Archive for Lipanj 2010.

Gorilini najbolji filmovi nultih #20-#16

Lipanj 30, 2010

20. Oldboy (Chan-wook Park, 2003.) (303 boda / 6 glasova / 1 prvo mjesto)

Od svih filmova iz Azije koje ćete naći na Gorilinoj listi, vjerojatno sam glasao za sve, kod nekih možda bio i jedini. Njihove filmove sam i otkrio baš negdje početkom nultih, a danas sam toliki zagovaratelj azijske kinematografije da recimo nisam dao svoj glas za ‘The Departed’ jer je to po meni samo kopija mnogo manje poznatog ‘Infernal Affairs’. Da budem iskren, nisam ni gledao šta je Scorsese napravio. A među svim tim sjajnim glumcima i režiserima iz Azije jedno ime se ipak ističe kao ono Park Ji-Sunga iz repke Južne Koreje, a to je njegov sunarodnjak i režiser ‘Oldboya’ Chan-wook Park (fakat svaki drugi nosi ime Park). Šta reći o filmu? Ogavnog lika bez razloga zatvore 15 godina u sobu, onda se on probudi na ulici, traži onog koji mu je to smjestio, upozna žensku s kojom se seksa, istražuje svoju prošlost, kefaju se na sve strane, stalno se mijenjaju odnosi i ovisnosti između glavnih figura i onda sve to nekako završi u destruktivnom finišu u kojem su svi gubitnici i gdje nema nikakve nade za drugačiji, novi život. Od materijala koji bi neki (zapadni) režiseri iskoristili za pet filmova Park je složio priču koja ni u jednom trenu nije dosadna, ali ni naporna. ‘Oldboy’ je tipičan Parkov film, on nije ni drama, ni triler, ni erotski, ni akcijski, ni krimić, on je jednostavno Parkov film, jer ima hrpu svega navedenog, ali se uspješno brani od trpanja u neki koš žanrova (ipak, Parkovi filmovi, a time i ‘Oldboy’, ipak imaju još nešto svima zajedničko, a to je da su tehnički briljantno odrađeni). Dok ovo pišem nemam pojma na kojem će mjestu film završiti na listi, ali mogu reći da je kod mene na samom vrhu. ‘Oldboy’ je najbolji film nultih. A umjesto da pravdam svoj izbor, prebacujem taj zadatak na vas. Koji film nultih može ponuditi takav storytelling, gdje svakih deset minuta čim završi jedan plot započinje drugi, a bez da to smeta ritmu filma? Koji film nudi takve glavne figure, koje prolaze transformaciju od antiheroja do junaka i opet natrag? Gdje preziremo ono što te figure rade, a onda opet moramo priznati kako bismo i mi u svakom trenu postupili isto? Koji film ima takav šokantan kraj da ti se čini da je Keyser Söze trebao poletjeti da bi barem primirisao ovom finišu? (JS)

19. Adaptacija (Adaptation.) (Spike Jonze, 2002.) (309 bodova / 6 glasova)

Što uopće napisati o filmu kao što je ‘Adaptacija’? Koji je to uopće kurac, što se tu događa, koji je zaplet, kulminacija, rasplet? Gogo mi je napisao da su neki već odustali od pisanja o tom filmu i onda je vrući krumpir uvaljen meni. Zašto sam pristao? Otkud da počnem? Možda od početka vremena – uzmem neku dovitljivu dosjetku o amebama, ubacim nešto seksa i pop-kulturnih referenci… Ne. Da otvorim nekom intimnom emo pričom, uvijek popularnom kod indiejanaca koji čine veći dio Goriline publike? Recimo: „Te 2002. živio sam…“ Ahmmm… Ne. Da napišem nešto jezivo mrtvoozbiljno i pseudofilozofski, secirajući intertekstualnost i interkontekstualnost scenarija i samog filma? Ne, većina ovih ljudi ne čita ni H-alter, pa ni Booksin site… Ne čitam ni ja… Kasnim s ovim crticama. Kanio sam ih napisati sinoć, ali nisam stigao iz nekih privatnih razloga. Nemojte me sad pitati kojih, šta vas boli kurac! Ariana je jutros otišla na more s poslom, a ja sam spavao do poslije podneva. Onda sam prvo trebao odgovoriti na par poslovnih mailova, pa čekirati Facebook, pa Roštilj u šesnaestercu, pa site Pub kviza… Onda mi je na pamet palo ultimativno pitanje za podvalit Tiketima na našem kvizu i malo im vratit za podjebavanje prošli petak… Kad je Portugal stao nesmiljeno zabijati Koreji, isključio sam ton na TV-u i krenuo konačno završavati Kompilaciju za Klik. Pretjerao sam u pohvalama na račun nove Kanyeove stvari – već zamišljam Ramljaka kako je sluša, čudom se čudi semplu King Crimsona, ali vrti glavom i govori – sve je to kita… Slavio sam kad je Čile zabio. Padala je kiša i tijekom cijelog dana sam izašao samo do jebenog Konzuma da kupim nešto za jesti i cigarete – tamo je kvartovska starčad uobičajeno smrdjela, ali blagajnica tagirana kao Ivana manje mi je digla živac nego što je inače slučaj. Na nulti dan INmusica mi se nije dalo ić po ovom pasjem vremenu, mada sam imao akreditaciju – gledao sam Španjolsku, a onda nazvao Leskovara, adaptirao njegove dojmove i poslao Večernjem karticu teksta o tome kako Alice In Chains i s novim pjevačem zvuči isto kao i prije i kako će sutra kiša možda prestati. I sve do iza ponoći nisam imao još nikakvu ideju što ću uopće o ‘Adaptaciji’ napisati. Da proguglam malo, vidim šta su pisali drugi, dodam neki svoj twist i uvalim to? Takve stvari katkad radi moj manje talentirani brat-blizanac, koji piše na autopilotu i prehranjuje nas kad smo u krizi. On nam je i danas napisao jedan savršeno beznačajni tekst za neki sajtić koji redovno plaća. Guglam i ne nalazim da je itko napisao nešto posebno pametno o filmu. Je li ‘Adaptacija’ uopće dobar film? Pa, morao bi biti, ako je nakon glasanja tolikih Gorilaša završio na top listi najboljih 50 u cijelom desetljeću. Ili su ga možda ljudi stavljali po inerciji – hej, pa to je Spike Jonze, Charlie Kaufman, možda su im samo u podsvijesti ostali neki detalji s kojima su se bili poistovjetili kada su ga gledali, a zapravo se više ni sami ne sjećaju zašto im je točno dobar? Zašto Matija nije htio pisati crticu o njemu? Nemam pojma. Znam samo da, kad gledam ovaj film, imam osjećaj da ga istovremeno i pišem, i režiram, i glumim glavnu ulogu u njemu. I namjerno sad stavljam veznik i iza zareza, znate. Pa ja sam autor, jebemu! Mada, čini mi se da smo ga svi – ili barem svi koji smo ga stavili na svoju listu – pomalo napisali, režirali i glumili u njemu. A najironičnije od svega je što smo na kraju bili nominirani za Oscara za ADAPTIRANI scenarij. Je li to sad malo nategnuto i jeftino za zaključiti? U pičku materinu, totalno je! Nikad u milijun godina autor koji drži do sebe ne bi napisao nešto tako jeftino. Nije uopće čudo što tog Oscara nismo dobili! (AH)

18. Završni udarac (Match Point) (Woody Allen, 2005.) (319 bodova / 6 glasova)

Moja bivša prijateljica Višnja – nismo se posvađali nego se jednostavno zadnjih godina ne viđamo koliko i prije – često je znala reći kako filmove Woodyja Allena ne obožava zbog urnebesnih, neizdrživih baza, nego zato što čovjek super režira! Naravno da sam tada takvu argumentaciju smatrao čistim preseravanjem, smatram to zapravo još uvijek, ali nakon ‘Match Pointa’ barem malo zastanem kada se sjetim cijele priče, iako je Woody i ranije snimao filmove koji nisu bili komedije. Ali nisu bili ni ovoliko uvjerljivi. Često se kaže kako komediju daju tragedija plus vrijeme, pa nam matematičke operacije onda ukazuju i da tragediju daje komedija minus vrijeme, a činjenica jest kako je dragi Woody već u poznim godinama i da vremena ima sve manje. Njegov posljednji doista veliki film – ajde, priznajem kako još nisam stigao pogledati ‘Whatever Works’ s Larryjem, ali taj je spoj jednostavno prečaroban na papiru a da bi uvjerljivo funkcionirao i u stvarnosti – zapravo i nije prava tragedija. Više je riječ o klasičnoj drami u užem smislu, odnosno antičkoj priči o ozbiljnim licima, a glavni se lik Chris Wilton ionako na kraju i izvuče sretno, što mi je izrazito lijepo sjelo, čak i usprkos svim gadarijama koje je tijekom dva sata filma i svoje preobrazbe iz polu-uspješnog instruktora tenisa u uglednog high-class poslovnog i obiteljskog čovjeka počinio. Jebiga, u tenisu najčešće ne ovisiš samo o svojoj vještini igre, nego ponajviše o sreći, kada loptica primjerice odsjedne na vrhu mreže, odskoči i počne polagano padati, a strana terena na koju će pasti označava razliku između pobjede i poraza. Ili, da se okrenem dražim mi sportovima od uštogljene zabave fićfirića kojima smeta i pinkicu glasno navijanje, nekad okineš fenomenalno ali se lopta svejedno od stative odbije natrag u teren; nekad najbolji basketar svijeta ne uspije niti dobaciti loptu do obruča, što tebe u obrani zbuni i ishod zaključi protivnik koji se slučajno našao na pravome mjestu za ubaciti loptu u koš u zadnjoj desetinki. Jebiga, još jednom. Prsten je pao na željenu stranu, a Nola Rice ionako neće nikome zapravo nedostajati. Chris je imao sreće, koja je popratila njegovu vještinu. Woodyju nikakva sreća uz ovakav materijal nije ni trebala. (GP)

17. Nema zemlje za starce (No Country For Old Men) (Joel Coen & Ethan Coen, 2007.) (346 bodova / 10 glasova) 

Sve je bilo jasno odmah od početka – Chigurh je uvjerio čovjeka da bude miran (stay still!) te ga likvidirao poput životinje na klanju na veoma suptilan način, dok Llewelyn isto nije uspio čak ni priprostoj antilopi, s 300 metara udaljenosti i sofisticiranijim oružjem (i on reče stay still!, ali džaba!!!). Jedan je naprosto rođeni ubojica a drugi nije i gotovo – nije bilo teško predvidjeti tko će na kraju priče ostati živ a tko mrtav. A između toga početka i kraja, hmmmmm, pa i nema mnogo, reklo bi se – tipične slike američkog juga; pustinja i jeftini moteli, dobar i pošten šerif i dobar al’ priglup pomoćnik, prljavi Meksikanci u Texasu (a i nešto Amera u Meksiku)… I da, glazbe ni za lijek… I da, ta frizura… Ipak, unatoč opskurnoj atmosferi cijelog filma te Antonovoj manijakalnoj opsesiji da samelje sve pred sobom, usprkos činjenici da ga nitko zaustavio nije, Ethan i Joel, kraljevi noir trilera, kroz snove šerifa Bella ostavljaju nadu u bolje, svjetlije sutra. Mene, bogme, baš i nisu uvjerili u to! Chigurh je, naime, i dalje živ, te i dalje nije zdrav… I da, tko je zapravo skupio lovu?!? (DM)

16. Neka uđe onaj pravi (Låt den rätte komma in) (Tomas Alfredson, 2008.) (354 boda / 9 glasova)

Zapravo me ni najmanje ne čudi da su vampiri u ovolikoj mjeri zavladali medijskim prostorom, u svim njegovim oblicima. Jer, ako oni ne mogu umrijeti, a mogu manje-više nesmetano regrutirati nove rođake, onda je logično kako se svojim brojem barem bliže nama koji najnormalnije umiremo, ako nas već nisu i prešišali. Isto tako, nije zapravo ni najmanje čudno što je ponajbolji vampirski film desetljeća (okej, Velimir sigurno zna za neki još bolji, nepalski ili bolivijski, a ni ja sam nisam siguran kojoj horor-porodici pripadaju kreštavci iz ’30 Days Of Night’) stigao iz hladne Švedske. Američki jug se doista može pohvaliti specifičnom vrelom psihozom, a sjeverozapad natmurenim prijetećim šumama, ali čisti me bijeli snijeg skandinavske zime podsjeća na sladoled koji jedva čeka biti preliven jarkim preljevom krvi. Ne čudi me ni što smo svi mi indiejanci ostali očarani ljepotom ove džepne verzije epske ljubavne priče, temeljene na zajedničkom slaganju Rubikove kocke, kuckanju Morseove abecede i izravnim rješavanjem problema školskih nasilnika. Mali Oskar i vječno mala Eli toliko su preslatki da im se ne može odoljeti. Čudi me samo što sam ja osobno dugo odbijao shvatiti, zapravo prihvatiti njegovu okrutnu metaforičnu pouku – svojim nježnim pogledima i neiscrpnim obećanjima cura dečka izmanipulira u roku keks, i on zbog kratkotrajnih užitaka sadašnjosti zanemaruje pomalo zajebanu budućnost. Koju, u njenome punom smislu, neće ni imati – pitajte starog Håkana. Ups, da, mrtav je i ne može vam odgovoriti. Izgleda da je prava ljubav ultimativna manipulacija. (GP)

(pisali: Josip Stjepanović, Aleksandar Holiga, Goran Pavlov i Dino Marelić)

Oglasi

Taman kad ste već pomislili da ništa od toga: GORILIN LJETNI IZAZOV 2010!!!

Lipanj 29, 2010

Ajmo ove godine malo pojednostaviti priču:

– na zainteresiranima je da slože ljetnu kompilaciju u trajanju između 45 i 80 minuta… “ljetna kompilacija” može značiti bilo što i možete to protumačiti kako god hoćete, no možda je najjednostavnije da prilikom slaganja imate u glavi neku varijantu tipa da idete negdje na more i da slažete miks koji ćete na ljetovanju najviše od svega slušati

– nijedna stvar se ne smije ponavljati… ali izvođači mogu, ako vas tako baš pukne!

– neće biti nalaženja**, nego će svatko aploudati svoju kompilaciju i potom objaviti svoj link u komentarima posta predviđenog za tu svrhu… linkove ćete staviti bez popratnog popisa, da bude zanimljivije (a i malo sam paranoičan, pošto se u zadnjih godinu dana znalo događati da se blogovi s ilegalnim sadržajima brišu bez ikakvog upozorenja; jest da je uglavnom bila riječ o warez blogovima koji i nisu nudili ništa drugo osim ilegalnih sadržaja, ali opreza nikad dosta)

post predviđen za tu svrhu bit će postavljen u ponedjeljak, i od tada pa nadalje svatko može staviti svoj link kad mu/joj god paše, dok god ljeto traje… naravno, kako vrijeme bude odmicalo sve će manje ekipe čekirati komentare na tom postu, tako da – što manje budete odugovlačili, veći su i izgledi da će više ljudi skinuti i poslušati vašu kompilaciju!

Eto, to je to, pa se čujemo opet u ponedjeljak.

** (ionako na nalaženjima za ove ljetne Izazove uvijek budemo samo Gogo, Matko, Oto, Bilanda i ja… enivej, ako su navedeni uobičajeni sumnjivci možda za neko neslužbeno izazovno piće ovaj vikend – ja sam više nego za!)

Gorilini najbolji filmovi nultih #25-#21

Lipanj 29, 2010

25. Škola rocka (School Of Rock) (Richard Linklater, 2003.) (273 boda / 8 glasova / 1 prvo mjesto)

Vjerujem da su djeca naša budućnost, podučavajmo ih ispravno i pustimo da nas predvode, pokažimo im svu ljubav koju posjeduju u sebi. Ljubav i vatru. Vatru vječnog plamena rock’n’rolla! Tnnnnnn…vouyeah! Neka od njih možda i ne znaju kakva se instinktivna, temeljna glazbena ljepota krije upisana u njihova mala, neiskvarena srca, te im stoga svakako trebaju pravi učitelji, osjećajni i puni razumijevanja. Ako već svako dijete, logično, naprosto ne može izravno pohađati uglednu privatnu školu Horace Green, prava je sreća što se putem dopisnog kursa, opsesivnim repetitivnim gledanjem ove prelijepe video-snimke procesa i sistema rada najkul profesora u školi, sve to može obilato nadoknaditi. Najvažnije lekcije koje će veseli klinac ovako prisvojiti, međutim, nisu samo one rock prakse i povijesti – mr.prof.sc. Finn/Schneebly ih jednako koliko i klasičnim divotama kao što su Stevie Wonder ili The Ramones poučava i klasičnim sranjima koja ovdje nismo obavezni imenovati – već one posvećenosti vlastitim snovima, nužnosti buntovno-kritičkog stick-it-to-the-Man pristupa svijetu, ljepote prijateljstva i uživanja u djetinjstvu i odrastanju, ispravnih sredstava postizanja kul-statusa među vršnjacima. Veliki Richard Linklater, moj ne samo najdraži nego možda i jedini redatelj kojeg stvarno volim, nastavni je materijal – zajedno sa scenaristom i glumcem Mikeom Whiteom te sjajnim šefom ceremonije Jackom Blackom – pripremio s ljubavlju, sretan što se još uvijek ne mora oprostiti od svojih snova, kao i zbog toga što ih može nenametljivo podijeliti s malcima. Pogledajte samo gornju fotku i ako vam se da uvećajte njezin južni pol, tamo gdje se kočoperi podnaslov 80’s, i sve će vam biti jasno – vidite li imena kojih bendova pišu? Da, da, The Replacements, Minutemen, Sonic Youth i ostali. Gledajući ovaj film – moj osobni neupitni broj 1 možda i ne samo desetljeća za nama – taj detalj nećete ni primijetiti, i za priču filma on nije ni najmanje bitan. Ali jasno svjedoči zašto je ovako prekrasan, zabavan, smiješan i životan film o rock’n’rollu i odrastanju, dvjema možda i ponajljepšim stvarima uopće u životu, mogao snimiti samo Linklater, koji se već odavno dokazao kao veliki poštovatelj kako indie tako i classic rocka, vješti korisnik njihovih estetika u svojim divnim filmovima. Te bendove ne može voljeti loša osoba i točka! Naravno, dobra ih osoba može ne voljeti, to je sasvim jasno. A jasno je i kako je rokersko nastavničko vijeće dobrohotno, pravedno i nimalo strogo – razred nije pala ni jedna Summer Hathaway, koja je pod svojim pravim imenom Miranda Cosgrove na svome aktualnom albumu ‘Sparks Fly’ pokazala kako je ipak trebala upisati drugi smjer. Zato mali gitarski majstor Zack Mooneyham itekako dobro zna kako je put do vrha dug, ako želiš svirati rock’n’roll: Baby we was making straight A’s, But we was stuck in the dumb days, Don’t take much to memorize your life, I feel like I’ve been hypnotisized, And then that magic man he come to town, whoo wee, He done spun my head around, Said recess is in session, Two and two make five, And now baby I’m alive, oh yeah, I’m alive, And if you wanna be the teacher’s pet, Well baby you just better forget, Rock got no reason, Rock got no rhyme, You better get me to school on time, Oh you know I was on the honor role, Got good grades and got no soul, Raise my hand before I can speak my mind, I’ve been biting my tongue too many times, And then that magic man said to obey, uh huh, Do what magic man do, Not what magic man say, Now could I please have the attention of the class, Today’s assignment – KICK SOME ASS!, And if you wanna be the teacher’s pet, Well baby you just better forget, Rock got no reason, Rock got no rhyme, You better get me to school on time, This is my final exam, Now ya’ll know who I am, I might not be that perfect son, But ya’ll be rockin’ when I’m done. And AMEN!!! to that! (GP)

24. Panov labirint (El laberinto del fauno) (Guillermo del Toro, 2006.) (281 bod / 7 glasova)

Kad mi je Gogo naredio da moram sudjelovati u Gorilinom biranju najboljih filmova protekle nam dekade, mislio sam naivno da će to biti mačji kašalj, posao odrađen bez pola muke. Smatrao sam da neće biti prevelika gnjavaža navesti tridesetak filmova koji su zaslužili biti odabrani, napisati poslije nešto o njima i mirno se vratiti praćenju drugog kola po skupinama SP-a. No, kurac! Prvo, sasvim sam zanemario činjenicu da se izbor filmova ipak razlikuje od svih dosadašnjih izbora Sgt. Kozhula i njegovog kluba usamljenih srdaca na kojima sam sudjelovao, poput izbora serija, albuma, singlova… Muziku si čuo, slušao, i dalje je slušaš, a ako je nešto jako bitno opet je poslušaš. Serije pratiš. Njih jednostavno pratiš iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, te ti se protagonisti tih serija nakon nekog vremena toliko zavuku pod kožu da ih doživljavaš kao obitelj, a njihove avanture proživljavaš ko da su tvoje. I tu nema tajni. Ali filmovi… Jebemti kolač, film si jednom, ajd, dvaput pogledao prije 10, 9, 8, 7… godina i sad bi kao nešto trebalo pametno napisat o njemu, a ti se jadnik jedva i sjećaš o čemu je on zapravo. A da ne govorim da mi i ono  malo koncentracije i motivacije remete suludi rezultati iz Južne Afrike, pa umjesto da se potpuno posvetim pisanju ‘Panovog labirinta’, ja muku mučim hoće li ozlijeđeno kolino Inieste biti prevelik hendikep večeras kontra Hondurasa, jer si Furija nikako ne smi dopustit još jedan kiks. A Honduras ipak nije Sjeverna Koreja. No, šta je tu je, kad sam se već obvezao, onda je red i da to odradim. Pa da krenemo. Hm, ‘Panov labirint’ je jedan zaista predivan film! Al ono, baš predivan. Tehnički gotovo doveden do savršenstva, a taj očiti perfekcionizam koji je snimajući ovaj film Guillermo del Toro prosipao šakom i kapom, nikako nije ubio film, zatomio njegovu liriku, bajkovitost, spontanost i prirodnost. Naprotiv. Iskustvo koje je del Toro brusio na izvrsnim hororima koje je ranije snimao, neprocjenjivo mu je koristilo da majstorski prenese jednu nevidljivu, ali jako, jako opipljivu zlokobnu atmosferu rata, smrti, ništavila koje je zadesilo Španjolsku nakon pobjede Franca i fašizma. U fascinantnim prikazima ratnog naturalizma koji se miješaju s burtonovskim bajkovitim vizijama koje kao da su isplivale iz ‘Sanjive doline’, del Toro bez sumnje potpisuje jedan od onih filmova čija vrijednost ne da samo vremenom neće kopnit, nego će svakom sljedećom godinom jačati i privlačiti sve veći broj fanova. Bravo Guillermo, bravo i hvala ti! (SČ)

23. Juno (Jason Reitman, 2007.) (283 boda / 7 glasova)

Savršeni mali film, idealni nastavljač tradicije pametnih, raspričanih indie filmova iz zlatnog doba američke nezavisne produkcije devedesetih, a opet s dozom kiča i bajkovitosti tipičnih za vrijeme u kojem je nastao. Sjajni likovi vladaju ekranom, posebice preslatka Ellen Page, J.K. Simmons krade svaku scenu u kojoj se nađe tjerajući te da zaboraviš da je jednom bio Vern Schillinger, a čak ni inače iritantni Michael Cera ovdje nije još toliko nepodnošljiv. Dijalozi i dosjetke, uz pomalo stilizirano predgrađe i nježan soundtrack u pozadini, film drže na granici neopterećujuće zabave, ali u isto vrijeme Reitmanu je uspjelo dostojanstveno se dotaknuti teme neplanirane trudnoće, te onako usput postaviti pitanje što to čini normalnu vezu između muškarca i žene? Jennifer Garner i Jason Bateman (u još jednoj fantastičnoj odi vječnom adolescentu u rangu Cusackova Roba iz ‘High Fidelity’) donose dozu sivila u šarenilo suburbije svojim hvatanjem za slamke umjesto suočavanjem s problemima, dižući dramski moment na nivo ravan Bergmanu dok uokolo isijavaju tu potrebu da sišu tuđu emotivnu snagu. Samo što, eto, za razliku od Ingmara, Reitmanov film možeš gledati kad god poželiš jer usprkos svom emotivnom teretu koji nosi, iz njega curi samo pozitiva. „I bought another Sonic Youth album and it sucked… it’s just noise.(MĐ)

22. Panika pod morem (The Life Aquatic With Steve Zissou) (Wes Anderson, 2004.) (290 bodova / 3 glasa / 2 prva mjesta)

Kakva ironija, kakva vrhunska ironija. Opet sam pred praznim papirom i ispunjavam ga za moj broj 1, jer je Bojanu krepao komp. Gogo me zamolio da prekinem apstinenciju od pisanja i sad mi je to više od svega ironično, jer ne samo da godinama ne pišem, nego i godinama ne gledam filmove, osim komadića notornih b sranja koja pohvatam na četiri programa u sumnjive sate. Puno je tu i simbolike, i u tome da pišem, i što pišem, i to baš o filmu s kojim je možda i završilo ono što je bilo prije, a počelo ono što je danas i sutra. Ili mi se samo sad sviđa tako misliti. Posve prikladno da je ‘The Life Aquatic’ baš taj film. Ne radi pozitive, piratima usprkos, i otmicama, krađama, ljubavi, smrtima, općenitoj spaljenosti. Već zato što mi je poput sna koji stalno iznova sanjam, naizgled umrtvljen, plastičan, a ipak tako pun novog života, na provi sa Steveom. Zato što je onakav kakav volim misliti da jesam – odspojen, a prikopčan, odsutan, a prisutan, s bogatim unutarnjim životom i malo vanjskoga. U biti, film je to koji je sve što mislim da film treba biti – o ljudima, bajkovit, na trenutke nadstvaran, na trenutke pretjeran radi izbacivanja iz zona sigurnosti. Ali više od svega svoj, poseban, samouvjeren. Nužno ponekad blesav, pa smiješan, pa tužan. Melankolija s osmijehom, sjeta sa sjećanjima na svijetlu budućnost. Ma gledajte, čak su mi i Bowiejeve pjesme podnošljive na portugalskom, tako da je sve skupa bespredmetno nastavljati ovu priču. Natrag na meta-razinu, okej mi je ispunjavati papir, tješim se da nisam zahrđao, ali kreacija treba biti više od toga ako se mene pita. Ili, da parafraziram svoj doživljaj metaforičnog završetka, život mora biti više od pronalaženja velike ribe. Put do nje je ono što se računa, i ono što slijedi također. (OM)

21. Skriveno (Caché) (Michael Haneke, 2005.) (295 bodova / 8 glasova)

Što jest jest, Michael Haneke itekako zna kako u svojim filmovima prikazati psihološki teror i agresiju iz neočekivanih i benignih uporišta. U ‘Funny Games’ to su bili adolescentni susjedi na ljetovanju u kućici na jezeru; u ‘The Piano Teacher’ agresiju na učenika vršila je učiteljica seksualno pasivnom ulogom u vezi; u ‘The White Ribbon’ to su djeca pred-pubertetske dobi što svojim belajima terorišu selo. Iako se u ‘Skrivenom’ ne zna identitet osobe (za potrebe crtice nek ostane jednina) koja sprovodi psihološki teror nad pariškim bračnim parom intelektualaca, krajnji proizvod akcija tajanstvenih osoba (slanja videovrpci sa svakodnevnim radnjama spomenutog bračnog para) itekako je vidljiv. Tu se Haneke kao nikad do tada uspio pokazati pravim majstorom: tamo gdje bi netko iz činjenice da postoji Tajni Voajer koji šalje vrpce izbezumljenom bračnom paru ispričao orvelovsku priču o tome kako smo svi promatrani u svakom momentu svakog dana u godini, Haneke postupa na posve suprotan način dovodeći bavljenje postkolonijalnim terorom, tj. odnosom prema prošlosti koji današnja Francuska ima prema svojim useljenicima, u centar naracije. Pojma nemam o kakvom to smoking gunu govori Roger Ebert u svojoj revidiranoj recenziji ovog filma, a koji navodno baca novo svjetlo na njegovo tumačenje, samo znam da se u zadnjih deset godina nitko nije ni izbliza primakao hvatanju osjećaja tjeskobe i izgubljenosti nultima kao Haneke ovim filmom. (MG)

(pisali: Goran Pavlov, Saša Čobanov, Mario Đira, Ozren Milat i Mirza Gazibegović)

Taktika za puno golova

Lipanj 28, 2010

Stvarno sam se, u skladu s prezimenom, pretvorio u predvidljivog psa – čim sam u najavnom opisu benda vidio da ih se uspoređuje s The Gaslight Anthem (sline su još malo procurile zbog spominjanja Descendents i novijih mi favorita Nothington), čvrsto sam odlučio da nema šanse da propustim sinoćnji koncert filadelfijskih (ni to im nije odmoglo u mom dovlačenju!) Dirty Tactics u Mediki, makar to značilo i jurcanje odmah po posljednjem sučevom zvižduku tekme Argentine i Meksika. Bezočna krađa me, međutim, razočarala i ranije, pa nisam dočekao kraj utakmice, nego sam se lijepo, s noge na nogu, zaputio na rokenrol. Dirty Tactics baš i ne zvuče kao novi najbolji bend na svijetu, iako se iza njihovih gromoglasnih slojeva punk gitara daju sasvim lijepo nazrijeti mekši, shakin’ elementi i udarničke melodije, prije svega u onih nekoliko pjesama koje su zvučale kao HC obrade Pettyjeve ‘American Girl’. Ne zvuče ovi beskrupulozni treneri niti kao Descendentsi, jer je njihov melodični punk ipak dostatno zaprljan, ali poletne energije im također nije manjkalo. Kako onda na kraju i zvuče? Pa ne znam, neke sam naznake već dao, a kako sam njihov lijepi set proveo tražeći paralele s navedenim bendovima, i svejedno uživajući iako ih nisam nalazio, to nisam nešto posebno pametan što napisati. Iskusniji i predaniji underground borci sigurno bi ovdje mogli sasuti nekoliko imena slične provenijencije, no moj se referentni obzor ipak svodi na imena koja tu i tamo zasviraju i u nešto mainstreamijim okruženjima.

Svejedno, Dirty Tactics su mi se baš svidjeli – provjerit ću što ima kupiti u dućanu besplatnog downloada – čak i više negoli Britanci Bangers koji su svirali prije njih, i koji mi zvuče kao bolji bend, ako bismo se igrali pokušaja objektivne šeme. Čega se ja ne znam igrati, pa ono. U skladu sa svojim 20-something godinama, Bangers piče nešto konkretniji melodični pank, čije melodije ne proizlaze iz želje da se svide što većem broju ljudi nego iz mladenačkog instinkta za komunikacijom, i putuju okolo po Evropi i rade na jačanju scene i njenih veza i tako to. Iako, ja sam bio komotna guzica i u njihovim godinama, pa nije da im zavidim na ičemu osim na sposobnosti ispucavanja vatrenih glazbenih bombica. Fino, jako fino, iako se opet ne mogu prestati čuditi kako se ispred Medike skupilo nekih stotinjak ljudi, a bendove je unutar nje gledalo tek 30-40?! Dvajst se kuna može uštedit, zar ne? Eh, da, pretvaram se u staro gunđalo, šta ću. Cijeli su program bili otvorili domaći sinteri Contract, ali na njih nisam stigao, zbog čega uopće ne žalim, nije to moj par rukava.

A kad sam već učinio malu glazbenu pauzu u filmskim danima Ruralne Gorile, baš bih se mogao skupiti i nadoknaditi jedan mali zaostatak. Bio bi veliki, u skladu s festivalom, da se imalo što za čuti, ali kako baš i nije previše, onda je mali, jel jasno? Vidite vi koja sam ja nezavisna legenda, umjesto da mi fusnota teksta o velikom korporacijskom festivalu bude spominjanje šačice underground probisvijeta, ja situaciju izvrćem na glavu i preraspodjeljujem važnosti! Gogo, majstore! A šta se zgražate, kad te nema tko hvaliti, onda to moraš učiniti sam! Ovogodišnji Inmusic festival na svome je lajnapu imao izrazito malen broj bendova koji su me zaista zanimali, ali kako sam karte po povoljnoj kesi kupio još dok se ni jedno od imena nije bilo najavilo, tako nisam ni razmišljao o prvome izostanku. Mnogo mi je ljudi razočarano reklo kako im se čini da je ove godine T-Mobile škrtario na atraktivnim imenima, i možda se do neke mjerice i mogu složiti, ali pošteno je naglasiti da nepodudaranje imena nekih mojih favorita s onima nosivih bendova festivala ne znači automatski i lošu ponudu. To što se nešto ne sviđa meni, ne znači da nije dobro velikom broju ljudi, ali znači da je jednostavno debilno kao headlinere cijelog festa dovesti Massive Attack, koji u Zagrebu sviraju češće čak i od Marshmallowsa!

Jebiga, bendovi festivala su uglavnom spadali u jednu od moje slijedeće tri kategorije: ili sam ih već jednom gledao, ili me nisu posebno zanimali, ili me APSOLUTNO nisu zanimali; a bilo je i par iznimki. Nulti sam dan, kao i svatko normalan, propustio, manje zbog poplavne kiše, više zbog činjenice kako bih Alice In Chains mogao dulje od desetak minuta slušati samo lancima prikovan za zvučnike. Prvog dana sam na Jarun stigao odmah po početku odličnog seta The Bambi Molesters, koje inače ne volim previše jer mi masu fale vokali. Mislim, vokali mi fale i kad se Calexico zapute na neku špageti ekspediciju, pa kako neće kad ih uglavnom uopće nema? No, 4-5 pjesama bile su i otpjevane, a sad je li riječ o nekim novim stvarima ili sam ja bend jednostavno ignorirao, ne bih vam sa sigurnošću znao reći. Molestersi su za ovu prigodu bili prošireni Benčićem iz My Buddy Moose na kljavama, te parom puhača u kojem se isticao i DJ Dosada, kojega će se, nadam se s radošću, sjetiti iskusniji Gorilini čitatelji. Kako i dalje svira jednako dobro, dakle odlično, tako mislim da s pravom mogu zaključiti kako su mu i DJ skillz na istom nivou, pa je baš super što ga više ne viđam u toj ulozi. Za vrijeme Morcheebe, koja je kroza svih svojih više od sat vremena svirala jednu jedinu pjesmu, uglavnom sam razgovarao s nekolicinom prijatelja koje dugo nisam vidio, među kojima je bio i Švabo, koji se sutradan toliko razveselio saznavši da će Njemačka imat pičkin dim posla preko Engleske, da je to bila milina gledati. Bio je u pravu – možda poznaje suca?

Audio Bullys sam samo uhom okrznuo na putu prema lanjskome metalnom toru, koji se ove godine nije tako ni zvao ni reklamirao, ali je donekle zadržao imidž žestokog mjesta za žestoke tipove i žestoke bendove. Yeah! Rise Against, očito, sviraju žestoki punk čija valencija (jel se tako zove ono iz kemije?) jednako omogućuje razblaživanje bradatim romantičnim rokenrolom koliko i stvrdnuće metalskim dždždždždž-njem, pa je barem meni jako žao što češće izabiru ovu drugu opciju. Ipak, pičili su hrabro i snažno, i uši mi fino pripremili za tužan nedostatak rocka, ili nešto bendovskijeg zvukovlja, tijekom cijelog festivala. Dok sam se dovukao do LCD Soundsystem pola je hitova već prošlo, ali – mudri točno zaključuju – pola ih je i ostalo. Nisam neki veliki fan benda, ali nemam mu ni što prigovoriti. Lijepa aktualna muzika za ljude koji više briju na takve stvari i rade u dizajnerskoj industriji. Nije baš da ću, obradim/parodiram li ikada ‘Losing My Edge’, u tekst uvrstiti i svjedočenje ovom nastupu, ali u generalnom mi je poretku stvari drago da sam ih vidio. !!! sviraju gotovo istu vrstu muzike, samo malo prpošnije i meni manje napeto, pa sam ih iskoristio tek kao zvučnu pozadinu okrijepe falsifikatom meksičke prehrane, dok posljednji termin glavnog stejdža nije zauzeo izgleda besmrtni Billy Idol. Izgleda konzervirane ’80s relikvije, ili svih Batmanovih protivnika smiksanih zajedno, Billy je, barem sam se nadao, trebao okupljenima pružiti uvijek dobrodošlu dozu guilty-pleasure nostalgije, samo što je jednako vremena svoga ionako predugog seta namijenio opskurnim stvarima koliko i hitovima, s time da je neke od njih – ‘Cradle Of Love’ i ‘Speed’ – uspio čak i zaboraviti. Sve sam ostale bendove propustio – kao i sve one koje neću spomenuti ni u idućim rečenicama. Jebiga.

Moj su drugi dan, drugom najboljom svirkom festivala, otvorili divni Broken Social Scene, veličanstvenom epic-pop ljepotom, kojom su jednima od svojih duhovnih očeva pokazali kako je najvažniji sastojak koncertnog showa i dalje dobra glazba, a ne šarena ambalaža. Ovom prigodom u postavi nije bilo ni Jasona Colletta ni ekipe iz Stars (novi mi se album baš svidio za onoga jedinog slušanja u Žulinom bi-biju), za razliku od one berlinske divote ujesen 2004. godine, ali nije da su ostatku orkestra imalo nedostajali (govorim glazbeno, kao prijatelji valjda jesu) u dosezanju nebeskih visina. Princeza Emily Haines posebno me oduševila svojim kulerskim prešetavanjem po pozornici. Caribou me je nemilosrdno upilao svojom festivalu neprimjerenom synthodelijom, no sve je to bilo ništa prema tlaki koja je zadnjih nekoliko godina bespravno uzurpirala nekad sveto ime The Flaming Lips. Koji su zapravo jedini pravi motiv pisanja ovog teksta s ovolikim odmakom, jer mi je apsolutno nevjerojatno kako ih nitko nigdje nije barem prijateljski očešao, a kamoli zasluženo napao. Ne da mi se opet raspravljati o opravdanosti zvučnog zaokreta kojim su s nekadašnjih slatkih fuzz-pop cesta Wayne i pobočnici skrenuli u prijeteći krajolik kraut-psihodelije. Nekome se to možda i sviđa, iako mislim da više prava na gunđanje imamo mi stari fanovi benda, koji smo se jednom bili zaljubili u najluđi um pop glazbe i njegove majstorije ‘Clouds Taste Metallic’ i ‘Hit To Death In The Future Head’. Ali, jebemu mater, čak i da prihvatim kako se nekome na koncertu jednako koliko i lijepi hitovi ‘She Don’t Use Jelly’ ili ‘Do You Realize??’ mogu svidjeti i hermetična anti-lounge rovarenja, kako itko sjajnim koncertom odlične atmosfere može proglasiti svirku koja se nakon svake dvije pjesme prekidala višeminutnim Wayneovim trkeljanjem o već ionako potrošenim temama? Svirku koja nikoga dalje od petog reda, osim za navedenih hitova, nije natjerala na dizanje ruku u ritmu uživanja, a i prvi nisu baš talasali? Ne znam.

Znam samo da se sva ona super atmosfera na koncertu The Flaming Lips, o kojoj ste mogli čitati drugdje, stvarno i desila, ali na svirci drugog benda – Flogging Molly! Tako se svira, tako se pjeva, tako se uživa na pozornici, tako se daje publici, i tako se hrani energijom koja iz te iste publike dolazi! Smješten na paralelnoj poziciji potpuno natrag, dok su Flogging Molly sipali svoje pravedničko-oproštajne budnice u zraku sam vidio barem 4500 ruku, ako je istina da u tor za alternativu stane nekih 2500 ljudi. ako stane više onda je i ruku bilo više, pljeskale su i mahale, šakama udarale u zrak i pozdravljale. Flogging Molly su mi isplatili cijeli festival, pa se zato na Massive Attack i nisam zadržavao.

Gorilini najbolji filmovi nultih #30-#26

Lipanj 28, 2010

30. Rekvijem za snove (Requiem For A Dream) (Darren Aronofsky, 2000.) (250 bodova / 8 glasova)

Sve te silne strategije i akcijski planovi za borbu protiv droga posve su izlišni. Jednostavno, treba ovaj film prikazivati mlađariji u formativnim godinama kao obavezno gradivo u školi. U klinikama za odvikavanje mogu ga vrtjeti u beskrajnom loopu. Sigurno bolje djeluje nego ne znam kakve molitve, jer kad vidimo kako droge ovdje razore duh i tijelo Jareda Leta, Jennifer Connelly i Ellen Burstyn, ne znam kako bi ikome moglo pasti na pamet zabadati iglu u venu. Nego, ima ko šta za smotat? (PP)

29. Mala miss Amerike (Little Miss Sunshine) (Jonathan Dayton & Valerie Faris, 2006.) (258 bodova / 8 glasova)

Imamo malu debeljuškastu očalinku Olive (Abigail Breslin) i njenu videosnimku trenutka u kojem Miss Kansasa postaje Miss Amerike. Imamo najiritantnijeg tatu na svijetu, nadobudnog Richarda (Greg Kinnear), i njegov Refuse to lose program koji će svih desetoro polaznika u samo devet koraka pretvoriti iz ultimativnih gubitnika u najveće kraljeve. Imamo srednjoškolskog nihilista Dwaynea (Paul Dano) koji u svojoj sobi, na čijem je zidu ogroman crtež Friedricha Nietzschea, šutke radi na dosezanju fizičke spreme dostojne budućeg pilota. Imamo urnebesnog narkodjedicu Edwina (Alan Arkin) koji se najviše od svega voli dobro urokati horsom. Imamo najbolju mamu na svijetu Sheryl (Toni Collette) koja usprkos svemu uspijeva držati obitelj na okupu. Imamo izgubljenog gej strica Franka (Steve Carell) koji je toliki luzer da se nije uspio pošteno ni ubiti. Zašto ovaj glupi Habijanec prepričava prve četiri minute filma umjesto da piše o tome kako je u Sheryl vidio fantomsku majku svoje imaginarne djece, pitate se? Ne znam. Pokušavam shvatiti zašto toliko volim ovaj film. Dakle (bolje da nastavim s nabrajanjem), imamo međuljudske odnose koji kao da su prepisani iz nekog od onih divnih francuskih stripova koje izdaje Fibra, imamo katarzičnu obiteljsku avanturu, imamo klasičnu priču o luzeru i caru, imamo očaj, nadu, smrt, pobunu, vanjsku i unutarnju ljepotu, neuzvraćenu ljubav i grotesknog, nakvarcanog i u svakom slučaju sablasnog Matta Winstona. Imamo, naravno, i sjajne glumačke role kompletne vesele šestorke i redatelje kojima je to prvi cjelovečernji film (kvizaše i čudake će zasigurno zanimati činjenica da su Valerie Faris i Jonathan Dayton, inače supružnici, zaslužni za neke od najljepših spotova omraženih Smashing Pumpkins iz ‘Melon Collie’ faze, dakle za ‘1979’ i ‘Tonight, Tonight’). Dobro, pitate se, i što onda razlikuje ‘Little Miss Sunshine’ od gomile pomaknutih obiteljskih feelgood filmova koje ćete uvijek rado pogledati? U čemu je štos? Nemam pojma. Vjerojatno u količini suza koje će uz ovaj film isplakati svaka pičkica iz disfunkcionalne obitelji, a i mnogi drugi. Go hug mum. (MH)

28. Pasja ljubav (Amores perros) (Alejandro González Iñárritu, 2000.) (266 bodova / 5 glasova)

Šta mi Hrvati znamo o Meksiku? Al iskreno? Ništa ili vrlo malo. Znamo da su ih Španjolci poklali prije 500 godina i zatrli čitavu jednu slavnu civilizaciju, znamo za Emiliana Zapatu, znamo za Alamo i generala Santu Annu, znamo za Čika, Huga Sáncheza… Znamo da su nas oni dobili 1:0 u Japanu i Koreji prije 8 godina i izbacili nas već u grupi. O njihovoj kulturi znamo još i manje. Barem ja. No, novi val novih, mladih vrhunskih meksičkih filmaša poput Guillerma del Tora, Alfonsa Cuaróna i Alejandra Gonzáleza Iñárritua nudi nam da Meksiko napokon upoznamo, da izbrišemo predrasude da je to samo zemlja solidnih nogometaša, marijaćija, tekile sa crvom u boci. Nude nam da Meksiko vidimo u pravom svijetlu, onakav kakav on zaista i jest. A briljantni omnibus ovoga potonjeg je pravi primjer za tu tvrdnju. Ovaj film je zapravo jedna razglednica milijunskog megalopolisa kakav je Ciudad de México, no za razliku od ukrašene, blještave i simpatične filmske razglednice jednog grada kakva je primjerice ‘Praznik u Rimu’, ‘Pasja ljubav’ je zgužvana, iskrena, prljava, krvava, znojna i mračna posveta jednom gradu koji je sve samo ne šarmantan poput Rima iz ljubavne avanture Gregoryja Pecka i Audrey Hepburn. On je lud, divlji, brz, bučan, neurotičan… i time se na prvi pogled nimalo ne razlikuje od svih drugih svjetskih urbanih centara, no on je i ponosan, tradicionalan, dirljiv i ponizan. Svaka od tri priče koje nam Iñárritu servira na prvi je pogled nepovezana, zasebna cjelina čije je jedino vezivno tkivo pas. No, nije baš to tako. Svaka pričica ima detalj, svoju pločicu koja će se poslije s ostalim pločicama iz drugih priča stopiti u jedan veličanstveni filmski mozaik iz kojeg naposljetku kužimo da je priča o Meksiku kao zemlji rijetkih kaktusa, popodnevnih siesti na verandama hacijendi i baroknih katoličkih misija masna laž. Meksiko je zemlja ko i svaka druga, gdje ljudi na ljude puštaju pse i gdje su ljudi ljudima vukovi. Ništa čudna, ništa nova. A psi su ionako jedna divna bića. Zar ne? (SČ)

27. Moulin Rouge! (Baz Luhrmann, 2001.) (270 bodova / 3 glasa)

Nakon njega, mjuzikli su postali suvišni. Svi prije (izuzevši eventualno ‘Cabaret’), a pogotovo oni napravljeni poslije – uključujući i posvemašnji davež od dobitnika glavnog Oscara ‘Chicago’ – nisu ni primirisali glazbeno-scenskoj energiji koja iz ‘Moulin Rougea!’ zrači od prvog do zadnjeg kadra. Baz Luhrmann je očito odlučio napraviti one musical to rule them all, a ljubavna revolucija na pariškom Montmartreu koncem 19. stoljeća bila mu je savršeno prikladna za ispričati svevremensku priču o kratkotrajnoj vatri između arhetipskih ljubavnika – pisca siromaha Ewana McGregora i kurtizane Nicole Kidman. Nakrcan niskom klasika pop glazbe u spektakularno spektakularnim izvedbama, film je iz svih performera izvukao maksimum, a glavni bi par zgrtao same desetke da se natječu u ‘Zvijezde pjevaju’. ‘Moulin Rouge!’ pretjeran je u svakom smislu, a opet, da je imalo suzdržaniji, ne bi bio ni približno toliko efektan. Ko ga ovakvog nije volio, ne zna šta je izgubio. (PP)

26. Djeca čovječanstva (Children Of Men) (Alfonso Cuarón, 2006.) (273 boda / 8 glasova)

Da se odmah razumijemo, ‘Children Of Men’ nije film bez mana. Kad sam ga nakon nekoliko godina ponovo pogledao kao pripremu za pisanje ove crtice, iznenadio sam se koliko trenutni dojam odudara od mojih sjećanja. Hm, pa gluma bi mogla biti i bolja, scenarij previše vodi za ruku, a aktivistička demagogija toliko je izražena da se na trenutke teško suzdržati od kolutanja očima. No ‘Children Of Men’ je prije svega film s Porukom i kada vas po prvi puta opali po glavi, šanse su da će vam se određene sinaptičke veze zauvijek izmijeniti. Ne da je ono o čemu film govori nešto posebno novo i originalno – sve naznake da se krećemo u sličnom smjeru već su ovdje i dovoljno je pogledati kroz prozor – ali vidjeti jednu tako brutalnu, a opet tako izglednu sliku budućnosti vlastitim očima predstavlja svojevrstan šok za organizam. Vizija Alfonsa Cuaróna zastrašujuća je i vjerojatno najupečatljivija još od hladnoratovskog doku-horora ‘Threads’, no ona je samo polovica cijele priče. Druga polovica je njegova odlična režija koja je čak i neke meni znane filmske spavalice držala prikovanima za ekran svih stotinjak minuta trajanja. Cuarón vješto kombinira rijetke trenutke predaha s iznimno dinamičnim akcijskim sekvencama, neke od kojih su snimljene u dugim, neprekinutim kadrovima. Kada nakon furioznog finala budete hvatali dah i pljuckali komadiće zamišljene betonske prašine, oprostit ćete mu i nezgrapne metafore i slabo iskorištenu Julianne Moore, pa čak i neujednačeni scenarij. Kao svako dobro djelo znanstvene fantastike, ‘Children Of Men’ je prije svega upozorenje. Njegova priča možda nije pretjerano originalna i njegova umjetnička vrijednost možda nije dorasla nekim drugim distopijskim filmovima, ali to nikoga ne bi trebalo odvratiti od gledanja. Za razliku od većine sličnih djela, Cuarónov film smješten je u nama preblisku budućnost i ako ignoriramo njegov značaj sada, možda neće biti vremena za reevaluaciju. Svi želimo doživjeti filmski izazov dvijeidesetih, zar ne? (OL)

(pisali: Petar Panjkota, Matija Habijanec, Saša Čobanov i Oto Lukša)

Gorilini najbolji filmovi nultih #35-#31

Lipanj 27, 2010

35. Sve ili ništa (All Or Nothing) (Mike Leigh, 2002.) (225 bodova / 4 glasa)

Ništa manje težak od ‘Vera Drake’ ili ‘Naked’, a istovremeno očaravajući poput ‘Secrets & Lies’, ‘All Or Nothing’ najkompletniji je film Mikea Leigha, kad već ne mogu reći najbolji jer, kvragu, svi su jednako dobri. Ima u njemu teškog realizma britanske radničke klase koja se guši u životima dosadnijima od iranskih filmova, a opet, u svoj toj dosadi, nema vremena da ni jedan od mnogobrojnih likova predahne uz malo smijeha. Jedini predah koji si čovjek u konstantnoj borbi za opstanak više duha nego tijela može pokloniti je odlazak do obližnje plaže, ne bi li u sudaru s morem pronašao nadu ili vjeru u bolje dane. Naravno, onih gorih i dalje će biti puno, puno više, ali Leigh još jednom pokazuje da i oni s lošije podijeljenim kartama uvijek mogu naći neku sitnicu koja će im pomoći da izdrže, ako su je u stanju pojmiti. Zato je ‘All Or Nothing’ i fantastičan film, a ne samo tvrda drama o usranom životu u kojem najveći problem nije biti bez novca (iako Leigh kao dobri stari ljevičar uvijek stavlja naglasak na socijalnu stranu priče) već bez ikoga tko te razumije. (MĐ)

34. Freddy je popušio (Freddy Got Fingered) (Tom Green, 2001.) (230 bodova / 3 glasa / 1 prvo mjesto)

User rating na IMDb-ju je generalno dosta pouzdan indikator kakvoće nekog filma: ako je ocjena manja od 5, a u glasanju je sudjelovao četvero- ili peteroznamenkast broj ljudi, izgledi da taj film valja su toliko astronomski sitni da stvarno nema smisla nadati se nekom neopjevanom biseru… No, to pravilo ima i jednu mega-giga-veliku žanrovsku iznimku: komedije! Posebno one koje obiluju vulgarnostima, zahodskim humorom i prizemnim slapstickom. Jer, masa ljudi naprosto ima toliku averziju spram tih stvari da im lako promakne i kad se iza te fasade krije zapravo poprilično cerebralan humor (‘You Don’t Mess With The Zohan’), ili kad je prizemni humor naprosto tako majstorski izveden da može stajati rame uz rame s bilo kojom komedijom, bilo kojeg predznaka (‘White Chicks’). Stoga, neka sve vas koji niste gledali ‘Freddy Got Fingered’ ne obeshrabri to što je prosječna IMDb-ocjena od strane preko 24660 korisnika 4.0, a ni to što se filma svojedobno kukavički bio odrekao i sam njegov autor (koji je, pretpostavljam, barem malčice promijenio ploču otkad se u međuvremenu, zahvaljujući stalno rastućem kultu, DVD-izdanje prodalo u preko milijun primjeraka): ovo je živi urnebes!!! I potpuno nadrealno iskustvo, nećete nigdje drugdje vidjeti pijanog, ogorčenog Ripa Torna kako se guzi pred svojim filmskim sinom i viče: „Fuck me, fuck MEEEE!“, da spomenem samo jedan od malog milijuna OMGWTF-prizora. A taj njegov filmski sin je isto posebna zvjerka: za razliku od manje više svih likova nezrelih/zaostalih dečkića zarobljenih u tijelima odraslih muškaraca kakvima su nakrcane nebrojene komedije iz zadnjih 10 godina, Tom Green se ama baš nimalo ne trudi učiniti ga realističnim; njegov filmski parnjak je jednostavno jedan krajnje antipatičan, socijalno potpuno retardirani šupak koji ide okolo i radi sranja bez ikakvog smisla… dakle, savršeno podatno platno za najekstravagantnije moguće gegove s one strane dobrog ukusa. Maaaaasivni rispekt i shout-out Velimiru, bez kojeg ovaj film možda ne bih nikad ni pogledao (pošto mi je ‘Tom Green Show’ podosta išao na živce), kamoli i po drugi, treći, četvrti, peti, ma svaki put kad sam bio kod njega u Tkalči a u goste mu došao netko koga ‘Freddy’ još nije prstom razdjevičio. A ako i dalje spadate među takve – dobro, pa šta više čekate, naguzite se, jebemu! (TK)

33. Nestala bez traga (Gone Baby Gone) (Ben Affleck, 2007.) (236 bodova / 4 glasa)

Najbahatija stvar koju si netko u ovakvim konkursima može dozvoliti jest pretpostavljanje ukusa ostalih glasača te razloga zbog kojih ti ukusi onda jesu kakvi jesu, ali preuzet ću si ipak toliko slobode za pokušati pogoditi kako su svi koji su jednu od pozicija svojih lista rezervirali za ‘Gone Baby Gone’ ujedno i svi koji su ovaj tihi ep uopće i pogledali. Ili, ajde, barem ovako – gotovo da sam stoposto siguran kako svi oni koji su glasali za ‘Mystic River’, a nisu i za ovaj film, ‘Gone Baby Gone’ nisu uopće gledali. Naime, oba su filma ekranizacije krimi-majstora Dennisa Lehanea, i to oba, za razliku od polu-promašenog ‘Shutter Island’ koji nasreću i nije u bio u konkurenciji, smještena u napuknuti milje bostonske radničke klase. I koliko god sam i sam ‘Mystic Riverom’ u startu bio oduševljen, bio sam to samo dok nisam pogledao i redateljski debi Bena Afflecka (kad samo pomislim kako su me predrasude umalo spriječile da pogledam moj drugi najdraži film desetljeća… Uf!). Ovaj je film zakon teške kategorije, koji istovremeno pokazuje kako onaj pravi zakon nema alternative, ali počesto ni dosluha sa stvarnim životima malih, nesretnih i obespravljenih ljudi. U već trećem filmu čiju crticu ovdje kucam jednu od uloga igra Casey Affleck, pa ispada da mi se prometnuo u jednog od najdražih glumaca (uz Mos Defa i Jasona Stathama, dakako!); u ‘Ocean’s Eleven’ bio je samo jedan od manje bitnih kotačića skladnog ansambla, u ‘Jesseju Jamesu’ jedan dio glavnog para, dok je ovdje odigrao svoju punokrvnu majstoriju, kao privatni detektiv Patrick Kenzie. Znam da ga je, onako sićušnog i pomalo ljigavog, teško zamisliti kao glavnu facu jednog tvrdokuhanog trilera, ali ‘Gone Baby Gone’ nije klasičan whodunit, a gotovo da nije ni whydunit ni howdunit. Ovo je tvrdokuhana ljudska drama – zaogrnuta kriminalističkim plaštem – o ljudima bez pravih izbora, kvartovskim dečkima i curama od kojih je Kenzie ispao pametniji tek utoliko što je na vrijeme shvatio da će te koketiranje s kriminalom prije ili kasnije uvijek doći glave. Pa se bacio u PI biznis, u kojem se snalazio dobro ili bolje, a osjećao bolje ili lošije sve dok se nije dao u potragu za otetom malom Amandom, kojoj je gotovo i premija biti što dalje od svoje white trash mame Amy. Sve to Patrick naslućuje, a njegova cura Angie Gennaro (prekrasna Michelle Monaghan) jednostavno zna – ali napravi li iznimku i kompromis sada, po kojem će moralnom načelu naš junak nastaviti živjeti i istraživati? A, opet, kako kriviti nekoga tko zakon krši gonjen moralno ispravnim odlukama? Pravo i pravda, jel. I Patrick i Angie dali su prave odgovore, ali ne na pitanja koja su bila upućena njima. Zato više i nisu zajedno, a za kajanje je kasno. (GP)

32. Bit će krvi (There Will Be Blood) (Paul Thomas Anderson, 2007.) (243 boda / 7 glasova)

Nije mi bio nikakav problem napisati par rečenica i složiti neke tekstove o ostalim filmovima koje me je Goran zamolio. Jer svi su svojevremeno nekako došli niotkuda, skroz neočekivano, totalno me iznenadili i duboko mi se urezali u pamćenje. Prije nego što sam odgledao ‘There Will Be Blood’, znao sam da režiju vodi Paul Thomas Anderson, Kevin Durant Hollywooda, da glavnu ulogu ima Daniel Day-Lewis (Kobe) i da je film nagrađivan toliko koliko i LeBron za igrača mjeseca. Zato je ‘There Will Be Blood’ kao sedma utakmica NBA finala. Bez da se utakmica odigrala, već znaš da će to biti dobra tekma, jer čak i da košarka bude dno dna, ipak je sedma utakmica finala. (JS)

31. Stranputica (Sideways) (Alexander Payne, 2004.) (250 bodova / 6 glasova)

In vino veritas je poznata rimska fora koju su ovi pak pokupili od nekoga germanskog plemena, jer su Švabe imale običaj pri važnim raspravama točiti vino da bi svi sudionici garant govorili istinu. Što nam ovo govori osim da su i prije dvije tisuće godina političari lagali? Nemam pojma, ali je dobar uvod za film o vinu, kao i prilika da se pohvalim s (krvavih) pet godina latinskog. Inače, tako to otprilike rade kvazi-intelektualci, puno pričaju naokolo, malo se hvale i na kraju potroše hrpu riječi bez da kažu išta relevantno (otprilike kao recenzije albuma na Potlisti). A ‘Sideways’ je film namijenjen baš tom tipu čovjeka. Beskonačni monolozi i dijalozi o vinu, crno vino, bijelo vino, vinski podrum, vinograd, proba, pinjot, merlot, zinfandel. Nakon pola sata i zadnji debil skuži da je vino metafora za čovjeka, da postoje snažni i slabi, jaki i osjetljivi, da neka vina super pašu uz neku klopu, a neki ljudi nikako uz druge. Sve je to upakirano u road trip dva frenda, kombo luzer-jebač i na kraju ni nema nekoga kraja jer bi stvari vjerojatno završile na isti način i da su ova dvojica proveli vikend opijajući se žesticom u nekome obližnjem baru. No, ovaj film mi je ipak jako drag. Zašto? Kao prvo zato što svojim filozofiranjem nije penetrantan, nego zrači nekom ugodnom toplinom. Ili, da ostanemo u terminologiji, nije hercegovačka blatina nego više neka istarska malvazija (valjda kužite da nemam baš pojma o vinu). Figure su interesantne i ambivalentne i kroz film se razvijaju polako i razumljivo. Glavni lik i njegov frend jesu skroz različiti, ali opet nikada ne bih pomislio kako ta dva tipa ne bi mogli biti nerazdvojan par. Miles je prilično simpa tip, i sve njegove slabosti su i moje slabosti (valjda i vaše). Svi mi imamo neki roman koji nismo dovršili, svi bismo se rado zaljubili, svi bismo rado proveli miran vikend u onoj dolini iz filma da malo pobjegnemo od realiteta. A ambijent te doline je reklama za godišnji odmor. Uostalom, tko nakon gledanja ovog filma nije bar na trenutak poželio otvoriti neku butelju? (JS)

(pisali: Mario Đira, Tonći Kožul, Goran Pavlov i Josip Stjepanović)

Gorilini najbolji filmovi nultih #40-#36

Lipanj 26, 2010

40. Dogville (Lars von Trier, 2003.) (208 bodova / 5 glasova / 1 prvo mjesto)

Vau vauvauvau vauvau, woof, vau. Vau vau? Woof… Woof woof vau vau vauvauvauvau, vau vau vau vau – vau vau vauvauvauvau vau. Vau vau vauvau – vau vau! – vau vauvauvauvauvauvau vauvau vauvauvauvau. Vau vau vauvau; vau vau woof woof, grrrrr, vau. Grrrrr, vau vau, woof woofwoofwoof vauvauvauvauvau, vau, vauvau vau vau vauvauvauvauvau. Vau vau! (LŠ, transkribirao GP)

39. Zajedno (Tillsammans) (Lukas Moodysson, 2000.) (218 bodova / 4 glasa)

Odjebo sam Moodyssona nakon ‘Lilje 4-ever’, otad jako površno pratim što se zbiva u njegovom svijetu, pa me slobodno ispravite ako griješim ali… Ovi što su uslijedili nakon ‘Lilje’ su također predstavljali samosvjestan odmak od đira koji ga je proslavio, jelda, i to su sve filmovi za koje se ekipa općenito i nije baš nešto zapalila, jel tako? E ako je taj moj površni dojam na mjestu, onda ispada da Lukas Moodysson ni nije neki velebni auteur kao što smo svojedobno mislili, nego jednostavno – poni s jednim jedinim euro-feelgood-trikom. I ničeg lošeg u tome! Jer jako je malo na ovom svijetu pastuha, a mnogo ponija (…i još više onih koje je život udaljio od kreativnih voda pa nisu stigli ni otkriti svoj trik, kamoli podijeliti ga sa svijetom); tako je uvijek bilo i uvijek će biti, no to ne znači da ponijima treba spočitavati to što ne jašu na dulje staze – a s time bi se valjda trebao složiti svatko tko je barem jednom u životu posegnuo za sintagmom kvaliteta ispred kvantitete, ne? S obzirom na to koliko je brzo napustio estetiku koja ga je vinula među zvijezde, očito je da se s njome bio brzo ispucao, a uostalom teško da se i – bilo on, bilo tko drugi – može vinuti više od ‘Tillsammans’, feelgooda nad feelgoodovima, najtoplije anarho-socijalističke utopije ikada ispričane, i možda je stoga i bolje da je nakon toga krenuo raditi stvari za koje nema nadahnuća/umijeća/talenta/kajgod umjesto da je nastavio šibati mrtvog ponija (oj Wese Andersone, hvala ti što sa svojim luckastim kurcem uporno nastavljaš brutalno silovati i zadnje lijepe uspomene koje imam na ‘The Royal Tenenbaums’, nema na čemu!). (TK)

38. I tvoju mamu također (Y tu mamá también) (Alfonso Cuarón, 2001.) (221 bod / 7 glasova)

Na prvi pogled, kad iz treće ruke čujete o čemu se radi u ovom filmu, a niste ga još pogledali, izgubite i volju za gledanje. Kao, neka dva bogata, arogantna i antipatična tinejdžerska mamlaza odluče malo bit odrasli i odluče se skitat po zemlji svojih predaka. Pritom skupe putem sredovječnu, opet na prvi pogled ništaspecijalnodobruizgodnu ženu koja još ima i rak, i sad se oni kao vozaju meksičkim prostranstvima, a pritom bi se svaki od njih dvojice tako rado ogrebao za snošaj od te dame. Bljak! E pa nije bljak! Da je netko drugi imao u rukama ovaj scenarij, vjerojatno bismo dobili govno, al ovako, kad je ovu priču u ruke uzeo Alfonso Cuarón, dobili smo jedan od najboljih, najpotresnijih, najsmješnijih i najdirljivijih filmova proteklog desetljeća. E, sorry Gogo, počinje Španjolska Honduras! (SČ)

37. Ubojstvo Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda (The Assassination Of Jesse James By The Coward Robert Ford) (Andrew Dominik, 2007.) (223 boda / 5 glasova)

Nipošto se ne može reći kako ne postoje vesterni (štoviše, čak i lijep broj njih, i to odličnih!) koji tematiziraju sive osjećaje melankolije, klonuća, nesigurnosti ili dvojbe, ali mene i dalje čudi kako ih nema i znatno više. Hladne pustopoljine bez žive duše na vidiku, oronule straćare kakve su samo najnesretniji primorani nazivati domovima i kojima najbliži susjedi žive na par dana jahanja udaljenosti, sveprisutno blato koje se odbija stvrdnuti pod promenadom tmurnih oblaka iz kojih ni kiša da pošteno padne, prevrtljiva prerija na čijem se drugom kraju nalazi nitko ne zna tko ili što, zime koje lome kosti, prelijepe žene od kojih nisi odvojen samo stotinama kilometara nego i stotinama protivničkih metaka. Ekranizirajući istoimeni roman Rona Hansena, Andrew Dominik, suzdržani redatelj istančanog osjećaja za patinu vremena koja se više ne mogu vratiti, u svome je ‘Ubojstvo Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda’ snimio upravo takvu veliku outlaw baladu, nalik onima Townesa Van Zandta, kakve su recimo ‘Our Mother The Mountain’ ili ‘St. John The Gambler’, pa čak i Cohenova ‘Sisters Of Mercy’, ali samo u kontekstu soundtracka prekrasnog ‘McCabe & Mrs. Miller’, jednog od duhovnih učitelja ove drame o proturječjima paranoje, prijateljstva, legende i istine. Gdje god bio, što god radio, o čemu god govorio, o čemu god razmišljao; jednom kad ti vrag uđe u trag nema više izlaza. Naučivši tu lekciju kasnim shvaćanjem da je jako dugo odgajao zmiju u njedrima, od stvarnosti već umalo distancirani Jesse James ugradio je posljednju ciglu u gigantsku statuu svoga mita svjesnim pristajanjem na ishod u kojem će ga ubiti izdajica iz redova vlastite bande, što mu je svakako bilo milije negoli da su ga uspjeli uhvatiti oni Pinkertonovi nesposobnjakovići. Kukavica Robert Ford (briljantni Casey Affleck!) iz istih je razloga ostao tek fusnotica ovog poglavlja priče o pokoravanju američkih prostranstava, sve do ovoga moćnog, omamljujućeg filma. (GP)

36. Božji grad (Cidade de Deus) (Fernando Meirelles & Kátia Lund, 2002.) (224 boda / 5 glasova)

Kada sam jučer onako razmišljao što napisati za ‘City Of God’, prva ideja mi je bila započeti nekom vrstom zahvale što sam ipak rođen na Balkanu, a ne u nekoj četvrti Bogote ili još gore u nekoj faveli na rubu Rija, gdje spomenuti film igra. I tako, s tom briljantnom idejom u glavi, listam po netu, tražim pokoju korisnu informaciju i slučajno vidim da možda najopasnija favela cijelog Rija, zbog svakodnevnih pucnjava i izrešetanih zidina, kod lokalnog stanovništva nosi ime – Sarajevo! Dok sam dakle ja, koji sam početkom osamdesetih rođen nekih 100 kilometara od tog Sarajeva, sebi zamišljao život u faveli kao permanentno nošenje glave u torbi, neki Brazilci su vjerojatno zaključili kako je tamo u dalekoj zemlji koju zovu Bosna vjerojatno još i gore, pa su svojoj najopasnijoj mahali prilijepili ime njenoga glavnog grada. E sad, oni su do te ideje došli zato jer su sredinom devedesetih bar jednom gledali vijesti i vidjeli državu koja im liči na favelu, a ja pak zato što sam deset godina kasnije gledao film Fernanda Meirellesa (dobro, gledao sam i ja vijesti i čitao novine, ali ovako zvuči bolje). Da ne duljim, Meirelles je za svoj projekt, temeljen na istoimenoj knjizi, okupio skupinu klinaca koji nisu imali iskustva s glumom ali zato jesu životni staž u faveli (za što opet vjerojatno treba i znati odglumiti po koji put), snimio svoj prvijenac i toliko se proslavio da sada može raditi samo kada mu je po volji. Radnja filma prikazuje kako od sitnih kriminalaca, koji vladaju socijalnim naseljem na rubu glavnog grada, na kraju uvijek ostanu samo oni koji su brutalniji i nemilosrdniji od drugih, kako je došlo do rata na ulicama i kako njemu nikad neće doći kraj, jer uvijek su tu neki novi klinci, koji će preuzeti stvari u svoje ruke. S time da ‘City Of God’ pokazuje i svu ambivalentnost Rio de Janeira, grada kojim između Copacabane, pune debelih bijelih turista, i kipa Isusa od 30 i nešto metara, kojega se ne bi posramili ni naši Hercegovci, vlada siromaštvo, kriminal i korupcija. „Čekaj malo“, reći će sada netko, „jebala te ambivalencija, iza sjajnih zagrebačkih fasada isto leži hrpa govana i vlada kriminal, a ta priča mi je ionako poznata iz ‘The Wire’“. Pa da, samo što je Copacabana ljepša od Jaruna, njihov kip Isusa ipak najveći, a policija više korumpirana i kriminalci deset puta brutalniji negoli u Hrvatskoj i ‘The Wire’ zajedno. A ovaj film ne da samo odlično priča tu priču, nego to perfektno harmonira s Oscarom nagrađenom pratnjom kamere. (JS)

(pisali: Danijelina kujica Lu Šašo, Tonći Kožul, Saša Čobanov, Goran Pavlov i Josip Stjepanović)

Gorilini najbolji filmovi nultih #45-#41

Lipanj 25, 2010

45. Zlatni dečki (Wonder Boys) (Curtis Hanson, 2000.) (197 bodova / 4 glasa)

Jednog dugog zimskog vikenda u Pittsburghu, sveučilišnog profesora i pisca Gradyja Trippa prvo će ostaviti žena, ljubavnica i supruga ravnatelja faksa obznanit će mu da je s njime trudna, njegov njujorški agent doći će u grad – s transvestitom – kako bi konačno dobio u ruke rukopis druge knjige koju je Tripp odavno trebao dovršiti, a njegov najperspektivniji student, ujedno i patološki lažljivac, iz ravnateljeve spavaće sobe ukrast će kaputić u kojem se udavala Marilyn Monroe i upucati mu slijepog psa. Sve to dogodit će se u prvih pola sata ove filmčine. Do njenoga i kraja vikenda majstorski će se miksati komični i dramski elementi (s tim da će prvi ipak prevagnuti), vrsni dijalozi neće prestajati, a glumačka ekipa redom će rasturati i u tome uživati. Uloga Gradyja Trippa vjerojatno je vrhunac karijere Michaela Douglasa, isto bi se moglo reći i za Tobeyja Maguirea kao studenta, dok Robert Downey Jr. u ulozi agenta uspijeva obojici ukrasti svaku scenu u kojoj se pojavi. ‘Zlatni dečki’ su film o odrastanju tih wonder boysa, nespremnih da preuzmu odgovornost i nađu pravi kompas u svojim životima, da bi, suočeni sa serijama nezgodnih situacija, na to ipak bili primorani. No, sve to je manje bitno, kada je jedan mainstreamerski film uspio biti ovoliko zabavan, osvježavajuće pametan i dirljiv. Zašto se takvi filmovi snimaju sve rjeđe? Odgovor možda leži u naslovu Oscarom ovjenčane Dylanove pjesme s početka i kraja filma – ‘Things Have Changed’. (PP)

44. Planet terora (Planet Terror) (Robert Rodriguez, 2007.) (198 bodova / 4 glasa) 

Zamisli samo Sayida iz ‘Losta’ kao znanstvenika-mafijaša kojem je svaka druga one-liner o mudima – ne bi li to bio urnebes?!“ „E-e, a zamisli da Rose McGowan ostane bez noge, i onda umjesto noge ugradi mitraljez s bacačem bombi – koje bi to bilo ludilo!!!“ Svi mi znamo imati takve ludo-kulerske ideje, neke od nas katkad spopadnu čak i ako nismo napušeni, ali za razliku od nepregledne globalne armije otkačenih wannabe-filmaša – Robert Rodriguez je u stanju od takvih pizdarija složiti fakat jebački film, bez neumjerenog oslanjanja na štake campa, bez sigurnosne mreže treša za slučaj da zezne stvar. On uzme koncept koji je sam po sebi daj nemoj me zajebavat, ovo je pre-pre-PREblesavo na n-tu, i od toga napravi zdravorazumski akcijski spektakl, ko od šale… i s dosta šala, kao što uostalom i priliči svakom zdravorazumskom akcijskom spektaklu. Navodno je Chris Cooper odbio ulogu u nadolazećem ‘Macheteu’, rekavši da je scenarij „nešto najapsurdnije što je ikada pročitao“ – već mi cure sline! (TK)

43. Nema me (I’m Not There) (Todd Haynes, 2007.) (202 boda / 4 glasa / 1 prvo mjesto)

Masu pjesama Boba Dylana obožavam, kao i neke albume (posebno trilogiju ‘Blood On The Tracks’, ‘Desire’ i ‘Street Legal’), ali bez ikakvih problema mogu nabrojati barem deset kantautora koje volim više. Gledajući ovaj fenomenalni ‘Nema me’, međutim, u jednome sam trenutku Iki rekao kako Springsteen jest najveći autor na ovom svijetu, ali da me ‘Blind Willie McTell’ ili ‘Idiot Wind’ tjeraju pomisliti kako Dylan ipak ne pripada ovom svijetu, pa ga nema smisla omjeravati o konkurenciju, koja mu to ipak ne može biti. Po meni, ‘Nema me’ je baš onakav film kakav Dylan zaslužuje, a i kakav fanovi nisu ni znali da očekuju. Ne poznajete li ozbiljnije pojedine faze Bobove karijere, nije baš vjerojatno da ćete u filmu u potpunosti uživati, jer Todd Haynes itekako računa na fanovska iskustva fascinacije omotom ‘The Basement Tapes’, čitanja Marcusove ‘Invisible Republic’, gledanja ‘Pat Garrett & Billy The Kid’. No, opet, nije da postoje jedna istina i jedna prava priča o Dylanu, a sve je izglednije da ni sama starina nije sa svim tim načisto, tako da uopće ne čudi pomalo s prethodno napisanim u raskoraku dojam i kako je ovo možda i ponajbolja ulaznica u njegov mitski svijet. Podjednako se služeći originalnim Dylanovim izvedbama koliko i fantastičnim novim verzijama, Haynes bez imalo problema potvrđuje Dylanov status nedostižne veličine, jer sve pjesme u filmu zvuče kao najbolje pjesme na svijetu. Teret čovjeka koji u glasu nosi krv zemlje o kojoj pjeva jednome bi glumcu svakako bio pretežak, što je Haynes riješio lucidnom podjelom u kojoj se ne zna tko je bolji: mali Marcus Carl Franklin je neodoljivi lutalica Woody Guthrie, Ben Whishaw enigmatični Arthur Rimbaud, Richard Gere kuler Billy The Kid, Heath Ledger Dylan kao najveća Legenda, a Cate Blanchett Dylan u trenucima kad takvom legendom upravo postaje i odvaja se od ostatka svijeta. Moj glas ipak ide na adresu Christiana Balea, koji je samo jedan obećavajući folk pjevač, te prosvijetljeni propovjednik, u glazbeno najdojmljivijoj sceni filma. (GP)

42. Planina Brokeback (Brokeback Mountain) (Ang Lee, 2005.) (203 boda / 6 glasova)

It is a story about a man’s struggle with his own homosexuality… She’s saying: no… go the normal way, play by the rules, go the normal way. They’re saying no, go the gay way, be the gay way, go for the gay way, all right? That is what’s going on throughout that whole movie…“ (Q.T.)

Homoseksualnost je u Hollywoodu od kraja šezdesetih tematizirana kroz gomilu filmova i serija. Na početku još tema za ozbiljnije filmove, brzo je, više manje, postala predmet sprdnje (‘La Cage aux Folles’), da bi fokus sredinom osamdesetih i početkom devedesetih opet bio pomaknut na probleme života u tajnosti i na rubu društva (‘My Beautiful Laundrette’, ‘The Crying Game’, ‘My Own Private Idaho’) i strukturalnu diskriminaciju (‘Philadelphia’), a početkom nultih sve se nekako opet vratilo plitkim komedijama (‘In & Out’) i muškim kućanicama (‘Queer as Folk’). Zato malo čudi silna prašina koju su Ang Lee i dvojac Ledger/Gyllenhaal podigli svojom planinom. Nije to bio prvi film koji se dotakao odnosa dvaju muškaraca, možda nije ni najbolji. Ali bio je prvi koji se dotakao idola ne samo američkih, nego i muškaraca širom svijeta, tihog kauboja koji dane provodi jašući po preriji. Kao što ‘Top Gun’, koji Tarantino prepričava u uvodnom citatu, nije samo film o vojnim pilotima, tako je i običan kauboj mnogo više od onoga što neki u njemu žele vidjeti. Slavoj Žižek je tu potisnutu homoseksualnost opisao kritizirajući vladajuću sliku o klasičnom vestern-filmu, gdje se slavi bratstvo čvrstih muškaraca, koji mjesecima žive i spavaju zajedno, bez da se itko zapita za njihov libido. Koliko god se trudio, taj sinonim muškosti je ispod šešira ipak čovjek, i sva ta nadmetanja, tuče po barovima, hrvanje po podu, ponekad su samo izraz borbe protiv vlastite seksualnosti. Baš je hrvatsko društvo idealan primjer za ambivalenciju između otvorene homofobije, koja se svakodnevno ukazuje, i potisnute ljubavi prema istom spolu (Žižek evocira svoje vrijeme u JNA, gdje je homoseksualnost bila otvoreno kažnjavana, dok su se svi pozdravljali s Puši kurac! i dirali jedni druge po guzici). Sjetite se samo heroja ruralnih sredina i dijasporskih zabava, narodnog pjesnika Marka Perkovića, koji poput Ennisa u filmu žali za danima provedenima u muškom društvu, ali svoju poruku šalje tajno, i razmislite koliko ste puta gledali hrpu tipova u zagrljaju dok su pjevali stihove: „Sjetite se na ponosne dane kada jedan uz drugoga stane, Sve smo mogli, sve smo smjeli i bili smo što smo htjeli, Prijatelji, često mislim na vas!“ A ‘Brokeback Mountain’ je uz to dobar film, ljubavni film, ali i film za muškarce. Moj stari je na moj savjet da se radi o novom kaubojskom gledao dobrih sat vremena, sve dok se Ennis i Jack nisu prepustili strastima u malom šatoru. Vjerojatno dotad nije bio skužio, zato jer su figure iz filma autentične, jer njegovi heroji nisu iz urbanog New Yorka, nisu slikari iz San Francisca niti advokati iz Philadelphije, nego obični seljaci koji nisu u stanju reći jedan drugom što stvarno misle, a kamoli boriti se s okolinom koja ih osuđuje. (JS)

41. Vitez tame (The Dark Knight) (Christopher Nolan, 2008.) (203 boda / 7 glasova)

Intenzivna, ali baš INTENZIVNA tjeskoba i teror su stvari koje rijetko osjetim gledajući filmove – uključujući i horore! U redu, to možda i ima neke veze s time što em rijetko gledam horore na velikom kino-platnu (jer oni dobri rijetko dođu u kino), em rijetko gledam filmove točka, ali sam svejedno uvjeren kako posvemašnja nelagoda koju mi je ‘Vitez tame’ upumpao prilikom prvog gledanja totalno nije nešto na što se može često naići, jer… ne znam kako da to opišem? Filmovi koji bude takve osjećaje obično to čine tako što te navedu da se identificiraš s junacima i brineš što će im se desiti i tako dalje, dok u ‘Vitezu tame’ nelagoda nije bila vezana za užase koji bi se mogli desiti ovome ili onome konkretnom liku: užas je bio sveprisutan, toliko opipljiv i gravitacijski silovit da sam se i sam osjećao poput izbezumljenog miša stjeranog u smrtonosni labirint Gothama, podjednako bespomoćan pred Jokerovim krvavim pohodom kao i bilo tko od njegovih žitelja. Eto, samo jedan od sto razloga zašto je ‘Vitez tame’ veličanstven film (ne da mi se sad nabrajati ostalih 99). (TK)

(pisali: Petar Panjkota, Tonći Kožul, Goran Pavlov i Josip Stjepanović)

Gorilini najbolji filmovi nultih #50-#46

Lipanj 25, 2010

Evo, danas stvarno krećemo, ova jutarnja tura je tu da nadoknadi jučerašnji kiks, a popodne slijedi današnja redovita. I onda možda stvarno i uspijem dnevno postati po 5 upadača na listu. Nadam se da ćete uživati.

50. The Devil And Daniel Johnston (Jeff Feuerzeig, 2006.) (189 bodova / 3 glasa) 

Kao prvo, oprostite, mene se čekalo. Baš ti hvala, Gogo, Marin dobije ‘Big Fish’ i idealnu priliku da piše o svom starom, a Daniela ćemo uvaliti starom Habijancu, jel? 🙂 I šta sad, da pišem o Danielovim ekstremno bogobojaznim roditeljima kojima je zastrašujuća priča o neprofitabilnim božjim slugama (Daniel je, zamislite, radije svirao klavir nego čistio stolove u McDonald’su) potpuno isprala mozak i starijem bratu koji ga je bodrio rečenicama poput „Daniele, jednom ćeš biti stvarno dobar u nečemu, al to bogami neće biti ta tvoja umjetnost“? Da pišem o Laurie, a onda usput i o ostalim djevojkama koje su inspirirale tisuću pjesama? Da pišem o tome kako je Daniel jednog dana sjeo na motor i pridružio se cirkusu, o onom kobnom bed tripu na koncertu Butthole Surfersa ili možda o tome kako su ga Thurston, Kim, Lee i Steve tražili po cijelom New Yorku da bi ga na kraju našli na nekom parkiralištu u New Jerseyju? O da, sve se to desilo, a uz to što je sve to vrijeme snimao predivne no-fi klasike, Daniel je snimao i manje-više sve što mu se događalo, uključujući naravno i one najgore trenutke, i upravo je zbog te gomile materijala kojom je Jeff Feuerzeig raspolagao ‘The Devil And Daniel Johnston’ jedan od najboljih filmova nultih. Svaka čast Jeffu, napravio je divan film, ali je bome imao s čim raditi. Ako te uvodni klip u kojem se 24-godišnji Daniel predstavlja (i na najbolji i najjezovitiji način najavljuje priču o svom stanju i drugom svijetu) ne naježi i ne natjera na gledanje cijelog filma, onda jednostavno nisi moj tip čovjeka. Vrag definitivno postoji i definitivno zna Danielovo ime. (MH)

 

49. Mala djeca (Little Children) (Todd Field, 2006.) (189 bodova / 4 glasa) 

Suburbije gotovo svih većih američkih gradova, sudeći po filmovima, navlaš su identične. Koliko god tihe, udobne i sigurne bile, to je uvijek nekako samo na prvi pogled, dok korištenje povećala u pravilu otkriva sve one više ili manje okrznute živote ljudi koji u njima obitavaju. Jel prije bila kokoš ili jaje, jesu li vidno i prikriveno nesretni ljudi takvima postali tek nakon što su si dozvolili uljuljkivanje u varljivu bonacu, ili ih je već postojeća sjebanost potajno, nedokučivim putovima utjecanja na proces odlučivanja, potjerala živjeti daleko od gradske vreve, negdje gdje se lakše sakriti iza svoje besprijekorno održavane okućnice? Todd Field i Tom Perrotta, autor romana-predloška koji je s redateljem Fieldom surađivao i na scenariju ove istovremeno dirljive i upozoravajuće priče, ni ne pokušavaju odgovoriti na to pitanje, zato jer im se pred očima odvija utjelovljenje najveće male tragedije ne pretjerano sadržajnih života, na kakvima bismo, naravno imamo li tu privilegiju, svi trebali biti izrazito zahvalni. Nerealizirana ljubav, maštana, željena, oblikovana u srcu, sanjana ljubav. Koja bi možda bila i još ljepša u stvarnosti, nego što je u snatrenju, da je dovoljno hrabrosti za pritiskanje prekidača i otpuštanje od sigurne luke. Hrabrosti, koju sputana mama Sarah (koja mužu ne može oprostiti drkanje pod radnim stolom u obiteljskoj kući. Ili ipak?) i nesigurni tata Brad (koji se neugodno srami činjenice da obitelj prehranjuje supruga, dok on uzaludno pokušava proći državni pravni ispit) zapravo uopće nisu imali, iako im je sudbina uskočila u pomoć neočekivanim spletom nesretnih okolnosti, na koje će u maštanjima i kasnijim prepričavanjima, kada ostanu stari i sami i bez ikoga kome istina može naškoditi, svaliti svu krivicu. Jebiga, skejterske vratolomije izgledale su toliko primamljivo, a malu djecu doista ne smiješ ostaviti samu u kvartu kojim šeće pervertit Rorschach. Znamo da je pakleno vruće, ali tko mu je dao pravo osvježenje potražiti na gradskom bazenu? Jedan od taglinea ovog filma poručivao je kako se prošlost ne može mijenjati, ali budućnost zato da – samo što je film sam poručio da je i budućnost nepromjenjiva. (GP)

 

48. Oceanovih jedanaest (Ocean’s Eleven) (Steven Soderbergh, 2001.) (191 bod / 4 glasa) 

Iako će onima koji ove crtice čitaju – ako takvi uopće postoje, uz one koji će samo preletjeti naslove filmova po pozicijama i prezirno odmahnuti rukom – ovo biti drugi tekst potpisan mojim inicijalima, jer su gornja ‘Mala djeca’ također moja, ovo je meni prva crtica koju pišem, pa bih njen početak volio malko privatizirati, s time da neke tangencijalne veze s urnebesno zabavnim ‘Ocean’s Eleven’ ipak postoje. Naime, tek mi je danas potpuno jasno zašto Tonćiju nije ni padalo na pamet na sebe preuzeti hendlanje i filmske liste, nakon što se istlačio oko albuma i serija – ovo je težak, težak rad! Rad koji me je toliko smlavio organizacijskim dijelom posla, koji još nikako, ni izdaleka, nije gotov, da nemam ni najmanje volje, snage, motiva ni inspiracije još i za pisanje. Iscijeđen sam. Cijela priča oko ovoga, ili zapravo bilo kojega, bloga trebao bi biti gušt koji prati pisanje/uređivanje, i ja u svemu tome inače doista guštam kao malo dijete u pješčaniku. Ali ovo nije zabava, ovo je tlaka – da se barem plaća ne bih ni riječ rekao, jer nekako je ljepše parice zarađivati sjedeći za kompjuterom negoli u znoju lica svog, iako ni u tom smislu ovih dana nisam nimalo štedio litrice. Prikupi, zbroji, provjeri, bla bla, fotke, podijeli molbe i zadatke i moli sve na svijetu da tekstovi još i stignu na vrijeme, usred Mundijala, ljetnih vrućina i glazbenih festivala koji su se izgleda udružili u otežavanju. Skužio sam kako postoje tri različite skupine suradnika, iako je ova u koju spadaju odgovorni toliko malobrojna da mi nitko ne bi smio zamjeriti njen eventualni previd. Postoje neodgovorni suradnici koji tekstove uporno ne šalju ni unatoč dogovorima, tih je manje, te polu-neodgovorni suradnici s kojima se dan-dva natežeš ali tekstovi naposljetku ipak stignu – takvih je masu, ali kako se ljutiti na prijatelje? Pogotovo kad su me već opskrbili bogatim nizom sjajnih tekstova – prvi osobni favorit je odmah ispod – zbog kojega će vjerujem svakako biti lakše svariti i one manje nadahnute i očito odrađene na brzinu. Čitaj: uglavnom moje vlastite. Eto, to je (uz njegov olinjali izgled i moj sredovječni seksipil u zametku) glavna razlika između gospodina Dannyja Oceana i mene; ja se ne uspijevam zabaviti niti tijekom nečega što bi mi trebao biti gušt, a njemu puca kurčina dok se zabavlja kao nikad prije (šifra: na status crkvenog miša svesti lovaša koji ti hoda sa suprugom koja te ipak još uvijek voli i još uvijek nije bacila prsten) tijekom ozbiljnog posla kojim će prehraniti obitelj. Okej, kasnije će zbog toga biti donekle i kažnjen, ali to se ionako zbiva u slijedećim nastavcima, čija ih je inferiornost zaustavila na putu prema upadanju na ovu uglednu listu. Prvi put, Soderbergh i živopisna banda kad-se-zeza-onda-se-zeza-kad-se-radi-onda-se-radi iskusnih zajebanata svoj su precizno osmišljen plan izveli bez greške, toliko uvjerljivo da mi često padne na pamet okupiti ekipu i u pravom životu reprizirati čišćenje sefova Bellagija, Miragea i MGM Granda. Pa nisu valjda George Clooney, Brad Pitt (čiji Rusty Ryan stalno nešto ždere i to mu stoji sjajno), Matt Damon, Bernie Mac, Elliott Gould, Don Cheadle, Casey Affleck, Scott Caan, Eddie Jamieson, Shaobo Qin i Carl Reiner baš toliko vještiji od mojih prijatelja? Odrastanje, jel – jedan od mojih najdražih filmova devedesetih bila je, i još uvijek jest, ‘Vrućina’, u kojoj su Bobby De Niro i ekipa radili sličnu stvar, ali s neusporedivo ružnijim završetkom, u kojem su gotovo svi debelo najebali. Mladac u meni u tome je vidio finu pouku i efektnu parabolu. Jedan od mojih najdražih filmova nultih zna kako pouke nemaju smisla, jer dok te boli kurac, boli te kurac, a kad najebeš onda je kasno. Uživajte u high-lifeu, makar posredstvom holivudske kič-ležerancije! (GP)

 

47. Krupna riba (Big Fish) (Tim Burton, 2003.) (193 boda / 6 glasova) 

Ja svog tatu beskrajno volim i ozbiljno mislim da je jedan od najboljih ljudi koje poznajem, iako sam i te kako svjestan koliko je teško, da ne kažem nemoguće, zapravo poznavati vlastite roditelje. Za razliku od prijatelja, uz pomoć čijih zrcala gradimo i potvrđujemo svoje identitete cijeli život, tata i mama su nulto zrcalo, stavljeno pred nas puno prije nego što ćemo uopće biti svjesni da ono postoji i puno, puno prije nego što ćemo se zapitati čemu ono služi i kako i zašto i koliko nas određuje. Will Bloom je već duže vrijeme svjestan svojeg problema sa svojim ocem, Edwardom Bloomom; iz njegove vizure tata je rijetko bio doma, a i priče koje bi pričao u tim susretima su mu bile zanimljive do negdje desete/jedanaeste godine. Sada mu je tridesetak, čeka vlastito dijete i misli da nema blage veze šta točno znači biti dobar otac. I užasno ga jebe što misli da nema blage veze tko je točno Edward Bloom, koji je, as movies would have it, opako bolestan, prikovan za krevet i vrijeme mu otkucavaju filmski frejmovi. A Edward Bloom je, kako i sam tvrdi, pripovjedač. S velikim P. „Most men, they’ll tell you a story straight true. It won’t be complicated, but it won’t be interesting either.“ Njegov život je njegova priča i on je, na moje zadovoljstvo i Willovo zgražanje, ispunjava ultrafantastičnim likovima (vještice, divovi, vukodlaci, leteći pauci, sirene, papige iz Konga koje govore isključivo francuski, cirkuski frikovi, dalekoistočne sijamske blizanke) i megaromantičnim obratima (potpuno je jasno zašto je boginja Jessica Lange u svakom kadru toliko zaljubljena u svog muža; ja sam pri zadnjem gledanju filma o svakom njenom pogledu upućenom njemu poželio napisati pop pjesmu) i nije mu drago što ga sin doživljava kao kombinaciju Djeda Mraza i Uskršnjeg Zeca („…you’re just as charming, and just as fake.“). Will Bloom se nada i vjeruje da se ispod svih tih fasada i njihovih mitologija negdje ipak skriva pravi Edward Bloom, tata kojeg je u stanju razumjeti, tata kojeg je lakše voljeti, tata kakav bi, kad bi bolje razmislio, i sam želio biti. Nije mi teško razumjeti Willove frustracije. Koliko se god meni činio genijalnim, Edward je ipak njegov stari, a tuđe roditelje je puno lakše doživjeti kao ljude koji su vodili neke svoje živote prije nego što su stvorili nove, nego vlastite. „I’ve been nothing but myself since the day I was born, and if you can’t see that, it’s your failin’, not mine“, kaže Edward Bloom nakon jedne od konfrontacija sa svojim sinom. I ja mu vjerujem. A Will će ostati zarobljen u Edwardovoj priči do samog kraja, kada će biti prisiljen završiti je i, duboko se nadam, shvatiti da između istine koju očekuješ i istine koju dobiješ uvijek ima prostora za istinu koja je, bila ona veća od života ili manja, ipak samo tvoja istina, od koje se ne očekuje ni više ni manje nego da bude tvoja; da će shvatiti da je nastavak priče sad u njegovim rukama i da se nema čega bojati, jer kako kaže Edward Bloom: „…you spend years trying to corrupt and mislead this child, fill his head with nonsense, and still it turns out perfectly fine.“ Za pedeset deveti rođendan svog tate organizirao sam gledanje ‘Big Fisha’ kod sebe u prvom iznajmljenom stanu, bili smo tata, mama, seka i ja. Kad je film završio, još pod odjavnom špicom tata i ja smo se nezgrapno zagrlili i izljubili. Obrazi su nam bili mokri i znam da smo u tom trenutku obojica bili više nego zadovoljni odrazom u ogledalu. (MJ)

 

46. Slagalica strave (Saw) (James Wan, 2004.) (197 bodova / 4 glasa) 

Vjerujem ja da ima filmova koji istinski zaslužuju naljepnicu torture porn, ali – šta nije poanta pornjave da daje sirovi seks i da se gleda jedino zbog toga? U pornićima je sve što nije seks potpuno nebitno, dok, s druge strane, u bilo kojem od nastavaka ‘Slagalice strave’ na konkretna mučenja otpada razmjerno malo minutaže, a kako serijal odmiče dalje priča ne samo da ne biva manje bitnom, nego štoviše postaje sve apsurdnije zamršena… Mislim, naravno da nema smisla poricati kako se mi fanovi franšize uvijek veselimo novim porcijama fizičke tragedije, ali to definitivno nije jedino čemu se tu veselimo! I mislim, okej, možda negdje i postoji neki pacijent koji fast-forwardira sve dijelove između mučenja, možda se nađe čak i koji pacijent koji doslovno drka na te dijelove, štajaznam, no ja sam uvjeren da pre-pre-prevelika većina nas ipak tu podjednako uživa i u priči i misterijama, a prva ‘Slagalica’ je jednostavno efektan, kompaktan, jebeno dobar triler, potpuno neovisno o tome da li vam scene mučenja pružaju pozitivan adrenalinski šut ili ne. (TK)

(pisali: Matija Habijanec, Goran Pavlov, Marin Juranić i Tonći Kožul)

Gorilini najbolji filmovi nultih – top 50 od sutra!

Lipanj 24, 2010

Jebiga, ljudi, još samo malo strpljenja, nije sve do mene – a možda i jest, do mene i mojih menadžerskih nekompetencija. Dakle, sutra šibam od 50. do 41. mjesta, a onda dnevno po 5. S time da je, kao i dosad, sve podložno promjenama. Jebiga, još jednom.

Gorilini najbolji filmovi nultih #70-#51

Lipanj 23, 2010

70. Ai no mukidashi (Sion Sono, 2008.) (146 bodova / 2 glasa / 1 prvo mjesto)

69. Monsters, Inc. (Pete Docter, Lee Unkrich & David Silverman, 2001.) (146 bodova / 3 glasa)

68. Finding Nemo (Andrew Stanton & Lee Unkrich, 2003.) (154 bodova / 5 glasova)

67. Where The Wild Things Are (Spike Jonze, 2009.) (155 bodova / 2 glasa)

66. O Brother, Where Art Thou? (Joel Coen, 2000.) (158 bodova / 4 glasa)

65. Elephant (Gus Van Sant, 2003.) (158 bodova / 4 glasa)

64. Memento (Christopher Nolan, 2000.) (158 bodova / 6 glasova)

63. Hable con ella (Pedro Almodóvar, 2002.) (166 bodova / 6 glasova)

62. This Is England (Shane Meadows, 2007.) (170 bodova / 4 glasa)

61. The Lord Of The Rings: The Return Of The King (Peter Jackson, 2003.) (171 bod / 3 glasa)

60. Superbad (Greg Mottola, 2007.) (176 bodova / 4 glasa)

58. The Lord Of The Rings: The Fellowship Of The Ring (Peter Jackson, 2001.) (180 bodova / 4 glasa)

58. The Lord Of The Rings: The Two Towers (Peter Jackson, 2002.) (180 bodova / 4 glasa)

57. Taxidermia (György Pálfi, 2006.) (182 boda / 4 glasa)

56. Dancer In The Dark (Lars von Trier, 2000.) (184 boda / 3 glasa)

55. Mystic River (Clint Eastwood, 2003.) (184 boda / 6 glasova)

53. Waking Life (Richard Linklater, 2001.) (185 bodova / 2 glasa)

53. The Rules Of Attraction (Roger Avary, 2002.) (185 bodova / 2 glasa)

52. Sin City (Frank Miller, Robert Rodriguez & Quentin Tarantino, 2005.) (186 bodova / 6 glasova)

51. Gosford Park (Robert Altman, 2001.) (188 bodova / 4 glasa)

Gorilini najbolji filmovi nultih #92-#71

Lipanj 22, 2010

92. Werckmeister harmóniák (Béla Tarr, 2000.) (100 bodova / 1 glas / 1 prvo mjesto)

91. Once (John Carney, 2007.) (102 boda / 3 glasa)

90. Batoru rowaiaru (Kinji Fukasaku, 2000.) (110 bodova / 2 glasa)

89. Knocked Up (Judd Apatow, 2007.) (110 bodova / 4 glasa)

88. American Psycho (Mary Harron, 2000.) (111 bodova / 2 glasa / 1 prvo mjesto)

87. No Direction Home (Martin Scorsese, 2005.) (112 bodova / 2 glasa)

86. Crouching Tiger, Hidden Dragon (Ang Lee, 2000.) (116 bodova / 3 glasa)

85. 24 Hour Party People (Michael Winterbottom, 2002.) (117 bodova / 3 glasa)

84. Grizzly Man (Werner Herzog, 2005.) (118 bodova / 2 glasa)

83. Fantastic Mr. Fox (Wes Anderson, 2009.) (119 bodova / 2 glasa)

82. Cloverfield (Matt Reeves, 2008.) (120 bodova / 3 glasa)

81. Walk The Line (James Mangold, 2005.) (122 boda / 3 glasa)

80. Billy Elliot (Stephen Daldry, 2000.) (122 boda / 4 glasa)

79. 4 luni, 3 săptămâni şi 2 zile (Cristian Mungiu, 2006.) (124 boda / 5 glasova)

78. 25th Hour (Spike Lee, 2002.) (131 bod / 4 glasa)

77. Love Actually (Richard Curtis, 2003.) (135 bodova / 4 glasa / 1 prvo mjesto)

76. The Hangover (Todd Phillips, 2009.) (135 bodova / 6 glasova)

75. Gran Torino (Clint Eastwood, 2008.) (139 bodova / 8 glasova)

74. Shaun Of The Dead (Edgar Wright, 2004.) (140 bodova / 3 glasa)

73. The Others (Alejandro Amenábar, 2001.) (141 bod / 3 glasa)

72. Ruang rak noi nid mahasan (Pen-Ek Ratanaruang, 2003.) (142 boda / 2 glasa / 1 prvo mjesto)

71. Hedwig And The Angry Inch (John Cameron Mitchell, 2001.) (145 bodova / 2 glasa)

Lights, camera, action!

Lipanj 21, 2010

Okej, evo nas opet, nakon listanja albuma i serija započinjemo prezentirati i Gorilin službeni top 50 filmova nultih godina. Dobrodošli!

Serije jednostavno traju duže i uz njih provodimo više vremena, pa nam se, s druge strane, i one same imaju znatno više vremena uvući pod kožu. Albumi (i singlovi i pjesme i svi drugi glazbeni oblici, dakako) s nama mogu biti stalno i opetovano, pa zato najdraže od njih i poznajemo do najsitnijih detalja. Filmovi su nešto drugačije zvjerke, čak i one najdraže među njima svaki od nas u životu pogleda uglavnom tek dva do tri puta, ako ne i samo jednom. Stoga me osobno nije začudio nešto slabiji odaziv na sastavljanje ove liste; nakon albumskih 39 i serijskih 37, za filmove je glasalo 22 ljudi – što je još uvijek vrlo visoka brojka, svakako kadra zajednički složiti jednu lijepu relevantnu listu. Kao da bi vas Gorila ikada pokušala prevariti!

Oni su: Aleksandar Holiga, Ante Prtenjača, Bilanda Ban, Bojan Mandić, Danijela Šašo, Dino Marelić, Goran Pavlov, Ivan Ramljak, Josip Stjepanović, Marin Juranić, Mario Đira, Matija Habijanec, Mirza Gazibegović, Nikola Bešlić, Nino Gugić, Oto Lukša, Ozren Milat, Petar Panjkota, Renata Dujmušić, Saša Čobanov, Tonći Kožul i Zoran Lazić. Većinom su to iskusni Gorilaši, ali posebno me vesele naše novajlije!

Puno hvala svakome od njih, još više hvala onima (čak 14 računajući i mene!) koji su pristali napisati koju crticu, a najviše hvala onima čije su crtice već razveselile moje inboxe – naravno, oni drugi će preći u ove treće čim to učine i njihovi tekstovi (i ja osobno trenutno spadam samo u druge :)). Jako dobar dio tekstova već sam zaprimio, ali ne i sve, pa ću objavljivanje prvih 50 Gorilinih filmova započeti ovisno o trenutku stizanja ostatka. Možda to bude danas malo kasnije, vjerojatnije sutra, a budem li trebao pričekati čak do srijede sutrašnju ću pauzu ispuniti početkom objavljivanja donjeg doma, filmova koji su osvojili barem 100 bodova, koliko je nosilo postavljanje pojedinog naslova na vrh pojedinačne liste. Naravno, po dobrome Tonćijevom običaju, koji sam besramno iskopirao, ti će se naslovi svakako odbrojavati između glavnih dijelova liste. Inače, ako koga slučajno zanima, ukupan broj filmova koji su dobili svoje glasove iznosi čak 423!

I da, dobro ste primijetili, iako sam u davnome pozivnom postu najavio kako pikiram listu 100 najboljih filmova, ipak sam se odlučio samo za 50, brojku koja mi se činila primjerenija broju glasača, te svakako brojku za koju je bilo znatno lakše osigurati popratne crtice.

Htio bih napomenuti još i to kako sam ja jedini koji zna cijeli poredak i raspored filmova na listi, pa se može desiti da neki film u svojoj crtici bude nahvaljen, recimo to tako, više nego neki drugi naslov, rangiran i znatno više. Sve ovisi o nadahnuću i slobodi pojedinog pisca. To sam možda mogao izbjeći upozorenjem autora crtica barem prve desetke, ali mi se to, nakon određenog razmišljanja, ipak učinilo nepotrebnim. Sve su to super filmovi, čak i oni koji se meni osobno ne sviđaju, a finalni rezultat bi svakako bio drugačiji da smo listu počeli raditi samo tjedan dana kasnije. Znate kako to ide.

Olrajt, budite spremni!

Glumci

Lipanj 18, 2010

Za razliku od moga prethodnog izvještaja iz Purgeraja, nemam neki dovitljiv razlog – kao, bio je super tulum a od takvih se oporavljaš još barem 24 sata! – za pisanje dojmova sa u utorak održane svirke mladonadnih Kino klub s danom ili sada čak dva zakašnjenja. Opterećen pripremama za večerašnji kviz i Danijelin tulum, jednostavno nisam stigao, a bio sam se otišao i prijaviti na berzu, ponukan sebičnim anarhističkim motivima proturječja Kosorici koja će se ovih dana zasigurno hvaliti zahuktavanjem turističke sezone uzrokovanim povećanjem broja zaposlenih u državi. Sada znate drugačije i bolje! Isto tako, i puno bliže temi ove priče, pratio sam malo razvoj situacije na dvama sajtovima, Potlisti i Handzarovom Last.fm journalu, gdje je ovih dana mala skupina ljudi raspravljala baš o ovim pop-kvazi-punk dečkima. Osim što sam, kao i uvijek, tražio dobre fore za krađu, pogodan materijal za citiranje i kvalitetan šlagvort za poništavanje manjka inspiracije, želio sam provjeriti i uzroke i tumačenja halabuke koja se oko ovoga benda i njihove zloglasne prodaje velikom diskografu podigla u posljednje vrijeme.

Dobri Fitna (Handzar, jel) i njegov bijesni rant najbolje ilustriraju ono što se Kino klubu zamjera na sceni, kojoj barem nominalno, ili samo-proklamirano, pripadaju. Naravno da punk nisu samo ispišane rebe, irokeze, šigurece, pravednički bunt i parole protiv sistema; pogotovo danas, punk su i sve osobne preokupacije i emocije klinaca koji se žele osjećati posebnima i individualnima, makar u brojnom društvu istomišljenika, klinaca koji u punku vole brzo i energično, a ne tmurno i žestoko. Tako da je svako otpisivanje Kino kluba kao benda koji pjeva samo o curama i faksu, i ne bije boj naše stvari, po meni potpuno promašen. Iako se i sam često zapletem u tu zamku, bendovima je debilno i skroz promašeno zamjerati ono što nisu – gadimo li bilo koje, onda to treba raditi isključivo zbog onoga što jesu. Je li ovo boy-bend verzija ionako komercijalnoga melodičnog panka? Što i ako jest? Mislim, stvarno? Okej, ja nipošto ne pripadam pankerskoj bratiji, možda sam tek prijatelj ili dobar poznanik scene, čije unutarnje mehanizme i rituale previše ne poznajem. Također, strastveni sam protivnik začahurivanja bilo koje glazbeno-društvene scene, neovisno o glazbenom žanru oko kojeg je izgrađena. Kao takav možda doista i ne mogu sasvim pojmiti zašto Kino klub i slični primjeri iritiraju pravednike, ali mislim da pravi problem ovoga benda leži negdje drugdje. I baš mi je zbog toga žao, jer mislim kako bi mogli biti i puno puno bolji, ako ima barem zrnce istine u tome kako ovaj bend ne čine glumci.

Jer ja sam njegove članove uredno viđao u postavama zagrebačkih bendova i bendića, a pjevača stalno viđam na svakojakim KSET/SC indie svirkama. Ovi momci, prema tome, nikako nisu mehanički fabricirana grupa, stvorena kao Aquariusov generator love – zapravo, mislite li kako bi to bilo koja hrvatska diskografska kuća uopće uspjela isfurati? Vjerujem kako Kino klub doista jest bend prijatelja koji se vole zabavljati svirajući još melodičniju, još više neobaveznu, još više college varijantu pop-punka jednih The Get Up Kids ili Jawbreaker, samo što bi svim dobrohotnim slušateljima ipak bilo bolje po uši kada bi se u pjesmama benda nešto više čulo provođenje vremena slušajući ‘Something To Write Home About’ ili ‘Dear You’. Ovdje se to baš i ne čuje. Zapravo, barem ja osobno nisam niti naslutio one ekstremne instance tinejdžerske euforije ili prkosne rezignacije, koliko mi nije bio ni najmanji problem zamisliti promptni roditeljski pristanak ne samo na davanje love za cedeove i ploče, nego i za instrumente renomiranih proizvođača i uređivanje podruma obiteljskih vila u prostorije za vježbanje. Ne mislim to kao nešto loše – neka se prijatelji na koje aludiram ne uvrijede, ali najveći pankeri među mojim prijateljima gotovo su isključivo djeca izrazito imućnih staraca. Recept nipošto nije primjenjiv na sve bendove, ali iskreno mislim kako bi Kino klub bili bolji da im nije bilo servirano sve na dlanu. Je li tako stvarno bilo, ne znam, bend naprosto tako zvuči. Jedina moguća ozbiljna zamjerka bendu tako je sin Gojka Šuška na basu – znam kako nitko ne bira svoje roditelje i ne može biti kriv za grijehe svojih otaca, ali to prezime i dalje izaziva isključivo mučne asocijacije. U pomirbenom ću duhu poentirati samo kako mi je drago što je stablo već dugo odsječeno, pa je jabuka imala prostora i vremena pasti daleko.

Pravi problem ovoga benda, sudeći po solidnom koncertu u utorak a još uvijek ne i po slušanju debija ‘Ajmo klinci’, tako ne leži ni u kakvoj priči iza benda ili pretpostavljenom/realnom stavu njegovih članova prema svijetu, životu i muzici. Leži isključivo u njihovome kvalitativnom učinku, odnosno umjetničkom (ako to i inače nije prejaka riječ) dosegu. Jedno pola stvari odsviranih u (odlična procjena nužnosti trajanja svirke!) četrdeset koncertnih minuta stvarno su mi bile jako dobre, poletne i raspjevane – efektan singl ‘Za nju’, te (imena pogađam po frazama u refrenima) ‘Vrati se u Zagreb’ i ‘Prvi semestar’. Druga polovica, međutim, bila je derivativna do bola, toliko da se njene pjesme nisu razlikovale niti jedna od druge, kada je zapravo već doista nevažno podsjećaju li na one uzora i favorita. Čime dolazimo do druge važne stvari – naime, Kino klub su na svome debiju surađivali i sa zločincem Fayom, a album im je producirao i Lesique, poznat i kao nekadašnji član Letećeg odreda?! Ajde, ‘Neka neveni ne venu’ jest bio najbolji pokušaj kopiranja ljepote Crvene jabuke, ali jebeni Leteći odred? Glasine o sasvim svjesnome bendovu pristajanju na kompromise ne samo u studijskom nego i autorskom segmentu potvrdili su sami Kino klub na koncertu – meni jeste uvijek draže bendove koje ne obožavam gledati 40ak minuta za razliku od sat i pol mučenja, ali bend je u Purgeraju odsvirao barem 5-6 stvari manje nego što sam viđao na poleđini cedea u šopu. Gdje su nestale ostale stvari?

Vremena je za njih bilo, mogli su odjebati obrade, pogotovo zato što ni jedna od dvije izvedene nije bila stvarno dobra, a jedino u čemu su uspjele bilo je dodatno crtanje benda kao površnih glazbenih pratitelja. Ali čak i ako postoje opravdani razlozi za sviranje ‘Bye bye baby bye’ (ne da mi se provjeravati ako se naslov ne piše baš ovako) od Jinxa, a ne postoje, onda je pjevač barem mogao naučiti tekst, a bend nešto više od temeljnih dionica. ‘Kiss Me’ Sixpence None The Richer je još i mogla proći kao simpatična posveta curi/curama, ali ja bih ipak bio radije čuo nešto od gore spominjanih velikana, ili barem Green Day ili Pennywise, u pizdu materinu. Barem nešto. Tako da su ipak trebali nauštrb ovih obrada odsvirati i još koju svoju pjesmu, kada su ih već snimili – nije valjda da su im već dosadile, kao bendu koji na svojoj desetoj turneji odbija raju razveseliti hitovima s debija. Čime se, nakon male digresije, vraćamo na one navedene glasine. Činjenica jest da ne možemo znati u kolikom su omjeru u pojedinim stvarima autorski participirali suradnici, a koliko bend sam (osim što možda piše na knjižici cedea, glupane!), te da uslijed toga ne možemo znati ni tko je zaslužniji za dobre, a tko za loše stvari. Možda uopće i nije jedan kroz jedan situacija. Ali da smrad zaobilaženja ili što je mnogo gore nepostojanja osobne bendove vizije, koji se širi iz opisane kante, ne sjeda dobro uz današnji ručak, ne sjeda. Ja nemam nikakvog problema stati iza dobronamjerne pretpostavke kako su najbolje pjesme dečki napisali sami, a Fayine su umotvorije lukavo iskoristili kao trojanski konj kojim će se dovesti do svoga drugog albuma kojim će potpuno razoriti, ali možda je istina sasvim suprotna i glasi kako su Kino klub bend kompetentnih svirača, zgodnih momaka i loših autora, a svengaliji su im osigurali keči tjuns. Mislim, ionako su mamac iz najbolje pjesme ‘Za nju’ precrtali s recepta Neki to vole vruće.

Ali, plusove i minuse na stranu, ja sam se svejedno o ovome bendu raspisao toliko koliko već dugo nisam, a ja itekako znam imati problema sa zatomljivanjem svoje skribomanije. Jebiga, naprosto sam jako htio da mi se ovaj bend svidi, još otkako mi ih je onomad Žule preporučivao, iz vremena dok su se još zvali Ajmo klinci. Bili su mi sumnjivi, ne baš najsjajnijih pjesama, ali mi se njihov potencijal fine komercijalne alternative s mjerom, baš kao čovjeku koji ne jebe previše zahtjeve nezavisnih scena, bio znatno dopao. Onda sam čuo taj superiška singl ‘Za nju’ i pomislio kako je iskusni Žule bio u pravu, iako je u međuvremenu i on sam znatno smanjio svoje oduševljenje – pjesma o Janici iznervirala bi svakoga. Dajte nam prave sportove, ne moramo na nacionalni pijedestal stavljati zabavu s jodlerskih vašara. Samo što mi se čini kako se sva kvaliteta ovog benda još uvijek nalazi u potencijalu modernog bum-bum gitarskog pop benda, kakve domovina jednostavno nema, a ne u dojmljivoj realizaciji tih pretpostavljenih spremnika. Samo, jebeš ga, kada se potencijal toliko dugo ne potvrdi, onda sam ga možda sve vrijeme krivo vidio i on zapravo ne postoji.

Rasplesanu i skočnu mlađariju u krcatom Purgeraju (opet ista stvar, prostor za svirke skoro dupke pun, još brdo ljudi na terasi) takve misli, očito, nisu morile, jer su ekstatičnim reakcijama i zbornim pjevanjem refrena (pretežno visoki glasići zaluđenih curica) popratili gotovo svaku pjesmu. Stara raga kakav jesam, pokušao sam se u njih uklopiti maskiranjem u svoje korijen iz ANS patike, Volcom hlače na izohipse, majicu na The Gaslight Anthem i punokrvnu beard-core facijalnu frizuru – iako, tko zna?, možda Vans i Volcom više nisu kul marke za mlade, a The Gaslight Anthem su za iste takve malo previše oldskul rokerska romantika – ali mislim da su me odale bore na čelu te mudrost i iskustvo u pogledu. Dok se naposljetku nije pojavio i Fitna, činilo mi se kako sam bio uvjerljivo najstariji u klubu. Prijatelju, izgleda kako ovo stvarno više nije za nas.

Telegram iz Belgije

Lipanj 11, 2010

Možda ću to u nekome idućem postu malo detaljnije razraditi, ali otkako više ne radim, gotovo da ništa ne stignem napraviti. Odnosno stignem, gotovo sve što naumim, ali nemam ni najmanje vremena za malo mira i odmora, a pojma nemam gdje mi vrijeme leti. Jest da je koncertni tempo tekućeg mjeseca paklen, a gledanje i igranje sporta i dalje moje omiljene razbibrige, ali vrime mi jednostavno curi, a špinu ne uspijevam zatvoriti. Tako da nemam pojma kako sam sinoć uspio zakasniti na početak koncerta belgijskih voodoo garažera The Experimental Tropic Blues Band u Spunku, čime je taj fantastični kafić/klubić zaključio prejeben tjedan plus za njim. Tri autorske pjesme i završna, urnebesno razmontirana obrada ‘Pussy Stank’ Andrea Williamsa, koje sam ipak stigao čuti, ove su Belgijce potvrdile kao superkul vračeve zlokobnog, močvarnog rock divljanja, kadre zapaliti ne samo garažna uporišta diljem staroga kontinenta, gdje pacijenti tog tipa mitologije stalno dolaze po još, nego vjerujem i izvorne roadhouse špelunke Mississippija i Tennesseeja, gdje ovakvih bendova ipak ima malo više. Varljivo ime – nikakovih eksperimenata u zvuku benda nema, a tropska je bila jedino vrućina u zapaljenom Spunku – čvrsto ću zapamtiti, da bih se drugi put potrudio stići na vrijeme. Večer sam nastavio odlaskom na Žur, novu indie-party večer ex-ekipe Pop Till You Drop, i bilo je super, zanemarimo li izostanak nešto većeg broja ljudi. Ali na ‘Sparky’s Dream’ ili ‘Late At Night’ ruke mogu dizati i glas puštati i sam, pa nema frke. A sad, počinje!

Prva liga atmosfera

Lipanj 10, 2010

Svi vrlo dobro znamo kako se od najboljih tuluma oporavljaš barem dva dana, pa zato ovaj tekst niste mogli čitati već jučer. Naime, u utorak su u Purgeraju Kuzma & Shaka Zulu napravili takav jebeni tulum, da se s njegovim kaotičnim intenzitetom mogu mjeriti samo onaj opisan u njihovome velikom hitu ‘Party (Ruke gore)’ i moj rođendanski u Perasovom stanu 2003. godine. Brale, ubili su, jebate! I velikim praskom najavili svoj povratak u varljiva estradna mora, u kojima – s obzirom da je kao izdavač novog albuma ‘Di ćemo večeras?’ (čije je ime Iko opisao kao nešto do čega se može doći isključivo lobotomijom mozga splitskog mandrila) najavljen Kondorcomm – vrlo vjerojatno opet neće uspjeti napraviti ništa značajno u tržišnom smislu, iako bi se kult jednog od najboljih hrvatskih tekstopisaca mogao dodatno ojačati, sudeći po novim pjesmama, preksinoć premijerno izvedenima.

Protivnici i nekužeri Kuzmine veličine kao korijen tog statusa često navode nostalgične razloge splitske post-studentarije, koja je sredinom devedesetih otkidala na ‘Prvu ligu’ ili ‘Jednu malu Ivu’ i do danas nije uspjela razlučiti emocije vezane za odrastanje od realne kvalitete glazbenika. Osim što su kao takvi potpuno u krivu, istovremeno su i potpuno u pravu, ali kvaliteta nečije glazbe upravo i ovisi o emocijama koje svaki pojedini slušatelj u nju upisuje. A ako je nas barem dvije stotine nazočnih u utorak (bilo je i više ljudi, ali je dobar dio pio piće na terasi, dok su samo najvjerniji/najhrabriji unutra trpjeli saunu) sklono upisivanju istoga, onda valjda i ne upisujemo, nego vidimo ono čega ima. Zato sad i ide par nostalgičnih tripova u prošlost, koji Kuzminu glazbu – što se kod mene odnosi isključivo na sjajne tekstove – neće znatnije/uopće osvijetliti, ali će ih se meni biti gušt sjećati, a nije li to jedna od osnovnih funkcija glazbe?

Sićam se telefonskog poziva moje rodice Sandre (koja je, držim fige, izgleda trudna!) tamo negdje ’92. ili ’93., a možda je već i bila 1994. godina, siguran sam samo da je dan bio kišan, u kojem je ushićeno pričala o nekoj suludoj stvari koju je upravo čula na radiju, o splitskim narkomanima, ali duhovito, kako ju je opisala. Naravno, ‘Jedna mala Iva’ je u roku keks poharala cili Split, radio sam slušao isključivo zato da bih je čuo i snimio, a tko se prvi u školi bio pojavio s cijelim skinutim tekstom bivao je prava faca. Sandra i ja smo, uz ostatak obitelji, živjeli zajedno prve dvije godine naših života, a išli smo i u isti razred gimnazije. Jebiga, sad se, logično kad ne živimo u istom gradu, ne viđamo koliko i prije.

Pa se onda sićam i večeri kada je ludi doktor Slava, odnosno Ikin i moj bivši cimer Slaven, razvaljen od sreće otkrio da su Kuzma & Shaka Zulu objavili novi album, pri čemu je Slavena najviše oduševila činjenica kako je Kuzma u naslov ploče stavio neku nerazumljivu frazu na kvazi-afričkom. Album se zvao ‘Lito ide mala’, a Slaven ga je, kasnije se zaklinjao u sve na svijetu, pročitao kao litoi demala. Valjda ga je prevario ne baš najčitkiji font. Slaven je legenda, sad živi u Milanu, i snima i montira sportske jinglove ili tako nešto.

Jedini čovjek koji je Rayki, Iki i meni u utorak nedostajao za potpuno nostalgično ludilo, ugledni splitski farmaceut Maroje Bubalo mi je lani na 29. rođendan samo poslao poruku sa stihom 29 godina za jedan dan, za samo jedan dan. Sve je bilo jasno, i ništa se više nije moralo reći. Falio je zato što čovjek živi u Splitu, a falio je nama zato što bi se, ponesen alkoholom i prvoligaškom atmosferom, zasigurno bio spustio na koljena, makar u bijelim hlačama na pod isprljan prolivenim pivom. Maroje je još veća legenda, iskusni konoser (jebote, čekam već dvije godine na priliku za korištenje ove riječi!) opskurne splićanistike, koji mi je za jedan raniji rođendan poklonio oriđiđi CD estradne underground atrakcije VIS Pacijenti, imena ‘Na Zapad’, na kojem su klasici ‘Uvijek nas zguze oni iz ćuze’ i ‘Nikos pederikos’. Pazite samo taj ingeniozan tekst: Svi pamte tog Grka pogleda mrka, Što žene ne gleda, pa zar je od leda? Mi volimo žene, trokutić crn, Zato taj Grk nam je u oku trn, Tamo na Zapadu takvi se žene, Al ovo je Balkan, jebe se mene! Pišem po sjećanju, ali sumnjam da sam nešto znatnije zeznuo. To stvarno postoji.

Sićam se i samog Kuzme, sina prijatelja moga tate, koji je i sam nekoliko puta bio kod nas doma dok sam bio klinac, ne uspijevajući spojiti simpatičnoga kovrčavog Sašu i glas aktualne splitske glazbene atrakcije. Jednom sam mu čak i bio posudio moju originalnu kazetu debija Crvene jabuke, koju mi nikada nije vratio. Neka, tip barem sluša dobru muziku, pomislio sam, a kultnu ploču kasnije prvo presnimio od Štuce, a onda i kupio CD reizdanje. Tko ne zna, neka piše i pamti – riječ je o najboljem albumu u povijesti jezika naših naroda i narodnosti, računajući i ‘Treći svijet’ i ‘Ping pong’ i ‘Izgubljene vrpce’ i ‘Prvi jubilarni’ i ‘Spremni za rat’ i ‘My Buddy Moose’. Baš bih mogao ovih dana nešto o njemu napisati.

Jebiga, kada je neka glazba istovremeno u stanju natjerati te na trip down memory lane i na bezuvjetno skakanje u ritmu, onda se više ne smije tražiti niti može naći. Jedan od spomenutih skeptika bio je i dobri Fitna, što me iskreno začudilo jer njegov bulšit-detektor dosad ni jednom nisam ulovio u grešci. Ne spominjem ga ovdje zato da bih ga napao, ajde možda samo bocnuo, nego zato što je u komentarima njegovog last.fm žurnala stanoviti Kujundžić (mislim, prikin nick je Kujundzic pa pretpostavljam) rekao točno ono što i ja mislim o Kuzmi, samo bolje i sa sjajnom paralelom sa Sejom Sexonom, koje se sam nikada ne bih bio dosjetio. Pročitajte ako vam se da, Fitnin je nick Handzar.

Naime, Kuzmina glazba, italo-dance rep treš, stvarno nije ništa posebno, hrabro bih pretpostavio čak i za ljude koji bi nešto takvo i inače mogli slušati. Sint-dionice su derivativne i onda još i ponovljive, ritam standardni tuc-tuc, aranžmani ljetnih hitova posebno smiješni. Ali tekstovi jebu mamicu, baš kao i refreni čijoj se komunalnoj debilnoj deračini ne mogu nikako oduprijeti. Potpuno popizdim svaki put kada se kao hrvatski hip hop pioniri navode nebitni debili Ugly Leaders. Spiku i imidž možda su i bili skinuli kako treba, ali jebeš repera koji piše loše tekstove. Kuzma je možda u repanju doista i vidio samo sredstvo uvjerljivijeg prenošenja svojih tekstualnih ideja, a ne ljubav svoga života, ali barem se zato hip hop nipošto ne treba sramiti ovoga rođaka. Kroničar kvartovske svakodnevice splitskih središnjih devedesetih, džankoza-sitno-poduzetništvo poteza grada slučaja, Kuzma je i u najcrnjoj tematskoj građi uvijek nalazio dovoljno humanosti i duhovitosti, koja je njegove najbolje stvari pretvarala u pakete pune ljudskosti. Nisam siguran ni da su učenici TBF nadmašili učitelja.

Da ne zabrazdim previše – Kuzma je preksinoć stvarno ubio, a zamjenski Shaka Zulu (iako je u bendu već ohoho) je bio toliko lood i smotan da mu je bio dosljedan sidekick. Moram priznati kako sam ususret koncertu očekivao negdje polusatni presjek najvećih hitova i ćao đaci, i mada i takvu varijantu nalazim izrazito primamljivom, baš me je ugodno iznenadila činjenica kako su Kuzma & Shaka Zulu odsvirali koncert od čak sat i 45 minuta. Četiri pjesme jesu ponovili, ‘U mojoj ulici’ onda i još jednom na bisu, ali to je Kuzmin osnovni naum – razveseliti publiku. Malo ih to radi bolje od njega. Set lista: U mojoj ulici – Party (Ruke gore) – Prva liga – Jedna mala Iva – Puknuta ekipa – Vozimo se, vozimo – Moreplovci – Idemo na more – Popi’ pivu skoči u Rivu – Lipo je more – Noćas su pederi u điru – Lito ide mala – Neću sladoled – 29 godina – neka kojoj ne znam ime – Di ćemo večeras? – neka kojoj ne znam ime – Everybody (Gori trava zelena) – Sidin na zidiću – Majstori sa mora – Laži sve – Noć u Africi – U vrelim ljetnim danima – Zapivajmo ludi grade – Party (Ruke gore) – U mojoj ulici – Vozimo se, vozimo – Jedna mala Iva – Najljepše oči Trogira – BIS: U mojoj ulici

The Gaslight Anthem – American Slang

Lipanj 10, 2010

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/358-the-gaslight-anthem/1020-the-gaslight-anthem-american-slang.html

Goriline guglarije 9: Albino sise

Lipanj 9, 2010

od do ozren milat
lady gaga slike koje se krecu
kavijar sa sisa
18 rođendan sex jebačina alkohol
jeli istina da je justin bieber gay
sve moje jebacine sa mamom
jebacine sa konjem ili sa cukom
pjesma lavovi i čovjek
http://www.najljepše sise u 2010
sadako hoće kurca
lejdi gaga pederica
rihana dira picu na koncertuy
disko klub paša ispale sise
kad se nadigne nogometašu kurac
erotska priča sex s gorilom
miley cyrus plesala sa 40-godisnjakom
podaci o ladu gagi
guzio sam ga
ružni dj
dobre bulje
uživaju li žene u jebačini
erotske priće kurčina ko u konja
deadmau5 ispunio zelju od jedne djevojci
erotske price rasturena majka
medvjedske igrice
analiza mokrace brda split
najbolje serije nove vampiri i slično
stare matore vatrene picke
slučaj pushtouch
je li istina da justin bieber gubi glas
grupno silovanje velike sise
psihotični milf veronica rayn
naj stari i prvi telefon jedini
potlista kako postati suradnik
gole zene i dobre fore
kome igracu je nadimak sefic?wikipediju
dino rudić gay
ejo tehnolođi
sex i grad carrie posveta na satu za facu
songkillers solaže

Iz rubrike “Jeste li znali”: JESTE LI ZNALI DA JOŠ STIGNETE GLASATI ZA GORILIN IZBOR NAJ FILMOVA NULTIH?!?

Lipanj 8, 2010

Glasovi će se zbrajati ovog vikenda, tako da sve što stigne do subote ide u “bubanj”! Sva pravila su i dalje ovdje, a odsad se možete i konzultirati s – koliko god djelomičnim, toliko i mamutskim podsjetnikom na neke of filmova nultih:

Neki od filmova nultih

Not Dark Yet And Still Not Getting There

Lipanj 8, 2010

Teško je nakon Dylana ostati potpuno razočaran, jer kao njegov fan imaš dvije brane, onu poznavatelja koji je svjestan svih rizika koje njegovi tekući koncerti nude, te onu obožavatelja kojemu je dovoljno vidjeti velikog Boba i zapjevati refrene ‘Like A Rolling Stone’ i ‘Things Have Changed’. Ali, nakon varaždinskoga koncerta jednako će se tako teško biti odlučiti na ponovni odlazak na njegov koncert, ne bude li ili u Zagrebu ili na lajnapu uz Patty Hurst Shifter, R.E.M., Jay-Zja, Counting Crows, The Boo Radleys, Slobberbone, Jadakissa, Lucero, Vampire Weekend i Josha Rittera, recimo.

Malo jest debilno citirati sam sebe, ali što da se radi kad mi gornji zaključak, donesen prije skoro pa točno dvije godine dana, pruža sjajan šlagvort za daljnje raspravljanje o čovjeku o kojem se istovremeno nikada nema i uvijek ima što novo reći. Nepresušna rijeka beskrajne turneje Boba Dylana ponovno je dotekla i do nas, i to baš srećom u Zagreb, kad je druga naznačena varijanta, logično, još uvijek ostala samo moj mokri san. Srećom, jer je stari Bob jučer naprosto ubio, a ja bih to bio propustio doživjeti da se organizatorski odbor ponovno kojim slučajem odlučio na nekakvu egzibiciju u vidu Varaždina ili Siska. Za drndavi, sumnjivi polu-show koji smo bili dobili u Varaždinu još uvijek možemo okriviti objektivne okolnosti kao što su neadekvatan prostor, za lipanj nevjerojatna hladnoća ili maestralan nastup Manicsa koji su nastupili ranije i koje je bilo zajebano naslijediti. Ali, iako je i prostor sinoć bio bolji, i vrijeme super, i nikakve ambiciozne predgrupe željne otimanja žezla nije bilo, najveću nebo-zemlja razliku pružila nam je sama legenda.

Dylan je sinoć, jednostavno, bio sjajne volje, o čemu je svjedočilo nekoliko nabačenih širokih osmijeha, par rasturačkih solaža na usnoj harmonici, te set lista koja se meni, ne baš pedantnom trainspotteru ali svakako solidno upućenom povremenom pratitelju, činila više nego samo standardno različita od onih s prethodnih postaja Bobove karavane. Ako i griješim, jebiga, oprostite, ali čuti ‘Leopard-Skin Pill-Box Hat’ ili ‘I Don’t Believe You’ stvarno nisam očekivao, pa me možda još pere uzbuđenje. Predvođeni doista nadahnutim Dylanom, iskusni mačori iz pratećeg benda svojim su gulašom svih živih i mrtvih američkih glazbenih stilova još jednom podsjetili kako je netočna svaka geneza americane u kojoj se ime Boba Dylana ne navodi boldanim slovima. Folk, blues, country, rock, pop, samo pitaj, imamo sve, ali najbolji smo u pičenju wild mercuryja – stoga smo valjda i dobili čak četiri pjesme s ‘Highway 61 Revisited! Ajde, to malo zasmeta u usporedbi s ukupnim skorom najdražeg mi terceta, albuma ‘Blood On The Tracks’, ‘Desire’ i ‘Street Legal’, koji je iznosio ravno nula. Samo što se žalbe naprosto ne smiju iznositi, a niti primati, nakon ovako dobroga koncerta. U skladu s napisanim, preskakanje očekivane ‘Not Dark Yet’, bilo je sasvim logično, jer Dylan jučer nije dao naslutiti ni da je već mračno, niti da mu se mračno bliži.

Poučeni i zabavljeni iskustvom otprije dvije godine, Iko i ja smo prije koncerta odlučili igrati i popularnu igru Tko će prije prepoznati pjesmu?, s time da su se računali samo pogoci do prvog refrena, odnosno prvog pojavljivanja naslova pjesme. Dobio me 6:5, 5 smo stvari prepoznali tek kod naslova, a ‘Ballad Of A Thin Man’ mi peder nije htio priznat jer sam bio u veceu za vrijeme prvih akorda, iako se on nije mogao sjetiti imena pjesme. Okej, malo sam zabrazdio, sve to skupa nema veze, osim kao kolko-tolko prihvatljiv most ka mojem slijedećom prosvjetljenju – pogledajte Bobovu fotku s nekog od ranih albuma s početka šezdesetih, student u samtnom sakeauksu, čistog lica i osmijeha koji se veseli svijetu. Sad bacite pogled na ovoga starog tex-mex veleposjednika, pod šeširom ravnog oboda i u calvary hlačama, izboranog lica i glasa koji u sebi doista ima krv prašnjave američke zemlje. Mislim, jasno je da se radi o istom čovjeku, samo što je proteklih 45 godina opravdan izgovor za promjenu, zar ne? Zašto se onda i pjesmama, odnosno njihovim novim, promijenjenim verzijama, ne bi moglo isto priznati? Prije dvije sam godine na tom ispitu suosjećanja pao, sinoć smo se lijepo našli na pola puta. Rođene lani, normalno je da su ‘Beyond Here Lies Nothin’ ili ‘Jolene’ još uvijek odjevene u prvotno ruho, ali ‘It Ain’t Me Babe’ i ‘Just Like A Woman’ su u tih cca 45 godina morale primiti litre i litre svježe krvi, a da bi ostale jednako dirljive i upečatljive. Ako ih već nisam mogao pjevati, a da barem nekih deset puta ne ispadnem iz ritma i metra, onda sam svakako mogao potpuno uživati slušajući ih, kao i sve ostale dragulje set liste: Leopard-Skin Pill-Box Hat – It Ain’t Me Babe – I’ll Be Your Baby Tonight – Beyond Here Lies Nothin – Just Like A Woman – Honest With Me – Desolation Row – High Water (For Charley Patton) – Mr. Tambourine Man – I Don’t Believe You – Highway 61 Revisited – Love Sick – Thunder On The Mountain – Ballad Of A Thin Man – BIS: Like A Rolling Stone – Jolene – All Along The Watchtower