Archive for Studeni 2011.

Keep The Fire Burning vol. 13

Studeni 30, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=08H7S2gJjEU

http://www.youtube.com/watch?v=HBQ9dm7zaQU&ob=av2e

…I’ll shine up my old brown shoes, I’ll put on a brand new shirt…

Oglasi

Gdje je nestala zima?

Studeni 29, 2011

Možda sva četvorica muzičara koji su sinoć u Teatru &TD odsvirali fini koncertić pred nekih šezdesetak ljudi inače standardno pobjeđuju na lutriji, dižu lovu na kladari, mogu imati koju god djevojku požele i nikad im se ništa loše u životu nije dogodilo, ali u svojem drugom posjetu Zagrebu, Woodpigeon – odnosno, šef Mark Hamilton – nije imao sreće. Ili barem, točnije, nije imao sreće u domovinu nam doći usred prvih snjegova, kakvi bi lijepo podebljali i njegovu, i muziku Roba St. Johna, koji je nastupio kao predgrupa. Oba kantautora sviraju svojevrsnu zimsku, kontemplativnu muziku, koju bih naveo kao fascinantno skladnu pozadinu pijuckanju čaja u predvečerje u kolibi na nekoj snježnoj planini, samo da sam ikad sam takvo iskustvo i doživio. Pa zato neću, ali da mi je sinoć povremeno bilo itekako prikladno sjediti, slušati i razmišljati dok su obojica odmotavala svoje mudrolije, jest, a ovih dana doista imam masu toga na umu.

Rob St. John je britanski kantautor koji je ujedno i dio pratećeg Hamiltonova benda (Hamilton na vokalu i gitari, Rob na drugoj, basist, violinist/ukuleleist), a iako je po objektivnom učinku (ako sam ja uopće sposoban za taj vid procjene) doista zaslužio biti tanjim slovima otisnut na najavni plakat, nekako mi se čini da mu je muzika izazovnija i sadržajnija od one čovjeka koji ga je u Zagreb sa sobom i doveo. Ili me je samo besramno zaveo svojim pričama o navijanju za Štimca i Asanovića? Sumnjam baš da je bio hardcore huligan ili zagriženiji tifoz, jer, po mojem iskustvu, takvi se rijetko kad odlučuju za pomalo hermetičan, post-rokerski folk, ako se uopće i prime gitare. Prva pjesma koje me je ozbiljno ošamutila bila je ona čiji je gitarski topot povukao na ‘Abilene’ Damiena Jurada u zamišljenoj obradi Alasdaira Robertsa, koji su i inače solidni žanrovsko-stilski putokazi ka muzici koju Rob svira. Ono što je nekima iz mojeg društva kod Svetoga zasmetalo bio je vokal, koji se u odsudnim trenucima u kojima bi pjesme naprosto morale doživjeti katarzu uzdizao nekako smiješno, kao da netko parodira onu specifičnu britansku teatralnost. Ja trpim sve vokale, pa taj glitchić nisam ni zamijetio, iako je kroz gotovo pola sata nastupa Rob odradio i ponešto praznog hoda. Studijske ću mu snimke svakako provjeriti kućnim slušanjem.

U odnosu na otvarača, Woodpigeon je znatno pitkija, mekša instanca kantautorske pjesme, koja mnogo više zajedničkog ima s folk-pop pjesmicama Sufjana Stevensa ili The Hidden Cameras negoli s asketskim, tmurnim folkom izraslim iz tvrde i hladne zemlje. Šarmantan i elokventan, naoružan zavidnim brojem sugestivnih pjesama zanimljivih, iako za moj ukus premalo osobnih, tekstova, Mark Hamilton je tijekom svojeg nastupa pokazao kako je vrlo vješt u konstrukciji i strukturi koncerta, izmjenjujući pjesme koje je izvodio potpuno sam s ansambl-komadima sve četvorice. Sve negdje do pred sam kraj nije mi prestao biti intrigantan, kada su gubitku moje koncentracije pripomogli Markovi zdravstveni problemi. Tip je kod nas došao u društvu teške prehlade, ako već ne i nečeg goreg, pa se čujno mučio ispjevavanjem pojedinih zahtjevnijih dionica posljednje trećine koncerta. U tome je svjetlu nagrada publike na hrabrosti u vidu poziva na bis bila ironična, jer smo ga kaznili dodatnim mučenjem. Izdržao je bez uzdisanja.

Tradicija je tradicija: vrijeme je za GORILINU GODIŠNJU GLAZBENU GOZBU 2011. (aka GGGG11)!!!

Studeni 29, 2011

Šta, već je kraj studenog? Je, već je kraj studenog, i svi znamo što to znači: vrijeme je za još jednu Gorilinu godišnju glazbenu gozbu!

A za one koji ne znaju što to znači, Gorilina godišnja glazbena gozba je jedan atraktivan glazbeno-društveni događaj u kojem može sudjelovati tko god hoće (drugim riječima: da, i TI isto :)), a pravila su slijedeća:

– na vama je da izaberete i skupite dvadeset (brojkom: 20) najdražih vam stvari iz ove godine; singlovi, stvari s albuma, remiksi, live-snimke, demo-snimke, itd – sve igra, dok je god premijerno izašlo 2011. (ili u, ajde, prosincu 2010). Broje se i stvari s albuma iz 2010. koje su 2011. izdane kao singlovi, pod uvjetom da ste ih vi prvi put čuli i/ili zavoljeli u 2011.

svaki izvođač smije biti zastupljen s po samo jednom stvari! (Ako je riječ o remiksu koji je bitno drugačiji od originala te je puno bliži izričaju remiksera negoli izričaju izvođača originala, u tom slučaju se remikser računa kao “izvođač”)

– prvi korak: ako ste zainteresirani, prijavite se u komentarima ovog posta! Prijave se primaju do 10. prosinca

– drugi korak: skupite 20 najdražih vam stvari iz 2011. u jednom folderu, u mp3-formatu

– treći korak: spakirajte folder, aploudajte ga na zippyshare ili megaupload ili nešto treće tog tipa, po svom izboru, i pošaljite mi link na djevojke et yahoo točka com, najkasnije do ponedjeljka 12. prosinca. Zamolio bih vas i da u folder stavite i tekstualni fajl s popisom stvari koje sadrži vaša kompilacija, to će mi svakako olakšati posao pri slaganju post-festuma

– četvrti korak: ja ću sve kompilacije skupiti na jedno mjesto i zapržiti ih na DVD-e, koje ću potom uručiti svima koji dođu na okupljanje u ZG u nedjelju 18. prosinca (onima koji ne prebivaju u ZG njihov primjerak, kao i uvijek, šaljem poštom)

I to je sva mudrost, možete se početi prijavljivati!

P.S. Ako ovo čitate na dan kad je objavljeno (utorak 29.12.) samo da kažem da večeras radim konačan zbroj glasova za Gorilin izbor naj igara, tako da ako ste mislili možda glasati a još niste – stignete još danas poslati svoje liste! Dosad ih imam 18 što je definitivno premašilo moja očekivanja, ali ne bi mi bilo mrsko ni da doguramo do magične dvadesetke 🙂

P.P.S. Ovaj će post biti sticky narednih desetak dana, pa slobodno otskrolajte tu i tamo da vidite je li i nešto novo objavljeno na R. Gorili

P.P.P.S. Izbor naj albuma 2011. – slijedi, naravno, u siječnju!

Institucijica

Studeni 28, 2011

U petak, prije tri dana, Zagreb je gorio. Ne na Šalati, taj smo voćno-rokerski požar ugasili prije petnaestak godina, nego na mnogim lokacijama u gradu, od kojih jedna nema nikakve veze s mojom najdražom temom/metom, koncertnom ponudom metropole. Smlavljen i razočaran naslućenim zgarištem, tijekom vikenda nisam uspio skupiti mentalne snage za pisanje o koncertu čije su otvorenost i srdačnost doista zaslužile da im se odužim čistoćom uma i srca, koliko mi je to u ovim okolnostima moguće. Dječaci su nakrcali KSET, elektroničari Tvornicu, a ja sam se bio odlučio na nešto sasvim drukčije od tih dvaju raspašoja, ugodno snatrenje uz Kimiko i promociju njihova debitantskog albuma ‘From Our Room To Yours’ (super izgleda, a bome dobro i zvuči!) u Močvari. Odugovlačenje s ovim tekstom nekako je i u skladu s mojim višegodišnjim ignoriranjem benda samoga, što ova pametna i dobrodušna institucijica našeg indie-popa nije zavrijedila. Ono što sam od benda i o njemu čuo bilo je dovoljno da znam da mi nikad neće postati all-time favoriti, ali i jednako toliko dovoljno da pretpostavim kako bih se s njihovom muzikom mogao zbližiti do razine dragih znanaca.

Želeći provjetriti pregrijani mozak, povukao sam se u stražnji dio prostora, ujedno planirajući i potvrditi svoju pretpostavku kako će me bend osvojiti svojim topljivim melodijama i razigranim zaljubljenim robotima skrivenima u instrumentima. Pogađanje zvukovnog igrališta benda obavio sam bez greške – izgleda da su onih nekoliko pjesama koje sam čuo i česte usporedbe s The Notwist i Stereolab obavile dobar posao – ali sam kiksao u procjeni mirnog pozadinskog sudjelovanja, jer sam susreo neke kolege i prijatelje i zasigurno progovorio i koju riječ više i glasnije od količine koja bi se smjela tolerirati. Žao mi je, ispričavam se ako sam ikome pokvario užitak. U svoju obranu, međutim, moram napomenuti da su se bendove pjesme sasvim uspješno borile s našim bezobrazlukom, zaobilazeći sedamdesetak posvećenijih slušatelja i zavodljivo me mazeći po ušima. Slušam ovih dana album, koji sam spremno i s radošću kupio poslije svirke, i baš uživam, ono, dobri su mi čak i instrumentali! Okej, samo ‘Penguin In A Golden Coat’, izvedena i na koncertu kao opojan uvod, jer mi je ‘Moscow’ malo pre. Mislim, da se uslijed sveopće dobavljivosti sve muzike na svijetu nisam bio odlučio na dodatnu specijalizaciju u smjeru gitarske rokenrole, Kimikom bih se možda oduševio i još više.

Jeste li uspjeli nabaviti ovaj posljednji Jobsov mega-gadget, iPad 45, koji uz empetrice vrti i stare vinilne singlice? Nisam ni ja, ali Kimiko izgleda jesu, pa su po svoj vjerojatnosti s njega vrtjeli podloge na kojima su Lora i Zoran (pa to se čak skoro i rimuje!, oduševio bih se da sam još uvijek indie-mekušac, ali primjer Sonic Youth nam je pokazao da se ne smijemo zanositi) gitarom, basom i simbiotskim vokalima izvodili odlične pjesme kao što su ‘Take A Bow’ i ‘Golden Dress’, da navedem samo one koje mi se danas najviše sviđaju. Paru iz benda kao gosti na koncertu pridružili su se i kantautor Felon (koji je program obogatio i u funkciji predgrupe, nizom pjesama koje spajaju melodijske strukture Elliotta Smitha, vokalne izvedbe ranoga Conora Obersta i tekstove koji zvuče kao prevedeni s engleskog jezika bez osjećaja za specifičnosti hrvatskog), zbor LeZbor (kojima bih zbog efektnosti imena mogao oprostiti i heteroseksualnu orijentaciju ponekih članica) i moja fakultetska kolegica Tajana Josimović pjevajući ‘Nothing To Me’, koja mi je uživo ipak zvučala toplije nego na albumu. Iako me takve redaljke načelno znaju nervirati, ovo svjetonazorsko i prijateljsko pojačavanje ipak je druga priča, koja je tiho uplovila u sigurnu luku prevladavajuće atmosfere. Poslije koncerta, članovi benda okupljenima su dijelili i tortu, koju su ljudi hvalili, a ja ne mogu zato što torte ne jedem.

Dani kada sam radarskim laserom pratio sva područja indie-popa daleko su iza mene, pa bih se osjećao nekompetentno Kimiko smještati u kontekst odgovarajućih im strujanja u svijetu ili kod nas. Možda ovako simpatičnih i dobrih bendova, zvuka koji možda nije ne-znam-koliko originalan ali je zato samosvojan i proživljen, ima na vagone. Ako je tako, onda ja propuštam mnogo, ali barem je nešto uspješno doputovalo iz Kimikove do moje sobe.

Samo da znate da JOŠ stignete glasati za Gorilin izbor naj igara ikada!

Studeni 24, 2011

Pošto je dosad stiglo samo sedam lista, rok se produžuje do subote… Dakle, imate još dva-tri dana za glasanje, idealna prilika da ne propustite ovu jedinstvenu povijesnu priliku – glasajte, gejmeri moji dragi i drage moje gejmerice!!! Ako ste u stanju složiti listu od barem deset dragih vam igara (što – da podsjetim one koji se ne smatraju gamerima – može uključivati i naslove poput: Tetrisa, Minesweepera, Farmvillea, Mafia Warsa, one zmije s mobitela… sve je to legitimno, ljudi!), onda je složite i pošaljite do subote, kad ću negdje popodne ili navečer raditi konačni zbroj.

Samo hrabro, narode, samo hrabro!

Kad mislite diplomirati?

Studeni 20, 2011

Kako nas je sinoć u najavi koncertnog programa čak četiri puta u nekoliko minuta podučila iritantna voditeljica, petnaest godina nije malo, vuuuu! Ajde, drago mi je da netko doista živi po maksimi da je ponavljanje majka znanja, a i, ruku na srce, istina je, petnaest godina nije mala stvar, a upravo je svoj 15. rođendan sinoć u Tvornici proslavio Radio Student. Nikada ga nisam previše slušao, zapravo nisam uopće, izuzevši pokoji slučajan ulov signala u nečijem automobilu, jer bi se njegovi valovi putem do mojeg bivšeg stana redovito zaplitali u tramvajske žice, a ionako bih radije pustio CD po vlastitom izboru. Međutim, doista ga izuzetno cijenim, a svoju iskrenu čestitku šaljem i prikama koji su se u pojedinim periodima po Studentu motali, kakva je većinom banda s Potliste.

S obzirom na to da mi prigoda sama nije previše značila, motiv odlaska na party/koncert bili su navedeni bendovi, kako to sa mnom uvijek mora biti. Došao sam isključivo zbog jednoga jedinog od četiri benda, dva su odluku fino poduprla, a zbog četvrtoga, koji me zanimao čisto informativno, na kraju sam ostao i znatno dulje od planiranog. Nešto malo cajtnota i trenutačna natmurena atmosfera u glavi spriječit će me u opširnijem gudanju o svirkama, što je možda i bolje – kome se zapravo da čitati što o post-rocku misli netko tko ne razlikuje baš previše stilske odrednice Explosions In The Sky i Mogwai (iako se još uvijek mogu pohvaliti ulaznicom za njihov koncert u Nonantoli 2001. godine), ili o elektronici netko kome je elektronika draga ponajprije zbog toga što omogućuje štekere da se uštekaju gitare?

Gdje točno na instrumentalnu razvojnu liniju atmosferičnog post-rocka spadaju Man Zero, pitajte Dražena, ja vam mogu samo posvjedočiti kako su sinoć održali iznimno mi ugodan i za razmišljanje poticajan set. Ne govorim to u nekom prezrivom smislu – kao, to je muzika za pozadinu – nego me je zadivilo kako je njihova čas nježna čas šamarajuća muzika izvrsno sredstvo za fokusiranje. Njezina mi je precizna čistoća razbistrila glavu od svih trivijalnih gluposti i koncentrirala me na bitno. Nije da sam došao do krucijalnih zaključaka, ali to je moja greška, ne njihova; naprosto nemam discipline za umno. Za to je vrijeme bend jezdio svojim sleđenim pustopoljinama i vrelim avionskim tragovima, završivši nastup u dostaminutnoj kakofoniji. Rekao bih barem malo predugoj, da se u jedan tren nije uplela i neka baka iz organizacije i onim kretenskim motom rezanja vrata poručila da je gotovo. E, momci, trebali ste joj dozlogrditi barem još s pola sata tretmana.

Ruiz bi mi se trebali sviđati više nego što mi se sviđaju, a za to ponajprije krivim oporost njihovih melodija. Svirka je ritmična, seksi rokerska, najusmjereniji QOTSA razblažen s dovoljno Franz Ferdinanda za curice, a to je važan element svakog poštenog i dobrog rock’n’rolla. Samo što su mi tek tri ili četiri melodije ostale u glavi nakon svirke, a već sam ih gledao nekoliko puta. Kod mene, to je loš prosjek, jer često već na drugom refrenu svojim revanjem sjebem bendu koncept ugodnog harmoniziranja. Najbolja pjesma jučer bila mi je jedna od dvije s gostom Jurom Ferinom (a ja mislio da on nigdje ne dolazi sam!), čije su me klavijature podsjetile na razigranost ‘Nuggetsa’, što je uvijek dobrodošla komponenta. Trebam priznati i kako me je dotad već počeo hvatati umor od napornog tjedna, pa nisam bio najpodatniji za susret na pola puta. Drugi put dolazim svjež i naspavan.

Koliko god krepan, međutim, bio, i dalje spadam u onu vrstu nostalgičara koji na samo zrnce gitarske pop alter-natije otvori tajni rezervoar i punim plućima uleti u doživljaj koji izvor svirke pruža. Nežni Dalibor sinoć su me u Tvornicu i dovukli, pa je red da su me i oduševili, sada već standardno izvrsnim setom. Melodični, žustro-nujni indie-rock koji sviraju na ovim se prostorima ne da ne susreće često, nego ga gotovo uopće nema, pa se moram vraćati nekim starim bendovima, iako bi mi za mentalno zdravlje bilo bolje da ostanu zaključani na TDK-ovim kazetama iz devedesetih. Nemojte sve što pišem uzeti zdravo za gotovo, pa sjajne Dalbače procijeniti kompilatorima, jer su oni mnogo vještiji i originalniji u kreiranju svojeg zvuka nego ja u opisivanju. ‘Strah’ i ‘Samo magli’ su me posebno oduševile, a ‘Sve biće u redu’ sam otpjevao za jednoga hrabroga malog dječaka. Set lista: Jeste li poludeli ljudi? – Strah – Metronom – Zid – A.B – Ne postojim – N.Z.O. – Vekovi – Plutaju svesti – Razglednica iz Londona – Savest – Samo magli – Grad još blista – Glupi avgust – Sve biće u redu

A sada – spektakl! Bože moj, ovo je opet bio jedan od onih event/performans/tulum nastupa kakve je uvijek teško dostojno opisati, jer onaj tko nije bio i vidio svojim očima ne može pojmiti ni minimum ideje ludila koje nas je sinoć zadesilo i spriječilo realizaciju plana ajde da vidim petnajstak minuta koja je šema pa možemo doma. Captain Ahab sam htio provjeriti iz opće kulture, ni zbog čega više, jer su mi njihove pjesme koje sam dosad čuo u pravilu uz šačicu simpatičnih nudili i mnoštvo odbojnih elemenata, ali ne smijem si dozvoliti nemati argumente u razgovoru s mladim nadama ala Matej. Uživo, nije to toliko sasvim druga priča, koliko sasvim prva, prava, iskonska priča, jer se, baš kao i kod Dana Deacona – od kojeg mi imaju tisuću kečijih melodija – pravi doživljaj benda (koristim tu riječ jer nemam bolju) može ostvariti tek kombinacijom slušnog i vizualnog. Electro-pop nabrijane rejverske mesnatosti, sa bezbroj modificirajućih glasovnih efekata, niti je rijetka zvjerka niti je moj par čarapa, ali su mi one melankoličnije pjesme lijepo sjedale u uho, plus ću uvijek radije slušati zajebantsku mladost sa stihovima poput Shake your body like a whore, fuck till you can’t fuck no more nego Depeche Mode. Jonathan Snipes, tip koji pjeva i kontrolira laptope i, pretpostavljam, stvara svu muziku, očito je talentiran frajer s osjećajem za zarazan hook i barbarski beat koji tjera na poskakivanje. Ali, zvijezda showa je njegov partner Jim Merson, zadužen za divlji ples i animaciju publike, koji se već do treće pjesme skinuo u Speedo kupaće i svih sat vremena nastupa proveo u neprestanom pokretu. Jednog bi trena izgledao kao pijani student arhitekture na tulumu nakon što je položio ispit, već drugog kao jedva privoljen i osiguran sudionik festivala u Svetvinčentu, a njegove su se vratolomije za vizualnu koncentraciju publike sasvim uvjerljivo borile i sa prilično duhovitim popratnim video-filmićima pretežno gross predznaka. Ludi tulum za ludu mladost i ludi zaborav svih sranja – drugi put ga nemojte propuštati. Neću ni ja, bude li prilike.

Success Emotional Style

Studeni 19, 2011

Nakon što ispalim ovo što ću ispaliti odmah u glavu na samom početku teksta, iskusnija alter-ekipa mogla bi zborski graknuti i otpisati me za sva vremena, a i sam bih se, da sam kojih desetak godina mlađi, zgražao nad svetogrđem. Ali od jučer od otprilike 23:20 sati, kada su svoj sjajan koncert u malom pogonu Tvornice iscrpili do kraja, istina stoji: Paramount Styles su najbolji bend u kojem je Scout McCloud ikad zasvirao! Vješto izbjegavam spomenuti ime u kojem je izgradio svoj status, nadajući se da će netko možda površno previdjeti ovo bezobrazno šikaniranje benda uz čiji je ‘Cruise Yourself’ – koji je Iki tata bio donio iz Londona uz ‘Crooked Rain Crooked Rain’ i ‘Wowee Zowee’ – onomad u srednjoj školi i započela moja ozbiljnija underground naobrazba. Ali vremena se nepovratno mijenjaju, iskustvo se taloži, nove optike drukčije tumače prošlost, a bome i sadašnjost. Mijenja se i McCloudov zvuk, iako ne znatno, a ista je ostala njegova vještina kanaliziranja tjeskobe u odlične pjesme.

Stari zagrebački gost McCloud ovaj nam je put sa sobom doveo kompletnu postavu benda, za razliku od prvog ukazanja Paramount Stylesa u Zagrebu, i možda baš tim proširivanjem koncertnog tima omogućio sebi i svojoj muzici potpuni mračni sjaj njezine suštine. Uz pouzdanog pobočnika Alexisa Fleisiga na bubnjevima, postavu su popunili gitarist, basist i čelistica, čije je milovanje utrobu držalo sigurno usidreno kada bi momci odlučili pojačala iskoristiti za ono što su u prvome planu i namijenjena. Prvoloptaške asocijacije na Nirvanin ‘Unplugged’ ili ‘New Adventures In Hi-Fi’ R.E.M. uopće, zapravo, nisu neutemeljene, iako je prirodno stanište Paramount Stylesa ipak znatno dublje u podzemlju. Naravno, to ne znači da njihova muzika odgovara samo, kako su se sami izrazili, pijancima i kurvama (koji najčešće napučuju izlizane barove u kakvima se odvija priča lijepog broja McCloudovih pjesama) te muzičkim ljudima (koji smo fanatici pa pokušavamo pratiti sve). Ona je prilično komunikativna i privlačna, mada kao žena za koju znaš da će ti slomiti srce, ali je ne možeš prestati željeti.

‘Amsterdam’ je, tako, komotno mogla biti polu-hitić tamo negdje 1993. godine, uz nekoliko vrtnji spota i izvan geta ‘120 Minutes’, što mi uopće nije palo na pamet slušajući odličan drugi album benda, ‘Heaven’s Alright’. Uživo Paramount Styles svoj studijski ćudljivi chamber-rock preslaguju u pomalo izravniju varijantu, osjetno glasniju i moćniju, ali bez ispuštanja palete s bezbroj nijansi mraka iz ruku, podcrtanu violončelom koje me je svojim ritmičnim inzistiranjem u ‘Desire Is Not Enough’ podsjetilo i na stare majstore The Auteurs, iako je McCloud znatno skuliraniji i pristupačniji tip od ludog Lukea Hainesa. Na prvi pogled djeluje snuždeno, okrznut stvarima koje u njegovu društvu ne spominju ni njegovi najbliži, ali onda malo pomalo shvatiš da se jednostavno zanosi manje a na koži osjeća više od većine drugih. Ono, dobro je kad djeluje da je loše volje, jer da djeluje da je dobre volje bilo bi sumnjivo. Okej, kada se zahvaljuje publici na finom prijemu onda nije sumnjivo, jer se doista činilo kako je većinu solidno ispunjenog prostora popunila ekipa barem svjesna njegova rada, ako već ne i skroz upoznata s njim. Mirno spavajte, za pet-šest se godina nećete morati praviti da ste bili, kao što sad morate zbog The National, s čijim prvim dvama albumima Stylesi također imaju dosta sličnosti.

Kroz nekih 75 minuta sveukupne svirke, bend je odsvirao jednako pjesama s obaju dosadašnjih albuma, popunivši finalnu brojku jednom novom pjesmom i obradom ‘Horror Business’ Misfitsa, koja se bešavno uklopila u odsviranu nisku dragulja. Udruživši pjesme s različitih albuma u labavije ili čvršće povezane asocijativne mini-cikluse – primjerice, gradska trilogija u sredini, uključujući i moju najdražu ‘The Girls Of Prague’ – McCloud je na konkretnom primjeru potvrdio svoju fokusiranu tematsku orijentiranost, ali i, važnije, ujednačenost uvjerljivosti emotivnog/kvalitativnog ishoda. Mračne strane velegrada i odbačenog srca dijele mnogo toga, a da se svi skupa ne bismo baš previše ucrnjivali, tu i tamo će u refren sletjeti i poneka verificirana vječna rokerska dogma – la la la la la la ili yeah yeah yeah yeah yeah yeah yeah, iz fantastične ‘Race You Till Tomorrow’. U tim trenucima prisjetio sam se i kultnih The Del Fuegos, ali i, ovo nije pretjerivanje, najvećih The Afghan Whigs, jer su ‘Stay Alive’ i ‘Come To Where You Are’ došle upravo iz one crne rupe koju iza sebe ostavlja puštanje specifične dullijevske sveproždiruće strasti na slobodu. Implozija je te varljive nade da će se išta riješiti, zbog čega Scott i nastupa otvoreno: So promise me this – no promises, surprise me with – no surprises. Iako se on sam toga ne drži.

Okej, okej, pretjerano bi bilo reći da me je sinoćnji nastup Paramount Styles potpuno iznenadio, mislim, bend volim, prilično, a koncerti njegova šefa koje sam dosad vidio su mi svi bili barem dobri. Ali ovoliko i ovako – dakle, naprosto bezuvjetno sjajan i žestoko odlučan ne upasti u zamke letargije kojom ponekad prijeti tematska suhoća njegovih pjesama – prije nije bio. Ili ga ja nisam takvog doživio. Svejedno. Set lista: Take Care Of Me – Horror Business – Alleyesareonyounowmypet – Race You Til Tomorrow – Desire Is Not Enough – Stay Alive – nova pjesma – Come To New York – The Girls Of Prague – Amsterdam – I Keep Losing You – Come To Where You Are – BIS: The Crazy Years – Paradise Happens

Keeper

Studeni 16, 2011

Posljednja dva puta kada sam bio u prilici uživo slušati Zdravkov sad već i ne toliko novi bend Kiper, u funkcijama predgrupe omiljenima mi Dear Landlord i Slates, konformizam je pobijedio osjećaj prijateljske dužnosti, pa sam u Attack (okej, odsad tako zovem Mediku!) stizao neposredno prije nastupa nominalnih zvijezda večeri, iako, zapravo, ti bendovi zvijezde nisu niti u glavama svojih djevojaka, a roditelji ionako ne slušaju tu buku. I Kiper tako, dakle, propuštao. Prvotni sinoćnji plan jest uključivao ostanak doma nakon tekme, ali informacija da bend svira u kvartu – u Hard Placeu, za vas koji ne znate koji je to moj kvart, iako je mudri Vele jednom davno ustvrdio kako on ne živi u kvartu nego u Šubićevoj, ali raspravu o korijenima i urbanističkom planu ostavimo za drugi put – nije smjela ostati neiskorištena. U izvrsnom primjeru neprestane vrtnje kola sreće, ovaj put sam također izbjegao predgrupu, jer nakon sportskih uspjeha ja naprosto moram pogledati sve televizijske unilaterale, samo što su Kiper sinoć bili glavno ime. Sve dođe na svoje.

Pretpostavljam da Kiper, barem dok se na tržištu (ajde, ne da mi se tražiti prikladniju riječ) ne pojavi natuknuti novi album, još uvijek promovira ovogodišnji vrlo dobri EP ‘Opet sam jak’, kojem sam u svojoj recenziji prigovorio samo raskorak između komunikativne svirke i vokala u kojem se jasno čuje pripadnost undergroundu. Uživo se oba elementa još jasnije razabiru, samo što je koncertno okruženje zahvalnije za oporiji pristup, a i Mischov scenski nastup odaje sve veću sigurnost i opuštenost. Iako sastavljen mahom od alternativnih iskusnjara, Kiper danas zvuči gotovo potpuno rokerski, snažne i mišićave svirke u čijoj slici podjednako sudjeluju sva četvorica instrumentalista, te melodija koje u uho ulaze već do drugog refrena. Čak su im i poze totalno kulerski samopouzdane – Six sa raširenim nogama i basom skoro do koljena, Zdravko koji se penje do pojačala i svira solažice preko kitica, Jaga kao pouzdani bekvokalni zaštitnik pomalo opominjuće stature i Pavle koji lupa bez vidljivih znakova zamora. Ono, vidiš ih i odmah pomisliš da tako bend mora izgledati, a onda ih i čuješ i staviš još jedan plusić na imaginarnu tablicu.

Misch, međutim, i dalje pjeva grleno, ponekad derački, rijetko se odlučujući na čiste vokalne dionice kakve, po meni, pjesme kao što su ‘Slušam kako dišeš’ ili ‘Samo jednu noć’ nasušno trebaju. Ne zagovaram ovdje angažman Akija Rahimovskog, niti ljudima s ovoliko iskustva planiram govoriti kako bi i što trebali raditi. Bez ikakvog uvlačenja u šupak, nekako mislim da tipovi njihovih godina rade, ili barem pokušavaju raditi, isključivo ono što žele. Ako smatraju da bi im pjesme bile previše pop-punk ili previše mekane – a njihov zvuk uopće nije jako udaljen od, recimo, Kino kluba, osim što dvije moćne gitare nužno stvari čine odrješitijima – da se ne naoštre specifičnim tipom vokala, to je okej, samo je meni osobno malo žao. Možda zato što sam po mjestu rođenja i obrazovanju indie mekušac. Kakogod, ovo je bio posljednji put da gunđam, neka se svira kako se svira, neka se pjeva kako se pjeva. Pogotovo zato što je 45-minutna svirka bila baš ono steady, ne znam kako bih rekao na naškom, i kul; između dobro mi poznatih i već dragih pjesama i ove koje sam čuo prvi put ostavile su dobar dojam, osim finalne pjesme na bisu koja me je odbila svojim hard rock/core bildanjem, ali time se i opet vraćam na prožvakanu priču.

A za to, ipak, nema potrebe. Kiper je keeper, bez dvojbe.

Svi, svi, SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH IGARA IKADA!!!

Studeni 15, 2011

Evo ga, ljudi – idemo glasati za igre!

One elektroničke, jelte, koje smo zvali IGRICAMA prije nego što su tzv. “gameri” odlučili da je to “politički nekorektno”: igre za kompjutere, za konzole, za mobitele, na automatima, online-igre, džepne “video-igre”, stare, nove, SVE!!!

Pravila:

– smijete glasati za maksimalno trideset, ilitiga minimalno deset naslova

– poželjno je da liste budu rangirane; u tom slučaju prvo mjesto dobiva 70 bodova, drugo 60, treće 55, četvrto 50, peto 46, i tako dalje… sve do tridesetog, koje dobiva jedan bod. Klasika! No ako biste radije poslali nerangiranu listu, može i tako – a u tom slučaju svaki naslov dobiva 23 boda

– što se tiče igara s više nastavaka, možete glasati samo za pojedinačne nastavke: naprimjer, ako na tom i tom mjestu vaše liste piše “Heroes of Might & Magic”, to se ne računa kao vaš glas za kompletan serijal – nego kao vaš glas za prvi dio dotičnog serijala!

– liste šaljite na djevojke et yahoo točka com, i usput javite ako ste voljni i napisati koju crticu! Crtice, naravno, mogu biti totalno osobne, možete se slobodno raspisati o tome kako ste zbog neke igre pali godinu, ili kako ste tjedan dana zaglavili na nekom levelu, nemam pojma, štagod, svaki i bilo kakav prilog je dobrodošao!

– rok za primopredaju lista je 23.11. – ilitiga iduća srijeda! Izlistavanje konačne liste bi trebalo otpočeti u ponedjeljak 28.11, a koliko će ih se ukupno na kraju izlistati… ovisit će, naravno, o odazivu, pa eto – glasajte, drugovi gameri i drugarice gamerice!!! I nemojte se nećkati ako mislite da ste igrali premalo igara u životu: želim da lista bude što šarenija, i da sa svojim odabirima budu zastupljeni i povremeni zabušanti, i okorjeli gameri, i nekadašnji okorjeli gameri koji su u međuvremenu ispali iz toka! SVI!

Ako je nešto nejasno – pitajte.

I glasujte, dobri ljudi. GLASAJTE I GLASUJTE!!!

Moglo je i lukavije

Studeni 15, 2011

Osim ako spoznaja temeljem koje procjenjujem svoj cjelokupni život nije tek pomno osmišljen i dizajniran konstrukt nalik na one iz, u ovom kontekstu potpuno neprikladnih, filmova znanstvene fantastike, reklo bi se da mi ide prilično okej. Ajde, onako. Još uvijek sam donekle mlađahan duhom i u zavidnoj fizičkoj formi, iako znam da objektivno nisam ni snažan ni mlad, već duboko zagazio u 32. godinu života. Zdrav sam, mada bih se baš i mogao natjerati na detaljan sistematski pregled – da znam, iako bih u suprotnom volio ne znati. Zaposlen sam za stalno i radim u struci, što donekle nadoknađuje malu šansu da mi firma postane moćan igrač u kojem su bonusi dostatni za rješavanje stambenog pitanja. Živim s curom i baš nam je super. Za nepunih mjesec dana napokon bih se mogao okruniti naslovom prvaka kvizne lige, a smiješi se i odavno priželjkivan nastup na Kutiji šibica. Čitam, pišem, govorim, slušam, gledam. Ne mogu se požaliti na prijatelje. Moj gangsta dawg Mala Lu me obožava čak i kad mi se ne da igrati s njom. Dakle, da vas nešto pitam – imam li ja uopće pravo ponekad biti melankoličan?

Prošetati se Maksimirskom poslije posla, difuznih misli i rastočenih osjećaja, eventualno se tuširati u mlakoj vodi, pogasiti svijetla, stropoštati se na kauč, upaliti TV i smanjiti ton, da mi ne smeta u slušanju Mojave 3 ili Counting Crows? Sjećate li se tog osjećaja, ili su ga obaveze i odgovornosti odraslih ljudi u koje smo se pretvorili bez da nam je itko dojavio brutalno zatukle iza kontejnera u slijepoj ulici? Bez da moram žuriti na nekakav basket, koncert, večeru kod djevojčinih prijatelja, kino, ili bilo koju drugu aktivnost koja nužno zahtjeva fokusiraniji tok misli. Imam li? A da me najbliži sa svih strana ne izbombardiraju podsjećanjima na činjenicu kako je meni, zapravo, jebeno dobro u životu i zamjerkama temeljenima na zabludi da su svi moji osjećaji rezultanta preklapanja skupova svih naših postojećih odnosa. Znam da ovo zvuči kao klasičan woe-is-me raskorak vanjske stvarnosti i unutarnje realnosti, ali nekad me jednostavno pukne, čemu doprinosi i slutnja da se s melankolijom više ipak ne smijem družiti kao nekad, u starome studentskom stanu. Fleet Foxes, koliko se meni čini, smiju, a ja onda često posegnem za njihovim albumima kada odlučim opasno živjeti.

S jedne strane, oni su umjetnici, što ovom prigodom ne govorim ni s najmanjom dozom prezrivog podsmijeha, a to planiram i inače početi prakticirati, iako će to biti teško ispoštovati jednome rokeru u svijetu u kojem se krčanje prodaje za eksperimentalni artizam koji utabava nove staze. Umjetnici svoje muze imaju pravo tražiti na svim zamislivim mjestima, pogotovo ako će ih pronaći tamo gdje mi ostali, je li, više ne smijemo odlaziti i time nam osigurati bilo utjehu bilo zamjenu. Uz to, barem je šef benda Robin Pecknold još uvijek skoro klinjo, a koliko god isprepletene brade ostalih članova bile ni one ne uspijevaju prikriti njihove nježne dobi. Kao takav, u svojim srednjim dvadesetima taman se nalazi na prekretnici, čiji se jednom sukob a drugi put susret u stvaralaštvu Fleet Foxesa ponajprije čuje u plutajućem zvuku nesigurnosti u kojem čvrste odluke još uvijek nisu donesene. Impresionistički tekstovi efektno naznačuju baš te trenutke kada ne znamo zašto se osjećamo kako se osjećamo, iako zapravo ne govore o konkretnim dvojbama – žalim, ali Why in the night sky are the lights on? Why is the earth moving round the sun? iz ljupke ‘Blue Spotted Tail’ ipak doživljavam kao napušeno kvazimistificiranje s ciljem da se ulovi ženska, a ne kao aktivnu nedoumicu mladog čovjeka na pragu otkrića.

Nije, stoga, čudo da u tako postavljenom okviru, koji su Fleet Foxes izdjeljali od vječnih ostataka američke opuštenosti Laurel Canyona, britanske prog-folk pastoralnosti i nužne mjere urbane zbunjenosti Simona & Garfunkela jer, ipak, žive u kišnome gradu, najsnažniji otisak, a bome i utisak, ostavljaju iznenađenja u vidu plastičnih tragova stvarnog života. Djevojka iz himne ‘Mykonos’ će mir nakon kaotične svađe potražiti krstarenjem Mediteranom, a brat u možda i ponajvećem hitu benda ‘Blue Ridge Mountains’ propušta let, što izgleda potpuno nadrealno u svijetu pjesme i albuma koji zvuče kao snimljeni na prvi Alvin fonograf, ako je taj u ponudi uopće imao tu funkciju. U tim se dvjema pjesmama, za razliku od većinske mirnoće ostatka, isprva sramežljivo, a onda vrlo brzo i izravno, pojavljuje dobrodošla, poletna živost, a život obogaćen živošću ipak je nekako bliži svojoj definiciji. Ili sam to samo ja? Na sinoćnjem koncertu Fleet Foxesa u krcatoj Tvornici (iskrena ljubav, koliko se moglo zaključiti po doista ekstatičnoj reakciji) baš su one, uz bajkoviti madrigal ‘White Winter Hymnal’ čiji je repetitivan uvod dušu dao za zborno pjevanje svih okupljenih, označile vrhunce, odnosno momente u kojima namjera benda, koliko god plemenita i pohvalna inače bila, nije sama sebi pucala u noge.

Jer, te su dvije pjesme konkretnog proživljenog iskustva, u kojem minuciozan autor, kakav Pecknold jest, uočava i odbljesak nekih starih istina i traganja, što pjesme automatski čini opipljivijima od onih koje su plod isključivo razmišljanja o smislu života, negdje u zabačenoj kolibi. Ne kažem da bi Pecknold trebao prestati razmišljati, nedajbože, kažem samo da se pjesme sastavljene od ukroćene eteričnosti, kao što su ‘Bedouin Dress’ ili ‘English House’ (iako mi slatki refren whoooa my love uvijek slomi srce), uživo mogu malo raspasti, odnosno razletjeti prostorijom, pa je logično da ih ne mogu svi čvrsto uhvatiti. Razmišljanju se, naprosto, moramo prepustiti, a barem iz vlastitog iskustva mogu posvjedočiti da uloženo vrijeme ne jamči uzvratom kvalitete proizvoda. Pastoralna idila Fleet Foxesa zvuči odlično ne samo u ideji, nego i na studijskim izdanjima, odličnom EP-ju ‘Sun Giant’, sjajnom eponimnom debiju i nešto slabijem ali i dalje dobrome aktualnom ‘Helplessness Blues’, ali i ona zahtijeva da joj se potpunije posvetimo. Da sad odem negdje u Gorski kotar u nečiju vikendicu, provesti nekoliko dana izvan užurbane vreve gradskih ulica (koju ja, inače, obožavam, ali ostanite sa mnom u svrhu efektnosti primjera), ne bih se opustio u trenu skidanja ruksaka s leđa i vješanja jakne na lovački trofej na zidu. Nekoliko sati prešaltavanja bilo bi mi nužno da se stvore minimalni uvjeti u kojima vikendica može odraditi svoju čaroliju.

Jučer mi je za to trebalo nekih pola sata, jer me čak ni ‘Mykonos’, inače odlično smještena u set listu jer je uvijek dobro pjesmu koju svi očekuju izvesti čim prije i prepustiti se svojem planu, nije osvojila do kraja. Kroz tih prvih pola sata činilo se kako doista nema smisla očekivati živi spektakl od benda prema kojem su čak i The Mamas & The Papas opaki mamojepci na golemim motorima, iako sam prije tri godine baš uživao na festivalu u Göteborgu. Samo, jedno je kondenziranih četrdesetak minuta, a nešto sasvim drugo cjelovečernji nastup specifične dramatske strukture. Velike pauze između pjesama i prekardašeno ugađanje instrumenata uspijevali su zauzdati i nagovještaj leta nakon što bi se u onim rijetkim energičnijim trenucima Foxesi dotakli i teritorija jednih Band Of Horses. Srećom, upravo negdje po sredini koncerta, na potezu od ‘Your Protector’ do ‘He Doesn’t Know Why’, sam bend je zajahao svojeg vranca, doduše pripitomljenog, a i ja sam se osobno uljuljkao u ugodno meškoljenje iz kakvog me nije prenula niti nebeska/iritantna ‘The Shrine/An Argument’ i njezin zavijajući kraj. Iz svijeta urednih okućnica i pitke kišnice ne može vas, prijatelji, izvesti pokušaj jazz-freakouta, mada je ona iritantna cura iza mene nestvarno pištavog glasa čak i krenula u orijentalno uvijanje. O, bože…

Sličan problem, ali ipak na znatno nižoj prečki kvalitativne ljestvice, sinoć je imala i Alela Diane, nastupajući u svojstvu predgrupe. Njezina varijanta tradicionalnih formi countryja i folka jest muzika koja bi meni načelno morala odgovarati, samo što mi sinoć uopće nije odgovorila, ni na jedno postavljeno pitanje. Najbolja je bila u pjesmama kada bi se njoj i pratnji oca i muža pridružila i pokoja lija, neilyoungoliki bubnjar Joshua Tillman ili babyface Skyler Skjelset, što je potpuno logično jer su njih dvojica, baš kao i ostatak benda, frajeri koji ne sviraju samo svoje instrumente, nego i ono što pjesme od njih traže. U tome je smislu jedina zamjerka koja doista drži vodu izbor da pjesme ne teku jedna iz druge, što bi prilično skladno povezalo pjesme u čijoj pozadini ionako povremeno zažubori kakva rječica, nego maratonsko (svaka sekunda u tom je kontekstu kao sat!) naštimavanje i koncentriranje na slijedeću stvar. Pjesme Fleet Foxesa ne traže rock i njegovu energiju, ali ni pop i njegov polet, i te kategorije svatko od nas, ako ih uopće podnosi, treba potražiti na drugim adresama. One su ugodne, smirene, kontemplativne, dorađene, precizne, mekane i nježne, samo što su te osobine po svojoj prirodi barem djelomično suzdržane i mogu se previdjeti u direktnom kontaktu. Kod kuće ih slušamo posvećeno ili kao sigurnu zaštitnu mrežu, i u njima tada doista možemo čuti sve što želimo, slobodniji smo i pozvaniji na istraživanje. Uživo od njih dobivamo tek ono što daju, što može biti apsolutno sve, ali nekad nam nije dovoljno ako ni zbog čega drugog onda zbog toga što smo navikli u njihovo ime sami sebi poklanjati i ono što u njima ne postoji. Set lista: The Plains/Bitter Dancer – Mykonos – English House – Battery Kinzie – Bedouin Dress – Sim Sala Bim – Your Protector – White Winter Hymnal – Ragged Wood – He Doesn’t Know Why – Lorelai – The Shrine/An Argument – Blue Spotted Tail – Grown Ocean – BIS: Sun It Rises – Blue Ridge Mountains – Helplessness Blues

Autisti svijeta, ujedinite se!

Studeni 14, 2011

Ognjištari i prvoborci bi se već jednom napokon s pravom smjeli zapitati u što se to njihova borba pretvorila, na sve strane primjećujući kako čak i žešće niše punka i HC-a počinju svirati kužeri (ako ćemo biti suspregnuto ironični) ili šonjeri (ako ćemo se otvoreno rugati), a na njihove koncerte dolaziti indiejanci poput mene, ali svijet se okrenuo i ostavio sve nas skupa ovdje, pa novu paradigmu možemo samo prihvatiti, ako nam je stalo do dobre muzike. Jebiga, ionako se vrlo dobro zna da punk ne svira električna gitara, a ja bih dodao ni obimna mišica; punk svira srce u junaka, a srce koje luđački lupa momci iz portlandske nezajažljive, nezadržive bande Autistic Youth nedvojbeno imaju i koriste kao odskočnu dasku svojih eksplozivnih i pomalo turobnih pjesama. Proteklog ljeta sam se baš bio navukao na njihov prošlogodišnji album ‘Idle Minds’, koji zapravo uopće ne ide uz dlaku navedenoga godišnjeg doba, ali čije su me pjesme prilično čvrsto zgrabile, obećavši da će jednom kada Zagreb opet počne izlaziti vani s velikom sivom kapom na glavi biti još i efektnije. I onda su se sinoć pojavile i u Medici, da slučajno ne zaboravim na svoj dio pogodbe.

Autistic Youth, kao ni sinoćnja im prijateljska predgrupa Defect Defect s kojom su dijelili polovicu članstva (bubnjara navodno prinudno, oriđiđi udarač nije imao muda pokušati ući u Hrvatsku jer mu je dozvola za boravak u Europi istekla već odavno; gitarista valjda iz razloga što mu je, u najboljoj tradiciji grada u kojem se pojavio, jedan bend premalo za sve ideje kojima kipti, a možda je samo lojalan prika), nisu abrazivni, agresivni derači, prema njima su čak i hipsteri iz Fucked Up zajebani mačori, samo što nikakvih poppy ili melody-punk finti u njihovom zvuku nema. Stoga bi mojem vlastitom uhokrugu imali opravdanja ostati izvan domašaja, da im melodije nisu toliko jake, pjesme kompaktne i izravne, a cjelokupna aroma nekako bijesno melankolična, da mi odlično sjedaju kada se želim prisjetiti kako sam mlad nekada bio, a to se ne događa rijetko. Mogu se identificirati čak i s prvim dijelom bendova imena jer su me mnogi znali otpisivati kao autističnog tipa, ne kužeći da je posrijedi ili sramežljivost (rjeđe) ili nadmena isključivost osobe koja u tebi, raspričana jedinko!, ne vidi ništa zanimljivo (češće). Dakle, bend za mene, ili barem za jednu lijepu nedjeljnu večer, koja je sišavši ispod celzijske nule pokazala kako ima osjećaj za trenutak. Kako se jedna scenska legenda lijepo izrazila na last.fmu – tužni pank u najtužniji dan tjedna!

Defect Defect su održali nastup čiji je onaj dio otpao na svirku možda bio i apsolutno genijalan – ne znam, brzo sam izgubio strpljenje – ali je zajeb bio taj što je veći dio bio rezerviran za štimanje basa i gitare, namještanje pojačala i svakojaka druga tehnička nadigravanja. Bend možda jest imao opravdane razloge za rušenje i ono malo zamaha koji bi bio uspio stvoriti svojim nervoznim post-punk migrenama, ali da tijekom pola sata nijednom nisu uspjeli odsvirati tri pjesme u komadu, bez višeminutnog zastoja – e to se ipak ne može provući s dva. Znam ja da je kriza i Amerima s bogatog Sjeverozapada, ali ako ti je repertoar toliko tehnički zahtjevan i heterogen, onda kupi po pet instrumenata, pa neka ti roadieji dodaju jednu sikiru za drugom. Da, rugat ćemo ti se da si imućni pozer, ali i ti se možeš smijati nama u facu znajući da se kotrljaš na nezaustavljivoj polusatnoj lavini rifova i znoja. Ovako je bendov pjevač, križanac Byrnea i Costella kojemu su žice krivo prispojili, svoj pristup loodog animatora publike često morao nadograđivati i zbunjenošću iznevjerenog meštra ceremonije. Blam bi mu možda pao i teže da se u finalnom defileu za bubnjarskom stolicom Autistic Youth i on sam nije pokazao kompetentnim frajerom.

Već sam spomenuo kako pravi bubnjar benda uopće nije stigao do Medike, što mi zapravo uopće nije trebalo doznati nekoliko minuta prije koncerta. Autistic Youth sviraju kao jedan, svaki drum-roll, svaka šetnja po vratu basa, svi dupli gitarski propeleri napadaju zajednički, pa sam se pobojao da bi nužna zamjena potencijalnom trijumfu mogla otkinuti barem komadić. Podozrivost je, dakle, bila opravdana, ali i suvišna, čemu bi mogao kontrirati eventualno netko tko je bend vidio u punom sastavu, pa ima materijala za direktnu usporedbu. Iz moje perspektive polu-slučajnog poklonika bend je zvučao odlično, kao neprekinut niz napinjanja lukova i ispaljivanja strijela, od kojih su me, očekivano, najdublje ubole ‘Soldiers’ i ‘Find Me Here’, a nikad doživljene delikventne prošlosti prisjetio sam se uz ‘I Don’t Believe’. Ipak sam u srednjoj trebao manje igrati košarku i slušati muziku, a više vremena posvetiti zanatima obijanja kioska i ometanja susjeda. Sad je kasno. Međutim, to muzika i jest, s jedne strane svakako referentna korelacijska točka u kojoj prepoznaješ i kroz koju redefiniraš vlastita iskustva, no s druge i dobrodošlo mitologiziranje onih iskustava koja su ti, nasreću ili nažalost, promakla. Neka zajednička formativna mjesta dečki iz Autistic Youth i ja ipak imamo – prvu pjesmu na bisu, obradu nekih HC legendi, nisam prepoznao, niti se danas mogu prisjetiti Fitnine fusnote, ali ‘Nausea’ omiljenih mi X, a koju je u zajedničkom finalu otpjevala basistica Defect Defect, nije mogla proteći bez i mojeg pjevanja. A X uvijek označava mjesto.

Ni manje ni više nego NOVI ALBUM MIND TAKERA

Studeni 10, 2011

Moj prvi autorski album elektroničke glazbe u jedanaest godina! 20 stvari u ukupnom trajanju od 31 minute, sve redom neobjavljene stvari nastale u vremenskom periodu iz naslova – riječ je uglavnom o nekim mojim primitivnim pokušajima nazovi-hausa i speed garagea, kao i pokušajima “hip hop” podloga koje isto uglavnom nekako vuku na primitivne pokušaje nazovi-hausa i speed garagea. 🙂 Link na potpuno besplatan i legalan download, k tome još i s promotivnim intervjuom u paketu (!):

Mind Taker – Vinjete 2000-2005

Ususret još jednom Gorilinom izboru… Gorilinom izboru NAJBOLJIH IGARA IKADA!!!!!

Studeni 7, 2011

Za kućna računala! Za konzole! Arkadne! S automata iz automat-klubova! Džepne video-igrice! Od Space Invadersa do Ragea, pa i prije i kasnije, ma dok je god elektroničko, brate – sve igra!!!

S glasanjem krećemo idućeg ponedjeljka, a dotad neka komentari ovog posta posluže lobiranju za najdraže igre vaše mladosti i starosti – koje možda voli i još netko osim vas ali ih se ne možda ne bi uspio sjetiti na vrijeme, tako da svako podsjećanje dobro dođe! Evo, ja ću krenuti prvi…

50 puta po moja dva centa

Studeni 5, 2011

Izašla jubilarna pedeseta popfenomenologija! Od zadnjih tridesetak, evo njih pet s kojima sam dosta zadovoljan kako su ispale:

Strah i prezir uz Antenu Zagreb

Oplakujući Amy

Zašto također volim cajke

Nije bižuterija sve što (ne) sja

Godine prolaze, vatra i dalje postoji

Neglazbeni bonus:

Zašto su serije bolje od filmova

P.S.

U četvrtak izlazi novi album Mind Takera – bit će ga potpuno besplatan download u četvrtak!

Supreme birthday bash

Studeni 5, 2011

Nemoguće je izbrojiti na koliko ste mjesta dosad, tijekom svih ovih godina, imali prilike čitati ili u kojim sve prigodama slušati o važnosti Blackouta, isprva samo radijske emisije a poslije i kišobrana cjelokupne scenske inicijative, za razvoj hip hopa ne samo u Hrvatskoj, nego i na području cijele bivše Jugoslavije u razdoblju nakon srpskih agresija. Pa ću se ja čvrsto potruditi ne otkrivati toplu vodu. Nemoguće je, zapravo, tu važnost uopće i izmjeriti. Phat Phillie i Frx su, mislim da slobodno smijem reći, izgradili našu scenu gotovo u potpunosti, pri čemu su iznimno rijetke pojave koje se u naš hip hop nisu upisivale jednim od dva puta – kroz Blackoutovu superviziju, ili odlučno usmjerene kontra njega. Ljudi iz Zagreba, koji su emisiju mogli slušati od samih početaka, zasigurno imaju zanimljivije priče o pionirskom razdoblju i, shodno tome, vjerojatno su u cijelu priču upućeniji od mene. Ja samo mogu ilustrirati koliki je uspjeh, zapravo gotovo nevjerojatan, Blackout ostvario u odnosu na pojedince koji vole muziku.

Naime, emisiju ja osobno uopće nisam slušao sve dok se krajem devetog mjeseca 1998. godine nisam preselio u Zagreb, pa mi je njezinih prvih pet godina bilo potpuna nepoznanica. Međutim, samo njezino postojanje na radijskim valovima doživio sam kao nešto potpuno normalno – s obzirom na to da me je ona u Zagrebu dočekala, doživljavao sam je kao nešto što je tu bilo oduvijek, ne zamarajući se stepenicama koje su ljudi iza projekta morali prijeći da bi do tadašnjeg nivoa došli. Potpuno normalno? U tome i jest kvaka, ako radijsku hip hop emisiju u kojoj slušaš najnovije američke stvari puštene u promet tek koji tjedan ranije, kao i skroz dobre pjesme na hrvatskom jeziku, potpuno normalnom smatraš u društveno-kulturnoj atmosferi u kojoj smo se tada svi skupa nalazili – Tuđman još živ, mp3 još u povojima – onda si ili ti sam Don Quijote ili je netko odradio opak posao. A ja se nikad nisam previše zavaravao ili zanosio, pa je onda očito o čemu se radi.

U Zagreb sam, dakle, iz Splita došao s velikim entuzijazmom za hip hop i tek dvadesetak albuma snimljenih na kazete, da bih se, posredstvom Blackoutova programa i sve redovitijih partyja, kroz godine potpuno navukao. Moja je priča s Blackoutom, tako, isključivo osobne prirode – koliko god cijenim sve ono što su napravili za hip hop u cjelini, meni je važnija činjenica da sam upravo u njihovom eteru prvi put čuo vječne favorite kao što su ‘Ms. Fat Booty’ ili ‘Izzo (H.O.V.A.)’ ili ‘Time’s Up’, u čijoj je premijernoj najavi Phillie odaslao shoutout Grgiću i meni, kao najvećim fanovima Jadakissa u gradu. S time da mi nipošto nismo bili jedini, u svakom je izdanju emisije netko bio pozdravljan, netko gostovao, netko spomenut, netko pozvan… Kao da je Phillie i osobno poznavao ili imao namjere upoznati svakoga tko u nas hip hop imalo voli, što je svakim danom rastuću scenu doista povezivalo, bivajući jednim od njezinih ključnih temelja. Priču o tome kako je na proljeće 2003. naša prekrasna, melankolična ‘Na pola puta’ (Grgić i Pavlov feat. Jose) bila puštena u čak četiri emisije zaredom tek ću, ponosno, spomenuti.

Blackout je sinoć, dakle, u svojem generalnom štabu u Aquariusu proslavio svoj osamnaesti rođendan i, kad već nisam to napravio uživo, sretan ću im rođendan čestitati sad, u tekstu. Neka ih bude još deset puta toliko! Iako sam posljednjih godina, uslijed promjena i nadogradnje osobnih hobija i interesa, ali i opadanja šireg interesa za hip hop zbog koje su, među ostalim, ukinuti kultni petci, malo prorijedio svoj tulumaški angažman, barem sam rođendane posjećivao redovito, što bih bio napravio i ove godine, čak i da su doveli zadnjeg bruklinskog anonimusa da nastupi zajedno s b-ligašima domicilne scene. Ali nisu. Doveli su čovjeka koji bi, po svim kriterijima i prosudbama, kao i po svačijim osobnim preferencijama, trebao imati osigurano mjesto u svakoj priči o deset najboljih MC-ja svih vremena. Ghostface Killah! Najpraviji od pravih, Geoffrey Chaucer kvartovske hustle’n’grind igre, prljavi Toney, gospodar rime, čovjek čije bismo ime komotno smjeli uzeti u razmatranje kad odlučimo da izrazu flow treba ribrending.

Ghostface Killah je toliko dobar i toliko kul da mi je nepatvoreni klinački ushit izazvan najavom njegova dolaska u drugi plan bacio i sasvim opravdan skepticizam po pitanju živih hip hop koncerata američkih repera, jer se čak i njegovi kolege iz Wu-Tanga u nas nisu posebno proslavili, zanemarimo li RZA-u koji je 2003. u Tvornici razorio kako spada. Kad sam se već gore počeo kurčiti literarnim asocijacijama, parafrazirat ću i starog Lava tvrdnjom da su svi dobri hip hop koncerti dobri na svoj način, a svi loši su loši u istom smislu. Uvijek se pozdravlja pale vojnike, pa ko puši travu, jeeee, ajmo ruke livo desno, di su pravi mamojebci, Croatia is the shit, bla bla, truć ser… Lako za to što se ove dosadne priče ponavljaju kao na tvorničkoj traci, pravi se problem pojavi onda kada ova disciplina ispuni skoro polovicu koncertne minutaže. A vjerujte mi da sam takvih koncerata vidio i previše. Ruku na srce, nije ni Ghostface bio imun na zarazu – i kako će? – ali te su se umobolnosti pojavljivale ili u pauzama gotovo dvadesetominutnih blokova neprekinutog repanja ili čak i tijekom instrumentalnih uvoda pjesama koje su sačinjavale te medleyje. To još i mogu podnijeti.

Praćen pouzdanim Trife Da Godom i još jednim, meni neidentificiranim likom, Ghostface je na scenu uletio pun swaga, kula, energije i rima, pokazujući da uvjerljivost svojeg flowa ne duguje nikakvim studijskim trikovima, nego vlastitoj prirodnoj nadarenosti, koju je tijekom aktivnih godina kanalizirao u sredstvo kojim može doslovno sve. Moram priznati da mi je to osobno ponekad čak i znalo zasmetati, jer bih uživajući u tome sjajnom plačljivo-frajerskom stilu često zaboravljao obratiti pažnju na tekstove. A ni u toj kategoriji Ghostface nema dovoljno pravih takmaca. Uživo, situacija se donekle obrće, jer tekstove ili već znaš napamet otprije ili ih nećeš ni naučiti – u takvoj konstelaciji snaga upečatljiv je flow doista nužan za nepomućen užitak. Tijekom uvodnih dvadeset minuta, u kojima su posebno zasjale ‘Ice Cream’ i manje poznata ali itekako prikladna ‘We Celebrate’, Ghostface je zvučao kao skinut s ploče, da bi se, kako je koncert odmicao, njegov glas ipak lagano gubio, odnosno mijenjao u nešto promukliju varijantu. Naravno, izlišno je spominjati da nikakvog gubitka ritma ili daha nije bilo.

Kombinirajući pjesme sa svojih samostalnih albuma, kultne stvari domicilne bande i solo pjesme svojih suboraca, Ghostface se prošetao kroz cijelu karijeru, istodobno dajući i sasvim lijep prikaz real-NY-shit hip hopa uopće u razdoblju posljednjih dvadesetak godina. Počast svojim mrtvim i živim prijateljima odradio je izvođenjem himni kao što su GZA-ina ‘Liquid Swords’ ili ODB-jeva ‘Shimmy Shimmy Ya’, dok je za izvedbu klasika ‘Protect Ya Neck’ na stage pozvao momke iz publike, da odrepaju odgovarajuće kitice. Jedan od njih je bio izrazito dobar, priznajem, ali takvi me eksperimenti načelno nerviraju. Poštujem želju za zajedništvom i dijeljenjem, ali ja sam došao slušati zvijezdu, a ne neke klince, od kojih ionako bolje repam. Riječ! Ako već netko treba gostovati, neka to onda bude Killah Priest, član šire Wu-familije, koji je sinoć izveo svoju sjajnu ‘B.I.B.L.E.’ i još se malo besciljno muvao po pozornici – nije da bi koncert bez njega patio, ali nije prika koncertu ništa ni oduzeo, onako nabrijan i inspiriran. Kad već putuje besplatno, neka zaradi barem doručak!

Najbolji dio koncerta, naravno, otpao je na izvođenje pjesama s Ghostfaceova najboljeg albuma ‘Supreme Clientele’, još uvijek jednog od definirajućih klasika razdoblja koje ja osobno, u inat povijesti i čru-znalcima, nazivam  pravim zlatnim dobom hip hopa, razdoblja s prijelaza tisućljeća. Čuli smo fantastične verzije hitova ‘Nutmeg’ i ‘Cherchez LaGhost’, ali i deep-cut dragulje ‘Child’s Play’ i ‘Ghost Deini’, od kojih mi je ova druga označila osobni vrhunac svirke. Hm, svirke ipak ne paše… Kakogod, unatoč tome što je jedan od najpostojanijih i najprofesionalnijih američkih repera underground orijentacije, koji je nizom albuma uspostavio izuzetno visok prosjek uboda, ni Ghostface ipak nije svemoguć, ili barem cijepljen od klasičnih boljki podupiranja ekipe i ljute hiper-produktivnosti, pa smo u pauzama između totema ‘Wu-Tang Clan Ain’t Nuthing Ta Fuck Wit’ i ‘C.R.E.A.M.’ bili primorani slušati i mixtape-opskuru ‘Smith Brothers’ ili po osobnom sudu manje uspjelu ‘Holla’, da ljigavo for-the-laydeez dodvoravanje uz ‘No No No’ Dawn Penn i ne spominjem. Srećom, koncert je kraju priveden uz još kvalitetne glavobolne head-noddin’ akcije, na čelu s legendarnom paranojom ‘I Can’t Go To Sleep’, pa su svi segmenti koncerta koji su zavrijedili barem sitnu zamjerku ostali u debeloj sjeni.

Blackoute, sretan rođendan! I hvala na poklonu.

Pare i gitare na sunce!

Studeni 4, 2011

Mnogi od vas niste uopće svjesni šizme koja je prije nekoliko tjedana (mjeseci?) potresla, dotad se činilo skladnu, programsko-sadržajnu zajednicu okupljenu oko popularnog KBŠ-a, u narodu poznatijeg kao Medika. Navodno se poduzetničko-tajkunska struja ekipe koja organizira koncerte oko nerješivih nesuglasica i nepomirljivih razlika pofajtala sa skvotersko-kulturnim krilom, pa je došlo do oštre podjele na Mediku i Attack. Sad je, dakle, Medika ono gore i ona zgrada u sredini dvorišnog prostora, a Attack je ono gdje se svira. Ugledni, jesam sve dobro skužio? Svejedno, koliko god pouzdani moji izvori bili, mene onako dječački pokvareno uvijek razveseli određenim vrćenjem pa i najsitnijeg kapitala generirano razmimoilaženje na onoj alternativnoj sceni koja se voli dičiti svojom neprofitnom orijentacijom. He he. Pritom, postojanje problema me osobno ne mori previše jer a) vjerujem u brzo krpanje odnosa, ipak su i fizički i svjetonazorski susjedi i b) koncerti koji se odvijaju su i dalje skroz kul, a sinoćnji je bio i više od toga. Prostor ću nastaviti nazivati Medikom, navika je gadna stvar, osim ako se netko baš ne uvrijedi i podastre mi uvjerljive dokaze o nužnosti promjene.

 Koncerti koje osobno u Mediki pohodim ipak spadaju u šminkerskiji dio programa, barem u odnosu na krljaviji underground koji joj nominalno više odgovara, pa se uvijek kad u nju navratim osjećam kao zalutao na polu-privatni polu-incestuozni tulum. Neke face sam ipak polovio i upamtio, što nije teško kada se inače sve skupa i brat bratu okupi tek tridesetak ljudi, čak i na koncertima sjajnih Dear Landlord ili Bangers – eh, to su bili koncerti… Stoga me je sinoć ugodno iznenadila zavidna brojnost odaziva klasično šizofrenom lajnapu sastavljenom od domaćih Black Gust, rokenrol mačora Guitar Gangsters i skate-corera Brat Pack, koje sam srdačno pozdravio isključivo zbog zemlje iz koje dolaze, a koja je dan ranije svakog ljubitelja nogometa i promućurnog kladioničara razveselila pouzdanim nastupom. Dodatan plus bio je realan postojeći interes za bendove jer su tijekom nastupa gostujućih muzikanata (na naše dečke nisam stigao) u sam koncertni prostor doista ulazili gotovo svi dolutali, za razliku od standardnih tragikomičnih situacija kada u dvorištu ostane barem duplo više ljudi od onih koji uđu slušati bendove. Ipak je zahladilo, a i sva piva su na koncertnom šanku koštala samo deset kuna, cinično bih odbrusio da se za trajanja samih svirki nije konkretno pjevalo i skakalo. Ajde, šutka za vrijeme Guitar Gangstersa prije je bila šutkica, ali Uglednom i ostalima se u jednom trenutku pridružio i Naš Čovjek Za Prosvjede, a to se ne smije olako zanemariti. Revolucija nikad ne spava!

 Black Gust sam, dakle, propustio, a Brat Pack sam odgledao iz stražnjeg dijela prostorije, uz neobavezno čavrljanje, kroz koje mi je njihov pomalo generički hard-core zvučao zanatski solidno, ali ne pretjerano uzbudljivo. Međutim, uzmite to s kojom kacijolom soli, jer je to mojim ušima i inače malčice pretežak žanr, koliko god se trudio ugledati na Craiga Finna – o kome god da pišem, taj izgleda ima stih! – koji je s nama lijepo podijelio kako su ga Youth Of Today i rani 7 Seconds podučili nekima od najvažnijih lekcija u životu. Ja sam prije svega šananana tralalala rokerić, a omjer poletne razbibrige i prave doze fejkane ulične tvrdosti da ne ispadnemo preveliki šonjeri Guitar Gangsters su uhvatili kao malo tko drugi, te su nam sinoć u živom kontaktu pokazali kako još uvijek posjeduju tajni recept. Mislim, nije da je nešto posebno tajan, iz opusa The Clash izbaci neutaživu želju za eksperimentiranjem, The Jamu oduzmi ćudljivost i angažirani socijalni komentar, umiješaj Ramonese i hamburške Beatlese, i po svome osobnom nahođenju slobodno dodaj bilo koji preostali troakordni rock’n’roll bend i kvalitetna brza hrana je spravljena, jedino što sam i nakon sat vremena degustacije žudio još.

 S obzirom na to da sam za njih čuo još tamo sredinom devedesetih, kada su ih pojedini novinari čak i pokušavali uvaliti u tada buzz kvazi-žanr NWONW, te pogotovo imajući na umu da su mi njihove pjesme, jednom kada sam ih napokon i čuo, zvučale odlično, hitro, melodično i nepopustljivo, čudi me da Gangstersi nisu zagazili i teritorij izvan pankerskog podzemlja, ali to je tek još samo jedna priča o zaslugama i kvaliteti – nekome uleti, drugome ne. S druge strane, na ovaj su način, smjernim ustrajanjem na čistoći izraza i predanošću bespoštednom turiranju, izgradili zavidan status kod svih nas pacijenata kojima je električna gitara u startu uvijek ista, dolazila iz holivudskog studija ili vlažnog podruma. Ako je pjesma koju svira dobra, respekt postoji, a mogu zamisliti i gore utjehe od toga. Guitar Gangsters debelo su zagazili minimalno u peto desetljeće svojih života, ali živahnost kojom sviraju čini ih znatno mlađima, što onda i nas koji ih slušamo, a koji smo zagazili u četvrto, može razbacati i potjerati u singalong. Sinoć ih je bilo dosta, od himne ‘Going To London’ i obrade ‘Wonderful World’ do sjajnog bisa s klasicima ‘Everybody Wants To Be My Friend’ i ‘Turn The Tables’. Priznajem, falila mi je ‘Radio Authority’, ali nijednu izvedenu ne bih zbog nje izbacio, pa valjda onda ispada kako bend zna složiti odgovarajuću set listu. Čini se čak i kako je novi album baš dobar, jer bih do drugog pojavljivanja refrena novih pjesama – uvodna ‘Crystalina’, sjajna ‘When You Drunk’, naslovna ‘The Class Of ’76’ – već bio ovladao tekstovima, pa bih ih i pjevao. Logično. Ili je to onda varanje?

Još jedan mali ali veliki koncert za Zagreb.