Archive for Travanj 2014.

Pozdrav iz komesarijata!

Travanj 30, 2014

truth

HOUSE MUZIKANAJBOLJA MUZIKA

sve druge muzike mogu samo da ga duvaju

(isto vrijedi i za house od prošle godine)

truth2

P.S. Shift K3y je BOG

P.P.S. moj novi house & bass miks!

Oglasi

Moj filmski dnevnik 2014: prvi kvartal, gornji dom

Travanj 17, 2014

06-sleep_tight

6. Mientras Duermes (2011)
Eto recimo jedna pozitivna strana gledanja malo filmova, naletiš na psihološki triler skroz iz perspektive negativca i ne sumnjaš da ima takvih i više nego što slutiš ali si isto nekako rijetko nalijetao na njih pa ti jedan takav bude osvježenje! Netko bi možda mogao reći da za psihološki triler možda fali poniranja u psihu (barem) glavnog lika ali mislim da to ovdje nije problem, npr suptilne naznake mother issuesa su dovoljne i mislim da se s otkrivanjem više detalja iz njegove prošlosti ne bi bogznašto dobilo, jer ono što je najbitnije je njegov meisterwerk i to kako će taj meisterwerk u konačnici utjecati na psihičku (ne)blagodat njega i njegove žrtve, i kraj u tom pogledu ostavlja dosta zanimljivog materijala za razmišljanje.

05-veronica_mars

5. Veronica Mars (2014)
Ok, prije svega za one koji ne znaju, ako takvih još ima: “Veronica Mars” je jedna od najboljih serija proteklog desetljeća, ako niste gledali neka vas ne odvrati to što je o srednjoškolskoj (a kasnije i studentskoj) detektivki, serija je definitivno više za odrasle nego za tinejdžere i jako je pametna i zabavna i rječju klasik! Elem, također za one koji ne znaju: serija je nakon tri sezone bila otkazana zbog slabe gledanosti (pa makar je i ta gledanost zapravo bila dosta solidna za matični kanal al dobro, nemojmo sad ulaziti u to…) da bi potom nekoliko godina kasnije zahvaljujući donacijama fanova bilo skupljeno nekoliko milijuna dolara za snimanje filma! Uvidi u živote tuceta bitnijih likova desetak godina kasnije + komprimiranje story arca prosječne sezone u 100 minuta urodili su dinamičnim i gustim filmom (za vrijeme okršaja s ubojicom imao sam dojam kao da su od scene s godišnjicom mature prošli eoni a ne pukih pola sata!) za koji vjerujem da bi trebao biti fora čak i ljudima koji nisu gledali seriju, iako će takvi vjerojatno teško uspijevati dokučiti zašto bi Logan trebao biti toliki big deal u veroniverzumu pošto je ovdje nažalost ispao dosta bezveznjikav i nikakav… No to je jedina zamjerka jer sve ostalo zbog čega sam obožavao seriju je i u filmu, nemam pojma kad me zadnji put neki film ovoliko oraspoložio, odjavna špica – osmijeh od uha do uha!

04-behind_the_candelabra

4. Behind the Candelabra (2013)
Ne znam praktički ništa o Liberaceu i volio bih saznati više od onoga što nude svjedočanstva momka koji je na pet godina prohujao kroz njegov život i od toga napravio karijeru – preferirao bih film s više Liberacea i manje Scotta Thorsona, ukratko – ali i ovako je bilo gušt za gledati, Michael Douglas rastura.

03-youre_next

3. You’re Next (2013)
Nije da sam potpuno protiv mainstream horora – “Slagalica strave” mi je, na kraju krajeva, jedna od najdražih ovomilenijalnih franšiza općenito – ali najčešće ipak preferiram horore lijevo od mainstreama, gledajući svisoka sa svoje kule od krvave slonovače na điđemiđe uz koje se plebs voli strašiti (navodno “Paranormal Activity” nije loš? Navodno?)… no ne i ovaj put! Iako nije tako ekstravagantan kao “Cabin in the Woods” niti tako smart-ass kao “Scream”, “You’re Next” je dio iste mini-tradicije entuzijastičnog subvertiranja horora za široke mase (u ovom slučaju s dosta crnog humora) a s navedena dva dijeli i to što je fun fun FUN – baš šteta što ga nisam gledao u kinu uz kokice i sve!!! Tako da, eto, jedan horor koji bi preporučio i normcore ekipi kojoj bi mi bilo neugodno uvaljivati neke tamo čudačke martyrse i dans ma peauove i šta već.

02-dans_ma_peau

2. Dans ma peau (2002)
Ne znam čemu rasprave da je li ovo horor ili nije kad wiki lijepo kaže (i zasigurno ne samo wiki?): “Body horror, biological horror, organic horror or venereal horror is horror fiction in which the horror is principally derived from the graphic destruction or degeneration of the body.[1] Such works may deal with disease, decay, parasitism, mutilation, or mutation.” A i na kraju krajeva ‘horror’ je u prijevodu – UŽAS, ne? A “Dans ma peau” mi je priskrbio neusporedivo više užasa i grčenja od kojekakvih šašarija s letećim vampirima i neočešljanim zombijima što su kao nominalno ‘horori’! Ono, jako jako rijetko mi se dogodi da moram prikrivati oči zbog filma a ovdje je bila jedna scena koja mi je bila baš ono skroz ‘jooooooj, nemoj to, nemoj samo TO raditi ženo pobogu molim te!!’ tako da, in my book – horor-horor, da veći ne može biti. I iznimno je zanimljiv za jedan film u kojem se skoro ništa ne ‘događa’!

01-snowtown_murders

1. The Snowtown Murders (2011)
Iznimno ružan i neugodan film o ljudima na dnu društva i onome na što mogu pristati kad u njihove živote uđe jedan karizmatičan psihopat, i nije neka proizvoljna meditacija na tu temu nego je zasnovan na stvarnim događajima, štoviše jednom od najzloglasnijih slučajeva serijskih ubojstava u australskoj povijesti. Strogo žanrovski gledano nije horor – ali kao i da je. (P.S. gledanje bez titlova nije preporučljivo, Australci su zajebani!)

Svi zajedno

Travanj 15, 2014

Na moju žalost i na njegovu vjerojatnu sreću, Sašu Relića nikada nisam imao prilike osobno upoznati, iako sam ga vrlo često viđao po underground svirkama na ovoj našoj miloj zagrebačkoj sceni, tek naknadno spojivši lik s imenom na koje sam nailazio u članstvima njezinih brojnih istaknutih bendova, među kojima posebno ističem mitski Reactor, koji još uvijek nisam uspio istražiti do kraja. Kao i većinu drugih scenskih pretplatnika odnosno ovisnika, i njega sam tako na neki način doživljavao kao istomišljenika po pitanju najvažnije mi ljudske tvorevine otkad je svijeta i vijeka, zbog čega sam vijest o teškome moždanom udaru koji je doživio primio kao vrlo neugodno iznenađenje, kao nesretni podsjetnik da se takvo što događa i vrlo blizu, koliko god ja osobno volio zanemarivati tu mogućnost. Njemu i njegovoj obitelji najiskrenije želim da se što brže i što bezbolnije oporavi, pa sam u subotu mi darovanu mogućnost da iz čisto sebičnih i potpuno klasičnih razloga uživanja u muzici dragih bendova – Debeli! Diverzanti!! Benhcwarmersi!!! – Reljinu rehabilitaciju sitno potpomognem kupnjom ulaznice za koncertni benefit u Močvari te majicom njegova benda Storms prigrabio bez razmišljanja. Uz navedene, na rasprodanome koncertu, kojim je više od 600 ljudi (siguran sam da bi se bio rasprodao i veći kapacitet) potvrdilo kako fraza o muzici koja vezuje ljude nije samo fraza, nastupili su još i Lunar te Senata Fox, također bendovi protiv kojih nemam apsolutno ništa, iako ne mogu poreći da ih katkad ne razumijem, naravno, isključivo zbog svojih uskogrudnih pogleda na muziku.

Važniji kao velikodušni događaj negoli kao presjek konkretnih uvjerljivosti svakoga pojedinog benda koji je na njemu nastupio, koncert je prije svega okupio Reljine generacijske srodnike, pri čemu su ulogu juniora otvarača odigrali prekrasni Benchwarmers, bend koji je kroz posljednjih godinu dana potpuno razorio jedan mali zakutak svijeta u kojem odnedavno protiv kolega iz ESC Life igraju koš-za-koš za naslov najboljeg benda u gradu. U svakome trenutku vodi onaj bend koji je igrom slučaja odsvirao posljednji koncert, što prednost sad opet prebacuje na stranu Benchwarmersa, koji su odsvirali svoj prepoznatljiv set, ali osjetno čvršćeg zvuka. Ne znam je li stvar bila u za kasnije žešće bendove baždarenom zvuku u klubu, ili su sami Vatroslav i Tomek odlučili dati gitarama na što slobodniju volju, ali bilo je baš superslatko, gotovo pa na milimetar blizu samima The Weakerthans čijom su ‘Aside’ završili svoj polusatni uvod, u sklopu kojeg su svirali i Reactorovu ‘Further’, očit emotivni vrhunac njihove set liste: Snarling Commentary – Wooden Curtains – Viewer Discretion – It’s Not Like – Further – Something To Do – Leader Of The Pit – Sweet Sunshine – Aside

Kao i prije desetak godina, Lunar sam ponovno doživio kao bend prelijepih evokativnih melodija koje bi mi bile još draže da ih netko i otpjeva, a da nisu rezervirane samo za gitare. Razmišljajući kako mi danas, nakon mnoštva međusobno različitih instrumentalnih bendova koje se trpalo pod isti kišobran post-rocka, Lunar još manje spadaju u to društvo, shvatio sam kako post-rock kao nazivnik zapravo funkcionira identično hip-hopu. Baš kao što repanje raspon od ambijentalne klasične muzike preko gramofonskog skrečanja do hiperdrogiranog plinkanja iz videoigara nivelira u jedan žanr, tako i najčešća odsutnost ikakvog vokala dopušta i vrlo raznorodne tretmane, aranžmane i strukture instrumentalnih kompozicija spajati u isti žanr. Koji mi se u Lunarovoj melankoliji izrazito jako sviđa, dijelom i zato što neometan po glavi mogu prevrtati netom iznesene teorije.

Nakon nominalno indie uvoda, uslijedili su pankerska sredina i kraj, prvim nastupom još jednih dragih mi prijatelja FNC Diverzant s novim instrumentima, zatim još jednim trijumfalnim setom neporecivih titana domaće ne samo melody scene Debeli precjednik, te setom kojim Senata Fox nije zaključila samo ovu lijepu večer nego i svoju karijeru. Zaista se ne mogu sjetiti jesam li Diverzante ikad gledao a da Žac i Goc nisu svirali svoje standardne gitare, pa su me Žacova nova crvena ljepotica – mislim točno onaj model koji otprije koju godinu svira Moose Botić – te Gocov profi-studio-muso bas toliko iznenadili da mi se povremeno majkemi činilo kako svoje klasike ZG-kvartovskog singalonganja piče sviračkom preciznošću i čistoćom zvuka jednih Dire Straits. Nešto veći naglasak na pjesme s ranijih izdanja – ranijih i od ‘Prvog jubilarnog’, koji je Teo najavio kao novi album, objavljen prije 12 godina – potvrđen je gostovanjem Darca iz nekadašnjih 5MTS na bubnju za vrijeme ‘Punk Rock Song, što je Beri dalo krasnu priliku da se napokon dočepa mikrofona. Uz svoje pjesme, FNCD su odsvirali i obradu ‘Svi zajedno’ Razloga za, pjesmu čiju je društvenu temu izravnošću naslova bilo lako preuzeti kao momentalni moto svačije osobne pomoći ove večeri. Set lista: Toga dana – Put za bolje vrijeme – Ostao sam sam – Stranac – Slobodan – Ne tamo (gdje sam bio nekada) – NDS – Daleko od mene – Kažeš da bi htjela – Blizu sunca – Psiho – Svi zajedno – Biba – Punk Rock Song – Stari panxi

Vrlo sličan prijenos tema iznesenih vrlo sličnim izborom riječi u stihovima bio je izveden i nekih sat vremena poslije, kada su Debeli precjednik svoj uigran eksplozivni set kraju priveli redovitom himnom ‘Farmersko srce’ i njezinim stihom Jer ja znam da smo zajedno, za vrijeme kojeg se stejdž napunio kako razdraganim fanovima tako i snažnim izaslanstvom ostalih sudionika programa, u kojem se opet isticao mikrofona željan FNC Bero. Vizualno, prizor je izgledao zaista impozantan, toliko da sam zaista poželio povjerovati u mogućnost akumulacije i transfera pozitivnih vibracija. Naravno, Debeli svoju muziku često zidaju i iz negativnih, obračunavajući se s detektiranim zlima našeg društva kroz pjesme kao što su ‘Heroes Of Today’ ili ‘One Book’, a imam dojam i da je jedna potpuno nova pjesma koju su premijerno izveli upravo na tome tragu. Moji su favoriti ipak i ovaj put bile privatnije borbe ‘Guilty Conscience’ te ‘Moja su koljena umorna od moljenja’, za koju više uopće ne sumnjam kako je preuzela krunu najbolje pjesme grupe. Set lista: Heroes Of Today – Thank You – Enemies – Music Saves – Peter Pan Syndrome – Against The Opposite – My Own Thing – Marionette – nova pjesma – One Book – Guilty Conscience – Zaboravi – Puška ne ubija ljude – Moja su koljena umorna od moljenja – Farmersko srce

Hiperbrzi HC Senate Fox spada u onaj sektor pankerskog undergrounda koji me svaki put razveseli činjenicom da nisam čru-pripadnik scene, pa se onda ne moram pretvarati da ga volim i razumijem. Uza sve divljenje bendu kao instituciji, te pohvalu kako izrazito kratki sprinterski komadi naprosto ne mogu umoriti slušatelja jer se izmjenjuju lako i tečno, ništa drugo osim nekoliko jeftinih fora kako mi se čini da je pjevač Jakić u nekoliko navrata pogriješio tekst bendovoj muzici ne mogu uputiti. Imam dojam kako Senata Fox – ne računajući sad neke sitne tehničke poteškoće koje su im malo omele set – vrlo detaljno zna što hoće i željeno postiže bez i mrvicu ostatka ili kompromisa, zbog čega bend mogu cijeniti čak i ja, ali između te želje i mojih preferencija golem je raskorak. Međutim, kako sam već spomenuo, odrješita brzina i nepatvorena energija kojom sviraju svoje grgljave punk-aforizme zaista nose bez problema i odugovlačenja, pa su mi jako lijepo sjeli kao kratko presijecanje nakon unesenijeg sudjelovanja tijekom prethodnih setova. Od kojih su svi redom bili odlični ne samo zato što su motivirani hvalevrijednom inicijativom pomaganja prijatelju, ali koja je, vjerujem, svaki od bendova zaista bila dodatno inspirirala. Za kraj mogu samo još jednom izraziti želju da se Reljo oporavi što prije; koncert jest bio super, ali mu reprizu nikako ne želimo.

Bijeg u pobjedu

Travanj 13, 2014

Ni najmanje ne sumnjam da dobar dio vas koji ima volje, a nadam se i kakvog-takvog uspjeha, probijati se kroz ove moje izvještajne labirinte podjednako toliko dobar dio mojih procjena, izreka i stavova smatra zabavnom arbitrarnom periferijom naramku donekle objektivnih informacija, kakve mi se katkad omaknu. S nečim se od toga složite, s drugim ne, ali vjerujem da većinu doživite baš kao nečiju, u ovom slučaju moju, osobnu procjenu. Prava je istina nešto drugačija; procjene, naravno, jesu moje i samo moje i ne volim ih ni s kim dijeliti, ali vrlo su često temeljene na vrlo jasnim i čvrstim zakonima, zdravorazumskim i još više zdravosrčanim, s kojima se možete ne slagati, ali onda rokenrol nipošto nije za vas. Pravi je primjer za upravo napisano tekst kojim sam nekidan Blood Red Shoes zapravo otpisao kao solidan, ali potpuno nebitan bend, priznanjem kako nikakve šanse za popravni nisu imali čim iz uvodnog instrumentala nisu bez pauze krenuli u sljedeću pjesmu, nego su ih razdvojili predugim sekundama pauze i promjenom gitare. A to se ne radi, jer da citiram autoritetni izvor, odnosno samog sebe: Jebiga, jedno od velikih nepisanih pravila rokenrola glasi da se iz startnog instrumentala odmah rađa druga pjesma. To ili znaš ili ne znaš, pa ili jesi ili nisi. Ha, ha, lud li je ovaj Gogo? Ne, to je jednostavno tako – mislim, jesam ja lud, ali nije u tome stvar – samo što osjećaj za ispravnost u varljivim muzičkim vodama nažalost nema svatko.

I, vidi vraga, potvrdu validnosti barem ovoga gornjeg članka iz Goginog zakonika rokenrola preksinoć sam dobio na koncertu benda čovjeka koji me je i osobno jednom u komentarima na staroj Potlisti pokušao ispraviti kod tvrdnje da svi normalni znaju da sreća leži u melodijama bližima indieju negoli ćudljivom postpunku. Nakon dvije skupne redaljke na kojima su sudjelovali, novi junaci nove scene za stare momke ESC Life u petak su u sklopu još jednog Žura u Spunku (veliki, koji se neko vrijeme zvao Prostor do) odsvirali svoj prvi samostalni i treći sjajan koncert, otvorivši ga najavnim instrumentalom obrade ‘Ostani uz mene’, prekrojene u spoj surfa i ’90s east coast indie-rock soliranja, iz čijih se završnih tonova kroz nekoliko trenutaka blage kakofonije rodila bendova vlastita ‘Absentee’, bez ikakve pauze. ESC Life, očito je, znaju, pa shodno gornjoj logici i jesu, a ono što jesu je jedan od najboljih novih bendova u Hrvatskoj, bez potrebe užega stilskog određivanja revitalizacijom najslađega od žestokoga gitarskog popa iz godina kako mladosti članova benda, tako i moje vlastite. Classic-rock moje generacije na ovome koncertu nije samo zvukom opravdao takvo imenovanje, kako bendovim vlastitim pjesmama tako i prekrasno odabranim nizom obrada, nego je tako i izgledao, jer u Spunku na stejdžu zaista nikad prije nisam vidio više opreme. ESC Life su taj zid pojačala – naravno, govoreći razmjerno – koristili u slavu gitara koje su svakoj od pjesama uz vokalnu osiguravale i barem još jednu dodatnu jednako zaraznu melodiju (a tezu da legenda Naranča stilom ovog benda zaobilaznim putem potvrđuje ono što mi je gore prigovorio o indieju i postpunku ostavit ću za drugi put).

Bendov autorski repertoar raste polako, pa je pjesmama koje smo dosad već imali prilike čuti – od kojih su dvije, ‘Bad Influence’ i punkyčna ‘Full Circle’ objavljene na netom na download puštenom demo singlu ‘Live At Button Factory’, a s kojim se Potlistin redoviti prokazivač cro-bulšita Ante neće obračunati jer u ESC Life svira većinu tih divnih solaža, drugi dio ostavljajući sve mi dražoj legendi Elvisu; skroz prijazan tip, a nekad mi je djelovao namrgođeno – tako bilo pridodana još samo jedna nova, ‘What We Want Is Useless’, čiji izravan naslov objašnjava najava kako je riječ o manifestu benda. No, barem u počecima o bendu više od bilo kakvih manifesta govore obrade kojih se prihvati, i kao kanala prezentiranja sviračke vještine i kao dokaza slušateljskih preferencija. Čime dolazimo i do još jednog članka iz zakonika, onoga o tome kako lijepu muziku može stvarati i svirati samo netko tko sluša lijepu muziku, a obrade Đavola i Hüsker Dü od samih su početaka jasno ocrtavale bendov besprijekoran ukus. Posebno iznenađenje za stotinjak okupljenih – među kojima je uočen čak i Sale Dragaš, kojemu možemo oprostiti pretpostavljeni raniji odlazak na paralelni koncert Psihomoda, pogotovo ako se potaknut odličnim nastupom ESC Life potrudi malo ozbiljnije popratiti bujanje u podzemlju (ali opet, Sale na Žuru?! Gotovo je.) – bile su finalne dvije obrade, Sanjinovim rafalima ispaljena ‘Tommy Gun’ te našemu današnjem birthday boyu Draženu i Bebici Smaranduj posvećena ‘Don’t Cry No Tears’, koju su svirali još raštimanije, još neodoljivije, još starački životnije od Crazy Horse. Od ovakvog života, koliko god polupenzionerski bio, nema smisla bježati. Set lista: Ostani uz mene – Absentee – Bad Influence – Don’t Want To Know If You’re Lonely – Full Circle – She Won’t Dance – Let It Bleed – What We Want Is Useless – Tommy Gun – Don’t Cry No Tears

Moj filmski dnevnik 2014: prvi kvartal, donji dom

Travanj 12, 2014

Jedna od novogodišnjih odluka mi je bila i da ću gledati po jedan film tjedno – evo što sam sve gledao u prva tri mjeseca 2014. (SPOILER ALERT: uglavnom horore), nijedan mi nije bio loš ali neki su mi naravno bili bolji od drugih, neki čak i puno bolji! Pa krenimo, od najmanje nelošeg prema najboljem…

12-livide

12. Livide (2011)
Od svih opskurnih aktivnosti na fejsu na najviše ponižavajući neodaziv naiđem kad molim horor preporuke, imao sam već tri-četiri takva crickets & tumbleweeds iskustva i ne ponovilo se, odsad samo – da parafraziram Freddyja Mercuryja – burnin’ horror dvd’s on my own!!! Ovo je drugi film od ona dva Francuza što su napravili dosta dobar klaustro-hororac “A l’interieur”, ovaj je puno ambiciozniji i vizualno neusporedivo atraktivniji ali je i veći čušpajz: što se radnje tiče film kao da stalno poručuje ‘gle NEMOJTE previše razmišljati o tome, ok?!’, i popriličan je nesrazmjer između duuuuugog sporovoznog uvoda te zadnjih pola sata u koje autori kao da su mahnito i nasumično (čemu one tri balerine u labosu pobogu?) natrpali ideje za nekoliko različitih horora, previše svega i svačega ali šta jest jest, nije nezanimljivo.

HER

11. Her (2013)
Kao film koji želi REĆI nešto VAŽNO o ljudima i TEHNOLOGIJI i nije baš da se nešto ubija od pameti – štoviše u tom je pogledu dosta površan i glup (‘ljudi ne budite smartphone zombiji, ugasite kompjutere i družite se jedni s drugima!!’ SMH x 1000) (+ “obrat” nema… skoro nikakvog smisla?) – ali je kao film o jednom emocionalnom retardu dosta dobar, ili barem jest ako se krene od toga da za glavnog lika ne bi trebalo imati skoro nimalo simpatija i razumijevanja (osim na nekoj najbazičnijoj ‘lik je u kurcu i počinje davati neke otužno slabašne ali ipak kakve-takve naznake da je na putu da dođe na put da pokuša biti barem malo manje u kurcu’ razini) (a i tu brate nije daleko dogurao, finalno pismo je basic as shit i stvarno ga ne predstavlja u ništa boljem svjetlu nego u prethodna dva sata), scenarij nije antologijski ali sve ostalo je na mjestu, baš dobro izrežiran i složen film, čak i mrzovoljno moram priznati da je score mojih najvećih neprijatelja Arcade Fire jako efektan!

10-kill_list

10. Kill List (2011)
Ljubitelje engleskog serijala “Utopia” bi moglo zanimati da ovdje glavnu ulogu ima onaj njihov ubojica s problemima s disanjem! Ovdje diše sasvim normalno, hvala na pitanju – barem doslovno, ako ne već u prenesenom značenju – što ne znači naravno da nema nekih drugih problema, mislim znate kako je to s ljudima u filmovima, uvijek neki problemi 🙂 Film počne kao triler, oko dvadesete minute dade naznaku da bi mogao postati nešto drugo, naznake se nastavljaju gomilati, da bi u zadnjih pola sata skroz skrenuo u to nešto drugo – ako eventualno želite pogledati film u tabula rasa modu (najbolji mod za gledanje filmova naravno!) prestanite čitati – foršpan se truditi sakriti taj zaokret koliko god može (“the best british GENRE film in years”!) ali do kraja foršpana mislim da bi svakom iole iskusnijem gledatelju trebalo biti jasno o kojem je žanru riječ 😉 “Kill List” je najbolji prvih sat vremena dok je većinom životno sirov film o plaćenim ubojicama, a kad okrene ploču to čini s oke ali pomalo razočaravajućim ulaskom na teritorij jednog kultnog brit horora koji malo miriše na bezidejnost… i jest lijepo tempirano poniranje u ludilo, nagli kraj bez ikakvih konkretnijih odgovora u tom pogledu sam po sebi jest zadovoljavajući (horor je jedan od žanrova kod kojih najlakše toleriram eliptičnost, dapače), problem je jedino što je klimaks JAAAAAAAKO sličan klimaksu jednog od notornijih horora zadnjih nekoliko godina tako da sam odjavnu špicu dočekao u frustrirajućem adrenalin+flah modu.

09-calvaire

9. Calvaire (2004)
Kad ti se pokvari kombi usred duge vožnje i završiš negdje Bogu iza nogu, mogu ti se dogoditi samo dvije stvari: ili ćeš naletiti na Katherine Heigl koja je karijerna radoholičarka koja je u nasljedstvo od pokojnog oca dobila zabačenu farmu tikvi i došla je samo viditi kako da je sruši i tu izgradi poslovni centar i nevoljko ti na noć pruži smještaj i potpune ste suprotnosti ali nakon 80 minuta igre mačke i miša se ipak vjenčate i Katherine odjebe grad i karijeru i zajedno uzgajate tikve i živite sretno do kraja života – ili ćeš naletiti na RETARDIRANE REDNECK PSIHOPATE!!! Ilitiga u ovako belgijskom izdanju retardirane ROUGENECQ psihopate! I gle, u glavnoj ulozi ni pet ni šest nego tip koji je glumio glavnu sporednu mušku ulogu u “Dans ma peau” (… o kojem više u gornjem domu ove liste – op.ur)! Taj jadnik samo ide iz kalvarije u kalvariju: prvo eto u “Dansu” imao curu ovisnicu, pa sad mrzovoljno odbija žene i stare i mlade, pa onda nakon kvara kombija Bogu iza nogu umjesto kod Katherine Heigl završi kod nekog čudaka koji ga brutalno smara i prije nego što krene nasilje, a kad krene nasilje… pa, kreće standardna špranca ovakvih horor-‘Deliverance’ dealova (film stvarno ne bježi od američkih žanrovskih korijena – mislim ono, jedan lik u jednom trenutku skonča u živom blatu. USRED BELGIJE!): znaš da će biti i psihološkog i fizičkog mučenja (koje je iznenađujuće umjereno, što mi je ok – ako danas svi kad rade ovakve stvari kažu ‘ma kad je bal, nek je BAL!’, zna lako biti snažnije ako umjesto bala napraviš razmjerno lowkey mrgodnu čajanku!), znaš da će biti barem jednog neuspješnog pokušaja bijega, znaš da će biti mrtvih, itd, i sve skupa se razvijalo na… meni ne pretjerano zanimljiv način? Ali film kao film je jako dobro skockan i jedan je od onih koji su definitivno bolji nakon što su mi odležali u glavi nego što su mi bili dok sam ih gledao, a od scena moram istaknuti onu u gostioni s klavirom, kad se film bio pretvorio u parodiju samog sebe – da bi se onda unutar iste scene promptno vratio na svoje dementne creepy noge, e to je bila majstorija!

08-open_grave

8. Open Grave (2013)
Tip se budi u jami punoj leševa, ne zna tko je, ne sjeća se ni kako je tu završio niti ičeg drugog, a kad se iskobelja naiđe na zdanje u kojem je nekoliko ljudi koji su se tamo probudili također s potpunim gubitkom pamćenja, dakle zaplet je tipa ‘uuuu što bi ovo gledao samo da znam da išta valja, bože neka mi bar NETKO kaže da valja’ pa evo da ja kažem – valja! Jest da je gluma konstantan podsjetnik da se gleda film B-lige i da bih volio da razriješenje misterije ne spada pod jedan od najpopularnijih ergo najisfuranijih horor-obrazaca ali misterija je dok traje dosta zanimljiva, sve skupa je dosta pametno složeno, kraj je jako efektan i kamo sreće da je sva B-liga na ovoj razini.

07-ginger_snaps

7. Ginger Snaps (2000)
Tko mi god preporuči neki film, neka ne misli razočarano da sam nonšalantno stavio na ignore ako ne pogledam odmah – ovo mi je recimo jedan prijatelj preporučio još prije nekoliko godina!!! Mislim ono, tinejdžeri i vukodlaci, pa kome se to da gledati (osim tinejdžera) (i eventualno vukodlaka)?! Ali naposlijetku sam se ipak uspio natjerati – i nisam nimalo zažalio. I kužim zašto se ne slavi kao klasik horora (stvarno nije da je nešto skeri), ali ne kužim zašto se ne spominje češće u kanonima tinejdžerskih filmova? Jer u tom pogledu je baš iznenađujuće pametan i zabavan.

Svaki je komentar nepotreban

Travanj 12, 2014

(nastavlja se na prethodni izvještaj) …pjesmu pod imenom ‘Chris Isaak’s Theme’, jednu od najdražih mi pjesama jednog od bendova najzaslužnijih za oblikovanje mojega muzičkog fanatizma, splitskih punk-rock legendi No Comment. Zajedno s bendovima Dispro, Black Sails i This Day Will Burn, koje sam propustio u korist kantautorskog ugođaja u Tvornici, te Analenom, koja je večer naposljetku iscrpila do kraja svojim karakterističnim obredom pretvaranja sve negativne energije u pogonsko gorivo optimizma, No Comment su toga petka 04. travnja svirali u Attacku!, svojom prisutnošću izazvavši reakciju nepatvorenog iznenađenja čiju razinu u ovome vremenu hiperbrzine protoka informacija zaista dugo nisam osjetio. Iskreno priznajem da uopće nisam imao pojma da su Commenti, barem ni pod imenom Supermarket pod kojim su svirali jedno vrijeme, a inače jedan od ključnih bendova splitskog undergrounda tijekom porinuća samostalne nam države, uopće još/ponovno aktivni, pa sam najavu koncerta naprosto morao provjeriti nekoliko puta. Da se u opis benda nije uvalila stara doskočica o splitskom Fugaziju ostao bih siguran kako su neki klinci i ne znajući preuzeli ime legende, ovako nije bilo nikakve sumnje da ću internetskim daskanjem pokušati začepiti očite rupe u praćenju. Ispostavilo se kako su 2011. objavili i album ‘Don’t Panic!’, s kojeg su na koncertu izveli, ako sam najave novog pjevača Čmite dobro skužio, barem ‘Everything’ i ‘Wicked Son’, ali koji svejedno nisam poželio poslušati ni ususret koncertu ni kao eventualan naknadni epilog jednoga lijepog putovanja u nevinu prošlost.

Naime, koliko god je i muzika koju su svirali u ono vrijeme bila ne samo svježa i originalna – naravno, u kontekstu domicilne nezavisne scene – nego i zaista spremna zarobiti srce mladih alter-regruta u koje sam spadao na prijelazu iz osnovne škole u gimnaziju, No Comment će mi osobno ipak više značiti kao sama pojava, simbol kako mogućnosti da se i unutar relativno rigidnih pankerskih struktura tadašnjeg prostor-vremena moglo svirati samosvojno i hrabro, tako i finalne potvrde kako se moja ljubav prema muzici neće zadovoljiti samo onime što sam naslijedio od tate i njegove bogate vinilne kolekcije. Zaista se ne sjećam sa stopostotnom sigurnošću, ali No Comment bi vrlo lako mogli biti prvi bend na čiji sam koncert otišao sam, s ekipom, a ne u pratnji roditelja, ne računamo li ovdje bendove poput Crvene jabuke ili Đavola, a na čije sam velike koncerte na Gripama nastavio ići i sam nakon što me je kao šestogodišnjaka na njih počeo voditi tata. Sredinom devedesetih jesam bio više rock’n’roll klinac, urođenom melankolijom predestiniran za zaljubljivanje u indie-pop, ali mi se energični punk-rock No Commenta zaoštren američkom alternativom i razblažen povremenim poppy melodijama sviđao dovoljno da užitak u samostalnosti odrastanja – tek ću poslije postati svjestan kako me otpuštanje na muzička mora zapravo na duge staze spriječilo u odrastanju – pojačam i realnim užitkom slušanja pjesama kao što su sjajne ‘It’s You Who Spoiled Everything’ ili ‘Tierra Del Cemento’, obje nažalost neodsvirane u Attacku! prije tjedan dana. U predugačkom periodu od srednjoškolskih dana, u kojima sam ih po splitskim sviralištima gledao razmjerno redovito, pa naovamo, No Comment sam vjerojatno milijun puta češće spomenuo prilikom nostalgičnih reminiscencija u društvu splitske alter-studentarije nego što sam ih uopće poželio slušati, i baš zato mi novi album, realno, uopće nije bio potreban – jer kako nadograditi simbol? – ali sam mu zahvalan kao određenom okidaču nove faze grupe, pa tako i ove svirke.

A možda je, zapravo, pjesme pod gore navedenim imenima bend i odsvirao, jer se konteksta u koji se ovime vrlo rado vraćam sjećam i kao ne pretjerano brižnog po pitanju pažljivog bilježenja naslova na brojne kazete presnimljene iz tko zna koje ruke. Naravno da sam neke od njih pohvatao iz najava na koncertima, razgovora s prijateljima i kasnijeg sudjelovanja na izdanjima koja su pratila jednako legendarni fanzin Lunatic, ali prvotna je ugodna izgubljenost u podrumskoj varijanti onoga što sam mogao vidjeti i čuti u MTV-jevim oazama za alternativce, ovjekovječena samo neurednom naljepnicom No Comment demo album, još uvijek najčvršći oslonac moje memorijske faktografije. Stoga ću možda nešto zeznuti i prilikom spominjanja da su u bendu iz prve postave, ili barem one koja je prva bila meni, još uvijek aktivni gitarist Tomi i bubnjar Torello, uz friškog pjevača te basista, s time da se na polovici polusatne svirke bendu pridružio i stari pajdaš ljudina Oleg, otpjevavši, među ostalima, ‘Say No’ i ‘Enough’, te obradu ‘Waiting Room’, još od davnina zaslužnu za na početku spomenut bendov nadimak. Otvorivši s izrazito prikladnom ‘Go!!!’, No Comment su me u tren vratili u splitski Rock FM club, u zadnju klupu gimnazije, u điravanje Peristilom s Ikom i Slavenom (of Little Slaven And The Sonic Slaves fame), na svirke u Podrumima, što i jest možda najviše što bend može napraviti – za razliku od brojnih bendova tipa Teenage Fanclub ili Girls Against Boys, čije koncerte pohodim i zbog nostalgije za vremenom u kojem sam se prvi put upoznao s njihovom muzikom, ovaj je koncert bio vremenski stroj u period u kojem sam odlazio konkretno na koncerte baš tog benda koji ga sada svira. Stoga mi zvuk više nego prosječnog demo benda s viškom ideja, ali još uvijek s određenim manjkom tečnosti u realizaciji, a kojim su No Comment svoj repertoar izveli prije tjedan dana, naprosto nije ni mogao zasmetati kao eventualno nedostojan važnosti imena benda, kad su gotovo pa identično zvučali i kada su bili postajali bend upravo takve važnosti i za mene i za Split i za hrvatski underground. Više od vjerne rekonstrukcije ne bih ni poželio.

Igrom slučaja, bend koji je gotovo pa u potpunosti ispunjen Attack! doveo do kraja ove večeri naoštrenih emocija svojom me muzikom pokreće u potpuno drugom smjeru neizostavnog naprijed, bolje i brže i hrabrije, iako se i njihove prošlosti sjećam u nostalgičnim tonovima vlastite mladosti i relativne neiskvarenosti, što meni nikada ne predstavlja problem. Kao omiljena institucija scene, to voljenija što kroz svoje pjesme bilo pri kućnom slušanju bilo na komunalnome koncertnom pročišćavanju još uvijek isijava razrogačenu energiju poleta i zanesenosti početnika sretnih što se uopće smiju popeti na pozornicu, Analena svakako ispunjava uvjete za teorije i reminiscencije nekadašnjih boljih dana – štoviše, najnovije pjesme u bendovu koncertnu repertoaru još su uvijek one objavljene prije punih pet godina na divnom ‘Inconstantinopolis’ – ali svejedno zvuči, izgleda i izgara kao da je koncert kojemu upravo prisustvujemo prvi i posljednji. Prvi zato jer zaista nikada nitko nije zvučao poput Analeninog preslatkoga samosvojnog miksa noisea, punka, indieja, rocka i popa, sve redom klasičnih žanrovskih sastojaka, priznajem, ali u njihovim pjesmama umiješanih ne u žanrovske okvire nego u vlastite hipersenzibilnosti, pomiješanih ne pouzdanim pravilima nego uvijek varljivim instinktom, koji se u pjesmama poput, recimo, ‘Comic Relief’ ili ‘In Theory And Practice’ ipak prokazuje kao jedini pouzdan navigacijski sistem. Posljednji zato jer sviraju toliko rijetko da me zaista ne bi iznenadilo da jednog dana čujem kako bend više ne postoji, iako je na njegovim članovima potpuno očito s koliko gušta i ponosa pristupaju svakoj svirci. Obje te komponente na svakoj svirci dijelim i sam; i dok mi je za gušt jasno jer princip svaka-igra-svaka-dobiva, kojim su set listu odsviranu prije dvije godine na Barinom tributeu malčice proširili, ne ostavlja drugu mogućnost, ali ponos nekako ne bi trebao biti moje vlasništvo. Analenina velikodušna muzika kao da misli suprotno. Set lista: Carbon Based Organisms – Comic Relief – Work In Progress – Off With My Head – Starcrossed Logistics – In Theory And Practice – Inconstantinopolis – Spilt Milk – Life In Exclamation Marks – Walker Between Worlds

Dijaspora i susjedi

Travanj 12, 2014

Da hrvatski bum sve češćih i sve uvjerljivijih kantautorica i kantautora ne živi u izdvojenom balonu postaje prilično jasno već i površnim osluškivanjem zbivanja preko granice, gdje se naši komšije također mogu pohvaliti nizom ne samo zanimljivih nego itekako važnih imena, a komunikacija između dvaju polutki iste scene ionako se odvija na svima razumljivome zajedničkom jeziku. Ne, ovdje ne mislim aludiranjem na neko nebulozno hrvatskosrpsko jedinstvo dizati politikantske burice, nego govorim o curama i dečkima s gitarama prirođenom engleskom jeziku, ali i jeziku uobličavanja sadržaja glava i srca u stihove i note. Koliko god se ova trubadurska poplava katkad mogla činiti prekobrojnom, ostaje činjenica da je barem meni osobno primarni instinkt barem deklarativno podupiranje svakoga tko se poželi izraziti u ovom obliku, a jednom kada ga čujem, e tek onda ću izabirati ili daljnje slijeđenje ili odmaknuto ignoriranje. Friška suradnja Dukata Strajnića iz Stray Dogg (nikad nisam siguran odnosi li se ime benda i na njegove solo nastupe) i Ane Ćurčin (ispričavam se zbog eventualne krive podjele mekoće i tvrdoće, ali internet je po tom pitanju tradicionalno nepouzdan), u koju su položene mnoge nade ljubitelja kantautorske pjesme, omogućila mi je dodatno upoznavanje jedne od najviše obećavajućih kantautorica ovih prostora doživjeti uz oslonac očekivanog uživanja u pjesmama jednog od najdražih mi novijih autora ne samo domaće muzike. Njihov zajednički dolazak u mali pogon Tvornice, u kojem se skupilo finih sedamdesetak prisutnih, u normalnim okolnostima ne bi imao nikakvu prepreku da me privuče, ali prošlotjedni je petak, 04. travnja, nudio i jednu drugu, ipak važniju svirku.

Tako da je presudan razlog odluke da ponovno izvedem svoju prepoznatljivu gradsku avanturu spajanja koncerata ipak ponudila Anina i Dukatova predgrupa, bombastično i stilski sasvim deklarativno nazvan Denis Katanec Okanagan Ltd. Riječ je o bendu koji, kako se vidi iz imena, predvodi vrlo mi dragi Denis Katanec iz Felona (sličnih nomenklaturnih problema kao Stray Dogg), namijenjen sviranju pjesama koje je autor napisao za vrijeme boravka u kanadskom Okanaganu. Za Denisa je inače vezana jedna od mojih najvećih pogrešaka i najomiljenijih mi ispravaka doživljaja, jer sam ga slušajući prvi put doživio kao nerazumljivo trabunjalo, da bi me svaki naknadni susret podupirao u rastućem uvjerenju kako je riječ o muzičaru kojega smijem proglasiti hrvatskim Conorom Oberstom, barem po rječitom stilu i blago nekonvencionalnom pristupu. Paralela se svakako smije povlačiti i dalje, jer Felonov metropolski folk-rock Bright Eyes novi je bend zaista odveo dublje u preriju, baš kao u slučaju The Mystic Valley Banda. Narasle kose i kape, Denis zaista izgleda kao kakav sjevernoamerički mladac koji se ostavio fakulteta da bi svojim pjesmama (i one njime) putovao na sve strane širokoga kontinenta, ali ujedno tako i zvuči, pri čemu specifičnosti hrvatskoga jezika na kojem pjeva ni najmanje ne smetaju slici modernog indie-roots benda. Trojku iz Vlaste Popić koja popunjava postavu Felona, Denis je u Okanaganu zamijenio četvorkom (najavljeni Matija Haba pripomogao je samo oko snimanja nadam se što skorijeg EP-ja i s bendom neće nastupati uživo) pripadnika (odnosno, i pripadnica je na basu!) zagrebačkih bendova koje sam uvijek više doživljavao majstorima instrumenata, a manje vlasnicima pjesama koje bih mogao slušati s ljubavlju. Ovaj spoj je tako zaista najbolje iz oba svijeta, jer je profesionalnije sviračko umijeće Denisov zvuk oslobodilo a da ga nije zarobilo u sterilnost, što se najbolje vidjelo u pjesmi koja mi se najviše svidjela, a koju su na zasluženom bisu izveli u promijenjenom, umalo pa DFA aranžmanu. Nadam se da će to ipak ostati samo momentalna zajebancija.

A kad smo već bili u Tvornici, bilo bi sasvim glupo sasvim eskivirati nastup zvijezda večeri, kojima smo na kraju poklonili nešto manje od sat vremena, a zauzvrat dobili mnogo, mnogo više, kao i obavezu da sljedeću priliku onda iskoristimo u potpunosti. Ana s akustičnom gitarom i Dukat sa svojom prekrasnom električnom, sviranom kristalno čisto, večer su zamislili kao susret svojih vlastitih pjesama s obradama uzora koji su na njih presudno utjecali, ali i izleta u manje očekivan izbor jedne ‘Wicked Game’ Chrisa Isaaka, izvedene bez imalo sprda ili ironije, kakvi uopće ne bi pristajali ovome iskrenom paru. Izmjenjujući tako pjesme i uloge – primjerice, Anin poluprobojni poluhit, ali zato potpuno prekrasnu pjesmu ‘Cut Loose’ otpjevao je Dukat – ovo je dvoje glazbenika pokazalo gotovo pa instinktivno scensko razumijevanje, kojemu bi se povremeno ispriječio tek skok s glasnoća dvaju vokala. Naime, Anin fenomenalno moćan glas – površno opisan kao spoj snage Lovely Quinces i sugestivnosti Irene Žilić, da se zadržim na bliskijim usporedbama, iako je riječ o redom samosvojnim izvođačicama – prostoriju bi ispunio toliko masivnom uvjerljivošću da bi Dukatov povučen, intimniji vokal, pogotovo za vrijeme uvodne Youngove ‘Out On The Weekend’, u prvi mah bilo jako teško uopće primijetiti. Srećom, ono što bismo potom vrlo brzo primijetili bile su zaista prekrasne pjesme poput ‘Drunk’ ili neočekivane obrade ‘Trouble’ Raya LaMontagnea, koju zaista nisam čuo predugo i na tome im posebno zahvaljujem. Koliko sam čuo, ovo se lijepo druženje poslije ‘Fire’s Never Wrong’ nastavilo još jako dugo, ali ja sam s koncerta na kojem sam čuo pjesmu Chrisa Isaaka naprosto morao otići na koncert na kojem sam se nadao čuti temu Chrisa Isaaka, odnosno… (nastavit će se u sljedećem izvještaju)

Okej su, ali ne bih ih nikad nosio

Travanj 11, 2014

Koncert koji je britanski dvojac bez kormilara Blood Red Shoes, iako bi u članstvu ovog tipa bilo kavalirski djevojku prozvati kormilarkom, odsvirao prošlog četvrtka, 03. travnja, u pregrađenome velikom pogonu Tvornice (negdje na pola dužine, što onda znači i otprilike na trećinu zapremine, od čega je bila popunjena nategnuta polovica), pokazao mi je da zapravo ništa u mojim dosadašnjim dvama propuštanjima ovog benda nisam doista propustio. Obje prigode dobivene ujesen 2012. godine nisam iskoristio, zagrebački koncert u potpunosti, a bečkom predgrupiranju za The Gaslight Anthem čak i jesam uhvatio nekoliko pjesama, ali ih čekajući najdraži bend jednostavno nisam mogao doživjeti potpuno skoncentrirano. Sjećam se, doduše, da su zvučali kao bend koji bi me svojom indie/alter gitarijadom načelno mogao zanimati, no kako zvuk nije isključiva presudna komponenta, mentalno sam ih zabilježio za nešto detaljniju provjeru, koja je naknadno slušajući njihove dosadašnje albume oblikovala finalni zbir benda koji čine čujno okej klinci, ali takvi koji izgleda ne kuže kako su njihovi nezavisni i beskompromisni stavovi zapravo formirani negdje drugdje, od njih bivajući tek preuzeti bez svijesti da je riječ samo o još jednome tržišnom paketu. Naravno, nepostojanje izvanserijskoga autorskog talenta nipošto nije činjenica koja bi trebala potpuno odbiti od benda, baš kao što to nisu ni ti u krajnju ruku zavodljivi i pohvalni stavovi, neovisno o tome što je kvocijent njihove samosvojnosti prilično nizak. Ali, kad se i sam koncert kojim su me imali šanse pridobiti u tabor razmjernog podupiranja ispostavio mlakim, baš onako napola, kao da nigdje ne pripada, postalo mi je jasno zašto su Blood Red Shoes zapravo zapeli između uspjeha mainstreama i obožavanja undegrounda; za prvi nemaju prijemčivost (želja je, s druge strane, itekako vidna, koliko god oni pričali suprotno), za drugi dovoljno strasti.

Ili se zapravo negdje između nalazim ja sam? Jer ono što me među publikom koncerta najviše iznenadilo bilo je to što su šačici oduševljenih srednjoškolaca ili studenata ranijih godina u skakutavim prvim redovima vrlo čvrst kontrapunkt pružili mnogobrojni četrdeseto i pedesetogodišnjaci i njihove cupkajuće noge, jedna po jedna, u nizu istovjetnih poza diljem stražnjih redova rahlo posjećenog kluba (siguran sam da bi se u malome pogonu, koji bi bez problema primio sve nazočne, postigla nešto prikladnija i energičnija atmosfera). Sa svoje 34 godine, bendove mlađih generacija naprosto ne mogu a priori doživljavati kao nekoga tko može dostojno komunicirati s mojim vlastitim, makar i prošlim, osjećajima i mislima, zbog čega igrači na sigurno tipa Blood Red Shoes – bend koji djeluje kao da bi jako želio zaraditi status britanske verzije američke alter povijesti Sonic Youth, Fugazi ili Nirvane, ali ga učinak ipak zaustavi na valovima srednjestrujaškog radija koji je i The White Stripes doživio tek kao novu verziju prastarog – naprosto nemaju nikakve šanse, koliko god im se zabavnih pjesmica tipa ‘Everything All At Once’ (najbolji gitarski groove) ili ‘Cold’ (najslabije prikriven plan osvajanja ljestvica daje najizravniji refren) dogodilo. Moju nesposobnost identifikacije izgleda da nisu dijelili – ili to zapravo izrazito žarko žele zanemariti – od mene stariji posjetitelji, valjda željni dokazivanja samima sebe i ostatku svojega društva iz zlatnih dana kako su još uvijek u dosluhu s onim što nudi ulica. Blood Red Shoes svojoj muzici pristupaju iz vrlo slične, u tom kontekstu porazne, pozicije nekoga tko rock’n’roll ne živi iznutra nego mu se divi negdje izvana, zbog čega im zvuk i djeluje samo na uši, ne na srca.

Divljenje rock’n’rollu – ovdje konkretno više lijevoj varijanti britanskih devedesetih spojenih s razornom energijom na sceni sve češćih dvojaca, među koje spada i garage-punk predgrupa Slaves na koju nažalost nisam stigao – međutim, meni je uvijek dovoljno da nekoga shvatim ozbiljno i prihvatim s naklonošću, pa bi me i prije osam dana svaka pjesma s više nepatvorene iskonske energije lako izbavila iz ravnodušnog ignoriranja ostatka materijala. Čini mi se da je takvih ipak više bilo u dijelu repertoara koji je pjevala zgodna gitaristica Laura-Mary Carter nego bubnjar Steven Ansell, koji je baš jako udavio svojim forsiranjem francuskog jezika čak i izvan najave ‘Je Me Perds’ – care, u Hrvatskoj si, a znamo i engleski, iako tu varijantu engleskog razaznajem znatno slabije od američke obrade. Iako, možda je to moje navijanje za Laurine pjesme tek manifestacija dugo tinjajuće neskrivene želje da jednom napokon i ja završim u nekom tekstu na Mufu, kao primjer zloga seksističkog diskursa. A kad već ovako otvoreno priznajem vlastite nedostatke, zašto onda ne bih naveo i očit dokaz totalne i pristrane površnosti, da mi je već nakon prve pjesme koncerta postalo jasno da Blood Red Shoes mogu biti tek ponosni barjaktari ljutog prosjeka? Naime, na početku odsviravši instrumental ‘Welcome Home’, koji otvara i njihov ovogodišnji eponimni album, Lauri je trebalo nekoliko predugačkih sekunda pauze da joj roadie dobaci drugu gitaru (a izmijenila je velik broj, možda time mijenja ovisnost o cipelama?) prije nego što su započeli narednu pjesmu. Jebiga, jedno od velikih nepisanih pravila rokenrola glasi da se iz startnog instrumentala odmah rađa druga pjesma. To ili znaš ili ne znaš, pa ili jesi ili nisi.

Sad se i vrti!

Travanj 11, 2014

Nakon nekolicine neslužbenih promocija kojima su Matijini reformirani – čitaj: roster benda se miješao i miješao dok se nije ustalio u dvojac koji uz šefa čini legendarni (ne više toliko) Mladi Vlado na stand-up bubnjevima i pratećim vokalima – The Marshmallow Notebooks koncertno objelodanili postojanje svojega eponimnog albuma, ponajboljega prošlogodišnjeg albuma uopće i domaćega svih vremena, preksinoć je u neljudski krcatom Spunku održana i prva službena promocija albuma ‘The Marshmallow Notebooks’ kao ploče. Ostarjeli vinilni termin ovom prigodom ne koristim kao romantičarsko-nostalgičarski sinonim, nego da bih svečano naglasio pojavljivanje albuma u vinilnom izdanju slatke diskografske kućice Noisy Night Records, iza koje stoje upravo Matija Habijanec, Vatroslav Miloš i ne manje važni ostali suradnici, i koja u svojim budućim planovima, za koje se iskreno nadam da neće ostati samo puste želje, sadrži ploče indie-mahera Benchwarmers i The Moody Brooders te, da ne bi bilo da sve ostaje u najužoj obitelji, dubrovačkih duhova Izae. No, o tom potom, odnosno i po vašoj kupnji već spomenute ploče kojom će se generirati budžet za naredna izdanja. Čak i da vas za nadolazeće bendove potpuno boli briga, ‘The Marshmallow Notebooks’ biste svakako trebali nabaviti kao vinil jer na ploči zvuči i još toplije i bolje negoli u obliku u kojem ste se u njemu davili dosad. Odnosno, ne znam sa sigurnošću, jer mi gramofon ne radi, pa onda tek pretpostavljam napamet, ali puštene empetrice s kompa sada svakako zvuče toplije i ljepše i draže, dok u rukama prevrćem omot s tekstovima i uživam u još jednoj sitnoj pobjedi scene, ali prvenstveno dragog prijatelja.

Koji se, nastupajući na nedavnome Potlistinome rođendanskom tulumu, što jest jest, bio malčice osramotio, odnosno, pokazao neprofesionalnim u onoj mjeri u kojoj je neprofesionalnost zapravo dobrodošla karakteristika na proslavama rođendana dragih prijatelja. Ne sjećam se da mu je to itko bio ozbiljnije zamjerio, ali preksinoćna najava prve pjesme – Danas smo trijezni! – pokazala je kako je sam Matija žudio za što bržim izravnavanjem računa i povratkom statusa autora ne samo prekrasnih pjesmica nego i šarmantno razbarušenih i nasmiješenih koncerata, koji zapravo nikad nije ni izgubio. Nekoliko svirki u obliku mellow-ragged dueta Notebooksima je omogućilo određeno uigravanje i nalaženje pravog prostora između Matijine plutajuće i povremeno razdrndane gitare te Vladinih energično milovanih bubnjeva koji zbog manjka elemenata u kitu ostavljaju dojam momentalne podrumske prezentacije vještine inače kompleksnijeg svirača. U taj prostor Matija lakoćom ubacuje kako svoje sjajne kantautorske indie-pop pjesmice tako i njihov naslućeni podtekst kojim se u svijesti slušatelja otvaraju u potencijalno ultimativne komade zadovoljavajućeg života neizbježno uronjenog u melankolični nemir. Nešto su slično, samo s basom u postavi i više prema urbanom folku okrenutog stila, na svojim počecima bili radili Grant Lee Buffalo, što onda sve neizbježno podsjeća i na Violent Femmes – koji su, istina, zvučali znatno frustriranije – i to ne samo zbog euforične obrade ‘I Held Her In My Arms’, u kojoj je Vlado glasom gotovo u potpunosti skinuo Gordona Gana. Druga obrada sličnog tretmana izmjenjivanja glavnog vokalista bila je neočekivana ‘Kažu mi da novog frajera imaš’, prekrasan singalong za kraj u kojem su mogli sudjelovati i oni ne pretjerano upoznati sa autorskim sadržajem The Marshmallow Notebooks.

Međutim, činilo se da je takvih, izvan sfere sićušnog broja slučajno zalutalih u omiljeni kafić (sviralo se u malome, starom Spunku) čiji je žamor ispunjavao pauze između pjesama, bilo izrazito malo, jer pjevanjem nisu bile praćene samo pjesme s nove ploče nego i stari hitići ‘Vineyard By The Sea’ ili ‘Train Ghosts’, pa čak djelomično i pomalo zaboravljena ‘Daydream: About A Girl From My Street’, za koju doista ne znam iz kojeg ju je davnog popodneva Matija izvukao. Startni plan izvođenja promovirane ploče u cijelosti nasreću se tijekom provođenja modificirao u preskakanje pojedinih naslova, pa ako je cijena za ignoriranje ‘Well’ (jednostavno nije toliko dobra koliko ostatak albuma) bila neizvođenje ‘Hug-Off’ i ‘Brand New’, a jebiga, nije ju bilo teško platiti. Nadoknada je kroz rekordnih sat vremena trajanja došla u nekoliko oblika; potpuno novim stvarima ‘Trust Me I Don’t Know What I’m Doing’ (svakim koncertom sve bolja) i ‘Same Old Melody’ (jedno slušanje mi nije izgradilo nikakav stav, ali mislim da je ritmički malo izvan mojeg dvorišta), navedenim obradama, ali i all-time favoritima ‘Take More Pictures’ i ‘The Prettiest Song In The World’, pjesmom koja se čak i u ovome društvu, na ovoliko divnom koncertu, smije dičiti takvim naslovom. Set lista: Every Little Thing – Summer – You Can Tell Me Lies – Crawl Into The Wartmh – Advice – I’ll Ok It – The Last Tourist In Town – Train Ghosts – Same Old Melody – Vineyard By The Sea – The Prettiest Song In The World – Trust Me I Don’t Know What I’m Doing – Pipe Tobacco – Take More Pictures – I Held Her In My Arms – Daydream: About A Girl From My Street – Kažu mi da novog frajera imaš

Keep The Fire Burning vol. 29

Travanj 8, 2014

http://www.youtube.com/watch?v=Xkpwq-5gxdY

http://www.youtube.com/watch?v=LNvXRJQ0XDU

…if I was a bugger, would you blow your nose?

Drive-By Truckers – English Oceans

Travanj 4, 2014

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/driveby-truckers-english-oceans