Archive for Siječanj 2013.

Lajanje

Siječanj 31, 2013

Za jedan bend koji sam nakon svoje osobne revitalizacije na Tuninom benefitu 2009. godine u mjesecima koji su uslijedili bio gledao gdje god i kad god sam mogao, prilično je zbunjujuće da Pase – to je to, ime koje sve govori – ni jednom nisam posjetio na koncertu tijekom posljednje dvije godine, sve i da ih nisu proveli promovirajući odličan album ‘Reci mi da li te boli’. Niz prepriječenih koincidencija suprotstavio se nizu čestih zagrebačkih svirki, pa sam sinoćnju priliku konačnog prekida apstinencije objeručke zgrabio s napaljenjem usporedivim s očekivanjem nekih starih koncerata benda. Nije mi zasmetalo niti pretpostavljeno razmimoilaženje pankerske svirke i svih njezinih stvarnih i simboličnih popratnih elemenata s interijerom i ugođajem na koje sam u klubu u kojem su svirali već debelo navikao. Gjuro 2 barem u posljednjih desetak godina vjerojatno i nije vidio previše žestokih koncerata, što se od prošle srijede redovit program Protunapad! više ili manje trsi promijeniti. Prija Pasa, kao predgrupa su večer otvorili domaći dečki Eke Buba, čiji bi mi se miks sirovog rhythm’n’bluesa Sex Pistolsa i komšijskog frajerisanja vjerojatno više svidio da se inače odličan basist u pjevačkim dionicama ne doima malo previše bahatim čak i za tu vrstu konfliktnog punk-rocka. Međutim, oko njih se u posljednje vrijeme zavrtjela neka galama, pa ću ih svakako uživo slušati još koji put, tada nadam se neopterećen čekanjem benda koji mi je nekad značio jako mnogo, a voljeti ga i cijeniti nisam prestao ni do danas.

Pretpostavka kako bi se dubokim uvjerenjem izrazito underground bend poput Pasa u Đuri mogao osjećati neprirodno, što bi se onda eventualno moglo odraziti i na uvjerljivost cijele svirke, kao netočna se pokazala i prije uvodnih nota kultne ‘Rezervne radne armije’, jer u klubu doista nije ostalo ništa od one šminkerske utorkaške kulturne nadmenosti, ali ni od više-manje uspjelih pokušaja kratkotrajnog preobražaja u high-class izlazište. Mislim, sve je vizualno ostalo skoro isto, ali manjak ljudi (niti stotinjak) i klijentela uglavnom mlađih panksa kojima smo leđa čuvali mi nešto iskusniji veterani pomogli su stvoriti atmosferu diskača u nekome manjemu mjestu u kakvima se prostori za svirku ne biraju prezahtjevno i u kakvima Pasi imaju vjernu, ali ne pretjerano brojnu publiku. Dosljedni svojem pravolinijskom poštenju, Pasi ničim nisu pokazali da ih je morio makar djelić takvih dvojenja i bez ikakve su zadrške odsvirali maestralnih šezdesetak minuta ispunjenih svojstvenim im kompletom melodrame, aktivizma, melodije i energije, upravo onakvim kakav su svirali i na nekoliko posljednjih koncerata koje sam im vidio, samo što su otad u postavu ubacili i petog člana na drugoj gitari, pa su pjesme kao što su ‘Iz kuta kruga’, ‘Reci mi da li te boli’ ili Tunine ‘Istina’ i ‘Odavno’ (koje mi, ako nije nepristojno izjaviti, ovako zvuče bolje od originalnih autorovih verzija) zvučale još prodornije. Repertoarno, najviše sam uživao napokon uživo slušajući angažirane himne s još uvijek aktualnog albuma, na kojem su dosegli nivo zaraznih melodija i vatrometne svirke kakvom malo melodioznih kolega uopće može i prismrdjeti, pri čemu je Dodo po meni svakako najjači vokal scene.

Njegova sposobnost da kompliciran i višesložan vokabular nalik na onaj kojim je Nomad na svojoj davnašnjoj piramidi heroja sprdao Hogara – Dodo jednostavno oduševljava izrazima poput ktitori, recidiv, anakronija, homeostaze, postmortemno… – bez ikakvog čujnog naguravanja ubaci u melodije koje ne pristaju ni na što manje od pjevanja uz širenje ruku čak i kod kuće, bendu omogućava izravan kanal komunikacije i ondje gdje sprinterska svirka ponegdje izmakne kontroli. Nije riječ o kopernikanskim obratima, ali uživo se i ranije zajebantske poskočice ‘Debeo’, ‘Pupak’ ili’ Lojalan’, i uvjetno rečeno kompozicijski zahtjevnije pjesme kao što su još uvijek friške ‘Filistarski pločnici’ i fantastična ‘Prekrasan svijet’, ili sad već klasici ‘Degeneral’ i campfire singalong ‘Oda’, skladno nadopunjuju, izmjenjujući čistu zabavu od one koju bend i fanovi koriste kao utjehu od frustriranosti. Uz svoje pjesme, među kojima se našla i iz publike izmoljena ‘Pijuni’, Pasi su (barem meni) iznenađujuće odsvirali i ‘Kad sunce opet zađe’ KUD Idijota, a mijenjanje puknutih gitarskih žica bila je odrađeno uz neku pjesmu koju do sinoć nikad nisam čuo, a mogla bi se zvati ‘Trendualci’, sudeći po ključnoj riječi refrena. Možda je nova? Možda. Zapravo, koliko god odličan bio, sinoćnji koncert u tome smislu nije bio ni po čemu poseban, samo još jedna očekivano poštena i razarajuća svirka jednoga od najboljih hrvatskih bendova. Baš zato taj status uživaju s pravom. Set lista: Rezervna radna armija – Filistarski pločnici – Debeo – Iz kuta kruga – Kada umrem – K.G.B. – Zuabludi – Svoje ja – Trendualci (?) – Reci mi da li te boli – Degeneral – Najveći gubitnik ove hemisfere – Istina – Pijuni – Odavno – Kad sunce opet zađe – Jebo te bog – Eterle – Oda – Prekrasan svijet – Lojalan – Martinska – Pupak

Oglasi

Goriline naj serije 2012: #50-#31

Siječanj 31, 2013

50-modern_family

50. Modern Family / South Park [1 bod / 1 glas]
47. 30 Rock / Misfits / Parenthood [2 boda / 1 glas]
43. American Horror Story / Enlightened / It’s Always Sunny in Philadelphia / NTSF:SD:SUV:: [3 boda / 1 glas]
39. Bron / Revenge / Shameless / Suits [4 boda / 1 glas]
34. Damages / Fringe / The Office / Sex, Death and the Meaning of Life / Up All Night [5 bodova / 1 glas]
33. Veep [6 bodova / 2 glasa]
31. Dynamo: Magician Impossible / Forbydelsen [7 bodova / 1 glas]

Irena Žilić – Days Of Innocence EP

Siječanj 31, 2013

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/877-irena-zilic/2541-irena-zilic-days-of-innocence-ep.html

Goriline naj serije 2012: #9-#7

Siječanj 30, 2013

09-the_thick_of_it

9. The Thick of It
[29 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Nakon što su torijevci pobijedili na zadnjim britanskim izborima, mnogi su se pitali kakvi su uopće izgledi da bi “The Thick of It” mogao zakucati još jednu odličnu sezonu. Jer sve se dotad vrtilo oko fiktivnog laburističkog ministarstva a la međugeneracijske solidarnosti, i glavna atrakcija serijala je bio Malcolm Tucker, spin-doktor iz čijih se usta slijevala nepresušna bujica najinovativnijih psovki s ove strane “Deadwooda”, strah i trepet unutar svoje stranke pa i šire (kao što je komentirao jedan ministar kad je vidio kako korača u njegovom smjeru: “Ne znam što je gore, gledati ga kako se kotrljati prema tebi poput raka prostate, ili kad ti se pojavi niotkud poput moždanog udara”)… A kako su autori serije, na čelu s Armandom Ianuccijem, bili najavili da će se u skladu s novonastalim političkim okolnostima serija sad vrtiti oko torijevaca – bilo je neizvjesno koliko će tu biti prostora za Tuckera i ekipu, posebno kad se uzme u obzir kako smo u laburističkim godinama “The Thick of It” dobivali tek letimične poglede na torijevce u letargičnoj opoziciji. A tko bi htio gledati “The Thick of It” bez urnebesno brutalnog i brutalno urnebesnog Malcolma Tuckera u prvom planu?

Elem, problem je elegantno riješen. Dobivali smo naizmjence epizode s ekipom na vlasti te ekipom u opoziciji, i priče su im se lagano ispreplitale: iako je krenula pomalo sporo, zaključna sezona “The Thick of It” je naposlijetku isporučila niz vrtoglavo nabrijanih epizoda (plus jednu od sat vremena koja se sastojala isključivo od istražnih saslušanja – a opet je proletila kao da je od deset minuta!), koje po broju uzbuđenja po minuti nimalo ne zaostaju s briljantnim specijalima o unutarstranačkim previranjima između druge i treće sezone.

Koliko god da serija načelno ismijavala PR-politikanstvo – nije zazirala ni od toga da služenje javnosti (i pod navodnicima, i bez) prikaže kao kompleksnu i fascinantno dinamičnu djelatnost, i koliko god da Malcom Tucker bio agresivni buldog koji ne bira sredstva da ostvari cilj, teško je ne navijati za čovjeka koji je toliko strastven u svom poslu, kojem je politika u krvi, kojem je ona praktički sve u životu i kojoj joj daje ama baš sve od sebe (ne odmaže ni to što je Peter Capaldi ne samo vrstan komičar nego i vrstan dramski glumac!). No u svojoj biti “The Thick of It” je bio i ostao jedan od onih sitcoma o ljudima moraju biti skupa iako se ne podnose pa si non-stop spuštaju, i najbitnije je ipak što je kao takav bio i ostao poprilično smiješan (istina jest da su po tom pitanju autori pomalo zakazali s liberalnim demokratima, ali čak i tu naprosto moraš uživati u žaru s kojim se Ianucci & co upinju prikazati koalicijske partnere torijevaca kao najodbojnije moguće šupčine!). (TK)

Community - Season 3

8. Community
[31 bod / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
“Community” sam počeo pratiti nakon prve sezone, naletivši na vrlo pozitivne reakcije na raznim blogovima i godišnjim top-listama. Zakačio sam se nakon pola sezone no ni u snu nisam mogao pomislilit da ću je jednog dana opsesivno iščekivati i svojatati kao moju najdražu seriju. Ikad. Onak, svih vremena. Ali za ozbiljno. Mnogo je razloga za to, a vjerni kroničari uspjeha “Communityja” još i danas pamte prijelomni trenutak kada se Jeffrey Winger u autu iznenada prenuo iz spokojnog sna da bi ugledao njegovo omraženo pučko veleučilište zameteno papirima i išarano bojama. Bio je to trenutak kada smo svjedočili nečem uistinu posebnom u povijesti modernog sitcoma.

Razlog zašto “Community” nije doživio veliku gledateljsku popularnost je upravo bio zbog inzistiranja na visoko konceptualnim epizodama i referencama iz moderne pop-kulture. Ekstaza za geekove, ali otrov za široke mase. U tri godine dobili smo tri paintball-epizode, dvije dokumentarne epizode, dvije lažne flashback-epizode (s dodatnom trećom paintball-referencom!), Halloween-epizode u maniri “Simpsonovih”, bottle-epizodu, Ken Burns-dokumentarac, božićnu claymation-epizodu, video arcade-epizodu, Dungeons&Dragons-epizodu, Dreamatorium-epizodu, parodije na “Goodfellas”, “My Dinner With Andre”, “Glee”, “Law & Order”… Majko mila, same reciklaže – a gdje su tu likovi? E, pa upravo su likovi srž i temelj svake uspješne serije, a “Community” ih ima cijeli ansambl. Oni su tokom tih konceptualnih epizoda bili sve punokrvniji i ranjiviji što je kulminiralo 13.10.2011. kada je svjetlo dana ugledala epizoda S03E04 naslovljena Remedial Chaos Theory kada sam izustio: „Najboljih dvadeset minuta tv-a ikad.“ Tu epizodu sam pogledao još najmanje tri puta zaredom i odmah išao provjeravati blogosferu:jesam li ja lud? Srećom, vidio sam da nisam jedini, i želim svakom fanu bilo koje serije da doživi trenutak koji je mene strefio tog petka kada sam osjetio da se sve nekako savršeno poklopilo – vrhunski spoj (ponekad urnebesnog) humora, odnosa među likovima, atmosfere i populariziranja ofucane pjesme iz osamdesetih do ultimativnog feelgood-osjećaja.

Uopće nisam planirao niti priželjkivao da bih mogao tako nešto doživjeti, i sada kada se to dogodilo imam osjećaj da mi je “Community” dao sve što je mogao. Djelomično sam bio u krivu jer je nastavak treće sezone u 2012. donio vjerojatno najsavršeniju parodiju (“Law & Order”), no istovremeno i raskrinkao potrošenost takvog inzistiranja na dosjetkama visokog koncepta (“Community” ne bi bio “Community” da i sami nisu svjesni toga pa Abed u drugom lažnom flashbacku uzvikne „Laaaame!“). Treća sezona je najviše dosad  bila žrtva neujednačenosti – iako je imala neke od najboljih epizoda ikad, bilo je i onih slabijih koje su umanjile cjelokupni dojam, no mora se priznati da je Britta iskočila kao MVP cijele ekipe. Druga polovica sezone mi je djelovala slabije od prvih deset epizoda iz 2011, a finale je samo potvrdilo moje razmišljanje da bi – da je kojim slučajem “Community” i skončao svoj život – meni duša bila na mjestu. Ovako ostaje pitanje što će četvrta sezona donijeti nakon odlaska Dana Harmona (iako ne vjerujem da će biti neke razlike) i kako će se oprostiti s Pierceom, čeka li nas uistinu šest sezona i film ili će se kemija raspasti kad (ako?) diplomiraju. Znam samo da, što god napravili, meni se ne moraju više dokazivati. (JB)

07-newsroom

7. The Newsroom
[35 bodova / 5 glasova]
Nova serija Aarona Sorkina o njujorškoj redakciji jedne informativne emisije u kojoj Aaronu Sorkinu glas posuđuju Jeff Daniels, Emily Mortimer, Sam Waterston, Olivia Munn, onaj iz “Slumdog Millionaire”, i skoro svi ostali glumci u seriji. Sorkin opet pokušava popraviti Ameriku, ovaj put možda s manje uspjeha nego kad je nudio protuprogram Bushevoj administraciji s “The West Wing”. Ima se tu samodopadnih, pristranih, prežvakanih propovijedi i moraliziranja na bacanje; likovi su plošni (a ženski naročito slabi), nijedan se ne doima stvarnim i gotovo svi su u službi veličanja glavnog lika, arhetipa Velikog čovjeka — dive mu se, podupiru njegove ideje, gledaju u njega sa sjajem u oku kao sekta okupljena oko vođe. Nema podteksta ni nijansi, samo se izgovara gomile i gomile teksta, a serija pati od istog onog stereotipiziranja koje navodno prokazuje (pogotovo rasnog)… No jesu li to razlozi da je se ne gleda? Nisu! Sorkin i dalje piše jako duhovite, rafalne dijaloge i oštroumne comebackove koje cast iznosi s dobrim tajmingom, pogotovo Daniels i Mortimer, čija je on/off ljubavna veza jedna od okosnica radnji i podsjeća na one iz starih hollywoodskih screwball-komedija. I još: unatoč tome što serija tematizira stvarne događaje iz prošlosti čiji ishod već znamo, postoji stanovita dramska napetost i, ako patite na tu vrstu intelektualiziranja s visine, vrlo se lako navući. (LB)

(pisali: Tonći Kožul, Jurica Benčik, Lana Brčić)

Na kojoj si strani generacijskih ratova?

Siječanj 30, 2013

Više mi se uopće nema smisla zamarati olinjalošću koju su mi na leđa natovarile sve brojnije godine, tako da se sinoć u malom pogonu Tvornice umalo pa nisam ni iznenadio činjenicom kako sam od svih nazočnih (za vrijeme prvog benda nekih šezdesetak prisutnih do finalnog se svelo na 37; izbrojio je pjevač s pozornice!) vjerojatno bio najstariji, izostavim li ovdje organizatorski tim još jednog Inkubatora kolega sa sajta Ravno do dna. Ono što me jest začudilo bio je očit generacijski raskorak između mene i mladaca koji su gore na pozornici izvodili svoju muziku, odnosno, konkretnije, smjer u kojem su se od mene udaljili otvarači programa, varaždinski Jam Ritual. Već je iz imena (dajte ga promijenite, to je dobronamjeran savjet) jasno kako nije riječ o bendu koji prži svoje electro-shizofrenije u stilu jednih Crystal Castles, pa da bi se onda moja konzervativnost prepala, ali eventualno pobratimstvo generacija u rokenrolu raspalo se pri mojem nerazumijevanju kako bend dječaka redom mlađih od dvadeset godina može svirati ovako neuzbudljivu, fosiliziranu verziju hard rocka? Nije tu bilo, recimo, seksa jednih The Black Crowes ili kaosa Gunsa, da avangardnije odjeljke žestoke muzike ala Nirvana ili čak i Pearl Jam i ne spominjem, a s obzirom na to da su tek u završnoj pjesmi svojega polusatnog seta otkrili jedne Zeppeline, moje želje da im netko napokon sprži bestofove Velveta, Ramonesa i The Clash nestale su brže negoli sjećanje da su nastup otvorili uvodom iz, majke mi, Eminemove ‘Lose Yourself’!

Zvučeći kao ekipa polaznika srednje muzičke škole koji su u razgovorima poslije nastave otkrili zajedničku strast za sviranjem malo nepristojnije muzike, Jam Ritual upravo u svojem sviračkom umijeću imaju najčvršći oslonac, ali i najveću prepreku da ih ozbiljno shvati itko tko je ikada poslušao barem jedan album koji se punka dotiče barem tangencijalno. Zato i moram pošteno priznati kako mi je jasno da ovaj i ovako zamišljen bend naprosto ne može biti bolji – balada koja zvuči kao da Gary Moore svira Azrinu ‘Kao ti i ja’ ili moderni uzori u vidu Lennyja Kravitza ili Kezije Jonesa nepogrešivo ilustriraju zašto se meni nisu imali ni najmanje šanse dopasti – samo što iskreno mislim da bi jednostavno bili zanimljiviji da su zamišljeni drukčije, jer se iz svih pjesama moglo čuti kako su itekako u stanju rekreirati strukture obrazaca koje su izabrali slijediti, kao i da ne bježe od podlaganja svojeg rokijanja nešto crnijim grooveom. Simpatičnu golobradu četvorku koja na kraju ispada tek neiritantna verzija Voodoo Lizards predvodi tip koji izgleda i zvuči kao dežurni rocker (namjerno sam napisao u kurzivu i sa c, kako bi stajalo u PR materijalima) iz nekog od music-talent-showova, gdje bi nas pjevajući Dire Straits i Bon Jovija podsjećao što je to pravi žestoki rock’n’roll, priznajući kako voli i ove nešto čudnije stvari tipa U2. Kako je to Vuco rekao nekidan, nije rock za svakoga, nije ga se sramota ostaviti.

Priznajem kako se već iz najavnog materijala dalo naslutiti kako nema potrebe da čovjek mojih stavova, ukusa i neukusa žuri stići na sam početak svirke Jam Ritual, što zapravo i nisam napravio, ali nešto se kasniji start programa pobrinuo dati mi šansu za rušenje još jedne od mojih predrasuda. Šanse je bilo, ali rezultata nije, za razliku od jedne druge predrasude koju sam srušio posredstvom sinoćnjeg Inkubatora. Ključne riječi informacija koje su o zabočkom kantautoru i pijanistu J.R.-u Augustu stizale do mene – Coldplayendorsed, klasična naobrazba, kvadrologija – bile su dovoljne da u ovom muzikom prenapučenom vremenu svaku pomisao o provjeri njegova rada odbacim bez daljnjeg razmatranja, sve dok želja za kakvom-takvom pripremom ususret svirci nije uzrokovala dijametralnu promjenu stava, od svjesnog ignoriranja do čiste fascinacije! Prije nego što išta dalje nadrobim, dajte odite na YouTube i poslušajte singlove ‘Man With The Magnificent Mind’ i ‘Distort Reality’, dosad objavljene dijelove projekta ‘Change Of Seasons’. Sad kad ste se vratili ovom tekstu možda ćete imati različite asocijacije od mojeg podsjećanja na Paula McCartneyja ili Father Johna Mistyja, do čijih sam se pikarskih C&W putešestvija možda dokotrljao preko fizičkog bacanja na Leona Russella, ali prilično sam siguran da se možemo složiti kako su ovaj Nikola Vranić i njegov klasicistički olde-timey pop za naše prilike vrlo rijetke zvjerke. Uživo, J.R. August (zasad, nadam se) ne nastupa s golemim bendom koji bi njegove ragtime simfonije svirao onako kako su snimljene, nego svoje pjesme (dvije navedene, te ‘My Friend JohnJohn’ i ‘Change Of Seasons’, ako sam dobro uhvatio naslove) izvodi samo uz klavijature i prateću pjevačicu, pa me njegovo prebiranje po tipkama ponegdje podsjetilo na Johna Calea, ali i smanjilo nabrijanu raskoš materijala. Jedva čekam da okupi bend.

Posljednji bend večeri bili su sve draži mi Felon, koje navodim u množini kao upražnjenje svjesne odluke da ću se ipak truditi razlikovati bend Felon (dakle, Denis Katanec i trojka iz Vlaste Popić) od eventualnih samostalnih nastupa šefa Denisa, koji je pod svojim imenom za Božić objavio zanimljiv projekt ‘Sveska bijednih’ i potaknuo ovo suštinski nebitno razlikovanje. Standardan omjer reske zajapurenosti i krhke nesigurnosti Felon su lakoćom postigli i na sinoćnjem nastupu, čini se još jednom koji na najbolji mogući način koriste kao dodatno uigravanje prije snimanja nasljednika ‘Jasno, nečujno, a suviše glasno’, a s kojeg su ponovno izveli samo favorite ‘Promjena’ i ‘Odluka br. 1’. Ostatak otprilike 45-minutnog repertoara popunili su novim pjesmama, koje nakon nekoliko prijašnjih živih slušanja već mogu povremeno pratiti pjevušenjem – ponajviše ‘Zagreb’ – što je reakcija kakvu bendov studentski folk-rock kao pristigao iz zlatnog razdoblja etikete Saddle Creek izaziva prilično često. Ne pretjerano stariji od članstva Jam Ritual, Felon me svojim pjesmama i šarmantno razbarušenim zvukom tješe kako još uvijek postoje područja na kojima mogu naći zajednički jezik s nadolazećim generacijama. Nije stvar toliko u zvuku kao žanru, koliko u zvuku kao ekspresiji emocija i stanja važnijih od sviračke vještine, a ako katkad i mogu biti predrasudama opterećen debil koji je davno ispao iz igre, bahato tvrdim kako tu važnu razliku još uvijek mogu nepogrešivo osjetiti.

Goriline naj serije 2012: #13-#10

Siječanj 30, 2013

13-true_blood

13. True Blood
[24 boda / 4 glasa]
Možda su počeli stavljati drogu u vodu, a možda su mi očekivanja bila na nuli, ali peta sezona je bila baš zabavna. Ruku na srce, gluplja nego ikad, ali dovoljno je bilo valjda samo napraviti nešto suvislo od Tare i MAKNUTI ONU KRMELJAVU PATKU U DRUGI PLAN!!
Koji odmor za dušu, bože, koji odmor.
I Pam je najbolja ikad, Eric je kul, Bill je poludio. Christopher Meloni. Ifriti na pms-u. Robert Patrick kao Alcideov trailer-trash pape. Drogiranje. Politika. Klanje ljudi.
Fina ljetna razbibriga. (BB)

12-californication

12. Californication
[25 bodova / 3 glasa]
Nije upitno da ste i sami zasigurno negdje čitali ili čuli kako se “Californication” nakon druge sezone, a najtvrdokorniji bi tu možda ispalili i prvu, potpuno razvodnila, obesmislila, pretvorila u vlastitu karikaturu, što ju je na neki način činilo karikaturom na kvadrat, uzmemo li u obzir povremene proplamsaje ciničnog ruganja sjaju L.A. lajfstajla koji se inače, drugdje i češće, s pravom glorificirao. Ono što jest upitno jest vaš osobni ukus ako takve pretenciozne maloumne budalaštine niste samo čitali ili čuli nego ste ih i sami tvrdili. Želite li mi ozbiljno reći kako se serija u kojoj glavni lik jebe sve odreda – odnosno, ne sve sve, nego samo sve najzgodnije žene duž 101-ce – pri čemu mu to ni najmanje ne smeta da ga njegova bivša i dalje voli najviše na svijetu, te serija u kojoj je taj isti tip morao najebati više puta od cjelokupnog postava “Žice”, a zapravo nije ni jednom; dakle, da se serija kojoj sam maločas skicirao osnovne pitch-postavke, poplavu suludih zapleta i koincidencijskih raspleta da i ne spominjem, uopće može razvodniti, obesmisliti i pretvoriti u vlastitu karikaturu? Mislim, naravno da može, ali ni do svoje pete sezone “Californication” nije postala razmjerno ozbiljna bittersweet vodica o svakodnevnim izazovima mirnoga kućnog života koji se mogu savladati jedino zajedništvom cijele obitelji, nego je samo nastavili pičiti po svojim utabanim stazama noćnog ludila i teških jutarnjih mamurluka, s uvijek razoružavajućim oazama srcolikoga trokuta Hank-Karen-Becca, što joj je bilo dovoljno da nastavi biti pouzdan opskrbljivač vrhunskoga polusatnog treša s dušom. A u cijelu se priču još upleo i master RZA. (GP)

Episode 201

11. Homeland
[27 bodova / 5 glasova]
“Homeland” je eksplodirao u instant hit 2011. ponajviše zbog intrigantne ideje o ratnom heroju kao potencijalnom preobraćeniku-teroristu te uvjerljivih glumačkih izvedbi na čelu s Claire Danes. Danes je od Carrie uspjela napraviti rijetko viđen spoj opsesivne operativke s mračnom bipolarnom strujom koja je polako odvlači u vode iz kojih nema povratka. Jazz i usputni seks joj nisu strane stvari, no kad njen odnos s metom koju nadzire prevaziđe okvire profesionalnog eto nam povoda za razna dramska previranja koja još više dolaze na naplatu u drugoj sezoni. Možda su neki bili razočarani što prva sezona nije otišla do kraja, ali prva polovica druge sezone nam daje više nego dovoljno trenutaka za skočiti iz fotelje i željno iščekivati slijedeći nastavak. Uvijek je delikatno voditi neku seriju čiji koncept naizgled nije dugo održiv. U prvoj sezoni nas nisu predugo vukli za nos s pitanjem jel je ili nije, hoće li ili neće, a druga sezona nas još više bombardira s razrješenjima za koje bi očekivali da će trajati barem do kraja te sezone. Rezultat toga je izuzetno dojmljivih i napetih prvih 5 epizoda, da bi kasnije uključili neke nepotrebne ili čak iritantne rukavce valjda tek toliko da bi likovi iz prve sezone imali šta raditi („zombie“ Dana i potpredsjednikov sin, Mike i Lauder), da ne spominjem kako se uvjerljivost događaja naglo sroza na razinu “24.” Nije da je “Homeland” ispočetka djelovala kao vrlo realna i ozbiljna serija, ali u drugoj sezoni sve više počinju koketirati s šundom. Odnos Carrie i Brodyja je možda i najproblematičniji, malo mi je teško prihvatiti njen stav no ipak je Carrie bipolarna frikuša pa valjda može proći. Novi lik Quinn donosi dašak svježine, a za neke starije likove su na sreću scenaristi pronašli način kako ih najbolje iskoristiti u trećoj sezoni. Kod ovakvih serija finale sezone može biti presudno za ukupni dojam, no mogu zaključiti da su odlično postavili temelje treće sezone i iskupili se za neuvjerljiva vrludanja u drugoj polovici ove sezone. (JB)

10-boardwalk_empire

10. Boardwalk Empire
[28 bodova / 3 glasa]
Gledajući treću sezonu ”Boardwalk Empirea,” često se čini kao da djelomično gledamo i ovdašnju lokalnu povijest posljednjih dvadesetak godina, odnosno vrijeme izlaska iz potpunog kriminala i legalizacije nepoželjnog poslovanja. Likovi pridošli s druge strane zakona i oni donedavno naoko pošteni koji šuruju s njima, postaju cijenjeni ljudi u društvu jer im politički sustav to omogućava sve dok nekome ne plate dovoljno pa se dokaže da su kršili ili krše propisane zakone. Dok švercaju, ubijaju i prodaju nezakonite stvari, oni financiraju crkvu, grade ceste i podižu velika skladišta na regionalnim strateškim putevima, što su sve poznati sistemi ubacivanja novca u legalni sustav, a da bi to uspješno odradili postaju i političari koji sređuju stvari, pa bi serije poput ”Boardwalk Empire” u kojima su glavni likovi notorni muškarci Enoch Malachi i Gyp, staromodni tipovi koji samo nastoje osigurati budućnost svojoj obitelji, mogle bez beda postati odlično nastavno sredstvo na satovima povijesti 20. stoljeća u nekim budućim ok školama. (BM)

(pisali: Bilanda Ban, Goran Pavlov, Jurica Benčik, Bojan Mandić)

Nismo bili ni ostali stranci

Siječanj 29, 2013

Od (uvjetno označenog) povratka Živog blata i zapravo prvoga im pravog ulaska na velika ili barem nešto veća vrata, a koji su se odvili još tamo otprilike 2009. godine, na svaki bendov koncert, pa tako i ovaj održan u subotu u vrlo dobro popunjenoj Tvornici, odlazio sam praćen istim ili barem sličnim, tek blago nijansiranim mislima. Živo blato nikad nisam doživljavao samo kao bend čija popratna priča uvelike nadilazi samu muziku, ne, jer je legendarni ‘Konac konca’ naprosto krcat sjajnim himničkim pjesmama čije zborno pjevanje na koncertima vrlo plastično dočarava sve ono što živi rokenrol može biti. Međutim, ususret svakome bih koncertu ove nove etape bendove karijere čak i više negoli uzbuđen zbog tih pjesama koje ću opet čuti uživo bio pomalo razočaran pristajanjem Generala Vasilija Mitua na umalo pa estradna pravila igre redovitoga koncertiranja i prisutnosti na sceni. Jedan su album i dva koncerta bili ne samo dovoljni, nego i čvrst betonski pečat na potvrdu o najvećoj i najluđoj legendi domaćeg rocka. Ovako, s izgleda ne potpuno neizvjesnim drugim albumom u bližoj budućnosti – iz Splita jest stigao glas da su sve nove pjesme već predstavljene na koncertima, ali informacije iz Croatia Recordsa kažu kako je General nedavno u uredu na akustari odsvirao dvadesetak novih stvari – Živo blato se svodi tek na normalan bend, koliko god bolji, zabavniji i efektniji od drugih on to bio u procjenama poklonika, u koje se ubrajam od samih početaka.

Naravno, svjestan sam da je takvo rezoniranje barem dijelom duboko sebično, jer neki naprosto nisu imali dovoljno godina ili vremena ili prijatelja da ih uputi na bend da bi tamo u studenom 2000. godine hodočastili na prvo ukazanje grupe, održano u Močvari, u čijim su se prvim redovima grlili iz naftalina izvučeni NWOBHM kosijaneri, opake bojbare i mi Nomadovi mekušci. Ni najmanje ne sumnjam u Generalove tvrdnje da bend gotovo nikada ne vježba, što se, srećom, jednako tako uopće ne odražava na sviračku uvjerljivost trojke koja je vještinu izbrusila prvenstveno tim sve brojnijim koncertima, protiv kojih sam gore uvijeno brontulao. Zapravo, nije riječ o paradoksu koliko o savršenoj logici pojave paradoksalne u startu, a jednom kada se nađem u samom klubu, ispod pozornice na kojoj Živo blato nakon oduvijek precijenjene ‘Doktor’ (jedna od dvije koje ne volim, druga je, pogađate, ‘Druže stari’) ulijeće u frajerski ’80s street-rock ‘Stranci’ bez imalo se odugovlačenja predajem muzici koja će me kroz sljedećih nekoliko sati svako malo tjerati na dizanje ruku u zrak, izvikivanje svih stihova i posljedično smijanje uz velik dio njih. Ništa drukčije nije bilo ni prekprekjučer, na koncertu koji se s obzirom na to da je tek jedan u nizu nikada neće izdvajati kao krucijalni dio mita, ali koji se sa svakim od njih može mjeriti dojmljivošću odsviranog repertoara.

Strukturom i rasporedom pjesama koncert je friško objavljeni živi album ‘Live in Zagreb 2012.’ pratio gotovo u potpunosti, ispresjekavši svirane stvari karakterističnim Generalovim grintanjem protiv svega što mu smeta u državi, od čega se izgleda najviše ističu reperi, klape i Opća opasnost – eto, sviđa mi se kad se čovjek uzbuđuje zbog muzike, a poklapa nam se i dobar dio meta. Glazbenu novinu uz već redovite pjevačice osiguralo je uvrštenje bendovog producenta Jitza kao dodatnoga gitarista u središnjem dijelu koncerta, u kojem se jasno čulo kako je tip odličan hard-rock sjekiraš, ali ne i posebno važan ili svjež element u zvuku benda. Spoju YU-rock naslijeđa začinjenog prigradskim primjesama žešćeg metala i Vucine folk-melodrame druga je gitara zapravo i dobro došla, jer je vokal u tim pjesmama bio izražajniji i moćniji, ali najbolje pjesme grupe – ‘Loš’, ‘OK’, ‘Pucko’ – ipak su više pankerskije, Motörhead-meets-Godfathers mitraljiranje kojemu poliranje i obogaćivanje uopće ne trebaju. Ipak je riječ o čovjeku koji je u jedan stih – A šta mi preostaje osim da se rokenrolu vratim sad? – sažeo sve ono što svojim cijelom opusima svjedoče najbolji bendovi današnjice. Drugi od dva ključna stiha grupe, dva stiha na čijim temeljima stoji ovaj gigantski bend, još je jednom označio finalni trijumf Torcide – Rođen sam u Splitu, popuši mi kitu otpjevao je cijeli klub, i to čak dva puta.

Kao i uvijek, jednom kada se planirani repertoar gotovo cjelokupnog ‘Konca konca’ (izostavljeni su bili tek neki skitići) i već itekako omiljenih novih pjesmama poput ‘Kasapa iz Đakova’, urnebesne ‘Neću rabiti kondome’ ili thrash-popa ‘Vonj’ (koja se posljednji put kada sam je čuo zvala ‘Ti si kurva koju ne moram da plaćam’) iscrpio do samoga kraja, Živo blato se bez povlačenja u zabinje i onda posljedičnog povratka na bis samo vratilo ponavljanju ranije već odsviranih pjesama. Svaka od tih pjesma jest zakon, ali koncertu su naštetile svojom brojnošću, zauzevši posljednjih četrdesetak minuta dvoiposatnoga nastupa i natjeravši publiku da Tvornicu počne napuštati još za trajanja svirke, što nikako ne bi smio biti kraj odličnoga koncerta. Jedna-dvije ponovljene kao pobjednički krug, svakako; nešto iz Vucina kataloga da ‘Podigla me iz pepela’ (bez ikakve konkurencije najjači singalong večeri) ne ostane usamljena, još i bolje; ali ovako su se oduljile toliko da je dotad prilično vatrena atmosfera počela jenjavati u ravnodušnost. Osobno, nisam ni pomišljao otići prije samoga kraja, ali potpuno razumijem one koji su to ipak napravili. Zbog te svoje lojalnosti, na istovečernji sam koncert portlandskog dua Biological Lovers u kinu Europa stigao tek na posljednje dvije pjesme, iako je isti počeo tek u ponoć i po. Kada su mi prijatelji koji su ih slušali od početka rekli da su te dvije ionako bile najbolje, sav žal je u trenu nestao, a taj se mali toy-folk intermeco prometnuo u dobrodošlu pauzu prije završne trećine rođendanskog izlaska. Noć je završila tek jutrom, a ja nisam stigao izvještaj napisati prije.

Goriline naj serije 2012: #17-#14

Siječanj 29, 2013

17-childrens_hospital

17. Childrens Hospital
[18 bodova / 2 glasa]
– dobro, da čujem šta je bilo, kao doktor imam dužnost da vam pokušam pomoći iako mi niste osobito privlačni.
– jednostavno, kako da vam kažem, nekad sam bila plodotvoran pisac a onda je najednom sve stalo, kao da više nemam nijedne misli u glavi, a osjećam već tjedan dana i pulsirajuću bol ponajviše u predjelu čeonog režnja koja se proteže sve do brade.
– aha… čekajte, da pogledamo to. čini mi se da vam je netko zabio sjekiru posred lica, ali morat ćemo napraviti par rendgenskih snimki da budemo sasvim sigurni.
– sjekiru? nemoguće! živim sama, kako se to moglo dogoditi?
– gospođice, ne sviđa mi se vaš ton. mislite da ne znam prepoznati sjekiru u glavi? nakon pune dvije godine ubrzanog tečaja osnova medicine? vama pothitno treba homeopatski pripravak kandže saskačevanske točkaste vjeverice!
– šalite se!
– ha! kako ste pogodili!
– gornja usna vam podrhtava.
– ma ne, to je od heroina. mislio sam da me je odala moja klaunovska odjeća.
– koja klaunovska odjeća? doktore, vi ste goli.
– o bože! ha ha! baš sam blesav.
– ha ha ha! stvarno! ha ha ha!
– pa dobro, vi ćete ionako na rendgen zbog te sjekirice pa se svucite. možemo to odmah obaviti.
– ako baš moram…

(… 15 sekundi docnije… )

– jel’ vam sad malo bolje?
– uh, pa mogu vam reći da je pritisak u glavi popustio.
– a to vam je ispala sjekira iz glave dok sam vas guzio na vitrini.
– vau! zakon! medicina svakim danom sve više napreduje, divno je živjeti u doba takvog uzleta znanosti. pa vi ste mi praktički spasili život! moći ću opet pisati!
– daaaa. hmmm. u vezi toga… vidite, ne znam kako da vam to laički objasnim da bolje shvatite, ali mozak vam je iscurio kroz procjep od udarca sjekire. eto. nije mi uopće jasno kako je moguće da vodimo ovaj dijalog!
– a stvarno. pa nisam ni skužila! hahahaha!
– haha! pa ajd recite! ala budalaštine!
– a znači stvarno je bila sjekira u glavi. koja smola.
– a šta ćete, život je sranje. al’ ionako ste bili prokleto ružni, to tek sad jasno vidim. i morat ćete platiti bolnici za razbijenu vitrinu. prokletstvo, koji dan. baš vam ne ide!
– užas. sva sreća da sam mrtva, hahaha!
– a baš! ha! nisam o tome uopće tako razmišljao, baš ste prekrasno optimistični. čak mi se pomalo počinjete sviđati. prokletstvo, sad mi je nekako žao što ste mrtvi, a mislim da sam i ja djelomice kriv za to.
– ne morate mi stalno ponavljati da sam mrtva.
– oprostite, zbunjuje me to što stalno pričate sa mnom. možete se sad odjenuti, gotovi smo.
– mislila sam da je ovo dječja bolnica.
– ma ne, nego moja, ja sam dr. Childrens. ali da, u principu je dječja. sad sam zbunjen. (BB)

16-sulejman

16. Sulejman veličanstveni
[20 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
Suprotno od svega što se najčešće navodi kao moćno i privlačno u seriji “Sulejman Veličanstveni” – povijesna razina turske i svjetske prošlosti, snažna ljubavna priča dvoje ljudi, kostimografija, život u carskom haremu – ona je daleko najmoćnija upravo u onome zbog čega je ne gledaju normalni gledatelji serija i zbog čega oni gledaju druge serije, a to je izuzetno kompleksni prikaz likova i njihovog svijeta oko nas, njih desetak glavnih plus još nekoliko poluglavnih, i međusobnih odnosa uvjetovanih njihovim životima kao i kratkoročno-dugoročnim utjecajima tih odnosa i uvjetovanog povijesnog okvira današnjim pravilima igre. Upitate li gledatelje drugih serija kao što su “Mad Men”, “Wire”, “True Blood” itd. gledaju li “Sulejmana”, većina, ako ne i 100% njih, odgovorit će negativno. Najčešće bez objašnjenja. Neki će spomenut kako je to sve ok – povijest, kostimi, ali da ipak ne mogu gledati. Bez nekog specijalnog razloga kojeg uvijek imaju u slučajevima kada gledaju neku svoju seriju. I nikada neće dati suvislo obrazloženje zašto neće gledati “Sulejmana”, a pri tome se niti malo neće ustručavati napomenuti svoju zadovoljštinu nekom drugom serijom, bilo pričom, anegdotom, crticom, pjesmom ili nekim detaljem koji čini razliku. Zašto je tome tako – zbog toga što se “Sulejman” prikazuje na RTL-u a ne na HBO-u, ili zato što se turska sapunica sama po sebi smatra negativnim uratkom zbog površnosti TV i filmskih kritičara, ili zato što, zapravo, zaziremo od istoka i brijemo na zapad, ili samo zato što u velikom broju ureda tvrtki, kako državnih, tako i privatnih, visi poster Bali Bega iz Večernjaka ili 24sata umjesto nekog nepoznatog luzera iz “Wirea”, kakvih je na tisuće u američkim serijama – može se naširoko razglabati ali, u biti, nije ni važno. Kao i u svim drugim serijama, pa i onima što su najkul ikada, i u “Sulejmanu” imamo bolesne tipove, nemoralne žene, bestijalnost, ponižavanje žena, egomanijake, psihosomatske poremećaje, svevišnje, spaljene prevarante, nadri ljude, otimače djece, židovske lihvare, kopilad, šizofreničare, alkoholičare, u sve grijehe ogrezle kršćane, šugave boleštine, podmitljive sluge, debele kuhare, političare pobenavile od moći, neželjene trudnoće, vjerske fundamentaliste i još puno različitih, laganih i teških, života i pratećih problema suvremenih ljudi, pa čak i takvih mazohista koji si oduzimaju život samoklanjem. No sve je to ništa, zato jer u tom kaosu ima i puno pravde i to tamo gdje se najmanje nadaš, samo zato što je pravda dio ljubavi jače i od mača. (BM)

15-sherlock

15. Sherlock
[22 boda / 4 glasa]
Sherlock Holmes je oduvijek bio svevremenski lik, kreacija koja je uostalom i nadišla kontrolu stvoritelja Arthura Conana Doylea, koji je bio primoran – skoro pa protiv svoje volje – oživjeti slavnog detektiva nakon što ga je samozadovoljno smaknuo. S druge strane, u brojnim svojim filmskim i televizijskim inkarnacijama, kojih u proteklih stotinjak godina nije manjkalo, Holmes je većinom bio ostavljen u kontekstu viktorijanske Engleske, iako je jasno da može funkcionirati svugdje i u svakoj epohi.

To je na kraju pokazala i britanska serija “Sherlock” Marka Gatissa i Stephena Moffata, koja je Holmesa pozicionirala u 21. stoljeće, u svijet interneta, mobitela i blogova, uvjerljivo spajajući poznate Holmesove karakteristike s općim mjestima naše suvremenosti.

Da bi se to uvjerljivo iznijelo bio je potreban glumac odgovarajuće karizme i talenta, kakvim se itekako pokazao Benedict Cumberbatch (što također zvuči kao ime nekog slavnog literarnog detektiva!), ali ništa lošiji ovoga puta nije ni ponekad bljedunjavi Martin Freeman, čiji je dr. Watson kičma cijele serije. Druga sezona je završila konačnim obračunom Holmesa i zloćudnog Moriartyja, prethodno se pozabavivši obradom klasičnih Doyleaovih priča poput ‘Baskervilskog psa’, ali i psihološkim seciranjem naslovnog lika, koji obitava na rubovima sociopatije, narkomanije i potpune društvene, pa i seksualne, otuđenosti. Zato je ‘Sherlock’, a i Holmes uopće, toliko fascinantan – on je ono što mi u praksi nikad ne bi željeli (ni mogli) biti, ali tješi što netko drugi, izmišljen, takav jest. (GD)

14-the_walking_dead

14. The Walking Dead
[24 boda / 3 glasa]
Kako živjeti u svijetu koji nestaje, kad sve veći broj ljudi prestaje koristiti mozak? Kakav svijet ostavljamo budućem naraštaju, možda ih bolje poštediti muke? Sva ta pitanja su neizostavna u filmovima (sada i u seriji) o zombijima, ali meni je ipak najjače kad beštije, onako gladne i u velikom broju, vide živog i zdravog čovjeka, koji pokušava bit neprimjetan, ali miris ili ko zna koji već vrag ga izda pa krene makljaža. Ne moš uvjek bježat, i onda dobijemo odgovor na pitanje a to je, da li te mozak može spasit? (ID)

(pisali: Bilanda Ban, Bojan Mandić, Gordan Duhaček, Ivan Debelić)

Oke, vrijeme je za… Goriline naj serije 2012!

Siječanj 28, 2013

00-naj_serije

Eto, skupilo se dovoljno glasova za jednu listicu – pa ćemo da krenemo s izlistavanjem oko podneva. Hoće li “Mad Men” slaviti pobjedu, ili će kad saznaju da im je izmaklo zlato postati – Sad Men? Je li se “Game of Thrones” toliko izvještio u svojoj igri da se uspio dočepati prijestolja i na ovoj listi? Je li itko još osim mene glasao za “Revenge”? Odgovore na ta – i sva druga – pitanja od životnog značaja saznat ćete do kraja tjedna!!!

Glasali su, i hvala im na tome: Bilanda Ban, Jurica Benčik, Lana Brčić, Ivan Debelić, Gordan Duhaček, Matija Habijanec, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Samir Mila, Vatroslav Miloš, Petar Panjkota, Goran Pavlov, Zrinka Pavlić i Jelena Svilar.

Trudite se u komentarima izbjegavati spojlere jer ima ljudi koji neke serije još nisu gledali a misle ih pogledat kad-tad, bla bla, znate dril. Čitamo se!

P.S. Naj albumi 2012. kreću u ponedjeljak.

Keep The Fire Burning vol. 22

Siječanj 28, 2013

http://www.youtube.com/watch?v=XzUX9ybn6Tw

http://www.youtube.com/watch?v=4zgh0y9vTgY

…it’s not as though I really need you, if you were here I’d only bleed you…

Posljednji poziv na glasanje za GORILINE NAJ ALBUME 2012!!!

Siječanj 18, 2013

franjo_hdz
Kad je već bio produžen rok za serije – pa što ne bi i za albume. 🙂

Uglavnom, ako niste još glasali za Gorilin izbor najboljih albuma 2012. – JOŠ STIGNETE!!! Princip glasanja je i dalje takav kakav je, novi rok je ponedjeljak, može glasati ama baš svatko, što će ga reći – da, I TI ISTO!!!! Stoga: slobodno navali, narode!

Tri (sitna) nedostatka

Siječanj 18, 2013

Svakome od troje izvođača koji su sinoć u KSETu održali zajedničku redaljku – ljupkoj kantautorici Ireni Žilić, te dvama kantautorima, mladiću koji se skriva pod opširnim imenom Elephant And The Moon te već dobro poznatom Luki Belaniju – nedostajalo je ponešto da bi njihovi nastupi doista ostavili dojam odličnih svirki kojima se ništa ne može ni dodati ni oduzeti. Srećom, u sva je tri slučaja bila riječ o elementima koji nemaju veze sa samom kvalitetom, uvjerljivošću i proživljenošću onoga najvažnijeg, pjesama, odnosno elementima koji se lakše ili teže, prije ili poslije, ali nedvojbeno mogu nadoknaditi, ovisno o promjeni nekih budućih okolnosti ili planova. Elephant And The Moon je samo jedan dečko, zaboravio sam mu ime, ali ga dobro poznajem iz viđenja s niza ovih naših indie-rock plesaonica/slušaonica, koji je sinoć nastupao prateći se isključivo električnom gitarom, barem kroz ovih nekoliko pjesama na koje sam stigao, jer je cijeli program počeo relativno rano. Njegova muzika osim toga navedenog okvira nema posebnih sličnosti s Billyjem Braggom ili Jeffom Buckleyjem iz kafića Sin-é, i bilo je čujno da pjesmama nepresušne romantike dajnerskih separea, iskupljenja preko pjesama pristiglih s lijeve strane radija te djevojaka koje si, nadamo se, nikako ne mogu oprostiti izbor srednjoškolskog quarterbacka treba bend kako bi eksplodirale u potpunosti. Vjerujem da Slonić doista može vrlo lijepo funkcionirati kao solo kantautor, samo što bih prema svemu što sam sinoć čuo vrlo sebično poželio da što prije pronađe ostatak tima za rokersku tutnjavu. Jutros sam malo opustošio njegov Bandcamp, pa ću do sljedećega zakazanog sastanka, onoga na ovomjesečnom Žuru u Griču, imati konkretniju sliku, ali već sam sad pridobiven kao navijač.

Isti je taj Bandcamp zaslužan za dosad najbolje domaće ovogodišnje izdanje, a stavljam ruku u vatru kako će ga u dogledno vrijeme nadmašiti eventualno tek ‘Shine! Shine! Shine!’ My Buddy Moose, ako ikada bude objavljen. EP ‘Days Of Innocence’ Irene Žilić opsjeda me već danima, čistoćom emocija koje sačinjavaju njegove četiri pjesme te ništa manje kristalnim glasom kojim su ispjevane. Kako zbog nekih drugih obaveza i hobija nisam prije uspio provjeriti preporuke pouzdanih prijatelja da se napokon i u nas pojavila kantautorica kakve volimo slušati s anglofonog područja, Irenu sam tek sinoć prvi put slušao uživo i ostao zapanjen kako sve snimljeno uživo izvodi još i bolje, makar za ono neopipljivo podizanje uloga neposrednosti i blizine. Njezin indie-folk poletne melankolije gotovo potpuno izbjegava ljute začine američkog Juga, i više je britanskog tipa, nalik na one Damiena Ricea ili Laure Marling, ali bez vrludanja u jazzy strukture ili dućane electronickih tepiha. Da ne ispadnem nepošten, zaobići ću spominjanje konkretnih imena, ali Irena Žilić doista svira i pjeva sve ono što brojni znanci i novinari tvrde za neka druga imena sa scene, a ja se nadam kako više uopće nije upitno tko je najbolja hrvatska kantautorica, možda čak i bez toga nepotrebnoga spolnog ograničavanja. Dvije je pjesme Irena izvela sama, a na dvije joj se pridružila simpatična bubnjarka i, hm, to je bilo to, što me zapravo neugodno iznenadilo jer je uz ostale tri pjesme s EP-ja i ‘Have We Realized’ ako ništa drugo mogla odsvirati još i divnu ‘Autumn Delight’. Pohvalno je ne pretjerivati s minutažom svojeg nastupa, ali ovo je bilo izrazito prekratko, umalo pa podmuklo nuđenje pa momentalno povlačenje ponude upravo kada je prihvatimo.

Sumnjam da je takav ishod situacije bio rezultat nekakvoga unaprijed zacrtanog plana, pa mislim da direktne veze između Ireninog manjka programskih minuta i suprotnog mu viška Lukinih zapravo nema, ali eventualno produljenje njezinoga repertoara nužno bi njegovome nastupu osiguralo ono što mu je nedostajalo – mjeru. Stotinjak odsviranih minuta naprosto je bilo previše, što ne procjenjujem vlastitim doživljajem Luke kao autora koji češće kompetentno/nadahnuto ispunjava postojeće obrasce a nešto rjeđe zablista punim sjajem, koliko primjećivanjem da i zavidno brojna svita njegovih poklonika (klub je bio fino popunjen) nije na sve pjesme reagirala podjednakom oduševljenošću. Atmosfera je, tako, gotovo cijelo vrijeme skakutala gore-dolje, da bi najbolji dio nastupa, završnih pola sata ili dio nakon Lukinog samostalnog akustičnog intermeca, barem s moje strane bio dočekan s nešto umora i dekoncentracije. Možda je stvar u uigravanju još uvijek friškog benda, jer je u odnosu na 2011. godinu, kada sam ga gledao nekoliko puta, Luka prateći sastav promijenio gotovo u cijelosti; za gitarista nisam siguran, ali ritam sekcija preuzeta od Pipsa (dakle, i dragi dobri prika Tin na lupanju) svakako je nova. ‘Drifter’ i ‘Guarded By Angels’ dale su naslutiti kako je baš ovo zvuk koji je vođa tražio i prije, podsjećajući kako je i Lenny Kravitz jednom davno bio naš čovjek, koliko god se toga danas teško prisjetiti. Nagradu za mirno podnošenje overstayinga-his-welcomea dobili smo na bisu, čvrstom rokerskom obradom ‘Blood Bank’ Bon Ivera, koju, sudeći po mlakoj reakciji okupljenih, nije prepoznalo previše ljudi, što bend nije spriječilo u privođenju vrlo dobroga koncerta (koji je lako mogao ispasti odličan) kraju na najbolji mogući način.

Rijeka snova

Siječanj 17, 2013

Da kojim slučajem ne znam kako iza novog benda Riverpool stoje članovi uvijek rado, a posebno na godišnjice Lennonove smrti, viđenih Beatles Revival Band, kao i da samo ime grupe nije toliko nepogrešivo znakovito, moja prva reakcija na bendov autorski materijal vjerojatno uz oduševljenje ne bi sadržavala i nekoliko zrnaca rezervirane sumnjičavosti. U tome bih slučaju pop klasicizam ovoga riječkoga kvarteta (koji se na kvintet širi u pjesmama koje traže klavijature) doživio kao ne samo dobrodošlo nego i nužno osvježenje unutar našeg mainstreama, zvuk za kakav bih volio da ga jedan Neno Belan stvara nauštrb estradnog mediteraniziranja kojim posljednjih godina ispaljuje sveprisutne singlice. Ovako mi se sinoć, tijekom predstavljanja prvog spota grupe ‘Gubim glas’ (lijep spot još ljepše pjesme) u Vintage Industrial Baru, u sklopu kojeg je Riverpool odsvirao set od nekih šest-sedam pjesama, tu i tamo po glavi zavrtjela misao kako je svaku od tih pjesama moguće opisati kao zbroj dviju ili triju različitih stvari Beatlesa, što bi se eventualno moglo ispriječiti profiliranju grupe u relevantno autorsko ime.

Međutim, same pjesme, njihova topla atmosfera čeznutljive ugode, jednostavni a nimalo jeftini tekstovi te melodijska logičnost – ne mogu se domisliti prikladnije opisne riječi, jer su melodije tekle toliko čisto i organski da se uključivati u pjevušenje moglo već na prvom refrenu – itekako su se pobrinule da prijateljska zabrinutost za moguć manjak samosvojnog pečata ni u jednom trenutku ne prijeđe u cinično otpisivanje grupe kao skupine pukih kopiranata. Ako se neki bend već mora slijepo slijediti, pa, ja ih znam znatno malo koji to zaslužuju jednako koliko prava fantastična četvorka. Riverpool, pritom, uspijevaju ono što su od svojih najvećih uzora naučili i internalizirali kanalizirati u pjesme kroz koje se čuje kako svirajući njih bend svira i sebe, što je onda već teritorij na kojem nema smisla mjeriti originalnost komponenata. Kao srednjestrujaški, ovaj se bend može proglasiti iz dva suprotstavljena ugla; prvi je onaj koji čak i nekim drugim sljedbenicima zlatnih šezdesetih, npr. Teenage Fanclub ili The Wondermints, zamjera rekreiranje soundtracka tog razdoblja, a drugi je onaj svih nas frustriranih ljubitelja gitarskog popa koji ni uz najbolju volju ne možemo prihvatiti da za bend kao što je Riverpool neće biti mjesta diljem hrvatskih radijskih valova. Štogod netko preferirao, pjesme poput navedene ‘Gubim glas’ ili ‘Opet mislim ja na nju’ naprosto ne mogu nikome smetati. Nije da ovaj bend toliko treba diskografski ugovor, koliko diskografija treba ovaj bend.

Iako su se u pauzi nakon premijernoga zagrebačkog nastupa Riverpool preodjenuli u one kul kaputiće te prebacili na materijal koji smo od njihovog članstva posljednjih godina navikli slušati, Erik je u nekoliko navrata inzistirao kako bend koji je odsvirao dodatnih šezdesetak minuta nije Beatles Revival Band. Okej, prihvaćam, pogotovo ako onome što se sviralo ne mogu uputiti ni jedan jedini prigovor. Uopće ne mislim da je svetogrđe procijeniti kako ova ekipa katalog Beatlesa svira bolje nego što je to radio originalan bend, jer, promatrajući čisto s tehničke strane, prva polovica šezdesetih i nije nudila neke bajne uvjete za žive nastupe, da bi se sami Beatlesi u drugoj ionako gotovo potpuno povukli u studio. Riverpool/BRB bez krzmanja zahvaćaju u apsolutno sve faze benda, s time da su sinoć malo više naglaska stavili na izravniji pop-rock pjesama snimljenih negdje do 1966., pri čemu je moj favorit, očekivano, bila besmrtno nemilosrdna ‘Run For Your Life’. Bend koji inače KSET nakrca do pucanja bilo mi je neobično gledati u društvu tek četrdesetak ljudi koji su se umalo pa pogubili u golemom prostoru (s time da još nekih četrdesetak prisutnih nije pokazalo namjeru odvojiti se od svojih toplih stolica i hladnih pića), ali izgleda da se vremensko-datumskim okolnostima pridružila i odluka da se koncert promovira kao nastup Riverpoola uz izvjesno pojavljivanje gostiju, a ne obrnuto. Možda ih je to koštalo još nešto prisutnih, ali je jedini pošten pristup tijekom transformiranja benda u novu, samosvojniju verziju. Ova ne toliko stara koliko već dobro poznata je odsvirala ovo: From Me To You – All My Loving – Act Naturally – We Can Work It Out – Help! – I Saw Her Standing There – Roll Over Beethoven – Here Comes The Sun – Lady Madonna – Ob-La-Di, Ob-La-Da – Some Other Guy – Back In The U.S.S.R. – Paperback Writer – Everybody’s Trying To Be My Baby – I’ve Just Seen A Face – Run For Your Life – Ticket To Ride – Can’t Buy Me Love – She Loves You

Posljednji poziv na glasanje za Gorilin izbor naj serija 2012!

Siječanj 17, 2013

serijezadnjipoziv

Ako niste glasali za Gorilin izbor najboljih serija 2012. – a htjeli biste – i dalje možete jer rok za glasanje se produžuje do sutra navečer (ilitiga petak navečer)!!! Glasalo je dovoljno ljudi za listu s crticama, ali i dovoljno malo da jedan glas može činiti razliku… UČINI RAZLIKU, BUDI PONOSAN/A! 🙂

P.S. Također podsjećam i da je i dalje u tijeku i glasanje za Goriline naj albume 2012!!

Keep The Fire Burning vol. 21

Siječanj 16, 2013

http://www.youtube.com/watch?v=30gkxY-4qMQ

http://www.youtube.com/watch?v=yq8ZH-Z59hQ

…I know a thing about lovers, lovers don’t feel any shame…

Pravogrijeh

Siječanj 14, 2013

Moj neočekivani subotnji koncertni provod zapravo je započeo prilično očekivano, jer su svi iole upućeniji mogli pretpostaviti kako Krankšvester neće imati previše problema s rasprodavanjem Attacka, pa je ulaznice bilo uputno osigurati na vrijeme. Samo, kako dotičnima uopće nisam nešto posebno naklonjen, moja pristojna želja da ih uživo predanije i koncentriranije poslušam i na samostalnom nastupu, da sve svoje impresije ne crpim samo iz slučajnog odabira pjesama koje su mi preporučivali uglavnom ljudi koji me bolje ne poznaju i onog podbačaja kad su bili predgrupa Dječacima u Tvornici, nije povukla i pravovremenu brigu oko sređivanja upada. Dok sam se ja pokrenuo, Attack se već napunio onima čija je prisutnost imala više smisla, a meni se kao moguća zamjena koncertne zabave ukazala istovečernja svirka Renata Metessija i Zvijezda u friško otvorenom Vintage Industrial Baru. Pa, zašto ne, rekao sam si, nekoliko Metessijevih hitića neće mi smetati, čak ni ofucana ‘Nikol’, koja nikad i nije bila neki komad, a time se otvorila i dobra prilika za provjeru novoga koncertnog prostora. Mjesto mi se prilično svidjelo, pogotovo ovaj dio kafića, s time da nemam ni ništa protiv efektno odvojenog (čuješ da se svira, ali ti ne smeta buka ako želiš samo sjediti i pričati) prostora namijenjenog svirkama. Možda je za nijansu prevelik (500-600 ljudi stane komotno, ako ne i više), ali bi ga forsiranje programa vikendom i cijena ulaznica prihvatljivih i slučajnim prolaznicima (preksinoć tek 20 kuna) moglo dodatno puniti.

Nisam se sam sebi bio ni pošteno nasmijao zbog gerijatrijske destinacije izlaska u odnosu na prvotno planiranu mladost-ludost, kad sam skužio kako zajedno s brojnim 50-something parovima i nešto razbacane mlađarije (sve skupa sigurno nekoliko stotina prisutnih) iz svega glasa pjevam dvije uvodne pjesme Zvijezda (uz Metessija sam prepoznao samo basista Gerru, ali ostatak originalne postave ionako ne bih, pa po tečnosti svirke i usredotočenosti repertoara na materijal s početaka karijere zaključujem kako je i bila riječ upravo o toj postavi), i to one kojih bih se teško prisjetio nabrajajući iz glave najpoznatije pjesme grupe. Za razliku od nekih drugih YU-zaslužnika, Zvijezde nikad nisam slušao redovito i uredno, iako su očeve i stričeve kolekcije ploča sadržavale i njihove naslove, ali izgleda da je i nešto rjeđa izloženost rezultirala pamćenjem čak i manje izlizanih pjesama od spomenute ‘Nikol’, ‘Narodne’ ili ‘Ne pitaj za mene’, preuzete od Metessijeve prethodne Patrole. ‘Pravovjerni plesači’ su me svojim refrenom podsjetili na prvih trinaest i pol godina zagrebačkog života – s time da mi je prilikom ponavljanja pjesme na refrenu jedna prijateljica vadila mast informacijom o svojem povratku u stari kvart oko Zapadnog kolodvora – a ostatak prve trećine koncerta mi je suzbio sve dvojbe o opravdanosti dolaska. Neki budući koncert benda ne bih nikome preporučivao baš pod svaku cijenu, ali još bih manje to napravio s izbjegavanjem.

Specifičan izraz Renatova lica i njegovo gibanje po pozornici iz stražnjih je redova nalikovalo na one japanskih zaljubljenika u zapadnjački rokenrol, što jest fascinacija za koju je Metessi vezan od najranijih dana svoje karijere, jedna mu ruka privezana springsteenovskom oznojenom maramom, druga tankim kravatama powerpopa Los Angelesa spočetka osamdesetih. Bend danas kao pravovjerni plesači rokenrola zvuči možda čak i više nego ikad prije, jer su iz zvuka grupe izbačene i sve one podloge na sintićima podlagane pod žustre gitarske himne asfalta kakve je Metessi pisao ili, u ne baš rijetkim slučajevima u kojima karakteristične američke motive nije uspijevao najsmislenije prevesti i prilagoditi domaćim specifičnostima, pokušavao pisati. Nikakvih hard rock eskapada ionako nikad nije ni bilo, a i blues je posve ispario, osim u tragovima sitnog ušivanja ‘L.A. Woman’ u kraj jedne od izvedenih pjesama. Očitu i čujnu opčinjenost Springsteenom i Strummerom Metessi je garnirao i posvećivanjem pjesama Wilku Johnsonu i KUD Idijotima, što se sve sasvim lijepo spojilo u sliku čovjeka koji u svojim pjesmama ne spominje samo Beatlese i Stonese, nego citira i The Dream Syndicate.

Od početnog oklijevanja preko ugodnog iznenađenja zbog svega sam navedenog bio pristigao i do iskrenog uživanja, ali me je drugi dio regularnog dijela koncerta natjerao da malo pritisnem kočnice, promptnim preobražajem benda koji je lakoćom dokazivao Renatovu autorsku autentičnost u vrlo kompetentan cover band. Nikad me nećete čuti kako govorim išta protiv ‘Should I Stay Or Should I Go’, a i Stublićeva ‘Dijete ulice’ spada u nešto opskurnije a jednako dobre stvari Filma, ali ‘Užas je moja furka’ valjda više ne izvodi ni Pozdrav Azri, da ne spominjem koliko su svježe onda zazvučale bendove vlastite ‘Rockabilly Boys’ i ‘Mjesto pod suncem’, izvedene kao oaza autorstva u bloku obrada. Izbacivanjem tih nekoliko izvedenih obrada, kao i ponovljenih pjesama na bisu, trajanje koncerta svelo bi se na sjajno tempiranih sat vremena, i to ispunjen pretežito pjesmama koje promašenoj procjeni da se u nas najbolji rock svirao u osamdesetima čak i daju nekog kredita. Set lista: Pravovjerni plesači – Koji film sada vrtiš u glavi – Duhovi u noći – Grad i njegovi anđeli – Zaboravi – Ne pitaj za mene – Nikol – Sve je u redu – Dijete ulice – Užas je moja furka – Rockabilly Boys – Mjesto pod suncem – Should I Stay Or Should I Go – Narodna – Jablan – BIS: Ne pitaj za mene – Pravovjerni plesači – Nikol

GGGG12: statistički podaci

Siječanj 13, 2013

rezime-japandroids

Bend godine (pojavljuju se na 14 kompilacija):
Japandroids

Također popularni bendovi:
The Gaslight Anthem / Tame Impala / The Walkmen (pojavljuju se na po sedam kompilacija)
Cloud Nothings / Lambchop / The xx (pojavljuju se na po šest kompilacija)
Alt-J / Chromatics / The Shins (pojavljuju se na po pet kompilacija)

Broj učesnika na GGGG12: 27

rezime-frank_ocean rezime-grimes rezime-lana_del_rey

Muški solo-izvođač godine (pojavljuje se na devet kompilacija):
Frank Ocean

Ženski solo-izvođači godine (pojavljuju se na pet kompilacija)
Grimes / Lana Del Rey

Pjesma godine (pojavljuje se na osam kompilacija):
Japandroids – The House That Heaven Built

Također jako popularne pjesme:
Lambchop – Gone Tomorrow (pojavljuje se na šest kompilacija)
Frank Ocean – Pyramids (pojavljuje se na pet kompilacija)

Pjesme koje se pojavljuju na po četiri kompilacije:
Cloud Nothings – Stay Useless
The Mountain Goats – Cry for Judas
Tame Impala – Feels Like We Go Only Backwards

Pjesme koje se pojavljuju na po tri kompilacije:
Azealia Banks feat. Lazy Jay – 212
Carly Rae Jepsen – Call Me Maybe
Django Django – Default
Go No Go – Tommy Boy
M.I.A. – Bad Girls
Poliça – Wandering Star
Saint Etienne – Tonight
Shearwater – You As You Were
Solange – Losing You
The Vaccines – Teenage Icon
The xx – Angels

Pjesme koje se pojavljuju na po dvije kompilacije:
Alabama Shakes – Hold On
Alt-J – Something Good
American Aquarium – Burn. Flicker. Die.
Arctic Monkeys – R U Mine?
Ariel Pink’s Haunted Graffiti – Only in My Dreams
Baroness – Take My Bones Away
Bat for Lashes – All Your Gold
Beach House – Myth
Blur – Under the Westway
Bob Mould – Silver Age
Bobby Womack – Please Forgive My Heart
Bruno Mars – Locked Out of Heaven
Chromatics – These Streets Will Never Look the Same
Death Grips – I’ve Seen Footage
Die Antwoord – I Fink U Freeky
Disclosure feat. Ria Ritchie – Control
First Aid Kit – Emmylou
Frank Ocean – Thinkin Bout You (Ryan Hemsworth bootleg)
fun. feat. Janella Monae – We Are Young
The Gaslight Anthem – Handwritten
The Gaslight Anthem – National Anthem
Grimes – Oblivion
Grimes – Vowels = Space and Time
Grizzly Bear – Yet Again
Hospitality – Betty Wang
Hot Chip – Flutes
Icona Pop feat. Charli XCX – I Love It
Islands – In a Dream It Seemed Real
Japandroids – Evil’s Sway
Japandroids – The Nights of Wine and Roses
Jens Lekman – The World Moves On
John Talabot feat. Pional – Destiny
John Talabot – Oro Y Sangre
Lana Del Rey – Summertime Sadness
Light Asylum – Pope Will Roll
Major Lazer – Get Free
Miike Snow – Bavarian #1 (Say You Will)
Nicki Minaj – Starships
Regina Spektor – How
Sebadoh – Keep the Boy Alive
Sera Cahoone – Naked
Sharon Van Etten – Serpents
The Shins – Simple Song
Skrillex feat. Sirah – Bangarang
Sky Ferreira – Everything Is Embarrassing
Spiritualized – Hey Jane
Spiritualized – Too Late
Tame Impala – Be Above It
Tindersticks – Chocolate
TNGHT – Goooo
The Walkmen – Heartbreaker
The Walkmen – Heaven
The Wedding Present – You Jane
Yeasayer – Longevity
Yeasayer – Reagan’s Skeleton

GGGG12: rezime

Siječanj 13, 2013

gggg12-rezime

Aleksandar
Skrillex feat. Sirah – Bangarang
Icona Pop feat. Charli XCX – I Love It
Die Antwoord – I Fink U Freeky
The Bug feat. Miss Red – Diss Mi Army
Death Grips – I’ve Seen Footage
Deap Vally – End of the World
Chvrches – Lies
Flux Pavillion feat. Childish Gambino – Do Or Die
Santigold – Disparate Youth (The 2 Bears Remix)
Danny Brown – Grown Up
Feed Me & Crystal Fighters – Love Is All I Got
Sincere – Deja Vu
Dank – Blow Me
Thee Oh Sees – Lupine Dominus
Cloud Nothings – Stay Useless
Japandroids – The House That Heaven Built
Pure Love – Handsome Devil’s Club
Baroness – Take My Bones Away
Rosenkopf – Burning Spirits
Lana Del Rey – Summertime Sadness

Andrija
Allo Darlin’ – Europe
Standard Fare – Suitcase
Mixtapes – 10AM (How to Successfully Start the Day)
Cats on Fire – Smash It to Pieces
The Mountain Goats – Cry for Judas
Hospitality – Betty Wang
Kathleen Edwards – Comedian
The Shins – 40 Mark Strasse
Islands – Can’t Feel My Face
Alt-J – Matilda
Lee Ranaldo – Hammer Blows
Yellow Ostrich – Daughter
The Walkmen – Song for Leigh
Why? – Sod in the Seed
Literature –  Lily
Ariel Pink’s Haunted Graffiti –  Mature Themes
Jaill – Horrible Things (Make Pretty Songs)
Royal Headache – Never Again
Bears – More Left Out
The Gaslight Anthem – National Anthem

Bilanda
Alt-J – Fitzpleasure
Ariel Pink’s Haunted Graffiti – Only in My Dreams
Coldplay feat. Rihanna – Princess of China
Crawander – No Problem Like My Problem
Django Django – Default
Yeasayer – Longevity
Fort Romeau – Say Something
Grimes – Nightmusic (feat. Majical Cloudz)
Gucci Vump – Feeling
Hot Chip – Flutes
Maxxi Soundsystem feat. Name One – Regrets We Have No Use For
Miike Snow – Bavarian 1 (Say You Will)
Nicki Minaj – Starships
Nite Jewel – One Second of Love
Scuba – The Hope
The Vaccines – Teenage Icon
Van She – Jamaica (Unicorn Kid Remix)

Bojan
Shackleton – Music for the Quiet Hour Part 1
Julia Holter – Four Gardens
Neneh Cherry and The Thing – Golden Heart
Carter Tutti Void – v3
Polica – I See My Mother
Cooly G – Landscapes
Disclosure feat. Ria Ritchie – Control
Purity Ring – Fineshrine
Chromatics – Lady
How to Dress Well – Cold Nites
Emika – Drop the Other
Twin Shadow – Golden Light
Metric – Breathing Underwater
Lower Dens – Brains/Stem
Beak – The Gaol
Tame Impala – Be Above It
Light Asylum – Pope Will Roll
Battles – Sweetie & Shag (The Field Remix)
Andy Stott – Hatch the Plan
Voices from the Lake – Iyo

Dean
Arctic Monkeys – R U Mine?
Bill Fay – Jesus etc.
Blondes – Lover
Bobby Womack – Please Forgive My Heart
Chopstick and Johnjon – At Last
D-Nox & Beckers – Watch Me Now (Egbert Remix)
Destiny’s Child – Say My Name (Cyril Hahn Remix)
Frank Ocean – Thinkin Bout You (Ryan Hemsworth bootleg)
Grizzly Bear – Yet Again
Hot Chip – Flutes (Sasha remix)
John Talabot – Destiny
Lambchop – Gone Tomorrow
Mariah Carey feat. Rick Ross & Meek Mill – Triumphant (Get ‘Em)
Michele Stodart – Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band
Neneh Cherry + The Thing – Dream Baby Dream
Pachanga Boys – Time
Sharon Van Etten – Serpents
Tame Impala – Elephant
The Bad Plus – Seven Minute Mind
Vijay Iyer Trio – Human Nature (Trio Extension)

Derza
Alaska – Redneck Rampage
Bat For Lashes – All Your Gold
Brontide – Tenbytwobyfour
Calvin Harris feat. Florence Welch – Sweet Nothings
David Byrne & St. Vincent – Who
Divine Fits – Flaggin A Ride
Frank Turner – Last Christmas
Future Islands – Where I Found You
Horse Feathers – A Heart Arcane
Jizue – Yubiwa
Lite – Bond
Major Lazer feat. Amber Of Dirty Projectors – Get Free
Mark Lanegan Band – Gray Goes Black
Menomena – Plumage
Ramona Falls – Fingerhold
Shearwater – You As You Were
Tame Impala – Be Above It
The xx – Chained
Toe – The Future Is Now
Two Door Cinema Club – Sleep Alone

Ga-li
Bob Mould – Silver Age
Bruce Springsteen – American Land
Burial – Loner
Chromatics – Kill for Love
Grimes – Oblivion
Icona Pop – Good for You
Islands – In A Dream It Seemed Real
Japandroids – Fire’s Highway
John Talabot – So Will Be Now feat. Pional
Josh Ritter – Make Me Down
Liars – WIXIW
Neil Halstead – Digging Shelters
Passion Pit – It’s Not My Fault, I’m Happy
Perfume Genius – Normal Song
Saint Etienne – Over the Border
Sebadoh – Keep the Boy Alive
Sleigh Bells – Crush
The Vaccines – Teenage Icon
Wild Nothing – Shadow
Yeasayer – Reagan’s Skeleton

Gogo
Will Johnson – You Will Be Here, Mine
Japandroids – The House That Heaven Built
Redd Kross – Stay Away from Downtown
The Gaslight Anthem – Howl
Mixtapes – I’m Wearing the Device (Bridge, Water)
Debeli precjednik – Moja su koljena umorna od moljenja
Rebel Star – Anđeli
The Wallflowers – It Won’t Be Long (Till We’re Not Wrong Anymore)
My Buddy Moose – Fucking Boring
American Aquarium – Burn. Flicker. Die.
Lucero – I Can’t Stand to Leave You
Kathleen Edwards – Change the Sheets
Sera Cahoone – Naked
The Walkmen – Heaven
Go No Go – Tommy Boy
Nada Surf – Waiting for Something
Counting Crows – Start Again
Patterson Hood – Come Back Little Star
Sun Kil Moon – Sunshine in Chicago
The xx – Tides

Ivan B.
Japandroids – The House That Heaven Built
Shearwater – You As You Were
Moonface with Sinai – Quickfire, I Tried
Daughn Gibson – In the Beginning
Human Don’t Be Angry – Monologue: River
Tame Impala – Feels Like We Go Only Backwards
Shovels And Rope – Birmingham
Dirty Three – Sometimes I Forget You’ve Gone
Lambchop – Gone Tomorrow
The Drums – Days
Adam Glasseye and Insect Fable – Last long Rattle
Lee Ranaldo – Xtina As I Knew Her
Cloud Nothings – No Future, No Past
Django Django – Default
We Are The Augustines – New Drink for the Old Drunk
Patrick Watson – Into Giants
The Men – Oscillation
Tindersticks – Chocolate
Right Away, Great Captain! – Barley Bit Me
Dirty Projectors – Maybe That Was It

Ivan R.
Alog – Orgosolo I
Dirty Three – Furnace Skies
Neneh Cherry & The Thing – Dirt
Beak – Eggdog
Poliça – Wandering Star
Zammuto – Groan Man, Don’t Cry
The Wedding Present – You Jane
Anais Mitchell – Young Man in America
Sharon Van Etten – Serpents
Zebra Katz feat. Njena Reddd Foxxx – Ima Read
Light Asylum – Pope Will Roll
John Talabot – Oro Y Sangre
Frank Ocean – Pyramids
Usher – Climax
A$ap Rocky feat. 2Chainz, Drake & Kendrick Lamar – Fuckin’ Problems
Debo Band – Asha Gedawo

Juraj
Action Bronson – Thug Love Story 2012
American Aquarium – Burn.Flicker.Die
Azaelia Banks – 212 (feat. Lazy Jay)
Black Pistol Fire – Crows Feet
Bobby Womack – Stupid
Cloud Nothings – Stay Useless
Crystal Castles – Sad Eyes
Death Grips – I’ve Seen Footage
Diamond Rugs – Hightail
Dinosaur Jr. – Don’t Pretend You Didn’t Know
Fidlar – Wake Bake Skate
Gentleman Jesse – You Give Me Shivers
Japandroids – Younger Us
Lambchop – Gone Tomorrow
PAWS – Bloodline
Perfume Genius – Awol Marine
The Gaslight Anthem – Handwritten
Titus Andronicus – In a Big City
Westkust – Alan Life
White Lung – Take the Mirror

Jurica
Palma Violets – Best of Friends
Jessie Ware – Wildest Moments
Haerts – Wings
Beach House – Lazuli
Blood Diamonds – Phone Sex (feat. Grimes)
Bruno Mars – Locked Out of Heaven
The Men – Open Your Heart
Twin Shadow – Be Mine Tonight
The Walkmen – Heartbreaker
Dum Dum Girls – Lord Knows
Alabama Shakes – Hold On
Django Django – Default
Saint Etienne – Tonight
Frank Ocean – Thinkin Bout You (Ryan Hemsworth Bootleg)
Japandroids – The House That Heaven Built
Sera Cahoone – Naked
Sky Ferreira – Everything Is Embarrassing (feat. Blood Orange)
Lana Del Rey – Born to Die
Poliça – Wandering Star
Calexico – Epic

Krešo
Lambchop – Gone Tomorrow
Japandroids – The House That Heaven Built
The Gaslight Anthem – Changing of the Guards
The Walkmen – Love Is Luck
Allo Darlin – The Letter
Shearwater – You As You Were
Tindersticks – Slippin’ Shoes
Cory Branan – Survivor Blues
Bill Fay – This World
The Revival Tour – Camaraderie of the Commons
The Felice Brothers – The Promised Land
Craig Finn – No Future
First Aid Kit – Emmylou
Parfume Genious – Hood
Earth House – Esto
Sebadoh – Keep the Boy Alive
Baroness -Take My Bones Away
The Wooden Sky – Child of the Valley
Dum Dum Girls – I Got Nothing
King Creosote – Little Man

Lana
Rhye – Open
BenZel & Jessie Ware – If You Love Me
Chet Faker – Terms and Conditions
Yeasayer – Longevity
Poliça – Wandering Star
Jessie Ware – Running
Chairlift – Ghost Tonight
Santigold – Disparate Youth
M.I.A. – Bad Girls
Pink – Blow Me (One Last Kiss)
Grimes – Vowels = Space and Time
Bat For Lashes – All Your Gold
Solange – Losing You
Frank Ocean – Pyramids
John Talabot – Destiny feat. Pional
Twin Shadow – Run My Heart
Dirty Projectors – Gun Has No Trigger
Japandroids -The House That Heaven Built
Father John Misty – Hollywood Forever Cemetery Sings
Sharon Van Etten – Magic Chords

Luka
Frank Ocean – Sweet Life
M. Ward – Me and My Shadow
Andrew Bird – Orpheo Looks Back
Odd Future – Oldie
Beach House – Myth
Bruce Springsteen – Jack of All Trades
Chromatics – The Page
Jack White – Love Interruption
Jens Lekman – The World Moves On
Leonard Cohen – Lullaby
The Mountain Goats – Cry for Judas
Mumford & Sons – Lover of the Light
The Tallest Man On Earth – To Just Grow Away
Yeasayer – Reagan’s Skeleton
The Walkmen – Heartbreaker
Rufus Wainwright – Montauk
The Gaslight Anthem – National Anthem
Mellowhype feat. Earl Sweatshirt – P2
Delta Spirit – California
The Magnetic Fields – Your Girlfriend’s Face

Martin
Japandroids – The Nights of Wine and Roses
The Walkmen – Heaven
jj – Beautiful Life
Chromatics – These Streets Will Never Look the Same
Blur – Under the Westway
The Tallest Man On Earth – 1904
The Mountain Goats – Cry for Judas
The xx – Angels
Icona Pop – I Love It
Sky Ferreira – Everything Is Embarrassing
Tame Impala – Feels Like We Only Go Backwards
Solange – Losing You
Jack White – I’m Shakin’
Bob Dylan – Narrow Way
Leonard Cohen – Darkness
Chairlift – I Belong in Your Arms
M.I.A. – Bad Girls
DIIV – How Long Have You Known?
Alabama Shakes – Hold On
MS MR – Hurricane

Matej
Ariel Pink’s Haunted Graffiti – Only In My Dreams
Azealia Banks – 212 (feat. Lazy Jay)
Beach House – The Hours
Cloud Nothings – Stay Useless
Die Antwoord – I Fink U Freeky
El-P – The Full Retard
Frank Ocean – Thinkin Bout You
The Gaslight Anthem – Handwritten
Go No Go – Tommy Boy
Hot Chip – Flutes
Jack White – Freedom at 21
Japandroids – The House That Heaven Built
Lambchop – Gone Tomorrow
Mixtapes – Mt. Hope
Plan B – Ill Manors
Punčke – Jesen u New Yorku
Stray Dogg – Disappear
Tindersticks – Chocolate
The Walkmen – The Love You Love
The xx – Angels

Matija
Father John Misty – Fun Times in Babylon
Fenster – Oh Canyon
M. Ward – The First Time I Ran Away
Hospitality – Eighth Avenue
Bowerbirds – Tuck the Darkness In
The Shins – Simple Song
The Mountain Goats – Cry for Judas
Daniel Rossen – Golden Mile
Dirty Projectors – Impregnable Question
Regina Spektor – How
Lightships – Sweetness in Her Spark
Beachwood Sparks – Forget the Song
Bright Moments – Travelers
Yo La Tengo – Before We Run
Woods – Impossible Sky
Grizzly Bear – Half Gate
Andrew Bird – Desperation Breeds…
Spiritualized – Too Late
Sun Kil Moon – I Know It’s Pathetic But That Was the Greatest Night of My Life
Izae – Predvečerja

Matko
Superchunk – This Summer
Chris Richards & the Subtractions – Don’t Do Anything Tonight
The Gaslight Anthem – 45
Rebel Star – Ptice
The Shins – Simple Song
Lee Ranaldo – Off the Wall
Mac DeMarco – Baby’s Wearing Blue Jeans
Autopark – Ja bih samo da se smejem
Japandroids – Ewil’s Sway
Farmer Sea – Small Revolutions
Corin Tucker Band – I Don’t Wanna Go
XAXAXA – Probav da se isklučam
Saint Etienne – Tonight
The Wedding Present – The Girl from the DDR
Band of Horses – Electric Music
Dan Stuart – Gap Toothed Girl
Dan Bern – Haarlem
Wooden Ambulance – Let It Go
Go No Go – Tommy Boy
My Buddy Moose – Shine Shine Shine

Nikola
El-P – Request Denied
The Black Angels – I’d Rather Be Lonely
Elle Varner – Feel Like a Woman (feat. Bei Maejor)
TNGHT – Goooo
KRS-One – Do It
The World Famous Tony Williams – Another You (feat. Kanye West)
T.I. – Popped Off (feat. Dr. Dre)
Flosstradamus – Rollup (Baauer Remix)
Schoolboy Q – Hands on the Wheel (feat. A$ap Rocky)
Tame Impala – Feels Like We Go Backwards
Tensnake – Mainline (feat. Syron)
Mosca – What You Came For (feat. Katy B)
Terror Danjah – Dark Crawler Interlude (feat. Riko Dan)
Flosstradamus – Total Recall
Chief Kamachi – Chuck D
Lana Del Rey – National Anthem
Lockah – Please Lockah, Don’t Hurt ‘Em
Plan B – Live Once
Spiritualized – Too Late
Killer Mike – R.A.P. Music

Ozren
Ben Gibbard – Bigger Than Love
M. Ward – Primitive Girl
The Killers – Flesh And Bone
Spector – What You Wanted
The Cribs – Chi-Town
The Vaccines – Teenage Icon
Jake Bugg – Lighting Bolt
Two Gallants – My Love Won’t Wait
Sleigh Bells – End of the Line
fun. – Stars
Islands – In a Dream It Seemed Real
Michael Kiwanuka – I’ll Get Along
Beachwood Sparks – Talk About Lonesome
Alt-J – Something Good
Frank Ocean – Pyramids
Emeli Sande – My Kind of Love
Grimes – Vowels = Space and Time
Miike Snow – Bavarian #1 (Say You Will)
The 2 Bears – Work
Die Antwoord – Baby’s on Fire

Rea
The xx – Angels
Frank Ocean – Pyramids
Azealia Banks – 212
Bobby Womack – Please Forgive My Heart
Alex Clare – Too Close
fun. feat. Janella Monae – We Are Young
Miguel – Do You…
Nas – The Don
First Aid Kit – Emmylou
Major Lazer – Get Free
Redlight – Get Out My Head
NO Doubt – Settle Down
Alt-J – Breezeblocks
Sean Paul – She Doesn’t Mind
Delphic – Good Life
Bruno Mars – Locked Out Of Heaven
Surkin – Lose Yourself (Rustie remix)
Quantic feat. Alice Russell – Keep Light In my Window
Tame Impala – Feels Like We Only Go Backwards
White Arrows – Get Gone

Tonći
A1 Bassline – Daft
Azealia Banks – 1991
Brett Bdot Walters & Lorenzo – Money Cant Buy It
Carly Rae Jepsen – Call Me Maybe
Demarkus Lewis – Came Inside
Dillon – Abrupt Clarity (Catz N Dogz Remix)
Disclosure – Control (feat. Ria Ritchie)
DJ Dan – Reckless Gurl
Donkie Punch – Snapbacks N Tattoos
Frank Ocean – Pyramids
James Silk – Can’t Wait
Jay Shepheard – Fuzzy Border
Keith & Supabeatz feat. An-Na – The Most Beautiful (Todd Edwards Remix)
Lauer – Trainman (Tensnake Tranceman Mix)
Linkoban – Like This (Tom Shorterz Remix)
Nicki Minaj – Starships
Peaking Lights – LO HI
StikkyLips & Lorenzo – Naughty Good Girl
Tulisa – Sight of You (TS7 Remix)
Wiley feat. Ms D – Heatwave (DEVolution Remix)

Vatroslav
Andrew Bird – Spirograph
Carly Rae Jepsen – Call Me Maybe
Cloud Nothings – Fall In
Common – Raw
Die! Die! Die! – Seasons Revenge
Dinosaur Jr. – Pierce the Morning Rain
Dirty Beaches – True Blue
Grimes – Oblivion
Japandroids – The House That Heaven Built
Lambchop – Gone Tomorrow
Lana Del Rey – Video Games
Macintosh Plus – ライブラリ
Mark Eitzel – Why Are You With Me
Mogwai – Rano Pano (Tim Hecker Remix)
Sebadoh – My Drugs
Skrillex – Bangarang
Solange – Losing You
Tamaryn – While You’re Sleeping, I’m Dreaming
Tenement – A Death in the Family
The Shins – It’s Only Life

Vedran
Chromatics – These Streets Will Never Look the Same
Nordpolen – När mitt blod pumpar i dej
M.I.A. – Bad Girls
Japandroids – The Nights of Wine and Roses
Arctic Monkeys – R U Mine
Goribor – Uzalud se budiš
Nicolas Jaar – With Just One Glance
John Talabot – Oro Y Sangre
The xx – Swept Away
jj – Big Hearts, Big Dreams
Kendrick Lamar – Backseat Freestyle
Repetitor – U pravom trenutku
Disclosure feat. Sinead Harnett – Boiling
Taken By Trees – Large
TNGHT – Goooo
El-P – Drones Over Bklyn
Jonas Lundqvist – Du, Drömmar & Jag
Firewater – A Little Revolution
Spiritualized – Hey Jane
Damir Avdić – Bakunjine

Vrana
Alt-J – Something Good
The Bilinda Butchers – Teen Dream
Bob Mould – Silver Age
Cheatahs – The Swan
Cloud Nothings – Stay Useless
Dinosaur Jr. – Watch the Corners
Divine Fits – Civilian Stripes
Forgetters – Turn Away
Hauschka – Radar (Michael Mayer Remix)
Hospitality – Betty Wang
Japandroids – Evil’s Sway
Mary Lorson & the Soubrettes – Mancub
METZ – Dirty Shirt
The Sea and Cake – Harps
Sharon Van Etten – Leonard
Spiritualized – Hey Jane
Swans – Avatar
Toy – Motoring
Veronica Falls – My Heart Beats
The Wedding Present – You Jane

Zoran
Beach House – Myth
Melody’s Echo Chamber – I Follow You
fun. – We Are Young
Morten Harket – Scared of Heights
Carly Rae Jepsen – Call Me Maybe
Noisettes – That Girl
The Shins – No Way Down
Saint Etienne – Tonight
Lana Del Rey – Summertime Sadness
Passion Pit – Constant Conversations
Jens Lekman – The World Moves On
Grizzly Bear – Yet Again
Susanne Sundfor – White Foxes
Blur – Under the Westway
Regina Spektor – How
Calexico – Para
Rufus Wainwright – Sometimes You Need

Svi, svi, SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA 2012!!!

Siječanj 9, 2013

droid
Je, dočekalo se i to!!! Da ne duljim:

– glasate za minimalno pet do maksimalno dvadeset najdražih vam albuma (i mini-albuma, i EP-ja s četiri ili više stvari, i komercijalno izdanih mikseva s pretežno novim materijalom, i kompilacija s opskurnom muzikom s nekog drugog kraja svijeta što je tek u 2012. prezentirana zapadnjačkoj publici, i slično…) premijerno izašlih u 2012, na koje ćete po vlastitom nahođenju rasporediti fond od 1000 bodova

NOVO PRAVILO u ovogodišnjem izboru je da pojedinom albumu smijete dati dobiti maksimalno 501 bod!!!

– svoju listu šaljete na djevojke et yahoo točka com, i to najkasnije do 18.1. (ilitiga do idućeg petka)

– javite i ako biste bili voljni napisati koju crticu!

– ponavljam: SVI SVI SVI STE POZVANI I DOBRODOŠLI, zovite i prijatelje i susjede, ajmo ljudi ajmo ljudine GLASAJTE!!!!!!!

– ako nešto nije jasno – pitajte u komentarima

P.S. Podsjećam da je u tijeku i izbor za naj serije 2012!

Slobodno se priključite prvom, možda i posljednjem, ali svakako prvom GORILINOM IZBORU NAJ SERIJA GODINE!!!!

Siječanj 8, 2013

magnets1

Jednostavno da jednostavnije ne može biti, ako si ljubitelj/ica serija pozivam te da:

pod 1) složiš top-listu najdražih ti serija iz 2012.najmanje pet / najviše deset; poželjno je da lista bude rangirana, ali i nije nužno

pod 2) pošalješ mi je na djevojke et yahoo točka com najkasnije do utorka 15.1. (dakle, kroz idućih tjedan dana!)

Pod “serije iz 2012.” mislim na, naravno, serije čije su se nove epizode premijerno prikazivale u 2012. na njihovim matičnim televizijskim kanalima, i vrednujete ih isključivo po epizodama premijerno prikazanima u 2012; naprimjer, ako glasate za “Blue Bloods” – glasate za “Blue Bloods” od S02E10 (premijerno prikazano 6.1.2012.) do S03E09 (premijerno prikazano 7.12.2012).

Napomenite ako biste i eventualno možda pisali i neke eventualne crtice! Kažem “eventualno” i “možda” jer nisam baš siguran u blistav odaziv: ako liste pošalje samo dvoje-troje ljudi, sve skupa ću okačiti mačku o rep: ako vas pošalje petero-šestero, objavit ću samo grupnu listu bez ikakvih crtica; ako se odazove dvoznamenkast ljudi – od kojih se više njih prijavilo za pisanje – onda bi se mogao raditi i top 10, 15, 20 ili koliko već s crticama!

Pa eto, šaljite listu ako imate listu za poslati, ako imate kakve nedoumice pitajte u komentarima, a od sutra kreće i Gorilin izbor naj albuma 2012. pa nek bude veselo!!!