R.I.P. Grant Hart

Rujan 14, 2017 by

Neću. Neću. Neću.

Oglasi

R.I.P. Jessi Zazu

Rujan 13, 2017 by

Ruku na srce, od lanjske tužne objave o njezinom raku, ovo je bilo samo još tužnije odbrojavanje, ali zato nije ništa manje teško prihvatiti činjenicu kako ovu ionako prenapučenu rubriku posljednjih dana pune jako mladi ljudi.

R.I.P. Josh Schwartz

Rujan 12, 2017 by

Sranje. Uza sve te velikane koji nas odnedavno napuštaju gotovo na redovitoj bazi, mene ipak najviše pogađaju odlasci malenih, ali presjajećih zvijezda mojega osobnog slušateljskog svemira, pogotovo zato što je riječ maltene o mojim vršnjacima. Josh je bio baš golema legenda, a Tiftina pjesma je zalijepljena zato jer mi je to vjerojatno najdraža pjesma na kojoj je svirao. Sranje.

R.I.P. Don Williams

Rujan 9, 2017 by

Ovom nema kraja.

R.I.P. Holger Czukay

Rujan 6, 2017 by

Izgleda da ipak hoće. Valjda neće i u više.

R.I.P. Dave Hlubek

Rujan 4, 2017 by

Valjda neće opet utroje 😦

R.I.P. Walter Becker

Rujan 3, 2017 by

R.I.P. Glen Campbell

Kolovoz 9, 2017 by

R.I.P. Kosta

Lipanj 30, 2017 by

Malo previše zadnjih dana punim ovu rubriku.

R.I.P. Dave Rosser

Lipanj 28, 2017 by

R.I.P. Prodigy

Lipanj 21, 2017 by

Službeni ubojica Queensbridgea. Baš me pogodilo.

R.I.P. Gregg Allman

Svibanj 27, 2017 by

R.I.P. Kevin Garcia

Svibanj 3, 2017 by

Zauvijek će biti roker, iako će bez njega rock malo manje biti zauvijek.

Gorilina naj jela: #5-#1

Ožujak 11, 2017 by

5. Pohana piletina
[498 bodova / 10 glasova]
“Narančasto meso.” Tako će moj nećak odgovoriti na pitanje: “Koje ti je najdraže jelo?” Tako on zove pohanu piletinu. I stvarno, ima nešto u tom hrskavo-sočnom čudu što nas tjera da ga volimo od malih nogu do duboke starosti. Volimo je uz razne priloge, a upravo sam shvatio da ne mogu točno odrediti uz što mi je najdraža. Pomfrit, pire od špinata, mahune na salatu, zapečeni grah, šalša, coleslaw iz KFC-a… sve odjednom, dajte sve. Ili mi je samo stavite između dva komada kruha, zamotajte u foliju i neka me u nedjelju ujutro čeka u ruksaku, hvala.

A tek načini pohanja! Stalno istraživanje, stalna potraga za savršenstvom. Otkad mi je, prije mnogo godina, jedan vrhunski kuhar preporučio da u krušne mrvice dodam smrvljeni cornflakes i nakon što sam to isprobao, otvorile su mi se brojne mogućnosti. Pa sam krenuo u taj pohanac ubacivati sve i svašta. I svaka kombinacija je valjala. Jer je u sredini bila ta sjajna piletina.

Batak ili bijelo meso? Začinjena krilca? Kad se na stolu pojavi hrpa pohane piletine, za koji ćete se dio pokušati izboriti? Imate li najdraži komad ili se, poput mene, izbezumite od mogućnosti izbora pa dok oni odlučniji nabadaju i odvlače svoje najdraže komade, šizite poput Buridanova magarca? Srećom, i ono što ostane najčešće je dovoljno dobro jer – to je pohana piletina.

A sad idem razmišljati o sutrašnjem, subotnjem ručku. Kakvu pohanu piletinu želim sutra? Hm… (OB)

4. Oborita bijela riba na gradele
[546 bodova / 10 glasova / dva prva mjesta]
Nakon one dominacije u izvođenju završne riječi koju je u ponedjeljak prezentirala naša nova suradnica Lukrecija, ne pada mi na pamet energiju ulagati u kola suprotne strane. Plava riba na gradele je kraljica svih jela i tu nema zbora. Oborita bijela riba na gradele je njezina sestra blizanka, ali koja se osjetno bolje udala. Obje su jednako lijepe, ali ova druga nam glavom zavrti i cjelokupnim sjajem svojega skupocjenog imidža. A ja sam siromah. Za bogatstvom znam samo žudjeti. (GP)

3. Meso s roštilja
[571 bod / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
MESO S ROŠTILJA JE NAJBOLJE ZA LJEPO VRIJEME AL IMA LI UOPČE LJEPOG VREMENA KAD SE CRNI OBLACI NADVILI NAD NAŠOM HRVASKOM,CRNI A CRVENI OBLACI JUGOFAŠIZMA IZ KOJI PADA VATRENA KRV PRŽI SVE ŠTO JE HRVATSKO,SELO GORI A JUGODOSTOJNI PLENKOVIĆ SE ČEŠLJA U FRIZERSKO SALONU PUPOVCA PUPYJA KELJA PUPAVČARA😢😢😢😢😢PONOSA NEMA ZA LJEK,GDJE JE LUSTRACIJA,GDJE JE BRUNO ESIH,ROMANO LJELJAK I 150 MILIJUNA HERVASKE NEJAČI ZAZIDANE U HUDINU JAMU,NEDAJU NAM HASANBEGOVIĆA NEDAJU NIŠTA OSIM JUGOSLAVIJE,ALI GLAVNO DA KOZA OGULJENKA SPAŠAVA SRBOUHLJEBE U HAVCU😒😒😒😒😒U HRIBARA MOKRE GAČE ZA VEČERU NE ZNA ŠTA ČE- JER JE OPLJAČKAO TOLIKO “USTAŠKIH” KUNA DA NE ZNA NA ŠTO DA VIŠE POTROŠI!!!E MOJ HRIBARU DRUŽE BEOGRADSKI DOK TI SA CVITANOM JEDEŠ JASTOGE A LA “SRBOČETNIK” MI “MALI LJUDI”(VEČI NEGO ŠTO ČEŠ TI IKADA BITI!!!)IMAMO SAMO MESO NA ROŠTILJU AL CJENIMO GA VIŠE NEGO ŠTOČEŠ TI IKADA,KOD NAS NEMA INGRID PIPL MAST TRAST AS – SAMO MAST,ZA MESO,A KAD SE SKUPIMO JA,ANTIŠA,DŽIKO,MIRO,CIGLA,BOSANAC,KREBS,JODL I ČONDIĆ PA PRISJEČAMO DEVDESPRVE KAD JE DŽIKO OTVORIO PEČENJARU “RAFAEL BOBAN”(NERADI VIŠE,SABOTIRALA MU UDBA)DOK OKREĆEMO ČEVAPE,KREMENADLE,ŠPEK,RAŽNJIĆE ZABORAVIMO NA PUPAVCA,ZABORAVIMO JUGOPATA ZORANGUTANA PUSIĆA I OSTOJU OREPIČ(K)A I OSJEČAMO NEŠTO POZITIVNO,TO JE MESO ROŠTILJ,PEĆEMO DOK GA NE ISPEĆEMO A AKO POČME PADAT CRVENA KIŠA MI SE SKLONIMO U ŠATOR HEHE HE😁😁😁😁😁SMRT ANTIFAŠIZMU-ROŠTILJ HRVATSKOM NARODU!!! ZDS
-IVANOPOLJ DUVANDŽIĆ (ID)

2. Janjetina na ražnju
[612 bodova / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Što sam ja nekoć MRZIO janjetinu. Moji su doma imali kamin za okrenuti janje, i sjećam se kako mi je kao klincu bilo fora gledati kako se truplo okreće na laganoj vatri, ali da bih to okusio, niti misliti. Onda je došla Hrvatska, hadeze i kapitalizam pa je taj kamin ispao iz upotrebe, a janjetina mojima postala rijetka delikatesa. Što je samo povećavalo moj užas kada bi je se dočepali, jer su naravno padali u trans i govorili kako je diiivna i da moram probati, a meni je bilo ajme mičite to od mene, SMRDI!! Još kad bi je u bosanski lonac uvalili, brrr… Hejt je potrajao do sredine dvadesetih, kada sam se zatekao na putovanju po turskim pripizdinama gdje je manje-više jedino jelo za kupiti kebab od janjetine, i bilo je il’ to il’ bit gladan, pa sam stisnuo zube, rekao daj i zagrizao… i, ček ček malo, pa ovo nije izgmizalo iz pakla ovo je… sasvim oke. Onda se zalomila prilika da se to jagnje kuša u svom prirodnom agregatnom stanju, s ražnja naravno, i obraćenje je bilo završeno. Ni prvi ni zadnji put da sam prešao tu famoznu granicu ljubavi i mržnje, srećom u pravome smjeru. (NP)

1. Pizza
[698 bodova / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
Nema bolje hrane od pizze. NEMA.

Ne znam jesam li u restoranu ili pizzeriji ikada pojeo pizzu koja mi je bila loša per se – znam naletiti na koju presuhonjavu, ili da mi je pretanko tijesto (optimalno mi je debljina negdje između pizza iz zagrebačke O’Hare i debeljuca iz kućne radinosti), ali čak i u takvima uživam više nego u skoro bilo kojem drugom jelu. Čak mi i pizze iz pekara znaju ponekad biti dobre, dok god nisu s kečapom (bolesno!) i/ili ribanom šunkom (FUJ!) – mada su nekoliko koplja iznad svih one iz Dubravice (kako iz koje poslovnice, naravno, ali obično se odmah vidi jesu li odgovarajuće saftne – a obično budu gotovo svugdje osim u, začudo, njihovoj pekari na glavnom trgu metropole).

Bilo koje drugo jelo mogu ne jesti tjedan, pa i mjesec ili više dana, ali pizza – makar i samo cut – mora pasti barem jednom tjedno. MINIMALNO. Ne mogu živjeti bez pizze, ona je gastronomska ljubav mog života, sve što želim od hrane, u dobru i u zlu, LJUBIM TE LJUBIM O PIZZO, TI SI HRANA ZA MENE!!!

A ako se kad nađete u Ražancu, dozvolite mi da vam preporučim pizzu u fast foodu “Puntica” u sklopu istoimenog lokala, koja je naprosto senzacionalna. I ne kažem to samo zato što je iz obiteljskog obrta, majke mi! 😎 Stvarno je fantastična, čudi me dapače što nema više pizzerija koje koriste gljive iz konzerve umjesto onih nasjeckanih na listiće – puno je aromatičnije i slasnije, baš se intenzivno osjete gljive i po okusu i po ugrizu. Ja kad tamo idem sebi slagati pizzu – blagoslovljen bio obiteljski obrt 🙂 – namažem tijesto šalšom, pospem što je više moguće staviti sira a da ne nadvlada ostalo, a onda na to naslažem toliko gljiva da po izlasku sliči na TORTU OD GLJIVA! Nema slađe torte. (TK)

(pisali: Oleg Berić, Goran Pavlov, Ivanopolj Duvandžić, Nikola Pezić, Tonći Kožul)

Gorilina naj jela: #60-#31

Ožujak 11, 2017 by

60. Guacamole [126 bodova / 4 glasa]
59. Riblja juha [127 bodova / 4 glasa]
58. Japrak [129 bodova / 2 glasa]
57. Pohani patlidžani [130 bodova / 4 glasa]
56. Krpice sa zeljem [130 bodova / 4 glasa]
55. Lignje na žaru [131 bod / 4 glasa]
54. Burek sa sirom ilitiga pita sa sirom [131 bod / 5 glasova]
53. Topli sendvič [141 bod / 3 glasa]
52. Blitva na lešo [142 boda / 4 glasa]
51. Čobanac [143 boda / 3 glasa]
50. Pečeni lungić [145 bodova / 2 glasa]
49. Purica s mlincima [152 boda / 4 glasa]
48. Lazanje [154 boda / 3 glasa]
47. Špageti bolognese [156 bodova / 4 glasa]
46. Sataraš [159 bodova / 4 glasa]
45. Slanina ilitiga špek [171 bod / 5 glasova]
44. Zapečeni grah [174 boda / 3 glasa]
43. Vepar na lovački [175 bodova / 2 glasa]
42. Jaja na oko [179 bodova / 4 glasa]
41. Burek s mesom [179 bodova / 5 glasova]
40. Pečeni odojak [185 bodova / 5 glasova]
39. Hobotnica ispod peke [188 bodova / 3 glasa]
38. Kelj čušpajz [190 bodova / 5 glasova]
37. Gulaš [192 boda / 5 glasova]
36. Salata od hobotnice [197 bodova / 6 glasova]
35. Kamenice [200 bodova / 3 glasa]
34. Grah salata [202 boda / 5 glasova]
33. Varivo od graha [203 boda / 4 glasa]
32. Špinat na mlijeku [206 bodova / 6 glasova]
31. Cheeseburger [209 bodova / 3 glasa]

Gorilina naj jela: #10-#6

Ožujak 10, 2017 by

10. Tatarski biftek
[417 bodova / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Legenda kaže da je tatarski biftek nastao tako da su Tatari uzimali komad mesa, stavljali ga pod sedlo na konju na kojem su jahali i onda bi jahali, jahali i jahali, pa bi na kraju dobili neku smjesu, koju bi onda jeli… ŠTAJAZNAM kako! Ovo što sam sada napisala uopće nije neka prava legenda koju sam provjerila u nekakvom ARHIVU LEGENDA, nego je to priča koja se prepričava u mojoj obitelji. Možda su mi to totalno izmislili! Moji su starci ionako oduvijek imali bolestan smisao za humor – majka mi je prije operacije mandula rekla da će me, ako mi se ne “primi” anestezija, doktor opizdit čekićem po glavi (časna riječ, to mi je rekla), tata me uvjeravao da se maskara radi od paste za cipele i da mogu slobodno četkicom TO nanijeti na trepavice i tako, svakojake su oni meni pošalice prodavali u djetinjstvu pa je moguće da je i ovo s Tatarima i sedlom njihova podla muljaža pa mi se sad negdje smiju dok se ja sramotim po internetu.

UPDATE: NARAVNO DA SU MI SRALI! Upravo sam pogledala na Wikipediju i tamo lijepo piše da naziv dolazi od à la tartare, zato što se u 19. stoljeću servirao s tartarskim sosom, a ovo što danas zovemo tatarskim biftekom tada se zvalo steack à l’Americaine.

MISLIM, AJME MAJKO, MAMA I TATA!!! TUŽIT ĆU VAS DRŽAVNOM ODVJETNIŠTVU! IMAM ČETRDESET PET GODINA, A VAŠE ME PSINE JOŠ DOSTIŽU! GN!!!

No dobro, manimo se trauma iz djetinjstva i imaginarnih Tatara koji su jahali s mesom pod sedlom (mislim, stvarno, možete li vi vjerovati koju su bujnu maštu imali ti ljudi? Čudo što se nisam u potpunosti odala teškim drogama i do kraja propala u životu!) i posvetimo se tatarskom bifteku.

Moja majka, iako očito voli lagat vlastitoj djeci iz čiste zajebancije, radi NAJBOLJI TATARSKI BIFTEK NA SVIJETU, a našla je i prečac do toga kako ga lakše napraviti. Naime, fora je kod tatarskog da je puno bolji kada ga se struže oštrim nožem, a NE melje u flajšmašini, samo što onda to struganje traje ko evolucija bičaša pa kada konačno napraviš tatarski biftek, već ti je dosta i mesa i života i PUSTITE ME DA IDEM SPAVAT, NE MOGU VIŠE.

Mia madre je pak otkrila da uređaj zvan MULTIPRAKTIK jako dobro zamjenjuje struganje nožem. Kupiš biftek, narežeš ga na oveće kocke i onda ubaciš u multipraktik da ga on ISKOSA svojim oštrim noževima koji se vrte u krug. Efekt je, kunem se, gotovo navlas isti kao kad se kosa nožem ručno. Da, naravno, vjerojatno bi Pažanin, Gretić, Špiček, Ana Ugarković i Bog Isus imali nekoliko primjedbi na tu konstataciju, ali nemojmo se sada njima zamarati. Kad moja mama to ZAKOLJE u multipraktiku, tatarski ispada DA BI GA MRTVA USTA JELA. Užasno morbidna usporedba, znam, ali u domeni smo mesojedstva, pa k tome još i mesojedstva u kojem konzumiramo SIROVU JUNETINU, pa štaš.

Neću vam sada tu pisati kompletni recept za tatarski – ne zato što je to neka velika obiteljska tajna, nego zato što mi se ne da, ali ako vas zanima, slobodno mi se javite pa ću vam ga poslati, ali samo pod uvjetom da mi obećate da ćete me pozvati kada ga napravite i da ćete uz to servirati maslac i dobro prepečeni, vrući toast. Jer to se tako jede. Piše u Bibliji. Ne može drugačije. Ništa paleo, ništa LHCF, ništa “ja ne jedem ugljikohidrate jer je to gore nego da si ubrizgavam heroin direktno u jetru”.

I još jedna stvar. Drugi najbolji tatarski biftek koji sam jela jest U BUDIMPEŠTI. Nemojte me sada pitati GDJE u Budimpešti jer nema tog specifičnog odgovora. Jednu novogodišnju noć i nekoliko dana oko nje početkom dvijetisućitih provela sam u Budimpešti s društvom i tijekom tog boravka jela sam tatarski biftek gdje god ga je bilo – od finih restorana do prčvarnica – i svugdje je bio takav da sam padala u nesvijest od gurmanskog sladostrašća. Zato, tkogod dođe u Budimpeštu a ne proba tatarski biftek – papak.

A ja sad idem porazgovarat s mamom o onim Tatarima. Mislim, stvarno! (ZP)

9. Punjene paprike
[420 bodova / 7 glasova]
Nemam ja što sad ovdje posebno mudrovati kad je najbolji esej na temu već odavno napisan:

kad je vruće kad je lito
dođem s mora u sedam i po
upalim klimu neka puše
obisim gaće nek se suše
pogledam mobitel jel me ko zva
i jel mi neko poruku posla
namažem bucu na fetu kruha
pogledam u loncu šta se kuha

liti mi nema ništa draže
nego popodne doć sa plaže
sist na kauč, poist breskvu
pogledat parove na teletekstu
pogledam dnevnik, sport i vrime
napijem se hladne vode iz špine
isčeprkam sol iz uha
pogledam u loncu šta se kuha

liti popodne budem na moru
kad doma dođem provjerim forum
provjerim myspace komentare
i kad nema novih čitam stare
sunce zalazi iza kuća
iz lonca miriše sutrašnji ručak
a iznad lonca leti muha
i gleda u loncu šta se kuha

rođak od sarme
rođak od sarme

Hvala, Vojko. (GP)

8. Ćevapi
[424 boda / 8 glasova]
Mislim, alo, ćevapi! Pogledajmo: prvo, imamo govedinu, popraćenu eventualno janjetinom, dakle dva najbolja mesa na svijetu. Ali obavezno s masnim tkivom, jer nema poštenog jela bez maščobe. Pa se sve to lijepo samelje da ne zajebavaju one glupe žilice i žlundre i štatijaznam i oblikuje u zalogaje taman veličine. Pa se peče na žaru, što je daleko najbolji način da se pripremi mesina, onako još malo da se lijepo nadime. A najbolji su kad se ostave malo roza iznutra, jer ta mesa su najbolja kad još imaju malo krvi. I onda prilozi, taman toliko da ništa ne fali, masna ali hrskava lepinja, pa luka jer pita povrće (fućka mi se koliko poslije smrdim), pa još i kajmak (ajde, može i ajvar proći…). Tako jednostavno i očito, a tako genijalno. Pa vi recite, šta nije to jedna od najboljih stvari što je gastronomski um smislio? Sjećam se kad sam jednom s ekipom išao po Bosni i gdje god bi sjeli jesti, bilo je ma daj opet ćevape. Svaki obrok, svaki dan. Da vidimo kakvi su u Olovu, kakvi u Kaknju, kakvi u Prozoru… i nikad dosta. Ćevapi da ti dojade, to k’o da ti seks dojadi. (NP)

7. Štrukli
[443 boda / 8 glasova]
Štrukli prizivaju sliku zagorske kućice, bakicu, ognjište i crveno bijeli stolnjak na kockice. Nekoć jelo siromašnih seljaka, spravljeno od brašna, vode, jaja i sira, namirnica koje je i najoskudnije domaćinstvo imalo iz vlastite proizvodnje, danas je uzdignuto na razinu gotovo pa visoke kuhinje i stavljeno je na UNESCO listu zaštićene nematerijalne kulturne baštine kao hrvatski nacionalni specijalitet.

Najbolja su jela često ona najjednostavnija, a jednostavnije od štrukli teško da može.  I zato jer su osamdesete bile godine, osamdesetih su se u Međimurju održavale slavne štruklijade na kojima su se spretne Međimurke natjecale navodno i s po pedeset različitih vrsta štrukli. Tijesto, sir i vrhnje ili neki od egzotičnijih punjenja poput špinata, buče, maka, jabuke ili oraha u slanoj ili slatkoj varijanti. Uostalom, tko ne voli dobar carbo loading?

Tajna najboljih štrukli je u tijestu, a tajna najboljeg tijesta je u vještim i iskusnim rukama. Što si više tijesta nagacao u životu, to ti bolje ide. Voda možda pamti, a možda i ne, ali ruke pamte sigurno pa ona bakica sa početka priče može i zatvorenih očiju zamijesiti i razvući tijesto savršenog elasticiteta preko stola promjera dva metra. Tijesto se vuče, nadjev se razmazuje obilno, ali ne preobilno (naravno da je omjer važan, a koliki je, to se ne zna nego se osjeća), sve se to  smota i reže. Reže se tanjurićem da bi se rubovi spojili i zadržali nadjev unutra, jer budimo realni… što je štrukla bez nadjeva?

Oni poduzetniji možda štruklu neće poleći na posteljicu od lotosovog  cvijeta uzgojenog  u Alabami koji pluta u pjenici od kokosovog ulja (jer džaba ti život bez kokosovog ulja), ali će obično brašno  djelomično zamijeniti heljdinim ili kukuruznim, a u nadjev će ubaciti neke samonikle biljke ili ovčji sir.

Ako podržavate YOLO životnu filozofiju i imate želudac od željeza, odvažite se na spremanje ručka napravljenog kompletno od štrukli.  Štrukla ima svoj mojo, a štruklin mojo zove se „mogu biti sve što želiš“.

Započnite s juhom od štrukli, za glavno jelo navalite na štrukle sa sirom zapečene u vrhnju  i za kraj se osladite štruklama punjenima bučom i orasima. (LM)

6. Pašticada
[444 boda / 7 glasova / dva prva mjesta]
Ne jedemo je svaki dan. Naravno, priprema je relativno dugotrajna pa najčešće odaberemo neko jednostavnije jelo, nešto što je brzo gotovo i što možemo složiti od sastojaka koje imamo u kući. A možda je tako i bolje, jer ovoj kraljici dalmatinske kužine savršeno odgovara svečarsko raspoloženje obroka s dragim ljudima. Posebno jelo za posebne prilike. Dodatni bonus su domaće njoke od krumpira, zbog kojih je tako primjereno nakon ručka malo prileći uz “Uh, moram malo ubit oko, pa’ mi je cukar od ovih njoka!” (OB)

(pisali: Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Lukrecija Meštrović, Oleg Berić)

Gorilina naj jela: #90-#61

Ožujak 10, 2017 by

90. Dimljeni losos [87 bodova / 3 glasa]
89. Slane srdele [88 bodova / 2 glasa]
87. Špageti milanese / Foie gras [90 bodova / 1 glas]
86. Punjene lignje [90 bodova / 2 glasa]
85. Panceta [90 bodova / 3 glasa]
84. Dagnje na buzaru [91 bod / 4 glasa]
83. Varivo od mahuna [92 boda / 3 glasa]
82. Pad Thai [94 boda / 2 glasa]
81. Gonbao [95 bodova / 1 glas]
79. Brizle / Fileki ilitiga tripice [96 bodova / 2 glasa]
78. Meso ala wild [96 bodova / 3 glasa]
76. Canelone sa sirom i špinatom / Paštašuta Pezićeve bake [100 bodova / 1 glas / po jedno prvo mjesto]
75. Jastog [102 boda / 2 glasa]
74. Frigane srdele [103 boda / 3 glasa]
73. Pljeskavica [104 boda / 2 glasa]
72. Riba na lešo [104 boda / 3 glasa]
71. Varivo od poriluka [106 bodova / 4 glasa]
69. Hot Dog / Tacosi [109 bodova / 2 glasa]
68. Kunjke [111 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
67. Krvavice s dinstanim zeljem [112 bodova / 3 glasa]
66. Brudet [113 bodova / 3 glasa]
65. Fritaja od šparoga [114 bodova / 3 glasa]
64. Piletina u slatko-kiselom umaku [115 bodova / 3 glasa]
63. Frigane trlje [115 bodova / 4 glasa]
62. Fiš paprikaš [124 boda / 2 glasa]
61. Hrenovke [124 boda / 2 glasa]

Gorilina naj jela: #15-#11

Ožujak 9, 2017 by

15. Bakalar bianco
[321 bod / 6 glasova]
Bakalar bianco ili bakalar na bijelo izgleda kao komplicirano jelo, a uopće nije. Namačeš sušeni bakalar isto kao i za “onaj drugi” (da ne kažem inferiorni :)) bakalar, onda ga skuhaš, sačuvaš vodu u kojoj se kuhao, pa u toj vodi skuhaš otprilike istu masu krumpira kao što je bilo bakalara, očistiš bakalar od kostiju i kože, ubaciš krumpir, sve zgnječiš u pire (ako se mene pita – ne previše “gladak” jer volim da ima i komadića), začiniš s podosta sjeckanog češnjaka, maslinovog ulja i peršina, posoliš, popapriš i eto ti ga na.

Svi bakalari bianco koje sam probala u životu bili su u najgorem slučaju dobri. Nema mi lošeg. Možda je nešto lošiji bio tek jedan koji je moj stari napravio jednom dok se preseravo sa zdravom prehranom i u tom smislu štedio na ulju da ne bi bilo premasno pa je bilo pomalo vodenasto, ali i to se dalo jest, ne bez gušta. Dobri su mi čak i oni kupovni, u staklenkama, koji se nekako drugačije rade, mislim da u njima nema krumpira, ali su svejedno fini – ako nikako drugačije, a onda kao namaz za male sendviče koji se serviraju za predjela. Ukratko, nema bakalara na bijelo koji ja ne bih pojela. I nakon svakog ću se oblizivati od sreće, zadovoljstva te blagdanskog blaženstva jer u mojoj se kući možda ne ide u crkvu na polnoćku, možda smo pri odrastanju bili malo zbunjeni glede toga donosi li poklone mali Isusek ili drug Božo iz sindikata preobučen u Djeda Mraza, ali U BAKALAR BIANCO VJERUJEMO i bez njega nema Badnjaka. A može i o nekoj drugoj prilici.

No postoji jedna finta zbog koje je bakalar koji se radi u našoj kući meni uvijek bolji nego bilo gdje drugdje. Moja majka, naime, ima običaj tu cijelu smjesu, nakon što je zgnječi, začini, izmiješa i doda u nju već neki svoj voodoo – ubaciti u vatrostalnu posudu, zagladi je, preko nje prelije malo maslinovog ulja tako da ga se može razmazati po cijeloj površini, zatim preko toga ravnomjerno namelje papra – i onda sve stavi u pećnicu na cca 200 stupnjeva da DOBIJE KORICU.

E, ta korica! Mogla bih joj posvetiti sonet, sakralni napjev, budnicu, davoriju i Nobelovu nagradu! I sam joj se Isus o Božiću raduje! To je kruna ionako savršenog blagdanskog jela. I nemojte mi samo o jušnim bakalarima, bakalarima na crveno, brudetu od bakalara, blablabla. Sve je to fino i nemam ništa protiv, ali JEDAN JE BIANCO! Krenete li na tu dogmu, ekskomunicirat ću vas. 🙂 (ZP)

14. Bakalar jušni, badnjački
[355 bodova / 6 glasova]
Uz nemanje imperativa odlazaka na misu nedjeljom ujutro, kad bismo se mi unuci partizana i oficira skupili i bacili na balun dok su nam vjernici zavidjeli iz svojih crkvenih klupa, najbolja komponenta odrastanja u dalmatinskoj ateističkoj obitelji je bila riba (pečena, frigana, lešo…) na jelovniku znatno češće nego samo u posebnim prigodama posta petkom. Jedna od najlošijih, međutim, također je vezana za spizu i ribu, jer je neobilježavanje vjerničkih blagdana sa sobom povuklo i nepoštivanje kulinarske tradicije, pa ja tako sve do točno Badnjaka 2010. godine nikad nisam kušao bakalar. Časna riječ. Ali zato sam ga, momentalno oduševljen, otad krenuo obilno nadoknađivati – šteta što se ova crtica objavljuje danas, a ne sutra, kad ću ga ručati fanatičnom redovitošću! – i čini mi se da sam s popunjavanjem propuštenog stigao barem do 2003., ako ne već i 2004. godine. Toliko ga danas obožavam da mi se čini kako je sudbina baš zbog njega odlučila da mi se gadi koristiti čačkalice, svojem jeziku nalažući neumorne rudarske ekspedicije po zakucima zazublja i usne šupljine. Ako mi ništa nije zapelo barem do sutrašnje večere, kao da bakalar zapravo nisam ni jeo. (GP)

13. Biftek
[355 bodova / 7 glasova]
Kad sam čula da ću pisati o bifteku, uhvatila me trema. Ja biftek volim, JAKO ga volim, ali iskreno – NIŠTA ne znam o njemu. Ok, znam da nije piletina. Ali one fore o zrenju, angus govedima, rare-midium-done i te fore – zaboravi. Shodno tome, svaki put kada me u nekom finom restoranu ili, još gore, u steakhouseu, obaspu pitanjima o tome kakav točno biftek želim, ja kao zadnja seljača ispalim „samo da nije prekrvav ili žilav“. Potom redovito dobijem prezirni pogled jer „naši bifteci nisu žilavi, gospođo, oni su od najkvalitetnijeg mesa bla bla bla“ (tu negdje se isključim i bacim na predjelo, nadajući se da mi nitko nije pljunuo u njega).

Uglavnom, iako nemam pojma o majstorijama i čarobiranju vezanom uz idealni biftek, vrlo dobro znam što mi se sviđa. Meso mora biti mekano tako da se topi u ustima, nikako ne smije biti krvavo (najviše što toleriram jest roskasta boja, ali ako je sočni sos koji kapne iz bifteka crvenkast, onda smo u problemu) i moram lagano svršucnuti prilikom prvog zalogaja. Taj dio isto zna biti nezgodan, ali što sad, hrana je tu da se u njoj uživa.

Želite li obratiti štokojeg vegetarijanca ili vegana ili samo nekoga tko tvrdi kako „ne voli meso“, biftek je vaše najmoćnije oružje. Odgovorno tvrdim da će samo rijetki uspjeti odoljeti zovu tog mirisnog, savršenog komada mesa. Dodatni plus je što, za razliku od većine ukusne hrane, biftek ne spada u skupinu namirnica koje debljaju kad samo i pogledaš u njihovom smjeru. Ukratko – navalite! (A možete me i pozvati). (MM)

12. Sarma
[355 bodova / 8 glasova]
U našoj je kući sarma jedno od onih jela koje su više od obroka. Da, lijepo je jesti sarmu, ali još je ljepše utopiti se u cijelom doživljaju pripreme sarme, mirisa koji već dan prije uživanja u slasnim smotuljcima izaziva zavist susjeda. Osobno je volim s mnogo suhog mesa u sarmama i oko njih, s ječmom umjesto riže. Najdraža mi je dugo, dugo kuhana, po mogućnosti i par puta ohlađena i ponovo podgrijana. Još ako je uz nju dobro spremljeni restani krumpir – mojoj sreći nema kraja. (OB)

11. Pršut
[372 boda / 7 glasova]
Ne kužim na koju je foru pršut završio na listi jela koja mogu biti čitav obrok?? Mislim, tko se ikada najeo od prušta?! Skupo je! Ajde, možda Kerum, koji ga ima dosta da si ga lijepi po čelu, ali pretpostavljam da on ne čita Gorilu. OK, pršut super ide u brdo jela, jaja s pršutom, pašta s kaduljom i pršutom, pizza, ali… sve je to super, ali nekako mi se uvijek činilo da se pršut mora doživjeti kao takav. Onako lijepo mastan, sušen na buri negdje na planini, saftan da se topi u ustima, mekan da ga možeš prstima trgati, uz samo malo kruha i fakat više ništa ne treba uz to, samo će smetati… Nda, volio bih da se mogu najesti od pršuta. (NP)

(pisali: Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Martina Maričić, Oleg Berić, Nikola Pezić)

Gorilina naj jela: #120-#91

Ožujak 9, 2017 by

120. Pečenica / Pasta puttanesca [65 bodova / 1 glas]
119. Pečena piletina [66 bodova / 2 glasa]
118. Pohani mozak [66 bodova / 2 glasa]
117. Mortadela [67 bodova / 2 glasa]
112. Curry / Pastrva sa žara / Varivo od leće / Zapečeno povrće punjeno faširanim / Pita od mesa, špinata i luka [70 bodova / 1 glas]
111. Francuska salata [71 bod / 2 glasa]
109. Šopska salata / Sir i vrhnje [72 boda / 2 glasa]
108. Toast sendvič [72 boda / 3 glasa]
107. Pečeni losos [75 bodova / 1 glas]
106. Juha od gljiva [76 bodova / 2 glasa]
104. Kuhana govedina / Perkelt s divljači [77 bodova / 1 glas]
103. Bečki odrezak [79 bodova / 3 glasa]
102. Salata od šparoga s jajima [79 bodova / 4 glasa]
101. Sekeli gulaš [80 bodova / 2 glasa]
100. Ajvar [80 bodova / 3 glasa]
98. Njoki u umaku od teletine / Povrće na roštilju [81 bod / 2 glasa]
97. Kuhani buncek [83 boda / 2 glasa]
95. Bosanski lonac / Bučnica [84 boda / 2 glasa]
94. Škampi na gradele [85 bodova / 1 glas]
93. Tuna steak [85 bodova / 2 glasa]
92. Vajngulaš [86 bodova / 2 glasa]
91. Mozzarella [87 bodova / 2 glasa]

Gorilina naj jela: #20-#16

Ožujak 8, 2017 by

20. Kulen
[279 bodova / 6 glasova]
Koliko pita ste čuli rečenicu: “Imam ti vezu za pravi domaći kulen”? Gotovo da se radi o šifri vječne moći. Slavonci su poznati kao veseli ljudi, koji vole pjesmu i društvo, no prva asocijacija na Slavoniju je kulen, neki bi rekli i kulin. Svatko od nas se kune kako ima čovjeka koji radi najbolji kulen na svijetu, jer je baš on uzgojio šampionsku svinju, ima tajne začine, posebno crijevo, pitaj Boga šta. Osobno sam probao puno verzija – skroz ljute, blage, od vepra, i nikad mi ga dosta. Istina, kulen je nešto čime se zaista trebamo ponositi, a meni je sendvič od domaćeg kulena i paškog sira čisto savršenstvo. Evo, i dok ovo pišem mi cure zazubice, a ponovno ne mogu da se ne zapitam: kako netko pored takvog bogatstva okusa može namjerno biti vegetarijanac? (SM)

19. Frigane lignje
[283 boda / 5 glasova]
Već 15-ak godina, moj petak jednostavno nije petak bez osjećaja ugodne težine friganih lignji s pomfritom i tartar-umakom u trbuhu. Poput Pavlovljeva psa, prve zalogaje ukusnih glavonožaca vezujem uz smiraj još jednog radnog tjedna i uvod u sve ono zbog čega volimo vikend. Da – kolesterol, kalorije, sol, masnoća, sve su to argumenti koji bi me trebali omesti u uživanju, ali baš im nekako slabo ide. Za razliku od svih ostalih načina pripreme liganja gdje je uvijek bolje imati domaće jadranske lignje, kod friganih je to manje važno. Kalifornijske ili patagonijske, velike ili male, smrznute ili svježe – svake valjaju! (OB)

18. Škampi na buzaru
[300 bodova / 6 glasova]
Jedna stvar koju morate znati o meni je da mi je čitanje novina uz jelo jako bitna stavka obroka – skoro jednako bitna kao i sama hrana, nema mi dobrog zalogaja bez dobrih šuškanja po kuloarima i kolumnističkih osvrta na posljednje unutarstranačke obračune u HDZ-u ili SDP-u! A kad sam iz “pristojnosti” (stavljeno pod navodnike jer bi, ako mene pitate, najpristojnije bilo da SVI za stolom čitaju novine!) prisiljen ne čitati novine zato što sam u restoranu ili na nekom većem obiteljsko/frendovskom okupljanju, obrok mi bude nekako tužan i nedorečen – i najfiniji, najsočniji odrezak na svijetu mi je upola manje sočan ako nije popraćen upijanjem najnovijih sočnih priča “neimenovanih izvora bliskih stranačkom vrhu” o nadjebavanju Plenkovića i Hasanbegovića!

Zato i maksimalno izbjegavam jedenje jela s prstima, kako mi ne bi otežavalo listanje stranica kad prelazim na idući članak: ako se naprimjer nešto treba glodati, glođanje ostavljam za sam samcat kraj, kada sam potpuno uvjeren da ću finalizirati obrok prije nego što dođem do kraja finalnog članka. I tu leži jedna od moje dvije zamjerke škampima na buzaru: riječ je, jelte, o jelu koje se jede isključivo rukama pa ih svako malo moram brisati da okrenem stranicu, te se stoga moram truditi da umjesto kraćih vijesti i osvrta odaberem što duže reportaže ili kolumne, one koje se protežu preko cijele stranice-dvije novina (idealna prilika za odraditi neki mediokritetski davež Jelene Lovrić!).

Druga zamjerka je poluzamjerka, jer s jedne strane nisam baš neki slow foodie i ne volim kad mi jelo traje duže od 15-ak minuta, 20 uvrh glave… No opet, škampi na buzaru ipak jesu spektakl, poput pravo dobrog, epskog dvoipolsatnog holivudskog blocbkustera – da, iziskuje vremena, ali se itekako isplati! Ima se tu za ćućat, ima se za TOĆAT, i za čistiti i jesti škampe, užitka na sve strane – crtu podvlačim jedino kod kliješta s kojima mi se stvarno ne da zajebavati, pa ih samo najneprimjetnije što mogu prebacujem u teću za ostatke, izbjegavajući možebitne prijekorne poglede ukućana konto toga što bacam savršeno dobro i jestivo meso (… kojeg ima u mikroskopskim količinama pa mi se stvarno ne da jebat s tim, al dobro!). Al nema do toćanja, ljudi moji, posebno ako je fino gust toć – aaaaaaaaaaaaaaa KOJA RAPSODIJA, Počistim sve na tanjuru dok Jelena Lovrić po milijunti završava kolumnu s nekom varijacijom na to kako tonemo u klerofašistički mrak! (TK)

17. Sushi
[301 bod / 6 glasova]
Moj prvi susret sa sushijem dogodio se u halucinogenom bunilu. Ne zajebavam se. Bila sam prvi put u posjetu sestri u Americi prije jedno dvadeset godina, i u kalifornijski gradić Berkeley, gdje je ona tada studirala, stigla sam s netom preboljenom gripom. Od gripe mi je, naime, još bio ostao samo naporan kašalj. Jednoga sam se dana tako s tim kašljem bila uputila na popodnevnu projekciju filma “American Beauty” u lokalnom kinu i fakat me već živciralo što toliko hropćem (neću sad o svim onim hipohondrijskim paranojama zbog kojih sam mislila da vjerojatno živim svoje zadnje dane na planeti, to ionako stalno brijem, ali taj je put bilo zbog kašlja). Ušla sam u prvi Wallgreens i na polici s lijekovima koji se dobivaju bez recepta zgrabila prvi sirup protiv kašlja koji mi je došao pod ruku. U pakiranju je bila čašica za doziranje, ali nisam se ja na to obazirala – samo sam lijepo ravno iz bočice progutala otprilike polovicu cijelog sadržaja, misleći da gutam neku biljnu mućkariju tipa islandski lišaj, trputac, jaglac, votevr.

Tek poslije, kada sam se otrijeznila iz višesatne drogiranosti s izrazito čudnim efektima – vidjela sam dopplerov efekt dok su ljudi prolazili pokraj mene, za asfaltnu podlogu po kojoj sam hodala imala sam dojam da je strunjača, doživjela sam pravi pravcati freakout u kinu – saznala da Ameri bez pol beda i recepta prodaju sirupe protiv kašlja koji SADRŽE MORFIJ. Barem je to tako bilo tada, možda su u međuvremenu došli k pameti, ali s obzirom da im je sad Trump predsjednik, vjerojatno ne.

I sad se pitate KAKVE TO JEBENE VEZE IMA SA SUSHIJEM?

E, pa ima. Kada sam sestri prepričavala što mi se događalo nakon eksanja pola bočice američkog sirupa za kašalj, jedna od čudnovatih stvari za koje sam mislila da mi se pričinjavaju bila je izlog restorana u kojem su svi ljudi sjedili za kružnim šankom, uz čiji je unutarnji brid također ukrug tekao maleni potočić vode, a po njemu su plutali brodići s malim pladnjevima nekakve hrane, koju su onda ti ljudi uzimali s brodića i jeli. ‘Jebote, koji trip!’ – zaprepašteno sam rekla sestri, a ona je preokrenula očima i sljedećeg me dana odvela u restoran ‘Sushi-a-float’ koji se nalazio (možda se i dalje nalazi) na Aveniji Telegraph u Berkeleyu. Tada sam prvi put probala sushi.

Moram priznati da sam ga taj prvi put jela s nelagodom. Sirova riba, aaaaaaaaAAAAA! Gore sam već spomenula hipohondrijska nagnuća pa sam u skladu s njima ostatak dana – a vjerojatno i tjedna – provela očekujući da će mi kroz oči ispuzati crvi ili mi paraziti pojesti mozak ili mi se dogoditi već neka grozomorna stvar iz urbanih legendi, a koji put i istinitih priča o lošem sushiju. No ne mogu reći da mi se nije svidio. I najviše mi se bila svidjela izvjesna California Roll – sushi rolica s rižom izvana, a mesom raka, krastavcem i avokadom iznutra. “To se uvijek najviše sviđa svim početnicima”, rekla mi je sestra. Istina – poslije sam zavoljela i brojne druge vrste sushija, ali California Roll mi je i danas jako fina.

Dugo godina moje je konzumiranje sushija bilo vezano gotovo isključivo uz Ameriku, odnosno posjete k sestri. Nakon Berkeleya se preselila u Mountain View, gradić u samom srcu Silicijske doline gdje nema gotovo ničega osim suburbanih rezidencija s jedne strane autoputa i sjedišta IT kompanija s druge, ali zaposlenici tih IT kompanija moraju negdje jesti tijekom svojih pauza za ručak pa uz kuće, stanove i korporacijske zgradurine ipak ima i dosta restorana. Jedan od njih je i ‘Satsuma Sushi’ u Mountain Viewu. Oko njega su u proteklih dvadesetak godina nicali i propadali razni lokali, samoposluge, prodavaonice knjiga, računalne opreme, sladoledarnice, frizeraji i manikirnice – ali ‘Satsuma’ i dalje stoji. I svakog je dana u doba ručka NAKRCANA. Zašto? Zato što je to – i ovo sada odgovorno tvrdim nakon što sam isprobala mnogo različitih sushija na svim krajevima svijeta osim Japana – najbolji sushi u svemiru. Mama, sestra i ja redovito se osramotimo kada odemo onamo jer pojedemo više nego svi ostali gosti u restoranu zajedno. Imamo i nekoliko svojih favorita – Crunch and caliente roll, na primjer, hrskava rolica s tunom, avokadom i ljutim sosom. Sad bih je radije zagrizla nego, štajaznam, riješila gospodarske neprilike u Hrvatskoj.

No iako je, rekoh, moje konzumiranje sushija godinama bilo vezano isključivo uz Ameriku, to sada više nije tako. Isprobala sam sjajnih sushija na svim stranama svijeta, imam čak i omiljenu sušionicu u Londonu, u blizini Covent Gardena, kamo obično idem s frendicom Petrom pa se tamo zajedno sramotimo na isti način kao i mama, sestra i ja u ‘Satsumi’. Petra mi je tamo otkrila i da postoji nešto što se zove hand roll, a što je veća varijanta sushija koja izgleda kao tuljac s kestenima, samo što se i onaj ‘omot’ od tuljca jede zato što je od onih crnih algi. My favorite – spicy tuna hand roll. Sočna dimljena i marinirana tuna s ljutkastim umakom od čilija i avokadom mojem nepcu i jeziku poput su starog prijatelja, koji, usput budi rečeno, u zaborav baca sve one nekadašnje hipohondrijske paranoje o sushiju.

Isprobala sam sjajnih sushija i ovdje, u Hrvatskoj – od preskupog, ali ipak izvrsnog ‘Takenoka’, preko jeftinijih, ali skroz kvalitetnih drugih varijanti, a posebno me bilo obradovalo kada sam prije par godina, sudjelujući na Pričiginu u Splitu, odsjela u hotelu Bellevue i otkrila da točno nasuprot ulaza u hotel postoji – sušionica! Organizatori Pričigina bili su mi dali neke kupone za obroke po finim dalmatinskim konobama i inim popularnim splitskim restoranima, ali ja ih uglavnom ne bih do kraja iskoristila. Zasjela bih u taj sushi restoran ili čak uzela sushi za van pa ostavljala flekove od soja-sosa i wasabija po hotelskoj posteljini. Prošle sam godine opet bila na Pričiginu. Sa zadovoljstvom sam utvrdila gradivo.

I da ovu predugu sagu o sushiju završim najosobnijim od svih osobnih tonova – sushi je u zadnje dvije i pol godine jelo koje vežem i uz ljubav. Moj dragi, naime, sjajno sam priprema jednu varijantu California rolls pa nam je svako malo spravi za ručak ili večeru. Voljela bih ga i bez toga, ali sushi-maherstvo bonus mu je koji bih svakako uvrstila na hipotetski popis njegovih kvalifikacija za titulu idealnog muškarca. I tako vam je to. To je moja romansa sa sushijem. Započela nečim za što sam mislila da je halucinacija, a nastavila se u ljubavi. Sestrinskoj, gurmanskoj, pa na kraju i romantičnoj. (ZP)

16. Hamburger
[312 bodova / 6 glasova]
Do nekih godinu dana unatrag nisam bila velika ljubiteljica hamburgera. Bili su mi ok, ali ne među top hranom. E, onda sam kakti otišla na neku malo ozbiljniju dijetu na kojoj sam svemu odolijevala bez jebemti, ali sam posve neočekivano razvila ooooooooogroman craving za hamburgerima. Maštala sam o tom komadu mesa u pecivu živopisnije nego što je Borat maštao o Pameli iz “Baywatcha”, i to ne o onim sramotama od hamburgera kakve su radili u tipičnim našim zalogajnicama prije nego što je zadnjih godina došlo do booma posh hamburgera – pljosnato pecivo kao lepinja, puno umaka, tanko razvučeno meso – nego o onim pravim, „američkim“ hamburgerima poput onog iz Papasa ili Submarinea. Kada sam se konačno odvažila i prekršiti dijetu (“Svi ćemo ionako umrijeti, u kontekstu vječnosti tak je svejedno jesam li prase ili Pamela”) i prvi put naručila hamburger uz neizostavnu kolu (kunem se da ću, ako ikada bude ovakav izbor za pića, o Coca-Coli napisati barem 20 kartica) mislila sam da ću umrijeti od užitka. No, preživjela sam i od tada odlazim na hamburgere (budimo iskreni – na cheeseburgere; nije to to bez rastopljenog sira) barem jednom mjesečno.

Znam puno ljudi koji su iziritirani činjenicom da su hamburgeri odjednom postali in hrana, da hamburgerdžinice niču kao gljive poslije kiše i da njihove cijene znaju biti itekako paprene, ali jebi ga – ako je hamburger dobar, isplati se. Majkumu, isplati se! Long live hamburgeri!

P.S. Uz hamburgere jako dobro paše pomfrit, ali ZABOGA, neka netko prosvijetli našeg Ruralnog gorilca Tonćija – pomfrit se umače isključivo u kečap, kao što odavno stoji u 1. poglavlju drevnog Priručnika o pomfritu! (MM)

(pisali: Samir Milla, Oleg Berić, Tonći Kožul, Zrinka Pavlić, Martina Maričić)