Archive for Ožujak 2010.

2010. dosad: 30 najboljih

Ožujak 31, 2010

1. Mat Zo – Clovers & Acid
2. Sia – You’ve Changed
3. VV Brown – Shark in the Water (Todd Edwards Dub)
4. Jennifer Lopez – Greatest Part of Me
5. Mariah Carey feat. Nicki Minaj – Up Out My Face
6. DJ PP – Miami Vice
7. Chris Brown – No Bullshit
8. Todd Edwards – I Might Be
9. Toni Braxton feat. Sean Paul – Lookin’ At Me
10. Daisy Dares You feat. Chipmunk – Number One Enemy
11. Kingdom feat. Shyvonne – Mind Reader (Todd Edwards Remix)
12. Audiojack – Schizophonic (Hugo Remix)
13. Jennifer Lopez – Louboutins (Moto Blanco Radio Edit)
14. Imaani Brown – Street Dreams
15. Leighton Meester – Your Love’s a Drug
16. Tensnake – Coma Cat
17. The Pipettes – Stop the Music
18. Mika – Blame It on the Girls (Wolfgang Gartner Remix)
19. Game feat. Ray J & Ester Dean – Pussy Fight
20. Four Tet – Love Cry (Joy Orbison Remix)
21. Girls Can’t Catch – Echo
22. Gucci Mane – Lemonade
23. Lady Gaga feat. Beyonce – Telephone (Crookers Remix)
24. The-Dream – Love King
25. Mariah Carey – H.A.T.E.U. (Jump Smokers Remix)
26. Elisabeth Carew – Rocketfuel
27. Ke$ha – Stephen
28. Venke Knutson – Jealous ’cause I Love You
29. Beyonce – Baby You’re the Only Man
30. Mariamatilde Band – Panik

Studengora

Ožujak 29, 2010

Protekli me tjedan pojačanim intenzitetom (mada podjednakom frekvencijom) posla, basketa i ostalih aktivnosti bio prilično iscrpio, što se nije manifestiralo samo standardnim umorom, nego izgleda i znatnim opadanjem moga pop-rock imuniteta – naime, jako su mi se svidjeli nastupi obaju bendova koji su u subotu svirali u solidno popunjenom (moglo je svakako i bolje, ali koncertna prekrcanost večeri publiku je ipak donekle rasula) &TD-u, iako ni No Kids niti zvijezde večeri Mount Eerie nisu moj par postola. Ali, jednako kako postoje i lijepe i udobne cipele kakve osobno nikada ne bih obuo, tako očito postoje i dobri bendovi kakve inače ne slušam. Logično. Ali, olakotne okolnosti doista nisu bile presudne za moj užitak (No Kids) i omamljenost (Mount Eerie), koliko su ih izazvali odlični bendovi jasnih vizija i sposobnosti da ih lakoćom realiziraju. Nije sve počelo najsretnije, međutim, jer je pozornica na kojoj je stajalo samo troje klavijatura i bubnjevi, a niti jedna jedina gitara, u meni automatski izazvala napadaj gitarofilske panike. Majko moja, što li nam se to sprema?!? Lijepa pop muzika, čini se. Predgrupu No Kids (pjevač i glavna klavijaturistica svoje su crno-bijele tipkačke uloge reprizirali i u drugačijem kontekstu, kao članovi Mount Eerie) u raskoraku s vlastitim imenom ipak čine klinci, čistih lica i sramežljive scenske pojave, a predvodi ih naše gore list Nick Krgovich (sam se pohvalio!), sjajnoga glasa koji malo vuče na onaj Josha Rousea i skladno se uklapa u svojevrstan indie-soul grupe. Melodije bendovih pjesama, koje se pokušavaju opustiti  negdje na pola puta od The Style Council do The xx, zaista su mi lijepo legle, toliko da ni jednom tijekom 45-minutnoga školskog sata nisam poželio čuti moju najbolju curu (koja ima šest žica, kako nam je svojevremeno objasnio Ben Nichols). Naravno, proizvodnji takvog efekta pripomogla je činjenica kako No Kids gotovo u potpunosti zaobilaze tehnoidniji electro-pop, kakav im je instrumentalna podjela najavila, fokusirajući se na čišće, klasičnije forme starije elegancije. Prije par tjedana sam napisao nešto u stilu da živimo u svijetu u kojem se zvuk predgrupe ne mora nužno sa zvukom glavnog benda poklapati u izrazito visokim postocima, ali da isto tako živimo u svijetu u kojem se ipak rijetko dešava da se ti postoci mjere u promilima. Subotnji je slučaj bio upravo jedan od takvih, jer su nakon melankoličnog feelgooda No Kids na red došli kultni Phil Elvrum (iako po netu vidim da se u zadnje vrijeme piše i kao Elverum?) i njegovi prijeteći Mount Eerie. Unatoč sad već dugogodišnjim preporukama pouzdane bratije, Phila sam dosad slušao tek na jednoj ploči The Microphones, kojoj nisam imao ništa prigovoriti, ali ni na kojoj nisam bio našao ništa za češće vraćanje. Da je spomenuta koncertna prekrcanost večeri sobom donijela i neki zanimljiviji bend (These New Puritans mi je jednom bilo dosta, Seven That Spells me ni najmanje ne zanimaju, a uvodni defile Debelih naprosto nije bio toliko atraktivan a i njih same sam u zadnje vrijeme gledao prilično puno puta), Mount Eerie bih vjerojatno bio propustio, a sada mi je baš drago što nisam. Vizualno iznimno efektni i evokativni (Phil s gitarom u središtu, sa svake strane po jedne klavijature, iza nešto bliže postavljena dva bubnjara, kao nekakva petokraka) – svirajući i glazbu jednakih moći – Mount Eerie u temelju svojih pjesama, imaju nekakav elegični doom-folk koji kao da je sišao iz onih zakutaka David Pajova (točnije, Papa Mova) uma u koje ni on sam ne zalazi prečesto. Kontrapunkt tom mumljajućem mraku jest Philov glas, koji u svojim najbistrijim trenucima malo podsjeća na Sama Beama, ali nas za razliku od njegove opijajuće južnjačke vreline vodi u kišne šume krajnjega američkog sjeverozapada, makar je Phil sam koncert odsvirao u neodgovarajućoj obući – japankama. I upravo kada sam u jednu od tih šuma zakoračio toliko duboko da mi više nije bilo jasno je li mi se pametnije početi vraćati natrag, ili nastaviti do najbliže kolibe, presjekla me najcrnja metalna (u smislu glazbenog žanra black metala) grmljavina koja je, spojena s gitarskim distorzijama, razjasnila potrebu duplog seta bubnjeva. Neću baš pomisliti kako možda ima nešto u tom metalu, ali ova je kombinacija jebeno moćna. Da su sve pjesme od početka do kraja sagrađene od takve zlokobne epike, bilo bi mi tlaka i dosadno, ali mjera je ovdje precizno pogođena, plus je većina pjesama završavala relativno rano, naprasnim krajevima koji su me hvatali baš u trenucima u kojima sam osjećao najveću zapanjenost. Pa je valjda i zato oduševljenje ovim entskim (sjećate se one Fangornove boli kada je vidio porušenu braću, boli iz koje se u trenu rodio uništavajući pravednički gnjev? Tako je to meni zvučalo) elegijama bivalo veće. Ovo ću stvarno ozbiljnije provjeriti i doma.

Hard To Disappoint

Ožujak 26, 2010

Blagoslovljen superkul imenom koje je u rock’n’rollu samo pukim čudom ostalo neiskorišteno i poslije 1955., ili barem 1965., Sonny Vincent je opaka kultna been-there-done-that njuška koja s punim pravom zaslužuje kakvu katedru na uličnoj rock školi za romantične delinkvente. Jednu od najbolje skrivanih rock tajni – čovjek već trideset plus godina isporučuje atraktivne varijacije temeljnih triju akorda – osobno sam bio otkrio istražujući jednu drugu, nešto manju tajnu. U razdoblju najveće srednjoškolske opsjednutosti Replacementsima (najveće dotad, jer sam je počevši prije negdje dvije godine do danas još i nadmašio) negdje sam pročitao kako je odbačeni Bob Stinson kratko vrijeme proveo u bendu Model Prisoners, dijeleći gitare upravo sa Sonnyjem, priča je dalje rekla i bivšim članom Testors, čije sam ime tada bio nalazio i na nekim ’70s NY punk kompilacijama koje su kružile mojim kvartom (yeah, bitch! my hood…). Spajanje točkica ne bi me, zapravo, bilo nešto posebno oduševilo da muzika dobivenog lika na crtežu nije bila moćna i uzbudljiva, posebno ona koju je snimio s bendom Shotgun Rationale na prijelazu osamdesetih u devedesete. Pojma nisam imao kako je Sonny još uvijek uopće živ – mislim, nije da sam uopće o njemu ikada razmišljao sve dok nisam skužio najavu njegova koncerta u KSETu, koji je odradio jučer pred fino raspoloženih cca 150 ljudi. Na Sonnyjevoj se faci svakako vidi kako život nije provodio uz bazene raskošnih vila i regenerirajuće šejkove, a kumulativan vizualni efekt šminkerskih košulja i jakni na članovima benda sinestetski je djelovao na moje nosnice koje su odmah po penjanju bande na stejdž osjetile miris countryja, bluegrassa i bluesa, odnosno njihovih zapišanih veceova. U tome je smislu od ostatka kvarteta odudarao jedino bubnjar Illials, finalist natječaja za zamjenu Larsa Ulricha u domicilnome mu bendu, dobru ne trebalo. Srećom, njegova čvrstoća nije se gubila u virtuoznosti, nego je prednju postavu gonio standardnim 1-2-3-4 ritmovima pank energije i rock svjetonazora. Očekivani oldies-but-goldies pristup barem je polovicu repertoara ispunio bum-bum mrljama iz vremena Testorsa, od uvodnih ‘Bad Attitude’ i ‘Sick On Yesterday’ do sjajne ‘Stall’ na bisu, ali našlo se tu stvari i iz drugih faza karijere, od kojih sam neke jučer čuo prvi put i nisu mi zvučale ništa lošije ni drugačije od starih favorita. Vrhunac je bila country žalopojka ‘Drinking Of You’ Shotgun Rationale, ostavljena za bis, valjda zato da se žestoka pank raja ne pobuni prije vremena. Naravno, jednako koliko je Sonnyjev sinoćnji koncert buđenjem neočekivane nostalgije lijepo legao jednoj opuštenoj, neobaveznoj večeri, toliko je osvijetlio i one strane zombi rocka kakvih se često sramim za druge – set lista se nalazila ispisana na već korištenom (plastificiranom?) papiru koji je gitarist Bernadette izvukao iz kofera s pedalama (dakle, gdje god dođu sviraju jedno te isto), a odozgora s galerije mi se činilo i kako su uz naslove pjesama bili dopisani i početni akordi. Svejedno, i dalje je riječ o ‘Good Stuff’, samo malo nebitnoj čak i u uvjetima blažih kriterija. Kao predgrupa su svirali Eichmann Family, i bili odlični – ne znam je li riječ o efektu viđenog kontrabasa, ali čine mi se bliži starijem rock’n’rollu i rockabillyju od Lautarovih ostalih bendova, što nije prednost sama po sebi, ali izvedeno s ovoliko strasti svakako jest izrazito zabavno.

RETRO PETAK: Billy Currington – People Are Crazy (2009)

Ožujak 26, 2010

Ispalo mi ovo poprilično dobro za nešto čiji mi je spartanski refren na prvu bio “čekaj, to je to?!”-hardkor + mislim da Bog uopće ne postoji a pivo je apsolutno najgore od svih alkoholnih pića, tako da se mogu složiti s tek trećinom refrenskog sentimenta! Tekst pjesme je poput sinopsisa za neki prilog u “Mojoj sudbini”, ali nema veze – country je jedan od rijetkih žanrova u kojem takav ulet ne samo da ne mora automatski izazvati kolutanje očima, nego i zna katkad biti autentično… dirljiv? Barem nakon kojeg bićerina, ako ništa.

Pozor: izašla Markova i Velimirova knjiga!

Ožujak 25, 2010

Službena stranica “Krize”

Goriline guglarije i darovi smrti

Ožujak 22, 2010

sise nova nada
seksi bejbe plešejo
sisa kurva stara zagora
tonći kožul voland le mat
disco remix govana mp3
ispala joj sisa na kvizu
kontakt očima bivših ljubavnika
igre o zeni i covjeku kako se jebu
röyksopp ft. robyn lesbian
mozda nije sve propalo? glavu gore
dame za sexs split
redaljke u noćnim klubovima
retro kompilacija svršavanja
rokerke uvek rado pokazuju svoje pičkice
hannah montana stvari za tržište
umjetnost art bruta
akordi za pjesmu boom boom pow
kao ne zna da lykke li – tonight
mater li vam jebem kroz babu
banalne jebacine
slumdog millionaire zaključci
komercijalno zlato
da li se deadmau5 drogira
lady gaga pjeva i ispalo joj ono
seksi konj
dajte mi link za film the proposal
molinte reci mi koji će brojevi dobitni
šta sluša benčić iz my buddy moosea
jeb.mucenje
mamine priče o jebanju s popom
poanta filma slagalica strave
okrutna jebačina
yutube srpska kola gdje plešu gorile
majstor mi je guzio mamu
igre za djecu big mama sisanje
monsteri prelaze preko blata video
hip hop za zaljubljen u curu txt
indie pederi

RETRO PETAK: Ce’cile – Kinda Lovin’ (2008)

Ožujak 19, 2010

Poslušao sam konačno zadnji album Ce’cile, onaj otprije dvije godine, i… ima tu baš super stvari! Ništa neobično, ipak se od svih dancehall-diva ona najbolje snalazi u prešaltavanju na lovers rock (a koji je, priznajem uz malo srama, uglavnom manje-više i jedino za čime njuškam po albumima dancehalla).

Drive-By Truckers – The Big To-Do

Ožujak 19, 2010

Đira i ja na Potlisti povodom sjajnoga novog albuma benda tražimo i nalazimo paralele između karijere Drive-By Truckersa i ere Phoenix Sunsa u kojoj ih je predvodio veliki Steve Nash:

http://www.potlista.com/recenzije/301-drive-by-tuckers/799-drive-by-truckers-the-big-to-do.html

R.I.P. Alex Chilton

Ožujak 18, 2010

If he was from Venus, would he feed us with a spoon?, If he was from Mars, wouldn’t that be cool?, Standing right on campus, would he stamp us in a file?, Hangin’ down in Memphis all the while, Children by the million sing for Alex Chilton when he comes ’round, They sing: I’m in love. What’s that song?, I’m in love with that song, Cerebral rape and pillage in a village of his choice, Invisible man who can sing in a visible voice, Feeling like a hundred bucks, exchanging good lucks face to face, Checkin’ his stash by the trash at St. Mark’s place, Children by the million sing for Alex Chilton when he comes ’round, They sing: I’m in love. What’s that song?, I’m in love with that song, I never travel far, without a little Big Star, Runnin’ ’round the house, Mickey Mouse and the Tarot cards, Falling asleep with a flop pop video on, If he was from Venus, would he meet us on the moon?, If he died in Memphis, then that’d be cool, babe.

Nije u Memphisu, nego u Big Easyju. Pozdrav, legendino!

Krv nije voda

Ožujak 17, 2010

Načelno mi ipak bude žao bendova čija se nadanja o nastupanju pred moćnom gomilicom zainteresirane raje brutalno obiju o zanemarivo veliku klupsku posjetu, ali ovakvi mi koncerti masu pašu: u KSETu se skupi nekih četrdesetak ljudi, nema gužve, ima mjesta, nema znoja i dima, može se komotno pričati, može se slušati bend, može i oboje istovremeno, atmosfera je ugodna – ka da si u Lisinskom, samo šta ima pive!, kako je to vješto sročio Rayka, lobirajući i da navedenu doskočicu preuzmem za naslov ove telegramke. Ne brini, prijatelju, iskoristit ću to već jednom, ali tek kada budem radio moguću opširniju analizu KSETovih plusova i minusa, za ovaj put ipak imam nešto prikladnije. Sinoć su u opisanim okolnostima nastupali telavivski dub-reggae-štoveć Dub L.F.O., na kakvima inače ne bih bio završio ni smrtno bolestan s pouzdanim informacijama o ljekovitim sredstvima njihove glazbe, da im predgrupa nisu bili karlovački Humanofon, najnoviji dokazi o muzikalnosti obitelji Pavlov. Naime, u bendu uz legendarnog Don’t Panića na gitari i bubnjara Damira (nisam stoposto siguran u ime, momka sam upoznao prije deset godina i uvijek se srdačno javimo i to, ali memorija nije više toliko precizna) sviraju i moji prvi rođaci, pjevač Vedran i basist Dino, kojima i ovim putem obećavam što skoriju posjetu, barem za jedan vikend (neka samo pitaju Velimira za moje obećane/spriječene dolaske). Ne živimo u svijetu u kojem se zvuk predgrupe mora potpuno poklopiti s onim glavnog imena, ali ni u svijetu u kojem se u tome smislu često desi golem raskorak, iz čega se da naslutiti teritorij u kojem Humanofon operiraju. Kada sam ih gledao prvi put, prije nešto malo više od dvije godine u Saxu, zvučali su mi malo tanko, s lošim falsificiranjem falšega engleskog i očitim nesigurnostima u svirci. Sjećam se i kako sam im tada bio preporučio slušanje Bedouin Soundclash, finog primjera kako indie dječaci mogu svirati i dimiti Džamajku, a da to ne zvuči smotano. Jesu li savjet uopće doživjeli i provjerili, ne znam, ali sinoć su svakako zvučali mnogo bolje, uneseno i uvjerljivo. S obzirom da se moje referentno polje za ovakve note može obuhvatiti i jednim sićušnim polu-pogledom, ne osjećam se pozvanim za opširnije komentiranje i detaljnije procjene, ali mislim da je to sada doista ono što žele i planiraju. Nije da ću ja to ikada slušati uživajući bez ostatka, ali u tome sam pogledu znatno manje bitan od ljudi koji su sinoć izrazito pozitivno reagirali na njihove indiejanske reggae skakutavice – ono, poslije svake daljnje pjesme pljesak je bivao sve jači i jači. Čak je i meni jedna pjesma bila baš super, odsvirana negdje po sredini nastupa, s finim, lijenim gitarskim uvodom, za razliku od nemuštih Vedranovih pokušaja tostanja. Bolji je kad pjeva. I bolji su od glavnog benda jučerašnje večeri, na kojima sam izdržao tri pjesme (dobro, budimo pošteni, možda sam jednostavno bio iscrpio svoje eklektične ne-rock kapacitete), prije negoli sam izašao vani na pričanje. Razočaralo me i to što nisu nastupali u žutom, kao bend iz grada Maccabija, jednog od velikih svjetskih žutih klubova, od kojih je najveća, dakako, Jugoplastika. Ali, bože moj, ipak su ljudi rastafarijanci, pa im se (osim toga, jel) sve drugo može oprostiti. A sad idem zavrtit ‘Cousins’ Vampire Weekenda.

Top 12 najboljih hrvatskih albuma nultih (kaže Tonći)

Ožujak 14, 2010


1. Živo blato – Konac konca // 2. Karma – Zavrti život // 3. Vuco – Volim narodno  // 4. Boris Babarović – 21 karat // 5. Nera – Nera // 6. Let 3 – Bombardiranje Srbije i Čačka // 7. Vuco – Vrati se, vrati // 8. Colonia – Dolazi oluja // 9. Karma – Remixes // 10. Jacques Houdek – Čarolija // 11. Vesna Pisarović – Peti // 12. Flyer – Iluzija


RETRO PETAK: Korleon feat. Bohagon, Big K.R.I.T. & Sean Paul of Youngbloodz – Watch Me Ball (2009)

Ožujak 12, 2010

VAMIBAAAAAU! VAMIBAAAAAU! VAMIBAAAAAU! VAMI-VAMI-VAMI-VAMI-SPENIOOOOOOU! SPENIOOOOOOU! SPENIOOOOOOU! VAMI-VAMI-VAMI-VAMI-VAMI-KRAOOOOO!

Ma šta gotovi, tek se zagrijavamo: GORILIN IZAZOV NULTIH!!!!!

Ožujak 9, 2010

Nakon što smo razmijenili liste – vrijeme je da razmijenimo kompilacije! Na zainteresiranima je da izaberu 30 najdražih stvari nultih (tj. stvari premijerno objelodanjenih u periodu 2000.-2009.), u standardnom mp3-obliku, uz standardno pravilo Izazova da nijedan izvođač ne smije biti zastupljen s više od jedne stvari. Pjesme, remiksi, live-snimke, mashupovi, leakovi, demoi, youtube-ripovi – sve igra!

Prijave se primaju do 1. travnja (nije šala) (“ha, ha”), a prijavljujete se tako da ostavite svoju adresu u komentarima ovog posta (i možete pritom umjesto @ u adresi staviti AT ili ET, ili nešto slično, kako bi izbjegli harvestiranje i spemanje). Nakon što ste složili svoju kompilaciju, napravite od nje .rar-arhivu, aploudate arhivu na megaupload/sendspace/štagod najkasnije do 10. travnja, i pošaljete mi link na djevojke majmun yahoo točka com. Šlag na torti: grupno metropolitansko nalaženje između 16. i 18. travnja, kad ću učesnicima GIN-a podijeliti devedeje s kompilacijama (a onima izvan ZG ih, ofkors, šaljem poštom).

Također bih vas zamolio da u folder stavite i .txt ili .doc s popisom stvari na vašoj kompilaciji, bez caps-lockova (osim za početna slova), bez numeriranja, te po principu X – Y (pri čemu je “X” ime izvođača, a “Y” ime stvari).

P.S. Postoji mogućnost da nakon GIN-a budemo radili i izbor naj singlova (i remiksa) nultih, pa ako ste zainteresirani za takvu vrst razonode – ne bi bilo naodmet da prilikom prokopavanja osobne arhive za potrebe GIN-a usput i zapisujete singlove za koje biste mogli glasati. Samo mali praktičan savjet, ne tjeram nikoga ni na što!

Gola istina

Ožujak 8, 2010

Iako su reperi ti koji su najviše raširili famu o američkim striptiz-klubovima, na takvim mjestima se često zapravo ne može čuti ni “h” od hip hopa: na striperskim plejlistama za bjelačku publiku ipak i dalje najbolje prolazi mainstream/hard-rock, a plasman na tim plejlistama zna jako blagotvorno djelovati na karijere bendova kao što su Nickelback, Buckcherry i… Weezer?!?

Tons Of Everything

Ožujak 8, 2010

Iako su u petak u &TDovom kafiću dragi prijatelji s Potliste slavili prvi rođendan – legendarni McGee se zbog snijega nije odvažio na putovanje, pa je rock stizao iz Draženovog plejera; u onih pola sata moje prisutnosti vrtio je fine stvari poput Reigning Sound, Pearl Jam i The Gaslight Anthem – interes me je odvukao na drugu stranu od one pristojnih indie dječaka. U obližnjem KBŠ-u (što stoji za Kurvinska Bandićeva štacija, kako Mediku nazivaju prijatelji i poznanici s pank scene – nije da me boli briga, niti imam ikakav emocionalni ulog, samo mi je masu keči!), u friško uređenome njegovu novome koncertnom prostoru dole u prizemlju, ispod prostorija u kojima se dosad odvijao najveći postotak programa, na rasporedu je bila izgleda standardna masovka s četiri prilično raznorodna benda, među kojima i jedan prilično mi napet, a stigao je ravno iz mitskog San Francisca. Za razliku od kolege i sve češćeg suigrača Fitne, koji zbog zadržavanja svoga ugleda naprosto mora podržavati scenu čak i u njenim izvitoperenim varijantama (ne kažem da je u petak bilo tako, govorim načelno), ja ne moram, jer na toj sceni, a vjerojatno ni na kojoj drugoj, nemam neki ugled za čuvanje. Mene samo privlače dobri bendovi, a Nothington su to svojim energičnim pjesmama zadnjih par godina uradili jako efektno. Nastali na ruševinama nekoga kultnog punk benda koji nisam nikada slušao – Tsunami Bomb, provjerit ću kada stignem – u ovoj su inkarnaciji dečki znatno bliži nekim mojim preferencijama romantičnog punka, kakav je uživo uvijek pravi melem na rane napaćenoga poslovnog tjedna. Goc se, naravno, nasmijao kad sam ih tako opisao na upit koji mi je bio plan za tu večer, dodavši da je to oksimoron, i da oni sigurno ne biju bitke revolucije. Ajde, šalu na stranu, jednostavno više obožavam glasne gitare i višeglasna deranja kada poju o curama, oceanu i strahu od budućnosti, nego kada su im na meti isključivo socijalne nepravde svijeta koji nas tlači. Nije to hardcore, nego heart-core! – tridesetak sam sekundi bio neizmjerno ponosan na kovanje ovako kul termina, dok mi sve to ipak nije postalo sumnjivo, jer jednostavno nema teorije da nitko dosad nije zabio ovakav zicer. I onda sam se, naravno, prisjetio da je Eva Braun pred desetak godina imala album s tim imenom, a guglo izbacuje i druge stvari. Nema veze, nisam prvi, ali izraz ovome bendu emotivnih (da se emo također već nije istrošio u druge svrhe, i taj bi im termin lijepo pasao), tetoviranih i bradatih mladića doista pristaje kao saliven. Uživo je možda malo teže razabirati kakve li se misli motaju po Jayevim i Chrisovim (naše gore list, vjerojatno bračkih korijena, Matulich!) glavama, i kakve im neprilike tište dušu, ali slatka gitarska grmljavina to nadoknađuje prikladnijim koncertnim sredstvom komunikacije. Pred fino ispunjenom salom, u svojih su 35 minuta Nothington protrčali kroz najoštrije ubode sa svojih dviju dosadašnjih ploča, a za vrijeme ‘A Mistake’ i ‘Where I Stand’ su se u prvim redovima čak i podizale neke šake. U pretpostavljenom bastionu ljutog undergrounda mi jest bilo malo neobično gledati bend izrazito tečnog, potencijalno fino isplativog zvuka, ali sve to nije ni najmanje bitno dok se sviraju lijepe pjesme, plus nije da su Nothington sad neki šminkeri na skejtni pogon. Prije njih su svirali i neki srpski core-metalci Impurita, koje valjda nitko normalan od mene ne očekuje konkretnije komentirati, a kasnije i propušteni Ringišpil (jebiga, ne zanimaju me) i Eve & The Evils (sjajno ime, nadam se da će biti još prilika za gledanje).

Iz arhive Plana B: Umoran od osamdesetih

Ožujak 7, 2010

Kad su prije par godina Royksopp složili svoj prilog serijalu chill-out kompilacija «Back to Mine», trendovski snob u meni je zakolutao očima. «Italo-disco? So 2005, dušo!» Pošto se, jel, italo-disco bio vratio u modu s pojavom electro-housea u europskom klupskom undergroundu, i nakon što je potom electro-house bio mutirao u minimal, dionice itala su gubile na vrijednosti. I dobro, nije sad ko da su Royksopp ikad bili baš neki ljuti kating-eđ do jaja, ali… izdavanje miksa sastavljenog pretežno od italo-disco klasika? U dvijetisućesedmoj?!

«Pa dobro, jel možete bar probati malo manje kaskati za trendovima, jebo vas ja?!», prduckao je snob u meni. Dok mu je, pak, pro-diletantski anđelak u meni odbrusio: «Pa šta da kaskaju. Pa šta!!! Mislim, kao da je iti postotak glazboljubaca uopće primjetio da se bio dogodio nekakav revival italo-disca! I koliko ljudi uopće zna za italo-disco?! Puno različitih ljudi koji vole različitu glazbu slušaju Royksopp, i šta nije lijepo od njih što su probali približiti italo-disco i onima koji, štajaznam, nisu opsesivni fanovi Metro Area? A to što su učinili to par godina nakon nekih krkana u Berlina – iskreno, koga boli k**ac? Stvarno si odvratni snob, jebote.»

Naravno, trendovski snob u meni se ne bi ni javljao da od itala baš prav za prav volim još šta osim «I Wanna Be Your Lover» La Bionde i «Spacer Woman» Charlieja… al eto, šta ćeš, čovjek najrevnije s nogom u guzicu isprati trendove koji mu nikada nisu pošteno pasali! Uz, ovaj put, jednu malu začkoljicu: ta ista guzica nije se dala omesti, nego je samo tiho otišla iza ugla, prišuljala se kriomice mračnom kaldrmom, i vratila se kroz prozor WC-a u klub. Pa se tako prošle godine okrznusmo jedno o drugo na podiju, i ja ću joj sav u čudu: «Ovaj… oprosti, ali šta te nisam ono ja već, zajedno s neumoljivim maršem glazbene povijesti, šutnuo na ulicu?» Ali nije se obazirala; samo se tresla, kako to već biva običaj sa stražnjicama u klupskom ambijentu.

Ako nisam bio dovoljno jasan (a nisam, jelda!), poanta je slijedeća: mislio sam da je Royksoppov «Back to Mine» bio točka na «i», labuđi pjev revivala italo disca – kad li, ono, ispalo da je bio zapravo svojevrsna uvertira u nanovo ojačani interes za istim (i to ovaj put u sferama nu-disca i nu-ravea). Revival italo-disca ne samo da nije utihnuo nego, evo, već i traje dulje od izvornog italo-disca!

Opetovani revivali istih komadičaka glazbenog mozaika osamdesetih u različitim sferama glazbenog mozaika nultih… eh, to je već postala standardna praksa. Nedostajao vam je electroclash? Ništa ne brinite, upravo imate reprizu njegovih naj-pop tendencija u izvedbi mega-hajpanih engleskih synth-pop djeva (La Roux, Little Boots). Mislili ste da je konj new wavea već išiban do zadnjih kapi krvi? Možda i je u štalama indie-rocka, ali tog konja sad svejedno opet jašu mlade pop-curke s gitarama (The Veronicas, Hilary Duff). Vjerovali ste da su Girls Aloud, Rachel Stevens i Goldfrapp rekle sve što se treba reći na temu electro-popa oplemenjenog modernom plesnom elektronikom? Pa očito nisu, kad je to zadnji krik mode među euro-kontinentalnim pop-divama (Monrose, Jeanette, Hadise). A slične pojave se mogu uočiti i izvan domene glazbe, kao recimo to kako je «ironično» posezanje za fudbalerkama i inim modnim detaljima osamdesetih prevalilo dug i dalek put, od stranica ultra-kužerskih modnih magazina pa sve do TV-reklama teleoperatera.

Tko je god volio osamdesete i odbijao ih se odreći kroz «mračne» devedesete – taj je i više nego došao na svoje. Onaj, pak, tko nije volio osamdesete – imao je priliku zapaliti s njima lulu mira, malo ugodno proćaskati, i skužiti kako su zapravo sasvim okej društvo. Samo što, eto, «sasvim okej društvo» nije uvijek nužno = «netko s kim se želiš sad baš redovito družiti!»

Neću lagati, zabavlja me biti lovcem na trendove koji naprosto ima tu neku patološku potrebu da pokušava uvijek biti korak ispred drugih (je, bolestan sam, i dičim se time!). Ali i to ima svoju cijenu. A cijena je ta da sam, zahvaljujući tome što godinama i godinama guram nos (tj. uho) gdje god stignem… već pomalo iscrpljen od milijuna nijansi jednog te istog. Umoran sam, prijatelju. Umoran! Ni od žena, ni od pića, nego od osamdesetih.

Iz nekog razloga, u pop-kulturi postoji snažna tendencija da se uvijek gleda taman cca 20-ak godina unatrag. Sedamdesete su se čeznutljivo prisjećale pedesetih («Američki grafiti», «Happy Days»). U osamdesetima je bilo gotovo pa kriminalno biti bijelcem i baviti se glazbom, a ne klanjati se na oltaru soula. Devedesete su vratile u đir nehigijenski hard-rock, funk i disco. No je li ikad ijedno od recentnih desetljeća pop-kulture toliko opsežno revalorizirano kao što su revalorizirane osamdesete? Pa jebote, malo tko je stilski tako neraskidivo vezan za devedesete kao Aqua, a sad se evo čak i oni nakon tko zna koliko godina hibernacije vratili na scenu sa singlom zvanim – «Back to the 80’s»!

Preostaje li onda jednom ejtiz-hejteru ikakva utjeha, osim eventualno da stoički istrpi pošast i pričeka da prođe par godina, pa da – ako ništa, barem za promjenu – revival devedesetih dođe na dnevni red? Britanski ženski synth-pop hypeovi, kao i manje-više bilo kakvi britanski hypeovi općenito, mogu se ignorirati putem bojkotiranja izlaska u kafiće (u kojima je vidim zabranjeno pušenje, ali ne i Otvoreni radio – jebote, u kojem mi mračnom i sjebanom svijetu živimo!!!). A što se ostalih gorenavedenih žanrovskih primjera tiče, vrijedi se othrvati iracionalnoj mržnji i primjetiti kako je u njima referiranje na osamdesete tek jedan od sukusa. Pa tako euro-kontinentalne pop-dive podjednako jašu na valu aktualne dance-izacije američkog R&B-ja, dok se nu-disco/balearic čupavci pozivaju i na ono najprezrenije iz sedamdesetih (prog rock, space rock, kokainski soft-rock).

«Haha, dakle, sad nam je utjeha kad netko živi u ne jednoj – nego dvije prošlosti?! Ma krasno!», na ovaj će zadnji primjer otfrknuti zadrti modernist u meni. No, i on umukne kad se sjetim jednog zapažanja koje je Tom Ewing s bloga Freaky Trigger iznio na prijelazu tisućljeća. Ukratko: znamo gledati na prvih 50 godina pop/rock ere kao na neponovljivo pionirsko doba inovacija, revolucija, itd, nakon čega sve što je uslijedilo u usporedbi djeluje blijedo, stagnirajuće, itd. No što ako je prvih 50 godina pop/rock ere zapravo bilo tek… proba? Što ako je to bio samo eksperimentalni period u kojem se isprobavalo što sve funkcionira a što ne, e da bi se tek potom s kombiniranom primjenom tih saznanja počeo radit pravi dar-mar?

Teza je malo hardkor, ali ako ću slušati svoje srce – i uvažiti činjenicu kako sam u nultima daleko više slušao i volio muziku iz nultih nego muziku iz bilo kojeg od minulih desetljeća, na koja se ista ta muzika iz nultih često referirala – moram reći da takvo gledanje na stvari i ima nekog smisla. Jedini istinski toksičan retro je robovski, muzejski retro; sve ostalo je igra, u kojoj se na tablu stalno vraćaju stare figurice, ali pod novim pravilima. I zato je igra uvijek drugačija, uvijek svježa, i uvijek zanimljiva.

Tako da, ako se za 20 godina dogodi revival revivala osamdesetih… tko zna, to bi čak moglo biti fora! Ali osamdesetih ću se moći opet zaželiti jedino ako se stignem i malo odmoriti od njih, pa ono… Jest da mi je «In for the Kill» ful oke stvar, ali iskreno se nadam da će La Roux kreštati samo jedno ljeto, i ajmo više dalje.

(izvorno objavljeno u Planu B, srpanj 2009.)

R.I.P. Mark Linkous

Ožujak 7, 2010

Laku noć, pauče 😦

RETRO PETAK: Lady Antebellum – Need You Now (2009)

Ožujak 5, 2010

Udžbenički primjer crossover-hita: nakon ukupno 29 tjedana provedenih u Billboardovih Hot 100, te preko tri mjeseca nakon što je dogurala do prvog mjesta country top-liste, “Need You Now” ne samo da ne pokazuje znakove posustajanja nego se i upravo popela skroz do trećeg mjesta Hot 100! Što je popriličan kuriozetet za jedan country-singl, koji u velikoj većini slučajeva jedva da okrznu i top 30 centralne Billboardove liste singlova – no dobra pjesma je dobra pjesma, i to je, eto, ponekad sasvim dovoljno. A ova je stvarno dobra.

Mind Taker predstavlja: Jackin’ još nije umro (a ka’ će, ne znamo)

Ožujak 4, 2010

Mind Taker je našao softver u kojem može lako miksati a da mu baseve ne ubije distorzija – Mind Taker kreće u ozbiljnu miks-ofenzivu! A u ovom miksu, Mind Taker vam predstavlja njemu u zadnje vrijeme vjerojatno ponajdraži podžanr housea: JACKIN’ HOUSE. Toplo preporučeno svima koji ne vole nužno funky house, ali vole kad je house funky. I veseo! Miks, između ostalog, sadrži i najveći jackin’ hit sezone, “Why Don’t You” od Gramofondžija.

Mind Taker – Jackin’ još nije umro

P.S. U pripremi: “Mind Taker u progresivnom transu vol. 1”

My Buddy Moose – Wonderful Feeling Of Emptiness

Ožujak 4, 2010

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/290-my-buddy-moose/732-my-buddy-moose-wonderful-feeling-of-emptiness.html