Archive for the ‘Najbolje serije 2012.’ Category

Goriline naj serije 2012: #3-#1

Veljača 2, 2013

03-louie

3. Louie
[96 bodova / 7 glasova / četiri prva mjesta]
Tko ne voli “Louieja” nije čovjek, a tko ga ne kuži je možda čovjek ali i budala! Siguran sam da ti neandertalci imaju nekakve ‘argumente’ i ‘objašnjenja’ za to što su idioti koji ne shvaćaju da je riječ o jednoj od najboljih (tragi)komičnih serija u povijesti ove televizijske forme, ali nek crknu, a ako neće, onda ću ih ja smaknuti kao Romanove. Eto šta “Louie” uradi (ovom) čovjeku, od miroljubivog stvorenja ga pretvori u krvoločnog komesara, koji cijeli svijet onda dijeli na samo tri kategorije: one koji kuže i vole “Louieja”, one koji ga ne vole pa trebaju umrijeti i one koji ga još nisu imali priliku gledati, pa imaju pravo dotad egzistirati. Slijedom toga, potrebno je pod hitno diljem svijeta organizirati masovno gledanje “Louieja”, pa da vidimo tko će preživjeti!

Treća sezona “Louieja” se još više odmakla od sitcoma, ako je ta serija ikad bila u toj kategoriji, te ponudila većinom vrhunski set epizoda, od kojih se – potpuno očekivano i potpuno opravdano – izdvaja dvodjelna Daddy’s Girlfriend, između ostaloga i jer je Parker Posey rasturila svoju ulogu. I to tako što ju je razbila, pa komad po komad zalijepila i na kraju dobila nešto još ljepše od lejpote s kojom je krenula. Bilo je i ćoraka, poput epizode u kojoj Chloe Sevigny drka na tuđe emotivne brodolome (da, to je zaplet te epizode!), ali je zato epizoda u kojoj Louie CK liže pičku Melisse Leo nakon što ga ova propisno išamara još jedno dramaturško, glumačko, režijsko i općeumjetničko savršenstvo.

Uglavnom, gledajte “Louieja”. Možda preživite. (GD)

02-breaking_bad

2. Breaking Bad
[102 boda / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Dosta je ljudi, koliko sam primijetio, njurgalo oko zadnje polusezone “Breaking Bad”, ali za mene je bila problematična jedino četvrta sezona na koju s druge strane manje-više nitko nije imao prigovora, a s kojom sam imao otprilike isti problem kao i s trećom “Mad Men”: jest bio moćan klimaks, i jest bilo impresivno kako su se minuciozno slagale figure na šahovskoj ploči ususret šah-matu za pamćenje, ali to slaganje figura je istovremeno bilo toliko sporo i dugotrajno da je pozamašan dio sezone bio… jebiga, dosadnjikav! Ono po čemu se također razlikujem od mnogih fanova serije koje znam je da oni sad već toliko mrze Walta da jedva mogu i podnijeti samu njegovu pojavu, dok ja i dalje, šta se može… navijam za njega? Koliko god da odlijepio od stvarnosti, koliko god da ignorirao ili racionalizirao sve ekstremnije pokazatelje da je posve zastranio – ja i dalje želim da pobijedi. Barem još koji put, kad već skroz izvjesni konačni poraz vreba iza ugla! Njegove intelektualne sposobnosti čine ga savršenim likom za napetu dramu (a malo koja je tako napeta kao što to zna biti «Breaking Bad»): nenadjebiv je kad mora improvizirati riješenja za novoiskrsle probleme, stjeran u kut – ali je teža katastrofa za ikakvo iole dugoročnije planiranje, i tako na svaku rupu koju zakrpa voda počne curiti na tri nove i eto ti još većeg belaja, i s njima naravno još više uzbuđenja i moralnih glavolomki za nas gledatelje. (TK)

01-mad_men

1. Mad Men
[160 bodova / 10 glasova / pet prvih mjesta]
U petoj sezoni “Momaka s Madisona” Don Draper je u vekslu. Pritom ne mislim samo na kajkavski izraz za klimakterij (premda momak sredovječno krizira, nije da ga je zaobišlo), nego na izvorno značenje te njemačke iskrivljenice – na promjenu.

Draper se mijenja, a mijenja se i štošta oko njega, ali ajmo prvo o njemu. Navršio je četrdeset, oženio se sekretaricom i u njegovu se gardu alfa-mužjaka pomalo naziru pukotine. Ne, naravno, ni prije nije bio klasični macho iz rubrike “ja-Tarzan-a-ti-Jane” (s naglaskom na lele dunje ranke) i čovjek bi ga teško zamislio kako se tuče na utakmici Dugopolje-Dragovoljac ili baca buldožere u dalj da bi se preseravao pred frendovima. Nije on takva vrsta alfa-kretena: od prve je sezone profinjeniji i slojevitiji, a i zgužvalo bi mu se odijelo. No iako znamo da Don ima svoja The Previranja, tajne iz prošlosti, tankoćutne trenutke i sve one životne sjebitise koji ga čine oh-tako-ljudskim, dosad je nekako uspijevao na čelu čopora jahati sa štitom koji ništa iznutra nije propuštao van, a ako je nešto izvana i prodiralo do srca i drugih organa, to je nekako ostajalo između nas, njega i Matthewa Weinera.

Sada mu je, međutim, kroz oklop alfa-kulera provalio život u čitavoj svojoj prekrasnoj anarhiji, kao što to život već hoće. Supruga Megan, od koje je totalno popušio foru “mlada, lepa & luda”, ispostavila se mnogo težom za management nego što je mislio (njezina je bitch majka to precizno opisala rečenicom: “Tako ti je to kada imaš umjetnički temperament, a nemaš nimalo umjetničkog talenta”), kći Sally ulazi u pubertet po algoritmu Stephena Kinga, na poslu se posljedice njegova autoritarnog nastupa počinju doslovno brojiti u leševima i… Sve u svemu, našao se u situaciji koju više ne može kontrolirati škiljenjem kroz dim zapaljene cigarete, nadahnutim govorima o nostalgiji uz Kodakov Karusel i ostalim fintama koje su mu palile dosad.

Da je, međutim, taj veksl zahvatio samo Dona, medmenovi ne bi bili takvo nevjerojatno remek-djelo kakvo jesu. Svi su u nekim valunzima i prevratima. Roger Sterling, koji je u prethodnoj sezoni (možda čak i dvije) bio praktički pa ostavljen u jarku uz cestu da krepa i više nam se previše ne petlja u priču (djelomično zbog raznih zdravstvenih problema, a djelomično zbog Weinerove fenomenalne sklonosti da likove gubi, pronalazi i općenito bacaka uokolo ko da hrani kokoši) – sada se ponovno pojavio kao važan faktor i pri kraju se sezone gotovo doslovno ponovno rodio, i to gol na balkonu. Joan je napokon dorasla svojem od početka natuknutom potencijalu i pokazala se kao pravi ženski pandan Donu, svim Peggyinim uspjesima unatoč, a čak je i ono malo ljigavo štenče od Petea Campbella zaiskrilo izvan dosadašnjih kukavnih ograničenja, pokazujući nam da, ako baš moramo, možemo i suosjećati s njime kada zagusti.

Nešto se, ukratko rečeno, kuha ispod površine, Weiner nam poručuje tajmz – dej ar-ej čejnđing, i iako su “Momci s Madisona”, kalendarski gledano, od samoga početka u šezdesetima, tek sada, u petoj sezoni, to je kultno američko, u narodu opjevano prevratničko desetljeće počelo vidljivo šamarati moćnu gomilicu newyorški oglašivačkih igzekjutiva. Način na koji su Weiner i jataci – negdje suptilno, a negdje ravno u facu – dolazak novoga doba uklopili u ovu TV-verziju basne “Kako se kalio suvremeni kapitalizam”, jednostavno je prekrasan.

Nakon četvrte sezone, pogotovo maestralne epizode “Kovčeg”, u kojoj Peggy i Don svoje osobne drame sklapaju u raspašoj raščišćavanja međusobnog odnosa, činilo se da Weiner ne može bolje. Činilo se krivo. Peta je sezona, jednostavno rečeno, još mnogo, mnogo uzbudljivija. Veksl, kažem vam. Upravo je to razlog iz kojeg su “Momci s Madisona” najbolja serija odavde pa do zadnjeg satelita u orbiti. Matthew Weiner, za razliku od pregoleme većine američkih TV-autora, svoju seriju promjenama uspijeva poboljšati, a ne potpuno uništiti. Ako sada posustane, osobno ću potegnut do Amerike i razvalit mu jednu zidarsku. (ZP)

(pisali: Gordan Duhaček, Tonći Kožul, Zrinka Pavlić)

Goriline naj serije 2012: #28-#18

Veljača 1, 2013

28-archer

28. Archer / The Hour / Luck [9 bodova / 1 glas]
27. Justified [10 bodova / 2 glasa]
26. New Girl [11 bodova / 2 glasa]
24. Fresh Meat / Funny as Hell [12 bodova / 1 glas]
23. The Good Wife [12 bodova / 2 glasa]
22. The Big Bang Theory [14 bodova / 2 glasa]
18. The Challenge: Battle of the Exes / Downton Abbey / The Mindy Project / Survivor (US) [15 bodova / 1 glas]

Goriline naj serije 2012: #6-#4

Veljača 1, 2013

06-game_of_thrones

6. Game of Thrones
[36 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Usputnim pričama o gladnom nezadovoljstvu fantasy-frikova koji se, sve manje suzdržano, ljute na GRRM-a zato što se usred svojega nagriženog zdravlja i sve više poznih godina megaep “A Song of Ice and Fire’ naizgled uopće ne trudi niti početi privoditi nečemu što barem podsjeća na zaokruženi kraj samo sam se smijao svisoka, sve dok me negdje, pred kraj gledanja druge sezone “Game of Thrones”, nije zaskočila pomisao kako je doista moguće da ne samo da ne dobijem sve odgovore nego niti pravo na postavljanje novih pitanja. “Game Of Thrones” nipošto nije whodunit, niti bilo kakva izvedenica ili varijanta – mislim, nije da je “Lost”! – i u njezinoj se političko-obiteljskoj kompleksnosti užitak pronalazi na nebrojenim razinama, ali ja svejedno ne mogu prestati očekivati one trenutke u kojima se nasluti kako pojedini potez konkretan pojedinac u konkretnom trenutku povlači s konkretnim željenim ishodom, ali ga isto tako vuče i netko/nešto daleko/blizu u prošlosti/budućnosti. Šireći svoju prijeteću lepezu, druga mi je sezona takvih scena ponudila napretek, čvršćim zahvaćanjem u nepoznato objasnivši odluku autora da se radnja ne odvija u Velikoj Britaniji i Africi, nego u njihovim kaleidoskopsko-tolkinovskim inačicama. Ipak, ključne su se scene zbile na poznatom teritoriju Dubrovnika, čiji se real-life mit o slobodnom gradu sasvim fino slaže sa značenjskim nijansama slobode koje i serija sama neprestano propituje. Giulionna Djannichsterra nisam skužio. (GP)

Parks and Recreation - Season 4

5. Parks and Recreation
[42 boda / 5 glasova]
Da mi je netko prije nekoliko godina rekao kako ću s guštom gledati seriju u kojoj se govori o izborima za gradsko vijeće, rekla bih mu nek ide gutat psihofarmake i da mi se skine s tim bandićevskim glupostima. A vidi me sada. Ne samo da sam odgledala cijelu drugu polovinu četvrte sezone “Parksa”, u kojoj se (nadam se da spoiler nije prevelik) Leslie Knope natječe za gradsko vijeće Pawneeja, nego sam usput još i sumanuto guglala ne bih li saznala koji je klinac uopće city councilwoman/man. Da, da, znam da je riječ o gradskoj vijećnici/vijećniku, ali zanimalo me koje su točno dužnosti takve osobe u američkom gradu. Gugao mi nije osobito pomogao. Saznala sam, naime, da su gradske vlasti u SAD-u naherene svaka na svoju stranu i da je pronalaženje dva američka grada s istim sistemom otprilike jednako kao da pokušavaš naći dvoje ljudi u avionu koji su platili istu cijenu karte.

Za sve to skupa, uzgred budi rečeno, totalno me zabole, pa više o tome neću pisati, ali spomenula sam te izbore, gradove, vijeća i vijećnice samo zato da bih ilustrirala koliko su me “Parksi” uspjeli zaokupiti, iako mi je tema o kojoj govore, generalno gledano, daj-začepi-ubi-me-promaja. Leslie Knope i ekipa, međutim, super su zabavni i smiješni, a pomaže i stav autora serije prema (lokalnoj) politici: oni ne pričaju o sitnim političkim birokratima tako da tu priču začinjavaju duhovitostima, nego je već u startu vide onakvom kakva u suštini jest – kao cirkus. Zato ćete u “Parksima” vidjeti trenutke kao što je debata između kandidata za gradsko vijeće, a u kojoj osim Leslie i blesavog bogatunskog sina (izvrstan Paul Rudd) sudjeluje i pomahnitali zagovornik postavljanja automata za prodaju sačmarica te bivša porno-zvijezda (za koju Leslie kaže: “Neće valjda pobijediti! Što je ovo – Italija?”). Vidjet ćete i nezaboravnu Andyjevu improvizaciju, u kojoj zato što njemu i April ne radi kabelska televizija, a kampanjski stožer želi gledati debatu – zabavlja cijelo društvo prepričavajući im “Ramba” i “Praščića Babea”, što je, barem meni osobno, jedan od vrhunaca cijele serije. Vidjet ćete i što se događa kada April napokon odluči na poslu upogoniti čak petnaest posto svojih sposobnosti, a i Samovu konačnu spoznaju da su neumorno jahanje po biciklu i huja-haj imidž zapravo simptom teške depresije.

“Parks and Recreations” ni formom ni sadržajem nije neka revolucionarna serija – riječ je o mockumentaryju ilitiga “onome gdje umjesto trake s nasnimljenim smijehom nakon svake smiješne fore i situacije glumci zapanjeno bulje u kameru”, a to smo već gledali u “Officeu”, “Modernoj obitelji” i, ako ćemo pravo, filmovima Christophera Guesta, koji su tata-mata tog formata. Nije to ni serija u kojoj ćete, kao nekada u “30 Rocku”, pomisliti: “Ne vjerujem da su ovo rekli” jer ne govore ništa osobito subverzivno, šokantno ni prebizarno.  “Parksi” su izvrstan sljedbenik već postojećeg, mainstream žanra i forme, što je sasvim okej ako se taj žanr i forma ne raubaju tako da od njih ostaje samo špranca. Imaju genijalnu glumačku ekipu i, kao što već rekoh, duhovite scenariste koji silno vole sve apsurde ne baš tako visoke politike pa s takvim setupom postaje zabavno ono što inače nije. Više ne gledamo seriju o gradskim birokratima, nego pratimo kako Ron Swanson pomiruje svoje libertarijanske stavove i posao u državnoj upravi. Ne gledamo patetične ode američkom pravosuđu (da, to ide tebe, Aarone Sorkinu!), nego pratimo Leslie kako se protiv dijabetesa kao javnozdravstvenog problema bori riganjem galona gaziranog pića u plastičnu čašu fast food restorana, a kada je riječ o romantičnim ljigežima, ne pratimo ljigeže, nego njihove apsurdne momente (hint: Ben vezan lisičinama za pisoar). Gledajte zato “Parkse”, nema veze što govore o bandićevskim pizdarijama. Smiješni su i simpatični. (ZP)

04-girls

4. Girls
[66 bodova / 6 glasova]
Lena Dunham nije napravila seriju koja će promijeniti lice američke televizije, rasne odnose, feministički diskurs, diktate kulta tijela, i donijeti mir u svijetu. Samo je napravila seriju o nekim djevojkama — ne svim djevojkama, nekim djevojkama. I to je sasvim dovoljno. (LB)

(pisali: Goran Pavlov, Zrinka Pavlić, Lana Brčić)

Goriline naj serije 2012: #50-#31

Siječanj 31, 2013

50-modern_family

50. Modern Family / South Park [1 bod / 1 glas]
47. 30 Rock / Misfits / Parenthood [2 boda / 1 glas]
43. American Horror Story / Enlightened / It’s Always Sunny in Philadelphia / NTSF:SD:SUV:: [3 boda / 1 glas]
39. Bron / Revenge / Shameless / Suits [4 boda / 1 glas]
34. Damages / Fringe / The Office / Sex, Death and the Meaning of Life / Up All Night [5 bodova / 1 glas]
33. Veep [6 bodova / 2 glasa]
31. Dynamo: Magician Impossible / Forbydelsen [7 bodova / 1 glas]

Goriline naj serije 2012: #9-#7

Siječanj 30, 2013

09-the_thick_of_it

9. The Thick of It
[29 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Nakon što su torijevci pobijedili na zadnjim britanskim izborima, mnogi su se pitali kakvi su uopće izgledi da bi “The Thick of It” mogao zakucati još jednu odličnu sezonu. Jer sve se dotad vrtilo oko fiktivnog laburističkog ministarstva a la međugeneracijske solidarnosti, i glavna atrakcija serijala je bio Malcolm Tucker, spin-doktor iz čijih se usta slijevala nepresušna bujica najinovativnijih psovki s ove strane “Deadwooda”, strah i trepet unutar svoje stranke pa i šire (kao što je komentirao jedan ministar kad je vidio kako korača u njegovom smjeru: “Ne znam što je gore, gledati ga kako se kotrljati prema tebi poput raka prostate, ili kad ti se pojavi niotkud poput moždanog udara”)… A kako su autori serije, na čelu s Armandom Ianuccijem, bili najavili da će se u skladu s novonastalim političkim okolnostima serija sad vrtiti oko torijevaca – bilo je neizvjesno koliko će tu biti prostora za Tuckera i ekipu, posebno kad se uzme u obzir kako smo u laburističkim godinama “The Thick of It” dobivali tek letimične poglede na torijevce u letargičnoj opoziciji. A tko bi htio gledati “The Thick of It” bez urnebesno brutalnog i brutalno urnebesnog Malcolma Tuckera u prvom planu?

Elem, problem je elegantno riješen. Dobivali smo naizmjence epizode s ekipom na vlasti te ekipom u opoziciji, i priče su im se lagano ispreplitale: iako je krenula pomalo sporo, zaključna sezona “The Thick of It” je naposlijetku isporučila niz vrtoglavo nabrijanih epizoda (plus jednu od sat vremena koja se sastojala isključivo od istražnih saslušanja – a opet je proletila kao da je od deset minuta!), koje po broju uzbuđenja po minuti nimalo ne zaostaju s briljantnim specijalima o unutarstranačkim previranjima između druge i treće sezone.

Koliko god da serija načelno ismijavala PR-politikanstvo – nije zazirala ni od toga da služenje javnosti (i pod navodnicima, i bez) prikaže kao kompleksnu i fascinantno dinamičnu djelatnost, i koliko god da Malcom Tucker bio agresivni buldog koji ne bira sredstva da ostvari cilj, teško je ne navijati za čovjeka koji je toliko strastven u svom poslu, kojem je politika u krvi, kojem je ona praktički sve u životu i kojoj joj daje ama baš sve od sebe (ne odmaže ni to što je Peter Capaldi ne samo vrstan komičar nego i vrstan dramski glumac!). No u svojoj biti “The Thick of It” je bio i ostao jedan od onih sitcoma o ljudima moraju biti skupa iako se ne podnose pa si non-stop spuštaju, i najbitnije je ipak što je kao takav bio i ostao poprilično smiješan (istina jest da su po tom pitanju autori pomalo zakazali s liberalnim demokratima, ali čak i tu naprosto moraš uživati u žaru s kojim se Ianucci & co upinju prikazati koalicijske partnere torijevaca kao najodbojnije moguće šupčine!). (TK)

Community - Season 3

8. Community
[31 bod / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
“Community” sam počeo pratiti nakon prve sezone, naletivši na vrlo pozitivne reakcije na raznim blogovima i godišnjim top-listama. Zakačio sam se nakon pola sezone no ni u snu nisam mogao pomislilit da ću je jednog dana opsesivno iščekivati i svojatati kao moju najdražu seriju. Ikad. Onak, svih vremena. Ali za ozbiljno. Mnogo je razloga za to, a vjerni kroničari uspjeha “Communityja” još i danas pamte prijelomni trenutak kada se Jeffrey Winger u autu iznenada prenuo iz spokojnog sna da bi ugledao njegovo omraženo pučko veleučilište zameteno papirima i išarano bojama. Bio je to trenutak kada smo svjedočili nečem uistinu posebnom u povijesti modernog sitcoma.

Razlog zašto “Community” nije doživio veliku gledateljsku popularnost je upravo bio zbog inzistiranja na visoko konceptualnim epizodama i referencama iz moderne pop-kulture. Ekstaza za geekove, ali otrov za široke mase. U tri godine dobili smo tri paintball-epizode, dvije dokumentarne epizode, dvije lažne flashback-epizode (s dodatnom trećom paintball-referencom!), Halloween-epizode u maniri “Simpsonovih”, bottle-epizodu, Ken Burns-dokumentarac, božićnu claymation-epizodu, video arcade-epizodu, Dungeons&Dragons-epizodu, Dreamatorium-epizodu, parodije na “Goodfellas”, “My Dinner With Andre”, “Glee”, “Law & Order”… Majko mila, same reciklaže – a gdje su tu likovi? E, pa upravo su likovi srž i temelj svake uspješne serije, a “Community” ih ima cijeli ansambl. Oni su tokom tih konceptualnih epizoda bili sve punokrvniji i ranjiviji što je kulminiralo 13.10.2011. kada je svjetlo dana ugledala epizoda S03E04 naslovljena Remedial Chaos Theory kada sam izustio: „Najboljih dvadeset minuta tv-a ikad.“ Tu epizodu sam pogledao još najmanje tri puta zaredom i odmah išao provjeravati blogosferu:jesam li ja lud? Srećom, vidio sam da nisam jedini, i želim svakom fanu bilo koje serije da doživi trenutak koji je mene strefio tog petka kada sam osjetio da se sve nekako savršeno poklopilo – vrhunski spoj (ponekad urnebesnog) humora, odnosa među likovima, atmosfere i populariziranja ofucane pjesme iz osamdesetih do ultimativnog feelgood-osjećaja.

Uopće nisam planirao niti priželjkivao da bih mogao tako nešto doživjeti, i sada kada se to dogodilo imam osjećaj da mi je “Community” dao sve što je mogao. Djelomično sam bio u krivu jer je nastavak treće sezone u 2012. donio vjerojatno najsavršeniju parodiju (“Law & Order”), no istovremeno i raskrinkao potrošenost takvog inzistiranja na dosjetkama visokog koncepta (“Community” ne bi bio “Community” da i sami nisu svjesni toga pa Abed u drugom lažnom flashbacku uzvikne „Laaaame!“). Treća sezona je najviše dosad  bila žrtva neujednačenosti – iako je imala neke od najboljih epizoda ikad, bilo je i onih slabijih koje su umanjile cjelokupni dojam, no mora se priznati da je Britta iskočila kao MVP cijele ekipe. Druga polovica sezone mi je djelovala slabije od prvih deset epizoda iz 2011, a finale je samo potvrdilo moje razmišljanje da bi – da je kojim slučajem “Community” i skončao svoj život – meni duša bila na mjestu. Ovako ostaje pitanje što će četvrta sezona donijeti nakon odlaska Dana Harmona (iako ne vjerujem da će biti neke razlike) i kako će se oprostiti s Pierceom, čeka li nas uistinu šest sezona i film ili će se kemija raspasti kad (ako?) diplomiraju. Znam samo da, što god napravili, meni se ne moraju više dokazivati. (JB)

07-newsroom

7. The Newsroom
[35 bodova / 5 glasova]
Nova serija Aarona Sorkina o njujorškoj redakciji jedne informativne emisije u kojoj Aaronu Sorkinu glas posuđuju Jeff Daniels, Emily Mortimer, Sam Waterston, Olivia Munn, onaj iz “Slumdog Millionaire”, i skoro svi ostali glumci u seriji. Sorkin opet pokušava popraviti Ameriku, ovaj put možda s manje uspjeha nego kad je nudio protuprogram Bushevoj administraciji s “The West Wing”. Ima se tu samodopadnih, pristranih, prežvakanih propovijedi i moraliziranja na bacanje; likovi su plošni (a ženski naročito slabi), nijedan se ne doima stvarnim i gotovo svi su u službi veličanja glavnog lika, arhetipa Velikog čovjeka — dive mu se, podupiru njegove ideje, gledaju u njega sa sjajem u oku kao sekta okupljena oko vođe. Nema podteksta ni nijansi, samo se izgovara gomile i gomile teksta, a serija pati od istog onog stereotipiziranja koje navodno prokazuje (pogotovo rasnog)… No jesu li to razlozi da je se ne gleda? Nisu! Sorkin i dalje piše jako duhovite, rafalne dijaloge i oštroumne comebackove koje cast iznosi s dobrim tajmingom, pogotovo Daniels i Mortimer, čija je on/off ljubavna veza jedna od okosnica radnji i podsjeća na one iz starih hollywoodskih screwball-komedija. I još: unatoč tome što serija tematizira stvarne događaje iz prošlosti čiji ishod već znamo, postoji stanovita dramska napetost i, ako patite na tu vrstu intelektualiziranja s visine, vrlo se lako navući. (LB)

(pisali: Tonći Kožul, Jurica Benčik, Lana Brčić)

Goriline naj serije 2012: #13-#10

Siječanj 30, 2013

13-true_blood

13. True Blood
[24 boda / 4 glasa]
Možda su počeli stavljati drogu u vodu, a možda su mi očekivanja bila na nuli, ali peta sezona je bila baš zabavna. Ruku na srce, gluplja nego ikad, ali dovoljno je bilo valjda samo napraviti nešto suvislo od Tare i MAKNUTI ONU KRMELJAVU PATKU U DRUGI PLAN!!
Koji odmor za dušu, bože, koji odmor.
I Pam je najbolja ikad, Eric je kul, Bill je poludio. Christopher Meloni. Ifriti na pms-u. Robert Patrick kao Alcideov trailer-trash pape. Drogiranje. Politika. Klanje ljudi.
Fina ljetna razbibriga. (BB)

12-californication

12. Californication
[25 bodova / 3 glasa]
Nije upitno da ste i sami zasigurno negdje čitali ili čuli kako se “Californication” nakon druge sezone, a najtvrdokorniji bi tu možda ispalili i prvu, potpuno razvodnila, obesmislila, pretvorila u vlastitu karikaturu, što ju je na neki način činilo karikaturom na kvadrat, uzmemo li u obzir povremene proplamsaje ciničnog ruganja sjaju L.A. lajfstajla koji se inače, drugdje i češće, s pravom glorificirao. Ono što jest upitno jest vaš osobni ukus ako takve pretenciozne maloumne budalaštine niste samo čitali ili čuli nego ste ih i sami tvrdili. Želite li mi ozbiljno reći kako se serija u kojoj glavni lik jebe sve odreda – odnosno, ne sve sve, nego samo sve najzgodnije žene duž 101-ce – pri čemu mu to ni najmanje ne smeta da ga njegova bivša i dalje voli najviše na svijetu, te serija u kojoj je taj isti tip morao najebati više puta od cjelokupnog postava “Žice”, a zapravo nije ni jednom; dakle, da se serija kojoj sam maločas skicirao osnovne pitch-postavke, poplavu suludih zapleta i koincidencijskih raspleta da i ne spominjem, uopće može razvodniti, obesmisliti i pretvoriti u vlastitu karikaturu? Mislim, naravno da može, ali ni do svoje pete sezone “Californication” nije postala razmjerno ozbiljna bittersweet vodica o svakodnevnim izazovima mirnoga kućnog života koji se mogu savladati jedino zajedništvom cijele obitelji, nego je samo nastavili pičiti po svojim utabanim stazama noćnog ludila i teških jutarnjih mamurluka, s uvijek razoružavajućim oazama srcolikoga trokuta Hank-Karen-Becca, što joj je bilo dovoljno da nastavi biti pouzdan opskrbljivač vrhunskoga polusatnog treša s dušom. A u cijelu se priču još upleo i master RZA. (GP)

Episode 201

11. Homeland
[27 bodova / 5 glasova]
“Homeland” je eksplodirao u instant hit 2011. ponajviše zbog intrigantne ideje o ratnom heroju kao potencijalnom preobraćeniku-teroristu te uvjerljivih glumačkih izvedbi na čelu s Claire Danes. Danes je od Carrie uspjela napraviti rijetko viđen spoj opsesivne operativke s mračnom bipolarnom strujom koja je polako odvlači u vode iz kojih nema povratka. Jazz i usputni seks joj nisu strane stvari, no kad njen odnos s metom koju nadzire prevaziđe okvire profesionalnog eto nam povoda za razna dramska previranja koja još više dolaze na naplatu u drugoj sezoni. Možda su neki bili razočarani što prva sezona nije otišla do kraja, ali prva polovica druge sezone nam daje više nego dovoljno trenutaka za skočiti iz fotelje i željno iščekivati slijedeći nastavak. Uvijek je delikatno voditi neku seriju čiji koncept naizgled nije dugo održiv. U prvoj sezoni nas nisu predugo vukli za nos s pitanjem jel je ili nije, hoće li ili neće, a druga sezona nas još više bombardira s razrješenjima za koje bi očekivali da će trajati barem do kraja te sezone. Rezultat toga je izuzetno dojmljivih i napetih prvih 5 epizoda, da bi kasnije uključili neke nepotrebne ili čak iritantne rukavce valjda tek toliko da bi likovi iz prve sezone imali šta raditi („zombie“ Dana i potpredsjednikov sin, Mike i Lauder), da ne spominjem kako se uvjerljivost događaja naglo sroza na razinu “24.” Nije da je “Homeland” ispočetka djelovala kao vrlo realna i ozbiljna serija, ali u drugoj sezoni sve više počinju koketirati s šundom. Odnos Carrie i Brodyja je možda i najproblematičniji, malo mi je teško prihvatiti njen stav no ipak je Carrie bipolarna frikuša pa valjda može proći. Novi lik Quinn donosi dašak svježine, a za neke starije likove su na sreću scenaristi pronašli način kako ih najbolje iskoristiti u trećoj sezoni. Kod ovakvih serija finale sezone može biti presudno za ukupni dojam, no mogu zaključiti da su odlično postavili temelje treće sezone i iskupili se za neuvjerljiva vrludanja u drugoj polovici ove sezone. (JB)

10-boardwalk_empire

10. Boardwalk Empire
[28 bodova / 3 glasa]
Gledajući treću sezonu ”Boardwalk Empirea,” često se čini kao da djelomično gledamo i ovdašnju lokalnu povijest posljednjih dvadesetak godina, odnosno vrijeme izlaska iz potpunog kriminala i legalizacije nepoželjnog poslovanja. Likovi pridošli s druge strane zakona i oni donedavno naoko pošteni koji šuruju s njima, postaju cijenjeni ljudi u društvu jer im politički sustav to omogućava sve dok nekome ne plate dovoljno pa se dokaže da su kršili ili krše propisane zakone. Dok švercaju, ubijaju i prodaju nezakonite stvari, oni financiraju crkvu, grade ceste i podižu velika skladišta na regionalnim strateškim putevima, što su sve poznati sistemi ubacivanja novca u legalni sustav, a da bi to uspješno odradili postaju i političari koji sređuju stvari, pa bi serije poput ”Boardwalk Empire” u kojima su glavni likovi notorni muškarci Enoch Malachi i Gyp, staromodni tipovi koji samo nastoje osigurati budućnost svojoj obitelji, mogle bez beda postati odlično nastavno sredstvo na satovima povijesti 20. stoljeća u nekim budućim ok školama. (BM)

(pisali: Bilanda Ban, Goran Pavlov, Jurica Benčik, Bojan Mandić)

Goriline naj serije 2012: #17-#14

Siječanj 29, 2013

17-childrens_hospital

17. Childrens Hospital
[18 bodova / 2 glasa]
– dobro, da čujem šta je bilo, kao doktor imam dužnost da vam pokušam pomoći iako mi niste osobito privlačni.
– jednostavno, kako da vam kažem, nekad sam bila plodotvoran pisac a onda je najednom sve stalo, kao da više nemam nijedne misli u glavi, a osjećam već tjedan dana i pulsirajuću bol ponajviše u predjelu čeonog režnja koja se proteže sve do brade.
– aha… čekajte, da pogledamo to. čini mi se da vam je netko zabio sjekiru posred lica, ali morat ćemo napraviti par rendgenskih snimki da budemo sasvim sigurni.
– sjekiru? nemoguće! živim sama, kako se to moglo dogoditi?
– gospođice, ne sviđa mi se vaš ton. mislite da ne znam prepoznati sjekiru u glavi? nakon pune dvije godine ubrzanog tečaja osnova medicine? vama pothitno treba homeopatski pripravak kandže saskačevanske točkaste vjeverice!
– šalite se!
– ha! kako ste pogodili!
– gornja usna vam podrhtava.
– ma ne, to je od heroina. mislio sam da me je odala moja klaunovska odjeća.
– koja klaunovska odjeća? doktore, vi ste goli.
– o bože! ha ha! baš sam blesav.
– ha ha ha! stvarno! ha ha ha!
– pa dobro, vi ćete ionako na rendgen zbog te sjekirice pa se svucite. možemo to odmah obaviti.
– ako baš moram…

(… 15 sekundi docnije… )

– jel’ vam sad malo bolje?
– uh, pa mogu vam reći da je pritisak u glavi popustio.
– a to vam je ispala sjekira iz glave dok sam vas guzio na vitrini.
– vau! zakon! medicina svakim danom sve više napreduje, divno je živjeti u doba takvog uzleta znanosti. pa vi ste mi praktički spasili život! moći ću opet pisati!
– daaaa. hmmm. u vezi toga… vidite, ne znam kako da vam to laički objasnim da bolje shvatite, ali mozak vam je iscurio kroz procjep od udarca sjekire. eto. nije mi uopće jasno kako je moguće da vodimo ovaj dijalog!
– a stvarno. pa nisam ni skužila! hahahaha!
– haha! pa ajd recite! ala budalaštine!
– a znači stvarno je bila sjekira u glavi. koja smola.
– a šta ćete, život je sranje. al’ ionako ste bili prokleto ružni, to tek sad jasno vidim. i morat ćete platiti bolnici za razbijenu vitrinu. prokletstvo, koji dan. baš vam ne ide!
– užas. sva sreća da sam mrtva, hahaha!
– a baš! ha! nisam o tome uopće tako razmišljao, baš ste prekrasno optimistični. čak mi se pomalo počinjete sviđati. prokletstvo, sad mi je nekako žao što ste mrtvi, a mislim da sam i ja djelomice kriv za to.
– ne morate mi stalno ponavljati da sam mrtva.
– oprostite, zbunjuje me to što stalno pričate sa mnom. možete se sad odjenuti, gotovi smo.
– mislila sam da je ovo dječja bolnica.
– ma ne, nego moja, ja sam dr. Childrens. ali da, u principu je dječja. sad sam zbunjen. (BB)

16-sulejman

16. Sulejman veličanstveni
[20 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
Suprotno od svega što se najčešće navodi kao moćno i privlačno u seriji “Sulejman Veličanstveni” – povijesna razina turske i svjetske prošlosti, snažna ljubavna priča dvoje ljudi, kostimografija, život u carskom haremu – ona je daleko najmoćnija upravo u onome zbog čega je ne gledaju normalni gledatelji serija i zbog čega oni gledaju druge serije, a to je izuzetno kompleksni prikaz likova i njihovog svijeta oko nas, njih desetak glavnih plus još nekoliko poluglavnih, i međusobnih odnosa uvjetovanih njihovim životima kao i kratkoročno-dugoročnim utjecajima tih odnosa i uvjetovanog povijesnog okvira današnjim pravilima igre. Upitate li gledatelje drugih serija kao što su “Mad Men”, “Wire”, “True Blood” itd. gledaju li “Sulejmana”, većina, ako ne i 100% njih, odgovorit će negativno. Najčešće bez objašnjenja. Neki će spomenut kako je to sve ok – povijest, kostimi, ali da ipak ne mogu gledati. Bez nekog specijalnog razloga kojeg uvijek imaju u slučajevima kada gledaju neku svoju seriju. I nikada neće dati suvislo obrazloženje zašto neće gledati “Sulejmana”, a pri tome se niti malo neće ustručavati napomenuti svoju zadovoljštinu nekom drugom serijom, bilo pričom, anegdotom, crticom, pjesmom ili nekim detaljem koji čini razliku. Zašto je tome tako – zbog toga što se “Sulejman” prikazuje na RTL-u a ne na HBO-u, ili zato što se turska sapunica sama po sebi smatra negativnim uratkom zbog površnosti TV i filmskih kritičara, ili zato što, zapravo, zaziremo od istoka i brijemo na zapad, ili samo zato što u velikom broju ureda tvrtki, kako državnih, tako i privatnih, visi poster Bali Bega iz Večernjaka ili 24sata umjesto nekog nepoznatog luzera iz “Wirea”, kakvih je na tisuće u američkim serijama – može se naširoko razglabati ali, u biti, nije ni važno. Kao i u svim drugim serijama, pa i onima što su najkul ikada, i u “Sulejmanu” imamo bolesne tipove, nemoralne žene, bestijalnost, ponižavanje žena, egomanijake, psihosomatske poremećaje, svevišnje, spaljene prevarante, nadri ljude, otimače djece, židovske lihvare, kopilad, šizofreničare, alkoholičare, u sve grijehe ogrezle kršćane, šugave boleštine, podmitljive sluge, debele kuhare, političare pobenavile od moći, neželjene trudnoće, vjerske fundamentaliste i još puno različitih, laganih i teških, života i pratećih problema suvremenih ljudi, pa čak i takvih mazohista koji si oduzimaju život samoklanjem. No sve je to ništa, zato jer u tom kaosu ima i puno pravde i to tamo gdje se najmanje nadaš, samo zato što je pravda dio ljubavi jače i od mača. (BM)

15-sherlock

15. Sherlock
[22 boda / 4 glasa]
Sherlock Holmes je oduvijek bio svevremenski lik, kreacija koja je uostalom i nadišla kontrolu stvoritelja Arthura Conana Doylea, koji je bio primoran – skoro pa protiv svoje volje – oživjeti slavnog detektiva nakon što ga je samozadovoljno smaknuo. S druge strane, u brojnim svojim filmskim i televizijskim inkarnacijama, kojih u proteklih stotinjak godina nije manjkalo, Holmes je većinom bio ostavljen u kontekstu viktorijanske Engleske, iako je jasno da može funkcionirati svugdje i u svakoj epohi.

To je na kraju pokazala i britanska serija “Sherlock” Marka Gatissa i Stephena Moffata, koja je Holmesa pozicionirala u 21. stoljeće, u svijet interneta, mobitela i blogova, uvjerljivo spajajući poznate Holmesove karakteristike s općim mjestima naše suvremenosti.

Da bi se to uvjerljivo iznijelo bio je potreban glumac odgovarajuće karizme i talenta, kakvim se itekako pokazao Benedict Cumberbatch (što također zvuči kao ime nekog slavnog literarnog detektiva!), ali ništa lošiji ovoga puta nije ni ponekad bljedunjavi Martin Freeman, čiji je dr. Watson kičma cijele serije. Druga sezona je završila konačnim obračunom Holmesa i zloćudnog Moriartyja, prethodno se pozabavivši obradom klasičnih Doyleaovih priča poput ‘Baskervilskog psa’, ali i psihološkim seciranjem naslovnog lika, koji obitava na rubovima sociopatije, narkomanije i potpune društvene, pa i seksualne, otuđenosti. Zato je ‘Sherlock’, a i Holmes uopće, toliko fascinantan – on je ono što mi u praksi nikad ne bi željeli (ni mogli) biti, ali tješi što netko drugi, izmišljen, takav jest. (GD)

14-the_walking_dead

14. The Walking Dead
[24 boda / 3 glasa]
Kako živjeti u svijetu koji nestaje, kad sve veći broj ljudi prestaje koristiti mozak? Kakav svijet ostavljamo budućem naraštaju, možda ih bolje poštediti muke? Sva ta pitanja su neizostavna u filmovima (sada i u seriji) o zombijima, ali meni je ipak najjače kad beštije, onako gladne i u velikom broju, vide živog i zdravog čovjeka, koji pokušava bit neprimjetan, ali miris ili ko zna koji već vrag ga izda pa krene makljaža. Ne moš uvjek bježat, i onda dobijemo odgovor na pitanje a to je, da li te mozak može spasit? (ID)

(pisali: Bilanda Ban, Bojan Mandić, Gordan Duhaček, Ivan Debelić)

Oke, vrijeme je za… Goriline naj serije 2012!

Siječanj 28, 2013

00-naj_serije

Eto, skupilo se dovoljno glasova za jednu listicu – pa ćemo da krenemo s izlistavanjem oko podneva. Hoće li “Mad Men” slaviti pobjedu, ili će kad saznaju da im je izmaklo zlato postati – Sad Men? Je li se “Game of Thrones” toliko izvještio u svojoj igri da se uspio dočepati prijestolja i na ovoj listi? Je li itko još osim mene glasao za “Revenge”? Odgovore na ta – i sva druga – pitanja od životnog značaja saznat ćete do kraja tjedna!!!

Glasali su, i hvala im na tome: Bilanda Ban, Jurica Benčik, Lana Brčić, Ivan Debelić, Gordan Duhaček, Matija Habijanec, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Samir Mila, Vatroslav Miloš, Petar Panjkota, Goran Pavlov, Zrinka Pavlić i Jelena Svilar.

Trudite se u komentarima izbjegavati spojlere jer ima ljudi koji neke serije još nisu gledali a misle ih pogledat kad-tad, bla bla, znate dril. Čitamo se!

P.S. Naj albumi 2012. kreću u ponedjeljak.