Archive for the ‘Najbolji albumi 2011.’ Category

Gorilini naj albumi 2011: fusnote vol. 2

Veljača 29, 2012


Big K.R.I.T. – Return of 4eva

Kapiram da će se u budućnosti desiti ona lepa situacija – da se setim nekog perioda u životu kada se setim albuma, ili da se setim albuma kao nečega što je ispratilo jedan deo mog života. Lepo sam u junu pao sve ispite, nije mi bila neka naročita frka – ranije sam bio slobodan da provedem leto ne radeći ništa. Živeo sam taj život desetogodišnjaka: kad izađem iz kuće keva pita gde ću, ja samo kažem “napolje!” Zvuči dobro, a stvarno i jeste bilo. E pa „Return of 4eva“ je bio soundtrack za takav život. Ujutru jedem kornflejks – slušam Krita, radim sklekove u sobi – slušam Krita (dobro, ovo se desilo max 3 puta), obuvam patike da odem na basket – slušam Krita, idem u lokalnu kafanu na popodnevno pivo – i dalje slušam ovaj album iz kineskog mp3 plejera dok hodam na 35 stepeni. A slušajući ga sad dok ovo pišem, setio sam se kako smo letos stigli i dobili partiju basketa koju smo gubili 12-20, kako sam barem tri puta pišao sa Brankovog mosta idući na neki splav, nekih riba, nekih buksni na atomskom skloništu u kraju, toga kako je Bo Mekejleb odveo Makedoniju do polufinala Evropskog prvenstva. I postalo mi je jasno zašto se baš taj album meni nametnuo kao muzička pratnja leta – zato što je nekako normalan, valjda. To je južnjački rep kojeg pravi neki normalan lik, koji uz to zna da pravi i jako lepe i raznovrsne bitove. Taman je bio dovoljno raznolik da mogu da ga slušam stalno i bez skipovanja, i taman dovoljno nepretenciozan da ne udavi. To je na kraju, izgleda, bilo dovoljno: nenaporni lik koji dobro repuje + pravi lepe bitove + idealni trenutak u kojem je taj album došao meni u uši. (NN)


Ricardo Villalobos & Max Loderbauer – Re: ECM

Da sam ranije znala pravila igranja igre glasanja, umjesto 87 upisala bih Villalobosu i Loderbaueru barem 551 bod, jer zaslužuju biti među prvih 20 a ne tek 126-i. Iako uglavnom nemam potrebu nametati svoje strasti drugima (potpuno je jasno da su oni koje bi ovaj album interesirao na njega već mogli naići – odnosno, ukoliko su to već obavili, dati mu i pokoji bod smatraju li ga vrijednim), odlučila sam zaigrati igru Bojana M. i napisati dečkima crticu, jer su je ovim svojim zvučnim eksperimentom apsolutno zaslužili.

„Re: ECM“ spoj je dvaju dijametralno suprotnih svjetova i svjetonazora, fuzija sakralne tradicije i profane dekadencije iz koje Villalobos i Loderbauer, svjesno ili ne, stvaraju jednu novu civilizaciju. Ta civilizacija nije samo nova homogena zvučna stuktura već ona istovremeno djeluje i kao most, pružajući svakoj strani ako ne već ruku da prijeđe, onda barem pogled na onu drugu. Na jednoj se strani nalazi njemačka izdavačka kuća ECM s koje se pregledno vide suvremeni jazz i klasika, prefiks Re: je i regarding, i reshaping, i restructuring i – iako čak možda najmanje od svega – remixing na kakvog smo navikli, a s druge su strane Villalobos i Loderbauer, klupski minimal i eksperimentalna elektronika. Njih su dvojica za svoje Re: igranje dobila na raspolaganje kompletan ECM-ov arhiv u paketu s potpuno odriješenim rukama, i napravili konceptualno jako zanimljiv – neki bi rekli avangardni, no budući da sam puritanka po pitanju periodizacije zadržat ću se u području općenitijih kategorija – eksperimentalni album. „Elektronika je strukturno kao i jazz – sve je u improvizaciji koju povezuju međusobno isprepleteni repetitivni elementi,“ rekao je Ricardo u kratkom razgovoru o samom albumu, i naglasio kako su i on i Loderbauer veliki fanovi ECM-a. Podsjetio me u tome malo na Koonsa, koji svijetu prodaje košarkaške lopte u akvariju dok osobnu kolekciju puni starim majstorima, no tu ću standardnu ‘i umjetnici moraju od nečega živjeti’ diskrepanciju Villalobosu, na račun „Re: ECM“-a, velikodušno oprostiti. Glavninu materijala za svoje zvučne strukture Villalobos i Loderbauer crpe iz dva izvora – klasike ruskog kompozitora Alexandera Knaifela (Resvete / Reblazhenstva / Retikhiy / Resole) i suvremenog jazza mladog Norvežana Christiana Wallumrøda, odnosno njegovog jazz ansambla (Reblop / Recat / Requot / Redetach). Neke stvari rastavljaju i grade do neprepoznatljivosti pretvarajući ih u potpuno nove zvučne strukture u punom smislu te riječi, dok od drugih podlaganjem suptilnih beatova stvaraju čistu eteričnu čaroliju (Knaifelova Blaženstva i  „Re:ECM“-ova Reblazhenstva). Iako sam uglavnom sklona eksperimentalnom potonje su mi slušljivije i draže, no obje su varijante zapravo tako skladno raspoređene na (kako info u txt fileu kaže – dvostrukom) albumu pa prilikom slušanja u kontinuitetu zvukovi sasvim ugodno teku i bezbolno se prelijevaju iz jednih u druge. Savršen soundtrack za hodanje gradom, ali i za kućnu kontemplaciju uz glazbu.

Sviđa li vam se načelno ovakva muzika ili ne u ovom je slučaju potpuno nevažno, ukus je i tako društvena kategorija koja ne podliježe trajnim značenjima i svi kojima je glazba – iako ozbiljan ali opet i tek samo – soundtrack za život, uživaju privilegiju prepustiti se isključivo onoj koja komunicira s njihovim emocijama. A „Re:ECM“, date li mu priliku, doista komunicira s njima na nekoliko razina šireći pritom horizonte, i zaslužuje jedan duboki naklon – ako ne već zbog toga što je prosvrdlao srce, onda barem zbog odvažnog i kreativnog, konceptualno zanimljivog interkulturalnog glazbenog dijaloga. (PB)


Hassaan Mackey & Apollo Brown – Daily Bread

Apollo Brown je rodom iz Detroita – mjesta koje ima bogatu glazbenu povijest, što koriste mnogi producenti pa tako i oni iz svijeta hip hopa, kažu da je to razlog što se lako mogu prepoznati, J Dilla je primjer. No to kod ovog čovjeka nije slučaj, a kako su ljudi u Detroitu dosta nabrijani – primjer su Pistonsi – nije mu bilo lako furati zvuk koji podsjeća malo na DJ Premiera (mrzim te usporedbe). I šta mu je to donijelo? Na početku vjerojatno probleme kod lokalnih DJ-a koji ga nisu puštali na radiju, jer su više forsirali detroitski zvuk, a MC-ji su ga izbjegavali, osim par ljudi iz njegove ekipe. Sad kad se probio – pola onih što su ga izbjegavali ga zovu za podloge, a polovica se moli da se prosere. To sve ne mora biti istina, al to nije ni bitno jer čovjek još nije napravio lošu podlogu, stoga ga preporučam, ko zna dokle će to ovako jebeno dobro biti. (ID)

(pisali: Nikola Novaković, Petra Belc, Ivan Debelić)

Gorilini naj albumi 2011: fusnote vol. 1

Veljača 27, 2012

Sjećate se možda kako sam prije par tjedana bio predložio da tko god želi napiše crticu o nekom jako dragom im albumu iz 2011. koji nije upao u Gorilin top 50? E, pa četvero ljudi je napisalo takve bonus-crtice. To je bilo pretprošlog tjedna. Moja lijenost je jedini razlog zašto to objavljujem tek sad. Sorkač!

Sad slijede prve dvije, a preostale dvije sutra; ako još tko želi napisati nešto a stigne do srijede – slobodno pošaljite, ja ću objaviti.

Arctic Monkeys – Suck It and See / The Rapture – In the Grace of Your Love / Noah and the Whale – Last Night on Earth / Girls – Father, Son, Holy Ghost

Odmah mi je bilo nešto čudno, ali nisam pomno pratio odbrojavanje. Uslijedio je šok i nevjerica kad sam shvatio da većina albuma s moje liste (5/8) ima samo moj glas, a još jedan svega dva. Nisam to očekivao, nikako, jer nisu to neki avangardni albumi, nezavisniji od nezavisnih, opskurniji od opskurnih. To je skoro pa mainstream, koji je valjda izgubio sposobnost da oduševljava, izgleda da se svijet glazbe svake godine sve više diversificira, zbog interneta, piratstva, dostupnosti, brojnosti, čega god. Ili je taj porazni skor samo rezultat iskrivljenog bodovanja.

Za početak Arctic Monkeys (1 glas), s možda i njihovim najboljim albumom, pjesme koje tresu stakla ne cviležom gitara (a djelomice i time), nego čistom snagom melodija. Razmišljam, možda je to njihov „američki“ album, razveden od zagriženih fanova, a još k tome Alex priča kako je zaboravio napisati hit-pjesmu. Pa, čovječe, hit nikad nije ni bio mjeren top listama, a u ovom vremenu još manje. Po tom je A***e snimila najbolji album zadnja, kajjaznam, tri desetljeća, tu negdje. Koji me, usput, ostavlja posve hladnim, kao da se zove, „61“, IYCMD.

Zatim The Rapture (2 glasa; nisam sam!), koji su se povratkom kod Murphyja vratili nekim sasvim drugim korijenima. Na minimalnom ritmu, hipnotizirali su me pjevušenjem, plesljivošću, općenitom samozatajnošću. Na DFA su i YACHT (1 glas) čije brojalice ulaze u uho tako lako, još lakše od HolyGhost! (0 glasova?) koje sam i ja zaboravio, iako mi jesu na GGG-u. Još k tome ja i nisam neki obožavatelj LCD Soundsystema, čisto da se zna, ali neki od tih bendova na DFA rasturaju, svježinom i razigranošću zvuka, pišu hit do hita. Okej, okej, uz dozu avangarde i malo opskure.

Pa Noah and the Whale (1 glas) sa svojom iskrenutom vizijom pop-glazbe kakva bi trebala biti, s aranžmanima terasa koji zvuče kao najradikalniji Wet Wet Wet 2010ih – stvarno kao zadnja noć na zemlji, što je, jel, jednako kuruzno ime kao i cjelokupni zvuk ovog benda koji – opet! opet! – piše hit do hita, najozbiljnije.

Sve skupa, ne razumijem, očito je ujedinjenje skoro pa nemoguće (osim po pitanju Destroyera), jedino mi je nekako žao, jednako kao što mi je bilo prije 20 i kusur godina kad sam krenuo u avanturu širenja gospela, sa zaboravljenim rezultatima i bez nekog naročitog uspjeha. Kad smo već kod gospela (tko ih je poslušao, zna o čemu pričam), moj novi najbolji album svih vremena za ovaj tjedan je Girls (4 glasa, na pragu Top 50 a bez mog glasa). Nekako sam ga propustio, jer ipak mi fali mjesec i pol života u 2011, pa me je sad opalio svom snagom. Kao najblistavija mješavina Arcade Eyes, Dinosaur Whigs i Lawrencea Houstona, čini mi se da su ta dvojica tu onako propisno pali s Marsa, baš iskonski frikovi s vizijom kako najblistavije zvukovne poremećaje pretvoriti u pop-pjesme nekog prošlog i budućeg vremena istovremeno, što je paradoks koji drži na okupu ovaj album i još štošta drugo. (OM)

Nothing’s Carved in Stone – Echo

Moj broj 1 (s 200 bodova) podijelio je 59. mjesto s još šestoricom drugova.

Da vam kažem par riječi o mom broju jedan.

Nothing’s Carved In Stone je grupa nastala nakon što je Ubukata Shinichi, gitarist Ellegardena, odlučio ne nastaviti druženje s frendovima u projektu Hiatus već je osnovao vlastitu grupu – profilirajući Ellegardenov izričaj u nešto bogatije i melodioznije, bliže japanskom eklekticizmu no zadržavajući čvrstinu različitih podvrsti rocka.

Album Echo nije se “dogodio”.

Nakon Ellegardena, prvi NCIS-ov album bio je „Parallel Lives“ (2009.) koji je na Oriconovoj tjednoj listi debitirao na 11. mjestu. Iste godine izašao je i „Around the Clock“ (maxi singl), a 2010. album „Sands of Time“.

„Paralellel lives“ bio je sramežljivi odmak od Ellegardena što se može najbolje primjetiti u „November 15th“ koju kao da je napisao Hosomi Takeshi pršti životnošću i emocijom u par jednostavnih riječi, ostajući vjerna melodičnom panku.

Na „Sands of Time“ svaka sljedeća pjesma dokaz je novostečenoj samosvijesti i samopouzdanju benda – hrabrost iskoraka više se ne nazire već jasno vidi u svakoj novoj noti zaokreta prema AOR-u.

I onda, u 2011. dolazi „Echo“.

Veličanstveni album japanske grupe koja se između ostalog odlikuje i sasvim suvislim tekstovima na engleskom jeziku, a koje je Muramatsu Taku sposoban i izvrsno, pitko i besprijekorno otpjevati. To je album koji uz otvarajući instrumental i devet pjesama na engleskom sadrži i tri predivne stvari na japanskom – tako emocionalno uključujuće da me već mjesecima motiviraju na sve bolje i bolje ovladavanje japanskim jezikom. Glazbeno idealna mješavina rockerske čvrstoće i elemenata jazza, funka, punka, post-rocka i nježnog eksperimentalizma odlična je pratnja kako večeri provedenih u koncentriranom slušanju glazbe, tako i seksa ili čitanja knjiga. Raznovrsnost doživljaja u različitim okolnostima za mene je najbolji dokaz kvalitete, a ovaj je album nepobitno ima toliko da je višestruko zaslužio prvo mjesto u bivanju soundtrackom moje egzistencije.

Poslušajte ga. Pogledajte spotove. Divotica. (DF)

(pisali: Ozren Milat, Derza Fanistori)

Ahoj crtičari!

Veljača 9, 2012

Kako stvari stoje, izgleda da ipak ide ona ideja da ćemo imati dodatak izboru naj albuma 2011. u kojem će svi kojima se to da napisati koju crticu o dragim im albumima iz 2011. što nisu upali u top 50 – zasad nas četvero sudjeluje definitivno, a pozivam i sve ostale koji se žele pridružiti da mi pošalju svoj(e) prilog(e) do ponedjeljka na djevojke majmun yahoo točka com! Ne mora biti doslovno album kojem ste dali najviše bodova a nije se uspio plasirati: može i neki koji vam je bio niže na listi ali bi o njemu rado pisali, može čak i neki kojeg niste imali na listi a otkrili ste ga u međuvremenu… Svi i svakakvi prilozi su dobrodošli. 🙂

Gorilini naj albumi 2011: #5-#1

Veljača 3, 2012

5. Jedi Mind Tricks – Violence Begets Violence
[922 boda / 1 glas]
Šteta je što ne postoji termin za fenomen benda koji postane dobar tek nakon što propadne.
Dešava se generacijskim ili bendovima koji su u jednom trenutku bili the next big thing.

Umjetnicima je potrebno par albuma da se pomire s činjenicom da njihova muzika nije više relevantna i počnu raditi:
a) ono što najbolje znaju (Prodigy – “Invaders Must Die”)
b) ono što vole (JMT – “Violence Begets Violence”)

Češći fenomen je da bend krene raditi back to the roots materijal i snimi još nekoliko sramotnih albuma na kojima pokušavaju zvučati kao novi bendovi koji pokušavaju zvučati kao oni.
Ali za to već postoji ime.
Slayer.
Imajući na umu da su Jus Allah i Vinnie Paz duo u kojem je Vinnie musliman jasno je da je not giving a fuck bila premisa projekta i prije desetak godina – sada kad su bijesni i nemaju što izgubiti, nitko ne daje … manje jeba… no less fuck is… oni su Nick Nolte.

“Shit is fucked up”. (Offspring)

Violence Begets Violence ne može biti out više nego što jeste; bijela indie-ekipa sluša Taylor The Creatora (jesam li dobro napisao to sranje?) i Odd Future OMGFGGTY (jesam li dobro napisao to sranje?), crnci su praktično reversed-wiggeri (oznaka za tight jeans crnca u V izrezu i bijelim raybankama je u fazi postprodukcije; moj prijedlog indiegger je neslavno propao) i nitko sa imalo samopoštovanja ne želi znati što slušaju, iako se priča da postoji nešto što nazivaju “Drake”. Izdavanje ovakve hip hop ploče u ovom trenutku je poput dolaska u Starbucks s fudbalerkom i podvrnutim rukavima na majici kratkih rukava. Neki će se zapitati da li oni to ozbiljno, a većina će ignorirati. Istina –  Jedi Mind demographics je praktično nepostojeći: Muškarac, gangsta, militantni musliman iz Philadelphije ili Jerseyja, talijanskih korijena, sluša black metal.

“Mentalitet koji niko nima, rođen za smrt i život bez cilja”. (Žuvi, Hajduk Split)

Kupovina (skidanje s interneta) hip hop ploče (mp3-ca) je za bijelca poput odlaska u low rise pit po junk.  Dolazimo samo po z a j e b a n o  sranje jer loš shit imamo i pred zgradom. Drugim riječima – za butthurt bičanje o životu, rime za koje je potreban Merriam-Webster tab u browseru i uvrnuto sempliranje loše bjelačke muzike imamo… lošu bjelačku muziku.
I gdje je nestalo nasilje? Ne, Action Bronson i njegov toughest-mofo-in-a-special-ed-class horor bulšit se ne računaju. Hip hop pjesme koje ne mogu funkcionirati kao entrance song Nicku Diazu ne trebaju postojati. Ozbiljno. Prestanite pisati ta sranja.

Rap theme-pool koji je dosta dobro fukcionirao do sada:
– potpuno nepoštivanje ljudskog života
– ostalo (kurave, droga i disrespect nakon što je prva tema u potpunosti iscrpljena)
U ovom segmentu JMT briljiraju potpuno: suludo nasilje i mržnja. Neprijatelji su brojni: pederi, “svinjojedi”, katolici (ista stvar, ali isplati se ponoviti zbog količine lajni koja im je posvećena), #Occupy ekipa, MTV cribs rapperi, ostali zamišljeni dileri, svjedoci, slučajni prolaznici koji neće svjedočiti, cinkaroši… papa (očigledno). To je već nešto uz što se može raditi mrtvo dizanje!

Najblistaviji trenuci ovog albuma proizvod su lošeg workflowa između dva MC-ja, tema je načelno dogovorena, ali pristupi su potpuno različiti, često i suprotni. Najbolja pjesma na albumu, “Carnival of Souls”, ujedno je i najbolji primjer toga; nakon što Vinnie Paz završi svoj rant (“AK-s and grenades, matter fact I slay them with blades, They blatantly gays, faggots in berets in parades […] You face the brigade, I hate you and I pray you get AIDS […] I would bomb a nation for God, [I’m a suicide bomber) […] Y’all are swine-eaters, that’s abomination to God”), Jus Allah otvara svoj dio s “All I got is too much hate, not enough love…”. Da stvar bude potpuna pobjeda, različiti pristupi se spoje na refrenu, koji objašnjava duh ovog albuma: “Fuck all the story telling, I don’t like these phony fables/ You niggers sound like cable, fuck you and your fucking label.”

Ostatak albuma prolazi u prekrasnim referencama na borilačke sportove (“You don’t fight, you ducking fights, you Mayweather”), modificirano oružje (“We Islamic wars, we that godbody/ We the Russian AK, we the sawed shotty”) i još nasilja (“I punch you in the face for nothing, I just love the conflict”), uz anti-kršćanstvo (“Fuck a crucifix, I’ll use it just to stab a nun”), usputnu mizoginiju (“I keep a stupid bitch around me just to stash the gun”) i naravno – metal (“I’m Black Sabbath, you savages get a lashing tongue/ I’m black magic and ravenous, you a passive crumb”).  Nekome bi moglo smetati što autor ovih stihova nevjerovatno podsjeća na onog malog jadnika iz “Kralja Queensa” i sawed shotty bi ga vjerovatno izvalio na leđa, ali to ne bi trebalo biti važno. Nije se prigovaralo ni “Predator”-era Ice Cubeu što mu put nije baš bio popločan drive-by leševima, važna je namjera i egzekucija (pun intended).

“When I’m not shooting I get iron deficiency, And I don’t wanna have the guys look at me differently, I would rather have a gun than an epiphany…”

Me too, Vinnie.

Violence Begets Mindless Violence. There. Fixed that for ya. (GP)

4. Bon Iver – Bon Iver
[938 bodova / 12 glasova]
Čuo sam sve uvrede. Sprovodna muzika, depresivno zavijanje neoprane zabiti, makni taj smor mater ti…. Ne kuže. Ne kuže moć tih zvučnih valova koji u sebi nose daleka smrznuta prostranstva bescilja, tračke nade na kraju vijugavog puteljka kao i zavodljivu anonimnost velegrada. Negdje tamo, vani, daleko. U metrou. Na plaži. U gomili i osami, bilo mi je lijepo u Vernonovom snijegu. Puno glazbe dođe i prođe (kao dobitnici Oscara kojih se nitko više ne sjeća nakon par godina – “King’s Speech”?). Bon Iver ostaje. Zima je, proći će me, mislio sam, a onda je došlo ljeto. I nije me prošlo. Postao mi je to zvuk plaže, ljeta, kontra koja se samo trebala dogoditi. Paše. Paše uvijek. Često. I svuda. Moj. Privatan. Najbolji na slušalice. Volim ljude koji vole Bon Iver. Prepoznajemo se u gomili.

Novi album je sljedeći korak u razvoju, neuredniji, prištekan na struju, nova simfonija hipnotičke melankolije i bolji sa svakim slušanjem. Čak se i na “Beth/Rest” navikavam. (Zašto, ali zašto, tako nemaštovit naslov albuma?) Vernon je otkrio mainstream i mainstrem je otkrio njega. Da li je to dobra stvar, tek ćemo vidjeti. Nemoj, pliz, postat arogantni seronja. (LR)

3. Centro-matic – Candidate Waltz
[1114 bodova / 6 glasova]
Sve do prošle godine sam sustavno izbjegavao Willa Johnsona i njegove Centro-Matic. Razlog je banalan: uspio sam sebe uvjeriti da nemam vremena za još jedan katalog i njegove popratne projekte, a hrabrosti za popravni ispit jednostavno nisam imao. Previše gradiva. No, ignoriranje  je bilo uspješno sve dok nisam pao na najjeftiniju foru – slomio me hit! Zamislite, Centro-Matic nakon više od 15 godina karijere imaju hit za koji su snimili i spot. A ta “Only In My Double Mind” je toliko grandiozna i zarazna da bi vrlo vjerojatno mogla preživjeti više od pola godine svakodnevnog puštanja na jednom Otvorenom radiju. O da, tamo neki alt-country bend snimio je univerzalnu monumentalnu pjesmu za samopomoć: “Champion of quarantine! Quarantine your demons, friend. Respect ability, respect what is you.” Taj sam video pokrenuo samo kako bih se još jednom uvjerio da propuštam nešto važno, ali umjesto informativnog pregleda desila se pjesma godine (ajde ju napokon poslušajte). Ubrzo nakon toga počeo se dešavati i cijeli “Candidate Waltz” kojeg sam odmah sam sebi objasnio kao album kojega Wilco nisu snimili između najboljih “Summerteeth” i “Yankee Hotel Foxtrot”, na što je Gogo ponudio još zanimljiviji odgovor u svom detaljnom osvrtu. Nakon nekoliko slušanja bilo je jasno da su Will i njegova družina posebna priča. Ali to sam mogao i očekivati. Trebalo je samo žrtvovati nešto drugo i prilagoditi raspored. Za kaznu će mi se taj lik višestruko vraćati u budućnosti. Pazite samo ovo: za koji dan izlazi “New Multitudes”, album sličan sada već starom i kultnom projektu Mermaid Avenue u sklopu kojega su krajem devedesetih Billy Bragg i Wilco uglazbili neobjavljene pjesme Woodyja Guthriea. U ovom novom projektu čeka nas jedna totalno neočekivana kombinacija urbanih kauboja: Will Johnson, Jim James (My Morning Jacket), Jay Farrar (Son Volt) i Anders Parker (na njega ovom prilikom prvi put nalijećem). (DS)

2. James Blake – James Blake
[1215 bodova / 12 glasova]
James Blake je ležanje u oblacima natopljenima kloroformom, ali onim koji nikad ne omami do potpune besvijesti. Osjećam se ugodno i zapravo se nalazim korak do savršenstva, ali nešto nedostaje. Vječito me bode ta jedna kriva nota, ugodna pulsacija ali na potpuno krivom mjestu, i nije mi jasno zašto jer smo u teoriji apsolutno savršeno stvoreni jedno za drugo.

Vidjela sam ga i prije nego što mi je ikada progovorio, i znala sam da je to to. Gledao me sa stranica i-D-jevog exhibitionist issuea, čitala sam što priča o svojoj muzici, o Londonu, sjećanjima, dubstepu s kojim se prvi put susreo u FWD>>u. Obara me s nogu činjenicom da svira klavir od osme godine, ali kaže da voli i elektroniku. Savršeno, moja kombinacija. Brendel meets Burial u slowmotionu, tako mi mali James izgleda kao da bi mogao zvučati. Ne samo da ga želim, nego ga baš trebam. Još od Saltilla me nitko nije uzeo među dlanove i zgnječio u najnježnijem tonalnom ljubavnom zanosu, onom zbog kakvog plačeš od tuge i vrištiš od sreće istovremeno. James bi mogao biti taj. Nema veze što ne priča previše, bitno je da to što kaže bude moćno poentirano. Želim da mi slomi srce, tako ćemo se najduže voljeti.

I don’t know about my loving anymore, All that I know is, I’m falling… Blakeove pjesme podižu bijele vibrirajuće mramorne zidove u mojoj glavi, toliko nepregledne i glatke da se nemam za što uhvatiti dok potpuno prepuštena njegovom eksperimentu klizim niz njih iz jedne stvari u drugu. Iz “Unluck” u “The Wilhelm Scream” u “Lindisfarne II”. Tu malo zastanem, odmorim na boniverastoj livadi među žutim tratinčicama ispod plavog neba, i uskačem naglavačke u “Limit to Your Love”. Zavodi me pjevajući kako ništa nije trajno, uspijeva mi napola slomiti srce i taman kad počinjem misliti kako imamo nade, “To care like you” me vraća nazad u stvarnost u kojoj je ljubav plutajući označitelj a emocije uvijek potčinjene razumu. Sve bih to nekako i mogla preživjeti da se ne moram kroz “I Mind” i “Measurements” na -10 u pola 5 ujutro vraćati kući iz izlaska za koji mi u tom trenutku postaje jasno da je bio suvišan.

Nažalost, ne odgovara mi kad sam na biciklu i ne volim s njim izlaziti van, dinamike nam se u javnom prostoru nikako ne poklapaju. James i ja najbolje funkcioniramo kada smo solo kod mene doma, samo što sam postala štedljiva s vremenom pa ga sve manje trošim na one s kojima ne mislim ozbiljno. Zavele su me doduše njegova drskost, kreativnost i klasično glazbeno obrazovanje, i iako je još uvijek malo premlad da bismo bili ozbiljni, “Enough Thunder” me strpljivo čeka na hardu. Ili ja njega. A i Saltillu novi album izlazi u veljači, tako da će ova godina biti ok kako god da okrenem. (PB)  

1. Dječaci – Istina
[1461 bod / 9 glasova]
Obraćaju se generaciji stasaloj u vrijeme sanaderijanskog blagostanja, onoj koja sa diplomom može guzicu obrisat, a bez nje cemenat mišat. Onoj čija je budućnost propala kao tržište kapitala. Onoj koja je od malena zadojena suludom mržnjom i bolesnim nacionalizmom, onoj koja je na svojoj koži osjetila kolaps obrazovnog sustava.

Međutim, nismo se predali. Internet nam je prozor u svijet. Kultni sultani multija ga utiliziraju na najbolji mogući način i komuniciraju s nama, svojom militantnom i gnjevnom sljedbom, putem sajta, foruma, majspejsa, fejsbuka, tvitera, lastefema i tumblera. U nama se stvara taj infantilni osjećaj pripadnosti, poput onog navijačkog kojem se rado izrugujemo. Taj nam osjećaj prihvatljivim čini i dotad nezamislivo. Ponosni smo na svoje prijatelje, čak i ako vole mislit da nismo dio njih, i podršku im iskazujemo kupovinom albuma, gubljenjem glasa na rasprodanim koncertima i zajedničkim napadima na svakog neistomišljenika. Razumijemo i nešto starije, one kojima je rat ukrao mladost, ali našu himnu ne izvodi Laufer, nego Papi Batina. Ovo nije svijet za nas, iako smo pročitali jednu knjigu više nego Kerum. Junaci našeg doba su Lisbeth Salander i Vojko Vrućina. (MI)

(pisali: Goran Pećanac, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Petra Belc, Matej Ivušić)

Gorilini naj albumi 2011: #77-#51

Veljača 2, 2012

77. AraabMUZIK – Electronic Dream [165 bodova / 2 glasa]
76. Pips Chips & Videoclips – Poštar zvoni 2×2 [167 bodova / 1 glas]
75. Bill Calahan – Apocalypse [170 bodova / 2 glasa]
74. Death Grips – Exmilitary [171 bod / 3 glasa]
73. Planningtorock – W [175 bodova / 1 glas]
72. TBF – Pistaccio Metallic [175 bodova / 2 glasa]
71. V/A – Drive OST [175 bodova / 2 glasa]
70. The Horrible Crowes – Elsie [176 bodova / 3 glasa]
69. Nežni Dalibor – Normalan život [182 boda / 4 glasa]
68. Hindi Zahra – Handmade (deluxe edition) [188 bodova / 1 glas]
67. Josh T. Pearson – Last of the Country Gentlemen [190 bodova / 3 glasa]
66. Danny Brown – XXX [198 bodova / 2 glasa]
59. The Doppelgangaz – Lone Sharks / Emuul – The Drawing of the Line / John Maus – We Must Become the Pitiless Censors of Ourselves / Noah and the Whale – Last Night on Earth / Nothing’s Carved in Stone – Echo / Social Distortion – Hard Times and Nursery Rhymes / XAXAXA – Tango revolucioner [200 bodova / 1 glas]
58. The Rapture – In the Grace of Your Love [200 bodova / 2 glasa]
57. V/A – Chutney Rum Shop vol. 11 [206 bodova / 1 glas]
56. Low – C’mon [206 bodova / 4 glasa]
55. Rustie – Glass Swords [206 bodova / 5 glasova]
54. Jovanotti – Ora [220 bodova / 1 glas]
53. Girls – Father, Son, Holy Ghost [226 bodova / 4 glasa]
52. Frank Turner – England Keep My Bones [229 bodova / 5 glasova]
51. EMA – Past Life Martyred Saints [245 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2011: #10-#6

Veljača 2, 2012

10. tUnE-yArDs – w h o k i l l
[709 bodova / 9 glasova]
Ekstremno reduktivna povijest indieja by ja: kao reakcija na dominantne vrijednosti 80ih, indie je nehigijenska muzika koja slavi luzerštinu, indie se naziva ‘alternativom’ –> nakon “Neverminda” grunge postaje novi heavy metal, indie se lagano odriče rock-, hard-, hevi- i općenito bilo kakvih elemenata koji se mogu protumačiti kao “muževni”, indie iz ‘alternativa’ mijenja ime u, jednostavno, ‘indie’ –> uspon Belle & Sebastian, indie s ponosom nosi bedž higijenske muzike za tzv. “pičkice” –> ono što je nekad zauzimalo stranicu-dvije u Ritmu pod naslovom ‘Cosmic American Music’ sad zauzima cijelu glavnu struju pokreta, indie kuka: “Dotak’o sam dno kreativnog života!” –> Arcade Fire osvajaju grammyje i omiljeni su bend Zlatka Galla, indie kuži da je KRAJNJE vrijeme da promijeni taktiku –> ???? = upravo se piše novo veliko poglavlje, indie je sve manje utočište za one koji žale za klasičnim rockom a sve više ono što imho i treba biti, utočište za čudake i čudačku muziku (mislim, okej, nekome tko sluša samo Taio Cruza The National možda i jesu “čudačka mLOL GTFO) / tUnE-yArDs jE žEnA kOjA jAkO vOlI dRnDaTi I dErAtI sE i KoMpLiCiRaTi GdJe GoD sTiGnE // pjeva kao mladi Sting koji je nakon promjene spola krenuo istraživati svoju seksualnost /// masu cijenim što album otvara s “napornim” stvarima a one “pristupačnije” ostavlja za drugu polovicu albuma //// ali zapravo ništa tu nije nepristupačno, ima se melodija, ima se refrena, a ako vam ne smeta njen vokal + strukturalne digresije * ono kad zvuči kao da je netko odjednom bacio sve instrumente na pod * zabava = onda nije ni naporno, dapače. (TK)

9. Destroyer – Kaputt
[812 bodova / 12 glasova]
Problem sjajnih albuma koji izlete u optjecaj kalendarski rano je što te godine postanu mjerna jedinica za kvalitetu albuma, otprilike kao vaš penis pod tušem svlačionice, bilo to nakon pilatesa ili nogometa. I mjerite onda, mjerite, ali nijednom ne polazi za rukom biti većim od vašeg, pa u ljetnim mjesecima pomislite kako je godina baš loša. Jesen dođe i prođe, a vi ste i dalje pod utjecajem razarajuće suptilnosti i autoironije, koja se tako skladno pripila uz neukrotivu šibensku buru. Ukućani se čude i pitaju kad je to Chris Rea postao hipster, lake žene koje vam se ujutro ne daju iz kreveta kažu kako baš paše uz lijen, popodnevni snošaj, nominalno žestoki prijatelji bivaju razočarani mekoćom zvuka benda koji se usuđuje Destroyerom zvati, dok potajno odlaze na koncerte 30 Seconds to Mars i drkaju na Jareda Letoa (ili onog našeg glavonju). Kako i zašto? Pitajte Vatroslava. (MI)

8. Metronomy – The English Riviera
[859 bodova / 6 glasova]
Provezete li se samo jednom jednog lijepog dana duž rivijere i obalne magistrale u njenom srednjem i donjem dijelu, jedna stvar će vam zauvijek ostati u sjećanju – ogromna količina novogradnje. No to nisu hoteli, apartmanska naselja, vile na golf-terenima ili slični bauci kojima se plaše ljudi. To su kuće, vile torte, silni apartmani, čardaci ni na nebi ni na zemlji. Nedavno je pisalo kako je to kraj gdje je najmanje zaposlenih ljudi, a najviše se tamo gradi, stalno se gradi i gradi, uništava, zauzima, širi, trga priroda i ljepota toga mora za kojeg se jako trude reći kako je najbolje i najljepše, a zapravo, to more nije najljepše na svijetu, a nije čak ni najčišće. Osim mora, postoje i bolja vina – jeftinija, a toliko luđa i odvaljenija. Može se i kruh umakati u sto puta finija ulja i gostiti slasnijim sirom i slađim pršutom. Uslužnijih i poštenijih ljudi ima puno više svuda gdje god hoćeš, lijepih žena za popizdit koliko su lijepe, na tržnicama više svega svježijeg i zdravijeg, a i sve je povoljnije. O privatnom apartmanskom smještaju i hotelskom izboru smještaja i uslugama da ne govorimo. Ne može se odigrati ni partiju golfa. Kakvo glupo more. I ne znam je li to zaista tako jako teško ili je samo riječ o ignorantima i ljenčinama, ali konobari ne znaju svoj osnovni posao – napraviti mali espresso, doći obrijani i ne u trapericama, pogotovo neopranim i, naposlijetku, pustiti neku drugu muziku? (BM)

7. Kurt Vile – Smoke Ring for My Halo
[885 bodova / 6 glasova]
Kurt Vile je dečko duge hipijevske kose kojem su svi dopizdili pa se skriva u naručju svoje cure, on se ne bi mijenjao ali ne bi ni ostao isti, ne bi radio ali ne bi ni sjedio i mrštio se… podsjeća me na mene skroz. Premda ostavlja dojam smušenog i nonšalantnog frajera kojem je sve ravno, genijalnost ovog albuma uvjerava nas u suprotno. Naime, napravio je fantastičan gitarski album koji se od prve pjesme, prelijepe ljubavne balade «Baby’s Arms», s nevjerojatnom lakoćom i pitkošću uvlači pod kožu i tjera vas da ga slušate do iznemoglosti. Vile je vješto isprepleo gitaru s elektronikom koju je gurnuo u drugi plan, albumom pak prevladava nježan i tih gitarski rad koji u sebi nosi bujajuću energiju koja bi mogla eksplodirati svakog trenutka, ali Vile je kontrolira titrajući uvijek na rubu užitka. Svaka pjesma zvuči prokleto jednostavno ali, poslušate li pomnije, lako ćete uvidjeti da je svaka minuciozno razrađena do najsitnijeg detalja i uklopljena u savršenu melankoličnu cjelinu imenom «Smoke Ring For My Halo». (AP)

6. PJ Harvey – Let England Shake
[895 bodova / 8 glasova]
Pogonsko gorivo do sada najboljeg albuma Polly Jean su krv, jad i bijeda engleskog naroda te svih onih na koje se namjerila slavna kruna u svom višestoljetnom pohodu pohlepe.

Blato, rovovska stopala, miris smrti, juriši u sunce preko ničije zemlje i pijane tuče u pabovima su unutar ovog literarno-muzičkog djela pomiješani u neprekinutom vrtlogu povijesti, unutar kojega više nitko nije siguran što je uzrok a što posljedica ovog drugog.

Jedno je ipak sasvim izvjesno. PJ je istinska kraljica Engleske. (ŽK)

(pisali: Tonći Kožul, Matej Ivušić, Bojan Mandić, Ante Prtenjača, Željko Krešić)

Gorilini naj albumi 2011: #15-#11

Veljača 1, 2012

15. M83 – Hurry Up, We’re Dreaming
[576 bodova / 7 glasova]
Ponekad želim zagristi cijev, povući okidač i rascvjetati se, Kurt Kobejn stajl. Dijelom zbog toga što sam melodramatični pizdek kojeg mogućnost suicida zabavlja još od tinejdžerskih dana*, dijelom zbog toga što me moderna muzika ionako ubija. Triput prokleta retromanija proširila se svijetom poput kuge, infiltrirala se u sve pore društva i sada truje našu nejač iz dana u dan. O tempora, o mores i slična sranja.

* (previše sam gledao “My So-Called Life”, priznajem)

Nemojte me krivo shvatiti, i dalje uživam kao prase u novoj muzici, ali volio bih nešto češće čuti zvukove koji nisu iskopani iz kolekcije ploča naših predaka. Zamara me postmoderna, zamaraju me osvrti na prošlost, zamara me preživanje istrunulih lešina bez obzira o kojem se muzičkom pravcu radi. Zašto sam, zaboga, onda glasao za reakcionarni komad muzike poput „Hurry Up, We’re Dreaming“? Zašto sam glasao za Gonzalezovo nekrofilično izdrkavanje nad truplom osamdesetih?

Pod:
1.) zato jer sam malčice licemjer (koji mora prestati pisati jer svaki put otkrije neke stvari koje radije ne bi znao o sebi)
2.) zato jer mi je dobra pop pjesma još uvijek važnija od inovacije

Ovaj je album krcat sjajnim pop-pjesmama, zaraznim hitovima, melodijama mariniranim u gustoj otopini sinteva i ritam mašina koje mirišu na prošlost, ali nemaju vonj naftalina i plijesni; upravo suprotno; one odišu zaraznom svježinom. Kada ih slušam prestaje me biti briga što sam ih već čuo. Samo želim još i još i još. (HF)

14. Tom Waits – Bad as Me
[598 bodova / 5 glasova]
Našao sam se u gabili, napisati crticu o jednom albumu jednog autora. Ispalo je nemoguće, jer to nije samo jedan album, to je dugo kontinuirano voljenje. Još od trećeg srednje i naše emisije na lokalnoj radio-postaji. U subotu popodne. Četiri klinca puštena u eter, koji su tek počeli s glazbenom evolucijom, i onda se dogodio Tom. Dao mi ga je brat, kao što puno tih priča ide. “Frank’s Wild Years”. Jedan od tih albuma, znate na koje mislim, onih koje znamo napamet, onih uklesanih u nas u formativnom razdoblju, svaka nota i slovo sigurno spremljeni u neku memorijsku ladicu. Često smo puštali Waitsa, skoro svaku emisiju. Na čuđenje nadzornog tehničara, i pokojeg slušatelja tih subota na širem zagrebačkom području. Volim mu sve faze podjednako, frendovi su iz dalekih zemalja donosili orginalne CD-e – frend je dobio “Big Time” (danas ga imam na LP-ju), ja “Asylum Years” koji bi, da je kazeta, bio izlizan.

Tom – toliko se dobro i dugo znamo da smo na first-name basis – je bio i ostao glazbena činjenica, I kuriozitet. Ne samo da je još živ i da još snima, već i evoluira. Promišlja što radi, nadograđuje, raste … Tako je nakon šest godina odlučio izbaciti novi materijal. Zadnjih par ploča nisu TOLIKO oduševile (ali ipak je to Tom, nemre on zajebat), a za ovu novu sam baš imao neki dobar filing, ma bit će nešto, mega-tajnim-načinom sam došao do linka i među prvima poslušao novi materijal. Dobro je to, dobro, već na prvo uho bilo. Nikoga ja neću nagovorit da posluša ovaj album, koji je natprosječno dobar za Tomov opus, samo sam htio istaknuti kako je to umjetnik koji je meni puno dao, a možda i vama. Znate koji ste. (LR)

13. Beirut – The Rip Tide
[635 bodova / 9 glasova]
Ja sam veliki fan glazbenika koji pišući riječi pjesama pokušavaju prenijeti verbalnu, razumljivu poruku, i zapravo smatram gadljivim pederlukom isfuravanje na veliku umjetnost koje se očituje u korištenju jezika samo kao akustičkog materijala… Ali, čini se, svako pravilo ima iznimku. U 2011 pojavio se Beirutov «The Rip Tide». Iako nisam Condonov obožavatelj, a još manje poklonik trubačke orkestracije i ispraznog poigravanja verbalizmima – ovaj me predivni album očarao. Živopisan, vrludav, bogat zvučnim slikama poput kornukopije od prve do posljednje pjesme vodi u svijet šarena života, dalekih mora, gusarskih avantura. Svaka naredna pjesma organski izrasta iz prethodne, iznenađujući i sljubljujući skladom. Istovremeno intrigantno egzotičan i uljuljkujuće predvidljiv, rastvara se pred slušateljem poput lotosova cijeta, britak, opojan, obgrljujuće snažan, baš poput protu-plime kojom je imenovan. (DF)

12. Britney Spears – Femme Fatale
[637 bodova / 2 glasa]
“Hold It Against Me” je pjesma koja je redom stavljala kvačice kraj svega što se očekuje od povratničkog singla Britney – bombastični refren s harmonijama koje bacaju na formativne singlove pod palicom Maxa Martina, middle eight sa super-trendi produkcijom (dubstep, naravno), žvakanje strateški odabranih riječi (hazy kao HEJZAEEEJJJJJ) – vrišteći bez imalo šarma: «Eeeej ljudi, vratila se Britney kakvu znate i volite, jeste sretni, jelda da ste sretni, ajmo ruke u zrak, ho-ruk». No koliko god bilo apsurdno stavljati u istu rečenicu riječi ‘Britney’ i ‘organsko’, ostatak albuma ipak, hvala nebesima, jest poručio isto to ali na jedan organskiji, manje isforsiran, i definitivno neusporedivo više zadovoljavajući način: Max Martin na ostalim pjesmama ne pokušava vratiti kazaljke unatrag nego radi ono što i inače danas radi s Dr. Lukeom, rokerski nabrijan bubblegum-dance kakav Britney pristaje ko Bog, a dubstep nije više nasilu naboden modni dodatak već se temeljito prožima s pjesmama, štoviše na dosta inovativne načine («Inside Out» je valjda prva dubstep power-balada ikad, a «Seal It With a Kiss» nudi ženstvenu varijantu brostepovskog miksa hormonalnog i infantilnog, bivajući tako istovremeno i više seksi i više pozitivno creepy). A tu su i Bloodshy & Avant! S trancerskom bajkom «Trip to Your Heart» i totalno opičenom «How I Roll»! «Femme Fatale» nema onaj mračni sleaze «Blackouta», ali to nadoknađuje s još više još boljih pjesama: ne znam kad se zadnji put jedan pop-album uspio toliko približio all killer/no filler-idealu, a kad još i maknem «Hold It Against Me» i «Drop Dead Beautiful», te zamijenim «Big Fat Bass» s bonusom «Up n’ Down» (OMG Britney + «Good Life»!!!) – dobijem nešto što bi bilo čak i sasvim dostojno titule najboljeg albuma, ono, ikada. (TK)

11. Shabazz Palaces – Black Up
[666 bodova / 4 glasa]
Otvorite škrinju i krenite s kopanjem. Kopajte satima, danima, tjednima, godinama. Kopajte, izazivam vas. Znam da nigdje nećete naći nešto slično „Black Upu“. Najorginalnija hip hop ploča od prvog albuma cLOUDDEAD-a  stvorena je u vakuumu, lišena utjecaja i oslobođena prošlosti, presuptilna da bi predvodila revoluciju, presložena da bi jurišala na vrhove top-lista. Njen utjecaj na kulturu 21. stoljeća ostat će ništavan i mizeran, a jedino što će je spasiti zaborava je eventualni kultni status kojeg bi jednog dana mogla imati. No to nije razlog za žaljenje, bar ne za mene. „Black Up“ možda neće ostaviti trag u povijesti pop-glazbe, ali ga zato ostavlja u meni, a to je naposlijetku jedino bitno. (HF)

(pisali: Hrvoje Frančeski, Luka Rukavina, Derza Fanistori, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2011: #106-#78

Veljača 1, 2012

106. Little Dragon – Ritual Union / Mastodon – The Hunter [100 bodova / 2 glasa]
105. Hassaan Mackey & Apollo Brown – Daily Bread [103 boda / 1 glas]
104. Danger Mouse & Daniele Luppi – Rome [105 bodova / 2 glasa]
103. Toro Y Moi – Underneath the Pine [108 bodova / 2 glasa]
102. Night Birds – The Other Side of Darkness [110 bodova / 1 glas]
101. Holy Ghost! – Holy Ghost! [110 bodova / 2 glasa]
99. …And You Will Know Us By the Trail of Dead – Tao of the Dead / Florence + the Machine – Ceremonials [115 bodova / 1 glas]
98. The Republic of Wolves – The Cartographer [120 bodova / 1 glas]
97. Active Child – You Are All I See [120 bodova / 2 glasa]
94. David Lynch – Crazy Clown Time / The Dø – Both Ways Open Jaws / Luke Haines – 9 1/2 Psychedelic Meditations on British Wrestling of the 1970s & Early ’80s [120 bodova / 2 glasa]
93. Toxic Holocaust – Conjure and Command [130 bodova / 1 glas]
92. Feist – Metals [130 bodova / 2 glasa]
91. Wilco – The Whole Love [136 bodova / 3 glasa]
90. Beastie Boys – Hot Sauce Committee Part Two [136 bodova / 3 glasa]
89. Common – The Dreamer/The Believer [140 bodova / 1 glas]
88. Drake – Take Care [141 bod / 2 glasa]
87. Fucked Up – David Comes to Life [148 bodova / 3 glasa]
86. Ryan Adams – Ashes & Fire [149 bodova / 2 glasa]
84. Arctic Monkeys – Suck It and See / Steven Wilson – Grace for Drowning [150 bodova / 1 glas]
82. East Rodeo – Morning Cluster / The Rural Alberta Advantage – Departing [150 bodova / 2 glasa]
81. Wugazi – 13 Chambers [151 bod / 2 glasa]
80. Black Lips – Arabia Mountain [152 boda / 2 glasa]
79. Raphael Saadiq – Stone Rollin’ [153 boda / 2 glasa]
78. Little Lisa Dixie – Little Lisa Dixie [160 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2011: #20-#16

Siječanj 31, 2012

20. Mogwai – Hardcore Will Never Die, But You Will
[524 boda / 4 glasa]
Prije svega, problem je što se recenzije post-rock bendova ne mogu započeti britkim citatom kojim će se čitatelj uljuljati u tekst.

Prednost su note. Možda bi mogli prilagodit poznatu izreku i reći: “Koliko teksta, toliko manje muzike.”

U korpusu društvenih tekstova, glazba je vjerojatno najapstraktnija. Postoji razlog zašto gotovo svaki drugi glazbeni kritičar/bloger na vrh svoje godišnje glazbene top liste vješa vječni klišej ‘ovo nije pokušaj objektivnog rangiranja već osobna lista najdražih albuma protekle godine.’ Glazba je subjektivna. Pitajte srednjoškolce u majicama na Iced Earth. Upravo zato ne bi trebalo čuditi zašto je toliko bendova, labavo okupljenih oko glazbenog označitelja ‘post-rock’, uspjelo tako uspješno stvoriti vlastiti autorski izričaj unutar (na prvi pogled) uskih žanrovskih odrednica. Post-rock voli apstrakcije. Mi volimo graditi vlastite glazbene oaze iz njih. Enter, Mogwai.

Škotski giganti su se odavno proširili s instrumentalnih temelja žanra koje su udarili s kanadskim legendama Godspeed You! Black Emperor. Snimili su soundtrack za “The Fountain” s Clintom Mansellom, iskušali se u troakordnim baladama, kao i s korištenjem vokala. S “Hardcore Will Never Die, But You Will” su pronašli i vlastiti smisao za humor.

Dok će vas par sati vrtnje novih uradaka And So I Watch You from Afar, Maybeshewill ili Explosions in the Sky uz sav svoj tornado osjećaja neminovno dovesti i do asocijacija: ‘pretencioznost’, ‘depresija’, pa i zanimljive korelacije između ‘patološka’ i ‘ozbiljnost’…  “Hardcore Will Never Die, But You Will” će vas nasmijati. Prije svega, “Hardcore…” je album gdje Mogwai prestaju sami sebe shvaćati preozbiljno. I k vragu, u buri kao smrt ozbiljnih post-rokera, to je iznenađujuće svjež osjećaj plovidbe na mirnom moru. “White Noise” je jedna od najjednostavnijih pjesama s kojima su Mogwai otvorili album, gotovo anemično mirna sa svojim bezbolnim prijelazima dur-mol, dur-mol, dok je “You’re Lionel Ritchie” nastala nakon susreta na aeorodromu a glavnim likom pjesme. Nakon godina distorzirane potrage za vječito novim zvukom, Mogwai se opustio.

Istovremeno, naravno, kompozicije se mijenjaju. Elektronički elementi su korišteni mnogo konzistentnije, rifovi teku prirodnije (“Rano Pano”!) a vokalne harmonije, makar ne dominiraju, ponovno igraju veliku ulogu. Htjeli-ne htjeli, ovo je Mogwai koji se ne boji mijenjati cipele, makar iz opuštene smirenosti škotskih kauča.

Jer, nakon svega, svi ćemo mi umrijeti jednog dana. Ali kvalitetna glazba neće nikada. (LK)

19. SBTRKT – SBRTKT
[536 bodova / 4 glasa]
Ako nekog zanimaju bio-bibliografski podaci, evo ih. Čovjek iza maske i kratice SBTRKT (“subtract”), Aaron Jerome, nekad je uglavnom remiksirao tuđe stvari i DJ-irao u istočno-londonskom klubu Plastic People, a danas je producent kojeg bije glas da bi mogao postati Timbaland ovog desetljeća. Za etiketu Young Turks izdao je svoj prvi, istoimeni LP s 11 energičnih, plesnih pjesama sinkopiranih ritmova koje se zvukovno naslanjaju na R&B, Chicago house, 2step, UK funky, bass, nu-jazz – u svakom slučaju nekakav eksperimentalni elektronički soul – ali, kao fini kontrapunkt, uglavnom govore o srcobolji.

A sad ono što je meni super u vezi njega i njegovog prvijenca. Osim što je napravio poprilično stajliš pop avangardnu ploču, Jerome je obavio egzemplarni producentski posao okupivši briljantnu postavu gostujućih vokalista, čime je svojim pjesmama osigurao da vokalno zvuče svježe i raznoliko, ali i gurnuo u prvi plan pjevače koji bi inače možda, nezasluženo, ostali nepoznati široj javnosti. Roses Gabor rastura na retro-funky numeri “Pharoahs”, a Jessie Ware na svemirskoj “Sanctuary” i “Right Thing To Do”. U mladom producentu i pjevaču Samphi pronašao je idealnog suradnika, kako za pisanje pjesama, tako za live nastupe (koji su sve samo ne klasični DJ-setovi), a Samphin rubno plačljiv, isprekidan, a opet prilično mesnat vokal obilježava čak sedam pjesama s albuma, uključujući i najdojmljivije srcedrapajuću, perkusivnu “Never, Never” (koja ima prekrasno puno cowbella, i preneseno i u SNL smislu.) No najdraže mi je što je napravio stvarčinu “Wildfire” s Yukimi Nagano iz švedskog benda Little Dragon. Yukimi ima trenutno najseksipilniji glas na planeti, a i samom je pojavom najseksipilnija (nepoznata) pjevačica danas. Kad na početku pjesme ispusti onaj senzualni oooh-oooh, a par sekundi kasnije uslijedi onaj debeli kolebljivi bas, ja ne mogu a da istog trena ne ustanem i počnem plesati. Obožavam tu stvar, i obožavam Yukimi. (LB)

18. General Woo – Verbalni delikt
[537 bodova / 5 glasova]
Jednom prilikom dok sam studirao poljoprivredu razgovarao sam s kolegom koji ima obiteljsko gospodarstvo, i tako smo se dotakli domaće kobasice. Za mene nije domaća kobasica ako je svinja uvezena i ako ju ne hranimo pravilno, svi ubacuju dodatke prehrani. Na šta se on malo naljutio ali kaže još uvijek je bolja od one iz trgovine. Drugi put razgovaram s čovjekom koji oće kupit istu tu kobasicu govoreći kako je domaće najbolje, al kad sam mu počeo pričat kako ih danas uzgajaju on popizdio. “Jebu me politika, šef, žena, djeca stalno nešto zanovijetaju, i sad još i ti mi usereš jedino u čemu uživam.”

Trenutno najbolji boksač je Floyd Mayweather Jr, brzina i tehnika na djelu, u zadnje vrijeme sve rjeđe nastupa jer ne želi se borit protiv bilo koga, traži samo najjače borce, pokida ih, a mi čekamo kad će opet nastupit jer znaš da ćeš guštat u predstavi. Neki ljudi ne vole angažirane albume, al General Woo je snimio odličan album.

U cijeloj Slavoniji i Baranji imamo samo dva kina, jedno kazalište i par vrhunskih producenata koje je General Woo okupio na ovom albumu, i šta da kažem više osim da se još uvijek moze naći dobra domaća rakija, pravi domaći pekmez, i odličan domaći album. (ID)

17. Stephen Malkmus and the Jicks – Mirror Traffic
[549 bodova / 4 glasa]
Malkmusa sam počeo slušati zbog jedne ženske koja mi se jako sviđala a obožavala je Pavement, i kad sam joj to priznao pitala me da li ću ih prestati slušati ako se iz nekog razloga posvađamo i ona mi se ogadi, pitanje u stilu Freuda. Zanimljivo je da sam poslije prvog albuma s Jicksima prestao pratiti nove radove gospodina Malkmusa, možda zato jer ženska koju sam volio prestala pratiti novu glazbu a i prestali smo se viđati. Sva se umjetnost temelji na slikama, tako slušajući “Mirror Traffic” kroz glavu prođe bezbroj prekrasnih slika, svaki njen pogled, svaki osmijeh sa svakom novom pjesmom nova premijera. Nakon toliko vremena ne znam da li bih je prepoznao, dosta toga se promijenilo, ali Stephen Malkmus mi je i dalje ostao drag. (ID)

16. Seven That Spells – The Death and Resurrection of Krautrock: AUM
[550 bodova / 3 glasa]
Seven That Spells imaju najbolji merch table u Hrvata, a najbolje što se na njemu može kupiti je album „The Death And Resurrection Of Krautrock: AUM“. U duhu naslova stvari „Rock ist Krieg“, Seveni su s izraženijim elementom krautrocka postali discipliranijim i učinkovitijim jurišnicima na fronti rock ‘n’ rolla bliže ili dalje budućnosti. Izbacivanjem saksofona iz arsenala prijašnjih albuma, vraćaju se u najrokerskiji format – onaj power-trija. S najboljim materijalom, izvedbom, nastupom i energijom dosad, nastavljaju svoj misionarski pohod širenja rock ‘n’ roll pravovjerja uvjerljivije nego ikad. (DR)

(pisali: Luka Kostić, Lana Brčić, Ivan Debelić, Davor Rončević)

Gorilini naj albumi 2011: #25-#21

Siječanj 30, 2012

25. Radiohead – The King of Limbs
[478 bodova / 6 glasova]
“King of Limbs” nije najbolji album ikad, niti najbolji album Radioheada (obje titule pripadaju najprekrasnijem od svih prekrasnih albuma – “In Rainbows”), ali je svejedno divan album ispunjen nježnošću. Naizgled hladan, ali dok slušate u pojedinim trenucima kao da vam netko žaračem prolazi kroz tijelo. Selwayevi bubnjevi poput nepravilnih otkucaja srca i elektronički loopovi a la Four Tet, skupa s Yorkeovim gotovo sablasnim glasom, daju ovom albumu očaravajuću creepy notu. U jednom trenutku ste sami samcati lansirani u kozmos među zvijezde i plutate tamo pažljivo osluškujući; u drugom ste pak trenutku u noći izgubljeni u šumi oživljenih stabala, okruženi imaginarnim duhovima kojima je Thom Yorke posudio svoj predivni falset. Strahovito lijepo. Od otvarajuće „Bloom“ koja u startu zarobi lijepim klavirskim akordima, do perfektnog zatvaranja sa „Separator“ koja zapravo ostavlja vrata ove bajke otvorenima, “King of Limbs” je elektro-akustična baza iz budućnosti s tisuću sitnih detalja i nijansi na svakoj traci. Ako poželite biti dijelom mračne ali prelijepe bajke u kojoj je na prijestolju „Kralj Udova“, ovo vam je karta, pa makar i na samo 37 minuta. (AP)

24. Foster the People – Torches
[495 bodova / 3 glasa]
Ovo je prvi album ovog divnog mladog benda koji je poput mlađeg i manje ljigavog brata Maroon 5. Pjevač često ima golemi herpes na čvaljama, što znači da su popularni i da ih mladi jako vole. Ovom prilikom se samo želim zahvaliti čitatelju Gorile Jurici Pushtouchu koji je “Pumped Up Kicks” stavio na svoju ljetnu kompilaciju još prije dvije godine, čime mi je priuštio rekordno dugo čekanje na nečiji album! Al isplatilo se 🙂 (BB)

=22. Charles Bradley – No Time for Dreaming
[500 bodova / 1 glas]
Na stranu svi hitovi i sjajne pjesme koje će se u eteru zadržati godinama, na stranu holivudska priča o čovjeku kojem je trebalo praktično 40 godina da snimi svoj prvi album koji je instant remek-djelo, na stranu nevjerojatan The Menahan Street Band u čijim rukama instrumenti progovoraju nekim magičnim jezikom, na stranu svi traktati koji su vas željeli uvjeriti da je Charles Bradley do sada neotkriveno soul božanstvo: cijela snaga ovog albuma, sve emocije, mogu se smjestiti u svega par sekundi koliko traje onaj krik u pjesmi “Heartaches and Pain”, u trenutku kada se Charles prisjeti osjećaja kojeg je imao kada je shvatio da mu je brat poginuo. (EF)

=22. The Mountain Goats – All Eternals Deck
[500 bodova / 1 glas]
Fanovi su čudne biljke. Istovremeno voljni bez kriterija prihvatiti i obožavati ono što predmet obožavanja objavi, ali i spremni secirati djelo do najsitnijih pojedinosti, pomalo uvrijeđeni što sve ne zvuči onako kako su oni mislili da treba.

Ja sam fan Mountain Goats i vjerujem da sam ljudima s time postao već malo dosadan. Kada se broj kolutajućih pari očiju koji sam u životu vidio nakon što bih spomenuo možda-ne-najbolji-bend-na-svijetu-ali-sigurno-jedan-od-najboljih-pet popeo do nezavidne pedesetice (okej, pričam otprilike, nisam baš toliki manijak da zaista brojim ljude kojima se nije dalo slušati moje hvalospjeve Kozama), prestao sam propovijedati. Tu i tamo nekome napravim kompilaciju najboljih pjesama, ali bez previše volje, tek tako.

Svaki novi album dočekujem s nestrpljenjem i strepnjom, i svaki se puta ispostavi da za ovo potonje nije bilo razloga. Kada prođu prva, testna slušanja i kada se sva ta glazba, sav taj talent za slaganje riječi i ta gotovo neprobavljiva gomila opterećujućih emocija počnu raslojavati u mojim ušima, i kada te pjesme postanu neodvojivi dio mene, onako kako i treba biti s pravim pjesmama – opet poželim krenuti u svoju misiju, ali odustanem jer što ja znam koji problem imaju svi ti ljudi da im se nešto ovako, jebiga, jednostavno lijepo, ne sviđa ili ne da slušati.

Na stranu pomno razrađeni albumi-koncepti, na stranu fasciniranost metalom, na stranu rani, umobolni i neslušljivi lo-fi radovi; na stranu štreberski imidž, načitanost, senzibilnost, proživljavanje vlastitih pjesama koje na momente nalikuje na egzorcističku seansu, biblijske reference i još stotina i tisuća ponekada međusobno kontradiktornih činjenica koje opisuju Johna Darniellea; zaboravite sve to, i samo poslušajte glazbu. Poslušajte „High Hawk Season“ i pokušajte se sjetiti je li ikada klapa (da, klapa!) zvučala tako dobro, poslušajte „For Charles Bronson“ i pokušajte je ne poslušati opet, odmah kada završi. Ili probajte s rastrzanom i živčanom „Prowl Great Cain“, zloguke i ljepljive melodije koja će vas u istoj mjeri rastrojiti i ponovno sastaviti. Prepustite se nježnoj, uznemirujućoj i jednostavno predivnoj „Outer Scorpion Squadron“ nakon koje ćete se pitati kako vam je ovakav bend promicao toliko dugo, a suza će suzu stizati, i ponovno ćete shvatiti da ste ipak ljudsko biće iako ste to negdje putem možda zaboravili. Ili, na koncu, krenite od početka pa neka vas „Damn These Vampires“ uvuče u svijet sisača krvi, neka vas uvuče u priču koja nije doslovna, ali je istinita.

Bitno je slušati Mountain Goats. Ne dajte da vas ovaj tekstić uvjeri u suprotno. (AŠ)

21. Friendly Fires – Pala
[520 bodova / 3 glasa]
Ovaj album ima dos’ dobre melodije, i bubnjeva ima svakakvih, i poneku gitaru, bas, a i pjevač dosta pjeva, o nekakvim stvarima koje valjda njega zanimaju, ne vjerujem da su preduboke, iako ima ta jedna o tome kako osjeća tugu jer nije rejvao devedes’prve, e pa žao mi je micko. I ima još nekakvih pjesama, zapravo dosta njih, cijeli album, tak da mi s obzirom na to da zadovoljava te neke bitne parametre u muzici i sviranju nije jasno zašto je tako spušio na godišnjim listama. (BB)

(pisali: Ante Prtenjača, Bilanda Ban, Emir Fulurija, Andrija Škare)

Gorilini naj albumi 2011: #142-#108

Siječanj 30, 2012

142. Lady Gaga – Born This Way [65 bodova / 2 glasa]
141. Amy Winehouse – Lioness: Hidden Treasures [66 bodova / 1 glas]
140. Gillian Welch – The Harrow & the Harvest [67 bodova / 1 glas]
139. Elbow – Build a Rocket Boys! [68 bodova / 1 glas]
135. Clap Your Hands Say Yeah – Hysterical / Cut Copy – Zonoscope / East River Pipe – We Live in Rented Rooms / I Cani – Il sorprendente album d’esordio dei cani [70 bodova / 1 glas]
133. Bumpy Knuckles & Statik Selektah – Lyrical Workout / Okkervil River – I Am Very Far [72 boda / 1 glas]
132. Booze & Glory – Trouble Free [75 bodova / 1 glas]
131. My Morning Jacket – Circuital [75 bodova / 2 glasa]
130. Beyonce – 4 [76 bodova / 2 glasa]
129. Youth Lagoon – The Year of Hibernation [80 bodova / 1 glas]
128. Nicolas Jaar – Space Is Only Noise [80 bodova / 2 glasa]
127. Battles – Gloss Drop [84 boda / 4 glasa]
126. Ricardo Villalobos & Max Loderbauer – Re: ECM [87 bodova / 1 glas]
125. Wye Oak – Civilian [88 bodova / 1 glas]
108. Acid House Kings – Music Sounds Better with You / Big K.R.I.T. – Return of 4Eva / Bright Eyes – The People’s Key / Earth – Angels of Darkness, Demons of Light 1 / Fishboy – Classic Creeps / Handsome Furs – Sound Kapital / Hugh Laurie – Let Them Talk / LITE – For All the Innocence / Pasi – Reci mi da li te boli / Prti Bee Gee – Bez šećera / Rebirth Brass Band – Rebirth of New Orleans / Russian Circles – Empros / This Will Destroy You – Tunnel Blanket / Tyler the Creator – Goblin / V/A – The Lost Notebooks of Hank Williams / Wu Lyf – Go Tell Fire to the Mountain / Yuksek – Living on the Edge of Time [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2011: #30-#26

Siječanj 29, 2012

30. Frank Ocean – Nostalgia, Ultra
[404 boda / 4 glasa]
Hajp oko Odd Future kolektiva je toliko penetrirao mainstream da smatram viškom o njima uopće razglabati – uostalom, logičnije je da se njima pozabavi tko god bude pisao o Tylerovom “Goblinu” koji je vjerojatno negdje na listi (LOL – op. ur), a Frank Ocean je sa svojim zvukom ionako više endem u toj ekipi. Koliko god mi Tylerova estetika i abrazivnost prirodno možda više leže, “Nostalgia/Ultra” je puno puno bolji album a Ocean zreliji autor. Kad mu je dosadilo čekati da se Def Jam (za koji je potpisao) konačno trgne, Frank je ovaj mikstejp izbacio kao besplatan digitalan download, što je za konačan rezultat vjerojatno bila i dobra stvar – dobili smo nekonvencionalan i eksperimentalan R&B-album sa velikim potencijalom za crossover i bez kompromisa, što možda ne bi bio slučaj da se sve odigralo pod nadzorom labela. Mračna i na momente čak psihodelična produkcija, zanimljivo korištenje predložaka (semplovi Radioheada, Coldplaya, MGMT, pa čak i Eaglesa!) te naravno odličan vokal čine ovaj konceptualni album/mikstejp kohezivnim i snažnim djelom koje je takav zvuk otvorilo mnogima koji uopće ne smatraju da imaju ikakav senzibilitet za (moderni) R&B – što je Frankov najveći uspjeh. “It’s smooth-ass music about bitches, relationships and being a rich young nigga… But in a swagged out way”, rekoše OFWGKTA, i bili su apsolutno u pravu. (DR)


29. St. Vincent – Strange Mercy
[416 bodova / 2 glasa]
Na prvi pogled, ona je fina, dobro odgojena djevojka iz susjedstva koja nedjeljom ide na misu, čita Julijanu Matanović i radi kao učiteljica u nekom Jastrebarskom, Našicama ili Kaštel Smežurcu; crveni se od neugode kad se lokalni džiberi okreću za njom, a jedini su joj poroci prekomjerno uživanje u čokoladi i povremeno šalica-dvije čaja s rumom, poslije čega satima hihoće kao šiparica. Na prvi pogled. Zagledate li se samo malo dulje u te preduboke, prevelike oči, naslutit ćete nešto misteriozno i veoma uznemirujuće. Takva je i glazba. Isprva decentna, zadivljujuća i zanatski savršena toliko da biste je poželjeli pustiti za prvi ples na vlastitoj svadbi (been there, done that…), ali odmah potom anđeoski vokal, orkestracije i klavir prekriju hrapavo distorzirane gitare, nasumični ispadi electro-jazza i zloslutno rudimentarni ritmovi. “Strange Mercy” je glazbeni ekvivalent lagane šetnje osunčanom livadom u bijeloj haljini i s cvijećem u kosi, tijekom koje se pojavljuju flashbackovi bosonogog noćnog bježanja blatnjavim šumskim puteljcima. Kad Annie Clark uzme kuhinjski nož u ruke, ne znate je li to zato da vas posluži svježe ispečenim kolačima ili da vas njime probode, gledajući vas u oči istim bezizražajnim smiješkom. Kad se St. Vincent primi gitare, ne možete biti sigurni hoće li vam nježno odsvirati i otpjevati nešto od Joan Baez ili će je pred vama zaklati u obradi Big Blackova “Kerosenea”. Zapravo ništa o njoj ne znate, osim da vas podsjeća na nekoga od Drugih – možda na nekoga za kim bi patio Benjamin Linus. (AH)

28. The Weeknd – House of Balloons
[420 bodova / 7 glasova]
The Weeknd pjeva o onome što mnogi mladi ljudi svakodnevno proživljavaju. Duvanje, drogiranje, nesputano jebanje, jebanje na drogama i kratkotrajne ljubavi, veze i odnosi. No njegovo pjevanje o drogama nije poput drugih pjevača koji često samo koketiraju s pojmovima i situacijama te govore o drogama i njihovom utjecaju, ali više kao neko prepričavanje što su čuli od drugih i kao slavljenje, i vrlo rijetko kažu da se doista i drogiraju. The Weeknd eksplicitno govori o tome kako duva, uzima ekstazije i kodein, šmrče koku, poručuje curama kako će im ovo biti nezaboravno jebanje ako prije uzmu ekstazi. I kao rijetko tko uopće, govori i o posljedicama takvog načina života – ispraznosti, mučnini, riganju, površnosti i prolaznosti osjećaja, iz čega i proizlazi sirovost njegovih pjesama te lako i brzo poistovjećivanje ekipe s Weekndovim pričama.

Što je sasvim u redu, normalno i produktivno jer je sve stvar izbora, isto kao što Weeknd – točnije njegovi producenti Doc McKinney, Ilangelo i Zodiac – ubiru glazbena rješenja koja se nalaze svuda unaokolo, bilo da se radi o sampliranju ili o rađenju novih beatova koji su kao da smo smo ih već negdje čuli, ali ne znamo jesmo li zaista. Dominantna glazbena podloga svakodnevnice ne dolazi iz slušalica na iPodu, već iz kafića, dućana, whatever, te – slabije ili jače, kako kod koga – ostavlja zapise negdje u glavi. Kad uđete u dućan, teško da ćete izaći van ako unutra svira glazba koja vam ne odgovara, no neke pjesme ćete čuti samo na takvim mjestima i ostat će negdje u glavi. «House of Balloons» je album upravo takav – satkan od stotina sitnih digitalnih djelića glazbe koju smo već negdje čuli – R. Kelly, Toni Braxton, Aaliyah, Milli Vanilli, Siouxsie and The Banshees, Beach House, The-Dream, Drake, Missy Elliott, Enigma.

No, nešto drugo je najbolja stvar kod The Weeknda. Iako se diskutiralo da je besplatan download «House of Balloons» marketinška fora za privlačenje pažnje, The Weeknd je nastavio dalje, još žešće s jebanjem i drogiranjem, s mixtapeovima/albumima «Thursday» i «Echoes of Silence» koji su također besplatni i ne možete ih kupiti, niti uopće postoji CD od The Weeknda, ali svejedno tvore jednu od najboljih trilogija u povijesti glazbe i to sasvim suprotno svim shemama funkcioniranja glazbene industrije, kao i imidžu suvremene R&B-glazbe kao lake glazbe za glupane i brzu zaradu novca… A za razliku od tzv. pravovjernih izvođača s rockerskim pedigreom koje medijska kultura današnjice, posebice naša domaća, često stavlja na pijedestal boraca za pravu stvar, protiv lakih nota, a samim tim i za bolje, kulturnije i naprednije društvo – ipak je samo jedan R&B crew iz Toronta odlučio kako će nastaviti svoja remek-djela besplatno dijeliti s ekipom. Nalaze se na internetu, čekaju da ih se skine i konzumira. (BM)

27. Balam Acab – Wander / Wonder
[423 boda / 2 glasa]
Balam Acab je dvadesetogodošnji pensilvanijanac Alec Koone koji radi toplu pastoralnu elektroniku, a na stranici na facebooku kao svoj žanr navodi jednostavno – “healing”! Od ljudi koji su sudjelovali u Gorilinim izborima dosad, pobornici njegovog izričaja su: Mirza, Biškup, Velimir. (TK)

26. Desertshore – Drawing of Threes
[450 bodova / 2 glasa]
Podmukla i varljiva, melankolija ne odgrize ostavljajući posljedičnu bol nego sistematski rastače do neprepoznatljivosti, a u nju umočeno više se nikada ne može otarasiti njezina zavodljivog fluida. Marka Kozeleka melankolija slijedi gdje god se zaputio, a nakon svih dosadašnjih pjesama Red House Painters i Sun Kil Moon već je jasno da ni on baš pretjerano od nje ne bježi. Istodobno, ne klanja joj se kao totemu koji ga ukotvljava i definira, kao što to rade mnogi praktikanti tužne pjesme; on se ne ustručava krenuti dalje, samo što ga prošlost uporno prati, osjećajući se ugodno među žicama njegovih gitara i titrajima njegovih milujućih glasnica. Na ovome albumu – drugome po redu grupe Desertshore, čiji osnivački dvojac čine Markov kolega iz Red House Painters, Phil Carney, i pijanist Chris Connolly – prostor za ljenčarenje nalazi se pod nešto debljim žicama (Mark ovdje svira bas), ali u jednako mekanom glasu. “Drawing Of Threes” je strpljivi zvuk neumoljivog odmotavanja plastificirane ovojnice kalifornijske razglednice. Ovojnica je svoju zadaću očuvanja kartonske memorije ispunjavala desetljećima, a sada, dok ljepilo popušta, slika se postepeno muti a sjećanje i konkretno iskustvo se sve više razilaze. Negdje između tog sjećanja i iskustva, između slike i zaštitnog sloja, upravo se i nalazi pozornica na kojoj Desertshore sviraju svoje valcere pužje brzine. Vremena imamo. Nostalgija, gradovi, sjećanje, odnosi, sudbina, greške, žudnja. Nijedno od njih nikada ne prestaje. Mark će ih pjevati dok traju i dok se sjeća. A sjeća se svega… (GP)

(pisali: Dino Rudić, Aleksandar Holiga, Bojan Mandić, Tonći Kožul, Goran Pavlov)

Gorilini naj albumi 2011: #198-#143

Siječanj 28, 2012

198. TOKiMONSTA – Creature Dreams [37 bodova / 1 glas]
197. Cass McCombs – Wit’s End [38 bodova / 1 glas]
193. Beachesbeaches – BeachesBeaches / Kynan – High Heals / Paper Diamond – Levitate / Rise Against – Endgame [40 bodova / 1 glas]
188. The Dean’s List – The Drive-In / The Dirtbombs – Party Store / Jason Isbell and the 400 Unit – Here We Rest / OnCue – Can’t Wait / SOL – Dear Friends, Vol. III [45 bodova / 1 glas]
187. Eva Braun – Playback [47 bodova / 1 glas]
153. 65daysofstatic – Silent Running / A Winged Victory for the Sullen – A Winged Victory for the Sullen / A$AP Rocky – Live.Love.A$AP / The Amazing – Gentle Stream / Anthony Joseph & the Spasm Band – Rubber Orchestras / The Appleseed Cast – Middle States / Blood Orange – Coastal Grooves / Bombino – Agadez / Connan Mockasin – Forever Dolphin Love / Future Islands – On the Water / Harmosini i Mizar – Deteto i beloto more / Heaven in Her Arms & Aussitot Mort – Split / Jabberloop – Sememoeru / Jan Garbarek & the Hilliard Ensemble – Officium Novum / Momus & John Henrikkson – The Thunderclown / Kimiko – From Our Room to Yours / La Dispute – Wildlife / Lee Konitz, Brad Mehldau, Charlie Haden & Paul Motian – Live at Birdland / Liturgy – Aesthetica / Loch Lommond – Little Me Will Start a Storm / My Brightest Diamond – All Things Will Unwind / Puscifer – Conditions of My Parole / Remember Remember – The Quickening / Rokambol – Zajedno / Ruiz – Radio Revolution / SID – Dead Stock / Smith & Burrows – Funny Looking Angels / Thrice – Major/Minor / Thursday – No Devolucion / Tinariwen – Tassili / V/A – Bambara Mystic Soul: The Raw Sound of Burkina Faso 1974-1979 / The War on Drugs – Slave Ambient / Yacht – Shangri-La / Yamantaka // Sonic Titan – YT//ST [50 bodova / 1 glas]
152. Peach Pit – Doviđenja u Calgaryju [51 bod / 2 glasa]
147. Clams Casino – Instrumental Mixtape / The Field – Looping State of Mind / Fink – Perfect Darkness / Johnny Rain – WOUNDEDdrug, silentHIGH / Nils Frahm – Felt [55 bodova / 1 glas]
146. Explosions in the Sky – Take Care, Take Care, Take Care [57 bodova / 2 glasa]
145. Wiley – 100% Publishing [59 bodova / 1 glas]
143. Kraddy – Anthems of the Hero / Wolves in the Throne Room – Celestial Lineage [60 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2011: #35-#31

Siječanj 27, 2012

35. Katy B – On a Mission
[376 bodova / 4 glasa]
Zadivljujuće pitak album, na kojem se sve stapa s tako prirodnom lakoćom da se i jedva primijeti da predstavlja pravu malu enciklopediju britanske plesne elektronike danas i jučer (UK funky, dubstep, R&B, drum’n’bass, trip hop, breakbeat…), tako elegantno da mi dođe da zavapim – pa zar je to stvarno tako teško? Skockati desetak zgodnih pjesama, šarenih ali sestrinski bliskih, lijepo ih otpjevati, složiti tekstove o klupskim provodima koji zvuče kao da ih je pisao netko tko uistinu izlazi i voli izlaziti u klubove a ne kao hrpa klišeja koji se prodaju klincima što o klupskim izlascima zasad mogu samo maštati – zar je to stvarno toliki problem? A očito je, iako se uz Katy B čini kao najlakša stvar na svijetu: toliko laka, štoviše, da se za trajanja njenog prvijenca čini nevjerojatnim to kako ne živimo u svijetu u kojem je svaka druga cura iz susjedstva Katy B, a svaki drugi album dobar kao «On a Mission». (TK)

34. Kate Bush – 50 Words for Snow
[383 boda / 2 glasa]
Ove zime nismo dobili zimu, ali smo svakako dobili album posvećen u potpunosti zimi, i to onoj pravoj, hladnoj, bijeloj, mističnoj – od uvodnog emotivnog dueta sa sinom Bertiejem («Snowflake») koji prati cijeli životni vijek jedne pahuljice, od rađanja u oblaku pa do pada u bučni i prljavi svijet, sve do zatvarajuće ljubavne «Among the Angels». Posebno mjesto ima i naslovna pjesma u kojoj Stephen Fry, uz Kate koja ga srčano potiče, nabraja 50 izmišljenih riječi za snijeg. Nešto slično kao i suradnja Mikeaa Oldfielda i Johna Cleesea na “Tubular Bells”. Jedino bez čega bi ovo djelo bilo još i bolje jest duet s Elton Johnom na “Snowed in at Wheeler Street”, ali vjerujem da će i ta stvar s vremenom sjesti na svoje mjesto. A kako je prošli album, trianest godina iščekivani “Aerial” imao ljetno ozračje – siguran da će nam Kate Bush, poput Vivaldija, podariti i proljeće i jesen. Nadajmo se samo da nećemo predugo čekati. (BŠ)

33. The Pains of Being Pure at Heart – Belong
[386 bodova / 6 glasova]
Tisuće je bendova izdalo odlične albume prvijence, samo da bi poslije sve uprskali bitno lošijim drugim izdanjem. Na naše veliko zadovoljstvo, kod odličnih  tPoBPaH to nije slučaj; ne samo da «Belong” ama bas s ničim ne zaostaje za self-titled prvijencem, nego je na pojedinim mjestima  i mnogo bolji te zreliji; melodije su u najmanju ruku jednako lijepe (pozdrav B&S-u), sound razara točno onako i onoliko koliko treba (pozdrav MBV-u); ritam sekcija je u drugom planu, baš kako treba i biti. S obzirom da glazba (kao i sve ostalo) polako ali sigurno odlazi u tri pičke materine, važnost ovog malog a velikog benda i divota njegovih albuma i pjesama će tek postati izraženija i jasnija u godinama ispred nas – živi bili (i mi i Painsi) pa vidjeli!!! (DM)

32. The Black Keys – El Camino
[399 bodova / 4 glasa]
Kao što se lijepo vidi i po Gorilinoj mi prošlogodišnjoj kompilaciji, nisam baš čovjek od gitara. Nije da ne bacim uho na hvaljenije uratke takve provenijencije, no reakcija mi obično bude: “Pa, nije da je ovo loše, al moj mu se organizam nešto i ne veseli.” Zato nitko sretniji od mene kad netko na žicama oplete nešto što zadovolji i moje izbirljive uši! 2010. bili su to The Dead Weather, a prošle su godine The Black Keys potrefili dobitnu kombinaciju. Mada ih ranije nisam skoro uopće šljivio, sada su me dobili već uvodnom «Lonely Boy», a nije trebalo dugo ni da mi se ostatak uvuče pod kožu. Nema tu neke velike mudrije, ono, rif-melodija-refren-ritam, pravo-u-glavu tekstovi, sve fino producirano, rastura od početka do kraja, loših pjesama nema, il’ su odlične il’ “samo” jako dobre. Kad me zateknu na radiju ili u kakvom bircu, to se odmah ozari, pjevuši i headnodda, a kad ih doma zavrtim, to se skače po sobi, maše glavom, mlatara šakama i viče udarne lajne («…’cause everybody knows, that a broken heart is blind…’»). Nije mala stvar mene natjerati na takvo ponašanje, a «El Camino» to uspijeva ko od šale. Auerbachu i Carneyju – svaka čast. (NP)

31. The Streets – Computers and Blues
[400 bodova / 3 glasa]
Ovih četrnaest pjesama možda na najbolji način dočaravaju Mike Skinnera i sve ono što on u glazbi zapravo i jest – maestralni rap-poeta, jedan od rijetkih koji su u stanju sve one riječi koje su oduvijek bile duboko zakopane negdje u svima nama, a da toga nismo bili ni svjesni, izgovoriti umjesto nas. Iako je u mnogim medijima koji se iscrpno dotiču glazbe zadnje Streetsivi ostvarenje ostalo po strani, u kiši glazbenih debija nekih novih klinaca sa ulice – riječ je o solidnom albumu, tekstualno-melodijski respektabilnom i više nego tipičnom za Skinnerov britki britanski opus, koji tako tipično uvijek pogađa u sridu. (IB)

(pisali: Tonći Kožul, Branimir Šutalo, Dino Marelić, Nikola Pezić, Ivana Bukna)

Gorilini naj albumi 2011: #40-#36

Siječanj 26, 2012

40. The Decemberists – The King Is Dead
[320 bodova / 2 glasa]
Probijajući se nepristupačnim krajolicima barokne suhoparnosti prethodnih dvaju albuma pametnih i knjiških ljudi iz grupe The Decemberists, često sam se znao zapitati: što to meni ovo treba? Ma mogao sam bend u prošlim životima voljeti i petsto puta više, ali “The Crane Wife” i “The Hazards Of Love” naprosto nisu bili dosanjani koliko su bili iskovani, što ih je činilo gotovo dijametralno suprotnima od sjajnog trija fantastikus s početka karijere Colina Meloya i njegovih pobočnika. Moren takvim mislima zaputio sam se u još jednu – pretpostavljao sam – zamornu i nepobjedivu bitku s novom pločom grupe, zbog doživljenih poraza toliko pognut da umalo nisam ni primijetio kako se “The King Is Dead” zapravo vrlo lijepo kotrlja cestama klasične pop-rock škole, svojim raskošnim melodijama vidajući ožiljke ranjenika. Nekako podudarno s mojim otkrivenjem, Meloy je u jednoj od predvodnica ploče s mnogo samopouzdanja zapjevao: “This is why we fight.” Za ovo se borimo! Cinici bi parolu izgovorili posprdno je podcrtavajući, u desetljetnom putu koji su The Decemberists prešli od osvježenja u vidu benda koji je ostavštinu Neutral Milk Hotel razumio ispravno, i unormalio s puno poštovanja – do najfriškije potvrde standardnih američkih rock-vrijednosti, nalazeći dokaze kako revolucija jede svoju djecu i da smo se svi jako umorili. Pritom je lako previdjeti gotovo pa potpuno nepostojanje razlike između zvuka benda otprije deset godina i danas. Skupa smo se zaobilaznicom vratili na početak, shvativši da se najviše promijenjenima doimaju oni koji se nisu promijenili usred promjena vremena koje je uz njih prolazilo. Cinik uglavnom nisam, a i danas mi je rođendan, pa popratni strah od starenja doista hoću pokušati odagnati uskakanjem u poznato i zavoljeno davno. Tom Petty, The Waterboys, The Pogues, R.E.M. – niz Colinovih uzora i mojih heroja na ovom je albumu nastavljen, sveden na finu, kompaktnu mjeru. Izgleda da smo se borili za istu stvar. (GP)

39. The Psychic Paramount – II
[335 bodova / 2 glasa]
Trio nastao iz praha kultnih Laddio Bollocko vratio se šest godina nakon prvog albuma “Gamelan Into the Mink Supernatural”, te na ovom albumu uspješno dalje razvija svoju specifičnu formulu hipnotičnosti (dobivenu kroz krautersku repetitivnost) i intenzivnog te glasnog noise-rocka koji je gotovo u svakom trenutku na rubu gubitka kontrole i(li) prijelaza u brutalni krešendo. Ova ploča je punk što se tiče energije, noise po abrazivnosti zvuka, i progresivno/psihodelični rollercoaster u samoj rezultirajućoj formi kroz 40 minuta čiste fokusirane energije. PP su uragan, a krajnji rezultat je pod pometen vašim mozgom. (DR)

38. Yuck – Yuck
[343 boda / 6 glasova]
Tinejdžerska muzika ima svoja prirodna staništa. Jedno od njih je sveti prostor tinejdžerske sobe, zabranjeni hram čije sjecište podzemnih voda euforije i rezignacije pripadajuća stanja vlasnika ili vlasnice pojačavaju do crvenog, proporcionalno rastu glasnoće u zvučnicima linije, koja potpuno poništava ostale kućne zvukove tipa majčinog kucanja jer počinje ručak ili očevog prigovaranja da možeš nešto i napraviti po stanu, ne samo spavati i jesti. Konkretno paralelno iskustvo debelo je već iza mene, ali verziju 2.0, namijenjenu petarpanovski-donkihotovskim borcima protiv odrastanja, apsolvirao sam tek proljetos, napokon se odselivši iz stana u kojem sam živio od doseljenja na fakultet u Zagreb, 1998. godine. Posljednju godinu u njemu sam proživio sam i, koliko god obožavam sve svoje dotadašnje cimere (a kakav je to tek popis majstora, uh!), moram iskreno priznati da sam malokad u legendarnoj Ilici 168a uživao toliko koliko posljednja dva-tri mjeseca, živeći vrhunac jedne ere, sudbinski orgazam jako, jaaaako odgođene ejakulacije. Čistiš kada baš moraš, slušaš muziku koju želiš. Da, sve se moglo dovršiti i napraviti i ranije, ali, kako bi rekao dragi Frank – koji, spojler, šmrc, nije upao u 50 – ako ti je odredište jedino važno, bukiraj si jebeni let.

Seljenjem iz tog stana doista jesam okrenuo patetični i klišeizirani novi list, započeo smisleniju i sadržajniju životnu epizodu. Finu završnu glazuru finalnom užitku dala je činjenica kako iz jednog lijepog prelazim u drugo, veće lijepo, kako kraj zaista jest tek novi početak, samo što vam, ako me imalo poznajete, ne moram posebno naglašavati koje sam se komponente ja instinktivno uhvatio. Svojim eponimnim debijem, klinci iz benda Yuck savršeno su mi, totalno niotkuda i potpuno neočekivano, uletjeli kao zvučna kulisa toga razdoblja, čiju sam prevladavajuću i preplavljujuću atmosferu učas osjetio istog trena kada sam si maločas pustio album, da ga se prisjetim prije pisanja. Isključio sam ga prije uleta vokala na uvodnoj “Get Away”; nisam ni bio svjestan da mi je ovaj album toliko srastao pod kožu. Ne moram ga uopće slušati da bih ga čuo. Još uvijek me, zapravo, ne prestaje čuditi činjenica kako je sve ono što sam u nj učitao, ‘Yuck’ svojim zvukom u dobroj mjeri i potvrdio, crpeći svoje ideje iz razdoblja prijelaza osamdesetih u devedesete i radova bendova kao što su Pavement, Dinosaur Jr ili Galaxie 500, a ulijevajući u pjesme svoju krv zaljubljenih tinejdžera.

Za nekoga rođenog oko 1990., u red klasičnih bendova jednako koliko i Velveti ili The Clash idu i Lemonheadsi ili Hole, a baš su te i njima srodne i slične Yuck izabrali kao svoje zvijezde vodilje. Kod njih, za razliku od mene, nije riječ ni o kakvoj čvrsto usidrenoj nostalgiji, njima se ti bendovi izgleda jednostavno više sviđaju, više im pašu. Igrom slučaja, baš su ti bendovi svojedobno najčešće treštali iz zvučnika moje splitske tinejdžerske sobe, pa mi je Yuck bilo potpuno prirodno prigrliti, o čemu sam nešto slično pisao i u malo povišoj crtici. Neki se krugovi zatvaraju. Svi se vraćamo tamo gdje pripadamo. Makar ta pripadnost i bila samo muzička.

Drugo prirodno stanište tinejdžerske muzike jest veliki nebeski gramofon s kojeg Muzika vrti muziku kao životni soundtrack sunčanih dana. Barem je tako u filmovima – u kojima nikad ne skužim odakle to točno dolaze sve te pogođene pjesme – a u mojem životu Muzika svoj gramofon često zamijeni slušalicama mp3 plejera. “Yuck” traje pinkicu manje od 50 minuta. Od mojeg bivšeg stana do Trga, ležernim hodom sunčanoga travanjskoga subotnjeg jutra nakon eksplozivne noći, trebalo mi je nekih, zaokružimo, 25 minuta. Pola albuma do grada, pola natrag. To što ga uopće više ne poželim ili pomislim poslušati, ni u kakvome drukčijem kontekstu, ne čini ga manje vrijednim ili, štajaznam, nedovoljno valentnim. Okej, to drugo možda zapravo baš da, i baš to ga čini neodvojivim dijelom mene, makar ga doista više nikad ponovno i ne poslušao. Jer, ne može pripadati svima ili svemu. Ne mogu ni ja. (GP)

37. Jamie Woon – Mirrorwriting
[355 bodova / 3 glasa]
Ovo je savršeni pop album. Idealna podloga za besciljna tumaranja gradom dok po stoti put prispituješ svoje životne odluke, žališ za propalom vezom i samosažalijevaš se, ali i za lomljenje kukova na plesnom podiju, ili barem za živahno mrdanje glavom i ramenima – Woonov debitantski “Mirrorwriting” inovira i redefinira sve žanrove iz kojih crpi inspiraciju (a lista je podugačka), te postavlja ljestvicu poprilično visoko za sve koji dolaze.

Akustičan i električan, organski i sintetski, tradicionalan koliko i subverzivan, od kritičara lijeno opisivan kao nova generacija dubstepa (ili, nešto inventivnije, kao sobstep, dubpop i lovestep), no uronjen u jednakoj mjeri u UK bass i funky glazbu koliko i u blues, soul, R&B, synth-pop i balade ’80-ih i house… Album donosi novu vrstu pop-pjesama koje nemaju ništa s maloumnim hitovima proizašlim iz X-Factora, a itekako imaju veze sa sposobnošću stvaranja inteligentnih kantautorskih uradaka. Woon piše i pjeva u najvećoj mjeri o sebi, ponekad razarajuće iskreno i bolno i za slušatelja, predbacujući si krive korake, posesivnost i loš tajming u ljubavnim vezama, ali i opisujući krajolike – bilo urbane prizore, koje promatra hodajući ulicama svog grada ili sjedeći uz rijeku, bilo prirodu u kojoj najviše uživa noću (kao u hitu “Night Air” u ko-produkciji Buriala), kad čovjek ima dovoljno prostora i vremena za upiti sve podražaje. Relativni pojmovi prostora i vremena su i inače pivotalne glazbene teme kojima se album bavi, rastežući pojedine tonove do krajnjih granica, sve dok ne osjetiš olakšanje što su završili, ubrzavajući ostale do neprimjetnosti.

Svatko tko pokuša pomiriti toliko suprotnih atmosfera i glazbenih stilova zavrijeđuje pohvalu, a kad još u tome i uspije, i to toliko bešavno i smisleno, ne bi mu trebalo biti neugodno kad ga se naziva nadom za spas posrnulog R&B-žanra, nepomičnog, regresivnog čak, kakav je bio proteklih dosta godina. Ne bi mu trebalo biti neugodno postati ogromnom pop-zvijezdom, kako mu proriču, no čini se ipak kako mu pretjerano izlaganje znatiželjnim pipcima javnosti ne dolazi prirodno. Iako bi Woon glasovnim sposobnostima sve trenutno popularne R&B-pjevač(ic)e mogao natjerati da otrče doma plakati mami ili svom vocal coachu, on svoj vokalni instrument (a neke je pjesme u potpunosti kreirao bez ijednog “drugog” instrumenta, služeći se samo looperom) koristi suptilno, s mjerom, bez previše meandriranja i ad liba. Ne želi se pretjerano isticati. Da ih je barem više poput njega. (LB)

36. Fleet Foxes – Helplessness Blues
[359 bodova / 4 glasa]
Vozila sam A1-icom na poslovni sastanak u Dalmaciju kao mnogo puta dosad, s klijentima u autu, zbog kojih ta putovanja najčešće izgledaju tako da oni šute cijelim putem i primaju i šalju mejlove svojim blackberryjima, samo povremeno izranjajući iz stupora da prokomentiraju vremenske prilike i moj, za njih očito upitan ukus u glazbi: WHAT is that music we’re listening to? – It started off well with Kasabian… – But went downhill from there! – Hahaha! – Haha!

Ovog puta povod za burn bili su Fleet Foxes i “The Shrine/An Argument”. Otprilike četiri sekunde nakon početka nervoznog atonalnog sola na saksu pred kraj pjesme, jedan od njih užasnuto upita: “Did his instrument break or something?!” Htjela sam zaustaviti auto i zaderati se “Get out!!!”, ali tek smo u Teslinom kraju, a i tako se ne ponaša prema sredovječnim Englezima na čijoj ste platnoj listi, pa sam se samo ugrizla za obraz i nastavila voziti ostavivši njegovo pitanje da visi u zraku. Odhrvala sam se i svojoj povremenoj potrebi da se svidim i udovoljim pa nisam brže-bolje skipnula na neku sljedeću pjesmu, prihvatljiviju konzervativnijem uhu iz rudarskog predjela Otoka. Nisam skipala jer “slon” na kraju “The Shrine/An Argument” sjeda ko budali šamar i baš ga neću skipati samo zato jer smo u skučenom prostoru i buka u njemu postane neizdrživija ranije nego u nekom otvorenijem. Makar traje cijelu minutu, upravo sam u autu testirala je li i neizdrživ, ili možda – u krajnoj liniji – nepotreban. Meni nije. Svaka nota i svaki stih ovog albuma točno su na onom mjestu na kojem trebaju biti kako bi izazvali osjećaje kakve dobra glazba u meni obično izaziva.

Da, naravno, možda album nije toliko pun poskočica kao prethodni i malo jest depresivan (Robin je baš prekinuo s dugogodišnjom curom, give the man a break!), pa zato možda nije “na prvu”, ali tu je sve što volimo kod FF: folk i country (u nekim pjesmama pomiješan s bliskoistočnim notama u omjeru Zapad : Istok 50:50), prekrasne harmonije (još elaboriranije, zahvaljujući tome što su kreirane kompjuterskim algoritmima), ponešto žešćeg rocka s ranijih EP-ja, na završecima pjesama nagle promjene atmosfere i tempa, koji nepogrešivo zadaje Joshua Tillman, sjajni tekstovi koji pogađaju zeitgeist (“What’s my name, what’s my station, oh, just tell me what I should do […] Bow down and be grateful […] to the men who move only in dimly lit halls and determine my future for me”). No najvažnije od svega, ima “slona”, za kojeg je zaslužan novopridošlica multi-instrumentalist Morgan Henderson.

”Someone You’d Admire” i “The Shrine/An Argument” su najljepše pjesme s albuma, i ako nećete ostalo poslušajte barem te dvije, ali mislim da biste ga ipak trebali slušati u cjelini, i to dok se ne izliže, jer sad kad je Tillman otišao iz benda a Wescott+ Wargo imaju projekt sa strane (Poor Moon), izgleda da je svijet stvarno otišao k vragu i da Fleet Foxes više nikad neće zvučati ovako dobro. Svatko tko misli drugačije može odmah izaći iz auta i nastaviti pješke. (Osim ako mi ne plati da ostane.) (LB)

(pisali: Goran Pavlov, Dino Rudić, Lana Brčić)

Gorilini naj albumi 2011: #233-#199

Siječanj 26, 2012

233. Hammers of Misfortune – 17th Street  [19 bodova / 1 glas]
219. 40 Watt Sun – The Inside Room / Dub Trio – IV / Giraffes? Giraffes! – Pink Magick / Gorillaz – The Fall / Immanu El – In Passage / Joss Stone – LP1 / The Lonely Forest – Arrows / Maybeshewill – I Was Here for a Moment, Then I Was Gone / Moritz von Oswald Trio – Horizontal Structures / Omar Rodriguez-Lopez – Telesterion / Pneu – Highway to Health / Threesome – Adriatica / Wild Flag – Wild Flag / Selah Sue – Selah Sue [20 bodova / 1 glas]
218. Oh Land – Oh Land [21 bod / 1 glas]
217. Gotye – Making Mirrors [22 boda / 1 glas]
215. Neon Indian – Era Extrana / Zoe Muth and The Lost High Roller – Starlight Hotel [24 boda / 1 glas]
209. The Bats – Free All the Monsters / Curren$y & The Alchemist – Covert Coup / The Roots – Undun / Snoop Dogg – Doggumentary / Tony Bennett – Duets II / Zola Jesus – Conatus [25 bodova / 1 glas]
206. TV on the Radio – Nine Types of Light / The Weeknd – Thursday / Xibalba – Madre mia gracias por los dias [26 bodova / 1 glas]
205. Giles Corey – Giles Corey [29 bodova / 1 glas]
201. Atari Teenage Riot – Is This Hyperreal? / Cerebral Ballzy – Cerebral Ballzy / Disciplin A Kitschme – Uf! / Olafur Arnalds – Living Room Songs [30 bodova / 1 glas]
200. Chris Thile & Michael Daves – Sleep with One Eye Open [32 boda / 1 glas]
199. Panda Bear – Tomboy [35 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2011: #43-#41

Siječanj 25, 2012

=43. Butcher Boy – Helping Hands
[300 bodova / 1 glas]
Škotski pop. Ja volim škotski pop. Dodaj toj tradiciji još malo gudača, neka frajer piše pjesme s metaforama koje nisu prvoloptaške, neka mu iz glasa izbija drama s velikim ‘D’ i eto me, upecan sam.

I onda, kada sam već upecan i kada opsesivno slušam album zato što ne znam i ne mogu drukčije, onda shvatim da je taj album koji slušam zbilja dobar. Shvatim da je prokleta šteta za većinu ljudskog roda što vjerojatno neće doći u dodir s njim, jer znam da bi im se svidio i da bi ih promijenio na bolje. Bi, bi, znam ja, vjerujte mi, nisu ljudi baš takva stoka kako se to često čini.

„I Am The Butcher“, recimo, jedna od pjesama s albuma, poslušao sam je stotinu puta, pisao tekst o njoj, slušao je nekoliko dana na slušalicama neprestano, na repeat, samo nju. Malo me emocionalno iscrpilo sve to, mora se dogoditi, ali danas kada je čujem dođem u napast ponoviti isto, nešto toliko zamamno ne čuje se svaki dan. Sve nestane kada je opet čujem, zaboravim sve proživljeno i proživljavam iznova, u tom trenu, sasvim novo, a opet nekako poznato.

Najbolje je što ona nije jedina. Ma kakvi! Imaju skoro sve takvog potencijala i jednom kada vas uvuku u svoj svijet neće im se biti lako othrvati, ali za tim, srećom, neće biti ni potrebe. Bezopasna droga, reklo bi se. Ne mogu se sjetiti postoji li nešto bolje od toga. (AŠ)

=43. King Creosote & Jon Hopkins – Diamond Mine
[300 bodova / 1 glas]
Tako ih je lako bilo promašiti, propustiti, jednostavno ne zamijetiti, poput šuma automobilskih guma na gradskom asfaltu, žamora kafića, ambijentalne muzike u pozadini, sirene vatrogasaca i hitne pomoći, nekog uličnog glazbenika.  Ali nisam – nekom kozmičkom slučajnošću sam pojačao glasnoću, zabio slušalice u uši i izronio je blagi klavir koji me osvojio, nježne melodije, žešća melankolija u praktično potpunoj tišini. Dalje je bilo lako, iako gotovo da ničeg i nema na ovom albumu: Jonovi šumovi, harmonije, gitara, jareći Kingov glas, tamo negdje na “Bubble” pojavi se i naznaka ritma. Sve zajedno, „Diamond Mine“ zvuči više kao nacrt nečeg većeg, nekog „pravog“ albuma, ali ta samozatajnost krije sedam epohalnih pjesama, na granici stvarnosti i opskure, tih sedam dijamanata koji za doručak (kod Tiffanija) ponižavaju svu konkurenciju. Jedino što ih je, velim, lako promašiti. Ali ja nisam. (OM)

=43. Vampillia – Alchemic Heart
[300 bodova / 1 glas]
Vampillia je jedanaesteročlani samozvani “brutalni orkestar” iz Osake. Njihov prvi album se sastoji od dvije kompozicije na kojima gostuju ex-pjevačica Swansa i Merzbow, a za 2012. su najavili još pet albuma. Biškup kaže da su dobri! (TK)

42. Lykke Li – Wounded Rhymes
[303 boda / 3 glasa]
Nije da svojevoljno tražim ovakve stvari, nego naletim na njih kad slušam radio na poslu. Tako mi je za uho zapeo i hit o curi koja slijedi tog svog frajera jer je valjda luda za njim, pa sam poslušao cijeli album. Jebeni Šveđani, nisam znao da su toliki mlitavci. Kako je uopće došlo do toga da Lykke Li snimi ovakav album, pun kontrasta? S jedne stane mračan, hladan i hipnotičan komad nordijskog indie-popa, koji se sudara sa zavodljivim, toplim i strastvenim naslijeđem garage rocka i popa ženskih vokalnih sastava 60-ih na drugoj strani. Iz svih tih motiva u tekstovima o čežnji, kontroli, gubitku, tuzi, ljubavi, vidim da je netko od tih švedskih bezveznjaka s kojim je Lykke Li petljala previše laprdao a premalo upirao kad je trebalo, čim se ova toliko zaokupila tim temama. Hvala bogu da se kod nas još drži do nekih vrijednosti kojih se nikada nećemo odreći – da je došla u ruke nekom našem čovjeku, pjevala bi samo o Gospi i sinovima koje će mu roditi. (NF)

41. Jay-Z & Kanye West – Watch the Throne
[317 bodova / 4 glasa]
Ne volim rap, i ne volim hip hop. Odnosno, ne volim ono što brzo i nerazgovijetno mrmljaju afroamerikanci, propovijedajući kulturu koja ne samo da mi je strana, nego mi je i dosta odbojna. Ali volim taj ritam, sviđa mi se njegova odrješitost i agresivna asertivnost, tako da sam uglavnom birala francuski i meksički rep u kojem je, budući da jezik ne razumijem, lirika stopljena sa zvukovima pa mi IAM, Shurik’n ili Control Machete zvuče daleko prihvatljivije nego bajanje anglofone ekipe, a i stilski su mi puno bliži. Pariški mi je swag draži od gheto-bootie-chav-bling-blinga. Zašto onda “Watch the Throne”? Odgovor je vrlo jednostavan – Yeezy bought me. “My Beautiful Dark Twisted Fantasy’ album je kojem sam se dugo opirala, ali kad sam ga napokon pustila u svoj iPod vrtio se u njemu sve dok nije počeo izazivati fizičku mučninu. Iako ne dizajniram kupaonice u pauzama između odlazaka u Sirup i na Pecha Kuchu i ne volim baš sve što vole mladi, neke su me numere s tog albuma toliko zaludile (poput “Devil in a New Dress” i “Lost in the World”  – Bon Iver, naravno ;)), da uopće nije isključeno kako se u toj fascinaciji sublimirala i ekstaza otkrivanja jednog novog samodopadnog i kul svemira, u kojem je Gay Fish zaslužio da ga se počne nazivati pravim imenom. Wow, Kanye i ja. Skori izlazak “Watch the Throne” tako je u mojoj nevinoj i neupućenoj naivnosti označavao MBDTF vol. 2, a hajpanje albuma među ljudima čijem ukusu vjerujem samo je pojačalo moje iščekivanje – dva glazbena titana rade nešto što će sigurno biti ekstaza. A onda je “Prijestolje” izašlo i, o slatka bebo Isuse, nakon prvog slušanja nije bilo ekstaza već hladan tuš. Pa sam ga slušala opet, tražeći u njemu potvrdu da nisam nasamarena. Pa opet. I opet. Ulazila u polemike unaprijed osuđene na propast, braneći stupidne tekstove i moronsko zaključivanje dvojice bezobrazno bogatih muškaraca koji se ponašaju kao da su popili svu pamet svijeta.

Luxury rap, the Hermes of verses. Sophisticated ignorance, write my curses in cursive.

Otprilike tako doživljavam ovaj Jayev i Kanyeov album. Puno naoko zavodljive forme, nešto malo smisla i sadržaja (i to kako za koga), i dosta skupog stila koji je već neko vrijeme mnogo više skup, a mnogo manje stil. O demonstraciji monetarne sile u i na ovom albumu pisalo se svugdje gdje se o ovom albumu pisalo, i koliko god mi mrska bila reciklaža ona nije idejna, već činjenična – ovako doista zvuči kapitalizam. Nouveau riche koji Petrossian zalijeva Pepsijem.

A uspjeli su Kanye i Jay na ovaj album ugurati svašta što volim, i upravo u tome i je najveći problem. Kada pjevaju o kujama, kmicama, nakitu i tome kako se međusobno ubijaju, moj emocionalni angažman ravan je nuli. Jednostavno uživam u onom kul ritmu kojim su podložili svoje nebuloze i kojim ja podlažem svoja kruzanja bajkom po gradu, ali kada u diskurse uvode Maison Martin Margielu, Driesa Van Notena, Sokrata, Platona i judaizam upakirane u Riccarda Tiscija ne mogu a da ne budem razočarana kada vidim među kojom ekipom i lošom rimom se nalaze (“Is Pious pious cuz God loves pious?”). A možda sam tek kroz drage mi i poznate pojmove uvidjela koliko je čitava ta rap/hip-hop priča i inače bedasta i šuplja. Nadam se da su svjesni vlastite gluposti, pa “Blades of Glory” i citiraju autoironijski (“I don’t even know what that means. No one knows what it means, but it’s provocative, it gets the people going!”).

Moje razumjevanje ovog albuma zbog manjka hip-hop iskustva vjerojatno je neobjektivno i otcijepljeno od njegovog konteksta, ali “Watch the Throne” bi mi bio draži da su momci ostali u sferi onoga što sam u njih jednom davno upisala – kul repanje o nepoznatom svemiru bitches’n’hoes u kombinaciji s kul muzikom. Ovako je to album s kojim ne znam što bih počela. Tu je, ali nikako da se desi. Ostao je zaglavljen u procjepu želje i realizacije i visi kao lacanovska žudnja negdje u međuzraku, pretvarajući svojom aktualizacijom sve što je mogao biti u prah. Ostavila sam nakon opetovanog preslušavanja albuma momke da se valjaju u Gucciju i Versaceu štipajući debeloguze afroamerikanke po kožnim sjedalima svojih Maybacha dok pjevaju o tome kako su uspjeli u Americi pa sada napokon mogu kupovati u Parizu, i vratila se svojim Parižanima. Tu su odavno i cijenim ih, srećom nisam morala i fizički preko oceana da shvatim veličinu ovog što mi je pod nosom odnosno već u iPodu. “Otis”, “No Church in the Wild” i “Niggas in Paris” svejedno ostaju kul numere za vožnje bicklom do faksa i posla, ali rispekt ipak zadržavam za Europu. (PB)

(pisali: Andrija Škare, Ozren Milat, Tonći Kožul, Neven Fitnić, Petra Belc)

Gorilini naj albumi 2011: #269-#234

Siječanj 25, 2012

269. Braids – Native Speaker / Midnight – Satanic Royalty [1 bod / 1 glas]
267. Gibson Brothers – Help My Brother / Julianna Barwick – The Magic Place [2 boda / 1 glas]
266. Sunny Sweeney – Concrete [3 boda / 1 glas]
265. Le Kid – Oh Alright! [4 boda / 1 glas]
262. Disappears – Guider / Iron & Wine – Kiss Each Other Clean / Woodsman – Rare Forms [5 bodova / 1 glas]
261. Krallice – Diotima [6 bodova / 1 glas]
260. Gang Gang Dance – Eye Contact [6 bodova / 2 glasa]
259. Chelsea Wolfe – Apokalypsis [7 bodova / 1 glas]
258. Spirits and the Melchizedek Children – We Are Here to Save YOU! [8 bodova / 1 glas]
257. Drive-By Truckers – Go-Go Boots [9 bodova / 1 glas]
246. Bjork – Biophilia / Boy Better Know – Tropical 2 / Com Truise – Galactic Melt / Edie Sedgwick – Love Gets Lovelier Every Day / J Mascis – Several Shades of Why / Jesu – Ascension / Munk – The Bird and the Beat / Overflow – Hit Me / Primus – Green Naugahyde / Washed Out – Within and Without / Zombi – Escape Velocity [10 bodova / 1 glas]
243. Perfume – JPN / Tim Hecker – Dropped Pianos / Weekend Nachos – Worthless [11 bodova / 1 glas]
242. Cynic – Carbon-Based Anatomy EP [13 bodova / 1 glas]
240. Alex Turner – Submarine OST / Colin Stetson – New History Warfare Vol. 2: Judges [14 bodova / 1 glas]
235. Electric Six – Heatbeats and Brainwaves / The Kills – Blood Pressures / Kimbra – Vows / Pistol Annies – Hell on Heels / Storms – We Are Storms [15 bodova / 1 glas]
234. A. A. Bondy – Believers [18 bodova / 1 glas]

Gorili naj albumi 2011: #50-#46

Siječanj 24, 2012

50. The Go! Team – Rolling Blackouts
[250 bodova / 1 glas]
Pozdrav svima od administratora Gorilinih naj albuma 2011! Kao autoru sistema bodovanja, meni se sistem – logično – sviđa; mnogi se žale da im se ne sviđa, pa ću kad sve ovo završi napraviti javnu anketu kroz koju ćemo definitivno odlučiti kakav ćemo sistem koristiti ubuduće (… za izbore albuma godine, hoću reći; svi ostali izbori će se, kao i dosad, bodovati klasično). Ali dobro, nije to zapravo sad ni važno, spominjem taj sistem bodovanja zato što – u kombinaciji s demokratskom naravi izbora, otvorenog svima – zna jadnog administratora dovesti katkad u situaciju da neki album upadne u top 50 zahvaljujući jednom jedinom glasu, a čovjeku koji je glasao za njega se ili ne da pisati, ili ne stigne napisati crticu! Mislim, nema veza, pozivam glasača «Rolling Blackouts» da glasa i dogodine 🙂 ja vam samo objašnjavam zašto crticu piše pak čovjek koji… album nije ni poslušao kako spada? Ali mogu spomenuti par stavki koje mu idu u prilog: a) nije riječ o mashupovima stvari s «Blackouta» Britney sa stvarima od Stonesa, b) smuca mi se na hardu već dugo, dugo vremena i bio sam nedavno htio prebaciti ga u folder za arhiviranje tj. potpuni zaborav, ali onda sam malo preletio po njemu i… pa, nije uopće zvučalo loše! E sad, druga je stvar što nikako da skupim volje da mu pošteno dam šansu, treća što mu je malo tko dao ikakvu šansu: čini mi se kao da to čak ni nema toliko veze s tim je li im muzika bolja ili lošija u odnosu na njihovu muziku nekad, nego kao da The Go! Team… baš jako ne korespondiraju s zeitgeistom, do te mjere da skoro nikome ne trebaju. Ili je možda stvar jednostavno u tome da je drugi album ljude toliko ekstremno razočarao da su skroz digli ruke od njih? Nemam pojma, vi mi recite. (TK)

49. Real Estate – Days
[250 bodova / 2 glasa]
Sve ono što se dalo naslutiti u prvom albumu Real Estate, na “Days” je do kraja rečeno – melodije su postale melodičnije, ritmovi ritmičniji, hitovi hitoidniji. Kada bi čovjek život sudio samo prema Real Estateu, izgledalo bi kao da je svijet postao puno bolje mjesto nego je to bio prije dvije godine. (EF)

48. Tim Hecker – Ravedeath, 1972
[264 boda / 2 glasa]
Volim misliti da Tima Heckera slušam posvećeno. No, sa sve više sati provedenih na poslu pred monitorom dolazi i do sve veće potrebe za ambijentalnom podlogom koja će ukrotiti nervozu koja guši koncentraciju i smisao uopće. Iako sam si često ponavljao da taj pristup nije fer, njegov je posljednji album “Ravedeath, 1972” – zajedno s popratnim skicama (“Dropped Pianos”) – postao neizbježan sedativ o kojem sam sve više ovisan. Nešto čega se hvatam prije nego uopće skužim što je pošlo po krivu. “Ravedeath, 1972” je za mene “Discreet Music” i “Ambient 1: Music for Airports” s početka 21. stoljeća, album koji pri slušanju otvara prostor u kojem se kaosu svakodnevnice suprotstavlja prigušena melankolija sa svojim idealnim slikama, snovima i nezapočetim planovima. On je sve to istovremeno – drone, bijeli šum, melankolična meditacija uz nasumično nabadanje crkvenih orgulja… ogroman prostor u kojemu se kotrlja neosviještena gomila emocionalnog otpada.  Šok i nevjerica za one hrabre i katarza za one koji traže samo izlaz. Nadam se da sam uvijek negdje između. (DS)

47. Adele – 21
[273 boda / 3 glasa]
23-godišnja Adele Laurie Blue Adkins izdanak je britanske neo blue-eyed soul-škole, iza koje je već četiri godine uspješne karijere te povijest bolesti lančane pušačice. Zbog upaljenih glasnica zamrznula je karijeru na neodređeno, a kako je u međuvremenu zagrijana žlica odnijela svoj danak u vidu djevojke kojoj se nije išlo na rehab, ljubitelji žive soul-svirke morat će se zadovoljiti s inačicom Dusty Springfield, Duffy.

Dobitnica Grammyja, vlasnica četverostrukih platinastih izdanja, Adele je s dva između prvih pet na ljestvici singlova ponovila ono isto što je i Beatlesima pošlo za rukom prije 50 godina. Na svom je novom albumu učinila zaokret prema spoju countryja i soula, u produkciji Paula Epwortha i Ricka Rubina. Nezaustavljive “Rumour Has It” i “Rolling in the Deep” otvaraju album na plesnom podiju, dok vas od “Set Fire to the Rain” potpuno prolaze žmarci, a “I Won’t Go” je neotpjevani Staxov evergreen.

Iako zna blebnuti da se od majke odselila kako bi se prestala opijati, ovaj album koliko je fingiran – toliko je i mladalački iskren materijal, te ima pravo odmjerenu zeru onog patosa o kojem je Lisica pjevala na “Dnevniku jedne ljubavi”. (VJ)

46. Gil Scott-Heron & Jamie XX – We’re New Here
[280 bodova / 2 glasa]
Nikad neću zaboraviti što mi je jednom rekao jedan lik iz Indije: kad si došao na svijet, ti si plakao a svi oko tebe su se radovali; učini tako da, kad budeš napuštao svijet, svi plaču a ti se jedini smješkaš. (LNT)

(pisali: Tonći Kožul, Emir Fulurija, Dražen Smaranduj, Vid Jeraj, Lav Nikolajevič Tolstoj)

Oke, iđemo: GORILINI NAJ ALBUMI 2011!

Siječanj 23, 2012

Vrhunski odaziv ovaj put – glasalo je rekordnih četrdeset i troje (brojkom: 43) ljudi! Konkretno, riječ je o slijedećim majstoricama i majstorima: Bilanda Ban, Petra Belc, Ivan Biruš, Tomislav Biškup, Lana Brčić, Ivana Bukna, Ivan Debelić, Derza Fanistori, Neven Fitnić, Hrvoje Frančeski, Emir Fulurija, Mirza Gazibegović, Rea Hadžiosmanović, Aleksandar Holiga, Matej Ivušić, Vid Jeraj, Mislav Kekez, Lukas Kostić, Tonći Kožul, Željko Krešić, Bojan Mandić, Dino Marelić, Marko Mihalinec, Ozren Milat, Nikola Novaković, Marcus Os, Goran Pavlov, Goran Pećanac, Nikola Pezić, Krešimir Prpa, Ante Prtenjača, Mario Raguž, Vedran Rajčić, Davor Rončević, Dino Rudić, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Danijela Šašo, Andrija Škare, Nikola Šprljan, Branimir Šutalo, Lena Telenta i Jakov Vilović.

Hvala svima koji su glasali, ekstra hvala svima koji su uskočili za pisanje crtica!

Prva tura slijedi negdje oko podneva, a otad pa nadalje klasika: po pet komada dnevno, plus svakih par dana albumi koji nisu upali u top 50. (Također klasična napomena: nemojte prije kraja obznanjivati koliko ste čemu davali bodova, ilitiga bez spojlera molim lijepo…)

Ja s listom uglavnom dosta zadovoljan, nadam se da će te biti i vi!