Archive for the ‘Najbolje serije 2016.’ Category

Goriline naj serije 2016: #5-#1

Siječanj 12, 2017

05-westworld

5. Westworld
[379 bodova / 19 glasova / dva prva mjesta]
Pozdrav od administratora! Za razliku od uobičajenih administratorskih javljanja, ovo neće biti crtica u stilu “ja sam robot-kauboj Đimi, robotska mi se kita dimi, ho-ho-ho!” jer je, naime – i sam administrator skoro glasao za ovu seriju! Čak sam se i osjećao malo pizdunski što sam je izostavio sa svoje liste jerbo sam, unatoč svim svojim prigovorima, u dijelovima koji su mi bili dobri guštao kao u malo kojoj seriji prošle godine – no prigovora sam svakako imao, pa evo onda. Prigovori.

Ne znam zašto je točno “Westworld” godinama bio u development hellu, nisam pomnije istraživao, no kao obični gledatelj bih pretpostavio da su posrijedi bili… beskrajni prepravci scenarija? Meni ovo stvarno izgledalo kao da su J-Nolan i ekipa uskočili u zadnji vlak za spas projekta i dali sve od sebe, samo da bi nakon nekog vremena zaključili da je najviše što mogu učiniti to da na svaku pokrpanu rupu voda počne curiti na nove dvije a ne tri. Teško je nabrajati brojne primjere nekonzistentnosti i nedorečenosti bez spojlanja, pa da spomenem ovom prilikom tek jedan od brojnih: KAKO JE MOGUĆE DA NITKO NE ZNA KAKO IZGLEDA JEDAN OD DVOJICE OSNIVAČA VJEROJATNO NAJPOZNATIJEG TEMATSKOG PARKA BUDUĆNOSTI?!?!? Šta, u budućnosti nemaju wikipedije? (U redu, nismo vidjeli na što liči svijet budućnosti izvan Westworlda, pa ajde recimo da teoretski jest moguće da se radi o totalitarnoj budućnosti u kojoj su takve informacije skroz maknute iz javne domene – no toliko totalitaran sustav bi iziskivao i da vlasti imaju stalan, aktivan nadzor nad Westworldom a toga nema ni u naznakama, tako da mislim da je naprosto posrijedi scenaristički šlamperaj.)

Moj špurijus da su fanovi serije uglavnom milenijalci koji nemaju “Lost”-PTSP pa su joj mogli pristupiti bez traumatske prtrljage – opovrgnut je malo na ovom Gorilinom izboru u kojem, jelte, uglavnom sudjeluju GenX-eri a “Westworld” svejedno u prvih pet! No, koliko god da sam ostao ogorčen na “Lost”, jedno mu moram priznati: nijedna iole srodna serija što je uslijedila nije bila tako nenadmašno majstorska u nabrijavanju na misterije, ni približno. Evo, uzmimo za primjer labirint u “Westworldu”… Da je ovo “Lost”, već do sredine sezone bi vidjeli kako: netko čuje neobične, jezovite zvukove za koje misli da dopiru iz labirinta; jedan od likova ima snove o mutnim prikazama u labirintu; drugi lik ima bogatog ujaka koji mu je pokazivao mapu s neobičnim simbolima; pojavljuje se lik za kojeg nitko ne zna odakle je, dok umire natukne da je došao iz labirinta i da tamo ima još drugih; tajanstveni ljudi u mračnoj kamenoj prostoriji pričaju o “ulazu” i “izlazu”; itd, itd, u svakom slučaju – kad god bi netko spomenuo riječ “labirint”, tebi bi od uzbuđenja curile sline, vrištao bi “dajte mi da vidim labirint i saznam sve o njemu, OĆU LABIRINT DAJTE MI LABIRINTA MOLIM VAS MOLIM VAS ISUSE BOŽE, BOŽE O BOŽE DAJ MI TOG SLATKOG JEBENOG LABIRINTA!!!” A “Westworld”? U “Westworldu” vidiš tog nekog tipa kako traži taj neki labirint i samo slegneš ramenima: “Ha, a dobro… Vidit ćemo, tko zna, možda bude nešto zanimljivo.” (Ne bude ništa zanimljivo.)

A opet, “Westworld” baš traži gledatelja koji nema “Lost”-PTSP, kojem nije doživotno prisjelo juriti na forume nakon svake epizode i upijati nove teorije i razrade starih. Naprimjer, negdje u cirka osmoj epizodi jedan lik naiđe na jednu fotografiju; jasno mi je da je to bitan moment jer mi nešto mutno u mozgu visi da smo već negdje vidjeli tu fotografiju, ali se kao kežual gledatelj da ga ubiješ ne mogu sjetiti kad, gdje, i u kojem kontekstu. Prošvrljam potom po webu, i ispadne da smo tu fotografiju vidjeli u tipa prvoj epizodi, dakle skoro DVA MJESECA ranije!!! Serija je mogla u međuvremenu suptilno podsjetiti na tu fotografiju, mogla ju je nesuptilno ubaciti u previously on – ali jok, serija nije ni na koji način podsjetila, nego je očekivala da ću se sjetiti jednog usputnog detalja sa samog početka serije na koji se otad, koliko sam primijetio, nije više uopće referiralo. Veliki obrat je trebao biti ‘woah! DUDE!’, ali je ispao flah jer su na kraju mogle biti samo dvije moguće reakcije: ili si bio jedan od onih koji su svake epizode iz minute u minutu ažurirali westworld_misterije.xls i opsesivno visili na redditu gdje su prokljuvili obrat već za druge epizode pa ti je bio ‘yeah, dude, GOTCHA’, ili nisi pa ti je bio samo ‘wait, dude… what?’

No svidjelo mi se što su i autori “Westworlda” očito također gledali “Star Trek: TNG” te se pitali kako bi to izgledalo da se holodeckom umjesto uštogljenih dobričina s Enterprisea koriste odurni šupci, i jako su mi lijepe boje. (Admin)

04-the_young_pope

4. The Young Pope
[392 boda / 14 glasova / tri prva mjesta]
“Mladi papa” može višestruko iznenaditi one koji nisu pogledali nijedan Sorrentinov film; oni koji jesu mogu se smatrati donekle pripremljenima. Ono što bi se moglo nazvati popfelinijevskim stilom, što Sorrentino već neko vrijeme razvija na velikom, preneseno je sad i na manje ekrane. Dramske situacije izgledaju kao glamurozne reklame za parfem, ponašanje i izgled likova plešu po rubu karikaturalnosti, a simetrični kadrovi renesansnih ambijenata popraćeni su klupskim hitovima.

I samo ishodište događaja u seriji je svojevrstan šok – neočekivani izbor mladog, masama nepoznatog, američkog kardinala za novog papu. A on tada iznenađuje sve i na svim frontama: javnost radikalnim konzervativnim zaokretom kojim poništava sve napravljeno u pontifikatu prošlog, liberalnijeg i otvorenijeg pape te vraća crkvu korijenima, vatikansku vrhušku opiranjem da prihvati ulogu marionete i maskote koja mu je prvotno namjenjena, a gledatelja inteligencijom i proračunatošću. Iako zna da ima sve preduvjete da bude voljen i obožavan, on želi da ga se boje.

Dok prosječni vjernik u seriji biva odsječen od papine fizičke pojavnosti, pa ga ne može vidjeti čak niti na prozoru bazilike Sv. Petra, gledatelju se pruža uvid u svaki aspekt sakralnog i privatnog papina života, do te mjere da ga vidimo i u crkvi i u uredu i u teretani i na bazenu. Narativni tok često cjepkaju scene pune simbolike isprepletene sa vizijama i sanjarenjima čija je svrha dodati u zabavne i napete, dakle svjetovne, epizode dozu transcendentalnosti i duhovnosti.

Jude Law se odlično uklapa u ulogu lika svjesnog svoje moći, koji čvrsto drži konce svega oko sebe, nagrađuje one koji gledaju pomno, a kažnjava one koji zaključuju prerano. Mladi papa je i Sherlock i Moriarty svog svijeta, pozitivac i negativac, fascinantan i neshvaćen zato jer takav želi biti. Je li papa katolik? Ako je Pio XIII. u pitanju, nemam pojma. (AS)

03-game_of_thrones

3. Game of Thrones
[552 boda / 22 glasa / četiri prva mjesta]
Dva velika pop mita koja nam se zadnjih godina rastvaraju pred (nekad nezahvalnim) očima, imaju sada već dosta jasno razlučive dužnosti: Marvel Cinematic Universe se bavi herojima, “Game of Thrones” nakazama. Svaki mitološki narativ baca mrežu puno preširoko i nikom nije stalo da svakog čvora, ali ljepota im i jest u tome što se moguće za svakakve stvari uhvatiti, pa neke i naknadno zavoljeti a neke naizgled jedini prepoznati. Tako je meni recimo najdomljivija GOT nakaza dosad bio Stephen Dillane u prošloj sezoni, kada se pretvorio u Agamemnona i zasvirao o strune arhetipova na način koji klasični teatar kao uči ali zapravo skroz ovisi o volji muza. Volji koja je čini se stalno blagonaklona GOT-u jer ove godine smo dobili još jednog nijansiranog patrijarha Randylla Tarlyja, mrtvog i time neumrivog Balona Greyjoya, dirljivo transparentnu Melisandre, zrelog Ramsayja Boltona, nevoljku elementarnu nepogodu Brana Starka i napokon potpuno profiliran središnji par franšize, blizance Lannister. I da stoji sama, ta završnica s Ludom Kraljicom Cersei i njenim planom koji se raspliće od jedne do druge tragične neminovnosti bila bi dovoljan dokaz da GOT komotno nadmašuje sve druge tv-prikaze mraka (da, Waltera Whitea i Hannibala i, da, posebno Franka Underwooda). (LJ)

02-horace_and_pete

2. Horace and Pete
[601 bod / 20 glasova / sedam prvih mjesta]
Već od prve minute “Horace i Petea” bilo mi je jasno da gledam odličnu seriju, ali kada se na početku treće epizode na ekranu ukazala Laurie Metcalf u krupnom planu i kada je tamo ostala sljedećih devet minuta, izgovarajući naj, naj, naj… ma, najJEBENIJI monolog koji sam ikada vidjela u bilo kojoj seriji, zaključila sam da gledam nešto skroz posebno. Koji put su mi takvi zaključci, da prostite, za kurac – nikad neću zaboraviti koliko sam se bila oduševila prvim epizodama “True Detectivea” i na akcijskoj sceni snimljenoj iz zraka u četvrtoj epizodi također bila zaključila da je ta serija d šitz, e da bih do kraja sezone kolutala očima ko tinejdžer koliko mi je išla na jetra – ali ovaj put to nije bilo tako. “Horace i Pete” sjeli su mi na najmekši dio mazohističkih sklonosti. Do kraja su mi svoje depresije u deset epizoda iščupali srce iz prsnog koša i još ga onako toplog zgazili teškom čizmom na ljepljivom podu svojeg stogodišnjeg brooklynskog bara. A meni čak ni to nije bilo dosta pa sam još tjednima nakon odgledane serije radosno iščitavala i slušala sve moguće intervjue i podcaste koje je autor serije, Louis CK dao i snimio o svojem remek-djelu. Iako je “radosno” pridjev koji je Louis CK u “Horaceu i Peteu” zatro napalmom.

Ne dajte se, naime, zavarati opisima u kojima se ova serija naziva humornom dramom, dramedijom ili dramom s elementima komedije. Bullshit. Da, seriju je napisao i u njoj glumi jedan od najcjenjenijih stand-up komičara današnjice, Louis CK, i u njoj se kao gosti za šankom pojavljuju Nick DePaolo, Steven Wright i Amy Sedaris, pa sve to nije moglo proći bez pokojeg hihota. No serija je zapravo punokrvna drama, drametina… ma, nemojmo si lagati, to je prava pravcata TRAGEDIJA grčkog tipa, tragedija u kojoj na kraju sve ode u tri mile pičke materine, a vi, kao gledatelj, shvaćate da drugačije nije moglo ni biti jer je krčma u koju ste zašli s dvojicom njihovih nesretnih vlasnika nije samo obiteljsko nasljeđe, nego i njihova zla kob, njihova hamartija. Ne mogu je zbaciti s grbače, a najebat će zajedno s njom tako da ni sami nećete moći vjerovati koliko nisu imali šanse. Ne samo za hepiend, nego ni za neki malo manje užasan end.

I ne, nisam vam time ništa spojlala. Vjerujte mi, nemate pojma koliko će sve do kraja otići dođavola.

No dobro, da se odmaknem od radnje i njezine poetičke odrednice, napisat ću još par štikleca koje sam saznala slušajući podcaste u kojima je Louie govorio o seriji. Kada je odlučio da mu je puna kapa “Louieja” i da mu treba odmor od rada za FX, Louis CK je odlučio da želi snimiti nešto potpuno sam. Za svoje pare, bez ičijeg drugog utjecaja, bez ikakvih najava, u potpunoj tajnosti. Pravo je čudo što je u tome i uspio jer je u seriju uključio neka vrlo, da se izrazim predsjednički, visokoprofilna imena, kao što su Steve Buschemi, Jessica Lange i Alan Alda, a u procesu odabira glumaca razgovarao je s još nekolicinom pripadnika holivudske teške kategorije, primjerice, s Joeom Pescijem i Jackom Nicholsonom.

Joe Pesci bio mu je i prvi izbor glumca koji je trebao igrati strica Petea, uloga je bila napisana za njega, ali Pesci, koji je vrlo spremno sudjelovao u kreiranju lika strica Petea, od samog početka nije bio baš pretjerano oduševljen angažmanom u seriji jer mu se jednostavno nije dalo radit. Pa je na kraju odjebo Louieja i iako mu ovaj – barem tako kaže – nije suviše zamjerio, nakon toga se našao u gabuli. Drugi glumac koji mu je pao na pamet – Jack Nicholson – odmah mu je rekao da on ima osam banki, da želi samo sjediti u dvorištu na ligeštulu i čitati knjigu ilitiga nou čens in hel da ću ti ja sad nešto RADIT. Jadan Louie nije više znao što će sa stricem Peteom, a onda mu je Lorne Michaels predložio da uzme Alana Aldu. “To mi se uopće nije svidjelo”, kaže Louie. “Obožavam Alana, odličan je glumac i super komičar, ali on je još od ‘M.A.S.H.’-a naovamo pozitivac, ljubimac publike, dobrica. A ja sam trebao nekoga tko može glumiti šupčinu, odvratnog tipa, zajedljivog gada. Činilo mi se da Alan to jednostavno ne može.” Lorne Michaels ipak ga je nagovorio da Aldi pruži barem jednu priliku, da ga pusti da jedanput pročita ulogu i da bi ga ovaj mogao iznenaditi i sve je ostalo legenda. Alan Alda kao uncle Pete savršeno je uvjerljiv kao šupčina, odvratan tip i zajedljiv gad. Louis CK pokazao je da može izvrsno odglumiti i ljude koji su potpuno drugačiji od njega (Horaceova oca). Edie Falco pokazala je da može odglumiti bilo što. Na kraju se serije pojavio čak i Angus T. Jones – onaj mali koji je glumio pola muškarca u “Dva i pol muškarca”.

Ali Laurie Metcalf… iako je njezina uloga u zlokobnom sunovratu Horacea i Petea naizgled majušna, njezinih ćete devet minuta pred kamerom sigurno zapamtiti zauvijek. Iako ni ona nije bila prvi Louiejev izbor za tu ulogu (nikada, BTW, nije otkrio koja je glumica bila prvi izbor), ono što je izvela u ovoj seriji ravno je čaroliji. Baš kao i cijela serija, koja, po svim pravilima televizijske produkcije i distribucije nikada nije trebala uspjeti, a pretvorila se u jednu od najhvaljenijih serija 2016. godine i u legendu koja će se još dugo prepričavati među tvorcima TV-serija. Sasvim zasluženo. (ZP)

01-stranger_things

1. Stranger Things
[611 bodova / 25 glasova / tri prva mjesta]
Što uopće više reći o ovom ljubavnom pismu osamdesetima, kad je već toliko toga napisano, i kome, kad su je skoro svi pogledali odmah nakon što je izašla? Mogu samo napisati što je meni osobno učinila tog ljeta 2016., kada sam se u užarenom gradu oporavljala od operacije i davila se u samosažaljenju što mi kožu nagriza sol od ljetnog znojenja u krevetu, umjesto da ju hrani ona zdrava, morska. Provela sam noć bindžajući je bez pauze, sva usproustana od te madlenice dok su me reference malo mazile, malo šamarale, naizmjence. Reagirala sam isto kao nekoć kad sam kao dijete bolesna gledala “Gooniese” po deseti put, kroz rupicu na plahti piljila u “Halloween” ili “Carrie”, unatoč roditeljskoj zabranili da ih gledam jer poslije horora loše spavam, ili žicala tatu da kupi koštice prije ulaska u kino Zagreb na “E.T.” Glasno sam se smijala i podjetinjeno pljeskala rukama, rasplakala se kao idiot kad sam se sjetila kako sam na “Should I Stay Or Should I Go” prohodala s jednom važnom davnom ljubavi. Preplavljivala me amfetaminska milina pri reminisciranju o tome kako sam zavoljela televiziju i pop kulturu. Ne sjećam se kada me je nešto tako zašarmiralo i izulo iz cipelica premda, ruku na srce, “Stranger Things” svakako nije najbolja serija na svijetu, niti joj je priča najoriginalnija. Ta su me djeca nakratko vratila u neko sretnije vrijeme, kada se neizvjesna budućnost nije činila zastrašujućom nego prepunom mogućnosti, kad sam bahato mislila da imam vremena za sve i nisam kalkulirala sa životnim odlukama. A sigurna sam da nisam jedina koja sam gledanjem imala ovakve senzacije, jer tako su je dizajnirali, odlučni se malko poigrati djecom u koži četrdesetogodišnjaka, osvijestiti nam starenje i prolaznost. Baš je to kurvanjski odigrao Netflix, ali hvala mu na tome, spasio mi je depresivno ljeto i osvijestio da sam ušla u onu životnu dob kad nostalgija vreba iz mraka i zaskoči bez najave kao ono đubre Demogorgon. A kad pomisliš da si ju uspješno ubila, evo je u drugoj sezoni. (JS)

(pisali: Administrator, Ante Spahija, Leonard Jurić, Zrinka Pavlić, Jelena Svilar)

Oglasi

Goriline naj serije 2016: #50-#21

Siječanj 12, 2017

insecure

50. Insecure [43 boda / 4 glasa]
49. War and Peace [44 boda / 2 glasa]
47. Gotham / Speechless [45 bodova / 2 glasa]
46. You’re the Worst [45 bodova / 5 glasova]
45. Sherlock: The Abominable Bride [46 bodova / 2 glasa]
44. Orange Is the New Black [50 bodova / 4 glasa]
43. Crno-bijeli svijet [51 bod / 3 glasa]
42. South Park [55 bodova / 4 glasa]
41. The Expanse [57 bodova / 3 glasa]
40. The Night Manager [57 bodova / 4 glasa]
39. One Mississippi [64 boda / 3 glasa]
38. House of Cards [64 boda / 3 glasa]
37. Brooklyn Nine-Nine [69 bodova / 4 glasa]
36. Eric Andre Show [70 bodova / 2 glasa]
35. Gilmore Girls: A Year in the Life [70 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
34. Girls [70 bodova / 4 glasa]
33. The Man in the High Castle [70 bodova / 4 glasa]
32. This Is Us [75 bodova / 5 glasova]
31. Transparent [88 bodova / 5 glasova]
30. Daredevil [88 bodova / 5 glasova]
29. Flowers [90 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
28. Crazy Ex-Girlfriend [95 bodova / 5 glasova]
27. Better Things [96 bodova / 6 glasova]
26. Narcos [99 bodova / 6 glasova]
25. Trapped (Ófærð) [108 bodova / 5 glasova]
24. Silicon Valley [111 bodova / 9 glasova]
23. BrainDead [113 bodova / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
22. Rectify [116 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
21. Happy Valley [122 boda / 6 glasova]

Goriline naj serije 2016: #10-#6

Siječanj 11, 2017

10-the_crown

10. The Crown
[189 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Nakon što se s Georgeom Michaelom i Carrie Fisher pokazalo da dvijetisućešesnaesta čak ni u samoj svojoj završnici ne posustaje sa smrtima slavnih – teško je bilo ne dočekati informaciju da se Kraljica Elizabeta razbolila s izvjesnom dozom optimizma i anticipacije. I taman čovjek lijepo pripremi yass kween i dancing banana gifove ususret sretnoj vijesti, a kad ono… Ćorak. Bah! Ma mislim, što sam se uopće ponadao, pa ta će nadživjeti Jožu Manolića i sve nas skupa!

Jedini dobar monarh je IMHO mrtav monarh (ili bar, ajde, ekspropriran!), i teško mi je dokučiti zašto većinska britanska javnost i dalje tako svesrdno podržava svoje hereditarne vjekovne überhljebe… Mada opet, i kraljevska obitelj je svjesna koliko je to krhki aranžman, pa je u “The Crown” – koja pokriva vladavinu kraljice Elizabete II, od preuzimanja krune nakon smrti kralja Georgea pa nadalje (svaka sezona bi navodno trebala pokrivati kojih desetak godina vladavine) – zatječemo pri kraju tranzicije iz bitnog političkog faktora u nacionalnu maskotu, kad joj je preostalo još jedino odrađivati dobar PR kako “podanici” ne bi masovnije došli sebi i zaključili da koji im će to kurac, pa ono, ovdje je katran, ovdje je perje, oćete se sami poslužiti ili da vam pomognemo šutnuvši vas nogom u vašu kraljevsku veleguzicu?

Netflix je utukao nemile pare u ovo, cca sto milijuna funti se cijedi s ekrana, ali džabe bi to bilo da nije dobrog scenarija koji izbjegava klopke fabriciranja suvišne melodrame. Ne uvijek, naravno (npr. lik Churchillove tajnice je potpuno izmišljen, princeza Margaret sa svojim ljubavnim peripetijama u medijima nije imala tretman nalik onome princeze Diane…), i što se mene tiče moglo se i bez tih slobodnijih izleta u maštu, ali su nasreću svedeni na minimum: drama mahom proizlazi iz stvarnih povijesnih situaciju u kojima su se nalazili stvarni povijesni likovi, i za to “The Crown” zaslužuje aplauz. Kao i za to kako iscrpno pokazuje koliko može biti teško čak i kad ti je posao da maltene sjediš na guzici, kako to može nažuljati ne samo guzicu nego i dušu, pružajući uvid u osobnu žrtvu koju je Elizabeta podnijela kako bi postala i ostala kraljica – ali i konstantan uvid u vampirsko zlo monarhijskog smeća. Sve to, plus KORGIJI! (TK)

09-atlanta

9. Atlanta
[206 bodova / 10 glasova]
“Twin Peaks with rappers,” veli Glover. I ambicioznije od toga zapravo. Lynch je iz sapuničarskog setinga izvlačio porugu, horor i meditativni ugođaj. Glover koristi stara scenaristička sitcom-rješenja ali osim ruganja i meditativnosti (uz pokoji egzistencijalni horor) pokušava iz njih iscijediti i one njihove izvorne funkcije: empatiju, komunitarnost, terapeutski učinak. Znači milenijalski “Cosby Show”, što se u moru “Seinfeldova” doživljava ko stvarno osvježavajuća struja. (LJ)

08-the_americans

8. The Americans
[211 bodova / 8 glasova / dva prva mjesta]
Već četiri sezone konstantno i konzistentno najbolja serija na svim televizijama toliko je konstantno zanemarivana i konzistentno podcjenjivana da sam je i sám smjestio na drugo mjesto premda sam (konstantno i konzistentno) svjestan da je riječ o (konstantno i konzistentno) najboljoj seriji na svim televizijama. Ipak, unatoč najboljosti, što konstantnoj što konzistentnoj, “Amerikanci” ne prestaju iznenađivati: osma epizoda, ‘The Magic of David Copperfield V: The Statue of Liberty Disappears’, režijski debi Matthewa Rhysa (da još malo popričamo o konstantnoj zanemarenosti i konzistentnoj podcijenjenosti? J’accuse! Dajte mu sve Emmyje ODMAH I SAD!), perolakom elegancijom mijenja čitavu igru i zamazuje nam oči kako samo ova serija to zna. Ali, jebiga, nemoš protiv zmajeva! 🙂 (TT)

07-bojack_horseman

7. BoJack Horseman
[297 bodova / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
“- Dad, you promised we were gonna play catch and then we’d listen to your favourite Harry Chapin song together! You never told me what it was!
– It’s ‘Cats in the Cradle’, but don’t listen to it now!
– I’m gonna listen to it now!”

Koja je moja teorija o “BoJacku”, pitate? Ne pitate? Svejedno ćete ju čuti. Raphael Bob-Waksberg imao je fantastičan scenarij o paradoksalnoj prirodi uvjeta za ostvarenje sreće i životne uravnoteženosti kroz balansiranje etike i uspjeha, popularnosti i iskrenosti, altruizma i zdrave skrbi o sebi. Taj je scenarij bio apsolutno bolji od svih sličnih koji su se fokusirali na temu stvarnih, umišljenih i forsiranih identitetskih kriza i anksioznih poremećaja privilegiranih klasa u ovim jeftinim sadržajima overklokanim vremenima u kojima smo kroz fetišiziranje imovine i zapostavljanje stvarnih znanja i umijeća izgubili smisao i svrhu da blablablablabla. Raphael Bob-Waksberg na dan se obljetnice očeve smrti kojeg je pregazila jahta na prikolici koja je imala neispravne kočnice strašno napio, a njegova dva brata, divlji bro tipovi koji navijaju za sve sportske klubove iz Bostona, nacrtali su mu kurce na čelu i uslikali ga u kompromitirajućoj pozi s maloljetnom sestrom koja je učestvovala u spaćki (Go Bruins!). Ne možete mi to učiniti – vikao je na svoju braću i sestru, ali na engleskom, You can’t fucking do this to me, i tako dalje – imam ideju za show o identitetskim krizama i anksioznim poremećajima privilegiranih u ovim jefitinm sadržajima overklokanim vremenima koji će osvojiti Emmy! Nije ih, nažalost, bolio kurac za to. Postoji li išta što mogu učiniti da slike ne izađu u javnost – pokleknuo je na kraju Bob. Znam da mu to nije ime, ali ja ga volim tako zvati, dok gledam seriju govorim – Bravo Bobe, zakon!, kad mi se nešto svidi. Možeš – rekli su oni – Neka sve ostane isto samo ti je glavni lik KONJ, tehehe. Kakvi šupci.

“I am drowning. And cats hate drowning.”

Teško je bilo probiti se kroz taj whimsical stil humora animiranih serija sa životinjskim likovima prve sezone i uvidjeti stvarni hamartijski kvalitet “BoJack Horsemana”. Ova serija suprotstavlja humor i životnu tragediju na suptilan način, ali s okrutnim posljedicama. Glavni su likovi, što se u ovoj sezoni možda najjasnije vidi, zapravo jedna ličnost, razgranata u više njih kako bi svaka nosila određenu egzistencijalističku traumu koja ju definira. Na ovaj način scenarij može poentirati žestinom i preciznošću mesara u japanskom restoranu wagyu govedine. Zbog toga se i fanovi često identificiraju s više likova odjednom. Nesigurnost, ljubomora, očaj ili suočavanje s neuspjehom da se suštinski promijenimo rezoniraju s našim osjećajima čak i kada  pripadaju dramski suprotstavljenim likovima.

I “BoJack” kao i većina serija robuje toj problematičnoj epizodnoj dinamici. Gledamo li ju u cjelini (a kako bi drugačije) postoje određene mrtve točke u narativu i poigravanja s tempom priče, uglavnom kroz razvlačenja u središnjem dijelu sezone kako bi se postavio eksplozivan kraj, ali pisci ove serije su on a NEW LEVEL u odnosu na konkurenciju, što bi rekao A$AP Ferg. Imam puno povjerenje u autore da će i četvrta sezona biti najbolje od televizijske i streaming platforms produkcije što postoji. Ili misterpeanutbutterovski rečeno: “It’s gonna be great, as it always is, from my perspective.” (GP)

06-the_night_of

6. The Night Of
[322 boda / 16 glasova]
Ljeto u američkim TV-kućama obično je rezervirano za manje zahtjevne serije koje brzo zaboravimo. No prošlog ljeta, kao nikad dosad, imali smo nekoliko serija koje su ušle jako visoko na mnogim godišnjim listama. Jedna od takvih je i HBO-ova “The Night Of” (“Kobna noć”), nastala po BBC-jevoj seriji “Criminal Justice”. Posljednje je to ostvarenje u produkciji Jamesa Gandolfinija, koji je trebao i igrati ulogu odvjetnika Jacka Stonea. Nakon njegove smrti trebao ga je zamijeniti Robert De Niro, no na kraju je uloga ipak dodijeljena Johnu Torturu, koji je briljantan. Ipak, seriju nosi i Riz Ahmed kao Nasir Naz Khan, uzorni student pakistanskog porijekla, koji posudi očev taksi kako bi se odvezao na tulum. No u taksi uđe zgodna Andrea (So-fia Black D’Elia), s kojom Naz završi u krevetu, uz obilje alkohola i droge. Budi se pred jutro i nađe je brutalno izbodenu nožem. Naz se ubrzo nađe u zatvoru, a njegov slučaj dobije odvjetnik Stone koji se tu večer našao u policijskoj postaji.  Iako se Naz čini kao dobar dečko, ne možemo a da se ne zapitamo je li Nazov nevini izgled i dobrota samo navlakuša i je li moguće da je on zaista ubojica?

Gledateljima naviknutim na CSI i slične serije u kojima se sve odmah dozna u jednoj epizodi “Kobna noć” možda će biti malo prespora. No sladokuscima naviknutim na remek-djela kao što je “Žica” ovo će biti prava poslastica, koja nas polako uvlači u misterioznu priču. Poveznica sa “Žicom” je i genijalni Michael Kenneth Williams u ulozi Freddieja. Glumac koji je u “Žici” portretirao Omara Littlea i u “Kobnoj noći” je strah i trepet za kriminalce u zatvoru, a Naz shvaća kako će preživjeti jedino uz njegovu zaštitu, no to znači i prelazak među loše momke.

Teško se možemo sjetiti serije u kojoj se tako vješto isprepleću različite, i to vruće, problematike. No, u Kobnoj su noći to itekako uspjeli, i to uz savršeno doziranu napetosti do samoga kraja. Zaviriti u pravosudni i zatvorski sustav moderne Amerike, u problem rasizma i vjerske nesnošljivosti, i sve to uspjeti strpati u jednu sezonu, nevjerojatna je vještina. I zato, kapa dolje, dajte da vidimo i drugu sezonu. (SM)

(pisali: Tonći Kožul, Leonard Jurić, Teo Tarabarić, Goran Pećanac, Samir Milla)

Goriline naj serije 2016: #87-#51

Siječanj 11, 2017

searchparty

87. Search Party [18 bodova / 4 glasa]
86. Luke Cage [19 bodova / 2 glasa]
84. The Fall / Kim’s Convenience [20 bodova / 1 glas]
74. 1992 / Colony / Divorce / Hap and Leonard / Lethal Weapon / Mars / One of Us / Shetland / Shooter / Y Gwyll (Hinterland) [21 bod / 1 glas]
70. Awkward / Bloodline / Crisis in Six Scenes / The Flash [23 boda / 1 glas]
69. Halt and Catch Fire [23 boda / 2 glasa]
66. Bob’s Burgers / Faking It / Please Like Me [26 bodova / 1 glas]
65. 11.22.63 [26 bodova / 3 glasa]
63. The Durrells / Suits [27 bodova / 1 glas]
62. The Missing [27 bodova / 2 glasa]
61. Idiotsitter [28 bodova / 2 glasa]
60. Unbreakable Kimmy Schmidt [28 bodova / 3 glasa]
59. Bosch [29 bodova / 3 glasa]
58. Goliath [33 boda / 3 glasa]
57. Quarry [35 bodova / 1 glas]
56. Ash vs Evil Dead [36 bodova / 2 glasa]
55. The Good Wife [37 bodova / 3 glasa]
54. The Venture Bros. [40 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
53. Dirk Gently’s Holistic Detective Agency [41 bod / 2 glasa]
52. The Girlfriend Experience [43 boda / 2 glasa]
51. The Affair [43 boda / 3 glasa]

Goriline naj serije 2016: #15-#11

Siječanj 10, 2017

15-veep

15. Veep
[146 bodova / 9 glasova]
Svaka epizoda “Potpredsjednice” komotno može funkcionirati kao oda talentima i integritetu Julije Louis-Dreyfus, no, zatreba li vam ikad krunski dokaz o raznovrsnosti i potenciji njezinih nadnaravnih moći, epizoda se zove ‘Mother’, četvrta je u petoj sezoni, pokažite je tom dosadnom skeptiku ili prokletom nevjerniku i dopustite mu da se zabezekne. Ingeniozno orkestrirano podudaranje smrti njezine majke s krahom njezinih nada da će joj opetovano prebrojavanje glasačkih listića u Nevadi donijeti prednost na predsjedničkim izborima, unutar manje od pola sata demontiralo je, remontiralo, srušilo i ponovno sagradilo mukotrpno zidanu i još trpnijom mukom održavanu fasadu nedodirljive, hladne, distancirane, politics-as-usual Seline Meyer, a ova nadnaravno moćna televizijska božica nijansirala je svaku svoju repliku i najsitniju gestu kako bi nam u svakom djeliću kadra iznosila potpun i precizan izvještaj o trenutnom stanju narečene fasade, sve do zadnjeg zrnca najfinije betonske prašine. U procesu od nas nije tražila ni da je volimo niti da s njom empatiziramo; dapače, posve je dehumanizirala ionako granično sociopatski narcisoidnu Selinu i beskompromisno je potegla u glib neobranjivih riječi i postupaka – ali nekom alkemijskom formulom postigla je da je na kraju epizode napokon vidimo kao čovjeka, da se suživimo s njom kao s jednom od nas, da njezinu nehumanost doživimo kao krik ljudskosti i uzmemo je u zaštitu, štiteći zapravo sami sebe od vlastitih neobranjivosti kojih se stidimo i od kojih se ograđujemo.

Ovakva jedna epizoda opravdala bi i postojanje neusporedivo slabijih serija, no „Potpredsjednici“ ne trebaju opravdanja: čak i nakon – mislim da nije u pitanju samo moj subjektivizam – dosad uvjerljivo najslabije sezone, “Veep” ostaje zlatni standard (ne samo američke) (i ne samo televizijske) političke komedije. Odlaskom Armanda Iannuccija s kormila serije, lagano smo skliznuli na teritorij klasičnog sitcoma. Operetno farsične bedastoće poput Jonahove kongresne kampanje, Selininog „kozmetičkog zahvata“ ili čitavog fijaska s potpredsjedničinim indiskretnim tvitanjem, poneka amaterski loše odrađena komedija zabune (‘Camp David’, gdje Selina organizira tajni susret s kineskom delegacijom, vjerojatno je najslabija epizoda čitave serije) i poneki posve neuvjerljiv cjelosezonski zaplet (ne vjerujem ni da bi Trump svojoj djeci dopustio da snimaju dokumentarac o svakodnevici Bijele kuće), bili bi možda primjereniji kakvoj “Modernoj obitelji” doli ovome draguljčetu, no svemu tome unatoč “Potpredsjednica” ne samo da ne gubi svoj žalac i relevantnost, negoli se čak uzdiže i iznad vlastitog materijala, kadikad na plećima svog karizmatičnog i oduševljavajuće uigranog ansambla, katkad na inspiriranim one-linerima i najmaštovitijim psovkama koje ljudski um može opsovati, a ponajviše zahvaljujući dirljivo brižnom inzistiranju da se, makar gdjegdje i krivim rukavcima, radnja i likovi koji je nose usmjeravaju točno, precizno i logično.

“Potpredsjednica” je još uvijek itekako zdrava – ma što zdrava, puca od zdravlja! – i svako svoje skretanje s pravog puta opravdava slijetanjem na željenu destinaciju. Jonahovo novoizboreno kongresovanje nesumnjivo nam u sljedećoj sezoni donosi smijačinu do popišanih gaća, Catherinin dokumentarac pobrinuo se da pretposljednja epizoda sezone bude ništa manje doli antologijska, a neumoljivo sporovozno iščekivanje konačnog raspleta predsjedničkih izbora na kraju nas je dovelo do šokantne separacije naslovne junakinje od istoimene istonaslovne političke funkcije pa smo do povratka serije ostavljeni u potpunom mraku, bez ikakve naznake kako će, u kojem smjeru i s kolikim trajanjem “Potpredsjednica” ići dalje. Ali tu sam, ma kako, ma kamo i ma koliko me dugo vodila. Ova serija naprosto zna što radi i radi to jebeno dobro. (TT)

14-black_mirror

14. Black Mirror
[156 bodova / 10 glasova]
Mračna, cinična i distopijska serija “Black Mirror” vratila se krajem 2016. u svojoj trećoj sezoni. Kako to obično biva, seriju koja se u prve dvije sezone emitirala na britanskom Channel 4 sad je kupio moćni Netflix i naručio po šest epizoda u trećoj i četvrtoj sezoni. U većini tih epizoda serija je slična prijašnjim sezonama, osim što su sad protagonisti u četiri epizode Amerikanci. Ponovno iza nje stoji kreator i scenarist Charlie Brooker, a rezultat je da je razina cinizma ipak manja. Doduše, naći će se tu i epizoda koje vas na kraju ostave s mučninom u želucu (ne baš poput čuvene epizode u prvoj sezoni kad je britanski premijer morao spolno općiti sa svinjom da spasi člana kraljevske obitelji), ali ima i onih koje ćete na kraju dočekati s osmijehom na licu. Takva je, primjerice, četvrta epizoda nazvana ‘San Junipero’ u kojoj Gugu Mbatha-Raw i Mackenzie Davis igraju mlade djevojke koje 1987. stižu u turistički gradić prepun mladih željne zabave, ili se bar tako čini. Epizoda odiše nostalgijom za prošlim vremenima, a po dobrom starom običaju, na kraju je pravi obrat, koji nas ne ostavi ravnodušnim. Prva epizoda zvana ‘Nosedive’ vodi nas u svijet u kojem se sve akcije ocjenjuju u stvamom vremenu, a ljudi iznad glave imaju prosjek, baš poput vozača Ubera. Oni s prosjekom iznad 4,7 su elita kojioj se svi žele približiti, dok oni s nižim prosjekom ne mogu naći ni posao. Dobra je i šesta epizoda u kojoj policijski detektiv istražuje seriju misterioznih ubojstava, povezanih s društvenim mrežama.

Brooker nam, dakle, ponovno obrađuje teme koje jesu znanstvena fantastika, no vrlo lako su ostvarive. Zbog toga “Black Mirror” i spada među najbolje serije prijašnjih godina. One koje nas natjeraju da nakon svake odgledane epizode dobro razmislimo o tome što smo gledali i zapitamo se u kakvom svijetu živimo. Nadamo se samo da Brookerova kreativnost neće u idućim sezonama biti još sputanija. Znate kakvi su Amerikanci. (SM)

13. Better Call Saul
[158 bodova / 9 glasova]
Kroz dosadašnje dvije sezone, te kroz najmanje još jednu najavljenu, radnja prati uspone i padove sitnog kaznenog odvjetnika Jimmyja McGilla. Serija je nastala kao prequel serije “Breaking Bad”, istog autora Vincea Gilligana, te priča priču jednog od najpopularnijih sporednih likova. Uz pomalo specifičan ritam radnje, serija je fokusirana na likove i situacije, a osim super-realističnih i ponekad dubokih dijaloga, najveći biser su zapažena glumačka ostvarenja, u prvom redu maestralnog Boba Odenkirka, u obje sezone nominiranoga za Zlatni Globus. Osim ljubitelja sirovog realizma Vincea Gilligana, u seriji ću uživati svi oni koji cijene kvalitetnu dramsku radnju, pametne dijaloge i vrhunsku glumu. (HT)

12-fleabag

12. Fleabag
[182 boda / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
“Fleabag” je na prvi pogled još jedna od sve učestalijih suvremenih komedija s umiješanim dramskim i tragičnim elementima. Glavna junakinja je vrckava i ekscentrična, neurotična i cinična, neuspješna u svemu što pokuša, neobzirna prema ljudima koji su joj bliski, u stalnim sukobima s obitelji, dok je cijelo vrijeme duboko mučena gubitkom najbolje prijateljice. Samo po sebi, nešto što se ne bi nužno izdvojilo iz mora sličnih serija.

Ali već nakon nekoliko uvodnih junakinjinih obraćanja gledatelju i pretjeranom seksualiziranih običnih situacija počinje se oblikovati nešto malo drukčije. Energičan tempo koji nas vodi nas kroz njen užurbani život dodatno podiže letvicu, a kad se uključe scene iz prošlosti, montirane tako da se često tek nakon njihova završetka može shvatiti da se radi o nečemu kronološki odmaknutom, dolazimo do možda i najboljih dijelova ove serije. Stalno prisutni humor i nelagoda, otvoreni i direktni kako smo već i naviknuti od britanskog standarda, vuku na stranu komedije, dok na drugu stranu vuče priča koja postupnim odmotavanjem narativnog klupka navodi gledatelja da se zapita želi li se uopće suočiti s onim što slijedi, kad je već tako očito da se radi o nečem groznom i s pravom potisnutom. Na sreću, jednom kad sve prođe, na neki neobičan način, ipak pobijedi optimizam.

“Fleabag” nam se predstavlja kao kaotična crnohumorna mješavina, nakupina dinamičnih inserata iz života jedne u suštini loše osobe, dok se sve to, u kratkih šest epizoda, ne posloži u zadivljujući napukli mozaik, nešto što ne bi trebalo biti, ali ipak jest lijepo. (AS)

11-the_get_down

11. The Get Down
[189 bodova / 9 glasova]
U New York City sam se zaljubila kao dijete, preko filmova i muzike, kao vjerojatno i svi oni koji u njemu ne obitavaju, a vole ga nekom iracionalnom ljubavlju osjećajući začudnu pripadnost tom gradu. U hip hop su me zaljubili Beastie Boys, i to je bio vrhunac moje fascinacije tim žanrom o kojemu zapravo nemam previše pojma, osim što znam da postoji rodonačelni oldschool east coast rap i onaj mutirani sa zapadne bogate obale koji problematizira posve drugi set problema. U seriju “The Get Down” pak, u kojoj su i NYC i hip hop gotovo ravnopravni likovi, zaljubila sam sam se praktički već od prvog kadra, a do kraja prve sezone, zahvaljujući vlastitom eskapističkom kapacitetu i sposobnosti imaginacije koju sam razvila kao obrambeni mehanizam tijekom života u kifli, osjećala sam se skoro kao jedan od likova, posve ošamućena tim šarenim prikazom inače sivog i otužnog The Bronxa, jedinog njujorškog kvarta koji je i nakon Giulianijeve vladavine i gentrifikacije ostao isti kakav je bio u sedamdesetima kada je i započela ova priča o rođenju hip-hopa.

The Bronx, jedini kvart koji u imenu ima član, bio je i ostao sublimirana tuga, zaboravljena žrtva nesmiljenog kapitalizma u sprezi s rasističkom politikom, atavizam u gradu koji danas šokira svojom sterilnošću i u kojemu bi se Warriorsi vjerojatno pogubili i nikada ne bi pronašli put do Coney Islanda. Ono što mi je u ovom najskupljem Netflixovom projektu najprivlačnije, način je na koji je u tu apokaliptičnu atmosferu 1977. godine, kojoj se od milja tepa “the coolest year in hell”, ukorporiran optimizam. Napravljeno je to, jasno, kroz prikaz čuvenog blackouta i njegove posljedice na muziku, jer kako drugačije: sve se ruši i gori, ali ljudi pjevaju, homerovski opjevavaju svo zlo koje se oko njih događa, pohlepu, korupciju, ubojstva, deložacije, siromaštvo, rasizam, svu tugu koja ih okružuje umotavaju u palimpseste, pišu preko tuđih stihova, sempliraju najbolje iz bezveznog, rasturaju kanone kao što je to nekoć radio Harms. Kradu opremu i doslovno preko noći postaju DJ-evi preotimajući prevlast Grandmasterima, titulu kojih je dotad nosilo tek nekoliko stanovnika Bronxa. I bojaju u šarene grafite ruševnine svijeta u kojem žive. Luhrmannovska estetika spektakla curi iz svake pore ove stipovski iskarikirane serije koja istovremeno odiše i realizmom, premda srećom ne naturalističkog tipa koje poziva na suicid. Kontekst u koji je uvaljana tema rođenja hip hopa više je no depresivan, ali istovremeno je sve nevjerojatno optimistično, što je vjerojatno jedno od većih postignuća “The Get Down.”

Pa onaj tko mi zamjera što bih radije živjela u The Bronxu ’77. nego u Zagrebu ’17., nek baci beat prvi. (JS)

(pisali: Teo Tarabarić, Samir Mila, Hrvoje Tenšek, Ante Spahija, Jelena Svilar)

Goriline naj serija 2016: #125-#88

Siječanj 10, 2017

mindy

125. The Mindy Project [1 bod / 1 glas]
122. Difficult People / Longmire / Vikings [2 boda / 1 glas]
116. Drunk History / Good Behavior / The Last Man on Earth / Peaky Blinders / Timeless / Togetherness [3 boda / 1 glas]
114. Shameless / Younger [4 boda / 1 glas]
111. Incorporated / Modern Family / No Tomorrow [5 bodova / 1 glas]
109. Designated Survivor / It’s Always Sunny in Philadelphia [6 bodova / 1 glas]
108. Gomorra [7 bodova / 1 glas]
107. That Kardum Show Novine [7 bodova / 2 glasa]
105. Easy / Person of Interest [8 bodova / 1 glas]
101. Bates Motel / Casual / Mike Tyson Mysteries / Supernatural [9 bodova / 1 glas]
100. Lady Dynamite [9 bodova / 2 glasa]
99. Black-ish [9 bodoba / 2 glasa]
96. Vice Principals / Voltron: Legendary Defender / The X-Files [10 bodova / 1 glas]
92. Medici: Masters of Florence / New Girl / The OA / Ubice mog oca [12 bodova / 1 glas]
91. Love [14 bodova / 1 glas]
90. Banshee [14 bodova / 2 glasa]
89. Line of Duty [16 bodova / 1 glas]
88. The Walking Dead [16 bodova / 3 glasa]

Goriline naj serije 2016: #20-#16

Siječanj 9, 2017

20-broad_city

20. Broad City
[124 boda / 8 glasova]
Iako su mi, gledano unatrag, i prva i druga sezona “Broad Cityja” dobre, tek sam se u trećoj uspjela nekako saživjeti s njom. Naime, Ileana i Abby tek su sada nekako sve to uspjele pretvoriti u seriju s epizodama, a ne u jednotjedno prikazivanje skupine skečeva koje su smislile tijekom vikenda. Nije da su im skečevi prije bili loši – bili su dobri, i isto su na neku foru dobro prikazivali realnosti života dvije pomalo pomaknute mlade žene u New Yorku, ali sada su to ipak postale epizodne PRIČE, svaka sa svojom krovnom temom, tu i tamo se čak i prelijevajući iz epizode u epizodu.

Osim toga, ljubim ih zbog epizode s mengom u avionu, gdje se valjda prvi put u nekoj seriji prikazala krvava mrlja na trapericama a da to nije bilo zbog UBOJSTVA i da činjenica što je riječ o menstrualnoj krvi nije bila popraćena sa stotinu ograda tipa: “I nama se BLJUJE od ovoga, ali želimo naturalistički prikazati muku, kuku i motiku ženskog roda”. Da se razumijemo, ni ja ne smatram da je mrlja od menstrualne krvi nešto PREKRASNO, ali jebiga, događa se, i ne bih je čak stavila u isti rang s mrljom od proljeva, nego prije s mrljom od ČUŠPAJZA. Dogodi ti se, nisi sretna zbog toga, moraš to nekako očistiti, koji put je rezultat tvojeg neopreza, koji put nesretnih okolnosti, koji put imaš mogućnost to sanirati, a koji put moraš pokušati opelješiti torbicu suputnice u avionu. I da, to ponekad može biti simpatično i smiješno. (ZP)

19-preacher

19. Preacher
[129 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Iskreno, nemam pojma što ću ovdje – uspijem li u toj, ili doduše ikakvoj namjeri – zapravo hvaliti, prvu sezonu serijske adaptacije kultnog stripa “Preacher”, ili sam adaptirani strip, meni ne samo najdraži primjerak svoje umjetnosti nego i jedan od nekoliko kulturnih i umjetničkih proizvoda koji su mojem životu zaista nezamjenjivi. Pogotovo stoga što sam od sezonskog finala prije skoro pola godine jednostavno zaboravio mnoge od serijinih specifičnosti, modifikacija i dorada, te cjelokupnim dojmom zadovoljstva tek pojačao generalnu opsjednutost stripom, koji sam onda naknadno i još jednom pročitao. Prije početka prikazivanja serije odlučio sam ga se ne repetirati, jer sam joj htio dati poštenu šansu, ali sve da sam se i bio neposredno podsjetio, ova bi me serija lakoćom pridobila u predane pratitelje. Jer ima sve što mi (je) ikad treba(lo): ljubavlju razrađenu western mitologiju i ljubavnu priču prokletih ljubavnika koji ne mogu zajedno, ali još manje mogu odvojeni. A to nije sve što ima, fantastično spajajući neobuzdanu pravedničku blasfemiju predloška s njegovim jednako izraženim moralnim imperativom dobrim dijelom i temeljenim na religijskoj tradiciji kojoj se ne toliko izruguje koliko je neuobičajenim sredstvima usavršuje.

Dostojno i zarazno prenošenje takvog ugođaja nedvojbeno ukazuje na fanove u autorskim stolicama, kojima je za rukom pošlo uvjerljivo ostvariti ono što pukim lovcima na isplatu nikad ne bi uspjelo – poremetiti događaje na vremenskoj crti stripa, lišiti se nekih od mnoštva živopisnih likova, druge stopiti u legitimne amalgame, pa čak i izmisliti potpuno novi lik divne Emily Woodrow, koju Lucy Griffiths glumi jednakom količinom badasserije kao Noru iz “True Blood”, samo prigušenijom varijantom smirenosti (ne skroz) bogobojazne samohrane majke. Naravno, ako je troje gužva, izgleda da ćemo tek vidjeti (druga je sezona već potvrđena) što će dodatak četvrte osobe učiniti serijskom, ionako kompliciranom odnosu legendarnog trojca protagonista. Od kojih sam na prvi pogled bio prihvatio jedino Josepha Gilguna kao vampirskog Shanea MacGowana pod imenom Cassidy, da bih već nakon njezine prve scene potpuno poludio za isprva neshvatljivim, a onda najgenijalnije intuitivnim izborom Ruth Negge za najveću Tulip, a naposljetku i polako – upravo tamo negdje krajem druge petine sezone, kada se prijetnja blage predvidljivosti razbila konkretnim iskorakom u fino pogođenu samostojnost – zavolio Dominica Coopera u naslovnoj ulozi.

Ne želim se hvatati u zamku kreditiranja mogućnosti ispunjavanja mojih očekivanja, ali da je predložak nekom nesrećom ostao sveden samo na prvih sedam (sakupljenih u paperbacku “Gone to Texas”) ili 12 epizoda (prvi hardcover), zasigurno ga ne bih toliko obožavao koliko nakon zaokružene epopeje. A kako me prva sezona “Preachera” svojim krajem prilično napalila na nadolazeće, jasno je da je i ta karakteristika stripa prenesena na ekrane. (GP)

18-high_maintenance

18. High Maintenance
[131 bod / 6 glasova]
Uglavnom ne brijem puno na neki realizam izvan dijaloga, ali ova serija me baš osvojila time kako izgleda: nema onoga da je po nekom fensi stanu scenograf rasporedio nekoliko praznih boca i kutija za pizzu i to bi sad trebala biti kao neka ‘narko-jazbina’, ovdje stanovi i zgrade izgledaju kao stvarna mjesta u kojima žive stvarni ljudi, već iz prvog pogleda na svaki interijer dobiješ okvirnu predodžbu o socioekonomskom statusu likova što u njemu obitavaju (a to je tek prva točkica kojom bivaju oslikani njihovi portreti!); nema ni onoga “ha-ha, vidite ove HIPSTERE!”, serija jednostavno prihvaća da živimo u post-hipsterskom svijetu u kojem manje-više svi ljudi koji žive u određenim urbanim sredinama istovremeno i jesu i nisu hipsteri te njihov styling, njihove aktivnosti nisu predmet poruge nego se tretiraju kao niti bogate, naizgled beskonačne tepiserije što čini New York. A inače, serije je o dileru trave i njegovim mušterijama, pri čemu je jako simpatični diler ponekad jedan od centralnih likova – ali češće tek usputni statist u crticama o njegovim mušterijama, ili ljudima (pa čak i PSIMA!) u njihovim životima: prihvatili smo tv-serije kao romane našeg doba, “High Maintenance” s ljubavlju zove da ih prihvatimo i kao nove zbirke priča. (TK)

17-mr_robot

17. Mr. Robot
[134 boda / 8 glasova]
Razmišljala sam mogu li napisati crticu o prošlogodišnjem “Mr. Robotu” bez spominjanja prve sezone. Ne mogu. Nakon hvalospjeva i popularnosti sjajnog debija, druga sezona je uvijek u problemima zbog očekivanja i tereta koji prethodni uspjeh nosi. Ponekad joj uspije ispuniti očekivanja, kao što je to bilo s “Fargom”, a nekad se stvar pretvori u abominaciju poput druge sezone “True Detectiva”. Rekla bih da je u slučaju “Mr. Robota” ocjena negdje na pola puta: nije dobro koliko smo priželjkivali, ali to ne znači da je loše. Epizode jesu bile neujednačene, radnja možda prekonfuzna, sezona je nekako sporo hvatala zamah i –  isprva se činilo – bila dosadnjikavo pretenciozna. Nije tu bilo snage kakvu je u prvoj sezoni primjerice nosila scena s Beethovenovom 7. simfonijom, da spomenem samo nju. ALI, nakon nekoliko epizoda serija mijenja atmosferu, ispalo je da se ipak ne doživljava pretenciozno ozbiljnom, nego ostavlja prostora i za (auto)ironiju i zajebanciju. Epizoda u maniri sitcoma je odlična i dođe kao svojevrsni intermezzo pred neočekivani razvoj događaja u sljedećoj epizodi. Scene su i dalje predivno kadrirane s likovima u kutovima, i općenito vizualno-glazbena rješenja su prekrasna i dojmljiva, s naglaskom na završetke epizoda koji često izmame podignutu obrvu i zadovoljni osmijeh u kutu usana. I Rami Malek je opet fantastičan!

Sve u svemu, iako me prvih par epizoda gotovo otjeralo, drago mi je što nisam odustala od gledanja pa ako ste među onima koji su imali dvojbe, vrijedi razmisliti još jednom i dati joj šansu. Nagradit će vas atmosferom, ljepotom, zanimljivim raspletima i inteligentnim humorom. A što se konfuzne radnje tiče, zavrzlame oko E Corpa i fsocietyja su ionako samo naizgled bitne, kog briga za haktivizam! Ispod površine, to je ionako priča o Elliotu i njegovim unutarnjim borbama. Da parafraziram kolegicu iz grupe, usprkos početnim zamjerkama, prevladavajući dojam je – nema veze, daj još! (MMB)

16-american_crime_story

16. American Crime Story: The People v. O. J. Simpson
[145 bodova / 5 glasova / dva prva mjesta]
Sredinom sam se devedesetih, kao apsolventica Filozofskog fakulteta u Zagrebu čiji su roditelji dobivali izboje elektriciteta iz mozga zbog toga što još nisam bila diplomirala, zaposlila kao učiteljica hrvatskog za strance. Tako sam im barem uspjela iz rukava izbaciti adut “zajebavaš se na naš račun”, iako sam se, ruku na srce, još oko godinu dana zajebavala na njihov račun, samo malo manji.

Enivejz, kao učiteljica hrvatskog za strance dobila sam odmah jednog učenika u američkoj ambasadi, relativno visoko pozicioniranog diplomata po imenu Douglas. Douglas će mi uskoro postati najdraži od stotine učenika koje ću u sljedećih desetak godina pokušati naučiti ili fakat naučiti hrvatski, a jedna od stvari na kojoj smo se ubrzo bondali bila nam je zajednička opsesija praćenjem suđenja OJ Simpsonu. U to doba ni on ni ja još doma nismo imali Internet, ali smo suđenje pratili preko CNN-a, a on me opskrbljivao i literaturom – američkom štampom, knjigama o suđenju i tračevima koje je uspijevao pratiti putem isječaka iz američkih medija.

Kada sam vidjela da je o slučaju OJ Simpsona snimljena igrana, poslije i dokumentarna serija, to me odmah podsjetilo na Douglasa. Interesantno je to – možda bi mi hrpa detalja povezana s tim suđenjem do danas već odavno bila isparila iz glave, ali s obzirom na činjenicu da smo štokoji sat hrvatskog on i ja započinjali pitanjem: “Jeste li vidjeli sinoć ono što je Cochran izveo u sudnici?” ili “Kako se dogodilo ono s rukavicama?” ili “Što vi mislite o Marciji Clark?”, pa nerijetko na odgovorima uvježbavali njegov nesavršen hrvatski – sve sam o OJ-u zapamtila mnogo plastičnije, živopisnije i s jasno određenim stavom prema svemu.

OJ je bio kriv, naravno. Cochran je pizdunski iskoristio rasnu nepravdu u američkom društvu kao emotivni adut tijekom suđenja. Korijen cirkusantskog uspjeha obitelji Kardashian bio je upravo na tom, umnogome također cirkuskom suđenju (iako je sam Robert Kardashian bio drag i relativno pošten čovjek, vjerojatno jedini u timu Simpsonovih superlawyera koji je još za suđenja počeo pokazivati znakove grižnje savjesti zbog toga što uporno brani čovjeka za kojeg mu je jasno da je ubojica). Marcia Clark bila je eklatantan primjer toga da se u američkom društvu s jedne strane može igrati na kartu nepravde prema crncima i dobiti suđenje samo zato što optuženik pripada rasi koja je stoljećima obespravljivana – a s druge strane na tom istom suđenju tužiteljica proživljava shitstorm seksističkih objeda i mržnje te je dobrim dijelom oni isti crnci koji pizde zbog stoljetne nepravde – omalovažavaju samo zato što je žena. Kosa, jebote, KOSA! Zajebavali su je zbog KOSE, odnosno FRIZURE koju je nosila! I još zbog mnogočega, ali to s kosom je bilo posebno bizarno.

Uglavnom, serija “American Crime Story: The People vs. OJ Simpson” nije nimalo uništila moje nostalgično prisjećanje na satove hrvatskog s Douglasom. Na prvu loptu to se čini vrlo labav kriterij za njezinu pozitivnu ocjenu, ali zapravo nije. Bila sam je, naime, spremna srezati svojim preživjeli poznavanjem materije i činjenicom što mi je, prema najavama, izgledalo da će holivuđani od toga načiniti kičersku paradu. Nisu. Ustvari, jesu, ali točno onoliko koliko je i bila u stvarnosti. I super mi je što su, unatoč tome što serija fino kronološki prati razvoj događaja, uspjeli svaku epizodu posvetiti jednom problemu.

Daglaše, prijatelju stari, ako si slučajno prošle godine pogledao ovu seriju, nadam se da si se barem na trenutak sjetio svoje stare učiteljice iz Zagreba. I nadam se da si se sjetio kako si mi jednom na svojem broken hrvatskom rekao: “Sinoć sam došao kući i gledao suđenje na CNN-u pijući čaj od ŠUPKA”.  (ZP)

(pisali: Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Tonći Kožul, Martina Matezović Biškup)

Da, da, vrijeme je za… GORILINE NAJ SERIJE 2016.!

Siječanj 9, 2017

00-the_crown 00-horaceandpete 00-bojack_horseman 00-stranger_things

Dobar vam dan, i dobro nam došli u Gorilin izbor najboljih serija 2016.!

Glasalo je 36 ljudi (u neku ruku čak i 37, pošto ima i jedna zajednička lista dvoje ljudi!): Jurica Benčik, Oleg Berić, Zrinka Bertović Skračić, Tomislav Biškup, Darko Ciglenečki, Alan Došen, Mirza Gazibegović, Matija Habijanec, Mirna Hari, Gabe Ivanov, Davor Ivanović, Nebojša Jovanović, Leonard Jurić, Tonći Kožul, Krešimir Krolo, Vera Lučin, Bojan Mandić, Milan Margeta, Martina Maričić, Martina Matezović Biškup, Samir Milla, Vatroslav Miloš, Zlatan Charlie Mirkić, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Goran Pećanac, Sandra Đ Queen, Rahela i Hrvoje, Krešimir Samardžija, Ante Spahija, Jelena Svilar, Teo Tarabarić, Željka Tkalčec, Jakov Zlatar i Domagoj Zovak.

Bilo je dosta napeto: u početku je vodila serija koja naposlijetku nije upala ni u top 5, onda je jedno dulje vrijeme vodio jedan od favorita – da bi ga u zadnjem trenu pretekao jedan drugi favorit! Osjetno je više konsenzusa ove godine oko top-naslova nego inače: prošle godine su naprimjer prve tri serije dobile redom 538, 398 i 377 bodova – a ovaj put 611, 601 i 552 boda.

Šema je standardna: top 20, svaki dan ide po pet serija, usput se izlistavaju i serije koje nisu upale u top 20. Hvala svima koji ste glasali, puse svima koji pišu crtice, najbolji ste! :* :* :* Izbjegavajte spojlere u komentarima, prva tura slijedi kasnije popodne, čitamo se…

Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u – GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH SERIJA 2016.!

Prosinac 26, 2016

gorila-serije

Ukratko:

– na vama je da glasate za pet do dvadeset najdražih vam ovogodišnjih serija (dakle: najmanje za pet, najviše za dvadeset serija)

– glasa se isključivo za igrane ili animirane serije (što će ga reći, ništa od Johna Olivera, Samanthe Bee, dokumentarnih, realityja i sličnog)

– liste mogu biti rangirane, a i ne moraju – kako vam je god milije

– pod “ovogodišnje serije” se, naravno, računaju epizode serija koje su premijerno prikazane ove godine – tako da, naprimjer, ako glasate za “Criminal Minds”, glasate za “Criminal Minds” od S11E11 (premijerno prikazana početkom 2016.) do S12E08 (premijerno prikazana krajem 2016.)

– nakon što ste finalizirali listu, pošaljete mi je na djevojke et yahoo točka com

– liste se primaju zaključno s ponedjeljkom 2. siječnja – dakle, imate tjedan dana, prionite sastavljanju!

– nakon što se zbroje sve liste, izlistavanje konačne grupne liste kreće najvjerojatnije od ponedjeljka 9. siječnja – javite mi ako biste bili voljni napisati crticu-dvije za listu, svaka pomoć je dobrodošla i mnogo će se cijeniti 🙂

I to je to, glasajte ljudi!