davida Eugenea Edwardsa, čiji su se Woven Hand (nastavljam pisati odvojeno!) u lijepoj našoj pojavili već treći put. Čini mi se čak da im je ovo bio i najbolji koncert, ali u jedno naj ne sumnjam, ono da je bio najneprikladniji. Da su na pozornicu izašli u pet popodne, dok je još bila žega, atmosfera mentalne žeravice po kojoj bosih nogu ispovijedamo grijehe bila bi odgovarajuća. Da su u tri ujutro, ono, skršeni smo i razvaljeni, dajte nam spasenje i smisao, isto. Ali ovako, u osam navečer, sunce zalazi, lito ide mala a di si ti, prike stižu sa svih strana… Da ne pretjerujem, reći ću samo da nije bilo glatko. Ali neka, kada bi barem ovako izgledali i zvučali svi promašaji u kastingu i rasporedu, bilo bi fenomenalno i nitko se od nas ni o čemu ne bi morao brinuti.

Terra Stage, najveći stejdž festivala (stalo bi trideset tisuća komotno), za intimnu se, dekadentno omamljenu muziku Destroyera pokazao za nijansu prevelik, ali ima nešto u zvuku saksofona što ispuni svaki prostor. Strahom i zebnjom, moram istaknuti poštujem li pravila indie-rock opinionmejkaže, ali pjesmama s ‘Kaputt’ – ako to i nije najbolji Bejarov album uopće, onda svakako jest onaj koji sam doista i poželio slušati nakon dvaju obaveznih slušanja propisanih željom da mogu lakoćom participirati u svakome razgovoru o muzici – pristaje kao saliven, analogno lanenom odjelu i preplanulom tijelu melankoličnog epizodista ‘Poroka Miamija’. Da sam mogao sjediti, pa, tko zna, možda i ubiti oko na nekoliko minuta, stanje ugode bez prigovora postigao bih znatno lakše, ovako mi je za moj gušt pretjerana minutaža nastupa počesto razotkrivala međusobnu zamjenjivost melodija i aranžmana. Kada to rade bendovi koje volim, ja to nazivam prepoznatljivim stilom. Tako Terrom Bejar probeharao, a koji sat poslije na njoj se pojavila i La Roux. Ili se pojavili La Roux – neki kažu da je to ime benda. Ostavimo dileme teoretičarima i osvrnimo se samo nakratko na koncertni nastup koji je Iko odmah odjebao zato što mu je bubnjar, onako u odijelu i karakteristične skandinavske fizionomije, sličio koljaču s Utøye. Nije da je to trebalo uopće napominjati da bi se opravdao zazor prema svirci, zato jer je ista bila dosadna i naporna, i svi su samo čekali onu pismu, i onda i onu drugu, još bolju. S time da su larouksi između njih dviju još i povratili na ‘Under My Thumb’, što im nisam mogao oprostiti. Čekajući da mi se ispeku i jedući girice – preporučujem! – daleko iza leđa začuo sam i neko tehno-rock-kosa grmljenje i još jednom shvatio kako ne shvaćam kult 7 That Spells. Jebiga, ipak sam ja indie pičkica uredne frizure.

I to takva indie pičkica uredne frizure i neobrijane brade, koja već godinama odbija odrasti, kojoj se nekad čini kako točno zna što želi raditi u životu, samo što se to teško poklopi s onim što bi većina ostalih nazvala pametnim karijernim i životnim potezima, kojoj se onda u nekim drugim trenucima čini da pojma nema što će s tim istim životom, koja više nema strpljenja za novu muziku, koja voli rokenrol i melodije i akustare i refrene, koja se uvijek spremna izgubiti u nekim dalekim mitovima i ulicama. Pričam o sebi, a ne o Franku Turneru! Nepune je dvije godine mlađi od mene, što ga nekako i dalje čini generacijom, a brdo razlikovnih točaka njegova i mojeg života lakoćom nadoknađuje ona najvažnija. Obojica i dalje vjerujemo u svece i velikane, u gitare i vinile, Lucero i Socku, Billyja Bragga i Johnnyja Casha, Geslajte i Libertinese, The Clash i Bossa (sjetite se samo nikad objavljene pjesme Punk-Rock Hrvata ‘Oni su krivi’! Klasik.). Ono što je mene za sva vremena pridobilo za Frankovu muziku bio je baš taj uvijek prisutan i vješto ocrtan kontekst rokenrol ovisnika u kojem se odvijaju i one njegove pjesme čije nominalne teme nemaju izravne veze s pitanjima muzičkog bitka. Ne odmaže ni to što tip zna napisati tekst koji bez pardona slomi srce.

Naravno da u pregledima onoga što ne bismo smjeli propustiti na festivalu ni Dragaš ni Gall nisu Franka spominjali ni usput, a ja nekako mislim da razlog tome nije to što ga ne vole, nego zato što za njega prije festivala valjda nikad nisu bili ni čuli. Nije problem ako se nekome netko ne sviđa – okej, problem je, ali ajmo malo biti ozbiljni i odrasli – problem je što njihovo izostavljanje Franka pokazuje kako ne prate niti onaj segment muzike koji im se, kao, najviše sviđa i koji, kao, najbolje poznaju. Nikakav beef stvarati ne želim, mislim, pari da će oni ovo čitat!, ali me malo iznerviralo. Srećom, Terraneovi hodočasnici svoje informacije i svoje ljubavi nalaze na drugim mjestima, ne u našem dnevnom tisku, pa me ugodno iznenadilo bratstvo i sestrinstvo u prvih nekoliko redova. Nisam sumnjao u Škaru ili Draža, ali već me Toni Opat i njegovo gromko pjevanje pankijih pjesama malčice drmnulo! Svi vole Turnera, izgleda, što ne sudim samo po nama četvorici, nego po brdu ljudi koji su oko mene skakali i pjevali sve, od ‘Eulogy’ do ‘Photosynthesis’, za čiji je stage-show Frank pokrao James, ali genijalci kradu, a prosječni kopiraju. Ili, reklo bi se, vi ste se prvi sjetili fore, moja je pjesma bolja!

Da, Frank je šminkerčina, ali šminkerčina s ukusom – a izgledalo je kako su se mnoge curice željele uvjeriti i kako je šminkerčina s okusom – a ne mogu ništa zamjeriti nekome čiji bend nastupa u bijelim košuljama i tako odaje počast još jednom Hajdukovom europskom ispadanju. Odnosno, mogu, dvije stvari. Znam da je u propisani sat vremena festivalske svirke nemoguće nabiti sve što bih ja želio čuti, ali ne žalim niti za ‘Father’s Day’ ili ‘The Road’, nego za ‘Glory Hallelujah’. Šta ne bi bio gušt usred katoličke Dalmacije pivat da nema boga? Bi! Drugo, pa mogao je prije ‘Sons Of Liberty’ čestitati Oluju. Nije morao spominjati ni generale ni žrtve, neka je slobodno odjebao bilo kakav ratno-politički kontekst, samo ono, čuo sam da ste ovih dana proslavili dan nezavisnosti ili čega već. Možda zato Ugledni sumnja u njega? Hm, da mu se nije bilo upalilo uho (šta će on ić ronit?; bio je Sašin zajedljiv, ali pogođen komentar) pa je morao ostati u metropoli, sinoć bi mu se svaka sumnja razbila, jer su Frank i momci odsvirali sjajan rokenrol koncert. Mogao bih još dvjesto stvari napisati o Franku, ali čuvam to za neku drugu prigodu, onu kada dođe i u Zagreb, jer nema šanse da ga neki organizator opet ne dovede nakon spektaklića koji nam je priredio sinoć i ekstatične reakcije velikog djela publike. A zapravo žurim na XAXAXA. Set lista: Eulogy – Try This At Home – Reasons Not To Be An Idiot – One Foot Before The Other – I Still Believe – I Am Disappeared – I Knew Prufrock Before He Got Famous – Dan’s Song – Substitute – If Ever I Stray – Nashville Tennessee – Peggy Sang The Blues – Long Live The Queen – Sons Of Liberty – Photosynthesis

Keep The Fire Burning vol. 8

Kolovoz 4, 2011

…and I would steal a thousand smiles just to know that you’ve been laughing, When you’re not around, You know nothing makes a sound…