Archive for the ‘Najbolji albumi 2016.’ Category

Gorilini naj albumi 2016: #5-#1

Veljača 2, 2017

05-beyonce

5. Beyoncé – Lemonade
[491 bod / 3 glasa]
Nemam baš naviku razgovarati sa svojim prijateljima o muzici na kavama i slično jer je to, realno, uglavnom dosadna tema i jer imam tu sreću da nitko od njih ne otkida na “jebačke riffove” i “strava bas-linije”. Ako i razgovaramo o muzici, to je najčešće u stilu “jesi vidila da Ceca u spotu za Nevina izgleda ka gospa od Winterfella” i “kako misliš šiptarska renesansa”, a ako se i spomenu neka “ozbiljnija” imena to se svede na “bi li se meni svidia taj Bon Iver” i “jesu svi albumi Arcade Firea ko ovaj zadnji ili su neke gitarice”, tj. poneku usputnu preporuku ili poser. Kao dežurni beyspondent odgovorila sam na sto pitanja u stilu “misliš li da je to stvarno tako bilo ili je sve samo zbog publicitetima” i vodila desetke rasprava o tome je li to uopće bitno i o važnosti “iskrenosti” u umjetnosti. Zato obožavam pop! Naravno da je nazvati “Lemonade” pop-albumom žanrovski skroz krivo, ali zbog recepcije i diskusije o njemu, kao i krucijalne činjenice da je Beyoncé Beyoncé, “Lemonade” je čisti “pop”. Glazbeno (i vizualno) album je epsko remek-djelo o ženskosti, rasi, boli, bijesu i oprostu i o tome nema smisla puno pisati jer je napisano već bezbroj puta. Prekrasan je. I prejeben. Njen feminizam mi je u najmanju ruku problematičan i manjkav, ali bojni pokliči poput “Formation” i “Freedom” daju mi osjećaj da mogu vlastoručno razvalit i Trumpov zid i onu njegovu glupu facu, a to mi je isto dosta bitno. Čak je i Jacka Whitea ubacila i ne smeta mi to, sviđa mi se štoviše! “Hold Up”, “All Night”, “Sorry”, sve su to pjesme koje uz navedene čine neki vrh ultimativne Bey plejliste. Na nastavak ćemo vjerojatno pričekati par godina (ili par mjeseci, ima li išta više Bey od toga da isti dan izbaci i dvoje djece i dva albuma!?), u međuvremenu – I SLAY ALL DAY! (MR)

The women of KING (from left): Anita Bias, Paris Strother and Amber Strother.

4. King – We Are King
[499 bodova / 1 glas]
Na Lakim notama rečeno je da su se na King prošle godine najviše palili R&B lojalisti, no mislim da je glavna odlika R&B lojalista da imaju puno razumijevanja i ljubavi za tvrdu jezgru žanra, tu neku sredinu (često zlatnu, i još češće ignoriranu) koja niti je dovoljno pobožno retro za konzervativne čistunce, niti će privući padobrance s flashy produkcijom – K. Michelle, Jazmine Sullivan, Fantasia  i tako taj đir, snažnog songwritinga i glasova koji se nadovezuju na tradiciju bez da žive ščućureni u njenoj sjeni, koji su u dosluhu s modernom produkcijom ali su dovoljno samouvjereni da nemaju potrebu nakeljiti neki plink-plonk samo da bi završili na 37. mjestu godišnje liste Factmaga; iako jesam R&B lojalist te mi “We Are King” jest album godine, nemam osjećaj da ga volim kao R&B lojalist – ovo jest R&B ali u promijenjenom agregatnom stanju, lagano rasplinut i lagano rastopljen i pušten da otpluta tko zna gdje duboko u svemir, nije glazba tijela s nogama čvrsto na tlu nego više nalik astralnom, vantjelesnom iskustvu, i nema kome ne bih preporučio njegovu ambijentalnu raskoš, kome god i čemu god bili lojalni i nelojalni. (TK)

03-wild_nothing

3. Wild Nothing – Life of Pause
[501 bod / 1 glas]
Jack Tatum bi svom Wild Nothingu trebao promijeniti ime u Amazing Something ili Beautiful Everything, jer tek bi tada nomen postao istinski omen i uistinu imenom sugerirao što nas to sve lijepo i čarobno čeka na bilo kojem od njegovih dosad izašlih nosača zvuka. Iz albuma u album biti sve bolji i kreativniji mogu samo oni najveći, a mi imamo čast biti svjedocima nečeg upravo takvog i na “Life Of Pause”, jednom od (uvjerljivo) najboljih izdanja sezone. (DM)

02-valentino_boskovic

2. Valentino Bošković – Marsovska listina
[516 bodova / 3 glasa]
Tulumi koje smo uništili puštajući “Roketomobil” na youtubeu ili, još gore, pjevajući ga „na suho“, sigurno se broje u desetcima.  Boce vina koje smo ispili uz “Ispovid šanpjera kozmonauta” nije ni moguće izbrojiti, isto kao ni začuđene poglede onih koji bi prvi put čuli tu pjesmu i ne bi se zaljubili u nju, ali to su ionako oni za koje nema spasa, oni koji ništa ne razumiju. Glupi plesni pokreti koje smo izvodili uz “Koloče” nikada nisu trebali biti izmišljeni, a Sandra je na neku foru, podlo i neobjašnjivo, postalo najpopularnije žensko ime i svi se, zahvaljujući pjesmi “Leteći pijati i jorcot (i Sondra)” kunu da znaju Sandru i pritom nije ni najmanje bitno tko je ustvari zna, a tko ne.  Sve su to pjesme s prvog albuma Valentina Boškovića, divnog, prekrasnog i najljepšeg “VSSR”, a tu su i još dvije koje mi nisu ništa manje važne od nabrojanih iako ih nisam posebno izdvojio.

Taj je album u svakom pogledu bio generacijska priča. I sito. Mi, svi koji smo ga voljeli, bili smo ista generacija bez obzira koliko zapravo imali godina. Bili smo na istoj strani. Ispočetka nas je bilo malo, ali broj se povećavao. Svaki novi uništeni tulum donio bi barem jednog novog fana, sve je to raslo i bujalo isto kao i naša želja da Valentinota vidimo uživo, želja za koju je, nažalost, sve manje izvjesno da će se ostvariti. Barem ne prije 14. veljače 2046., na Valentinov imendan i 400. obljetnicu njegovog lansiranja u svemir.

Prvi album, dakle, bio je čista ljubav ako sintagma „čista ljubav“ ikome više išta znači. Bila je to interna zajebancija dvojice nevjerojatno kreativnih likova i fantastičnih glazbenika, frendovska priča koja je nadrasla ne samo njih dvojicu, već i otok Brač na kojem je začeta, grad Split u kojem je rođena, našu lijepu malu Hrvatsku koja se opet sprema uvesti vojni rok, Europu, svijet i, prvoloptaški je znam, postala toliko velika da ju je razumno usporediti samo sa svemirom, ničim manjim.

Baš kada smo se prestali nadati, “VSSR” je dobio nasljednika. “Marsovska listina” je logičan nastavak, divna-pop ploča koja ljubav samo produbljuje i učvršćuje, ponešto drukčija od prethodnika, ali jednako lijepa, zabavna, duhovita i važna.

Ubogi Valentino je izgubljen u svemiru, a njegova patnja postaje i naša. Fini, mekani, linerani pop istovremeno suvereno jaše tu svoju linearnost i blesavo joj se izruguje, sve je onako kako treba biti, psihodelični momenti su ukras, a ne preseravanje, duhovitosti su zaista duhovite, melodije su slatke i zavodljive i sve je, kada slušate ovu ploču, baš sasvim na svome mjestu; sve osim Valentinota koji je morao žrtvovati svoj komfor da bi nama bilo dobro. I hvala mu na tome.

Prije ovog albuma nisam imao pojma što su cicipjoverice. Nitko nije. Nakon nekoliko slušanja cicipjoverice su postale standardni dio mog vokabulara iako i dalje samo naslućujem što znače, ali eto, logika nalaže da bi to morale biti cipele za kišu. Za kišu meteora ili ovu uobičajenu, svejedno. I baš sam neki dan u Borovu kupio cicipjoverice. Hrvatski proizvod. Nisu loše, preporučujem od srca. (AŠ)

01-bon_iver

1. Bon Iver – 22, A Million
[630 bodova / 5 glasova]
Nije još jasno da li je Justin Vernon nakon što je napokon uobličio treći album s Bon Iverom spreman preuzeti odgovornost svoje veličine. S jedne strane planira velike (već odgođene) turneje, a s druge mašta o otvaranju malog cafe bara. S jedne strane je neprikladno skroman, a s druge neodoljivo moćan i zanesen u svojim izvedbama. Tanka je linija između preuzimanja odgovornosti i paralizirajućih napadaja panike (sa Santorinija). Justin Vernon je taj mali prostor ispunio zakompliciranim i pretencioznim konceptima –  strategijom preživljavanja nazvanom “22, A Million”. Bez dodatnih uputa i istraživanja nemoguće je dešifrirati svaki neologizam, svaki deformirani sempl, princip funkcioniranja takozvane Messine, svaki skriveni stih, sve simbole i gomilu skica koje je marljivo stvarao i sakupljao Eric Timothy Carlson, nemoguće je tražiti vezu sa svevišnjim sve dok se barem na trenutak ne osjeti ljubav ili potpuni smiraj. No, ono što je sasvim moguće bez kompletnog uvida u sve gore navedeno je naježiti se i izaći iz vlastite kože slušajući “22, A Million”, osjetiti pobjedu koja se rađa nakon perioda fatalne nesigurnosti. (DS)

(pisali: Maja Rogulj, Tonći Kožul, Dino Marelić, Andrija Škare, Dražen Smaranduj)

P.S. Navratite na Gorilu i sutra – kada će napokon krenuti Gorilin izbor NAJBOLJIH JELA!

Oglasi

Gorilini naj albumi 2016: #40-#21

Veljača 2, 2017

40-david_bowie

40. David Bowie – Blackstar [119 bodova / 3 glasa]
39. Sturgill Simpson – A Sailor’s Guide to Earth [120 bodova / 1 glas]
38. Anohni – Hopelessness [125 bodova / 3 glasa]
37. Bernays Propaganda – Politika [130 bodova / 1 glas]
36. Amnesia Scanner – AS EP [134 boda / 1 glas]
35. Poliça – United Crushers [140 bodova / 1 glas]
34. Leonard Cohen – You Want It Darker [150 bodova / 1 glas]
33. Parquet Courts – Human Performace [151 bod / 2 glasa]
32. Teenage Fanclub – Here [165 bodova / 2 glasa]
31. Crying – Beyond the Fleeting Gales [166 bodova / 2 glasa]
30. Haken – Affinity [180 bodova / 1 glas]
27. Metessi i Zvijezde – Ljudi od slame / Moderat – III / Whitney – Light Upon the Lake [200 bodova / 1 glas]
26. Blood Orange – Freetown Sound [200 bodova / 2 glasa]
25. Thee Melomen – Chinatown EP [205 bodova / 1 glas]
24. Mr. Fingers – Outer Acid EP [210 bodova / 1 glas]
23. Leon Vynehall – Rojus [215 bodova / 1 glas]
21. Grant-Lee Phillips – The Narrows / Moodymann – DJ Kicks [225 bodova / 1 glas]

Goriline naj albumi 2016: #10-#6

Veljača 1, 2017

Brett Anderson of Suede live at the Roundhouse in London on 14 November 2015. The band presented live as a world premiere their new album titled Night Thoughts, out on Jan 2016.

10. Suede – Night Thoughts
[380 bodova / 2 glasa]
Meni je ovo najbolji bend na svijetu ikada. Što ne znači da im zato trebam gledati kroz prste. Naprotiv! Ponovno okupljanje prije koju godinu bilo je ajde neka vas, bar da vas čujem uživo. Nisam puno očekivao od novog albuma, ali “Bloodsports” je ispao ugodno iznenađenje, onak, još uvijek znaju pisati dobre pjesme. Ali, kad je bilo evo sad će još jedan, lagano mi je bilo dajte sad dosta više, napravili ste svoje, ionako ste najbolji bili s Butlerom… I u prvi mah su mi “Night Thoughts” bile isto u stilu ne sramote se, mogu oni to još, ali držat ću se ranih radova… i onda me odjednom opalio, nije ovo «još znamo pisati dobre pjesme» nego «znamo pisati sjajne pjesme i od njih praviti još bolje albume». Istinabog, nisu više mladi-ludi, razbludni i nadroksani k’o stoka, zreli su to i ozbiljni ljudi s izgrađenim životima. Ali to ih – ključna stvar! – nije udosadnilo, jer sva ona drama, zanos i glamur s kojim su pjevali o mladim ludim razbludnim nadroksanim ljudima i dalje su tu. A to mene veseli, jer i meni je već vrijeme postati zrelim i ozbiljnim. Makar to značilo da imam svoj «Meniksi na prvome mjestu Goriline ljestvice» moment. (NP)

09-lydia_loveless

9. Lydia Loveless – Real
[381 bod / 1 glas]
Sudbina najboljega prošlogodišnjeg albuma i njegova sramotnog previđanja kap je koja je prelila čašu moje davno naslućene, a sad ostvarene spoznaje: Jebemu mater, svijet mainstream popa je izgleda sto puta zahvalniji i pošteniji od underground rocka, s koliko god uvjetnosti i navodnih znakova okružili sve navedene pojmove! Zgođušna nešvilska kaubojka Taylor Swift prvo snima vrlo solidne country-pop albume i publika je obožava, da bi prihvaćenost nadmašila čak i sveopće razine po objavljivanju jako dobroga čistokrvnog pop albuma “1989”. Zdepasta Midwest cow-punkerica Lydia Loveless snima odlične twang-rock albume i čak je i pratitelji nezavisnih zbivanja ne doživljavaju iole ozbiljno, što se prelije i u gotovo potpuno zanemarivanje – tu i tamo album je zahvaljujući fanaticima zagrebao neke donje ili srednje pozicije godišnjih ljestvica – prošlogodišnjeg pop-rock remek-djela “Real”, kojemu je bilo čak i teže zauzeti vrh Lydijine karijere (prethodnik “Somewhere Else” je briljantan) nego se sa sezonskom konkurencijom obračunati dominacijom madridskog imenjaka.

“Real” je autoričin dosadašnji izraz u jednakoj mjeri produbio, čineći to neposrednijom razradom sirovijih, neizbrušenih emocija, koliko i okrenuo na peti i usmjerio u nova zvučna polja mekoće i svilenosti, šira i od slobode zemljopisnog područja s kojeg Lydia dolazi. Za crne dane sačuvane zalihe country-rock drskosti prepoznat će samo stariji poklonici, dok će friška upoznavanja bez prethodne informiranosti album najlakše i najčešće smještati na playliste američkih radio-stanica sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da je Perfektna Christine McVie Amerikanka, jedan od njezinih zlatnih hitova iz imperijalne faze Fleetwood Mac zasigurno bi bio zvučao točno kao “Same to You”, a sve dok se u “Heaven” ne začuje Lydijin glas ja sam zbog milujućeg skakutanja basa ala John McVie i buckinghamskih gitarskih pletera i nakon tisuću slušanja uvjeren kako slušam neki singl koji je povijesni bend snimio samo za sebe i svoje najbliže pa ga ne znamo otprije. Kako vaga prema popu ne bi pretegnula previše – recimo, “Out On Love” je balada koju Cyndi Lauper nije snimila samo kozmičkom nepravdom – singl godine “Longer” (ubojitog stiha za sve ostavljene: “Give me just a little bit longer to get over you”) pokazuje što bismo bili dobili da se Stevie Nicks nekako i uspjela uvaliti Tomu Pettyju u krevet i bend, pa da iskusnog Benmonta Tencha malo pogurne i prema sintesajzerskim ornamentima, dok “Midwestern Guys” (s čijim se otvaranjem “These january nights they really make me hate my life” poistovjećujem iz nekih sjećanja, ne zbog ovoga prekrasnog siječnja) jednostavno mora biti outtake albuma “Long After Dark”.

Takvo muzičko opuštanje i neograničavanje Lydiju je oslobodilo i u pjesničkom pogledu pa se cjelokupni zvučni spa-tretman povlači na stražnje sjedalo iza ranjivosti stihova, među kojima se dva posebno ističu. Sve naše tugice dobrim dijelom izazvane našim kutijama za kucanje komunikacije dobile su spomenik u “More Than Ever”: “But if self-control is what you want, I’d have to break all of my fingers off”, jer drugačije naprosto ne ide, a kad se u “Bilbao” Lydia razotkrije i preda do kraja jednostavnim “Marry me, there’s nowhere in the world I’d rather be”, napokon znam kako ta rečenica zvuči kad je cura koja je izgovara zaista i osjeća, a ne kao kad je dosad jedini put bila upućena meni. (GP)

08-nick_cave

8. Nick Cave & The Bad Seeds – Skeleton Tree
[413 bodova / 3 glasa]
Iako je “Push the Sky Away” naznačio pravac kojim će se bend nastaviti spuštati, i iako je glazbena okosnica za “Skeleton Tree” bila postavljena prije osobne tragedije koja je zadesila Cavea, upravo je ona, kao događaj koji neizbježno ostavlja trag na svakog uključenog – a posredno i na njihovo stvaralaštvo – i kao glavni motiv, u najvećoj mjeri oblikovala i odredila ovaj album, pa smo se umjesto stepenice niže našli u ponoru.

“Skeleton Tree” odiše umorenošću, neovisno o tome koje značenje te riječi uzeli – malaksalost ili smrt. Instrumentali su usporeniji, rastegnutiji, više drone nego što bi odgovaralo standardnom izričaju benda i često se čini da različite dionice vode svoju priču i ne idu putem teksta. Raspon ide od naznaka dooma u uvodnoj “Jesus Alone”, ambijentalnog zvuka u “Distant Sky”, pa do gotovo chill-outa u “Rings of Saturn”. Poruke koje nosi tekst koji ih prati češće treba tražiti na suprotnom nego na istom dijelu spektra. Nad pjevanjem domira recitacija, opet manje živa nego ona na koju smo navikli dosad. Cave opet priča i pjeva o smrti, ali joj nikad nije bio ovako blizu. Stihovi su pojednako mučni i čudni, opisuju najcrnju patnju, a idu i do nadrealnih motiva i naracija. Najniža točka je trenutak koji zvuči kao oproštaj, u kojem se vidi iskreno shvaćanje i pomirenost sa gubitkom svega, pa i vjere, kakva god ona u Cavea bila. “Rekli su nam da će nas naši bogovi nadživjeti, ali su lagali.” Naslovnom pjesmom album se zatvara u optimističnoj noti, što nije atipično za Cavea, ali je ovaj put riječ o onom optimizmu s dna, kada se čini da gore ne može i da je bilo što što slijedi bolje. Bol nikako nije prošla, ali napokon se pojavljuje tračak nade da će jednom proći.

Na etički skliskom terenu smo sebično konzumirajući samo ono pozitivno, u smislu glazbene kvalitete, proizašlo iz nečijeg gubitka, no ne preostaje nam ništa drugo nego obgrliti ovaj dragulj od albuma i čuvati ga za nadolazeća vremena. Nadživjeti će i Cavea i nas, nije laž. (AS)

07-butch_walker

7. Butch Walker – Stay Gold
[429 bodova / 2 glasa]
Na pretprošlogodišnjem albumu “Afraid of Ghosts”, posvećenom njegovu godinu prije preminulom ocu, Butch Walker je točku odrastanja odredio vrlo izravno: “You don’t become a man until you lose your dad, you see”. Ako mu već takvu odraslost ne bi poželio nitko dobronamjeran, za slušatelje je povoljno barem to što je s njom u paketu pristigla i potpuna autorska i izvođačka zrelost, u godini za nama ulovljena na prekrasnom i donekle neočekivanom albumu “Stay Gold”. Nikad nije bilo sporno da Butch dobru pjesmu može napisati lakoćom, a njegov producentski rad na potezu od romantičnih zgubidana rokerskog undergrounda do punokrvnih pop zvijezda ukazivao je i na dobrodošle vještine čisto zanatske komponente. Ali kao da mu je uvijek nešto nedostajalo, a albumima nešto smetalo a da bi ih se nepomućeno obožavalo; možda upravo širinom interesa i sposobnosti sužen prostor za instinktivno djelovanje? Srećom, producentski pečat na dvama lijepim albumima oporavka, Frankovu “Positive Songs for Negative People” i Brianovu “Painkillers”, dobio je priliku opaliti ovjeru i na Butcheve vlastite pjesme, koje su “Stay Gold” prometnule u finale te neformalne trilogije i vjerojatno najslađi prošlogodišnji komad za fanatike svježih varijanti retro-rocka. Osobno nijedan nisam slušao češće.

Probuđena usmjerenost na zabavu, glasnoću i bogatstvo zvuka rezultirala je jedinom današnjom blještavo-ljigavom divotom koja sjaji kao “Born in the U.S.A.”, Springsteenov album koji se, paradoksalno, danas i prečesto previđa u krugovima mlađih poklonika. Nije slučajno da je od svih današnjih Šefovih sljedbenika, ne računamo li Jesseja Malina, Butch najstariji, pa mu spomenuto razdoblje nije faza koju treba proučiti nego formativna prošlost koju i ne pomišlja zaboraviti, nostalgiju kanalizirajući u reske gitare, pumpajuće bubnjeve i poletne syntheve veće od života i svih naših strahova i neodlučnosti. Kantautorski je to pop-rock radijskih osamdesetih koji jednako podsjeća i na legende koje se veličaju nekako uvijek nedovoljno (Petty u “East Coast Girl”), polu-legende koje se kude pretjerano (Adams u “Stay Gold”), čudne pojavnosti koje kod nas nitko ne zna (Mellencamp u “Wilder in the Heart”) i još opskurnije likove za koje sam Butch pouzdano nikad nije čuo (Metessi u “Ludlow Expectations”).

Muzika je to za prekrasne noći s dragim ljudima u dragim kafićima – jer najljepša se muzika nažalost nikad ne pušta u klubovima – u kojima se osmijehom i ekstazom prate čak i takve blesave očitosti da pjesma s Irskom u naslovu (“Irish Exit”) u aranžmanu ima violine, a ona s Meksikom (“Mexican Coke”) trube. Samo što kompletna zabavna ponuda za nas koji uvijek volimo tužne, tužne pjesme naprosto mora uključivati i pozamašan broj gorko-slatkih klišeja za izvikivanje uz grljenje i zaljubljivanje – trenutačni favorit: “And that’s all that I’ve got to give you now, honey, but I’ll give it all tonight!” Otrcano. Jeftino. Prekrasno. Potrebno. – kao i balade gubitka, nedostajanja i žaljenja. Gostujući u “Descending”, diva Ashley Monroe nakon svoje preklanjske “The Blade” opet sudjeluje u nehumanom srcecidu; mazna “Can We Just Not Talk About Last Night” zvuči kao da Fountains of Wayne sviraju “Tumbling Dice” ili da Stonesi sviraju “She’s Got a Problem”, a totalno ima smisla da je zatvarajući stih albuma ovaj iz “Record Store”: “You can love me like you loved me when you could”. Jer sve je rečeno pa poslije toga ništa i ne možeš. Osim ponovno pustiti ovaj blagotvorni melem od albuma. (GP)

06-solange

6. Solange – A Seat at the Table
[471 bod / 3 glasa]
S “Cranes in the Sky” je napokon ostvarila karijerni milestone da ima pjesmu bolju od “Crush”; to je ujedno i jedini istinski transcendentalan trenutak na albumu (da, da, znam, kako se samo usuđujem, bla bla, šaljite sve svoje prigovore na bolimekurac@gmail.com) – što ne znači da je ostatak za baciti, dapače! Nije ni prvi ni zadnji koji je, unatoč tome što je najbolja stvar daleko bolja od svih ostalih, kao cjelina dost dobar, šta fali tome. Solange i dalje ima naviku šurovati u studiju sa sumnjivim likovima (out: Dev “znam tu i tamo nabosti koji zgodan motiv ali ni tad nisam u stanju iz toga razraditi pjesmu koja će držati vodu cijele tri minute, molim sve lovorike ovog svijeta” Hynes, in: Božja pokora zvana Sampha), ali je generalno ovaj put složila personel koji je izvukao ono najbolje iz nje i album baš fino, nježno klizi, svakako je zaradila svoje mjesto za stolom (engl. a seat at the table) na Gorilinoj gozbi. (TK)

(pisali: Nikola Pezić, Goran Pavlov, Ante Spahija, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2016: #67-#41

Veljača 1, 2017

Charles Bradley's latest album is called Changes

67. Charles Bradley – Changes / Pop. 1280 – Paradise / Yuck – Stranger Things [40 bodova / 1 glas]
64. Anna Meredith – Varmints / HÆLOS – Full Circle 50 / Stian Westerhus – Amputation [50 bodova / 1 glas]
63. Sleaford Mods – T.C.R. EP [57 bodova / 1 glas]
62. James Blake – The Colour in Anything [60 bodova / 1 glas]
61. Jenny Hval – Blood Bitch [61 bod / 3 glasa]
56. Danny Brown – Atrocity Exhibition / Hamilton Leithauser + Rostam – I Had a Dream That You Were Mine / Islands – Should I Remain Here, at Sea? / Jeff Rosenstock – WORRY. / Roger Silverberg – Old Dog [75 bodova / 1 glas]
53. Dinosaur Jr. – Give a Glimpse of What Yer Not / Explosions in the Sky – The Wilderness / Frankie Cosmos – Next Thing [80 bodova / 1 glas]
52. Ezra Furman – Big Fugitive Life EP [85 bodova / 1 glas]
51. Esperanza Spalding – Emily’s D+Evolution [95 bodova / 1 glas]
50. Angel Olsen – My Woman [96 bodova / 2 glasa]
49. Ariana Grande – Dangerous Woman [97 bodova / 1 glas]
48. The Avalanches – Wildflower [98 bodova / 1 glas]
47. Carly Rae Jepsen – Emotion: Side B [99 bodova / 1 glas]
41. ABOP – ABOP / Jan Blomqvist – Remote Control / Kaytranada – 99.9% / Pinegrove – Cardinal / Sunflower Bean – Human Ceremony / Trentemøller – Fixion [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2016: #15-#11

Siječanj 31, 2017

15-pete_astor

15. Pete Astor – Spilt Milk
[350 bodova / 1 glas]
Nije čudno ako niste čuli za Petea Astora. Nije čudno, ali je šteta. Majstor je na britanskoj sceni aktivan od ranih osamdesetih, osnovao je bendove The Loft i The Weather Prophets i koliko god ti biografski podaci možda bili nužni zbog smještanja u kakav takav kontekst, oni ustvari ne govore ništa o njemu tj. govore daleko manje nego što to čini njegov posljednji album.

“Spilt Milk” je prekrasna ploča: iskrena, izravna, pametna, nevjerojatno melodična, mala i samozatajna i sasvim bez ambicija, ali upravo u tome leži njezina snaga ili, hajde, da budem sasvim precizan, upravo u tome leži nezanemariv postotak njezine snage. Znate već kako to često biva, poslovično tiha voda dere proverbijalne brege i dok vas albumi, stvari i pojave „veći od života“ ostavljaju posve hladnima, ovakvi sitni dijamanti, koji kao da su stvarani za jednu jedinu osobu – a uopće se ne bih čudio da i zbilja jest bilo tako – odrede vas i unerede, upišu vam se u krv, zavuku pod kožu i u DNK, onako suptilno, da ne primijetite.

Astorov život je glazba.  Može zvučati patetično, ali ništa nije istinitije od toga. To ćete čuti i osjetiti već nakon prvih nekoliko sekunda ove iznimne ploče. Uz to što svira, on glazbu proučava, o njoj piše znanstvene radove i predaje na sveučilištu. Ne može bez glazbe; ona mu je ljubavnica, najbolja prijateljica, usud, sudbina, prokletstvo i blagoslov. Zato imam svako pravo posumnjati da kada pjeva o ljubavi i ženama ustvari pjeva o glazbi, a divna i dirljiva, bitlsovska “Mr. Music” posve je sigurno autobiografska. U njoj kaže “Oh dear/ Oh dear/ Oh no/ Oh no/ Poor Mr. Music/ When will you let it go?” Nikad, nadam se. (AŠ)

14-imperial_state_electric

14. Imperial State Electric – All Through the Night
[360 bodova / 1 glas]
Šta li će za 20 godina K Billy’s Super Sounds of the 2010s puštati u svojoj emisiji, da li se nekad pitate? Koja to ploča sadrži pesme koje već 2017. neće nagristi, a 2018. potpuno poslati u zaborav? Kome li se (i) ove godine dogodio momenat u kojoj je svoju običnu, sivu i neretko nesretnu svakodnevnicu uspeo da opiše pesmama koje su veće od nas, sivila i običnosti? Pa, ako mene već pitate, to je ponovo Nike Anderson i njegov Imperial State Electric.

Ono što već na prvo slušanje razlikuje novi album od prošlogodišnjeg remek dela (“Honk Machine”) jeste veća neposrednost na uštrb koherentnosti materijala, “ATTN” je nastao u jednom dahu, u pola daha, bez razmišljanja. Na pitanje novinara kada pre je stigao da objavi novi album, Nike odgovara:  “We play rock ‘n’ roll music. If it takes four years to make a rock ‘n’ roll record, then you have most likely over analyzed an art form that is more about gut instinct. It should feel and this record feels good.” Ova ploča ima tu sigurnost i stamenost, ona se ne stidi nijednog uticaja koji se kreću od gitarskog roka sedamdesetih, popa i psihodelije šezdesetih, pa sve do začetaka rokenrola kakvim ga znamo iz pedesetih. Da kojim slučajem ova ploča može da putuje kroz vreme (a uistinu može!), oko njenog sadržaja bi se grabili mnogi. Džeri Li Luis bi uzeo “Get Off the Boo Hoo Train”, Džin Simons bi ukrao “Bad Timing” i napravio veliki hit za KISS, Bitlsi bi polagali pravo na “No Sleeping”, i tako dalje, ostale bi Nikeu samo korice od albuma, ali nema veze, utiska sam da bi njemu to bilo drago. Uostalom, on plaća dugove svojim uzorima već decenijama. “All Through the Night” je na tragu najboljih rokenrol ploča, originalna, pamtljiva, iskrena, inspirativna i intrigantna. Uz nju, rokenrol je ponovo na dohvat ruke. (PJ)

13-kanye_west

13. Kanye West – The Life of Pablo
[360 bodova / 2 glasa]
Da vam kažem dvije očite stvari: ovaj tip je po svemu sudeći ipak temeljito lud (iako sam neko vrijeme bio uvjeren da su to samo PR akrobacije i/li teške droge). Usto, tip je temeljito genijalan (ali bolje da mu nitko ne kaže to, radi ove prve stvari). Razmišljam sad jesam li ikad prije sedmim albumom nekog izvođača bio tako oduševljen a da mi se pritom i prethodnih šest (dobro: pet) sviđalo jednako kao i epohalni, nikad objavljeni prvi “The College Dropuout”. Izvjesno je da nisam, ali nije sigurno ni da me sjećanje ne vara.

Kao i obično kod Kanyeovih albuma, “Life of Pablo” te uvlači u svoj zvučni borg s nekoliko ubojica. Odmah na početku “Ultralight Beam” vraća doslovno na atmosferu soul početaka jednim nevjerojatnim gospelom. “Famous” mi je od prve sekunde i u obje verzije bolja od cijelog Rihaninog opusa. “Waves” isto radi Chrisu Brownu, a “Wolves” Siji. Kad se početna repeat manija na tih nekoliko dragulja ispuše, počinju iskakati i druge, pa mi je tako trenutno najbolja “Pt. 2” sa svojom rasturenom strukturom i mračnim beatom. Ludo mi je da Kanye takav svakakav kakav jest ipak uspijeva izroditi album s mnogo glava i repova koji ima savršenog smisla, na 19 stvari i 65 minuta dobro odmjeren, s većinom pjesama na dvije-tri minute, skoro kao skice pjesama koje još nisu nastale i koje se prelijevaju iz jedne u drugu, kao i u njegovu prošlost (i budućnost, pretpostavljam). Tu doslovno ima ideja i pjesama za tri albuma, ali Kanye je to bahato sažeo u jedan. Jer može, i čini mi se da samo on to može ovako. (OM)

Oxford based band Radiohead photographed in the attic of the Oxford Playhouse theatre. From left to right: Colin Greenwood,  Ed O'Brian, Thom Yorke, Jonny Greenwood and Phil Selway. Photo©Steve Forrest

12. Radiohead – A Moon Shaped Pool
[360 bodova / 5 glasova]
Rijetki su bendovi koji si mogu priuštiti da rade točno ono što žele, samo onda kad to žele i upravo na način na koji to žele. Radiohead je jedan od njih i ne bi mi uopće bio problem uzeti im kao minus tu privilegiranost da zapravo ne naprave svaki put dobru stvar, pa se onda zadovoljim žaljenjem što nije više onih koji mogu stvarati na taj način.

Bend je sad već debelo zagazio u fazu stalnog usavršavanja kataloga, tako da svakim sljedećim albumom osim nekih novih tendencija dobijemo i nekoliko starijih komada glazbe za koje se znalo da postoje, koje su izvođene uživo, ali za čije se izdavanje čekao trenutak prave izbrušenosti. Ovoga puta je okidač bio duboko osobne prirode, sudeći po mrvicama iz privatnog života Thoma Yorkea koje dospijevaju u javnost, pa se intiman trag proteže kroz sve pjesme, a što bi se moglo nazvati i aktualnim trendom među zrelim glazbenim teškašima. Spomenuta intima dovela je do nešto sporijeg ritma, natruha naivnosti u tekstovima i skoro pa meditativnosti u rocku kojeg prakticiraju. Naravno, društveni komentar ne izostaje, složeni konstrukti se kao i do sada polagano otkrivaju, a album vapi za time da ga se prouči.

Sa strane procjene otvorenosti i adaptabilnosti albuma prema onima van domene ljubitelja ili poštovatelja benda možda i ne mogu biti potpuno objektivan, iako se i na tom polju u odnosu na prošlo izdanje vide apsolutni pomaci barem gledajući raspon glazbenog spektra koji je pokriven, mogu kao “inside man” pozdano reći da je “A Moon Shaped Pool” za one koji su čekali točno ono što su čekali. (AS)

11-frank_ocean

11. Frank Ocean – Blonde
[366 bodova / 3 glasa]
Ovo drugo poglavlje Franka Oceana počelo mi je s “Nikes” i doslovno mi je srce preskočilo na njezinom beatu. Tako je na mjestu, nimalo razmetljiva, najviše i najprije cool a onda sve ostalo. Onda dođe “Ivy” i tu me je već tako temeljito imao da je “Blonde” dalje mogao biti bilo što. “I thought that I was dreaming when you said you loved me”, pjeva mi on na pletenici gitare i lansira ovu pjesmu u onu skupinu najb**ih pjesama svih vremena.

Tek na trećoj “Pink + White” Frank podsjeća da je (pro)izišao iz R’n’B-ja ali i ovaj ne-dekonstruirani zvuk mu leži jednako dobro kao i ostatak koji je po svemu rasplinut između naznaka pjesama, sounda koji nestaje, ono što sam nekad posprdno zvao zvučnim krajolicima. Ovaj momak sve to nekim čudom, pravim čudom, drži na okupu. I “Self Control” koja zvuči kao onaj bend s onom dvojicom s dugim kosama, osim početka koji varljivo najavljuje opet neki R’n’B. Pa jednu baš nekako klasičnu laganicu “Godspeed” na usamljenim klavijaturama. Jedno kratko i slatko poigravanje atmosferom starih Princeovih stvari na “Close to You”. I rasplinuti smiraj na “Futura Free”, čiji tekst morate vidjeti da počnete vjerovati.

Ako dosad niste shvatili, ovaj album je toliko minimalan, skoro pa nepostojeći da na trenutke zvuči kao da će mu sljedeći biti baš skroz acapella, dakle skroz bez ovih naznaka zvukova, beatova, gitara, basa, klavijatura. To nije praznina, poslušajte pažljivo. Jedva da nešto ima, ali veliki plan to spaja u budućnost muzike, stvarajući pritom cijeli novi žanr (ako sam dobro pratio, iz iste te dekonstruktivističke kategorije još su na ovoj listi Kanye i Bon).

Još samo da napomenem na kraju kako ja cijelo vrijeme slušam “Blonde” bez “Be Yourself”. Prvo: ne volim skitove. Drugo: ovaj koji nam dijeli mudrost Frankove mame je baš posebno iritantan (i ne, ne bih rekao da je to namjerno). Jasno da žena ne može sve dobro napraviti, a i sklon sam joj oprostiti jer je rodila Franka. Ali sam ju svejedno zmjutao, pa mi je tako preskočen i taj njen skit OK, a album ono baš potpuno rastura. (OM)

(pisali: Andrija Škare, Petar Jovanović, Ozren Milat, Ante Spahija)

Gorilini naj albumi 2016: #99-#70

Siječanj 31, 2017

99-drive_by_truckers

99. Drive-By Truckers – American Band [1 bod / 1 glas]
98. Britney Spears – Glory [3 boda / 1 glas]
96. Ana Nikolić – Labilna / Okkervil River – Away [4 boda / 1 glas]
95. Richmond Fontaine – You Can’t Go Back If There’s Nothing to Go Back To [5 bodova / 1 glas]
94. The Radio Dept. – Running Out of Love [7 bodova / 1 glas]
93. The 1975 – I Like It When You Sleep, For You Are So Beautiful Yet So Unaware of It [9 bodova / 1 glas]
85. DIIV – Is the Is Are / Jayhawks – Paging Mr. Proust / King Creosote – Astronaut Meets Appleman / Lambchop – FLOTUS / Massive Attack – Ritual Spirit EP / Nothing – Tired of Tomorrow / Vince Staples – Prima Donna / Wilco – Schmilco [10 bodova / 1 glas]
84. Tricky – Skilled Mechanics [12 bodova / 1 glas]
83. Repetitor – Gde ćeš [14 bodova / 1 glas]
81. Schoolboy Q – Blank Face / Underworld – Barbara Barbara, We Face a Shining Future [15 bodova / 1 glas]
80. Nicolas Jaar – Sirens [18 bodova / 2 glasa]
78. clipping. – Wriggle / Pinkshinyultrablast – Grandfeathered [20 bodova / 1 glas]
77. Brian Fallon – Painkillers [20 bodova / 2 glasa]
74. Brian Eno – The Ship / The Pines – Above the Prairie / The Slow Show – Dream Darling [25 bodova / 1 glas]
72. Babyfather – BBF Hosted by DJ Escrow / Teen Suicide – It’s the Big Joyous Celebration, Let’s Stir the Honeypot [30 bodova / 1 glas]
70. Ty Segall – Emotional Mugger / Xenia Rubinos – Black Terry Cat [35 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2016: #20-#16

Siječanj 30, 2017

20-car_seat_headrest

20. Car Seat Headrest – Teens of Denial
[226 bodova / 4 glasa]
Ojha ljudi, pozdrav od administratora liste! Ovaj put je glasalo rekordnih 14 ljudi – rekordno malo ljudi, jel 😀 – što ni ne čudi s obzirom na to da blog i nije baš aktivan izvan prosinca i siječnja pa ni nema čime privlačiti neku novu publiku, a ona stara malo-pomalo diže ruke od intenzivnog praćenja nove muzike… Tako da je MALO falilo da bacim koplje u trnje i da ovo bude zadnji Gorilin izbor albuma godine, no ajde recimo da ćemo viditi još godinu-dvije kako će ići: prošle godine je recimo glasalo 18 ljudi, ove 15 (ako računamo i jednu listu koja je stigla prekasno pa je nisam mogao ubrojiti jer bi bila poremetila poredak a već sam bio odaslao ljudima zadatke za pisanje), ako bi ostali na dvoznamenkastim brojkama grandpas of denial daljnji nastavak bi možda i mogao imati nekog smisla? A kako sad stvari stoje, top 20 se činio optimalnim riješenjem: em da ne ispadne da svatko mora pisati po tri-četiri crtice, em se zadržava neki uobičajeni bodovni prag (= dvjestotinjak bodova može biti dovoljno da se upadne u listu ali i ne mora), pa eto, zasad ipak idemo dalje – it’s better to fade away than to burn out, što bi rekao Neil Old. 🙂 (Admin)

19-alex_smoke

19. Alex Smoke – Love Over Will
[236 bodova / 1 glas]
Pretpostavljam da bi crtice koje pišemo čitatelju trebale bar malo dočarati što se krije iza naslova albuma, kakve osjećaje glazba ostavlja, kojim glazbenim pravcem autor ide, slijedi li svoju viziju do kraja ne mareći za svijet.

Glazba na albumu je elektronička i to je sve što žanrovski o njoj mogu reći. Cijelim albumom nešto žulja, struže, tjeskoba i žudnja stalno se isprepleću, bas vibrira najdublje moguće uz hrpu nekakvih neidentificiranih zvukova a vokal kao iz gregorijanskih korala mantra neku svoju misu.

Stilove nema smisla nabrajati a i tako sam se već odavno pogubio u njima.

Razmišljajući o albumu, podsjeća me malo na Underworld ili bolje rečeno, podsjeća me na kraj devedesetih kad sam CD “Beaucoup Fish” držao na repeat i na pjesme kao “Cups”, “Jumbo”, “Winjer”, “Skym” puno više uživao naspram poznatih bangera.

Prvih par puta kad sam poslušao ovaj album, čini mi se da mi je bio malo nejasan, u magli, monoton, ali ni sam više u to nisam siguran jer točan trenutak kada se otvorio svom svojom punoćom i prešao tu granicu ni sam ne znam. To mi se sada čini kao neka daleka prošlost. Pop-muzika za moje uši gdje je svaki zvuk na svom mjestu, lišena svih svakodnevnih formi koje nas okružuju i koje nam bespotrebno opterećuju mozak. Pjevana misa iz pomaknute dimenzije koja zarobljava i oslobađa.

“Why we’re together now..” (VR)

18-deniz_tek

18. Deniz Tek – Mean Old Twister
[260 bodova / 1 glas]
To kako se Detroit 1969. spojio sa Sidnejom 1974. zasluga ga je i krivica jednog čoveka, koji je tu bakteriju preneo sa izvora epidemije na drugi kraj sveta. Tako su u sedamdesetima najbliži rođaci MC5, The Stooges, potom Sonic’s Rendezvous, postali upravo Radio Birdman iz Sidneja, daleka a bliska braća po oružju i energiji. Virus je potom mutirao, kasnije će se mnogi pozivati na njih, ali činjenice govore da samo oni koji su se tih godina vrzmali na relaciji Ann Arbour-Detroit, znaju pravu formulu i znaju istinu. Znaju kako je to sve izgledalo, kako je bilo dobro, kako se nikad više neće ponoviti, znaju da je Rokenrol jednom bio opasan i zajeban, da je ujedao i grizao, smrdeo i krvario, i bio jednostavno najbolji.

Taj čovek je Deniz Tek. I u 2016. godini, zvuk gitare mu je ostao isti, naštimovan na 1974. On je ostario, ali i dalje se dobro seća svega. Igra na poznatom terenu, varijacije su male, malo šta je i za njega i za nas bilo dobro kao Radio Birdman, i na tom fonu on i dalje traga (“Burned Black”, “Somewhere”), negde smanji Detroit a ubaci Kita Ričardsa (“Table For One”), pa pojača Detroit do maksimuma (“Prison Mouse”), onda nenadani surf intermeco (“Comanche”) koji bi The Shadows podržali, i tako nadalje, kao bez napora, stvori se odlična ploča koju moraš imati. Igi Pop je prošle godine rekao da možda više neće snimati albume, jer zahtevaju previše energije koje ima sve manje. Deniz Tek, Igi Pop, Vejn Kramer, Skot Morgan, i još par njih, to su ljudi čiji su kriterijumi baždareni 1969., oni ne prave albume ako to nije dobro i ako to nema smisla. Novi album Deniza Teka samo je potvrda da je to tako. “Mean Old Twister” itekako ima smisla. (PJ)

17-jesu_sun_kil_moon

17. Jesu / Sun Kil Moon – Jesu / Sun Kil Moon
[277 bodova / 2 glasa]
Ka prvo i prvo, Jesu nisu metal, ka!!

Ka drugo i drugo, Jesu jesu vrlo dobri, ali nisu, ono, vrh, ka!!!

Ka treće i treće, Jesu se ovaj put stvarno jesu iskazali odabirom suradnika (glavnog i sporednih) na albumu, ka!!

Ka četvrto i četvrto, ma jesu, ludilo su ploču snimili, ka!!

Ka peto i peto, ma jesu li i vama malo naporni ovi albumi od miljardu minuti, ka??

Ka šesto i šesto, jesu, a?? Ae.

Ka sedmo i sedmo, Sun Kil Moon nije sunce koje ubija misec, ka!!

Ka osmo i osmo, nije ni neki, ono ka diktator, jebate!!

Ka deveto i deveto, šta Sun dotakne, pritvara u zlato, ka!! Živa istina!!

Ka deseto i deseto, šta Gogo nije pisa ovu crticu, ka?? (DM)

16-sheer_mag

16. Sheer Mag – III EP
[349 bodova / 2 glasa]
Prošlogodišnja Trica Sheer Maga, melodičnih punk’n’roll klinaca iz Phillyja, nastavlja nedvosmislenim nazivima, formatom te, daleko najvažnije, kvalitetom konzistentan niz izdanja s kojima – kaj se mene dotikavle – ova simpatična banda može nastaviti unedogled. Objavljujući po jedan EP s četiri stvari u 2014., 2015. i 2016. godini Sheer Mag nisu (do sada) ni u čemu pogriješili: em dokazuju kako je manje nerijetko uistinu više, em “bildaju” iščekivanje u onih koji su već postali njihovi fanovi – istovremeno jednom godišnje nagrađujući njihovu strpljivost novim “škarniclom” u najbolje od rock tradicije ukorijenjenih, a opet sasvim “taze”, glazbenih delikatesa – em stvaraju vlastitu, prepoznatljivu priču u kojoj, što god vi sad mislili, nema ničega iritantno šablonskog, stereotipnog ili uniformnog (tek uredna i promišljena praksa, no od malo reda nitko nije svisnuo – naprotiv). OK, početkom 2017. prva su tri godišnja EP-a objedinili u jednu dugosvirajuću kompilaciju… Promućuran i praktičan potez koji će zasigurno dodatno proširiti krug njihovih slušača, no vjerujem kako će i mnogi od njih potom s nestrpljenjem i zazubicama iščekivati što?  – pa naravno, Sheer Mag IV!

Glazba i stihovi? I ovdje Sheer Mag ostaju dosljedni te, u podjednakim omjerima no ujedno neizbježno ispremiješano, a) pronose glas borbe i poziv na akciju protiv rastuće pohlepe u doba debelo nakon prvobitne akumulacije kapitala, zatupljivanja, pasivizacije, osiromašivanja pa i zatiranja građanstva i (tradicionalnog i suvremenog) radništva kao i protiv politike koja je sama sebi smisao i b) pjevaju o emocionalnim turbulencijama i strastima, porazima i pobjedama, učenju na pogreškama i ponavljanju istih te sazrijevanju, stremljenju neovisnosti i svakodnevici u velikom, okrutnom i prekrasnom gradu glasom samosvjesne i snažne ali i ranjive mlade žene koja – je li uopće potrebno naglašavati? – više od svega voli rokenrol. Pritom se, u tekstovima, utjeha tek nazire kroz šalaporke, zdrava doza očaja uvijek je prisutna no – kao što govori naslov uvodne stvari, a ideja je prisutna u čitavom dosadašnjem radu Sheer Maga – ne možemo se prestati boriti! Za pravo ovoj paroli daje i instrumentalna podloga. Stvari na Trici su, naime, u prosjeku i mrvicu dinamičnije no na solidno živahnom prethodniku, dok su konstanta u zvuku Sheer Maga svakako vokalne punk-soul bravure Tine Halladay te melodije, ritam i rifovi koje bi, bez obzira na manje razlike u afinitetima i doživljaju rocka, amenovao i prof. Sead Lipovača.

U posljednje vrijeme dosta slušam Animatore i jednostavno ne mogu odoljeti povlačenju paralela sa Sheer Magom, koje nadilaze kod oba benda prisutan šarmantni slackeraj i probleme najisturenijih članova s vidom (pri čemu Tina ipak nije filadelfijski Elvis Costello). Krešo Blažević je svojevremeno, rekapitulirajući ono što je napravio s Animatorima, napisao kako njihov pretežno poletan, zarazan i catchy zvuk doživljava kao dvosjekli mač, jer skreće pozornost s poruka koje je tekstovima pjesama pokušao prenijeti te se većini, u najboljem slučaju, u pamćenju zadržavaju ljeto, curice i tek još poneka ključna riječ. Slične dvojbe, iz sličnih razloga, možda more i Sheer Mag. Nažalost, za (raz)uvjeravanje velikog Elvisa iz naše mahale je prošao voz, no Tini i mladićima poručujem: ne brigajte – ono što nastojite reći ionako će doprijeti do onih koji će to znati razumjeti i cijeniti, a tome zasigurno neće odmoći zvuk u kojem se, baš kao i u glazbi Animatora, uživa istinski i s lakoćom… Zvuk uz koji se ostaje mlad. (MŽ)

(pisali: Administrator, Vedran Rajčić, Petar Jovanović, Dino Marelić, Matko Žurić)

Da još i to riješimo… GORILINI NAJ ALBUMI DVIJETISUĆEŠESNAESTE!

Siječanj 30, 2017

00king 00boniver 00radiohead 00nickcave

Dobar dan, i dobro nam došli u Gorilin izbor najboljih albuma 2016.

Glasalo je nas 14, a to smo: Hrvoje Frančeski, Petar Jovanović, Tonći Kožul, Dino Marelić, Ozren Milat, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Vedran Rajčić, Maja Rogulj, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Ante Spahija, Andrija Škare i Matko Žurić.

Kako glasa sve manje ljudi, izlistava se i sve manje albuma: ovaj put (a i ubuduće?) ide top 20, po svaki dan ide tura od pet albuma, a za intermezzo albumi koji nisu upali u top 20. Hvala svima koji su glasali, ekstra hvala svima koji su pisali crtice, čitamo se opet predvečer te iduća četiri dana, pusa svima od administratora!

Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA 2016.!

Siječanj 14, 2017

albumi2016

Je li vam dosta godišnjih lista, nije vam dosta godišnjih lista, ajmo složiti još jednu:

– na vama je da glasate za minimalno pet, maksimalno dvadeset najdražih vam albuma (i mini-albuma, EP-ja, kompilacija i mikseva pretežno sastavljenih od prošlogodišnjeg materijala) koji su premijerno ugledali svjetlo dana u 2016.

– i dalje je na snazi standardni princip glasanja za Goriline naj albume godine: na albume na svojoj listi po vlastitom nahođenju raspoređujete fond od 1000 bodova, a da je pritom 501 najveći broj bodova koji možete dati pojedinačnom albumu

– listu mi šaljete na djevojke et yahoo točka com

javite i ako ste voljni napisati koju crticu! uvijek fali kadra i ja uvijek mogu uskočiti s nekom klasičnom administratorskom “šta je ovo koji je ovo kurac, SMRT GITARAMA!” crticom ali iskreno bih volio da moram što manje, pa pomognite dobrom starom Tonću dobri ljudi molim vas 🙂

glasanje traje do 22. siječnja a s izlistavanjem konačne liste krećemo krajem mjeseca

Eto, glasajte!