Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA 2016.!

Siječanj 14, 2017 by

albumi2016

Je li vam dosta godišnjih lista, nije vam dosta godišnjih lista, ajmo složiti još jednu:

– na vama je da glasate za minimalno pet, maksimalno dvadeset najdražih vam albuma (i mini-albuma, EP-ja, kompilacija i mikseva pretežno sastavljenih od prošlogodišnjeg materijala) koji su premijerno ugledali svjetlo dana u 2016.

– i dalje je na snazi standardni princip glasanja za Goriline naj albume godine: na albume na svojoj listi po vlastitom nahođenju raspoređujete fond od 1000 bodova, a da je pritom 501 najveći broj bodova koji možete dati pojedinačnom albumu

– listu mi šaljete na djevojke et yahoo točka com

javite i ako ste voljni napisati koju crticu! uvijek fali kadra i ja uvijek mogu uskočiti s nekom klasičnom administratorskom “šta je ovo koji je ovo kurac, SMRT GITARAMA!” crticom ali iskreno bih volio da moram što manje, pa pomognite dobrom starom Tonću dobri ljudi molim vas 🙂

glasanje traje do 22. siječnja a s izlistavanjem konačne liste krećemo krajem mjeseca

Eto, glasajte!

Goginih 87 – moja omiljena muzika 2016.

Siječanj 13, 2017 by

Stari dobri običaji i postanu stari upravo zato što su dobri, pa nema razloga mijenjati naviku da godišnji rezime kraju privedem onim zbog čega ovaj blog uopće i postoji, a to je muzika snimljena u studiju, na neki oblik nosača zvuka. Nakon kina i koncerata prethodnih dana, danas je red na legendarnih Goginih 87 za 2016. godinu. Kako sam albumski čovjek, na glavnom dijelu ljestvice nalaze se isključivo novi studijski albumi, njih 66, kojima su na njemu pridodana i 2 bonusa u vidu paralelnih popratnih izdanja istog izvođača (u ovom slučaju, EP te regularan, ali inferioran studijski album istog izvođača), a ako se bend koji stoji iza pokojeg od takvih ne nalazi na glavnoj ljestvici, onda se nalazi u posebno izdvojenom uvodu od 19 izdanja sjajne muzike koja nije stigla s prošlogodišnjih regularnih albuma nego, abecednim redom izvođača, redom s: živih albuma, kompilacija različitog tipa (bestof, rariteti, nanovo snimljeno…), split-albuma, EP-ja, nečega što uopće ne znam kako odrediti ili singla. Možda su u tom uvodu trebali završiti i neki rap albumi iz glavne ljestvice, jer se službeno vode kao mixtapeovi, ali to više nitko normalan ne može razlikovati, pa se za svaki pojedini slučaj vodim posebno. Dakle, 66 regularnih studijskih albuma plus 2 bonusa plus 19 ekstra izdanja jednako 87.

Zašto baš 87? Nema pravog odgovora, osim da je tako i to je to. Broj koji se pukom slučajnošću u prvome ovakvom izboru 2006. godine nametnuo kao privremeno rješenje do danas se afirmirao kao nezamjenjiva komponenta mojeg izbora, baš jednako kao i standardni muzički žanrovi koji njime vladaju. Sve sam izbore i neizbore uvijek spreman (pokušati) pojasniti u komentarima, a nikad ne propuštam napomenuti da se ova ljestvica ipak ponešto razlikuje od one koja će se pod mojim imenom ovih dana pojaviti na Potlisti jer tamošnju ekipnu doživljavam kao generalnu probu u neidealnim uvjetima sudjelovanja u skupnom izboru nevjerojatno raznolikih muzičkih ukusa i neukusa. Eto. Muzika se živi, muzici se daje. Play unfunky music, white boy!

EKSTRA 19

AMERICAN AQUARIUM – Live At Terminal West

ARAB STRAP – Arab Strap

THE CONNELLS – Stone Cold Yesterday: Best Of The Connells

DEBELI PRECJEDNIK & MAŠINKO – Godina majmuna / Majmun godine

ĐAVOLI – Studio M & Kulušić live

ILL WIND – Ill Wind EP

IZAE – Snivatelj snima

KENDRICK LAMAR – Untitled Unmastered.

LUSH – Blind Spot EP

THE MOODY BROODERS – Adult Disoriented Rock

NAĐA – Venus In Gemini EP

TIM BUCKLEY – Lady, Give Me Your Key: The Unissued 1967 Solo Acoustic Sessions

REDD KROSS – Hot Issue

REDD KROSS – Oh Canada! Hot Issue Vol. 2: Show World Tour Live

RESTORATIONS – See/Sea singl

SHEER MAG – III EP

SINGLE MOTHERS – Meltdown EP

SLOBBERBONE – Bees And Seas: The Best Of

THEE MELOMEN – Chinatown EP

66-61

66 THE LOX – Filthy America… It’s Beautiful

65 WHITNEY – Light Upon The Lake

64 MUDCRUTCH – 2

63 DAN MICHAELSON AND THE COASTGUARDS – Memory

62 LUCINDA WILLIAMS – The Ghosts Of Highway 20

61 THE HOTELIER – Goodness

60-51

60 OKKERVIL RIVER – Away

59 WUSSY – Forever Sounds

58 WILLIE NILE – World War Willie

57 SPAIN – Carolina

56 PAT TODD & THE RANKOUTSIDERS – Blood & Treasure

55 KAMAIYAH – A Good Night In The Ghetto

54 MODERN BASEBALL – Holy Ghost

53 JESSE DAYTON – The Revealer

52 STEVE ADAMYK BAND – Graceland

51 CONOR OBERST – Ruminations

50-41

50 ISAIAH RASHAD – The Sun’s Tirade

49 VALENTINO BOŠKOVIĆ – Marsovska Listina

48 GRANT-LEE PHILLIPS – The Narrows

47 PUP – The Dream Is Over

46 MANNEQUIN PUSSY – Romantic

45 PETE ASTOR – Spilt Milk

44 PAUL SIMON – Stranger To Stranger

43 TOUCHÉ AMORÉ – Stage Four

42 NONAME – Telefone

41 KEVIN MORBY – Singing Saw

40-31

40 FREEWAY – Free Will

39 NAO – For All We Know

38 TEENAGE FANCLUB – Here

37 JAVIER ESCOVEDO – Kicked Out Of Eden

36 FRANKIE COSMOS – Next Thing

35 MARTHA – Blisters In The Pit Of My Heart

34 JOHN K SAMSON – Winter Wheat

33 RICHMOND FONTAINE – You Can’t Go Back If There’s Nothing To Go Back To

32 PINEGROVE – Cardinal

31 BOB MOULD – Patch The Sky

30-21

30 CONNECTIONS – Midnight Run

29 SOLANGE – A Seat At The Table

28 BEACH SLANG – A Loud Bash Of Teenage Feelings

27 BRENT COBB – Shine On Rainy Day

26 AGAINST ME! – Shape Shift With Me

25 TWEET – Charlene

24 ULTIMATE PAINTING – Dusk

23 HISS GOLDEN MESSENGER – Heart Like A Levee

22 WHITE LUNG – Paradise

21 ANDERSON .PAAK – Malibu

20-11

20 KVELERTAK – Nattesferd

19 HAMILTON LEITHAUSER + ROSTAM – I Had A Dream That You Were Mine

18 KERO KERO BONITO – Bonito Generation

17 MIRANDA LAMBERT – The Weight Of These Wings

16 BJ BARHAM – Rockingham

15 ANDREW LEAHEY & THE HOMESTEAD – Skyline In Central Time

14 DON’T – Fever Dreams

13 DRIVE-BY TRUCKERS – American Band

12 JEFF ROSENSTOCK – Worry.

11 LEONARD COHEN – You Want It Darker

10-1

10 KING – We Are King

9 JESU/SUN KIL MOON – Jesu/Sun Kil Moon + MARK KOZELEK – Mark Kozelek Sings Favorites

8 JOYCE MANOR – Cody

7 SCHOOLBOY Q – Blank Face LP

6 MARGO PRICE – Midwest Farmer’s Daughter

5 BON IVER – 22, A Million

4 COURTNEY MARIE ANDREWS – Honest Life

3 BRIAN FALLON – Painkillers + Georgia EP

2 BUTCH WALKER – Stay Gold

1 LYDIA LOVELESS – Real

Goriline naj serije 2016: #5-#1

Siječanj 12, 2017 by

05-westworld

5. Westworld
[379 bodova / 19 glasova / dva prva mjesta]
Pozdrav od administratora! Za razliku od uobičajenih administratorskih javljanja, ovo neće biti crtica u stilu “ja sam robot-kauboj Đimi, robotska mi se kita dimi, ho-ho-ho!” jer je, naime – i sam administrator skoro glasao za ovu seriju! Čak sam se i osjećao malo pizdunski što sam je izostavio sa svoje liste jerbo sam, unatoč svim svojim prigovorima, u dijelovima koji su mi bili dobri guštao kao u malo kojoj seriji prošle godine – no prigovora sam svakako imao, pa evo onda. Prigovori.

Ne znam zašto je točno “Westworld” godinama bio u development hellu, nisam pomnije istraživao, no kao obični gledatelj bih pretpostavio da su posrijedi bili… beskrajni prepravci scenarija? Meni ovo stvarno izgledalo kao da su J-Nolan i ekipa uskočili u zadnji vlak za spas projekta i dali sve od sebe, samo da bi nakon nekog vremena zaključili da je najviše što mogu učiniti to da na svaku pokrpanu rupu voda počne curiti na nove dvije a ne tri. Teško je nabrajati brojne primjere nekonzistentnosti i nedorečenosti bez spojlanja, pa da spomenem ovom prilikom tek jedan od brojnih: KAKO JE MOGUĆE DA NITKO NE ZNA KAKO IZGLEDA JEDAN OD DVOJICE OSNIVAČA VJEROJATNO NAJPOZNATIJEG TEMATSKOG PARKA BUDUĆNOSTI?!?!? Šta, u budućnosti nemaju wikipedije? (U redu, nismo vidjeli na što liči svijet budućnosti izvan Westworlda, pa ajde recimo da teoretski jest moguće da se radi o totalitarnoj budućnosti u kojoj su takve informacije skroz maknute iz javne domene – no toliko totalitaran sustav bi iziskivao i da vlasti imaju stalan, aktivan nadzor nad Westworldom a toga nema ni u naznakama, tako da mislim da je naprosto posrijedi scenaristički šlamperaj.)

Moj špurijus da su fanovi serije uglavnom milenijalci koji nemaju “Lost”-PTSP pa su joj mogli pristupiti bez traumatske prtrljage – opovrgnut je malo na ovom Gorilinom izboru u kojem, jelte, uglavnom sudjeluju GenX-eri a “Westworld” svejedno u prvih pet! No, koliko god da sam ostao ogorčen na “Lost”, jedno mu moram priznati: nijedna iole srodna serija što je uslijedila nije bila tako nenadmašno majstorska u nabrijavanju na misterije, ni približno. Evo, uzmimo za primjer labirint u “Westworldu”… Da je ovo “Lost”, već do sredine sezone bi vidjeli kako: netko čuje neobične, jezovite zvukove za koje misli da dopiru iz labirinta; jedan od likova ima snove o mutnim prikazama u labirintu; drugi lik ima bogatog ujaka koji mu je pokazivao mapu s neobičnim simbolima; pojavljuje se lik za kojeg nitko ne zna odakle je, dok umire natukne da je došao iz labirinta i da tamo ima još drugih; tajanstveni ljudi u mračnoj kamenoj prostoriji pričaju o “ulazu” i “izlazu”; itd, itd, u svakom slučaju – kad god bi netko spomenuo riječ “labirint”, tebi bi od uzbuđenja curile sline, vrištao bi “dajte mi da vidim labirint i saznam sve o njemu, OĆU LABIRINT DAJTE MI LABIRINTA MOLIM VAS MOLIM VAS ISUSE BOŽE, BOŽE O BOŽE DAJ MI TOG SLATKOG JEBENOG LABIRINTA!!!” A “Westworld”? U “Westworldu” vidiš tog nekog tipa kako traži taj neki labirint i samo slegneš ramenima: “Ha, a dobro… Vidit ćemo, tko zna, možda bude nešto zanimljivo.” (Ne bude ništa zanimljivo.)

A opet, “Westworld” baš traži gledatelja koji nema “Lost”-PTSP, kojem nije doživotno prisjelo juriti na forume nakon svake epizode i upijati nove teorije i razrade starih. Naprimjer, negdje u cirka osmoj epizodi jedan lik naiđe na jednu fotografiju; jasno mi je da je to bitan moment jer mi nešto mutno u mozgu visi da smo već negdje vidjeli tu fotografiju, ali se kao kežual gledatelj da ga ubiješ ne mogu sjetiti kad, gdje, i u kojem kontekstu. Prošvrljam potom po webu, i ispadne da smo tu fotografiju vidjeli u tipa prvoj epizodi, dakle skoro DVA MJESECA ranije!!! Serija je mogla u međuvremenu suptilno podsjetiti na tu fotografiju, mogla ju je nesuptilno ubaciti u previously on – ali jok, serija nije ni na koji način podsjetila, nego je očekivala da ću se sjetiti jednog usputnog detalja sa samog početka serije na koji se otad, koliko sam primijetio, nije više uopće referiralo. Veliki obrat je trebao biti ‘woah! DUDE!’, ali je ispao flah jer su na kraju mogle biti samo dvije moguće reakcije: ili si bio jedan od onih koji su svake epizode iz minute u minutu ažurirali westworld_misterije.xls i opsesivno visili na redditu gdje su prokljuvili obrat već za druge epizode pa ti je bio ‘yeah, dude, GOTCHA’, ili nisi pa ti je bio samo ‘wait, dude… what?’

No svidjelo mi se što su i autori “Westworlda” očito također gledali “Star Trek: TNG” te se pitali kako bi to izgledalo da se holodeckom umjesto uštogljenih dobričina s Enterprisea koriste odurni šupci, i jako su mi lijepe boje. (Admin)

04-the_young_pope

4. The Young Pope
[392 boda / 14 glasova / tri prva mjesta]
“Mladi papa” može višestruko iznenaditi one koji nisu pogledali nijedan Sorrentinov film; oni koji jesu mogu se smatrati donekle pripremljenima. Ono što bi se moglo nazvati popfelinijevskim stilom, što Sorrentino već neko vrijeme razvija na velikom, preneseno je sad i na manje ekrane. Dramske situacije izgledaju kao glamurozne reklame za parfem, ponašanje i izgled likova plešu po rubu karikaturalnosti, a simetrični kadrovi renesansnih ambijenata popraćeni su klupskim hitovima.

I samo ishodište događaja u seriji je svojevrstan šok – neočekivani izbor mladog, masama nepoznatog, američkog kardinala za novog papu. A on tada iznenađuje sve i na svim frontama: javnost radikalnim konzervativnim zaokretom kojim poništava sve napravljeno u pontifikatu prošlog, liberalnijeg i otvorenijeg pape te vraća crkvu korijenima, vatikansku vrhušku opiranjem da prihvati ulogu marionete i maskote koja mu je prvotno namjenjena, a gledatelja inteligencijom i proračunatošću. Iako zna da ima sve preduvjete da bude voljen i obožavan, on želi da ga se boje.

Dok prosječni vjernik u seriji biva odsječen od papine fizičke pojavnosti, pa ga ne može vidjeti čak niti na prozoru bazilike Sv. Petra, gledatelju se pruža uvid u svaki aspekt sakralnog i privatnog papina života, do te mjere da ga vidimo i u crkvi i u uredu i u teretani i na bazenu. Narativni tok često cjepkaju scene pune simbolike isprepletene sa vizijama i sanjarenjima čija je svrha dodati u zabavne i napete, dakle svjetovne, epizode dozu transcendentalnosti i duhovnosti.

Jude Law se odlično uklapa u ulogu lika svjesnog svoje moći, koji čvrsto drži konce svega oko sebe, nagrađuje one koji gledaju pomno, a kažnjava one koji zaključuju prerano. Mladi papa je i Sherlock i Moriarty svog svijeta, pozitivac i negativac, fascinantan i neshvaćen zato jer takav želi biti. Je li papa katolik? Ako je Pio XIII. u pitanju, nemam pojma. (AS)

03-game_of_thrones

3. Game of Thrones
[552 boda / 22 glasa / četiri prva mjesta]
Dva velika pop mita koja nam se zadnjih godina rastvaraju pred (nekad nezahvalnim) očima, imaju sada već dosta jasno razlučive dužnosti: Marvel Cinematic Universe se bavi herojima, “Game of Thrones” nakazama. Svaki mitološki narativ baca mrežu puno preširoko i nikom nije stalo da svakog čvora, ali ljepota im i jest u tome što se moguće za svakakve stvari uhvatiti, pa neke i naknadno zavoljeti a neke naizgled jedini prepoznati. Tako je meni recimo najdomljivija GOT nakaza dosad bio Stephen Dillane u prošloj sezoni, kada se pretvorio u Agamemnona i zasvirao o strune arhetipova na način koji klasični teatar kao uči ali zapravo skroz ovisi o volji muza. Volji koja je čini se stalno blagonaklona GOT-u jer ove godine smo dobili još jednog nijansiranog patrijarha Randylla Tarlyja, mrtvog i time neumrivog Balona Greyjoya, dirljivo transparentnu Melisandre, zrelog Ramsayja Boltona, nevoljku elementarnu nepogodu Brana Starka i napokon potpuno profiliran središnji par franšize, blizance Lannister. I da stoji sama, ta završnica s Ludom Kraljicom Cersei i njenim planom koji se raspliće od jedne do druge tragične neminovnosti bila bi dovoljan dokaz da GOT komotno nadmašuje sve druge tv-prikaze mraka (da, Waltera Whitea i Hannibala i, da, posebno Franka Underwooda). (LJ)

02-horace_and_pete

2. Horace and Pete
[601 bod / 20 glasova / sedam prvih mjesta]
Već od prve minute “Horace i Petea” bilo mi je jasno da gledam odličnu seriju, ali kada se na početku treće epizode na ekranu ukazala Laurie Metcalf u krupnom planu i kada je tamo ostala sljedećih devet minuta, izgovarajući naj, naj, naj… ma, najJEBENIJI monolog koji sam ikada vidjela u bilo kojoj seriji, zaključila sam da gledam nešto skroz posebno. Koji put su mi takvi zaključci, da prostite, za kurac – nikad neću zaboraviti koliko sam se bila oduševila prvim epizodama “True Detectivea” i na akcijskoj sceni snimljenoj iz zraka u četvrtoj epizodi također bila zaključila da je ta serija d šitz, e da bih do kraja sezone kolutala očima ko tinejdžer koliko mi je išla na jetra – ali ovaj put to nije bilo tako. “Horace i Pete” sjeli su mi na najmekši dio mazohističkih sklonosti. Do kraja su mi svoje depresije u deset epizoda iščupali srce iz prsnog koša i još ga onako toplog zgazili teškom čizmom na ljepljivom podu svojeg stogodišnjeg brooklynskog bara. A meni čak ni to nije bilo dosta pa sam još tjednima nakon odgledane serije radosno iščitavala i slušala sve moguće intervjue i podcaste koje je autor serije, Louis CK dao i snimio o svojem remek-djelu. Iako je “radosno” pridjev koji je Louis CK u “Horaceu i Peteu” zatro napalmom.

Ne dajte se, naime, zavarati opisima u kojima se ova serija naziva humornom dramom, dramedijom ili dramom s elementima komedije. Bullshit. Da, seriju je napisao i u njoj glumi jedan od najcjenjenijih stand-up komičara današnjice, Louis CK, i u njoj se kao gosti za šankom pojavljuju Nick DePaolo, Steven Wright i Amy Sedaris, pa sve to nije moglo proći bez pokojeg hihota. No serija je zapravo punokrvna drama, drametina… ma, nemojmo si lagati, to je prava pravcata TRAGEDIJA grčkog tipa, tragedija u kojoj na kraju sve ode u tri mile pičke materine, a vi, kao gledatelj, shvaćate da drugačije nije moglo ni biti jer je krčma u koju ste zašli s dvojicom njihovih nesretnih vlasnika nije samo obiteljsko nasljeđe, nego i njihova zla kob, njihova hamartija. Ne mogu je zbaciti s grbače, a najebat će zajedno s njom tako da ni sami nećete moći vjerovati koliko nisu imali šanse. Ne samo za hepiend, nego ni za neki malo manje užasan end.

I ne, nisam vam time ništa spojlala. Vjerujte mi, nemate pojma koliko će sve do kraja otići dođavola.

No dobro, da se odmaknem od radnje i njezine poetičke odrednice, napisat ću još par štikleca koje sam saznala slušajući podcaste u kojima je Louie govorio o seriji. Kada je odlučio da mu je puna kapa “Louieja” i da mu treba odmor od rada za FX, Louis CK je odlučio da želi snimiti nešto potpuno sam. Za svoje pare, bez ičijeg drugog utjecaja, bez ikakvih najava, u potpunoj tajnosti. Pravo je čudo što je u tome i uspio jer je u seriju uključio neka vrlo, da se izrazim predsjednički, visokoprofilna imena, kao što su Steve Buschemi, Jessica Lange i Alan Alda, a u procesu odabira glumaca razgovarao je s još nekolicinom pripadnika holivudske teške kategorije, primjerice, s Joeom Pescijem i Jackom Nicholsonom.

Joe Pesci bio mu je i prvi izbor glumca koji je trebao igrati strica Petea, uloga je bila napisana za njega, ali Pesci, koji je vrlo spremno sudjelovao u kreiranju lika strica Petea, od samog početka nije bio baš pretjerano oduševljen angažmanom u seriji jer mu se jednostavno nije dalo radit. Pa je na kraju odjebo Louieja i iako mu ovaj – barem tako kaže – nije suviše zamjerio, nakon toga se našao u gabuli. Drugi glumac koji mu je pao na pamet – Jack Nicholson – odmah mu je rekao da on ima osam banki, da želi samo sjediti u dvorištu na ligeštulu i čitati knjigu ilitiga nou čens in hel da ću ti ja sad nešto RADIT. Jadan Louie nije više znao što će sa stricem Peteom, a onda mu je Lorne Michaels predložio da uzme Alana Aldu. “To mi se uopće nije svidjelo”, kaže Louie. “Obožavam Alana, odličan je glumac i super komičar, ali on je još od ‘M.A.S.H.’-a naovamo pozitivac, ljubimac publike, dobrica. A ja sam trebao nekoga tko može glumiti šupčinu, odvratnog tipa, zajedljivog gada. Činilo mi se da Alan to jednostavno ne može.” Lorne Michaels ipak ga je nagovorio da Aldi pruži barem jednu priliku, da ga pusti da jedanput pročita ulogu i da bi ga ovaj mogao iznenaditi i sve je ostalo legenda. Alan Alda kao uncle Pete savršeno je uvjerljiv kao šupčina, odvratan tip i zajedljiv gad. Louis CK pokazao je da može izvrsno odglumiti i ljude koji su potpuno drugačiji od njega (Horaceova oca). Edie Falco pokazala je da može odglumiti bilo što. Na kraju se serije pojavio čak i Angus T. Jones – onaj mali koji je glumio pola muškarca u “Dva i pol muškarca”.

Ali Laurie Metcalf… iako je njezina uloga u zlokobnom sunovratu Horacea i Petea naizgled majušna, njezinih ćete devet minuta pred kamerom sigurno zapamtiti zauvijek. Iako ni ona nije bila prvi Louiejev izbor za tu ulogu (nikada, BTW, nije otkrio koja je glumica bila prvi izbor), ono što je izvela u ovoj seriji ravno je čaroliji. Baš kao i cijela serija, koja, po svim pravilima televizijske produkcije i distribucije nikada nije trebala uspjeti, a pretvorila se u jednu od najhvaljenijih serija 2016. godine i u legendu koja će se još dugo prepričavati među tvorcima TV-serija. Sasvim zasluženo. (ZP)

01-stranger_things

1. Stranger Things
[611 bodova / 25 glasova / tri prva mjesta]
Što uopće više reći o ovom ljubavnom pismu osamdesetima, kad je već toliko toga napisano, i kome, kad su je skoro svi pogledali odmah nakon što je izašla? Mogu samo napisati što je meni osobno učinila tog ljeta 2016., kada sam se u užarenom gradu oporavljala od operacije i davila se u samosažaljenju što mi kožu nagriza sol od ljetnog znojenja u krevetu, umjesto da ju hrani ona zdrava, morska. Provela sam noć bindžajući je bez pauze, sva usproustana od te madlenice dok su me reference malo mazile, malo šamarale, naizmjence. Reagirala sam isto kao nekoć kad sam kao dijete bolesna gledala “Gooniese” po deseti put, kroz rupicu na plahti piljila u “Halloween” ili “Carrie”, unatoč roditeljskoj zabranili da ih gledam jer poslije horora loše spavam, ili žicala tatu da kupi koštice prije ulaska u kino Zagreb na “E.T.” Glasno sam se smijala i podjetinjeno pljeskala rukama, rasplakala se kao idiot kad sam se sjetila kako sam na “Should I Stay Or Should I Go” prohodala s jednom važnom davnom ljubavi. Preplavljivala me amfetaminska milina pri reminisciranju o tome kako sam zavoljela televiziju i pop kulturu. Ne sjećam se kada me je nešto tako zašarmiralo i izulo iz cipelica premda, ruku na srce, “Stranger Things” svakako nije najbolja serija na svijetu, niti joj je priča najoriginalnija. Ta su me djeca nakratko vratila u neko sretnije vrijeme, kada se neizvjesna budućnost nije činila zastrašujućom nego prepunom mogućnosti, kad sam bahato mislila da imam vremena za sve i nisam kalkulirala sa životnim odlukama. A sigurna sam da nisam jedina koja sam gledanjem imala ovakve senzacije, jer tako su je dizajnirali, odlučni se malko poigrati djecom u koži četrdesetogodišnjaka, osvijestiti nam starenje i prolaznost. Baš je to kurvanjski odigrao Netflix, ali hvala mu na tome, spasio mi je depresivno ljeto i osvijestio da sam ušla u onu životnu dob kad nostalgija vreba iz mraka i zaskoči bez najave kao ono đubre Demogorgon. A kad pomisliš da si ju uspješno ubila, evo je u drugoj sezoni. (JS)

(pisali: Administrator, Ante Spahija, Leonard Jurić, Zrinka Pavlić, Jelena Svilar)

Goriline naj serije 2016: #50-#21

Siječanj 12, 2017 by

insecure

50. Insecure [43 boda / 4 glasa]
49. War and Peace [44 boda / 2 glasa]
47. Gotham / Speechless [45 bodova / 2 glasa]
46. You’re the Worst [45 bodova / 5 glasova]
45. Sherlock: The Abominable Bride [46 bodova / 2 glasa]
44. Orange Is the New Black [50 bodova / 4 glasa]
43. Crno-bijeli svijet [51 bod / 3 glasa]
42. South Park [55 bodova / 4 glasa]
41. The Expanse [57 bodova / 3 glasa]
40. The Night Manager [57 bodova / 4 glasa]
39. One Mississippi [64 boda / 3 glasa]
38. House of Cards [64 boda / 3 glasa]
37. Brooklyn Nine-Nine [69 bodova / 4 glasa]
36. Eric Andre Show [70 bodova / 2 glasa]
35. Gilmore Girls: A Year in the Life [70 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
34. Girls [70 bodova / 4 glasa]
33. The Man in the High Castle [70 bodova / 4 glasa]
32. This Is Us [75 bodova / 5 glasova]
31. Transparent [88 bodova / 5 glasova]
30. Daredevil [88 bodova / 5 glasova]
29. Flowers [90 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
28. Crazy Ex-Girlfriend [95 bodova / 5 glasova]
27. Better Things [96 bodova / 6 glasova]
26. Narcos [99 bodova / 6 glasova]
25. Trapped (Ófærð) [108 bodova / 5 glasova]
24. Silicon Valley [111 bodova / 9 glasova]
23. BrainDead [113 bodova / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
22. Rectify [116 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
21. Happy Valley [122 boda / 6 glasova]

Gogini omiljeni koncerti 2016.

Siječanj 12, 2017 by

S obzirom na to da godina još uvijek ima samo 365 dana – iako je netom pozdravljena 2016. imala čak i jedan dragocjeni dan više! – logično je da se pojačana frekvencija odlazaka u kino morala obrnuto proporcionalno odraziti na nekim drugim poljima. Spojim li to s ionako nešto sitno smanjenom ponudom te s u prošlom postu spomenutim manjkom generalne volje, dobivam znatno niže koncertne brojeve u odnosu na one iz zlatnih dana s početka desetljeća, ali koji su svejedno sasvim u skladu s lanjskima. Dakle, u 2016. godini posjetio sam ukupno 79 koncerata 101 različitog izvođača (a sve skupa je riječ o 124 pojedinačna nastupa), što opet jest jedan odlazak na koncert svakih četiri-pet dana, ali i dalje je pedesetak manje u odnosu na neka druga vremena. Tako da i ovaj post nastavlja u tekstu za koncertnu 2015. godinu priznato zapravo tek osobno svođenje računa popisima opsjednutog fanatika, a manje nekadašnje opravdano, makar djetinjasto, hvalisanje energijom i predanošću. Realno, prečesto sam si dopuštao pred-selekcijom afiniteta i interesa otpisivati planove odlazaka na gigove bendova kakve i koje bih nekad – pa i ubuduće – uživo provjeravao bez krzmanja, stoga je ovaj popis omiljenih mi koncerata 2016. još i znatno više osoban nego prijašnjih godina, a manje zaista ponajviše relevantan presjek gradskih (i onih u blizini) koncertnih zbivanja na koji možete naići.

Raspored po mjesecima zorno svjedoči kada sam imao najviše volje i energije i ljubavi za život: siječanj 2, veljača 7, ožujak 9, travanj 10, svibanj 10, lipanj 6, srpanj 6, kolovoz 2, rujan 8, listopad 5, studeni 10, prosinac 4; a kao i lani, samo s totalno gigantskim ukupnim brojem, pobjedu su odnijeli najljepši Sleepyheads, koje sam u jednoj od varijanta (cijeli bend, gitarski duo, solo Šuvi) uživo slušao ne baš sićušnih 15 puta. Osim njih, više puta sam gledao i slijedeće domaćine: Thee Melomen i The Marshmallow Notebooks (različite postave) po 3, a Pipse, Debele, Esc Life, Alena Čelića i legendu Kensingtona Limu dvaput. I, prije listanja 40 omiljenih mi koncertnih nastupa 2016. godine još samo da ponovim ključna pravila – dakle, koncert se broji sistemom jednog ulaska u koncertni prostor (primjerice, festival SuperUho se broji kao tri koncerta, po jedan za svaki dan, a ne za svaki bend) (iako uopće nisam išao na SuperUho, što je također znakovito za kakav sam to lani ukupno bio, ali i za njegovu ponudu), a na donjoj su ljestvici poredani pojedinačni nastupi, čije sam izbore i neizbore kao i uvijek spreman pojasniti u komentarima, ali sjećanje srca je dokazano prevrtljiva i mušičava kategorija. Da budem najpošteniji prema srcu, top 10 bi komotno mogli napunit samo Sleepyheads plus Beach Slang i Brian, ali bit će malo varanja propozicija, jebemu miša.

  1. SLEEPYHEADS, Jiggy Bar, 15.10. / Jiggy Bar, 09.07. / INmusic festival, Jarun, 22.06. / SLEEPYHEAD, Spunk , 05.02.
  2. BEACH SLANG, Močvara, 10.02.
  3. GRANT-LEE PHILLIPS, Orpheum, Graz, 21.04.
  4. PASI, Tvornica, 23.04.
  5. RENATO METESSI I ZVIJEZDE, Hard Place, 16.04.
  6. SLIM CESSNA’S AUTO CLUB, mali pogon Tvornice, 01.10.
  7. PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS, Vintage Industrial Bar, 03.03.
  8. MY BUDDY MOOSE, Vintage Industrial Bar, 22.12.
  9. BRIAN FALLON & THE CROWES, Arena, Beč, 17.04.
  10. RICHMOND FONTAINE, Močvara, 01.11.
  11. THE TALLEST MAN ON EARTH, Kino SC, 15.09.
  12. DAMIEN JURADO, Močvara, 07.07.
  13. WILCO, INmusic festival, Jarun, 22.06.
  14. LAURA STEVENSON, mali pogon Tvornice, 15.05.
  15. DEBELI PRECJEDNIK, Močvara, 07.05.
  16. FRANKIE COSMOS, Močvara, 17.09.
  17. PEEWEE MOORE, Route 66, 21.09.
  18. NOVEMBAR, 15. rođendan Terapije, KSET, 23.04.
  19. KENSINGTON LIMA, Booksa, 27.10.
  20. PROTOMARTYR, mali pogon Tvornice, 19.04.
  21. MAŠINKO, KSET, 05.11.
  22. ALEN ČELIĆ, Turska kula, Split, 13.08.
  23. ILL WIND, Attack!, 06.03.
  24. THE XX, Boćarski dom, 28.11.
  25. SHEARWATER, INmusic festival, Jarun, 22.06.
  26. STATE CHAMPION, Močvara, 23.11.
  27. RYLEY WALKER, Močvara, 05.02.
  28. THE CORAL, INmusic festival, Jarun, 20.06.
  29. RATBOYS, Attack!, 13.09.
  30. THEE MELOMEN, Spunk, 22.01.
  31. THE VIEW, mali pogon Tvornice, 09.02.
  32. AMY LAVERE & WILL SEXTON, Klub., 26.04.
  33. NEŽNI DALIBOR, KSET, 25.03.
  34. STRAY DOGG (DUKAT), KSET, 25.10.
  35. KREŠO I ŽUVI, mali pogon Tvornice, 02.04.
  36. THE MARSHMALLOW NOTEBOOKS, ispred Bookse, 16.06.
  37. FREAKWATER, Močvara, 28.09.
  38. DESTRUCTION UNIT, Attack!, 11.07.
  39. DOWSING, Attack!, 13.09.
  40. FNC DIVERZANT, Punk Romantika, Attack!, 13.02.

Goriline naj serije 2016: #10-#6

Siječanj 11, 2017 by

10-the_crown

10. The Crown
[189 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Nakon što se s Georgeom Michaelom i Carrie Fisher pokazalo da dvijetisućešesnaesta čak ni u samoj svojoj završnici ne posustaje sa smrtima slavnih – teško je bilo ne dočekati informaciju da se Kraljica Elizabeta razbolila s izvjesnom dozom optimizma i anticipacije. I taman čovjek lijepo pripremi yass kween i dancing banana gifove ususret sretnoj vijesti, a kad ono… Ćorak. Bah! Ma mislim, što sam se uopće ponadao, pa ta će nadživjeti Jožu Manolića i sve nas skupa!

Jedini dobar monarh je IMHO mrtav monarh (ili bar, ajde, ekspropriran!), i teško mi je dokučiti zašto većinska britanska javnost i dalje tako svesrdno podržava svoje hereditarne vjekovne überhljebe… Mada opet, i kraljevska obitelj je svjesna koliko je to krhki aranžman, pa je u “The Crown” – koja pokriva vladavinu kraljice Elizabete II, od preuzimanja krune nakon smrti kralja Georgea pa nadalje (svaka sezona bi navodno trebala pokrivati kojih desetak godina vladavine) – zatječemo pri kraju tranzicije iz bitnog političkog faktora u nacionalnu maskotu, kad joj je preostalo još jedino odrađivati dobar PR kako “podanici” ne bi masovnije došli sebi i zaključili da koji im će to kurac, pa ono, ovdje je katran, ovdje je perje, oćete se sami poslužiti ili da vam pomognemo šutnuvši vas nogom u vašu kraljevsku veleguzicu?

Netflix je utukao nemile pare u ovo, cca sto milijuna funti se cijedi s ekrana, ali džabe bi to bilo da nije dobrog scenarija koji izbjegava klopke fabriciranja suvišne melodrame. Ne uvijek, naravno (npr. lik Churchillove tajnice je potpuno izmišljen, princeza Margaret sa svojim ljubavnim peripetijama u medijima nije imala tretman nalik onome princeze Diane…), i što se mene tiče moglo se i bez tih slobodnijih izleta u maštu, ali su nasreću svedeni na minimum: drama mahom proizlazi iz stvarnih povijesnih situaciju u kojima su se nalazili stvarni povijesni likovi, i za to “The Crown” zaslužuje aplauz. Kao i za to kako iscrpno pokazuje koliko može biti teško čak i kad ti je posao da maltene sjediš na guzici, kako to može nažuljati ne samo guzicu nego i dušu, pružajući uvid u osobnu žrtvu koju je Elizabeta podnijela kako bi postala i ostala kraljica – ali i konstantan uvid u vampirsko zlo monarhijskog smeća. Sve to, plus KORGIJI! (TK)

09-atlanta

9. Atlanta
[206 bodova / 10 glasova]
“Twin Peaks with rappers,” veli Glover. I ambicioznije od toga zapravo. Lynch je iz sapuničarskog setinga izvlačio porugu, horor i meditativni ugođaj. Glover koristi stara scenaristička sitcom-rješenja ali osim ruganja i meditativnosti (uz pokoji egzistencijalni horor) pokušava iz njih iscijediti i one njihove izvorne funkcije: empatiju, komunitarnost, terapeutski učinak. Znači milenijalski “Cosby Show”, što se u moru “Seinfeldova” doživljava ko stvarno osvježavajuća struja. (LJ)

08-the_americans

8. The Americans
[211 bodova / 8 glasova / dva prva mjesta]
Već četiri sezone konstantno i konzistentno najbolja serija na svim televizijama toliko je konstantno zanemarivana i konzistentno podcjenjivana da sam je i sám smjestio na drugo mjesto premda sam (konstantno i konzistentno) svjestan da je riječ o (konstantno i konzistentno) najboljoj seriji na svim televizijama. Ipak, unatoč najboljosti, što konstantnoj što konzistentnoj, “Amerikanci” ne prestaju iznenađivati: osma epizoda, ‘The Magic of David Copperfield V: The Statue of Liberty Disappears’, režijski debi Matthewa Rhysa (da još malo popričamo o konstantnoj zanemarenosti i konzistentnoj podcijenjenosti? J’accuse! Dajte mu sve Emmyje ODMAH I SAD!), perolakom elegancijom mijenja čitavu igru i zamazuje nam oči kako samo ova serija to zna. Ali, jebiga, nemoš protiv zmajeva! 🙂 (TT)

07-bojack_horseman

7. BoJack Horseman
[297 bodova / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
“- Dad, you promised we were gonna play catch and then we’d listen to your favourite Harry Chapin song together! You never told me what it was!
– It’s ‘Cats in the Cradle’, but don’t listen to it now!
– I’m gonna listen to it now!”

Koja je moja teorija o “BoJacku”, pitate? Ne pitate? Svejedno ćete ju čuti. Raphael Bob-Waksberg imao je fantastičan scenarij o paradoksalnoj prirodi uvjeta za ostvarenje sreće i životne uravnoteženosti kroz balansiranje etike i uspjeha, popularnosti i iskrenosti, altruizma i zdrave skrbi o sebi. Taj je scenarij bio apsolutno bolji od svih sličnih koji su se fokusirali na temu stvarnih, umišljenih i forsiranih identitetskih kriza i anksioznih poremećaja privilegiranih klasa u ovim jeftinim sadržajima overklokanim vremenima u kojima smo kroz fetišiziranje imovine i zapostavljanje stvarnih znanja i umijeća izgubili smisao i svrhu da blablablablabla. Raphael Bob-Waksberg na dan se obljetnice očeve smrti kojeg je pregazila jahta na prikolici koja je imala neispravne kočnice strašno napio, a njegova dva brata, divlji bro tipovi koji navijaju za sve sportske klubove iz Bostona, nacrtali su mu kurce na čelu i uslikali ga u kompromitirajućoj pozi s maloljetnom sestrom koja je učestvovala u spaćki (Go Bruins!). Ne možete mi to učiniti – vikao je na svoju braću i sestru, ali na engleskom, You can’t fucking do this to me, i tako dalje – imam ideju za show o identitetskim krizama i anksioznim poremećajima privilegiranih u ovim jefitinm sadržajima overklokanim vremenima koji će osvojiti Emmy! Nije ih, nažalost, bolio kurac za to. Postoji li išta što mogu učiniti da slike ne izađu u javnost – pokleknuo je na kraju Bob. Znam da mu to nije ime, ali ja ga volim tako zvati, dok gledam seriju govorim – Bravo Bobe, zakon!, kad mi se nešto svidi. Možeš – rekli su oni – Neka sve ostane isto samo ti je glavni lik KONJ, tehehe. Kakvi šupci.

“I am drowning. And cats hate drowning.”

Teško je bilo probiti se kroz taj whimsical stil humora animiranih serija sa životinjskim likovima prve sezone i uvidjeti stvarni hamartijski kvalitet “BoJack Horsemana”. Ova serija suprotstavlja humor i životnu tragediju na suptilan način, ali s okrutnim posljedicama. Glavni su likovi, što se u ovoj sezoni možda najjasnije vidi, zapravo jedna ličnost, razgranata u više njih kako bi svaka nosila određenu egzistencijalističku traumu koja ju definira. Na ovaj način scenarij može poentirati žestinom i preciznošću mesara u japanskom restoranu wagyu govedine. Zbog toga se i fanovi često identificiraju s više likova odjednom. Nesigurnost, ljubomora, očaj ili suočavanje s neuspjehom da se suštinski promijenimo rezoniraju s našim osjećajima čak i kada  pripadaju dramski suprotstavljenim likovima.

I “BoJack” kao i većina serija robuje toj problematičnoj epizodnoj dinamici. Gledamo li ju u cjelini (a kako bi drugačije) postoje određene mrtve točke u narativu i poigravanja s tempom priče, uglavnom kroz razvlačenja u središnjem dijelu sezone kako bi se postavio eksplozivan kraj, ali pisci ove serije su on a NEW LEVEL u odnosu na konkurenciju, što bi rekao A$AP Ferg. Imam puno povjerenje u autore da će i četvrta sezona biti najbolje od televizijske i streaming platforms produkcije što postoji. Ili misterpeanutbutterovski rečeno: “It’s gonna be great, as it always is, from my perspective.” (GP)

06-the_night_of

6. The Night Of
[322 boda / 16 glasova]
Ljeto u američkim TV-kućama obično je rezervirano za manje zahtjevne serije koje brzo zaboravimo. No prošlog ljeta, kao nikad dosad, imali smo nekoliko serija koje su ušle jako visoko na mnogim godišnjim listama. Jedna od takvih je i HBO-ova “The Night Of” (“Kobna noć”), nastala po BBC-jevoj seriji “Criminal Justice”. Posljednje je to ostvarenje u produkciji Jamesa Gandolfinija, koji je trebao i igrati ulogu odvjetnika Jacka Stonea. Nakon njegove smrti trebao ga je zamijeniti Robert De Niro, no na kraju je uloga ipak dodijeljena Johnu Torturu, koji je briljantan. Ipak, seriju nosi i Riz Ahmed kao Nasir Naz Khan, uzorni student pakistanskog porijekla, koji posudi očev taksi kako bi se odvezao na tulum. No u taksi uđe zgodna Andrea (So-fia Black D’Elia), s kojom Naz završi u krevetu, uz obilje alkohola i droge. Budi se pred jutro i nađe je brutalno izbodenu nožem. Naz se ubrzo nađe u zatvoru, a njegov slučaj dobije odvjetnik Stone koji se tu večer našao u policijskoj postaji.  Iako se Naz čini kao dobar dečko, ne možemo a da se ne zapitamo je li Nazov nevini izgled i dobrota samo navlakuša i je li moguće da je on zaista ubojica?

Gledateljima naviknutim na CSI i slične serije u kojima se sve odmah dozna u jednoj epizodi “Kobna noć” možda će biti malo prespora. No sladokuscima naviknutim na remek-djela kao što je “Žica” ovo će biti prava poslastica, koja nas polako uvlači u misterioznu priču. Poveznica sa “Žicom” je i genijalni Michael Kenneth Williams u ulozi Freddieja. Glumac koji je u “Žici” portretirao Omara Littlea i u “Kobnoj noći” je strah i trepet za kriminalce u zatvoru, a Naz shvaća kako će preživjeti jedino uz njegovu zaštitu, no to znači i prelazak među loše momke.

Teško se možemo sjetiti serije u kojoj se tako vješto isprepleću različite, i to vruće, problematike. No, u Kobnoj su noći to itekako uspjeli, i to uz savršeno doziranu napetosti do samoga kraja. Zaviriti u pravosudni i zatvorski sustav moderne Amerike, u problem rasizma i vjerske nesnošljivosti, i sve to uspjeti strpati u jednu sezonu, nevjerojatna je vještina. I zato, kapa dolje, dajte da vidimo i drugu sezonu. (SM)

(pisali: Tonći Kožul, Leonard Jurić, Teo Tarabarić, Goran Pećanac, Samir Milla)

Gogini omiljeni kino filmovi 2016.

Siječanj 11, 2017 by

Ne niječem da jesam majstor iznevjerivanja i kršenja obećanja, ponajprije onih danih samom sebi, ali katkad poneka od njih i izvršim! Kao što je najavljeno, s godišnjim ljestvicama za 2016. godinu – standardni trozubac kino filmova, koncerata te muzičkih albuma – neću odugovlačiti kao što sam to bio napravio s njihovim neposrednim prethodnicama, koje sam objavio prije tek koji tjedan. Vraćam se svojemu ustaljenom i zaista mi se čini najlogičnijem ritmu čekanja da godina i službeno iscuri pa onda, negdje polovicom siječnja, davanja svojih rangiranih sudova ovih relativno nebitnih periferija koje mi svejedno život čine životnijim od gotovo svega drugog. Pravila za ljestvicu kino filmova su, naravno, ostala ista te kažu da se računaju svi filmovi koji su u pripadajućoj godini barem jednom prikazani u nekoj hrvatskoj kino dvorani, bilo igranjem na redovitom repertoaru, bilo jednom jedinom projekcijom specijaliziranog festivala, a nevažno je jesam li ih od sveukupno 46 – ako sam ikad kino koristio za bijeg od sebe i svega, to je bilo lani – osobno gledao u kino dvorani ili na laptopu, kakvih je ipak bilo znatno manje. Od 14 starijih ili u naša kina još ne pristiglih filmova koje sam u tom periodu premijerno pogledao doma posebno su me oduševila dva muzička dokumentarca, ‘Cure For Pain: The Mark Sandman Story’ te ‘Oasis: Supersonic’, a od igranih mi se baš jako dopao ‘Mistress America’, a pinkicu manje ’10 Cloverfield Lane’. Serije i dalje gledam vrlo sporadično jer mi se nakon poslom obaveznih 5-6 sati televizije dnevno najčešće ne da razonodu tražiti na istom kompjutorskom ekranu, tako da sam se opet najljepše družio sa starim favoritima, od kojih je zapravo samo ‘Game Of Thrones 6’ stara serija, ali prezabavna ‘Preacher’ je rađena po stripu koji obožavam, a prebolna ‘Horace And Pete’ je Louiejevo čedo, tako da nije bilo upitno hoćemo li kliknuti. Od guilty pleasurea sam do kraja poludio za ‘Are You The One?’, čije su treća i četvrta sezona bile još epskije bolidne. Sve izbore i neizbore sam uvijek spreman objasniti u komentarima, a meni najdražih 20 kino filmova su ovi:

  1. TE LUDE 80-E!! (Everybody Wants Some!!)
  2. DOLAZAK (Arrival)
  3. PROČIŠĆENJE: IZBORNA GODINA (The Purge: Election Year)
  4. OKLADA STOLJEĆA (The Big Short)
  5. MRSKA OSMORKA (The Hateful Eight)
  6. BROOKLYN
  7. DOBRI MOMCI (The Nice Guys)
  8. ČUDO S HUDSONA (Sully)
  9. SPOTLIGHT
  10. POVRATNIK (The Revenant)
  11. OPASNOST IZ DUBINE (The Shallows)
  12. LJUBAV I PRIJATELJSTVO (Love & Friendship)
  13. AVE, CEZARE! (Hail, Caesar!)
  14. PAKAO NA HORIZONTU (Deepwater Horizon)
  15. NOĆNE ŽIVOTINJE (Nocturnal Animals)
  16. PONOVNO LJUBAV (Tumbledown)
  17. INFILTRATOR (The Infiltrator)
  18. IGRA NOVCA (Money Monster)
  19. NERVE
  20. DOKTOR STRANGE (Doctor Strange)

Goriline naj serije 2016: #87-#51

Siječanj 11, 2017 by

searchparty

87. Search Party [18 bodova / 4 glasa]
86. Luke Cage [19 bodova / 2 glasa]
84. The Fall / Kim’s Convenience [20 bodova / 1 glas]
74. 1992 / Colony / Divorce / Hap and Leonard / Lethal Weapon / Mars / One of Us / Shetland / Shooter / Y Gwyll (Hinterland) [21 bod / 1 glas]
70. Awkward / Bloodline / Crisis in Six Scenes / The Flash [23 boda / 1 glas]
69. Halt and Catch Fire [23 boda / 2 glasa]
66. Bob’s Burgers / Faking It / Please Like Me [26 bodova / 1 glas]
65. 11.22.63 [26 bodova / 3 glasa]
63. The Durrells / Suits [27 bodova / 1 glas]
62. The Missing [27 bodova / 2 glasa]
61. Idiotsitter [28 bodova / 2 glasa]
60. Unbreakable Kimmy Schmidt [28 bodova / 3 glasa]
59. Bosch [29 bodova / 3 glasa]
58. Goliath [33 boda / 3 glasa]
57. Quarry [35 bodova / 1 glas]
56. Ash vs Evil Dead [36 bodova / 2 glasa]
55. The Good Wife [37 bodova / 3 glasa]
54. The Venture Bros. [40 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
53. Dirk Gently’s Holistic Detective Agency [41 bod / 2 glasa]
52. The Girlfriend Experience [43 boda / 2 glasa]
51. The Affair [43 boda / 3 glasa]

Goriline naj serije 2016: #15-#11

Siječanj 10, 2017 by

15-veep

15. Veep
[146 bodova / 9 glasova]
Svaka epizoda “Potpredsjednice” komotno može funkcionirati kao oda talentima i integritetu Julije Louis-Dreyfus, no, zatreba li vam ikad krunski dokaz o raznovrsnosti i potenciji njezinih nadnaravnih moći, epizoda se zove ‘Mother’, četvrta je u petoj sezoni, pokažite je tom dosadnom skeptiku ili prokletom nevjerniku i dopustite mu da se zabezekne. Ingeniozno orkestrirano podudaranje smrti njezine majke s krahom njezinih nada da će joj opetovano prebrojavanje glasačkih listića u Nevadi donijeti prednost na predsjedničkim izborima, unutar manje od pola sata demontiralo je, remontiralo, srušilo i ponovno sagradilo mukotrpno zidanu i još trpnijom mukom održavanu fasadu nedodirljive, hladne, distancirane, politics-as-usual Seline Meyer, a ova nadnaravno moćna televizijska božica nijansirala je svaku svoju repliku i najsitniju gestu kako bi nam u svakom djeliću kadra iznosila potpun i precizan izvještaj o trenutnom stanju narečene fasade, sve do zadnjeg zrnca najfinije betonske prašine. U procesu od nas nije tražila ni da je volimo niti da s njom empatiziramo; dapače, posve je dehumanizirala ionako granično sociopatski narcisoidnu Selinu i beskompromisno je potegla u glib neobranjivih riječi i postupaka – ali nekom alkemijskom formulom postigla je da je na kraju epizode napokon vidimo kao čovjeka, da se suživimo s njom kao s jednom od nas, da njezinu nehumanost doživimo kao krik ljudskosti i uzmemo je u zaštitu, štiteći zapravo sami sebe od vlastitih neobranjivosti kojih se stidimo i od kojih se ograđujemo.

Ovakva jedna epizoda opravdala bi i postojanje neusporedivo slabijih serija, no „Potpredsjednici“ ne trebaju opravdanja: čak i nakon – mislim da nije u pitanju samo moj subjektivizam – dosad uvjerljivo najslabije sezone, “Veep” ostaje zlatni standard (ne samo američke) (i ne samo televizijske) političke komedije. Odlaskom Armanda Iannuccija s kormila serije, lagano smo skliznuli na teritorij klasičnog sitcoma. Operetno farsične bedastoće poput Jonahove kongresne kampanje, Selininog „kozmetičkog zahvata“ ili čitavog fijaska s potpredsjedničinim indiskretnim tvitanjem, poneka amaterski loše odrađena komedija zabune (‘Camp David’, gdje Selina organizira tajni susret s kineskom delegacijom, vjerojatno je najslabija epizoda čitave serije) i poneki posve neuvjerljiv cjelosezonski zaplet (ne vjerujem ni da bi Trump svojoj djeci dopustio da snimaju dokumentarac o svakodnevici Bijele kuće), bili bi možda primjereniji kakvoj “Modernoj obitelji” doli ovome draguljčetu, no svemu tome unatoč “Potpredsjednica” ne samo da ne gubi svoj žalac i relevantnost, negoli se čak uzdiže i iznad vlastitog materijala, kadikad na plećima svog karizmatičnog i oduševljavajuće uigranog ansambla, katkad na inspiriranim one-linerima i najmaštovitijim psovkama koje ljudski um može opsovati, a ponajviše zahvaljujući dirljivo brižnom inzistiranju da se, makar gdjegdje i krivim rukavcima, radnja i likovi koji je nose usmjeravaju točno, precizno i logično.

“Potpredsjednica” je još uvijek itekako zdrava – ma što zdrava, puca od zdravlja! – i svako svoje skretanje s pravog puta opravdava slijetanjem na željenu destinaciju. Jonahovo novoizboreno kongresovanje nesumnjivo nam u sljedećoj sezoni donosi smijačinu do popišanih gaća, Catherinin dokumentarac pobrinuo se da pretposljednja epizoda sezone bude ništa manje doli antologijska, a neumoljivo sporovozno iščekivanje konačnog raspleta predsjedničkih izbora na kraju nas je dovelo do šokantne separacije naslovne junakinje od istoimene istonaslovne političke funkcije pa smo do povratka serije ostavljeni u potpunom mraku, bez ikakve naznake kako će, u kojem smjeru i s kolikim trajanjem “Potpredsjednica” ići dalje. Ali tu sam, ma kako, ma kamo i ma koliko me dugo vodila. Ova serija naprosto zna što radi i radi to jebeno dobro. (TT)

14-black_mirror

14. Black Mirror
[156 bodova / 10 glasova]
Mračna, cinična i distopijska serija “Black Mirror” vratila se krajem 2016. u svojoj trećoj sezoni. Kako to obično biva, seriju koja se u prve dvije sezone emitirala na britanskom Channel 4 sad je kupio moćni Netflix i naručio po šest epizoda u trećoj i četvrtoj sezoni. U većini tih epizoda serija je slična prijašnjim sezonama, osim što su sad protagonisti u četiri epizode Amerikanci. Ponovno iza nje stoji kreator i scenarist Charlie Brooker, a rezultat je da je razina cinizma ipak manja. Doduše, naći će se tu i epizoda koje vas na kraju ostave s mučninom u želucu (ne baš poput čuvene epizode u prvoj sezoni kad je britanski premijer morao spolno općiti sa svinjom da spasi člana kraljevske obitelji), ali ima i onih koje ćete na kraju dočekati s osmijehom na licu. Takva je, primjerice, četvrta epizoda nazvana ‘San Junipero’ u kojoj Gugu Mbatha-Raw i Mackenzie Davis igraju mlade djevojke koje 1987. stižu u turistički gradić prepun mladih željne zabave, ili se bar tako čini. Epizoda odiše nostalgijom za prošlim vremenima, a po dobrom starom običaju, na kraju je pravi obrat, koji nas ne ostavi ravnodušnim. Prva epizoda zvana ‘Nosedive’ vodi nas u svijet u kojem se sve akcije ocjenjuju u stvamom vremenu, a ljudi iznad glave imaju prosjek, baš poput vozača Ubera. Oni s prosjekom iznad 4,7 su elita kojioj se svi žele približiti, dok oni s nižim prosjekom ne mogu naći ni posao. Dobra je i šesta epizoda u kojoj policijski detektiv istražuje seriju misterioznih ubojstava, povezanih s društvenim mrežama.

Brooker nam, dakle, ponovno obrađuje teme koje jesu znanstvena fantastika, no vrlo lako su ostvarive. Zbog toga “Black Mirror” i spada među najbolje serije prijašnjih godina. One koje nas natjeraju da nakon svake odgledane epizode dobro razmislimo o tome što smo gledali i zapitamo se u kakvom svijetu živimo. Nadamo se samo da Brookerova kreativnost neće u idućim sezonama biti još sputanija. Znate kakvi su Amerikanci. (SM)

13. Better Call Saul
[158 bodova / 9 glasova]
Kroz dosadašnje dvije sezone, te kroz najmanje još jednu najavljenu, radnja prati uspone i padove sitnog kaznenog odvjetnika Jimmyja McGilla. Serija je nastala kao prequel serije “Breaking Bad”, istog autora Vincea Gilligana, te priča priču jednog od najpopularnijih sporednih likova. Uz pomalo specifičan ritam radnje, serija je fokusirana na likove i situacije, a osim super-realističnih i ponekad dubokih dijaloga, najveći biser su zapažena glumačka ostvarenja, u prvom redu maestralnog Boba Odenkirka, u obje sezone nominiranoga za Zlatni Globus. Osim ljubitelja sirovog realizma Vincea Gilligana, u seriji ću uživati svi oni koji cijene kvalitetnu dramsku radnju, pametne dijaloge i vrhunsku glumu. (HT)

12-fleabag

12. Fleabag
[182 boda / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
“Fleabag” je na prvi pogled još jedna od sve učestalijih suvremenih komedija s umiješanim dramskim i tragičnim elementima. Glavna junakinja je vrckava i ekscentrična, neurotična i cinična, neuspješna u svemu što pokuša, neobzirna prema ljudima koji su joj bliski, u stalnim sukobima s obitelji, dok je cijelo vrijeme duboko mučena gubitkom najbolje prijateljice. Samo po sebi, nešto što se ne bi nužno izdvojilo iz mora sličnih serija.

Ali već nakon nekoliko uvodnih junakinjinih obraćanja gledatelju i pretjeranom seksualiziranih običnih situacija počinje se oblikovati nešto malo drukčije. Energičan tempo koji nas vodi nas kroz njen užurbani život dodatno podiže letvicu, a kad se uključe scene iz prošlosti, montirane tako da se često tek nakon njihova završetka može shvatiti da se radi o nečemu kronološki odmaknutom, dolazimo do možda i najboljih dijelova ove serije. Stalno prisutni humor i nelagoda, otvoreni i direktni kako smo već i naviknuti od britanskog standarda, vuku na stranu komedije, dok na drugu stranu vuče priča koja postupnim odmotavanjem narativnog klupka navodi gledatelja da se zapita želi li se uopće suočiti s onim što slijedi, kad je već tako očito da se radi o nečem groznom i s pravom potisnutom. Na sreću, jednom kad sve prođe, na neki neobičan način, ipak pobijedi optimizam.

“Fleabag” nam se predstavlja kao kaotična crnohumorna mješavina, nakupina dinamičnih inserata iz života jedne u suštini loše osobe, dok se sve to, u kratkih šest epizoda, ne posloži u zadivljujući napukli mozaik, nešto što ne bi trebalo biti, ali ipak jest lijepo. (AS)

11-the_get_down

11. The Get Down
[189 bodova / 9 glasova]
U New York City sam se zaljubila kao dijete, preko filmova i muzike, kao vjerojatno i svi oni koji u njemu ne obitavaju, a vole ga nekom iracionalnom ljubavlju osjećajući začudnu pripadnost tom gradu. U hip hop su me zaljubili Beastie Boys, i to je bio vrhunac moje fascinacije tim žanrom o kojemu zapravo nemam previše pojma, osim što znam da postoji rodonačelni oldschool east coast rap i onaj mutirani sa zapadne bogate obale koji problematizira posve drugi set problema. U seriju “The Get Down” pak, u kojoj su i NYC i hip hop gotovo ravnopravni likovi, zaljubila sam sam se praktički već od prvog kadra, a do kraja prve sezone, zahvaljujući vlastitom eskapističkom kapacitetu i sposobnosti imaginacije koju sam razvila kao obrambeni mehanizam tijekom života u kifli, osjećala sam se skoro kao jedan od likova, posve ošamućena tim šarenim prikazom inače sivog i otužnog The Bronxa, jedinog njujorškog kvarta koji je i nakon Giulianijeve vladavine i gentrifikacije ostao isti kakav je bio u sedamdesetima kada je i započela ova priča o rođenju hip-hopa.

The Bronx, jedini kvart koji u imenu ima član, bio je i ostao sublimirana tuga, zaboravljena žrtva nesmiljenog kapitalizma u sprezi s rasističkom politikom, atavizam u gradu koji danas šokira svojom sterilnošću i u kojemu bi se Warriorsi vjerojatno pogubili i nikada ne bi pronašli put do Coney Islanda. Ono što mi je u ovom najskupljem Netflixovom projektu najprivlačnije, način je na koji je u tu apokaliptičnu atmosferu 1977. godine, kojoj se od milja tepa “the coolest year in hell”, ukorporiran optimizam. Napravljeno je to, jasno, kroz prikaz čuvenog blackouta i njegove posljedice na muziku, jer kako drugačije: sve se ruši i gori, ali ljudi pjevaju, homerovski opjevavaju svo zlo koje se oko njih događa, pohlepu, korupciju, ubojstva, deložacije, siromaštvo, rasizam, svu tugu koja ih okružuje umotavaju u palimpseste, pišu preko tuđih stihova, sempliraju najbolje iz bezveznog, rasturaju kanone kao što je to nekoć radio Harms. Kradu opremu i doslovno preko noći postaju DJ-evi preotimajući prevlast Grandmasterima, titulu kojih je dotad nosilo tek nekoliko stanovnika Bronxa. I bojaju u šarene grafite ruševnine svijeta u kojem žive. Luhrmannovska estetika spektakla curi iz svake pore ove stipovski iskarikirane serije koja istovremeno odiše i realizmom, premda srećom ne naturalističkog tipa koje poziva na suicid. Kontekst u koji je uvaljana tema rođenja hip hopa više je no depresivan, ali istovremeno je sve nevjerojatno optimistično, što je vjerojatno jedno od većih postignuća “The Get Down.”

Pa onaj tko mi zamjera što bih radije živjela u The Bronxu ’77. nego u Zagrebu ’17., nek baci beat prvi. (JS)

(pisali: Teo Tarabarić, Samir Mila, Hrvoje Tenšek, Ante Spahija, Jelena Svilar)

Goriline naj serija 2016: #125-#88

Siječanj 10, 2017 by

mindy

125. The Mindy Project [1 bod / 1 glas]
122. Difficult People / Longmire / Vikings [2 boda / 1 glas]
116. Drunk History / Good Behavior / The Last Man on Earth / Peaky Blinders / Timeless / Togetherness [3 boda / 1 glas]
114. Shameless / Younger [4 boda / 1 glas]
111. Incorporated / Modern Family / No Tomorrow [5 bodova / 1 glas]
109. Designated Survivor / It’s Always Sunny in Philadelphia [6 bodova / 1 glas]
108. Gomorra [7 bodova / 1 glas]
107. That Kardum Show Novine [7 bodova / 2 glasa]
105. Easy / Person of Interest [8 bodova / 1 glas]
101. Bates Motel / Casual / Mike Tyson Mysteries / Supernatural [9 bodova / 1 glas]
100. Lady Dynamite [9 bodova / 2 glasa]
99. Black-ish [9 bodoba / 2 glasa]
96. Vice Principals / Voltron: Legendary Defender / The X-Files [10 bodova / 1 glas]
92. Medici: Masters of Florence / New Girl / The OA / Ubice mog oca [12 bodova / 1 glas]
91. Love [14 bodova / 1 glas]
90. Banshee [14 bodova / 2 glasa]
89. Line of Duty [16 bodova / 1 glas]
88. The Walking Dead [16 bodova / 3 glasa]

Goriline naj serije 2016: #20-#16

Siječanj 9, 2017 by

20-broad_city

20. Broad City
[124 boda / 8 glasova]
Iako su mi, gledano unatrag, i prva i druga sezona “Broad Cityja” dobre, tek sam se u trećoj uspjela nekako saživjeti s njom. Naime, Ileana i Abby tek su sada nekako sve to uspjele pretvoriti u seriju s epizodama, a ne u jednotjedno prikazivanje skupine skečeva koje su smislile tijekom vikenda. Nije da su im skečevi prije bili loši – bili su dobri, i isto su na neku foru dobro prikazivali realnosti života dvije pomalo pomaknute mlade žene u New Yorku, ali sada su to ipak postale epizodne PRIČE, svaka sa svojom krovnom temom, tu i tamo se čak i prelijevajući iz epizode u epizodu.

Osim toga, ljubim ih zbog epizode s mengom u avionu, gdje se valjda prvi put u nekoj seriji prikazala krvava mrlja na trapericama a da to nije bilo zbog UBOJSTVA i da činjenica što je riječ o menstrualnoj krvi nije bila popraćena sa stotinu ograda tipa: “I nama se BLJUJE od ovoga, ali želimo naturalistički prikazati muku, kuku i motiku ženskog roda”. Da se razumijemo, ni ja ne smatram da je mrlja od menstrualne krvi nešto PREKRASNO, ali jebiga, događa se, i ne bih je čak stavila u isti rang s mrljom od proljeva, nego prije s mrljom od ČUŠPAJZA. Dogodi ti se, nisi sretna zbog toga, moraš to nekako očistiti, koji put je rezultat tvojeg neopreza, koji put nesretnih okolnosti, koji put imaš mogućnost to sanirati, a koji put moraš pokušati opelješiti torbicu suputnice u avionu. I da, to ponekad može biti simpatično i smiješno. (ZP)

19-preacher

19. Preacher
[129 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Iskreno, nemam pojma što ću ovdje – uspijem li u toj, ili doduše ikakvoj namjeri – zapravo hvaliti, prvu sezonu serijske adaptacije kultnog stripa “Preacher”, ili sam adaptirani strip, meni ne samo najdraži primjerak svoje umjetnosti nego i jedan od nekoliko kulturnih i umjetničkih proizvoda koji su mojem životu zaista nezamjenjivi. Pogotovo stoga što sam od sezonskog finala prije skoro pola godine jednostavno zaboravio mnoge od serijinih specifičnosti, modifikacija i dorada, te cjelokupnim dojmom zadovoljstva tek pojačao generalnu opsjednutost stripom, koji sam onda naknadno i još jednom pročitao. Prije početka prikazivanja serije odlučio sam ga se ne repetirati, jer sam joj htio dati poštenu šansu, ali sve da sam se i bio neposredno podsjetio, ova bi me serija lakoćom pridobila u predane pratitelje. Jer ima sve što mi (je) ikad treba(lo): ljubavlju razrađenu western mitologiju i ljubavnu priču prokletih ljubavnika koji ne mogu zajedno, ali još manje mogu odvojeni. A to nije sve što ima, fantastično spajajući neobuzdanu pravedničku blasfemiju predloška s njegovim jednako izraženim moralnim imperativom dobrim dijelom i temeljenim na religijskoj tradiciji kojoj se ne toliko izruguje koliko je neuobičajenim sredstvima usavršuje.

Dostojno i zarazno prenošenje takvog ugođaja nedvojbeno ukazuje na fanove u autorskim stolicama, kojima je za rukom pošlo uvjerljivo ostvariti ono što pukim lovcima na isplatu nikad ne bi uspjelo – poremetiti događaje na vremenskoj crti stripa, lišiti se nekih od mnoštva živopisnih likova, druge stopiti u legitimne amalgame, pa čak i izmisliti potpuno novi lik divne Emily Woodrow, koju Lucy Griffiths glumi jednakom količinom badasserije kao Noru iz “True Blood”, samo prigušenijom varijantom smirenosti (ne skroz) bogobojazne samohrane majke. Naravno, ako je troje gužva, izgleda da ćemo tek vidjeti (druga je sezona već potvrđena) što će dodatak četvrte osobe učiniti serijskom, ionako kompliciranom odnosu legendarnog trojca protagonista. Od kojih sam na prvi pogled bio prihvatio jedino Josepha Gilguna kao vampirskog Shanea MacGowana pod imenom Cassidy, da bih već nakon njezine prve scene potpuno poludio za isprva neshvatljivim, a onda najgenijalnije intuitivnim izborom Ruth Negge za najveću Tulip, a naposljetku i polako – upravo tamo negdje krajem druge petine sezone, kada se prijetnja blage predvidljivosti razbila konkretnim iskorakom u fino pogođenu samostojnost – zavolio Dominica Coopera u naslovnoj ulozi.

Ne želim se hvatati u zamku kreditiranja mogućnosti ispunjavanja mojih očekivanja, ali da je predložak nekom nesrećom ostao sveden samo na prvih sedam (sakupljenih u paperbacku “Gone to Texas”) ili 12 epizoda (prvi hardcover), zasigurno ga ne bih toliko obožavao koliko nakon zaokružene epopeje. A kako me prva sezona “Preachera” svojim krajem prilično napalila na nadolazeće, jasno je da je i ta karakteristika stripa prenesena na ekrane. (GP)

18-high_maintenance

18. High Maintenance
[131 bod / 6 glasova]
Uglavnom ne brijem puno na neki realizam izvan dijaloga, ali ova serija me baš osvojila time kako izgleda: nema onoga da je po nekom fensi stanu scenograf rasporedio nekoliko praznih boca i kutija za pizzu i to bi sad trebala biti kao neka ‘narko-jazbina’, ovdje stanovi i zgrade izgledaju kao stvarna mjesta u kojima žive stvarni ljudi, već iz prvog pogleda na svaki interijer dobiješ okvirnu predodžbu o socioekonomskom statusu likova što u njemu obitavaju (a to je tek prva točkica kojom bivaju oslikani njihovi portreti!); nema ni onoga “ha-ha, vidite ove HIPSTERE!”, serija jednostavno prihvaća da živimo u post-hipsterskom svijetu u kojem manje-više svi ljudi koji žive u određenim urbanim sredinama istovremeno i jesu i nisu hipsteri te njihov styling, njihove aktivnosti nisu predmet poruge nego se tretiraju kao niti bogate, naizgled beskonačne tepiserije što čini New York. A inače, serije je o dileru trave i njegovim mušterijama, pri čemu je jako simpatični diler ponekad jedan od centralnih likova – ali češće tek usputni statist u crticama o njegovim mušterijama, ili ljudima (pa čak i PSIMA!) u njihovim životima: prihvatili smo tv-serije kao romane našeg doba, “High Maintenance” s ljubavlju zove da ih prihvatimo i kao nove zbirke priča. (TK)

17-mr_robot

17. Mr. Robot
[134 boda / 8 glasova]
Razmišljala sam mogu li napisati crticu o prošlogodišnjem “Mr. Robotu” bez spominjanja prve sezone. Ne mogu. Nakon hvalospjeva i popularnosti sjajnog debija, druga sezona je uvijek u problemima zbog očekivanja i tereta koji prethodni uspjeh nosi. Ponekad joj uspije ispuniti očekivanja, kao što je to bilo s “Fargom”, a nekad se stvar pretvori u abominaciju poput druge sezone “True Detectiva”. Rekla bih da je u slučaju “Mr. Robota” ocjena negdje na pola puta: nije dobro koliko smo priželjkivali, ali to ne znači da je loše. Epizode jesu bile neujednačene, radnja možda prekonfuzna, sezona je nekako sporo hvatala zamah i –  isprva se činilo – bila dosadnjikavo pretenciozna. Nije tu bilo snage kakvu je u prvoj sezoni primjerice nosila scena s Beethovenovom 7. simfonijom, da spomenem samo nju. ALI, nakon nekoliko epizoda serija mijenja atmosferu, ispalo je da se ipak ne doživljava pretenciozno ozbiljnom, nego ostavlja prostora i za (auto)ironiju i zajebanciju. Epizoda u maniri sitcoma je odlična i dođe kao svojevrsni intermezzo pred neočekivani razvoj događaja u sljedećoj epizodi. Scene su i dalje predivno kadrirane s likovima u kutovima, i općenito vizualno-glazbena rješenja su prekrasna i dojmljiva, s naglaskom na završetke epizoda koji često izmame podignutu obrvu i zadovoljni osmijeh u kutu usana. I Rami Malek je opet fantastičan!

Sve u svemu, iako me prvih par epizoda gotovo otjeralo, drago mi je što nisam odustala od gledanja pa ako ste među onima koji su imali dvojbe, vrijedi razmisliti još jednom i dati joj šansu. Nagradit će vas atmosferom, ljepotom, zanimljivim raspletima i inteligentnim humorom. A što se konfuzne radnje tiče, zavrzlame oko E Corpa i fsocietyja su ionako samo naizgled bitne, kog briga za haktivizam! Ispod površine, to je ionako priča o Elliotu i njegovim unutarnjim borbama. Da parafraziram kolegicu iz grupe, usprkos početnim zamjerkama, prevladavajući dojam je – nema veze, daj još! (MMB)

16-american_crime_story

16. American Crime Story: The People v. O. J. Simpson
[145 bodova / 5 glasova / dva prva mjesta]
Sredinom sam se devedesetih, kao apsolventica Filozofskog fakulteta u Zagrebu čiji su roditelji dobivali izboje elektriciteta iz mozga zbog toga što još nisam bila diplomirala, zaposlila kao učiteljica hrvatskog za strance. Tako sam im barem uspjela iz rukava izbaciti adut “zajebavaš se na naš račun”, iako sam se, ruku na srce, još oko godinu dana zajebavala na njihov račun, samo malo manji.

Enivejz, kao učiteljica hrvatskog za strance dobila sam odmah jednog učenika u američkoj ambasadi, relativno visoko pozicioniranog diplomata po imenu Douglas. Douglas će mi uskoro postati najdraži od stotine učenika koje ću u sljedećih desetak godina pokušati naučiti ili fakat naučiti hrvatski, a jedna od stvari na kojoj smo se ubrzo bondali bila nam je zajednička opsesija praćenjem suđenja OJ Simpsonu. U to doba ni on ni ja još doma nismo imali Internet, ali smo suđenje pratili preko CNN-a, a on me opskrbljivao i literaturom – američkom štampom, knjigama o suđenju i tračevima koje je uspijevao pratiti putem isječaka iz američkih medija.

Kada sam vidjela da je o slučaju OJ Simpsona snimljena igrana, poslije i dokumentarna serija, to me odmah podsjetilo na Douglasa. Interesantno je to – možda bi mi hrpa detalja povezana s tim suđenjem do danas već odavno bila isparila iz glave, ali s obzirom na činjenicu da smo štokoji sat hrvatskog on i ja započinjali pitanjem: “Jeste li vidjeli sinoć ono što je Cochran izveo u sudnici?” ili “Kako se dogodilo ono s rukavicama?” ili “Što vi mislite o Marciji Clark?”, pa nerijetko na odgovorima uvježbavali njegov nesavršen hrvatski – sve sam o OJ-u zapamtila mnogo plastičnije, živopisnije i s jasno određenim stavom prema svemu.

OJ je bio kriv, naravno. Cochran je pizdunski iskoristio rasnu nepravdu u američkom društvu kao emotivni adut tijekom suđenja. Korijen cirkusantskog uspjeha obitelji Kardashian bio je upravo na tom, umnogome također cirkuskom suđenju (iako je sam Robert Kardashian bio drag i relativno pošten čovjek, vjerojatno jedini u timu Simpsonovih superlawyera koji je još za suđenja počeo pokazivati znakove grižnje savjesti zbog toga što uporno brani čovjeka za kojeg mu je jasno da je ubojica). Marcia Clark bila je eklatantan primjer toga da se u američkom društvu s jedne strane može igrati na kartu nepravde prema crncima i dobiti suđenje samo zato što optuženik pripada rasi koja je stoljećima obespravljivana – a s druge strane na tom istom suđenju tužiteljica proživljava shitstorm seksističkih objeda i mržnje te je dobrim dijelom oni isti crnci koji pizde zbog stoljetne nepravde – omalovažavaju samo zato što je žena. Kosa, jebote, KOSA! Zajebavali su je zbog KOSE, odnosno FRIZURE koju je nosila! I još zbog mnogočega, ali to s kosom je bilo posebno bizarno.

Uglavnom, serija “American Crime Story: The People vs. OJ Simpson” nije nimalo uništila moje nostalgično prisjećanje na satove hrvatskog s Douglasom. Na prvu loptu to se čini vrlo labav kriterij za njezinu pozitivnu ocjenu, ali zapravo nije. Bila sam je, naime, spremna srezati svojim preživjeli poznavanjem materije i činjenicom što mi je, prema najavama, izgledalo da će holivuđani od toga načiniti kičersku paradu. Nisu. Ustvari, jesu, ali točno onoliko koliko je i bila u stvarnosti. I super mi je što su, unatoč tome što serija fino kronološki prati razvoj događaja, uspjeli svaku epizodu posvetiti jednom problemu.

Daglaše, prijatelju stari, ako si slučajno prošle godine pogledao ovu seriju, nadam se da si se barem na trenutak sjetio svoje stare učiteljice iz Zagreba. I nadam se da si se sjetio kako si mi jednom na svojem broken hrvatskom rekao: “Sinoć sam došao kući i gledao suđenje na CNN-u pijući čaj od ŠUPKA”.  (ZP)

(pisali: Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Tonći Kožul, Martina Matezović Biškup)

Da, da, vrijeme je za… GORILINE NAJ SERIJE 2016.!

Siječanj 9, 2017 by

00-the_crown 00-horaceandpete 00-bojack_horseman 00-stranger_things

Dobar vam dan, i dobro nam došli u Gorilin izbor najboljih serija 2016.!

Glasalo je 36 ljudi (u neku ruku čak i 37, pošto ima i jedna zajednička lista dvoje ljudi!): Jurica Benčik, Oleg Berić, Zrinka Bertović Skračić, Tomislav Biškup, Darko Ciglenečki, Alan Došen, Mirza Gazibegović, Matija Habijanec, Mirna Hari, Gabe Ivanov, Davor Ivanović, Nebojša Jovanović, Leonard Jurić, Tonći Kožul, Krešimir Krolo, Vera Lučin, Bojan Mandić, Milan Margeta, Martina Maričić, Martina Matezović Biškup, Samir Milla, Vatroslav Miloš, Zlatan Charlie Mirkić, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Goran Pećanac, Sandra Đ Queen, Rahela i Hrvoje, Krešimir Samardžija, Ante Spahija, Jelena Svilar, Teo Tarabarić, Željka Tkalčec, Jakov Zlatar i Domagoj Zovak.

Bilo je dosta napeto: u početku je vodila serija koja naposlijetku nije upala ni u top 5, onda je jedno dulje vrijeme vodio jedan od favorita – da bi ga u zadnjem trenu pretekao jedan drugi favorit! Osjetno je više konsenzusa ove godine oko top-naslova nego inače: prošle godine su naprimjer prve tri serije dobile redom 538, 398 i 377 bodova – a ovaj put 611, 601 i 552 boda.

Šema je standardna: top 20, svaki dan ide po pet serija, usput se izlistavaju i serije koje nisu upale u top 20. Hvala svima koji ste glasali, puse svima koji pišu crtice, najbolji ste! :* :* :* Izbjegavajte spojlere u komentarima, prva tura slijedi kasnije popodne, čitamo se…

Muzika koju sam vjerojatno najviše slušao prošle godine…

Siječanj 9, 2017 by

tropical_chill

… je post-EDM tropical/trap/chill, stonerska elektronika od milenijalaca za milenijalce – u svakom pogledu superiornija priprostim stonerskim pizdarijama s kojima sam se ja kad sam bio mlad morao krpati u ime “chill outa”!

Napravio sam i dvije youtube-plejliste takve mjuze:

ova je otprije mjesec dana

a ova je od ljeta

Molim, prijatno.

Gogini osvrti za Potlistin izbor najboljih albuma 2016.

Siječanj 7, 2017 by

Iako se cijele godine činilo kako smo jednostavno umrli, Potlista nije propustila priliku 2016., kao i svaku godinu dosad, zaključiti megalomanskim popisom najboljih u njoj objavljenih albuma (i EP-jeva). Ovdje se nalaze sve moje crtice (okej, crtetine) napisane za pregled, a sve skupa nađite ovdje: http://www.potlista.com/liste/specijaliste/potop-najboljih-albuma-2016

96. SCHOOLBOY Q – BLANK FACE LP

Ustajalost užeglog zraka paranoidne kombinacije sigurne kuće i blindiranog zatvora u koju me svakim svojim vrćenjem smješta ‘Blank Face LP’ ni najdulje utapani ili otapani nikako ne bi mogli smatrati osvježenjem, ali trenutačni kontekst postojane deifikacije Schoolboyevih prijatelja, suradnika, srodnika i kolega naprosto vapi takvo tumačenje. Ne niječući nikom od uskoro navedenih vanserijski talent, a bome ni pokoje kvalitativne pogotke rijetko uočene inspiracije, postalo mi je pomalo iritantno kako se, recimo, Kendrick, Frank, Solange ili Kanye gotovo najčešće slave kao protagonisti otjelovljenja mokrih snova američke liberalne bijele javnosti. Što ne bi uopće bilo sporno da nije dva razloga – mogućnosti da posljedične papagajski refleksne daljnje tvrdnje o važnosti crnih, homoseksualnih i ženskih života jednostavno prebrišu analizu uzroka tragedija koje te važnosti osvješćuju, te mojega sebičnog straha o sistemskom pokušavanju industrijskih lasera da izbruse sve oštrine muzičkog i reperskog izraza. Naravno da u široj slici muzika nije najvažnija, ili barem nije jedina važna, ali perspektiva razmaženog i čak i za hrvatske pojmove privilegiranog whigge s drugoga kraja svijeta naglasak stavlja na ono što iz jednog srca izlazi pa preko nosača zvuka i ušiju u drugo srce ulazi. ‘Blank Face LP’ u muzičkom smislu zaista ima mnogo, ali najboljim ga rap albumom godine čini to što njegovu razvedenost podloga koje tradiciju G-funka reinkarniraju u gotovo sve podžanrove modernog hip-hopa na prihvatljivu mjeru svodi sam Q, dosad u karijeri ne baš uvijek najsretnije prezentiranom osobnošću, koja se sada apsolutno doživljava u svoj svojoj kompleksnosti, ali i prizemnosti. U godini u kojoj Pusha T nije objavio ništa, Schoolboy Q je osigurao pravu utjehu, isto kao što je u godini u kojoj su se napokon vratili The Lox, upravo Schoolboyev album donio prvu Jadakissovu HOF kiticu nakon ohoho godina.

88. COURTNEY MARIE ANDREWS – HONEST LIFE

Da svi skupa nismo patetični luzeri koji ovako barem jednom godišnje pokušavamo ograničiti i u umjetne vremenske okvire strpati vječnost i širinu i beskrajnost nečega toliko sveobuhvatnoga kao što je emotivna muzika, o mojoj ljubavi prema albumu ‘Honest Life’ ne biste čitali upravo ovog trenutka. Vjerojatnije je da ne biste čitali uopće, jer nisam siguran hoću li ikad uspjeti u potpunosti pojmiti kako me je i čime to niotkuda iznenadio, obradovao i ražalostio, baš kao jedna nedavna poruka s prijedlogom koji sam možda morao i odbiti ili jedan slatko debilan i samostojan emoji krumpira. Ali ako biste čitali, sigurno je da biste čitali u objavama s nešto više plasiranim albumima ove pomalo nepotrebne ljestvice potpuno umrlog sajta. Koji će, bude li ikad i ikako uskrsnuo, to učiniti samo zbog snage i ljepote muzike, baš kako su mene i prečesto reanimirali mnogi mi od najdražih albuma uopće, a pogotovo posljednjeg razdoblja. Iako se dosad kretala u krugovima koje relativno pozorno pratim, za divnu kantautoricu Courtney Marie Andrews iz omiljenog mi Phoenixa nisam čuo sve do tihe, pristojne i nenametljive eksplozije ove ploče, koja joj je već šesta, samo što nepotrebnu zavrzlamu stvara autoričina odluka da se prve tri odrekne i izbriše ih. Nisam, međutim, uvjeren da ću se na etapu otkrivanja ranijih radova otpustiti toliko skoro, jer ‘Honest Life’ svoju neposrednost slomljenog srca koje odlučno zarasta u više odraslu i više romantičnu verziju sebe pjeva i svira i miluje i grije golemom emotivno-misaonom prtljagom koja mi se neće prestati otkrivati još dugo. Najdulje. Jer, naravno da želim iskren život, bez ikakvih pretvaranja, ali problem je što to znači da će vidljive i prisutne biti i sve moje mane i manjkavosti, na što možda još uvijek nisam spreman, pa ću utjehu i odluku nalaziti na ovoj ploči. Kakvu i koliko lijepu nemaju možda ni Tift Merritt i Indigo Girls niti sve country-folk kraljice sedamdesetih, osim boemke Joni i kućanice Carole, a koja u svojoj najboljoj i najtužnijoj pjesmi ‘Table For One’ pije i pokušava zaboraviti u istome baru u kojem je Ryan Adams svojedobno očajnički plesao sa ženama. Da, vidjeli smo kako je sve to završilo, što nas zapravo i nije smjelo iznenaditi, jer i sama Courtney lipo kaže da sometimes good people draw troublesome things. Onda sam valjda barem dobar.

79. BUTCH WALKER – STAY GOLD

Na prošlogodišnjem albumu ‘Afraid Of Ghosts’, posvećenom njegovu godinu prije preminulom ocu, Butch Walker je točku odrastanja odredio vrlo izravno: You don’t become a man until you lose your dad, you see. Ako mu već takvu odraslost ne bi poželio nitko dobronamjeran, za slušatelje je povoljno barem to što je s njom u paketu pristigla i potpuna autorska i izvođačka zrelost, u godini za nama ulovljena na prekrasnom i donekle neočekivanom albumu ‘Stay Gold’. Nikad nije bilo sporno da Butch dobru pjesmu može napisati lakoćom, a njegov producentski rad na potezu od romantičnih zgubidana rokerskog undergrounda do punokrvnih pop zvijezda ukazivao je i na dobrodošle vještine čisto zanatske komponente. Ali kao da mu je uvijek nešto nedostajalo, a albumima nešto smetalo da bi ih se nepomućeno obožavalo; možda upravo širinom interesa i sposobnosti sužen prostor za instinktivno djelovanje? Srećom, producentski pečat na dvama lijepim albumima oporavka, Frankovu ‘Positive Songs For Negative People’ i Brianovu ‘Painkillers’, dobio je priliku opaliti ovjeru i na Butcheve vlastite pjesme, koje su ‘Stay Gold’ prometnule u finale te neformalne trilogije i vjerojatno najslađi ovogodišnji komad za fanatike svježih varijanti retro-rocka. Osobno nijedan nisam slušao češće. Probuđena usmjerenost na zabavu, glasnoću i bogatstvo zvuka rezultirala je jedinom današnjom blještavo-ljigavom divotom koja sjaji kao ‘Born In The U.S.A.’, Springsteenov album koji se, paradoksalno, danas i prečesto previđa u krugovima mlađih poklonika. Nije slučajno da je od svih današnjih Šefovih sljedbenika, ne računamo li Jesseja Malina, Butch najstariji, pa mu spomenuto razdoblje nije faza koju treba proučiti nego formativna prošlost koju i ne pomišlja zaboraviti, nostalgiju kanalizirajući u reske gitare, pumpajuće bubnjeve i poletne syntheve veće od života i svih naših strahova i neodlučnosti. Kantautorski je to pop-rock radijskih osamdesetih koji jednako podsjeća i na legende koje se veličaju nekako uvijek nedovoljno (Petty u ‘East Coast Girl’), polu-legende koje se kude pretjerano (Adams u ‘Stay Gold’), čudne pojavnosti koje kod nas nitko ne zna (Mellencamp u ‘Wilder In The Heart’) i još opskurnije likove za koje sam Butch pouzdano nikad nije čuo (Metessi u ‘Ludlow Expectations’). Muzika je to za prekrasne noći s dragim ljudima u dragim kafićima – jer najljepša se muzika nažalost nikad ne pušta u klubovima – u kojima se osmijehom i ekstazom prate čak i takve blesave očitosti da pjesma s Irskom u naslovu (‘Irish Exit’) u aranžmanu ima violine, a ona s Meksikom (‘Mexican Coke’) trube. Samo što kompletna zabavna ponuda za nas koji uvijek volimo tužne, tužne pjesme naprosto mora uključivati i pozamašan broj gorko-slatkih klišeja za izvikivanje uz grljenje i zaljubljivanje – trenutačni favorit: And that’s all that I’ve got to give you now, honey, but I’ll give it all tonight! Otrcano. Jeftino. Prekrasno. Potrebno. – kao i balade gubitka, nedostajanja i žaljenja. Gostujući u ‘Descending’, diva Ashley Monroe nakon svoje lanjske ‘The Blade’ opet sudjeluje u nehumanom srcecidu; mazna ‘Can We Just Not Talk About Last Night’ zvuči kao da Fountains Of Wayne sviraju ‘Tumbling Dice’ ili da Stonesi sviraju ‘She’s Got A Problem’, a totalno ima smisla da je zatvarajući stih albuma ovaj iz ‘Record Store’: You can love me like you loved me when you could. Jer sve je rečeno pa poslije toga ništa i ne možeš. Osim ponovno pustiti ovaj blagotvorni melem od albuma.

69. BRIAN FALLON – PAINKILLERS

Možda nisu nepostojeći, ali muzičari doista svjesni svojih kvaliteta i karakteristika prilično su rijetki, zbog čega promotivne intervjue nema smisla čitati s ciljem dobivanja ikakvoga dubljeg uvida u njihovo autorstvo. Lov na osobne dragulje i demone u njima, s druge strane, itekako je zahvalna disciplina jer često rasvjetljuje ili barem osvjetljuje kolaž čiji se komadići otkidaju i nude kao pjesme. Netom pred objavljivanje egzorcizma ‘Get Hurt’, posljednjeg albuma najvećih najdražih najljepših najmojih The Gaslight Anthem, Brian Fallon je o pucanju svojega desetogodišnjeg braka za Noisey rekao nešto što nikad neću zaboraviti, jer savršeno objašnjava njegov život, njegove pjesme, moj život te razlog zašto ovo drugo i treće često nimalo ne razlikujem: Sometimes, I don’t even know how it happened. I don’t even know hot it got like this. All I know is that it did. And I now have to figure out: What do I do now? Odgovor se nalazi na ‘Painkillers’, utješnom albumu oporavka za koji je napisao neke od svojih najvažnijih pjesama, i koji je jednako tako mogao nositi i ime ‘Painfillers’, jer barem iz ljubavi i njezinih satelitskih katastrofa znamo da se najbolji protuotrovi proizvode iz otrova. Rokerska dekadencija nikad nije bila dio Brianova životnog repertoara, pa tu nije bilo ni straha ni sumnje, a nužna potreba za odmicanjem od svega, pa i od omiljenog benda, srećom za sobom nije povukla i udaljavanje od muzike. Međutim, svoj prvi samostalni album nije iskoristio za novi početak koliko za ponovno zauzimanje startnih pozicija, čija su oba žanrovska kraka folk-rocka ionako članovi udarničke standardne all-American postave, samo su bez pankerskog benda fino omotana intimom manjih i osobnijih ploča velikih kantautora sedamdesetih godina. Traženje sigurnosti u poslu i hobijima, koncentriranje na sebe i dopuštanje sebi da osjećaš, neforsiranje prebolijevanja, uživanje u svakodnevnim stvarima, zapravo život bez pritiska – terapijski je to arsenal zdravorazumskih fraza koje tvore jedine ispravne moguće savjete, koje osobno prihvaćam sve dok ih ne dobivam od samog sebe, ili osobe koja svojim uplivom dijagnozu dodatno komplicira. ‘Painkillers’ sam, stoga, doživio i doživljavam kao bibliju, kad se već s onom s velikim početnim slovom nikako ne uspijevam sroditi, i to zato što je Brian od tih fraza i o njima napisao možda i najbolje stihove svoje karijere, uz dobrodošlu i slatku dozu prepoznatljivih reminiscencija na cure koje vole world and whiskey and Rites Of Spring te citiranja Springsteena, Cohena ili Henleyja. No, s obzirom na nikad bogatije melodije i čišće pjevanje, kao i krasnu energiju koja posebno uzdiže središnji potez albuma – ‘Nobody Wins’, ‘Rosemary’, ‘Red Lights’, ‘Long Drives’ – ‘Painkillers’ ostavlja dojam ploče koja će mi moći značiti i još više jednom kada mi se ostvari ono o čemu sada ipak tek samo sanjam: I want a life on fire, going mad with desire, I don’t wanna survive, I WANT A WONDERFUL LIFE.

66. BJ BARHAM – ROCKINGHAM

Prije četiri godine, BJ Barham je zajedno sa svojim bendom American Aquarium odlučio zaigrati na sve ili ništa, uloživši sav svoj dotadašnji i budući privatni i muzički život na – predivan, sjajan i još uvijek teško izdrživ – album ‘Burn. Flicker. Die.’. I kako se to valjda zgodi tek jednom u milijun slučajeva, zvijezde su se smilovale bendu koji je nakon gomile vremena ne baš potpuno promašenog, ali relativno nebitnog potucanja muzičkom Amerikom napokon uspio pjesmama, zvukom, ugođajem i tonom opravdati ne samo svoje postojanje nego i sve svoje pogreške i sva kriva skretanja. Pretjerali bismo tvrdnjama o kušanju slave, ali radničkom je bendu na pameti ipak prije bila postojana stabilnost kakva izbjegava gomilanje gubitaka, a nešto će se siće uspjeti pretvoriti u nekakav komadićak osobnog raja. U kojem su stvari izgleda pošle po slušateljskom zlu, iako je očito kako najveći dio fanovskog brontulanja dopire iz zavisti onih, uključujući tu i mene, koji simpatičnog propalicu i pjesnika odjebavanja odgovornosti BJ-a nisu slijedili na stazama ispravljanja kursa. Prvo se zaljubio, pa zaručio, pa oženio za prekrasnu crvenokosu tetoviranu djevojku, kao utjelovljenu iz pjesama koje je prije pisao o propuštanju prilika. Onda su njegovi American Aquarium snimili ‘Wolves’, album koji je bio dosta dobar, ali koji je prečesto davao naslutiti kako mu noći odsad prolaze u dnevnom boravku, a ne kafiću, te da u krevetu počinju, a ne završavaju bude li sreće. Ili nesreće. Naposljetku je najavio solo album, čiji je popis od samo osam pjesama signalizirao autorski ne baš prijeko potreban izlaz, samo što se svaki strah o gašenju benda ubrzo negirao najavama daljnjeg rada, a i ovogodišnjim živim albumom ‘Live At Terminal West’. A kada se po netu počela šetati živa verzija pjesme ‘Madeline’, koja je zapravo kopija povijesne ‘Outfit’ Drive-By Truckersa, samo što otac u njoj savjetuje kćer, a ne sina, činilo se i kao da više nema istinski svojih ideja. Iako će zbog ‘Burn. Flicker. Die.’ dovijeka imati moje uho, u njega je naprosto bilo i prelako posumnjati. Samo što su se u tu jednadžbu odbile uklopiti pjesme napisane za ‘Rockingham’, starinski storytellerski album gotovo bez ikakvih električnih gitara i energičnih bubnjeva, kojim je BJ kronikama pospanoga južnjačkoga grada pokušao osmisliti i kreirati svoj život s pobjedničke strane tridesete godine. Ugodne su, lipo teku, lako se slušaju, s pregršt liričkih detalja koje zaustave mozak ili srce ili oboje, pa čak i ako smo neke varijante nekih od njih čuli i ranije. Pa, kvragu, čak je i ta ‘Madeline’ zapravo prekrasna i dirljiva – Go out and find a boy that doesn’t gamble with emotions and looks at you the way your mother looks at me… Never be ashamed of the fact that you are Southern, those long vowels, oh THEY’RE A BEAUTIFUL THING! – a njezina inferiornost spomenutoj ‘Outfit’ ima smisla iz barem 3 razloga: ‘Outfit’ je najbolja pjesma svih vremena, nije sramota biti ipak slabiji autor od Jasona Isbella, a i logično je da se otac malo smota razgovarajući s kćerkicom, tako smo jednostavno odgojeni mi na Jugu. ‘Rockingham’ neće ozbiljnije poremetiti niti BJ-ev autorski kanon, a kamoli kantautorsku scenu uopće, ali ja ga bez i najsitnijeg naguravanja mogu zamisliti kako obogaćuje puno važniji kontekst lijenih subotnjih popodneva ljubavnog para dvoje pomalo okrznutih fanova American Aquarium i americane uopće, melankoličnih 30-somethinga koji su se nekako pronašli i prepoznali unatoč svim, a posebno svojim vlastitim pizdarijama. To što poznajem (i obožavam) dva para koji zadovoljavaju barem dio skiciranih uvjeta zapravo me skroz izluđuje, jer je treći onda naprosto nemoguć u takvim statističkim uvjetima. Ali nadu mi nitko ne može oduzeti: Thirty-nine years, you’ve been putting up with me, your folks said we’d never see our first anniversary. Do you remember that first week? You burned that pecan pie, and I ate the whole damn thing, I couldn’t stand to see you cry. Ona postoji.

40. JESU/SUN KIL MOON – JESU/SUN KIL MOON

Pišući u jednom od svojih posljednjih tekstova o svecu zaštitniku melankoličnih mrguda Marku Kozeleku kako njegov glas uskoro opet očekujem začuti iznad bonaca i letećih tepiha neko vrijeme zanemarenih električnih gitara, nisam ni slutio kako u pravu mogu biti bivajući istodobno i potpuno u krivu. Napokon ostvarena cjelovečernja suradnja s prijateljem Justinom Broadrickom, legendom ekstremnih i ambijentalnih muzika, Marku nije pružila vremenski stroj kojim se mogao vratiti nekadašnjim gitarskim mapiranjima zvjezdanog neba ili vjetrovite prerije, nego još jednu – lako bi se moglo pokazati i ključnu – etapu prekrasnog i prekrasno suludoga životnog projekta koji je najtočnije nazvati ‘Synecdoche, Mark Kozelek’s Life’. Jer ovo što Mark svojim pjesmama posljednjih pet godina radi svojem životu gotovo da je identično magazinskom rekreiranju New Yorka u filmu Charlieja Kaufmana. Ono što je isprva izgledalo kao zgodna hiper-realistična dosjetka briljantnog tekstopisca vrlo se brzo bilo pretvorilo u suočavanjem sa smrtnošću motivirano slavljenje života i njegove cjelokupnosti, ali se kroz kolaž Markove želje da opjeva ama baš svakog prijatelja, obrok, šetnju, rođaka, misao, gitaru, macu, ploču, sjećanje, boks, televiziju, restoran, kolegu, čežnju, telefonski poziv, grad, pismo, ugovor, konobaricu – ma zapravo svaki dan koji je ikad proživio! – danas sve teže probiti do života koji se jednostavno živi, mada je s te ponešto udaljene pozicije sve lakše pojmiti big picture života koji se bremenito promišlja. Zato je ovaj eponimac njegove najnovije kolaboracije vjerojatno i ostao malo po strani, nastavljajući zapravo dobrodošli povratak unatrag od neočekivane pompe oko albuma ‘Benji’. Naprosto, Markovu se radu sve teže prepuštati onako lagano, u prolazu, jer njegova simbolička (ne samo, album traje 80 minuta) golemost prilično iscrpljuje emocije. Manji je problem eventualna nepoštenost takvog odnosa prema zaista unikatnom umjetniku – preživjet će, nema brige – ali eventualno iskakanje iz vlaka je bilo glupo izvršiti prije albuma kojemu se čak i nije nužno dubinski posvećivati jer je na razini pukog zvuka nevjerojatno ugodan i opuštajući, idealan kao podloga za svaku (polu)horizontalnu aktivnost. Toplina zagrljaja električnih gitara uvodnog terceta te kasnije ‘Sally’ me prožima točno kako sam iz Draženovih divnih tekstova zamišljao da zvuče Jesu, prije negoli bi me upozorio da bend ipak preskočim, ribarska mreža akustike raspršene misli hvata samo da bi ih nepovratno oslobodila, a hipnoza syntheva i orgulja potpuna je suprotnost svim dnevnim tjeskobama i dvojbama. Ugođajem ponajviše podsjećajući na ‘Perils From The Sea’, Markov album s Jimmyjem LaValleom iz The Album Leaf, ‘Jesu/Sun Kil Moon’ jest još jedna Markova meditacija prigušenih svjetala, pripadajućih osjećaja i popratnih misli, ali Justinovo društvo i sudjelovanje kao da mu omogućuju konkretan čvrst užitak u prijateljstvu o kakvima često pjeva. Nije od uha do uha, i možda je to zapravo tek puki začetak, ali ovaj album jest smiješak.

26. JEFF ROSENSTOCK – WORRY.

U poslovnoj je frci pa ne stigne. Jebiga. Emirovo objašnjenje zašto za ovaj osvrtić naposljetku ipak moli mene – iako, Emir nikad ništa ne moli nego samo nemilosrdno naređuje, prijetnjama o otkazu i smanjivanju plaće i čemu sve ne – a ne Škaru koji je to trebao napraviti u startu, vrlo se često pojavljuje u inboxima svakog od nas s Potliste, pri čemu smo svi podjednaki broj puta onaj koji zbog poslovne frke ne stigne i onaj koji onda nekako ajde ipak stigne. Valjda. Ne bi to bilo ni po čemu znakovito ili podatno izdvajanju da se nije pojavilo baš kao super odgovarajući prilog glavnom jelu albuma koji najvećim dijelom govori upravo o suočavanju s pravilima i zahtjevima svijeta odraslih, zaposlenja, financijske nesigurnosti i doista neodgodivih obaveza. Svijeta čije se koordinate ocrtaju već u uvodnoj ‘We Begged 2 Explode’: This decade’s gonna be fucked. Friends will disappear after they fall in love and get married. Isn’t that shit like crazy? The workin’, havin’ babies and promotions? The cheatin’, cryin’, leavin’ and divorcin’?, svijeta u kojem prečesto trčimo to my phone because I don’t wanna feel alone, te svijeta u kojem someone hung a decorative surfboard up where your records and movies belong. Pa jebote, nije se valjda TOLIKO promijenila? Nezavisna ikona novog milenija i istinita DIY legenda Jeff Rosenstock se protiv svega bori ne samo izravnim upiranjem prstiju u prave mete nego i nostalgičnim tripovima u nevinije doba prvog brijanja s djevojkom koja će mu kasnije postati supruga (omot albuma je fotka s njihovog pira), učvršćivanjem pojedinih klinačkih uvjerenja u smjernice za cijeli život, ali i staloženim priznanjem da ti srednje tridesete naposljetku objasne kako su mnoge stvari kojima si se nekad opterećivao sada zapravo potpuno nevažne. Taj se miks ostajanja čru scenskim radnikom i postajanja veteranom koji je preživio pa ne želi više umirati fenomenalno zrcali i u muzičkom dijapazonu svojevrsnoga konceptualnog albuma trajanja nepunih 40 minuta. Odsjaji maturalnih zabava na kojima sviraju štakori trgovačkih centara i ska-punk bendovi probijaju se kroz autorski zahtjevnije no-bulšit konfesije, a trag opće prihvaćenih ikona nezavisnog rocka kao što su Neutral Milk Hotel ili The Clash prati se sve do Beach Boysa i medleyja druge strane ‘Abbey Road’, koji se smanjenim budžetom rekreira u drugoj polovici ‘Worry.’. Album je to koji nabraja sve moguće razloga za brigu samo zato da bi vas mogao tješiti da pravog razloga za brigu nema: It’s beautiful out there’s nothing I’d rather do than slay the nightmare arm in arm with you. I didn’t leave the house all day for the last thirty Saturdays. It’s time to trade the darkness for a view because it’s June 21st and this winter was the worst we’ve ever seen, but we made it through the freeze. Now it’s 84 degrees forever. Ili je zapravo obrnuto?

22. SHEER MAG – III EP

Gotovo svako predstavljanje vatromet-rock benda Sheer Mag uzbuđenje će dobrodošlog osvježenja njihove prevažne muzike dijelom adresirati na nesvakidašnju pojavu da ovaj karijesni spoj hard-rock betoniranja i sweet soul music cijeđenja zapravo svira banda šeprtljavih pankerskih šmokljana. Kužim rezon i uzroke čuđenja, ali samo dok se ne sjetim da je prošlo skoro četrdeset jebenih godina od vremena u kojem su komercijalni žanrovi classic-rocka i soula bili prirodni neprijatelji punku, koji se ionako zapravo nikad nije borio protiv njih, nego za njih i za muziku ukupno. Uostalom, koji to bendovi uopće i zvuče kao sve najbolje iz cijelih sedamdesetih smiksano u blenderu na kasnoproljetnom roštiljanju na krovu zgrade, roštiljanju koje se spontano pretvori u kvartovski tulum pa se jutro dočeka nestašnom provalom na bazen radi rashlađivanja i triježnjenja? Marah? Možda nekad, prije petnaestak godina, ali bez vokalne dive kalibra predivne Tine Halladay i nužnoga društvenoga komentara. The Hold Steady samo u ideji i porukama tekstova. Mislim, a jedino onda The E Street Band na prijelazu navedenog desetljeća u osamdesete. Ili kul klinci mene više ne pozivaju na takve tulume? Stoga jedino i ima smisla da ostvarenje muzičke utopije vrše upravo neprilagođeni i neprihvaćeni, oni kojima svaki novi grozan dokaz da je društvena utopija nemoguća zapravo služi kao dodatan poticaj za nastavak agresivnog stremljenja toj i takvoj utopiji. Sheer Mag izgledaju i zvuče kao bend koji bi zajedno oformili i Freaks i Geeks iz istoimene serije, kao i frikovi i gikovi iz novijih socioloških primjera značenja tih termina, s time da uopće nije razvidno tko je na probu donio rifove Thin Lizzy, a tko melodije Motowna, odakle solaže BTO, a odakle ritmovi Northern soul floor-fillera, ističe li se više gitarsko herojstvo ili anarho-miks Cher i Tine Turner. Na svojem trećem EP-ju (kroz isto toliko godina), Sheer Mag su materijal oštro raspolovili na angažirane (‘Can’t Stop Fighting’ i ‘Night Isn’t Bright’) i ljubavne pjesme – ‘Worth The Tears’ je himna svih krajeva: but at least I tried and the time we had was worth the tears that you made me cry, I won’t be afraid and I’ll never forget the good lovin’ that we made, a ‘Nobody’s Baby’ destilat ponosa – ali kompaktnost trinaest minuta koje neprestano vabe na još i još slušanja dojam miješa u billybraggovski paket ljubavi na minimalcu i romantike na burzi za nezaposlene. Kumulativni efekt drugog tipa, onaj mojeg čestog slušanja dosadašnje cijele tro-EP-jevske diskografije benda kao albuma, svakako mi je pojačao zaljubljenost u bend i pridonio smještanju ‘III’ na sam vrh osobne ljestvice 2016. godine. Da, stopostotan učinak nedvojbeno jest lakše zadržati na manjem broju pokušaja, ali na našoj ukupnoj ljestvici ni iza ni ispred Sheer Mag ne vidim izdanje s više od četiri baš fantastične, esencijalne pjesme. Nazovimo to pozitivnom diskriminacijom.

17. LYDIA LOVELESS – REAL

Sudbina najboljega ovogodišnjeg albuma i njegova sramotnog previđanja kap je koja je prelila čašu moje davno naslućene, a sad ostvarene spoznaje: Jebemu mater, svijet mainstream popa je izgleda sto puta zahvalniji i pošteniji od underground rocka, s koliko god uvjetnosti i navodnih znakova okružili sve navedene pojmove! Zgođušna nešvilska kaubojka Taylor Swift prvo snima vrlo solidne country-pop albume i publika je obožava, da bi prihvaćenost nadmašila čak i sveopće razine po objavljivanju jako dobroga čistokrvnog pop albuma ‘1989’. Zdepasta Midwest cow-punkerica Lydia Loveless snima odlične twang-rock albume i čak je i pratitelji nezavisnih zbivanja ne doživljavaju iole ozbiljno, što se prelije i u gotovo potpuno zanemarivanje – tu i tamo album je zahvaljujući fanaticima zagrebao neke donje ili paralelno ovoj srednje pozicije godišnjih ljestvica – ovogodišnjeg pop-rock remek-djela ‘Real’, kojemu je bilo čak i teže zauzeti vrh Lydijine karijere (prethodnik ‘Somewhere Else’ je briljantan) nego se sa sezonskom konkurencijom obračunati dominacijom madridskog imenjaka. ‘Real’ je autoričin dosadašnji izraz u jednakoj mjeri produbio, čineći to neposrednijom razradom sirovijih, neizbrušenih emocija, koliko i okrenuo na peti i usmjerio u nova zvučna polja mekoće i svilenosti, šira i od slobode zemljopisnog područja s kojeg Lydia dolazi. Za crne dane sačuvane zalihe country-rock drskosti prepoznat će samo stariji poklonici, dok će friška upoznavanja bez prethodne informiranosti album najlakše i najčešće smještati na playliste američkih radio-stanica sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da je Perfektna Christine McVie Amerikanka, jedan od njezinih zlatnih hitova iz imperijalne faze Fleetwood Mac zasigurno bi bio zvučao točno kao ‘Same To You’, a sve dok se u ‘Heaven’ ne začuje Lydijin glas ja sam zbog milujućeg skakutanja basa ala John McVie i buckinghamskih gitarskih pletera i nakon tisuću slušanja uvjeren kako slušam neki singl koji je povijesni bend snimio samo za sebe i svoje najbliže pa ga ne znamo otprije. Kako vaga prema popu ne bi pretegnula previše – recimo, ‘Out On Love’ je balada koju Cyndi Lauper nije snimila samo kozmičkom nepravdom – singl godine ‘Longer’ (ubojitog stiha za sve ostavljene: Give me just a little bit longer to get over you) pokazuje što bismo bili dobili da se Stevie Nicks nekako i uspjela uvaliti Tomu Pettyju u krevet i bend, pa da iskusnog Benmonta Tencha malo pogurne i prema sintesajzerskim ornamentima, dok ‘Midwestern Guys’ (s čijim se otvaranjem These january nights they really make me hate my life poistovjećujem iz nekih sjećanja, ne zbog ovoga obećavajućeg siječnja) jednostavno mora biti outtake albuma ‘Long After Dark’. Takvo muzičko opuštanje i neograničavanje Lydiju je oslobodilo i u pjesničkom pogledu pa se cjelokupni zvučni spa tretman povlači na stražnje sjedalo iza ranjivosti stihova, među kojima se dva posebno ističu. Sve naše tugice dobrim dijelom izazvane našim kutijama za kucanje komunikacije dobile su spomenik u ‘More Than Ever’: But if self-control is what you want, I’d have to break all of my fingers off, jer drugačije naprosto ne ide, a kad se u ‘Bilbao’ Lydia razotkrije i preda do kraja jednostavnim Marry me, there’s nowhere in the world I’d rather be, napokon znam kako ta rečenica zvuči kad je cura koja je izgovara zaista i osjeća, a ne kao kad je dosad jedini put bila upućena meni.

12. DRIVE-BY TRUCKERS – AMERICAN BAND

Nazvavši svoj 1973. godine objavljen sedmi album ‘We’re An American Band’, Grand Funk (Railroad) su prije svega željeli signalizirati pripadanje svojega zvuka američkom polu tvrdoće, autentičnosti i narodskosti, u vremenu kada su se već itekako počele pomaljati naznake nepotrebnog (i suštinski netočnog, ali) distanciranja od britanske artificijelnosti, nadmenosti i aristokratičnosti. Iako se sam bend ne spominje u opširnom popisu hard-rock velikana koje Patterson Hood u knjižici omota navodi kao idole protagonista titanskog albuma ‘Southern Rock Opera’, Grand Funk svakako jesu bili jedni od bitnih arhitekata nemalog dijela tradicije iz koje su Hoodovi sjajni i meni najdraži Drive-By Truckers dvadesetak godina poslije izronili kao jedini smisleni southern rock predvodnici današnjice, te – računamo li R.E.M. ipak kao indie bogove, a Toma Pettyja smjestimo u kantautore – zapravo najbolji bend u povijesti bastardnog žanra. Nazvavši svoj netom prohujale godine objavljen (već!) jedanaesti album ‘American Band’, Drive-By Truckers šalju prije svega nemuzičke signale, iako im trenutačno nitko ne bi smio prigovoriti da su naslov i u tom smislu pojačali jednim debelim THE prije ‘American Band’. Hooda i autorskog mu partnera Mikea Cooleyja – zašto opet ne naglasiti, čovjeka s najodgovarajućim prezimenom rock’n’rolla – ta Amerika u bendu i njihov bend u današnjoj Americi obvezuju na reagiranje protestnim albumom koji komentira sve ono što se u njoj danas naprosto ne može dopadati nikome s imalo srca i mozga, a što se uvijek nekako jasnije primjećuje na njihovu domicilnom i voljenom Jugu. Odavno objeručke prihvaćene od tolerantne (obrćem očima na ovu riječ, ako se ne vidi preko ekrana) lijeve javnosti velikih sjevernih gradova te čak i dijela publike rocka preuskih rebatinki – na kraju krajeva, riječ je i o jednom od totemskih bendova ovog sajta – Truckerse se nikako ne smije optužiti za puko propovijedanje preobraćenima, jer su svoje temelje gradili upravo na područjima gdje ih se sada, baš kao nekada velikog im uzora Springsteena, odjebaje kao bezmude izdajničke liberale. Naravno, opet nekako ispada da nitko ne percipira oduvijek vrlo izravne tekstove pjesama, ali zato dva naslova inače odmjerenih intervjua presudno određuju stav prema bendu. Jebiga. Ruku na srce, iako precizan, kompaktan i udarnički, s Hoodom u ponajboljoj melodijskoj formi, ‘American Band’ nije remek-djelo, kakvo bend nije snimio sad već punih devet godina, od prekretničkog ‘Brighter Than Creation’s Dark’. Stabiliziravši svoje privatne živote u ugodan tok srednjih godina, Hood i Cooley svakako imaju manje ne kapaciteta koliko potrebe za pisanje svojih i tuđih osobnih priča, pa albumu pomalo nedostaje ljubavnih pjesama, jer Cooleyjev novi all-time pogodak ‘Filthy And Fried’, ritmom curinih čizama praćen walk of shame, ipak ne možemo tako doživjeti. Ali drugu ruku na isto srce, iz kojeg ovaj bend neće ispasti apsolutno nikada, ovaj nivo na otprilike 85 posto ljestvice ionako postavljene previsoko za većinu ostalih, a koji Drive-By Truckers drže na posljednja četiri albuma, vjerojatno je još impresivniji.

8. MARGO PRICE – MIDWEST FARMER’S DAUGHTER

Naratorica ‘Hands Of Time’, uvodne pjesme ‘Midwest Farmer’s Daughter’ – najljepšega ovogodišnjega country albuma, kojemu je to zapravo tek jedan od superlativa kojim se smije dičiti – od početka do kraja te zapanjujuće priče prođe put dovoljan za poštenu antologiju žanra o razvodima, opijanju i zatvorima, kamoli jednu jedinu numeru. Kad je imala dvije godine, tata je izgubio farmu pa se morao zaposliti u noćnoj smjeni u zatvoru. Kad se kao tinejdžerka otpustila na cestu, imala je samo 57 dolara. Kad se pokušavala skrasiti u nekim gradovima, piće bi se ispriječilo smirivanju. Kad je počela formirati bendove, upadala je u svakojake logističke probleme. Kad je napokon upoznala muškarca u kojeg se zaljubila, on je bio oženjen. Kad su dobili dijete, ono je umrlo. Posloženi ovako jedan za drugim, ovo su očito elementi ili karikature, kakve na country često nabacuju neuki gluhi kreteni, ili ozbiljne tragedije, a uvjerljivost bez melodrame i ponos rođen u katarzi kojima ih predivna Margo Price pjeva daju naslutiti prvorazrednu autoricu i novu veliku pjevačicu na tragu Tammy, Dolly ili Lorette, naslov čije je filmske biografije parafraziran u naslovu ovog albuma. Kao što daju naslutiti i nešto što se sama Margo uopće ne libi priznati: da, sve je to zaista doživjela, ali i preživjela. Otvarajući album daleko najduljom, materijalom najdepresivnijom, ali izvedbom najhrabrijom kompozicijom, Margo Price je pokazala kako je ne zanima slijeđenje ikakvih pravila osim vlastitih instinkta, želja i nagnuća, koje je svirajući i nastupajući u različitim bendovima prethodnih desetak godina – ponajprije valja istaknuti jako dobre Buffalo Clover – usavršila, pročistila i sabila u kantautorski country album kakav bi i jednoj Emmylou Harris predstavljao karijerni vrhunac u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Iako se sasvim skladno uklapa u trenutačnu nešvilsku revitalizaciju tradicije sredstvima indie-rocka – (malo previše) razvikani Sturgill Simpson joj je neko vrijeme svirao gitaru; princeza Caitlin Rose joj je super prijateljica, s kojom je napisala hellraisin’ singl ‘Hurtin’ (On The Bottle)’ – Margo Price je najklasičniji country koliko je to uopće moguće biti, od surovosti opisanog života pa sve do osjećaja potpune prirodnosti i pripadnosti kojima zauzima poziciju ne samo alt-country nego i mainstream zvijezde. Njezin prateći bend The Price Tags (super ime!) gotovo da je božanski ideal – ili ajde samo odličan presjek – svakoga američkog benda iz honky-tonk barova, a briljiraju ne samo u jedinim dvama žanrovima, countryju i westernu, nego spajaju i stapaju i sve što je ikako moguće – rock i roll, Nashville i Bakersfield, Red Dirt i americanu, Georgea Jonesa i Lone Justice, ritam i blues, Delaneyja i Bonnie. Takvih bendova, doduše, Amerika sigurno ima daleko više nego što čak i najzagriženiji fanatik može provjeriti, možda čak i daleko više nego što je potrebno, zanemarimo li činjenicu kako bi ipak bilo glupo ušetati baš u jedan od saluna pogođenih smanjivanjem broja bendova na raspolaganju. Ali albuma kao što je ‘Midwest Farmer’s Daughter’ i autorica kao što je Margo Price čak ni Amerika nema dovoljno, a često se čini ni uopće. A ovo joj je tek početak.

Tonćevih top 10 hitova narodne muzike 2016.

Siječanj 7, 2017 by

10-maus_maki

10. Maus Maki – Skupo x bahato
Onaj veliki prošlogodišnji Makijev hit mi muzički nije bio posebno napet (iako moram priznati da mi sa svakim novim slušanjem ulazi sve više u uho! Jbg tako je to kad ne ideš u klubove s ovakvom muzikom i nemaš di čut na radiju pa si prepušten svojevoljnim klikovima na kompu, da slušam i živim ovu muziku kako bog zapovijeda “Gadafi” bi mi već odavno curio iz ušiju i imao bih o njemu betonski izgrađeno mišljenje ali šta je tu je) pa mi je preostalo zdvajati nad tekstom o “sponzorušama” (zašto pod navodnicima – više u idućem entryju na listi) koji mi je baš, onak, jeftino, cinično trololo i nema autentičnog prkosa kojeg je mogao imati da ga je napisala ekšli neka žena umjesto Djomle KS-a, “Skupo x bahato” mi je puno bolje, refren je lit af, jest da žena vokalom ne dominira ni bukvalno ni u prenesenom ili bilo kojem smislu al ono, girl next door-šarm i to, girl next table takoreći.

09-rasta

9. Rasta – Euforija
Dakle, mislim da je fama o “sponzorušama” u najmanju ruku – bešćutna, jer: a) život bez ljubavi je tužan i jadan život, tko god pristane na takav život radi materijalne sigurnosti/određenog standarda plaća ogromnu, bolnu cijenu, b) socijalna mobilnost u društvu je sve manja, tko se rodi u siromašnoj obitelji ima manje šanse da si poštenim radom omogući pristojan život, krivite sistem a ne one koji su ga gejmirali iz bezizlaznog očaja, c) za razliku od raznoraznih lopuža i izrabljivača što su gejmirajući sistem unesrećili brojne jadnike ispod sebe, te žene unesrećuju samo sebe (… i eventualno djecu koja odrastaju u takvim brakovima – ali u tom slučaju su i njihovi partneri podjednako odgovorni, ne?), d) za tango je potrebno dvoje, muškarci ne završavaju sa “sponzorušama” zbog bačenih zlih čini ili nekim državnim dekretom nego svojom voljom – a opet, oni gotovo nikad nisu ona polovica jednažbe koju se kinji, što dovoljno govori o tome koliko je koncept mizogini bulšit, e) kada muškarci krenu s tiradama protiv “sponzoruša”, najčešće je teško pobjeći dojmu kako u korijenu nije neka kivnost na društvenu nepravdu, ili što već – nego jednostavno ono tipično nezrelo muško posesivno kretensko “zašto ona daje drugima a ne MENI?!?”… Ako želite stvarno dobru, suosjećajnu pjesmu, majstorsku karakternu crticu o ženi koja je odabrala takav život – imate “Mascaru” Jazmine Sullivan; ako želite mizogino (ali muzički uzbudljivo) prenemaganje – imate prva dva Rastina breakout-hita, ovaj put se manio svoje omiljene teme mada ni to nije moglo proći bez mizoginog momenta (“Ali kad je skinem iz Armani emporija, u krevetu je ispod mene inferiornija”), pošto je moment samo jedan ovo mi je utoliko i manje guilty pleasure od “Kavalija” i “Kavasakija” (koji mi je po muzičkom pležru i dalje #1).

8. Tamara Đurić feat. Teča Gambino – Panamera
Trend godine u narodnoj muzici je bio trap-folk a u malo kojoj manifestaciji je bio ovako trijumfalno samouvjeren, Tamara got swagger for days.

07-lidija_bacic

7. Lidija Bačić – Nezamjenjiva
Skoro sve nakon “Viskija” je bilo bofl-roba uz koju je nisam iskreno mogao braniti od “da se makne ton bio bi ovo dobar pornić HA-HA KAKO SAM ORIGINALAN I DUHOVIT, PODERAĆE MI SE GAĆE OD DUHOVITOSTI I ORIGINALNOSTI!” ekipe, no ne i ovaj put: pokrijte se ušima, hejteri, i kidajte nalijevo – jer je ova Lidijina pjesma stvarno ‘NEZAMJENJIVA’! Ok, u redu, možda i ne toliko nezamjenjiva jer je čista Bugarska 😀 od reggaetonastog beata preko “alelelelele” pa sve do šeme s bazenom; jest da bugarski spotovi u prosjeku imaju više frajera za gej oči (Rozga se tu pokazala progresivnijom s “Nasljednikom” – no i dalje mi je njen đir premediteranski da bih to nazivao narodnom muzikom pa je nećete naći na ovoj listi, iako je stvar prva liga!) ali i jedan mišićavi apolonko je ok – ako će već mora objektivizirati, nek se bar onda objektivizira i muško i žensko! I super mi je ambijentalni touch s likom koji pri kraju napadno beogradskim naglaskom zapoji “dušššo moja, dušššo jedina.” 😀

6. Ceca – Trepni
Postoje trenuci kada čovjek pomisli da je možda ipak malo previše vremena proveo na ovoj planeti, kao recimo kad doživi da Ceca ima vaporwave lyric video :\ … skoro. 😀 Jerbo lyric video za “Didule” nije vaporwave nego neonske VHS-osamdesete, ali i to mi je nekako… off za cecu, i to off na “hmmm? način – “Trepni” mi je pak off na “mmmm!” način, ima nešto u spoju te sjetne pastoralne melodije i starinskih snimki u videu i trap beata koji zvuči kao da je nadosnimljen pet minuta prije masteringa te sve skupa spušta na zemlju i čini krhkijim dok je tu istovremeno Ceca koja je definicija nekrhkosti, so many feels.

05-aleksandra_prijovic

5. Aleksandra Prijović – Totalna anestezija
Nekim ljudima mi je, ni krivima ni dužnima, teško zapamtiti točno prezime – npr je li Sandra Švaljak ili Švaljek, ili evo recimo je li Aleksandra Prijović ili PrijANović, činilo mi se da ću memorizirati preko “Aleksandra, to je ona koja ima priju” no onda sam pomislio “Aleksandra, to je ona koja ima… prijana? je li to uopće riječ? ono, tipa, muška prija?”, pa mislim da ću se sad vjerojatno prebaciti na “Aleksandra, to je ona što vozi prijusa”! A inače, Aleksandra, to je ona što pjeva ko zmaj (iako su u tom pogledu “Senke” jači showcase), jedino što u ovoj pjesmi ne valja je tekst koji je po potpunoj ništavnosti level hrvatski pop (da ne spominjem krindžasto-trapavo “Nikad niže pao si zbog nas, sad ti treba hitna”) ali šta sad, zažmirio sam jebenim stvarima na loše tekstove milijun puta i zažmirit ću i JOŠ milijun puta ako treba, moj život – moja stvar!

4. Ana Nikolić – Labilna
Zašto valja zazirati od stavljanja više pjesama od istog izvođača na ovakve liste – jasno je svakome tko je vidio Pitchforkov top 50 najboljih pjesama 2016, nitko si više ne bi smio dozvoliti takvu otužnost pa neću ni ja, iako me to dovelo u poziciju da sam se, evo, cijeli dan nećkao bi li sa zadnjeg Aninog albuma (btw odlična recenzija!) stavio ovo ili “Malu”, paaa… evo, recimo… da je narodna dub-reggae muzika pobijedila? Ovaj put.

3. Cvija & Relja Popović feat. Coby – Crni sin
Maaaaaj-kooooo… Majko stara, slušaj pjesmu milenijalca svog!

02-djomla_ks

2. Djomla KS feat. Petra Kovačević – Limunada
Kad sam svom folk doušniku bio rekao da mi ovo baš dobra stvar a da je njemu sigurno previše, pa, limunada, on je odgovorio da mu je previše… CMC. Nije mi dotad palo na pamet – ali baš je, totalno! Pitam se jel i u Srbiji ponekad imaju rasprave o svojoj muzici ko mi o našoj koja ‘vuče na istok’, ono tipa “šta je ovo, kakva je ovo latinica, pa ovo je NAJCRNJI SPLIT, mrš s tim u pičku materinu!” 😀 Odrastao sam uz more i sunce, vratim se suncu i moru kad god mogu, i kao čovjek mora i sunca jako volim ovu pjesmu.

01-jala_brat

1. Jala Brat – Skandal
Ne znam koliko ih je bilo dosad ali ovo je prvi TEAL+ORANGE folk spot koji je meni zapeo za oko, svi filmofili se žale da dokle više to pa ću ja stati u obranu teal+orangea i reći da mi se ta šema baš jako sviđa (da, da, i dalje!) i da će mi biti jako žao kad ispadne iz mode, eto! U svakom slučaju “Skandal” je najsuperiorniji trap-folk u godini dominacije trap-folka a ja sam sad upravo išao guglati tekst pjesme i skužio da je sve ove mjesece krivo čujem: naime, refren ne ide “Ona pije samo moje, i svi pitaju ko je ta/ Druge je se boje, nisu joj ni do koljena” – nego “ona pije samo MOET”!!! To mi malo mijenja doživljaj pjesme – prvo fabularno (jer sam dosad mislio da se refren odvija neko vrijeme nakon prve strofe), a potom i ugođajno (prva varijanta mi je više imala romantični ‘nas dvoje protiv svijeta’ štih) – no dobro, shit bangs kako god okreneš.

Tonćevih top 50 remiksa 2016.

Siječanj 7, 2017 by

bringback

1. Rain Man feat. OLY – Bring Back the Summer (Snuf Remix)
2. Charli XCX feat. Lil Yachty – After the Afterparty (Chocolate Puma Remix)
3. Boehm feat. Molly Moore – Swallow My Pride (Viceroy Remix)
4. Halsey – Colors (Audien Remix)
5. A-Trak feat. Phantogram – Parallel Lines (Doobious Remix)
6. Saint Tropez Caps feat. Damae – Human Nature (Luca Debonaire Remix)
7. Matoma & Astrid S – Running Out (Alexander Lewis Remix)
8. Kaskade & CID – Us (The Geek x Vrv Remix)
9. Robert Falcon & Sentinel – Warru (Nari & Milani Remix)
10. S-Man & Riddim Commission feat. Richard Judge – Intimidating Love (Endor Remix)
11. Lucas DiPasquale – Pager (Lucky Rose Remix)
12. Redlight x Taya – Here with Me (Lobster Boy Mix)
13. Matoma & Astrid S – Running Out (Throttle & Niko the Kid Remix)
14. Sia – Cheap Thrills (Cyril Hahn Remix)
15. Gwen Stefani – Make Me Like You (RAC Mix)
16. Dantiez Saunderson & Khila – Everywhere You Go (Curtis Gabriel Remix)
17. Yellow Claw feat. Naaz – Feel it (Moksi Remix)
18. Pete Sabo & Who Knows – Like This! (Sharam Jey Edit)
19. Destructo feat. Ty Dolla $ign & ILOVEMAKONNEN – 4 Real (Chris Lorenzo Remix)
20. Jonas Blue feat. Raye – By Your Side (Madison Mars Remix)
21. Tough Love feat. Arlissa – Touch (Tobtok Remix)
22. GITCHII – OWM (Soslo Remix)
23. Kiiara – Feels (AWAY Remix)
24. Kaskade & CID – Us (Ardalan Remix)
25. Selena Gomez – Kill Em with Kindness (Riddler Remix)
26. That Poppy – Lowlife (Slushii Remix)
27. Sigala feat. Imani & DJ Fresh – Say You Do (TS7 Remix)
28. Dinky – Slowly (Matthew Styles Remix)
29. Tove Lo – Moments (Samuraii Remix)
30. The Chainsmokers feat. Halsey – Closer (Jauz Remix)
31. Cheat Codes x Kris Kross Amsterdam – Sex (Drianu Remix)
32. Rainsford – Too Close (Ninski x Mickey Valen Remix)
33. Maggie Lindemann – Things (Taylor Wise Remix)
34. Fergie – M.I.L.F. $ (Suspect 44 Remix)
35. The Chainsmokers feat. Phoebe Ryan – All We Know (Oliver Heldens Remix)
36. Melanie Martinez – Soap (Max Liese Remix)
37. Missy Elliott feat. Pharrell Williams – WTF (Vindata Remix)
38. Inna – Heaven (Dirty Nano Remix)
39. Flume feat. Kai – Never Be Like You (Wave Racer Remix)
40. Selena Gomez – Hands to Myself (Fareoh Remix)
41. Anne-Marie – Alarm (Oliver Nelson Remix)
42. Rudimental feat. Anne-Marie & Will Heard – Rumour Mill (The Him Remix)
43. LP – Lost On You (Swanky Tunes & Going Deeper Remix)
44. AlunaGeorge feat. Popcaan – I’m in Control (The Magician Remix)
45. Lil Jon – Get Loose (Garmiani Remix)
46. Bridgit Mendler – Do You Miss Me At All (Marian Hill Remix)
47. Black Coast feat. Soren Bryce – Sleep Alone (Dulsae Remix)
48. As I Am – All Away (Tom Shorterz Remix)
49. Klingande feat. M-22 – Somewhere New (Naxxos Remix)
50. Audien feat. Deb’s Daughter – Crazy Love (Niko the Kid Remix)

R.I.P. Doug Evans

Siječanj 6, 2017 by

Zadnja prava legenda koju je 2016. godina odnijela sa sobom. Doznao sam tek sad, jebiga.

Tonćevih top 15 pop hitova 2016.

Siječanj 6, 2017 by

15-alan_walker

15. Alan Walker – Faded
Puno slabija berba popa prošle godine nakon superlativne 2015. koja je bila krcata evergreenima u nastajanju, no čak mi je u neku ruku i zanimljivije bilo slagati top listu od takvog materijala – nadam se da će i ponekome od vas biti zanimljivo za čitati! Svečanosti otvaramo s post-EDM fantasy šlagerom.

14. The Chainsmokers feat. Halsey – Closer
Mogla mi umjesto ovoga upasti i “Don’t Let Me Down”, jednako su mi dobre ali eto, trenutno raspoloženje i to, a inače najdraža stvar od Chainsmokersa mi je “Roses” a od slabije poznatih jamčim za “Waterbed.”

13. Imany – Don’t Be Shy (Filatov & Karas Remix)
Vidim da se nakon ovoga powers that be uporno trude pogurati Filatova i Karasa ali neće nikaaaaada, nema se tu što pogurati, muzički su generički ruski house da generičkiji ne može biti (možda zvuči kao ofrlja primjedba ali, vjerujte mi, nije uopće – nove house stvari preslušavam i preko jednog vkontakte sajta te stoga JAKO dobro znam kako zvuči generički ruski house!) i ovdje se jednostavno potrefilo da je u spoju s jednim dobrim, staromodno divaškim toplineom ispalo nešto što zvuči kao izgubljeni eurodance klasik devedesetih, slučajna alkemija koja će se teško ponoviti.

12-clean_bandit

12. Clean Bandit feat. Sean Paul & Anne-Marie – Rockabye
“Tears” je bio neuvjerljiv pokušaj ponavljanja formule “Rather Be” (a usto je i jedna od onih frustrirajućih stvari u kojima valja sve osim jebenog REFRENA – reverse “Starboy”, tako ja to zovem), ovo nije rađeno u grču i to se čuje i sasvim pošteno što je postalo hit, trebalo bi uvesti zakon da odsad svaka pjesma o samohranim majkama mora imati featuring Seana Paula koji u nekom trenutku u pozadini vikne “DAILY STRUGGLE!” 😀

11. Rae Sremmurd feat. Gucci Mane – Black Beatles
Jedna od milijun pozitivnih posljedica toga što je trap postao lingua franca je što sada opet ima američkih rap stvari koje i u ovim krajevima svijeta ekšli budu hitovi, pravi, ful hitovi među širokim masama a ne samo probranim studentskim enklavama, ono, hitovi-hitovi, s velikim H i sve, šteta što se proces nije još malo ubrzao pa da je narodno veselje i uz “Broccoli” i bar nešto od telefonije (“Pick Up the Phone”, “2 Phones”…) ali neka, glavno da se kreće!

10. LP – Lost On You
Swanky Tunes & Going Deeper remiks je moja go-to verzija ali red je da pokažem poštovanje i originalu, pa evo!

09-cheap_thrills

9. Sia feat. Sean Paul – Cheap Thrills
Šta je ovo, već DRUGI put Sean Paul na listi hitova godine, pa koja je ovo godina, ništa mi više nije jasno?! *zbunjeno gleda u kalendar* Anyhoo, vjerojatno se u ovom stadiju svi možemo složiti da ne osjećamo potrebu da čujemo ovu pjesmu više ijednom do kraja svojih života – ali onih prvih 20-30 puta je bilo baš dobro, ne?

8. Zara Larsson – Ain’t My Fault
Kada bi mi samonametnute regule dopuštale da imam “Lush Life” na listi, bila bi mi možda čak i #1 – ali ne mogu kad je još u studenom 2015. dobrano chartala po europi, tko mi je kriv što sam tad bio u jednom od svojih zimskih perioda izolacije od popa pa ubrao tek na proljeće! A “Ain’t My Fault” je “Problems” Ariane Grande, samo izvedena kako treba – nije krš u potrazi za pjesmom nego baš temeljito realizirana, punokrvna trap-pop bomba; ujedno mi je i “Bonbon” koji ima replay value. #sorry #notsorry

07-charlie_puth

7. Charlie Puth feat. Selena Gomez – We Don’t Talk Anymore
Nemam pravo žaliti se kako ljudi ne cijene dovoljno Selenu Gomez – kad je ni JA nisam dovoljno cijenio sve do ove pjesme! Naime, svojedobno sam revno pratio diskografske aktivnosti Disneyjevih i Nickelodeonovih uzdanica, većinu njihovih albuma bih poslušao bar jednom – bilo ih je i koje nisu pjevački dorasle zadatku (pozz Mirandi Cosgrove), i kojima paše samo određeni tip materijala (šta ima, Demi Lovato?), ali Seleni je ležalo sve, od dancea (“Love You Like a Love Song”) do rocka (“Crush”), i sve bi uvijek besprijekorno, majstorski otpjevala… Što je ponekad lako uzimati zdravo za gotovo, a koliko je zapravo jebeno dobra – iskristaliziralo mi se tek kad sam je čuo u kontrastu s Charliejem Puthom, pjesma bi mi bila #1 da je nije većinom otpjevao konstipirani douchebag za kojeg se nadam da će što prije pasti u vulkan ili bar neku provaliju ali ono, can’t keep a good song down a Selenina solo-dionica je toliko apsolutno, savršeno, nestvarno lijepa, toliko me uvijek rastopi da sam čak i ovom zlikovcu do nje voljan progledati kroz prste.

6. Kungs vs Cookin’ on 3 Burners – This Girl
“Pa NARAVNO da je ovo hit, Europljani uvijek puše ovakve stvari”- bila mi je prva reakcija, no onda sam se zapitao… a što bi TOČNO bile te “ovakve stvari”? Jer i nije riječ o samo jednoj, ovo je skoro ko neka mini-enciklopedija zadnjih nekoliko godina europskog dance-popa: ima obrisa electroswinga, tropicala, fejk tropicala, fejk deepa, istovremeno je i sve i samo svoja, meni vjerojatno najveći pop grower 2016.

05-dj_snake

5. DJ Snake feat. Justin Bieber – Let Me Love You
Jel ima neki naziv za taj vokalni (ili, bolje rečeno, vokalno-instrumentalni? Instrumentalno-vokalni?) hook a la “Lean On” ko što je u ovoj stvari i nebrojenoj masi drugih prošlogodišnjih, ono kad zvuči ko neki raspjevani vrtni gnom? Ili bar kako ja zamišljam da zvuči raspjevani vrtni gnom, nije da sam imao puno prilike čuti. 😀 Sigurno ima NEKI naziv a da ja ne znam, mora biti! To je zvučni detalj po kojem će se u budućnosti hitovi sredine ovog desetljeća najlakše, instantno datirati, zbog kojeg će za pet godina današnji hitovi zvučati nepodnošljivo smiješno i ofucano – ali će onda pak još nekoliko godina kasnije zazvučati šarmantno uz laganu dozu “ah, nema više ovakve muzike” sjete i tako ostati, the circle of pop life.

4. DNCE – Cake by the Ocean
Ne može lista proći bez nekog od braće Jonas, a kako je Nick prošle godine zakazao – rapidno trošeći stečene kredite s glupostima poput “Close” (“Space was just a word made up by someone who’s afraid to get close” – wow, kako oh so duboko) i otužnim bro-preseravanjem u “Bacon” (“nemam žensku da me tlači pa mogu JESTI ŠPEKA KAD GOD OĆU, ROKT-ROKT!”) – Joe je dobio priliku da šarmira profinjenijim gastronomskim izborom: tortom. I to ne bilo kakvom, nego tortom uz OCEAN!

3. Dua Lipa – Be the One
Kosovska dijaspora je svijetu dala “I Will Never Let You Down” i “Be the One”, hrvatska dijaspora je dala… respawn ustaša? Kosovo – Hrvatska 1:0.

02-calvin_harris

2. Calvin Harris feat. Rihanna – This Is What You Came For
Rihanna je prošle godine imala jedan od svojih suvislijih albuma (iako je i dalje bio kupus, ne bi bio album Rihanne da nije!) koji ujedno i, nažalost, nije bio baš nešto hitoidan, izuzev “Work” koja mi je ionako dopizdila nakon cirka dva slušanja. 😀 Vjerujem da je i “Sex with Me” imala potencijala da bude nešto više od kultnog deep cuta ali nema veze, bar su joj uskočili u pomoć svemoćna Tay-Tay te Calvin Harris u jednom od svojih producentski suvislijih izdanja, pitaj Boga ko mu je ovo ghost-producirao ali se nadam da ga je platio suvim zlatom, bio bi red!

01-ariana_grande

1. Ariana Grande – Into You
Recite vi što god oćete o 2016. ali to je bila godina u kojoj me na spomen Ariane Grande ljudi napokon više nisu gledali na onaj “joooooj OPET ti s tim svojim teeny sranjima, daj ubij se molim te” način. 😀 (Nego, sad kad su svi uskočili u Grande vlak – prvi album, ljudi, PRVI ALBUM!!!) Mnogima su najbolji dio “Into You” sintovi u middle eightu, meni pak najbolji dio odmah nakon toga, ono na što uvijek bez greške padam: veliki refren kreće u zadnju rotaciju ali bez bas-linije (može i da je bas spušten na pola ili manje, to mi isto igra), na trenutak ostane visiti samo glas a onda – WHOOOSH – ful refren se obruši svom silinom, potpuna euforija, mašem imaginarnim bocama šampanjca u rukama i imaginarno špricam sve oko sebe!

Gogina omiljena muzika 2015. zavoljena u 2016.

Siječanj 2, 2017 by

I nakon lažnog strišavanja (termin iz trešete, za one koji ne znaju), evo napokon i pravog, a to je finalni post svođenja moje muzičke 2015. godine, idealnim pontonskim postom između epiloga prethodnim objavama opisanoga suludoga kašnjenja i uvoda u rezime godine za nama. Kao najava u ljestvice 2016. godine, ovaj izbor albuma koje sam zavolio tek u godini poslije njihova objavljivanja prije svega podsjeća na debilnu arbitrarnost omeđivanja perioda u godine, kao i onda uzimanja tih godina u sezone ovog tipa. Doduše, pokazuje i nešto drugo, mojim lanjskim argumentom dokazivanu tezu da nikad nije kasno, pogotovo za potez koji u svojoj srži otvoreno priznaje da se gotovo ništa i ne može stići srediti na vrijeme, odnosno u rokovima koje si namećemo u suradnji s kalendarom, sve te gomile muzike na svijetu da i ne spominjem. Razlozi zbog kojih sam ove albume zavolio tek tijekom 2016. međusobno jesu različiti, ali se ipak svi mogu svesti na to jednostavno nemanje dovoljne količine vremena za poslušati svu tu prekrasnu muziku. A s obzirom na današnje predoziranje ionako prekasnim postanjem, broj izdvojenih ću opet s prošlogodišnjih 15 smanjiti na 12, jer nisam izgubio baš svaki osjećaj za mjeru. Kao. Abecednim redom izvođača: Aaron Lee Tasjan ‘In The Blazes’, Bangers ‘Bird’, Divers ‘Hello Hello’, Drunken Prayer ‘I Intend To Comprehend The Devil & The Blues’, Frankie Cosmos ‘Fit Me In’ EP, Franz Nicolay ‘To Us, The Beautiful!’, Israel Nash ‘Israel Nash’s Silver Season’, La Misma ‘Kanizadi’, The Libertines ‘Anthems For Doomed Youth’, Salad Days ‘Metalmania’, U.S. Girls ‘Half Free’ i Zane Williams ‘Texas Like That’. Eto. Skidanje barem nekog tereta. Sad samo da ovako relativno lako i bezbolno bude i s ozbiljnijim dijelom života.

Goginih 87 – moja omiljena muzika 2015. NE 2016.!

Siječanj 2, 2017 by

Kao i uvijek, kraju dolazim početkom, odnosno onim najvažnijim, ljestvicom muzičkih albuma iz pripadajuće godine, kojima se do ukupnosti izdvojenog broja od 87 pridodaju i izdanja druge vrste. Ako pitate zašto baš 87, onda je očito da ste ovdje prvi put, a kako sumnjam da nove posjetitelje bloga regrutiramo i u ovim tihim sezonama, onda ste nedvojbeno provokatori. Ali, pravog odgovora i dalje nema, prve godine (davne 2006.) broj je određen pukom slučajnošću pa se ustrajnošću prometnuo u zvijezdu vodilju. Ove uvode i inače pišem jedva – što se vidi i iz ovog odugovlačenja koje se proteglo na punu godinu! – a pošto me za nekoliko dana čeka isti posao i za ljestvicu prave godine (2016.!), onda će ovaj tekst za 2015. obilovati mojim već mnogo puta prežvakanim frazama, ali koje svakako fino opisuju pravila, razloge i procese iza sastavljanja. Osnovni dio ljestvice čini 69 rangiranih studijskih albuma, kojima se na njoj na istoj poziciji priključuju i, redom, kompilacija EP-jeva, mixtape i EP-ji istih autora, a preostalih 14 naslova otpada na EP-je, luksuzno reizdanje, živi album, box set, singlove, neobjavljene snimke i ponovno snimljen stari materijal, abecedno poredane na startu. Dakle, 69 regularaca plus 4 bonusa plus 14 ekstra naslova jednako 87. Kao i uvijek – i osjećajem i pratećim tekstom – za neke albume imam dojam da su previše visoko, ali ni jedan od onih ispod njih ne bih popeo iznad; drugi se čine prenisko, ali ne mogu ih podići ni iznad kojeg kojem gledaju u leđa. Sve je to ionako uvijek nesavršen pokušaj objektivnog sagledavanja subjektivnih sklonosti i okolnosti, a svaki ću izbor ili neizbor s radošću pojasniti u komentarima, bude li nekoga doista zanimalo. Iako, možda to neću uopće biti u stanju jer su (i to prije godinu dana!) rangirani čitavim nizom logika, pristupa, sredstava i procjena, od kojih mnogi nemaju previše veze sa zdravim razumom, ali ni muzika je sama prečesto nema, pa se to onda lijepo slaže. Muzika se živi, muzici se daje. Play unfunky music, white boy!

EKSTRA 14 ABECEDNIM REDOM

(THE) BETTER GIRLS – (The) Better Girls EP

BRUCE SPRINGSTEEN – The Ties That Bind: The River Collection

DRIVE-BY TRUCKERS – It’s Great To Be Alive!

FKA twigs – M3LL155X EP

GINGER WILDHEART – G-A-S-S Month 9/10/11/12 EP

THE GO-BETWEENS – G Stands For Go-Betweens: The Anthology Volume 1

JENNIFER’S BAND – Nothing To Do / So singl

KELELA – Hallucinogen EP

KELLEY MCRAE – Easy On My Mind EP

MICHAEL HEAD & THE RED ELASTIC BAND – Velvets In The Dark / Koala Bears singl

MICHAEL HEAD & THE STRANDS – The Olde World

NATALIE MERCHANT – Paradise Is There: The New Tigerlily Recordings

SCOTT & CHARLENE’S WEDDING – Delivered EP

SHEER MAG – II EP

69-61

69 PETER BUCK – Warzone Earth

68 JEDI MIND TRICKS – The Thief And The Fallen

67 RYAN BINGHAM – Fear And Saturday Night

66 JESSICA PRATT – On Your Own Love Again

65 JAMES MCMURTRY – Complicated Game

64 FRANK TURNER – Positive Songs For Negative People

63 DILLY DALLY – Sore

62 SARAH CRACKNELL – Red Kite

61 SUPERSUCKERS – Holdin’ The Bag

60-51

60 ERIC CHURCH – Mr. Misunderstood

59 MATT WHIPKEY – Underwater

58 JEREMY PORTER AND THE TUCOS – Above The Sweet Tea Line

57 MARTIN COURTNEY – Many Moons

56 ROBERT FORSTER – Songs To Play

55 DEAFHEAVEN – New Bermuda

54 THE WEATHER STATION – Loyalty

53 PROTOMARTYR – The Agent Intellect

52 JULIEN BAKER – Sprained Ankle

51 FREDDIE GIBBS – Shadow Of A Doubt

50-41

50 ANTARCTIGO VESPUCCI – Leavin’ La Vida Loca

49 JULIA HOLTER – Have You In My Wilderness

48 BERNER & THE JACKA – Drought Season 3

47 HAMILTON LEITHAUSER & PAUL MAROON – Dear God + I Could Have Sworn EP

46 THE CHILLS – Silver Bullets

45 NICKI BLUHM & THE GRAMBLERS – Loved Wild Lost

44 LANA DEL REY – Honeymoon

43 JOHN MORELAND – High On Tulsa Heat

42 DEERHUNTER – Fading Frontier

41 KURT VILE – B’lieve I’m Goin Down…

40-31

40 KENDRICK LAMAR – To Pimp A Butterfly

39 TITUS ANDRONICUS – The Most Lamentable Tragedy

38 DANIEL ROMANO – If I’ve Only One Time Askin’

37 BRENT BEST – Your Dog, Champ

36 TITLE FIGHT – Hyperview

35 TORRES – Sprinter

34 THE SIDEKICKS – Runners In The Nerved World

33 MAJICAL CLOUDZ – Are You Alone?

32 NATALIE PRASS – Natalie Prass

31 ESC LIFE – Access All Areas

30-21

30 CHRIS STAPLETON – Traveller

29 COURTNEY BARNETT – Sometimes I Sit And Think, And Sometimes I Just Sit.

28 PORTER – This Red Mountain

27 FOG FROG DOG – Split

26 BLANK REALM – Illegals In Heaven

25 BUILT TO SPILL – Untethered Moon

24 JOSH RITTER – Sermon On The Rocks

23 AMERICAN AQUARIUM – Wolves

22 ROADSIDE GRAVES – Acne/Ears

21 MY MORNING JACKET – The Waterfall

20-11

20 FRED THOMAS – All Are Saved

19 SAM OUTLAW – Angeleno

18 SUN KIL MOON – Universal Themes + MARK KOZELEK – Down In The Willow Garden EP

17 REBEL STAR – Reka

16 WILL JOHNSON – Swan City Vampires

15 EL VY – Return To The Moon

14 DON MCGLASHAN – Lucky Stars

13 SHEEK LOUCH – Silverback Gorilla 2

12 ASHLEY MONROE – The Blade

11 LUCERO – All A Man Should Do

10-1

10 JASON ISBELL – Something More Than Free

9 SARAH BETHE NELSON – Fast-Moving Clouds

8 DWIGHT YOAKAM – Second Hand Heart

7 ALGIERS – Algiers

6 HOP ALONG – Painted Shut

5 PUSHA T – King Push: Darkest Before Dawn The Prelude

4 BEACH SLANG – The Things We Do To Find People Who Feel Like Us + Broken Thrills + Here, I Made This For You! Mixtape Volume One

3 FUTUREBIRDS – Hotel Parties

2 ROYAL HEADACHE – High

1 SLEEPYHEADS – The Swirling Thoughts Of…