10. Massimo – Benzina
[1094 boda / 19 glasova]
Massimo se danas srami svog jedinog besmrtnog doprinosa duhovnoj ostavštini svijeta pa i ne treba na njega trošiti riječi. Čak ne treba pretjerati s veličanjem Tutića. “Benzina” je djelo scenija, genija scene, samo što ovdje scenu treba shvatiti ne kao cro-dance nego kao cjelokupni historijski, kulturni i materijalni korpus referenci potreban za “Benzinu” točno ovakvu kakva jest. Mad Max, trenirka, INA, blue collar work, hanzaplast, rublje, parket, bivša OZNA, rikavela, desant na Okinawu, kerozin, Ringo Starr, kožni baloner, lude dvadesete, leteći asevi u prvom svjetskom ratu (?)… “Benzina” je odraz svijeta, sve je važno i sve se dogodilo i kao takvo je naizgled besmisleno ali zapravo duboko rezonski. Zaumni OhohOHAhOhooo motiv odudara jer djeluje kao autorska intervencija u svijet ali zapravo je isto ostavština te široko shvaćene „scene“, stvarnosti. Onakve kakvu se opservira, filtrira i pamti. (LJ)
9. Kasandra – I’ve Got a Feeling
[1108 bodova / 23 glasa / jedno prvo mjesto]
Kada je u pitanju mainstream kultura prve polovice 1990-ih, malo je toga što nisam aktivno mrzio i prezirao, većinu sam tih pojava uspio zatući iz svojeg pamćenja i dovoljno neutralizirati da ne mogu napraviti ikakvu spomena vrijednu štetu. Danas u doba interneta to izgleda smiješno, ali tada sam actually gledao televiziju jer čak i najgorim samodopadnim samoproglašenim intelektualcima treba period neaktivnog buljenja u prazno i besciljnog pražnjenja mozga. Nije da su ’80-e koje su prethodile ovom razdoblju bile neka posebna sreća, no kako smo do tada već bili eksponirani MTV-ju, više nam nije bilo moguće prodati baš bilo kakav televizijski trash tako da smo donekle imali kriterije. E, kraljevstvo televizijskog trasha i užasa u tom periodu (već smo rekli ’90-e – ne ponovile se!) bila je emisija Sedma noć: kao što se iz naslova dade naslutiti, išla je nedjeljom, malo priče, malo muzike i plesa itd. Mrzio sam sve u vezi te emisije, gledam je, mrzim nju, mrzim TV, mrzim nedjelju još više, najviše mrzim sebe što sam lijen ustati se i raditi nešto inteligentnije, bilo što, buljenje u zid ili zavaravanje samog sebe da učim.
Posebno sam mrzio plesni intermezzo: pustili bi neku dance stvar, na nju bi plesala neka plesna skupina, ne znam je li blesavija koreografija ili kostimografija, pa još starci boomeri dobace “aha, to je tvoja muzika”, a ja više nemam energije objašnjavati i utonem još dublje u fotelju i kada uspoređujem svoje večeri tada i danas uviđam koliko je život bez interneta horrible and meaningless i uopće ne kužim sve koji danas dođu i problematiziraju našu ovisnost o tehnologiji, ono, OK, evo ti, ako te zanima kako izgleda život bez interneta, uzmi si HTV program iz tog vremena – i najgluplji YouTube channel inteligentniji je od toga.
Nekako, sada kada o tomu mislim, Kasandru povezujem upravo s tim periodom i pamtim da mi je bila hejt na prvi pogled. Sigurno je učinila faux pas i pojavila se na nekoj TV-emisiji u krivo vrijeme, možda je to čak bila i kobna Sedma noć ili neka njoj nalik, imidž plavuše u uskoj minici nikako nije odgovarao mojim strogim aseksualnim rejverskim principima. Dodamo li na to sam odabir umjetničkog imena, pa još naziv albuma, ne, stvar ne prolazi čak ni kao trash. No, u mom burnom odnosu s cro-dance glazbom, osim stvari koje dan-danas uzdižem u nebesa (Nikolina sa svojom “Bim Bam Bom” za koju i dalje naričem zbog lošeg plasmana u ovoj listi te I. Bee s drugom “Šumicom” koja je nemjerljivo bolja od prve) i stvari koje prezirem zbog toga što smatram da su dobivale više publiciteta nego što zaslužuju (manje-više cijeli ET opus), postoje i stvari koje su eto, uvijek bile tu, slušale su se, nisu mi bile spektakularno vau-super ali su svejedno popunjavale cijelu priču.
“I’ve Got a Feeling” tako nisam ni u kojoj varijatni povezivao sa sirotom Kasandrom koja je na koncu dobila puno više damagea nego što objektivno zaslužuje, pravi dance-hit sa super spotom, danas mi ta goth-vampire kostimografija totalno super izgleda, kao da je smišljao neki šaljivdžija koji je gledao Rocky Horror Picture Show i skrušeno ću priznati da sam tek kod preslušavanja prilikom priprema za ovu listu shvatio da to zapravo ona pjeva.
Prošlog se ljeta tako, u pripremama za glavnu večer Dimensions festivala, skupilo nas desetak GenX ravera, redom glazbeni znalci istančana ukusa (mo’š mislit’), uvodno druženje bilo je na vrhuncu i umjesto učenih diskusija o floorovima na kojima ćemo provesti noć – razgovor je skrenuo na razmjene iskustava o cro-dance hitovima. Tada smo shvatili koliko svi mi imamo dubok i osoban odnos s tim žanrom, rasprave su bile vrlo oštre i mišljenja su oko mnogo toga bila podijeljena. No, ova je stvar izgleda svima prošla kao “da, OK je…”, kada se prisjećaš cro-dancea, znaš da je bila i “još neka dobra stvar”, e, to je ta, nije dovoljno loveable da pišem ode i eseje ali opet jedna na koju bi svi rado plesali ljeti na moru.
I’ve got a feeling? Može! (SDž)
8. I Bee – Šumica
[1166 bodova / 26 glasova / jedno prvo mjesto]
Željko Žutelija navodno je bio cool i zanimljiv novinar Poleta 1980-ih, no u moj je život ušao kao komentator nekih dnevnih novina koje su egzistirale u Hrvatskoj 1990-ih, pisao je o svemu i svačemu i bio kao užasno ozbiljan i cijenjen, sjećam se da je imao neku frizuru gdje je svaka dlaka bila na svojem geometrijski zadanom mjestu (upamtite motiv frizure i dlake, vratit će se kasnije u tekstu) i kao takav se savršeno uklapao u freak-show hrvatske medijske scene 1990-ih. Da budem do kraja iskren, uglavnom sam se s njim susretao u Feralovoj rubrici “Greatest shits”, i jedna njegova izjava glasila je otprilike da “pjesma koja ima stihove najljepše je u moru biti gol, poslije je s tebe fino papat’ sol je nemoralna i da je treba zabraniti”. Ako sam do tada imao ikakve dvojbe oko toga je li cro-dance pozitivna pojava na našoj glazbenoj sceni, ovime je sve bilo odlučeno, u imaginarnom globalnom sveuništavajućem sukobu gdje se na jednoj strani nalazi Željko Žutelija, ja sam sigurno među onima drugima.
Godina je ovog puta 1994, 4×4 ritam se tek sramežljivo probijao i u skladbe s tekstovima na hrvatskom i zadovoljno sam promatrao naricanja ljudi iz glazbenog mainstreama nad “propašću” i “degradacijom”, 19-godišnji neiskvareni raver u meni vidio je u tomu prve korake rejverizacije društva i ulaska PLUR-a u mainstream (ako sam išta korisno sa ove vremenske distance naučio, to je da se samog sebe ne smije shvaćati previše ozbiljno). Cijela je ta pojava, međutim, ipak egzistirala manje-više odvojeno od mene, tek bi poneki spot na TV-u mi ukazao da eto, sad se sluša kao neki dance iz naše produkcije. Tj. egzistirala je tako do ljeta 1994. kada me je uhvatila potpuno nespremnog, bio sam na Hvaru i nakon ponoći the place to be je bio lokalni “diskač” na Fortici, to je ona neka tvrđava iznad grada, obični upad bio je tada recimo 10 nečega čime se već te godine plaćalo u državi koja je te godine bila aktualna (kao klinci smo bili navikli da svake tri-četiri godine imamo neki drugi novac – ovo sad kako imamo istu lovu zadnjih 25 godina, to je našoj generaciji anomalija nad kojom se još uvijek iščuđavamo), te večeri upad je bio 20, ušli smo unutra i ispalo je da nastupaju neka Simplicia i neka I. Bee, standardno sam bio predmetom ismijavanja da “kako ne znam za njih” i “gdje ja živim”.
Žanr je tada bio još u povojima, mlad, nevin i neiskvaren, pravila nisu još bila definirana, sve je bilo možda malo rough around the edges ali i puno energije, s tog nastupa pamtim samo Ivanu kako je nosila neki pravi rejverski outfit i plesala sa svojom ekipom po stageu u visokim petama i znam da sam nakon svega, ne posebno zainteresirano, rekao OK, fora, ako je ovo mainstream ja sam zadovoljan smjerom u kojem ide društvo. Jedini hit koju sam sa tog nastupa uistinu zapamtio bila je spomenuta “Šumica” i prije nego se bacim na analizu stvari, dugujem jedno objašnjenje mlađim generacijama. Naime, tada je, dakle 1990-ih, još uvijek postojao koncept da su ljudi imali *gasp* stidne dlake, nešto što je naravno danas nepojmljivo, a jedan od termina za rečene dlake i pripadajuću “frizuru” bio je upravo “šumica”. Je li ta pomalo zločesta igra riječi uistinu bila namjera autora pjesme – možemo samo nagađati, ja kao pervert konkretno mislim da jest, time smo se ponovo dotakli dva motiva iz prve rečenice, a naš će siroti novinarski doajen, koje god se ozbiljne tematike uhvatio, u mojim očima uvijek ostati borac za pubičnu hortikulturu nacije.
“Šumici” (pjesmi dakle) se nisam nakon toga dugo mjeseci vratio, zapravo me se puno više dojmio njezin nastavak (“Šumica 2”) kao i cijeli drugi album I. Bee, primarno zbog posve raverskog sounda i obilatog korištenja TB-303 semplova, tek sam slučajno naletio negdje na prvi CD i nabrzinu ga preslušao. Tog trenutka, dojmilo me se koliko prva “Šumica” naspram druge zvuči upravo onako kao tog ljeta 1994, mlado i neiskvareno, bez nekih pretjeranih planova, posve neopterećeno, bezazlena nepretenciozna zabava. I zbilja je tako kada gledam spot, skupili smo se u nekoj random šumici uz more, nebitno je što je bilo prije, sutra, da molim vas, kakvo sutra, plešemo, pijemo blesave koktele, kupamo se usred noći…
…najljepše je u moru biti gol
poslije je s tebe fino papat’ sol (SDž)
7. Mandi – Nisi me bio vrijedan
[1265 bodova / 24 glasa / jedno prvo mjesto]
Ajmo malo o tekstovima u Cro-danceu! Tu je sve sam kantautor do kantautora, ne znaš bi li ih se više prepao Nobelovac Zimmerman ili Intelektualac Cohen. Recimo, super mi je fenomen apsolutne rime, koji se pojavljuje u nekim klasicima ovog žanra, recimo, kod Simplicije, gdje PLIMA PLIMA PLIMA PLIMA PLIMA naša tijela KLIMA KLIMA KLIMA KLIMA i svaka RIBA RIBA RIBA RIBA RIBA vidi kad se tvoje tijelo GIBA! To mi je super. O drugim glupim tekstovima u Cro-danceu neću jer je meta prelaka i zapravo je to neumorno zanovijetanje o tome da su te pjesme imale glupe tekstove jako zamorno i uopće nije smiješno.
Zato ću ja o tekstovima u Cro-dance pjesmama, ali s pozitivnim predznakom. Prvo i prvo, u slučaju nekih pjesama BAŠ MI JE SUPER što su im tekstovi krajnje imbecilni jer je očigledno da su NAMJERNO takvi (zar je itko doista pomislio da Simplicia – umjetničkom imenu unatoč – dok pjeva “Plimu” misli da iz same duše svemira prenosi pjesničku mantru o njegovu smislu?). A drugo i drugo, u Cro-dance pjesmama nalazim korijen ženskog liričnog osvješćivanja! Da! Napisala sam to! I stvarno to mislim!
Prije Cro-dancea većina domaćih ljubavnih pjesama koje su pjevale žene bile su katkad lijepe, a katkad glupe ode nekoj izgubljenoj ljubavi ili potrošenom životu, prepune melankolije i žala za ljepšim danima. Ono, u najboljem i najljepšem slučaju dobili bismo: „Već dugo me puštaš gledat niz pučinu i proklinjat sreću koju more nosi, darujuć’ mi puste i besane noći, gdje mi tuga plete svud srebro po kosi“ (wow, Tomislav Zuppa, WOW!!!), a u najgorem: „Zelene oči bile su moje, zelene oči k’o sunca sjaj (WHAT?), ni sama ne znam zašto ih volim kad našoj sreći došao je kraj“ ili „Zora je svanula, suza je iz oka kanula“). Bilo kakva naznaka ženske samosvijesti pojavila bi se tu i tamo i bila bi pomalo smiješna („Jer ja sam skitnica, ne drži me mjesto, ja sam skitnica, bježi mi se često“).
E, ali u Cro-danceu, osim u zajebancijama poput “Plime” i “Šumice” (koje su BAŠ SUPER i o’te vrit!) su se sve češće počele pojavljivati pjesme u kojima žene pjevaju, doduše, o muškarcima (jer o čemu bi inače žene? O CIPELAMA?), ali barem pjevaju KRITIČKI i SAMOSVJESNO. Počevši od najvećih hitova Cro-dancea, “Tek je dvanaest sati” i “Iza ponoći” u kojima se kroz plesni ritam glasaju alfa-ženke koje očito uzimaju ono što žele i ne obaziru se puno na to što hoće njihov plijen, preko isto takvog, ali zajebantskijeg “Ja sam vlak”, pa sve do – Mandi i “Nisi me bio vrijedan”.
Okej, “Nisi me bio vrijedan” jest malo cendrava. Većinu pjesme protagonistica kuka na temu: „NAKON SVEGA ŠTO SAM UČINILA ZA TEBE, TI OVAKO!“, ali barem zaključak, himna i refren nije: „Jadna ja, zora je kanula na zelene oči KO SUNCA SJAJ!“, nego: NISI ME BIO VRIJEDAN TI! Jer fakat nije.
I sad, nije da sam provela bilo kakvo relevantno istraživanje, analizu sadržaja niti bilo što slično, nego se ovo temelji samo na mojem osobnom dojmu, ali moj osobni dojam je nenadjebiv pa ga zato sad izvolit čut i počut! Odgovorno tvrdim da zahvaljujući Cro-danceu, a najviše od svega zbog “Nisi me bio vrijedan ti” danas u popularnoj domaćoj glazbi, ma koliko kuruzna i bezvezna bila, imamo respektabilan broj tekstova u kojima žene svojim bivšim, sadašnjim ili potencijalnim pjevaju DAJ, ODJEBI, KRETENU, IMAM JA I PAMETNIJEG POSLA. Jest da to najčešće nije uobličeno tako, nego više na liniji „eeeeej, lopove, ooooj, otrove“ (ili, ako baš hoćete konkretno: „Heeeej, majstore!“ 😊), ali svakako je pomak na bolje od cmizdruckanja za budalom koja ti gazi srce, a ti mu još poručuješ GAZI, GAZI SRCE MOJE, DRAGI, GAZI TI. I za taj pomak možemo, između ostalih, zahvaliti i ovoj pjesmi. (ZP)
6. Emilia Kokić & Nina Badrić – Ja sam vlak
[1283 boda / 26 glasova]
Jedva da imam pojma što se ovih dana zbiva u hrvatskoj pop-glazbi, a ono što o njoj saznam samo me drži u uvjerenju da trebam i dalje živjeti u blaženom neznanju. Čisto da ne pričam napamet, ukucah “top lista” u gugl – predrasude su se još malo potvrdile. Najveći aktualni hit u Hrvatskoj trenutno je nešto zvano “Moj Vukovar” u izvedbi nakupine imena “Zaprešić Boys” (na fotkama izgledaju kao da se spremaju ići na Merčepov sprovod, ili na zadatak u Pakračku poljanu), u produkciji lika iz Connecta (oduvijek su mi bili zakurac pa nisam razočaran, ali svejedno, koje srozavanje) gdje izražavaju ljubav prema… joj, nije da je bitno, jebo vas više rat, nabijte si vodotoranj u dupe. Zatim, tu je Massimo (bože, on je još neki faktor), s pjesmom koju je potpisao Ivan Dečak iz Vatre (koji unholy matrimony!), pa nešto zvano Pravila igre, što sam se odvažio poslušati – srećom, učinio sam to na slušalice, pa nisam nikome prisutnom u svojoj blizini morao objašnjavati što mi je došlo da slušam taj… ma čak ni “užas” nije prava riječ, to je naprosto ništa. I onda uočim, to ništa supotpisao je Miro Buljan, koautor i pjesme o kojoj upravo moram nadrljati crticu. E moj Miro, nekad si znao napisati vrhunski hit, a danas si valjda napisao algoritam za izbacivanje ništavila koje glumi pop-glazbu. Šta bi? Nekoć je naša scena znala izbaciti pjesme kojih se, eto, i dan-danas rado sjetimo – a možete li zamisliti nekoga da za 25 godina sastavlja liste najboljih hrvatskih stvari iz ovoga doba?
Stvar je još luđa jer je cro-dance nastao u jednom od najmračnjih razdoblja ove zemlje – kada pogledam društveno-povijesni kontekst u kojem se pojavio, ne mogu se odlučiti je li to potpuno suludo, ili zapravo sasvim očekivano. Zemlja je bila gotovo prepolovljena, dobar komad teritorija je u šapama tragikomične wannabe paradržave, a ostatak u šapama hadezea. Tuđman je voljeni vođa, a kojekakav društveni talog postaje elita, što uz pomoć metka, što uz pomoć pljačke, što uz pomoć prljave politke. I dok društvo tone, neki ljudi prave neku novu glazbu, posve neopterećenu i veselu, koju Hrvati masovno prigrljuju, stvarajući jednu od najvećih scena toga vremena. Kako, jebote?! Opet, možda to ima smisla, možda je u tim olovnim godinama i bilo potrebno nešto posve drugačije od svega što je tada vladalo društvom, tračak svjetlosti u mraku, oaza bezbrižne zabave, jer tko bi normalan inače preživio ono što ga je okruživalo. Danas, OK, nije da nam baš cvatu ruže, ali daleko smo od onodobnog čemera – unatoč tome, Hrvatima je trenutno najdraži hit još jedno čemerno prisjećanje na taj čemer. Kako, jebote?! Možda je stvar u tome što, kako se umilo društvo – tada zakon nije zapravo štitio ništa i nikoga, danas imamo fensi stvari ala gej brak, onodobni zlikovci sada su ugledni građani, pa više ne ubijaju i našli su suptilnije metode pljačkanja – tako su se umili i autori pop-pjesama. Umili do bezličnosti. Možda Hrvatima zapravo treba biti jako loše u životu da naprave nešto dobro – tko zna, kada ubrzo stisne korona kriza, možda opet počnu praviti hitove dobre kao “Ja sam vlak”, dugo već nisu.
Što, doduše, ne bi bilo lako, jer, kako je ova dobra stvar. Nina Badrić danas je smoruša, hvatate se za glavu kada čujete da mladi ulični svirači vriskaju od oduševljenja jer ih je posnimila za instač, Emilija Kokić… pa, nemam pojma što je s njom (osim da se, dobre li fore i kvizaškog podatka, udala za Miljenka Kokota 😀 ), mada sumnjam da je vrijedno spomena. Ali, prije četvrt stoljeća, u ta ružna vremena, njih dvije su glavne frajerice, plazaju po hot tipovima golih torza dok im poručuju “I want your ass”. Danas, čujem, na radiju sasvim ozbiljno puštaju pjesme čiji tekst glasi “kad sam se zaredio, znao sam da sam te povrijedio”, a pop-zvijezde samo žele oca svojoj djeci. Emilija i Nina, pak, ako će i zaplakati za idiotom koji ih je povrijedio (valjda se nije zaredio), ubrzo će obrisati suze i prpošno poručiti (idiotu ili potencijalnom novom?) da će ga rasturiti k’o beba zvečku i oteti ga njegovoj curi. I to sve usred Hrvatske oglupavljele od prizemne nacionalističko-klerikalne ideologije – koja sada ispisuje hitove. I to, kakva li čuda, dosadne. Patetične. A ja, sori, ne želim slušati naricaljke o vučedolskim golubicama, želim ritam na koji se može plesati, želim refrene na koje mogu dignuti ruke i zapjevati ih, želim tekstove gdje cure poručuju dečkima da će “zaboraviti da su hodali” – s tim se mogu poistovjetiti. Ne samo jedna od najboljih pjesama cro-dancea, jedan od najboljih hrvatskih hitova uopće. A Hrvati, možda da ih nešto zgazi kao taj vlak pa opet bude nešto od njih.
P.S. “Hali gali noć sjaji ti u očima” – jel’ to neka referenca na Hali Gali Halida i “hajde da se drogiramo, nek se oči sjaje”? (NP)
(pisali: Leonard Jurić, Sead Džubur, Zrinka Pavlić, Nikola Pezić)
Ruralna gorila 
Komentiraj