Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #5-#1

Travanj 16, 2019 by

5. Madonna – Like a Prayer
[523 boda / 11 glasova]
Intro Princeove rastrzane gitare završava u huku gospel zbora iz čijeg se bezgrešnog začeća rađa glas Velike Gospe, isprva onako signaturno krhak i eteričan a odsječan i odlučan što ga čini tako neodoljivim u svim onim njenim silnim neodoljivim baladama, a onda još signaturnije prepušten tom njenom singularnom osjećaju za ritam i pokret i gruv koji neumitno uvodi u napast u grijeh u blud do ekstatičnih katarzičnih egzorcističkih vrhunaca koji u svojim kaskadama nikad ne jenjavaju jer čak i fejdaut autro završava na najvišoj noti gospel zbora, od intra do autra, od otkrivenja do apokalipse, u ovoj pjesmi čovjek grešnik anđeo vrag nema što za ne voljeti i ne može na nju ne plesati jer ovo nema veze s tobom: ti nemaš izbora, njen glas će te odvesti… tamo. (TT)

4. The Pogues feat. Kirsty MacColl – Fairytale of New York
[534 boda / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
Posljednji Božić da sam bio baš spokojan bio je onaj 2012. godine, posljednji da sam bio iole sretan 2013., posljednji da sam bio relativno miran 2014., posljednji da sam se zaista nečemu nadao 2015., posljednji da sam donio odluku da počinjem ponovno 2016., posljednji da sam dobio poklon 2017., a posljednji uopće je bio onaj lanjske 2018. godine. I iako te bajke Zagreba, grada u kojem sam doživio svaki od navedenih Božića i mnoge prijašnje te grada koji je moj jednako koliko i rodni mi Split, ni izdaleka nisu ni toliko romantične ni toliko izgubljene ni toliko filmske ni toliko antibajkovite ni toliko razoružavajuće – a lako moguće da su zapravo još više – svakoj je soundtrack bio zapravo jedini mogući, “The Fairytale of New York”. Bilo da je ta monumentalna pjesma zaista odnekud slučajno zasvirala, bilo da sam je željan utjehe poznatog pustio sam, bilo da je kao vječno prisutan osjećaj u meni oslikavala moj cjelokupni doživljaj tog najvažnijeg, ali i najdepresivnijeg blagdana.

Nisam vjernik. Jednostavno ne osjećam Boga, iako to i prečesto poželim. Lani sam, u nepošteno moćnoj “To My Dearest Wife” kauboja otpadnika Lucero, jednih od dostojnih nasljednika Poguesa, osjetio tuđi osjećaj Boga, ili svjetlosti ili kreacije ili blaženstva. Ne znam točno jer ne znam uopće. Ali to je nažalost ili nasreću bilo sve. Dakle, nisam vjernik, ali vjerujem – u ljubav i rokenrol, u smisao i pjesme, u osjećaj da će ti srce puknuti ne toliko od ljepote i sreće koliko od svega što se u njemu gomila, ali što vanka nikako ne uspije izaći na pravi način. “The Fairytale of New York” je pjesma izmaštana pa sastavljena pa isklesana pa tetovirana svom tom vjerom i svim tim osjećajima, koji su u nju uliveni da se kasnije u njoj uvijek možemo napiti. Njezin je Božić onaj po mojoj mjeri jer je njezin temeljni irski katolicizam tek podloga na kojoj se odvija rokerska svjetovna melodrama ljubavnog nerazumijevanja uslijed teške faze veze dvoje sjebanih, ali itekako divnih i još zaljubljenijih ljudi. Takve su ih i mogli utjeloviti samo Shane i Kirsty.

No ta mjera očito nije samo moja i duh Božića u njoj očito vide i smjerni vjernici jer teško se sjetiti još mnogo slučajeva u kojima je i službeno najpopularnija te anegdotalno ali prilično sigurno najvoljenija pjesma nekog benda ujedno i njegova najljepša, koliko god će Irci uvijek proguravati “Thousands Are Sailing”, pankeri “Boys from the County Hell”, pjesnici “A Pair of Brown Eyes”, a mi vječni melankolici “Summer in Siam”. “The Fairytale of New York” ćemo ipak svi. Srce nema nikakve dvojbe da je riječ o najljepšoj božićnoj pjesmi svih vremena, odnosno barem od poslije Krista, a opaske kako neš ti konkurencije ne uzimam zaozbiljno jer je pošteno priznati kako je zajeban pothvat u jednu pjesmu uokviriti taj fluidni filing Božića. Mozak će se složiti sa srcem, ali i dometnuti kako je ne bi bilo fer ograničavati samo na najljepšu božićnu pjesmu svih vremena – kao što je potpuno promašeno The Pogues prije svega etiketirati kao rodonačelnike folk-punka kad sve skupa nema deset boljih rokenrol bendova u povijesti – jer je lako moguće najljepša uopće. Što uopće može biti važnije od ljubavi, što veličanstvenije od momenta u kojem Shane prizna “I kept them with me, babe, I put them with my own, can’t make it all alone, I’VE BUILT MY DREAMS AROUND YOU?” Možda jedino kad prizna “You’re the measure of my dreams…”

Hipernaglašenost emocija i blještavo bombardiranje svih čula koje nam period o Božiću neizostavno prošverca ili ponovno istrese u živote međutim nisu samo ukrasni papir koji svakako presudno, ali i prilično uobičajeno šepanje zaljubljenosti ovije do spomeničke važnosti i pospremi pod bor uvijek jednako naivnih i jednako nužnih očekivanja i želja. Oni su i konzervans pjesmina netrošenja – neovisno o tome kolikim je postotkom božićna, a kolikim ljubavna, te neovisno i o tome da je u potpunosti ljudska, “The Fairytale of New York” će, logično, uvijek na prvu biti percipirana kao sezonska pjesma. Da, jednako efektno funkcionira kako god to želite i trebate u bilo koje doba godine, ali glupo se praviti da nije glupo čestitati Božić bilo kad nego na Božić. Radijski urednici nisu baš uvijek neupućeni. Zato onaj prvi put kad je čujem u nekom dućanu u koji se negdje u prosincu sklonim od hladnoće uvijek i jest toliko sladak – signal je to nečeg posebnog, odnosno opravdanje očekivanja nečeg posebnog čak i kada vrlo dobro znam da će uskoro sve biti isto kao prije. The Pogues sam uživo gledao dvaput, oba ljeti, a Shanea MacGowana jednom, ali nijednom nisam čuo “The Fairytale of New York”. Odnosno, nisu je svirali, a čuo je jesam, u sebi, jer je pogled na olinjalog, ali neuništivog Shanea svaki put podsjećao na toga nesretnog kockara pijanicu koji je možda i uboo kvotu 18, ali ju je potom odmah i satrao. Baš kao što je jednom davno i upoznao tu divnu ludu ženu poganog jezika (FAGGOT!!!) kojoj se unatoč svim sranjima zaklinje da će je uvijek voljeti i moli da ga se ne odriče.

Ako išta znam o Kirsty MacColl, neće ga se odreći. Anđelu preminulom spašavajući svoje sinove to nipošto ne paše. Dobro dokumentirana dvogodišnja geneza ove pjesme zapravo je totalno nebitna, osim kao još jedan dokaz da su prepreke nekad samo putokazi. Raznorazne dorade i prerade i prekrajanja i dopisivanja imali su neplaniranu posljedicu postepenog otpadanja svih razmatranih kandidatkinja za ženski glas dueta, dok producent Steve Lillywhite nije predložio svoju tadašnju suprugu Kirsty MacColl, sjajnu pjevačicu i još bolju autoricu kojoj se na putu uspjeha bio ispriječio vrlo izražen strah od pozornice. Da nije, tko zna, The Pogues je vjerojatno ne bi imali kako pridobiti, a ovako su prvi put čuvši njezinu glumačko-spomenarsku izvedbu pali na iste one guzice koje nas je njihovo ime pozvalo poljubiti. Što napravim i ja baš svaki put kad me “The Fairytale of New York”, kao u onom gore dućanu, zaskoči iz zasjede, a bome bih i sad kad je opsesivno vrtim, samo da ne sjedim na stolici. Kirsty MacColl je poginula 2000. godine i o njoj bih mogao pričati i pisati danima. Ili zapravo ne bih jer previše sam zaljubljen. Ali spomenut ću samo da bi se nje, kad bismo autore sučeljavali po njihovih deset najboljih pjesama, bojali i R.E.M. i The Beatles i Joni i ovaj propalica Shane i Jura Stublić. Kirsty jest anđeo.

Kako ovo pišem, ili pokušavam pisati, za dan kad Tonći objavljuje prvih pet ovoga Gorilinog izbora, znam da se “The Fairytale of New York” plasirala visoko. Jedno prvo mjesto, moje, sudeći prema prethodnim objavama očito nije bilo jamac niti za top 40, što znači da su i mnogi drugi glasači nešto svoje ljubavi dali ovoj pjesmi. To je super. Hvala vam. Naravno, ne znam koja je točno njezina pozicija, ali to nije ni bitno. Pobijedi li, bit će to apsolutno zasluženo, jer je najljepša. Ne pobijedi li, bit će to apsolutno primjereno, jer su rokenrol i Božić i ljubav pobjede sami po sebi pa im nije potrebno pobjeđivati u nečem toliko prizemnom kao što je ovaj izbor. A i zato jer ljudi koji svoje snove izgrade oko nekoga drugog nikada ne pobjeđuju. Ali još manje gube.

Sljedećeg Božića ne zaboravite čestitati rođendan Shaneu MacGowanu. (GP)

3. New Order – Blue Monday
[544 boda / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
“Blue Monday” je, najkraće rečeno, Stonehenge elektroničkog dijela britanske pop-glazbe i ujedno najbolja stvar 80-ih uopće. Znamo sve o korištenim semplovima i utjecajima i ritam-mašini i dizajnu omota, ali još uvijek ne znamo o čemu se tu radi. (BM)

2. Prince and The Revolution – Purple Rain
[577 bodova / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Da mi je netko rekao da ću za života biti obsessed s frajerom u visokim petama, košuljama s volanima i bokovima užim od mojih… yeah, sure… ali život je nepredvidiv.

Album “Purple Rain”, objavljen 1984. godine, najbolji je pop-album svih vremena. Do tada je tu ulogu držala virtuozna produkcija Quincy Jonesa i Michaelov “Thriller”, objavljen dvije godine ranije, ali “Purple Rain” preuzima titulu i nosi je do dana današnjeg (a ujedno i onu najboljeg soundtracka, kad već nabrajamo). Uostalom, tko je kriv “Thrilleru” što nema “The Beautiful Ones”. Prince Rogers Nelson ušao bi u legendu i da je samo snimio “Purple Rain”, no ovako, kada zaokružimo njegov cjelokupni opus kojeg je ostavio za generacije i generacije, ubraja se u najveće i najvažnije glazbenike koje je naša civilizacija iznjedrila. S pravom Mozart suvremenog doba. Genije, virtuoz, kralj imenom Prince… you name it. Njegov umjetnički legacy je enorman. Mislim da nema ijednog važnijeg izvođača popularne glazbe na kojeg nije utjecao.

Prince obilježava punokrvne početke popularne glazbene industrije. Zasigurno, govorimo o umjetniku koji je činio ako ne pionirske, onda svakako važne korake u krčenju puta prema onome što danas nazivamo pop. Bio je multi-talentiran, pisao je pjesme, bio maestro na gitari i drugim instrumentima, a pritom odličan i u špagi. Uvijek svoj i nikad ničiji, nije mario za trendove, uvijek je furao po svome, u svojem osebujnome flamboyant stilu, ne obazirući se na macho stereotipe, rodne izričaje (“If I Was Your Girlfriend”; „I’m not a woman/man, I am something that you’ll never understand…“)… i pritom došao do statusa neprikosnovenog glazbenog božanstva kojem se i druge face klanjaju.

“Purple Rain”, simbol njegovog Veličanstva i njegove purpurne kraljevine. Balada nad baladama. Dok nas intro na gitari polako uvodi u pjesmu, i purpurna kiša ne krene, poklonimo se još jednom svi Kralju. (MŠ)

1. Prince – When Doves Cry
[650 bodova / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
Postoji li uopće itko tko ne dolazi iz obitelji s kojom nešto ne štima? Baziram taj uvid, osim na sebi, na krugu sebi bliskih ljudi, pa bi mi se moglo reći da mi uzorak nije bogznašta – ali doista bih se morao pomučiti da se sjetim nekog svog prijatelja koji dolazi iz pretežno normalne familije, ono, ima svojih problema i trzavica, ali stvari uglavnom štimaju. Ne znam je li to zato što svaka ptica svome jatu leti, pa se mi sjebanovići bolje skužimo, ili su funkcionalne obitelji rijetke koliko i trijezna osoba u Berghainu.

Kako bilo, koliko god voljeli naglasiti da we are all individuals, svi smo dobrim dijelom sazdani od balasta koji nam je život napakirao. Što od društva, što od bliskih ljudi, ponajviše od roditelja i familije. I teško da će nam taj teret uvijek donijeti dobra, dapače. Neki će ostati zarobljeni pod njim do kraja života, pognuti glavu i prihvatiti ga kao Sizif svoj kamen, neki će ga osvijestiti i uhvatiti se ukoštac s njime – ali, iskreno, sumnjam da ga se itko može u potpunosti osloboditi. A sjebavat će kako nas, tako i one koji nam se dovoljno približe. Podosta čudne zvjerke mi ljudi, ne možemo jedni bez drugih koliko god nas to koštalo. A sve da možemo pobjeći od drugih, od sebe ne možemo.

Ne znam bi li se Prince složio sa mnom, ali znam da je napisao možda i najbolju pjesmu o tom conditio humana. Obzirom da je bio jedan od najvećih genija koje je popularna glazba imala čast dobiti, ta pjesma govori i o mnogim lijepim stvarima koje bivanje ljudskim bićem čine sjajnim iskustvom – ali i upozorava koliko ih ta naša faličnost može narušiti. “You’ve got butterflies all tied up”; jebešga, ta sjebanost uvijek negdje vreba, izbija iz nas, ne krvari i ne diše, uspinje se po zidovima… “When Doves Cry” je najljepši način da se to opjeva, ali i da se prigrli ta cijena postojanja. Ne valja od toga bježati – don’t make me chase you…

PS Ipak, najdraža pjesma s tog albuma, kao i najdraža Princeova uopće, jest “Darling Nikki”, nesputana oda radosti života. Ali ta je valjda bila presočna da bi izašla kao singl – štoviše, Tipper Gore je pokrenula zloglasni Parents Music Resource Center kad je čula svoju 11-godišnju kćer kako je pjeva. Nije život uvijek tolika depra, helou. (NP)

(pisali: Teo Tarabarić, Goran Pavlov, Bojan Mandić, Martina Šestan, Nikola Pezić)

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #150-#101

Travanj 16, 2019 by

150. The Human League – Don’t You Want Me [96 bodova / 3 glasa]
149. Talk Talk – It’s My Life [96 bodova / 3 glasa]
148. Technotronic – Pump Up the Jam [98 bodova / 4 glasa]
147. Roxy Music – More Than This [98 bodova / 5 glasova]
146. The Human League – Human [99 bodova / 3 glasa]
145. Prefab Sprout – The King of Rock ‘n’ Roll [99 bodova / 3 glasa]
144. The Pretenders – Don’t Get Me Wrong [99 bodova / 4 glasa]
140. The Associates – Party Fears Two / Eurythmics – Thorn in My Side / Lindsey Buckingham – Trouble / Murray Head – One Night in Bangkok [100 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
139. Trio – Da Da Da [100 bodova / 2 glasa]
138. Kate Bush – Babooshka [100 bodova / 3 glasa]
137. Blondie – The Tide Is High [101 bod / 3 glasa]
136. Laura Branigan – Self Control [101 bod / 3 glasa]
135. ABBA – Super Trouper [101 bod / 4 glasa]
134. Pet Shop Boys – Suburbia [101 bod / 4 glasa]
133. Tina Turner – I Can’t Stand the Rain [102 boda / 2 glasa]
131. Sandra – (I’ll Never Be) Maria Magdalena / Yazoo – Nobody’s Diary [102 boda / 2 glasa]
130. The Sisters of Mercy – This Corrosion [102 boda / 3 glasa]
128. Neneh Cherry – Manchild / Whitney Houston – So Emotional [104 boda / 2 glasa]
127. David Bowie – Modern Love [104 boda / 5 glasova]
126. Cyndi Lauper – Girls Just Want to Have Fun [105 bodova / 5 glasova]
125. Roxy Music – Oh Yeah (On the Radio) [106 bodova / 3 glasa]
124. Depeche Mode – Behind the Wheel [106 bodova / 3 glasa]
123. Fleetwood Mac – Big Love [106 bodova / 3 glasa]
122. Sade – Smooth Operator [106 bodova / 5 glasova]
121. Sam Brown – Stop! [107 bodova / 2 glasa]
120. Pet Shop Boys – It’s a Sin [107 bodova / 3 glasa]
119. Morrissey – Suedehead [110 bodova / 3 glasa]
118. Mike Oldfield – Moonlight Shadow [111 bodova / 3 glasa]
117. The Bangles – Eternal Flame [111 bodova / 4 glasa]
116. Imagination – Just an Illusion [112 bodova / 2 glasa]
115. U2 – With or Without You [113 bodova / 2 glasa]
114. The Cure – Lullaby [113 bodova / 4 glasa]
113. Spandau Ballet – Gold [114 bodova / 3 glasa]
112. Talking Heads – Road to Nowhere [114 bodova / 3 glasa]
111. Giorgio Moroder & Philip Oakey – Together in Electric Dreams [114 bodova / 3 glasa]
110. Bruce Springsteen – Brilliant Disguise [116 bodova / 3 glasa]
109. Elton John – I’m Still Standing [116 bodova / 4 glasa]
108. Wham! – Last Christmas [117 bodova / 2 glasa]
107. Guns N’ Roses – Welcome to the Jungle [117 bodova / 2 glasa]
106. Bryan Adams – Heaven [118 bodova / 2 glasa]
105. Roy Orbison – You Got It [118 bodova / 5 glasova]
104. Tracey Ullman – They Don’t Know [119 bodova / 2 glasa]
103. Depeche Mode – Everything Counts [120 bodova / 3 glasa]
102. Bon Jovi – Livin’ on a Prayer [120 bodova / 3 glasa]
101. Samantha Fox – Touch Me (I Want Your Body) [120 bodova / 3 glasa]

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #10-#6

Travanj 15, 2019 by

10. A-ha – Take on Me
[355 bodova / 9 glasova]
Rijetko kad pišem, a da to nije o nekoj stvari o kojoj nešto znam ili do koje mi je stalo. Ovaj megahit nije ni jedno ni drugo, iako mi je na jednom od starih mobitela bio rington, ali to je više bilo da isprovociram kolegu s faksa kojem je bolja bila verzija u izvedbi Reel Big Fisha, koju ovdje ne linkam iz poštovanja prema originalu.

Studentima jezikâ nesumnjivo je zabavna inverzija on me – me on u refrenu, ali za pravu popularnost A-ha može zahvaliti spotu, svojevremeno zadnjem kriku vizualnih efekata, a i danas nezastarjelom. Možda čak i aktualnijem nego kad je objavljen. Djevojka u kafiću čita strip, magično u njega biva uvučena, tamo upoznaje junaka s kojim pleše i uživa u svijetu mašte, a kad ga pogleda ga kroz okvir, shvati da je, uz bend, jedino on tu stvaran. Strip je u međuvremenu u kafiću bačen u smeće, a njih dvoje u animiranom išaranom svijetu bježe od zlikovaca naoružanih francuskim ključevima. Junak dvjevojku spašava iz stripa, ona se, na čudo prisutnih, materijalizira u kanti za smeće kafića, grabi strip i bježi doma. Tamo traži svog junaka i saznaje da su ga ubili, ali kad pusti suzu, junak oživi i pojavi se u njenom stanu. On je spasio nju da bi ona spasila njega. I živjeli su sretno do kraja života. Amen.

Koliko je spot proročanski pokazuju i današnje romanse, koje se ne odvijaju u animiranom, nego u virtualnim svjetovima tipkanja, fejzbučenja, tvitanja, tinderanja… Umjesto crno-bijele išarane ruke u svjetove mašte uvlače nas prozorčići sa sličicama, gifovima i srculencima, a prijateljstva se rađaju na gigantskim serverima virtualnih igara. Nekad se presele i u tzv. “stvarni život” koji ustvari nije ni odvojen od života online i nekad fakat imaju blagoslovljen nastavak. A opet, nekad se pretvore u optuživanja tipa “stalno visiš na netu”, koja redovno dolaze od ljudi koji nekim slučajem baš sve na netu prate, ali nipošto na njem ne “vise”. Neka prijateljstva puknu bezbolnije, poginu kad poginu i virtualni likovi, a neka uništi upravo upoznavanje u stvarnom životu, u kojem su sva značenja ipak jasnija, da ne kažem manje zašarana i u boji.

Nijanse se mijenjaju, istina, ali uvijek ostaje jedna blesava međuljudska sramežljivost o kojoj A-ha svira, kad se toliko trudimo nekoga impresionirati da blebećemo i izgovaramo najveće gluposti i onda postignemo upravo suprotno od planiranog. I onda se zasramimo, ali tješimo se: “I’ll be coming for your love. OK?”. Ili parafrazirano “inače sam pametan/na, ne znam što mi je danas, najozbiljnije, doživi me”. Na netu ima masu tumačenja teksta, ali ovako meni ne-fanovski izgleda. Moram priznati da mi se pjesma malo više sviđa nakon pisanja ove crtice, jer ima tu jednu blesavo optimističnu crtu, a i stih “You’re all the things I’ve got to remember” je monumentalan. (DĆ)

9. Bronski Beat – Smalltown Boy
[387 bodova / 9 glasova]
Ovo je, manje-više, pjesma o meni. Ajde, ne poklapaju se baš svi detalji – nije da su me nešto puno zajebavali i malterirali u mlađim danima, niti sam popio batine kao Jimmy Sommerville u pripadajućem spotu. Doduše, nitko, uključujući mene, u mladim danima ionako nije ni skužio da sam peder, ali i kao takav sam bio dovoljno čudan da me ostala djeca uglavnom stave na ignore. Što me učinilo always a lonely boyem – to zna zaboljeti više nego being pushed and kicked around, mind you – a i naplakao sam se svojoj duši prije nego što sam sjeo na vlak i otišao iz svog malog grada daleko u veliki svijet (točnije, u trfrtalj sata udaljeni Zagreb). Nije baš da sam kidnuo glavom bez obzira – navratim rado u rodni kraj; starci i dan-danas malo cmolje šta me nema doma (nije baš obostrano, sorkač), ali za razliku od mame iz pjesme, shvatili su i prihvatili sve.

“Smalltown Boya” sam ipak upoznao prekasno – I’m too young for that shit, stvar je izašla prije nego što sam se rodio! – da bih ga puštao kao prigodni soundtrack melankoličnih dana u maloj sredini. Zato mi danas služi kao podsjetnik na nekog davnog sebe – a i na to koliko mi je drago što je taj ja sve davnija prošlost. Današnji ja bi vjerojatno osjetio potrebu pogladiti tog ubogog klinca po kosi i uputiti mu koju nježno-ohrabrujuću riječ, ako ne i zagrljaj (nisam doduše ziher da bi stao na tome, zlo jedno). Bude mi taj klinac malo i smiješan, znam se pitati šta mu je bilo sve te godine, ali nema veze, pokazalo se da dečko obećava – i ispunjava. A Bronski Beat me prisjete da je i u njegovoj tuzi i osamljenosti bilo neke ljepote – što je, istinabog, lakše reći danas, kad se sve dobro… ako ne završilo, onda nastavilo; u ono vrijeme bi mi prije palo na pamet skočit pod taj vlak (šalim se malo). A mali se očito još skriva negjde u čovjeku u kojega je danas izrastao, jer istoga “Smalltown Boy” još uvijek dirne. (NP)

8. Pet Shop Boys – West End Girls
[392 boda / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Evo zanimljivosti naredanih za štrebere:

– riječi pjesme su bile inspirirane pjesmom TS Eliota “The Waste Land”

– originalno objavljena 1984. u Bobby O produkciji, nije uspjela doći do UK Top 40 (možda djelomice i zato što je bila uvozni proizvod – ergo skuplja od regularnih izdanja)

– naslonjena na ritam “Billie Jean” Michaela Jacksona i na repanje “The Message” Grandmaster Flasha

– originalna verzija iz 1984. je snimljena kao one-take, iz prvog puta

– najdraža Madonnina pjesma iz 80ih

– ponovno snimljena u produkciji Stephena Haguea i objavljena krajem 1985.

– prva hip hop pjesma koja je došla do broja 1 u UK – na broju jedan je bila 11. i 18. 1. 1986.

– 1987. su osvojili BRIT Award za najbolji singl, te najbolji internacionalni hit na Ivor Novello Awards

– 2005., institucija “British Academy of Composers and Songwriters” je pjesmi dodijelila Ivor Novello Award za pjesmu desetljeća od 1985. do 1994.

– 90ih je East 17 napravio obradu ali je jasno da nije ni dotakla sjaj PSB verzije

– “West End Girls” je jedna od rijetkih pjesama koje su PSB dali iz svojeg kataloga da ih se remiksira tokom svih ovih godina – s novim verzijama su do sada izašli Sasha (1993), DJ Hell (2004) i Grum (2010)

– s trenutnih 64 milijuna pregleda, to im je najgledaniji Youtube video. (AP)

7. Eurythmics – Sweet Dreams (Are Made of This)
[397 bodova / 8 glasova]
Posebno volim hitove koji dodatno podižu super DJ-setove kad ih neočekivano umiksaju u setu. Ono kad osjećaš, kad znaš da sada dolazi booster, ali kakav booster – hit booster čija određena dionica lansira miks i set i tebe u nebo. Takve pjesme su primjerice The Clash “Guns of Brixton”, mega killer kojeg je jednom, sad više ne znam tko, strahovito umiksao u heavy bass/dub/grime setu na Outlooku na što smo svi pomahnitali, te “Sweet Dreams (Are Made of This)” kad ju je ono Miss Kittin uvalila u nekom svom miksu na vrhuncu popularnosti electroclasha. Taj prvi loop, to je moć, taj beat, taj synth groove, mamma mia. (BM)

6. Kate Bush – Running Up That Hill
[428 bodova / 10 glasova]
Netko tko sa 18 godina napiše “Wuthering Heights” mora da je stigao iz svemira. A tek spot, koreografija, ti pokreti ruku… wow! Kako je to moguće, kako to?! I dan-danas kad je čujem, opet mi je neshvatljivo… “Wuthering Heights”, samo 18… Kate Bush je genije, nema druge.

Vjerojatno u povijesti popularne glazbe nitko nije izvodio glazbu pružajući slušatelju takovo transcendentalno iskustvo popa. Ezoterična u svim segmentima slušanja, a pritom teče takovom lakoćom kao grandiozna pop-pjesmarica. Samo je Kate Bush mogla prenijeti glazbu, odnosno emocije, na taj način i pritom probuditi u nama sva moguća čula i emocije, ispreplesti fiziku i metafiziku, i otvoriti sve čakre.

“Running Up That Hill”, remek-djelo osamdesetih, preživjet će sve bure i nevere ove planete i ostati na pijedestalu ljepote ljudskog stvaralaštva. Već svojim početnim taktovima odmah pogađa, odmah vas povuče, uvuče, utapa…. dobro došli u svijet Kate Bush! Neobjašnjiva misterija popularne kulture. Za “Running Up That Hill” trebao je isto tako snažan spot, a u vidu koncepta suvremenog plesa pjesma je to i dobila. Plesna koreografija, dostojna Marijinskog teatra, u kojem se dva tijela perfektno isprepliću i nadopunjuju, pruža snažan vizualni identitet pjesme. Naime, Kate je i u pokretu, kao i u glazbi, nalazila bitan kanal komunikacije i ekspresije svog umjetničkog bivstva.

Ima tih nekih umjetnika, kao što je Kate, čije je djelo, bez obzira u kojem vremenu stvoreno, jednostavno savršeno, kao zlatni rez, nema se tu što dodati niti oduzeti. Harmonija preciznosti. Raditi obrade njenih pjesama da bi iste potom plasirali na tržište je svojevrsna nemoguća misija. Placebo je vjerujem imao najbolje namjere, čak se i potrudio da pjesmi da neki svoj prepoznatljiv obol, ali neka djela je najbolje ostaviti u svojoj izvornoj inačici.

Kada bi matematičkom formulom mogli izračunati savršenu melodiju, velika mogućnost je da bi na kraju jednadžbe dobili Kate Bush.

This Woman’s Work…. savršenstvo! (MŠ)

(pisali: Dijana Ćurković, Nikola Pezić, Anđelko Preradović, Bojan Mandić, Martina Šestan)

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #200-#151

Travanj 15, 2019 by

200. Falco – Rock Me Amadeus / Ray Parker Jr. – Ghostbusters / Ryan Paris – Dolce Vita [75 bodova / 1 glas]
199. Madness – Our House [75 bodova / 2 glasa]
198. Madonna – Like a Virgin [75 bodova / 3 glasa]
195. Bonnie Tyler – Holding Out for a Hero / Pet Shop Boys – Heart / U2 – I Still Haven’t Found What I’m Looking For [76 bodova / 2 glasa]
194. The Beach Boys – Kokomo [76 bodova / 3 glasa]
193. Run-D.M.C. – Walk This Way [79 bodova / 2 glasa]
192. The Jam – Town Called Malice [79 bodova / 3 glasa]
191. Donna Summer – This Time I Know It’s for Real [80 bodova / 1 glas]
190. Dire Straits – Romeo and Juliet [80 bodova / 2 glasa]
189. Tears for Fears – Head over Heels [81 bod / 3 glasa]
188. The Cure – Boys Don’t Cry [82 boda / 3 glasa]
187. Peter Gabriel & Kate Bush – Don’t Give Up [83 boda / 2 glasa]
186. Rufus & Chaka Khan – Ain’t Nobody [83 boda / 2 glasa]
185. Guns N’ Roses – Patience [83 boda / 3 glasa]
184. Eddy Grant – I Don’t Wanna Dance [84 boda / 3 glasa]
183. Billy Idol – White Wedding [84 boda / 4 glasa]
178. Bruce Springsteen – Cover Me / Madonna – Express Yourself / Morrissey – The Last of the Famous International Playboys / Motley Crue – Dr. Feelgood / Robbie Nevil – C’est La Vie [85 bodova / 1 glas]
177. Inner City – Big Fun [85 bodova / 3 glasa]
176. Bruce Springsteen – I’m on Fire [86 bodova / 2 glasa]
175. Erasure – A Little Respect [86 bodova / 3 glasa]
174. Paula Abdul – Straight Up [87 bodova / 2 glasa]
173. Yazoo – Don’t Go [87 bodova / 3 glasa]
172. Ricchi e Poveri – Mamma Maria [88 bodova / 2 glasa]
171. Gazebo – I Like Chopin [88 bodova / 3 glasa]
170. Fleetwood Mac – Little Lies [88 bodova / 5 glasova]
169. Tanita Tikaram – Twist in My Sobriety [89 bodova / 3 glasa]
163. The Alan Parsons Project – Don’t Answer Me / Depeche Mode – Little 15 / Elton John – Sad Songs (Say So Much) / The Rolling Stones – Start Me Up / Stray Cats – Runaway Boys / The Style Council – Shout to the Top! [90 bodova / 1 glas]
162. ABBA – One of Us [90 bodova / 2 glasa]
161. 38 Special – Caught Up in You [90 bodova / 2 glasa]
160. Aerosmith – Janie’s Got a Gun [90 bodova / 2 glasa]
159. ABBA – The Winner Takes It All [91 bod / 3 glasa]
158. Culture Club – Do You Really Want to Hurt Me [91 bod / 4 glasa]
157. Depeche Mode – Shake the Disease [93 boda / 2 glasa]
156. OMD – Enola Gay [93 boda / 6 glasova]
155. Bomb the Bass – Beat Dis [95 bodova / 3 glasa]
154. Queen – Another One Bites the Dust [96 bodova / 2 glasa]
153. Diana Ross – Upside Down [96 bodova / 3 glasa]
152. Tracy Chapman – Fast Car [96 bodova / 3 glasa]
151. Taylor Dayne – Tell It to My Heart [97 bodova / 3 glasa]

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #250-#203

Travanj 14, 2019 by

250. Starship – Nothing’s Gonna Stop Us Now [58 bodova / 2 glasa]
249. Bruce Springsteen – Born in the U.S.A. [58 bodova / 3 glasa]
248. Nik Kershaw – Wouldn’t It Be Good [58 bodova / 3 glasa]
247. Bryan Adams – Summer of ’69 [58 bodova / 3 glasa]
246. A-ha – The Sun Always Shines on T.V. [59 bodova / 2 glasa]
244. The Bangles – Hazy Shade of Winter / Whitney Houston – How Will I Know [59 bodova / 2 glasa]
243. Propaganda – Duel [60 bodova / 2 glasa]
242. Black Box – Ride on Time [60 bodova / 2 glasa]
241. Culture Club – Time (Clock of the Heart) [61 bod / 2 glasa]
240. Madonna – Material Girl [62 boda / 1 glas]
236. Chaka Khan – I Feel for You / Dire Straits – Walk of Life / Harold Faltermeyer – Axel F / Terence Trent D’Arby – Sign Your Name [62 boda / 2 glasa]
235. George Michael – A Different Corner [62 boda / 2 glasa]
234. Cameo – Word Up! [62 boda / 2 glasa]
233. Men at Work – Down Under [62 boda / 3 glasa]
232. Kid Creole and the Coconuts – Stool Pigeon [63 boda / 2 glasa]
231. Blondie – Call Me [63 boda / 4 glasa]
230. Sade – The Sweetest Taboo [64 boda / 2 glasa]
229. Madonna – Dress You Up [64 boda / 2 glasa]
228. Philip Bailey & Phil Collins – Easy Lover [65 bodova / 2 glasa]
227. The Style Council – Walls Come Tumbling Down! [65 bodova / 2 glasa]
226. Heart – Alone [65 bodova / 3 glasa]
225. Tina Turner – What’s Love Got to Do with It [65 bodova / 3 glasa]
221. Bon Jovi – You Give Love a Bad Name / Lisa Stansfield – This Is the Right Time / The Pretenders – Hymn to Her / Tenpole Tudor – Swords of a Thousand Men [66 bodova / 1 glas]
220. Bruce Springsteen – My Hometown [66 bodova / 2 glasa]
219. David Bowie & Pat Metheny Group – This Is Not America [66 bodova / 3 glasa]
218. Eurythmics – There Must Be an Angel (Playing with My Heart) [68 bodova / 2 glasa]
217. Bananarama – Venus [68 bodova / 2 glasa]
216. Marvin Gaye – Sexual Healing [68 bodova / 3 glasa]
215. Kim Wilde – You Came [69 bodova / 2 glasa]
214. Fun Boy Three – Our Lips Are Sealed [70 bodova / 1 glas]
213. Wham! – Wake Me Up Before You Go-Go [70 bodova / 2 glasa]
212. Phil Collins – In the Air Tonight [70 bodova / 2 glasa]
211. Stevie Wonder – I Just Called to Say I Love You [70 bodova / 3 glasa]
210. Sinitta – Cross My Broken Heart [71 bod / 2 glasa]
209. Kim Carnes – Bette Davis Eyes [71 bod / 3 glasa]
208. Frankie Goes to Hollywood – The Power of Love [71 bod / 3 glasa]
207. Texas – I Don’t Want a Lover [72 boda / 3 glasa]
206. Nena – 99 Luftballons [72 boda / 4 glasa]
205. Culture Club – Karma Chameleon [73 boda / 4 glasa]
204. Rick Astley – Never Gonna Give You Up [74 boda / 2 glasa]
203. Bruce Springsteen – Dancing in the Dark [74 boda / 2 glasa]

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #15-#11

Travanj 13, 2019 by

15. Barbra Streisand – Woman in Love
[278 bodova / 9 glasova]
Dakle, osamdesete: čuješ pjesmu na radiju, a nema spikera da je najavi ili odjavi – kako onda znati koja je i čija pjesma? Nije vam tad, djeco, bilo Shazama da to riješite za par sekundi. Nije bilo čak ni interneta pa da nabrzinu uguglate par stihova koje ste uspjeli uloviti! Jest da sam već i kao osnovoškolac imao žeđ za glazbom *i* znanjem o glazbi te sam tako znao i izvođače većine pjesama na radiju, ali su svejedno bile te dvije pjesme za koje nikako nisam mogao prokljuviti čije su. Što me dosta kopkalo, jer su me obje očarale svojom – kako sam ja to tada percipirao – bezvremenskom ljepotom.

Danas, naravno, ne vjerujem u koncept “bezvremenske” glazbe. Ali te dvije pjesme u neku ruku čak i jesu bile bezvremenske, u smislu da zapravo nekako nisu posve pripadale nijednom desetljeću – jer su imale zvuk sedamdesetih a izašle u osamdesetima, u onih prvih par godina kada se osamdesete još nisu bile etablirale kao samosvojan popkulturni entitet (Freaks and Geeks, Let the Right One In i The Americans su vizualno odlično dočarali taj estetski no man’s land ranih osamdesetih). No najzanimljivije mi je bilo što je na kraju ispalo da su te dvije pjesme čije mi je podrijetlo tako uporno izmicalo – napisali isti ljudi.

Riječ je o “Woman in Love” Barbre Streisand i “Heartbreaker” Dionne Warwick, pjesmama iz pera braće Gibb iz Bee Geesa. Koji su, kao autori niza ponajvećih hitova druge polovice sedamdesetih, bili postali dosta traženi pjesmopisci – i sva sreća po njih da su imali kome autsorsati pjesme, jer jedva da su se ikako drukčije više i mogli prošvercati na američke radio-valove. Sjedinjene američke države je tada, naime, tresla histerija Disco sucksa, homofobno-rockističke rekonkviste kontra disca (a kako to često biva, gdje ima homofobije – ima i mizoginije, pa je tako recimo Mark Mothersbaugh iz Devoa disco otpisao kao “prelijepu ženu sa super tijelom i bez imalo mozga”), a tko će biti među prvima na meti negoli tri engleska fićfirića što pjevaju u falsetima (braća? MORE LIKE TOPLA BRAĆA, AMIRITE GUYS???).

Uvjeren sam da će budući povjesničari Disco sucks – skupa s fenomenima poput onih Donalda Trumpa i Jordana Petersona – bilježiti kao labuđi prdež bijelog heteroseksualnog cismuškarca kao samonametnutog centra jebenog univerzuma. A u međuvremenu, neizmjerno mi je zadovoljstvo što je pjesma koju su kolateralne žrtve homofobnog gnjeva napisale za jednu arhetipsku gej ikonu prerasla u naširoko obožavani evergreen, pa i među nama strejterima. Pa mislim, evo, ja naprimjer ne znam doslovno nijednu drugu stvar od Barbre Streisand – a “Woman in Love” mi je jedna od najdražih pjesama ikada. (TK)

14. David Bowie – Ashes to Ashes
[288 bodova / 5 glasova]
Baš sam se razveselio kad se Man Rayev set za šah pojavio na Bowiejevoj aukciji kod Sothebyja. Odmah iza modela RR126 radio-fonografa Achillea i Pier Giacomo Castiglonija. Man Ray, pasionirani ljubitelj šaha, učio je tu igru od Marcela Duchampa koji je, osim što je imao titulu Mastera šaha, kasnije šahu podučavao John Cagea da bi naposlijetku s Cageom stvorio unikatni, hibridni piece of art – polu set za šah, polu instrument za zajednički rad Reunion 1968. David Bowie skupljao je njihove radove. Marcel Duchamp i Man Ray snažno su utjecali na Bowieja, što se manifestira na razne načine u njegovoj karijeri, ali najjasnije u “Ashes to Ashes”, kako u samoj pjesmi koja je nastajala kroz Brian Enovo aktivno korištenje Discrete Strategies kartica tijekom snimanja, tako i u spotu u kojem je Bowie napravio izuzetan hommage Hugu Ballu, u liku Pierrota koji baš jako podsjeća na čuveni Ballov outfit dok recitira svoju poeziju i čita dada manifest u Cabaret Voltaireu prije 100 godina. Znate ono ”Do you remember a guy that’s been in such an early song?” Je li on Hugo Ball, David Bowie, Action Man ili Major Tom, svejedno je, više-manje vrijeme je za spavanje. (BM)

13. Madonna – Borderline
[292 boda / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
MADONNAAAAAA-AAAAA – je bila moja kraljica!
MADONNAAAAA-HAAAA-HAAAAAA – je bila moja kraljica!
MADONNAAAAAA-UAAAAA-VAAAAAA – je bila moja kraljica, ALI NITKO NIJE BIO NJEZIN KRALJ!

Ovo gore nije samo blesavo parafraziranje pjesme “Frida”. To je živa istina. U ono doba kada ulaziš u pubertet, tinejdžerluk, adolescenciju, doba života kada ti se roditelji osjećaju kao da su udomili nekog nezrelog psihijatrijskog pacijenta – meni nije bilo većeg celebrity božanstva od Madonne. Sve, sve, SVE mi se sviđalo u vezi s njom. I to kako je izgledala, i to kako se oblačila, i frizura koju je furala, i kako je plesala – ma, šta da vam kažem – sve mi je bilo krivo što mi u to doba još nisu bile rasle dlake pod pazuhom pa da ih mogu, kao i ona, NE BRIJATI, nego ih pokazivati u svoj njihovoj drčnoj dlakavosti uz rupičastu majicu, stopedeset jeftinih ogrlica od lokalnog bižuteriste (kaže li se to bižuterist? Nemam pojma, ali nema veze).

Totalno mi je žao što ne mogu pronaći nijednu odgovarajuću siku iz tog razdoblja života na kojoj bi se vidjelo kako sam je zdušno kopirala – imala sam hrpu onih razderanih mrežica koje su se nosile preko majice, potfrkavala sam mrkva-traperice i ispod nosila soknice i startasice, frizuru radila tako da se što više prirodno nakovrča i raščupa. A i radila sam one “fuck you” face kao Madonna – znate ono, nagneš glavu u stranu pa ti kosa malo visi preko jedne strane lica, a ti još k tome napraviš neki kiseli smiješak u stilu “joj, kak ste svi glupi”….

Mislim, ne znam, vjerojatno pretjerujem, ali imam dojam da mi je Madonna u tom, ranom pubertetu, bila važnija OD DEČKI!

Što se glazbe tiče, voljela sam sve. “Like a Virgin”, “Lucky Star”, “Holiday”, “Open Your Heart”, ali iznad svega – “Borderline”. To je tako i ostalo. Tijekom godina postala sam razumnija osoba, izašla sam iz puberteta, izgradila svoj vlastiti identitet u kojem nije bilo potrebno da kopiram neku slavnu osobu e da bi ljudi znali tko sam i kakva sam. Tijekom godina sam isto tako naučila voljeti Madonnu na normalniji način, ali voljela sam je i dalje – hrpu njezinih pjesama. No dvije su mi stvari ostale iz tog ranog puberteta.

Prva je ta da i dan-danas gajim neku dozu fascinacije prema toj osobi i svim njezinim glazbenim, pop-kulturnim i osobnim inkarnacijama. Bila je i ostala svoja, bila je i ostala alfa-žena, bila je i ostala super cool i super talentirana.

Druga je stvar – “Borderline”. I dalje mi je to njezina najdraža stvar. Ne znam točno zašto. Možda zato što ima sve ono zbog čega volim Madonnu, što se u njoj čuje ta njezina snaga, beskompromisnost, drčnost – a opet s druge strane, čuje se i nježnost, emocija, ranjivost, iskrenost. “You just keep on pushing my love over the borderline”, riječi su s kojima se svatko može poistovjetiti. Svatko zna za tu muku kada nekoga silno voliš, a taj netko se ponaša tako da malo po malo počinjete shvaćati da (ta vaša) ljubav nije bezuvjetna i bezgranična. To je dvostruka tuga. Tuga zbog toga što vidite da će vašoj ljubavi doći kraj, ali i tuga zbog spoznaje da ljuba NE pobjeđuje sve i da NEĆETE zbog ljubavi izdržati sve, da ljubav zbog nečega MOŽE završiti. To je bol odrastanja. Činjenica da je moguće da netko “pushes my love over the borderline” prelazak je iz granice idealističke mladosti, zanesenosti i bespogovorne vjere u ljubav – u odrastanje. A odrastanje je korisno i dobro, u njemu razvijaš svoju ličnost, postaješ samostalna osoba koja više ne mora nikoga kopirati niti ikoga zadovoljavati da bi se znalo kakva si. No to je i prelazak u novo stanje, ono u kojem znaš da ništa nije bez cijene, ništa nije bez granice, pa ni ljubav.

Možda sam u to malo previše učitala. Ali i dan-danas, kada čujem prve taktove “Borderlinea”, čujem tu melankoliju. Čujem je i u refrenu te pjesme. U međuvremenu čujem i veselu mladost, smijeh, ljubav, plesanje uz Madonnine pjesme, odijevanje u mrežice, nošenje hrpe bižuterije oko vrata i zglavaka, ali kada dođe refren, tu se potkrade taj neki molski interval i… pojavi se ta granica.

Madonna nikada nije pogurnula moju ljubav prema sebi preko granice preko koje bih je prestala voljeti i slušati. No svaki put kada čujem “Borderline”, čujem i onu granicu preko koje sam prešla sama i nakon koje sam prestala biti zanesena klinka. Onu granicu nakon koje sam shvatila da će mnogi ljudi u mojem životu “push my love over the borderline”. Točno čujem trenutak u kojem se to dogodilo.

Sad sam napisala hrpetinu toga što možda objektivno ima, ali vrlo vjerojatno nema baš previše veze s ovom pjesmom. No s druge strane, vjerujem da ćete shvatiti ako to pokušam objasniti malo općenitije. To da ti neka pjesma budi nostalgiju za mladošću, podsjeća te na to kakav si nekad bio ili bila, vraća ti u sjećanje lijepe dan – nije nikakav specijalni fenomen. Svi imamo takve pjesme. Isto tako imamo neke pjesme koje su nam srcu prirasle zato što nas diraju baš u “ono nešto” što jesmo sada i zauvijek, nešto što osjećamo, mislimo, živimo.

No jako je malo pjesama koje uspijevaju učiniti oboje – podsjetiti nas na ono što smo nekada bili i kako smo se nekada osjećali, ali nas taknuti i u ono što smo postali, što smo danas. Meni je to “Borderline”. I upravo onaj akord, onaj lagani melankolični mol kojim Madonna tu prelazi u refren, moj je borderline između ta dva stanja. Nije onda čudo što je tako volim, zar ne? (ZP)

12. Kraftwerk – The Model
[311 bodova / 6 glasova]
“Da netko od njih umre, samo bi našli nekog drugog tipa da stišće te gumbe i izgleda mutavo na stejdžu.” – “Totalno, točno to će i napravit. Ionako nitko ne zna kak zgledaju, nikog nije ni briga, samo će mijenjat jednog za drugim a da nitko ne skuži, jednog će dana fakat konačno stavit robote umjesto ljudi i bend će postojat vječno.” Tim smo riječima frend i ja komentirali prošlogodišnji nastup Kraftwerka u pulskoj Areni (hvala odlazećem Dimensions festivalu!). No, koliko god ta četiri tipa na stejdžu uspjela nadmutaviti najmutaviji bend koji sam u životu vidio (My Bloody Valentine, FAKAT bulje, ne baš u cipele, al u neku nedifiniranu točku, cijeli koncert!!), glazba koja je iz izlazila tog pritiskanja gumbiju (il šta su već radili, nisu čak ni vokale izveli live!) bila je jedan od vrhunaca, ako ne i vrhunac, glazbe koju sam u životu uživo čuo. Najbolji opis – i najbolji kompliment – mogao se iščitati iz pogleda na publiku, koja je varirala od bakica i djedica u večernjim toaletama, kao da idu u operu, do britanske balavurdije skakutave od bombona. I svi su jednako uživali, svjesni da prisustvuju nečem rijetko veličanstvenom. “The Beatles i Kraftwerk”, pročitao sam jednom o ovome bendu i, dok mi je nastup pokazao da, što se glazbe tiče, rečenica stoji, što se utjecaja tiče, nekako slutim da su Beatlesi ti koji u toj rečenici nemaju što tražiti.

No, pustimo mi sjajnu glazbu, pustimo utjecajnost, okupili smo se ovdje da bismo razglabali o pop-hitovima – a sve da ste utjecajni i radite sjajnu glazbu, još ne znači da znate raditi i pop-hitove! No, Kraftwerk nisu htjeli podbaciti ni na tome polju – halo, sam je Ralf Hütter izjavio da su im Beach Boys jedan od najvećih uzora – a “The Model” je, rekao bih, njihov najbolji ubod u toj branši. I, koliko god oni brijali na ljude-mašine, robote i slično, koliko god pod svjetlima pozornice uspijevali ostaviti taj dojam, “The Model” svojom tužno-humornom pričom o otuđenosti nepogrešivo spada u ljudski svijet. Ili, kako je to rekao jedan moj znanac, “oni su iz mašine izvukli dušu” (on je doduše govorio o Larryju Heardu, ali nema veze, itekako primjenjivo i u ovome slučaju).

Dakle, imamo širenje granica glazbe, imamo sjajnu glazbu nastalu onkraj tih granica, a bogme je u toj glazbi isplivao i vrhunski pop-hit – da se vratim na citirani razgovor s početka crtice, ako će ikoji bend trajati vječno, to će biti Kraftwerk. (NP)

11. Madonna – Into the Groove
[336 bodova / 5 glasova]
Legenda kaže da je Madonna Louise Veronica Ciccone, oliti da parafraziram Tonćija – Velika Gospa, prvi puta stigavši u New York kasnih sedamdesetih, sa samo 35 dolara u džepu, rekla taksistu: “Take me to the centre of everything!” Prevedeno, Time Square.

….sve ostalo je povijest.

Apsolutno, bez premca, najveća ženska pop-ikona svih vremena. Počeci Kraljice bili su skromni, od odrastanja u tipičnoj radničkoj obitelji u Michiganu, kvazi-pankerske njujorške faze i godine struggling artista, do prve prave prilike i objave antologijskog prvog albuma. Njena nepresušna ambicija i želja za uspjehom, isprepleteni s neprikosnovenim osjećajem za ritam i pokret, svijest da joj nitko ništa nije poklonio i da se za sve, kako samo jedna žena zna, izborila sama, urodile su karijerom megazvijezde. Ostvarivši uspjeh s prva dva albuma, Madonna je otvorila put s kojeg više nije bilo povratka. Nakon što je zaplesala sa svojom prijom Debi Mazar u “True Blue”, stvari su nepovratno lansirane u orbitu. Madonna-manija je zavladala planetom, a kulminacija njene karijere svakako je bio period “Like a Prayer”. Nedostajala je samo još formalna krunidba. Njene izvedbe na MTV VMA’s-ima bile su poput nacionalnog praznika za fanove. Samo se čekalo gospino ukazanje, svi smo grizli nokte u iščekivanju što će ovaj put izvesti i danima nakon toga prepričavali. No, iako na tronu u larger than life fazi, revolucionarni duh je nikad nije napustio te je nastavljala pomicati granice, indirektno ili direktno, pritom mahom dotičući puritanske vrijednosti. Mnogima romantizirane osamdesete su ujedno bile i duboko ukoričene vrijednostima Reaganove Amerike, a ni sam početak devedesetih ništa bolji u tom smislu. Madonna je vjerojatno najveći radnik (sav taj uspjeh nije slučajan) i borac (zalažući se pritom za prava drugih) kojeg je popularna kultura iznjedrila.Trebale bi barem dvije kartice teksta da se napiše što je sve Madonna učinila po pitanju LGBTQ prava i zašto je s pravom najveća gej ikona 20 stoljeća. Za početak, žena koja je dovela gej kulturu u mainstream. Nije jednostavno opisati što je ona tada značila gej zajednici… ‘Ljubav je ljubav’, podsjećala je Gospa konstantno tijekom svoje karijere.

“Into the Groove”, plesni klasik, i ona njena prva prepoznatljiva iskonska faza koju su kao cjelinu činili albumi “Madonna: The First Album” i “Like a Virgin”. Tajice, perle, šljokice, čipkasti topovi, hrpe narukvica, ogrlica i naušnica, svih oblika, boja i materijala, predimenzionirana frizura, mašne u kosi i ti fenomenalni plesni koraci, sve je tu…. i “Desperately Seeking Susan” i Rosanna Arquette, baš sve. Ako je “Like a Prayer” kulminacija njene karijere onda je “Into the Groove” plesni zenit rane faze uvelike inspirirane tadašnjom njujorškom clubbing scenom. Madonni je ples bio u krvi. Nitko, nitko to nije radio kao ona… “And you can dance, for inspiration…” odzvanjalo je Bilim Brigom u Zadru, a ja i moje dvi live noge u dnevnom boravku isprid MTV-ja… “Live out your fantasy here with me/ Just let the music set you free” rekla bi Kraljica…i tako smo zajedno otplesale kroz moje srednjoškolske dane….

…Gospe Moja! (MŠ)

(pisali: Tonći Kožul, Bojan Mandić, Zrinka Pavlić, Nikola Pezić, Martina Šestan)

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #20-#16

Travanj 12, 2019 by

20. Toto – Africa
[261 bod / 7 glasova]
Jao, meni. I što da ja sad kažem o ovoj pjesmi? Ono, kuišburaz, baš je superiška, da se fino plesat uz nju negdje na granici đuskanja i laganinija, taman da ti se cuga koju držiš u ruci ne prolije! Ali to nije kompliment! To zvuči ko neka easy listening ljiga iz lounge bara uz koju ja u pravilu umrem od dosade ili zaspem na kauču od ratana ili štogod je već moderno danas u lounge barovima. “Africa” je puno bolja pjesma od toga! GRRR! Moram smislit nešto drugo!

Problem s ovom pjesmom je taj što većini ljudi nije jasno o čemen oni to, matere ti? Tekst ima neke poopćene “afričke” slike – kiše, Kilimandžaro koji se kao Olimp (usporedba planine s drugom planinom, NAJS!) uzdiže nad Serengetijem, KIŠE DOLJE U AFRICI… al kad pogledaš ostatak teksta, nemaš pojma. Malo djeluje kao da to pjeva neki tip koji je otišao u Afriku kao neki misionar ili je u Peace Corpsu ili, nemam pojma, u UNPROFOR-u ili je Dr. Fleischmann iz Života na jugu – uglavnom, tom tipu upravo dolazi cura i on sad ne zna kako bi s njom jer on je voli, ali Afrika ga je promijenila i AJ BLES D REINZ DAUN IN AFRIIIIKAAAAAA. Ne’am pojma.

Al riječi nisu bitne. Bitno je da ova pjesma super zvuči, da je baš onak, SVOJA i AFRIČKA i EUROPSKA i FORA. Sad sam to objasnila ko zadnji ignorant koji nema pojma ni o glazbi ni o osamdesetima ni o bilo čemu drugome. Malo ko ljudi koji ti preporučuju da pročitaš neku knjigu, a kad ih pitaš zašto im je dobra, oni ti kažu: “Guba je. Zanimljiva”. Ali bilo bi pretjerano da ja sad počnem pričati o progresiji akorda u refrenu ove pjesme koja je dotad bila praktički nečuvena u pop-glazbi jer zapravo nemam pojma o tome, nego mi je samo Tonći o tome nešto bio pričao, a ja ga slušala, zaljubljeno ga gledajući i misleći: “Wow, kak je on pametan i svašta ga zanima!”

Ako hoću biti iskrena, ja samo baš onak, jako volim ovu pjesmu jer mi SUPER ZVUČI. A o njoj znam reć još dvije stvari. Super mi je onaj meme sa screenshotom iz Čarobnjaka iz Oza u kojem Dorothy kaže: “I miss Kansas”, a onda psić u njezinim rukama kaže: “I miss the rains down in Africa” jer, kuišono, psić se zove Toto, ha, ha, ha? Unatoč činjenici što Toto The Band pjeva “I BLESS the rains…”

Druga stvar koju znam reć o ovoj pjesmi je to da je svojedobno na fejsu postojala grupa “Kako mrzim ovu pjesmu”, gdje bi ljudi došli i stavljali pjesme koje iz nekog razloga mrze, pa bi ih onda drugi članovi grupe mrzili zajedno s njima ili ih pokušali obraniti. Kada je netko bio stavio ovu pjesmu, stvorila se takva mnogobrojna obrambena divizija kakvu nikada nije imala nijedna pjesma dotad. Ne znam je li to tako i ostalo i je li koja druga pjesma nadmašila “Africu” po broju dragovoljnih branitelja, ali meni ta priča ipak nešto govori o ovome hitu. I bless Toto and its Africa! (ZP)

19. Womack & Womack – Teardrops
[263 boda / 5 glasova]
Osim što se „Teardrops“ – ma bile u tome i pomalo underdoggy – nedvojbeno ubrajaju u perjanice kontemporarnog soula kasnih 80-ih (čemu decentni „retro“ premaz nimalo ne škodi), ujedno su i jedna od numera koje su mi približile čari srednjostrujaške glazbene produkcije za odrasle s engleskog pjevnog područja. Shvatite to uvjetno, široko i „sa zrnom soli“: “Teardrops” nipošto nisu ni Chris de Burgh niti išta slično, no sasvim ćete ih sigurno povremeno čuti na kakvom Radio Sljemenu, u trenucima kad se stanica ne mijenja jer plejlista obećava i nikad ne zna – možda iza ugla vrebaju kakvi “Vukodlaci iz Londona”… ili barem “Eto mi ga na”.

No, dok bliskost „srednjoj struji“ i nije neki problem – naprotiv – medalja ima i drugu, tamniju stranu. Kad čovjek malo bolje razmisli, “Teardrops” (za koje mi je, uzgred, trebalo dulje vrijeme da skontam da nisu djelo Bobbyja “Across 110th Street” Womacka već buraza mu Cecila i šogorice Linde… pametnome dosta) promoviraju jedan poprilično tradicionalan, konzervativan, patrijarhalan koncept bliskosti žene i muškarca (i svih popratnih manifestacija) koji – izuzmemo li činjenicu da su njegovi ključni protagonisti Afroamerikanci – u zabrinjavajućoj mjeri korespondira s domovinskom zbiljom i idealima koje ona nameće. Pritom domovnica… ovaj, domovina nije Ju Es of Ej.

Da bismo u potpunosti osvijestili koliko su “Teardrops” zabrazdile u gore spomenutom smjeru, valja poslušati pjesmu, pogledati videospot… po mogućnosti istovremeno. Mlada žena (Linda) u glazbenom studiju oplakuje „izgubljenu romansu“, u čemu je bekvokalima podržavaju njezine prije. Za slučaj da ste posumnjali, djevojke pjevaju kako momci iz benda sviraju (a ne obratno). Na drugoj polovici podijeljenog ekrana vidimo njezina – uzmimo – bivšeg, kitnjastog i nabusitog „lolu“ (Cecil) kako u društvu „kuma“ producenta za miks-pultom sluša ispovijed ostavljene i, naslađujući se njezinim ridanjem i samokritikom, odvaguje hoće li joj pružiti još jednu priliku. Na kraju spota nije sasvim izvjesno je li se to uistinu i dogodilo, no gledatelju neće promaći trijumfalizam „lole“ i „kumašina“ koji si, namirenih ega, u završnom kadru „daju pet“.

Okej, okej… čemu mrvu ne spojlati. Čini se kako priča ipak ima sretan svršetak – dapače, nekoliko njih. Naime, prizor s kavera ovog singla – koji je bio noseći hit s njihova albuma prigodna naziva “Conscience” – sugerira kako se hadžija smilovao ucviljenoj djevojci i oprostio joj što nije bila dovoljno „čru“ a ona mu je, zauzvrat, podarila brojno potomstvo. I tko sad ima muda reći da je muško srce od kamena i imuno na gorke suze jedne divne crne žene?

Zajebanciju nastranu (ta, ipak je riječ o 80-ima)… “Teardrops” je sjajna, bezvremenska upbeat soul pop žalopojka koja čovjeka (a zacijelo i ženu) navodi na pomisao da je, ne uživljavajući se podrobnije u priču oko Womack & Womack, još koješta propustio (a potom se prisjeti i tužne činjenice da vremena i prilike za naknadno upoznavanje sa svom tom dobrom glazbom koja proleti pored nas baš i nema u izobilju). U meni, pak, otvara i neka sasvim suvišna pitanja: ima li „druga šansa“ ikakvog dodira sa stvarnošću, ili je sve samo fol? Postoji li „idući put…“, ili je svaki novi – prvi, pa stoga i učenje na prethodnim iskustvima i pogreškama vrijedi pišljiva boba?? Ajajajaj… Šta ti je muzika.

I kakva vajda od suza… (MŽ)

18. Beastie Boys – (You Gotta) Fight for Your Right (To Party!)
[275 bodova / 7 glasova]
Većina dobrih pjesama počinje polako, suptilno, pa se nakon nekog vremena rasplamsaju, imaju neku uzlaznu liniju, kulminaciju… Ne i ova. Ta udara u pleksus već prvim „Kick it!“, prvom sekundom. Imao sam svojedobno teoriju kako postoje samo tri pjesme koje su me u stanju početkom probuditi, uspraviti i natjerati da odmah instinktivno počnem drmati glavom i derati se. Ostale dvije su “God Save the Queen” Sex Pistolsa i “Green Manalishi” u izvedbi Judas Priest. U praksi, vjerojatno bi ih bilo još, ali to ne oduzima od ove tri.

Hip hop je bio još mlad i čekao je da se pojavi netko tko će moći njegovu sirovu energiju spojiti i s mrvicom glazbe, kako bi napokon osim pobune donio i sjajne pjesme. Ironično ili ne, to nije učinila nikakva škvadra iz geta, nego trojac genijalnih njujorških Židova. Dakako, na kasnijim će albumima nadići sve žanrovske okvire i stvoriti nešto drukčije, veličanstveno, a ruku na srce, već su i na debiju debelo procurili kroz rupe žanrovskih granica.

Poput nemalog broja pametnih i knjiških ljudi, sprdali su se na presuptilan način – pjesma zamišljena kao zajebancija na račun tinejdžerskih himni o tulumarenju odmah je prihvaćena kao ultimativna tinejdžerska himna o tulumarenju. Zapravo je uz “Born in the USA” ovo možda i najpogrešnije shvaćen hit osamdesetih – no u krajnjoj liniji, jednako je dobra kada si je usamljeni klinac kulerski pusti sam doma u subotu navečer, jer ga nitko nije pozvao ni na kakav tulum, kao i kada ju bez uključivanja mozga revete s desetak drugih supijanih ljudi u dva ujutro, između prve i druge intervencije od bijesnih susjeda pozvane murije.

Jedino mi spot nikada nije bio jasan. Ono, trebali smo popušiti da je gomila tinejdžera koji se gađaju tortama u facu definicija razuzdanog tuluma. U gradu u kojem su povratci staraca na poprište zaticali torte koje se vrte na gramofonu, sremske koje vire iz za to ne baš predviđenih tjelesnih otvora, bubanj vešmašine ispunjen Erotikama ili baku zaključanu u špajzi s povećom šljivom na oku, njujorški se parti činio kao kamilica. Vidjet će ti Ameri kada jednog dana dečki iz Dubrave i Gajnica krenu repati, kakve će priče doći na red, sprdali smo se, proklete nam bile pogane misli i davanje glupih ideja… (DMJ)

17. Pet Shop Boys – Domino Dancing
[276 bodova / 6 glasova]
Kako izdvojiti samo jednu pjesmu jedne od najdražih grupa? Ok, za ovu listu prvo su morale biti hitovi pa lakše. Na kraju je dilema bila između balade (“Love Comes Quickly”) i disca (“Domino Dancing”). Odabrao sam “Domino Dancing” jer imam osjećaj da slikom padanja kao plesanja i plesanja kao padanja obuhvaća čitav njihov program. Zajeban program gdje se broji skor dok se uživa. (LJ)

16. Alice Cooper – Poison
[276 bodova / 7 glasova]
Začudilo me što je ova pjesma toliko visoko, jer se svi ‘čru’ muzički znalci uvijek ograđuju od nje. I iako je daleko od psihodeličnog i sirovog, gotovo proto-punk zvuka koji je gajio na početku karijere (ne ozbiljno, slušajte rane radove Alicea Coopera, jer su pre freakin’ sjajni), ova Cooperova pjesma je i dalje izvrsna mainstream rock stvar koja je uspjela osvojiti publiku u vremenu kada su svi već polako, zbog hiperprodukcije hair metal bendova, postali zasićeni takvim zvukom. Definitivno je dobro ostarila i nove generacije i dalje preko nje otkrivaju zvuk hard rocka 80-ih, a to je uvijek dobro. ❤ (IC)

(pisali: Zrinka Pavlić, Matko Žurić, Dino Milić-Jakovlić, Leonard Jurić, Irena Curić)

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #323-#251

Travanj 12, 2019 by

323. Cher – If I Could Turn Back Time [38 bodova / 4 glasa]
315. Bobby Brown – My Prerogative / Cutting Crew – (I Just) Died in Your Arms / Eddy Grant – Electric Avenue / Madonna – Papa Don’t Preach / Miami Sound Machine – Conga / Milli Vanilli – Girl You Know It’s True / Soft Cell – Say Hello, Wave Goodbye / Stevie Wonder – Master Blaster (Jammin’) [39 bodova / 1 glas]
314. Paul McCartney & Michael Jackson – Say Say Say [39 bodova / 2 glasa]
309. Fleetwood Mac – Hold Me / Michael Jackson – Wanna Be Startin’ Somethin’ / Phil Collins – Sussudio / Soul II Soul feat. Caron Wheeler – Keep on Movin’ / Spandau Ballet – Round and Round [40 bodova / 1 glas]
308. The Bangles – Manic Monday [40 bodova / 2 glasa]
307. The Cars – Drive [40 bodova / 2 glasa]
306. Spandau Ballet – True [41 bod / 2 glasa]
305. Visage – Fade to Grey [41 bod / 2 glasa]
301. Eurythmics – Right by Your Side / Evelyn “Champagne” King – Love Come Down / Kraftwerk – Computer Love / Madonna – Lucky Star [42 boda / 1 glas]
299. Sheena Easton – Morning Train (Nine to Five) / Wham! – Freedom [42 boda / 2 glasa]
298. Whitney Houston – Greatest Love of All [43 boda / 2 glasa]
294. The Human League – Open Your Heart / Kirsty MacColl – A New England / Michael Jackson & Siedah Garrett – I Just Can’t Stop Loving You / Ofra Haza – Im Nin’alu [44 boda / 1 glas]
293. Spandau Ballet – To Cut a Long Story Short [45 bodova / 1 glas]
292. Survivor – Eye of the Tiger [45 bodova / 2 glasa]
291. U2 – New Year’s Day [45 bodova / 3 glasa]
290. Irene Cara – Flashdance… What a Feeling [45 bodova / 4 glasa]
288. Echo & the Bunnymen – The Cutter / U2 – The Unforgettable Fire [46 bodova / 1 glas]
287. Modern Talking – You’re My Heart, You’re My Soul [46 bodova / 2 glasa]
282. Falco – Junge Römer / Genesis – Mama / Imagination – Music and Lights / Pet Shop Boys – Always on My Mind / Sting – Russians [48 bodova / 1 glas]
279. Gladys Knight – Licence to Kill / Michael Jackson – Beat It / Tina Turner – Private Dancer [48 bodova / 2 glasa]
278. Echo & the Bunnymen – The Killing Moon [49 bodova / 2 glasa]
274. George Benson – Give Me the Night / George Michael – One More Try / Peter Gabriel – Games Without Frontiers / The Primitives – Crash [50 bodova / 1 glas]
273. Madonna – Live to Tell [50 bodova / 2 glasa]
272. Wham! – Club Tropicana [50 bodova / 2 glasa]
271. Queen – I Want It All [51 bod / 2 glasa]
270. Kylie Minogue – I Should Be So Lucky [51 bod / 3 glasa]
268. Iron Maiden – Run to the Hills / UB40 – Red Red Wine [53 boda / 2 glasa]
266. Frankie Goes to Hollywood – Welcome to the Pleasuredome / Jermaine Jackson & Pia Zadora – When the Rain Begins to Fall [54 boda / 1 glas]
265. Depeche Mode – Personal Jesus [54 boda / 2 glasa]
264. Eurythmics – Love Is a Stranger [55 bodova / 2 glasa]
263. Rick Springfield – Jessie’s Girl [55 bodova / 2 glasa]
262. Status Quo – In the Army Now [56 bodova / 1 glas]
261. The Bee Gees – You Win Again [56 bodova / 2 glasa]
260. The Cure – The Love Cats [57 bodova / 2 glasa]
259. S’Express – Theme from S’Express [57 bodova / 2 glasa]
251. Babyface – It’s No Crime / Dolly Parton – 9 to 5 / Lisa Stansfield – All Around the World / Mel & Kim – Respectable / The Pogues & The Dubliners – The Irish Rover / Stevie Nicks & Tom Petty and the Heartbreakers – Stop Draggin’ My Heart Around / Tears for Fears – Shout / Whitney Houston – You Give Good Love [58 bodova / 1 glas]

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #25-#21

Travanj 11, 2019 by

25. Kenny Rogers & Dolly Parton – Islands in the Stream
[234 boda / 6 glasova]
Ekipa koja me dobro zna, a i oni koji malo bolje prate moje facebook postove, znaju da često postam “Islands in the Stream” i uvijek napišem kako će mi ta pjesma svirati na piru. Eto mene već u petom desetljeću života, pira još nema, a ova pjesma mi je i dalje jedna od najdražih u životu. Koliko sam samo puta pogledao kako se Kenny i Dolly zaljubljeno gledaju i laganini pjevaju ovu pjesmu. A tko zna kako bi završila da se ostvarila prvotna namjera braće Gibb, autora ove pjesme. Naime, zamišljeno je da bude u R&B điru i da je pjeva Marvin Gaye. Premda volim i Marvina, drago mi je da se to nije ostvarilo. Jer ostali bi uskraćeni za jedan od najboljih dueta u povijesti glazbe! (SM)

24. The Clash – Rock the Casbah
[235 bodova / 6 glasova]
Točno sam znao da će mi se ovo dogoditi! Imao sam kompliciran sustav bodovanja za ovaj odabir. Na listi su bile pjesme koje su mi danas sjajne, zatim pjesme koje su mi u nekom periodu života bile važne, pa pjesme koje su mi bile omiljene osamdesetih kad su se pojavile, ali ih kasnije više nisam slušao, guilty pleasure hitovi koje konačno trebam priznati stavljanjem na listu, kao i pjesme koje mi nisu bile najbolje od ponuđenih, ali su pripadale meni bitnim izvođačima, pa im te zasluge garantiraju ulazak. U tu zadnju skupinu je upao “Rock the Casbah” The Clasha, mog dugogodišnjeg omiljenog benda. S tim da je ova stvar, Clashov najveći uspjeh na ljestvicama – u ovom slučaju američke top-liste – relativni prosjek, neloša funkoidna poskočica u skladu s tadašnjim glazbenim trendovima. Nadao sam se da će ovo zapasti vrsne zanatlije opće kulture iz Večernjeg ili RTL-a, a ne mene fah-idiota, ali sam zaboravio na količinu općih mjesta u vidu Madonne i Brucea koja oni tek moraju pokriti. Trebao sam glasati za Splodgenessabounds i njihov “2 Pints of Lager & Packet of Crisps Please” (a ne “Simon Templer” kako je pisalo na listi, jer je B-strana bila hit), pa bih izbjegao ovu situaciju.

Dakle, ovo je Clashov vrhunac u Americi ranih osamdesetih. Nakon toga, interes za bend će zamrijeti sve do Levi’sove reklame koja će Clashu 1991. posthumno donijeti prvo i jedino prvo mjesto britanske top liste, da bi kroz godine britpopa Clash konačno i dogurao do aleje zaslužnih rock bendova (Tonći NIJE uvrstio “Should I Stay or Should I Go” na kompletnu listu hitova devedesetih, tek toliko da se zna gdje on stoji po tom pitanju). “Rock the Casbah” sa predzadnjeg albuma “Combat Rock” se vjerojatno činio kao povratak u formu nakon groznog albuma “Sandinista”, ali realno, The Clash su svoj zenit završili s početkom osamdesetih. Prvih deset singlova i prvijenac su onaj pravi, bitni i najbolji Clash, ostalo nije loše, ali nemjerljivo s ranijim periodom. Čak ni hvaljeni “London Calling” nema težinu i važnost prvog albuma, a svakom tko spomene genijalnost Clasha treba pod nos gurnuti “Sandinistu” i “Cut the Crap”, pa neka postupe prema istoimenom albumu. Kako je i “Rock the Casbah” reizdan početkom devedesetih nakon neočekivanog uspjeha “Should I Stay Or Should I Go” – za koju sam imao svoju najbolju crticu IKAD, jer je ta pjesma obilježila ratni dio mog života – sjećam se da mi je u spotu koji se ponovo zavrtio po TV-kanalima više imponirala fashion dimenzija benda nego sama pjesma jer, ono, bolje gledat Clash nego Michaela Jacksona (meni je instinkt uvijek govorio da je on freak). Pop-scena je tad izgledala nekako modno predvidljiva, s jedne strane su bili bezlični pop/rock likovi u osamdesete-meets-baggy košuljama i dimijama, a s druge strane napirlitani pudl metalci, pa su mi The Clash u onom army-look izdanju izgledali baš onako kako sam zamišljao da bi ozbiljan (punk) rock bend trebao izgledati. Doduše, malo mi je to uvjerenje pomutila vijest da je Joe Strummer plakao kad je čuo da u netom započetom prvom iračkom ratu Ameri bacaju bombe s natpisom “Rock the Casbah”, ali nisam zamjerio starom emotivcu.

Volio bih da imam još malo onog fanovskog žara kojeg sam gajio prema bendu kad sam bio mlađi, pa da budem nešto konkretniji oko ovog zadatka, ali danas se na Clash pozivaju i likovi poput Nemanje Kusturice i, ne znam, Davida Camerona, pa mi je nekako ubilo tu mladenačku iluziju o Clashu kao “bendu s porukom koja nadahnjuje”. Sve je to ipak salonska rebelija, ali primjenjiva za šire i raznovrsnije mase. Zato je valjda i “Rock the Casbah” završio tako visoko na američkom chartu. (NF)

23. U2 – All I Want Is You
[238 bodova / 5 glasova]
Sve što znam o zaljubljenosti naučio sam od ove pjesme, puno prije negoli sam uopće osvijestio taj pojam, a kamoli ga počeo primjenjivati u praksi. Tužno ali istinito, s 44 godine u guzici još uvijek ne znam ništa više od onoga što me ova pjesma naučila. Možda zato što sam zakinut za sposobnost cjeloživotnog učenja. Možda pak – utvaram si – zato što je ova pjesma na tu temu rekla doslovno sve, a autoritet s kojim je to rekla izmjenama i dopunama ne ostavlja mjesta. Ne znan šta bi ti još reka. (TT)

22. Queen & David Bowie – Under Pressure
[239 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Par godina prije nego što sam se rodila, jedan od najboljih bendova svih vremena i jedan od najboljih vokala ikad otišli su malo do Švicarske, al ne kao kad još jedan od najboljih bendova svih vremena (bar meni) Killed a Fox ide na mini-turneju, nego u kasino. Nisu išli na kockanje, ali su okušali sreću u studiju i dobili jackpot – od Queenove demo stvari “Feel Like” uzeli su temelje melodija za gitaru i vokale i na nju dodali sanjivi vokal Davida Bowieja i ono što ovu pjesmu stavlja na sam vrh 1980-ih – bas. Da je pjesma rezultat višesatnih improvizacija vidi se po zvukovima koje Freddie ispušta i tekstu koji doslovno počinje riječju koja je opisala njihov pritisak u studiju.

Do dana današnjeg nije utvrđeno čiji je rif. Brian May je rekao da ga je smislio John Deacon, John Deacon je u jednom intervjuu rekao da je Freddie autor, a čak je bilo teorija da je Bowie. Ono što je sigurno, pjesma je nastala toga dana u Švicarskoj, a nakon pauze za ručak su je zaboravili i, da je se Roger Taylor nije sjetio, danas ne bismo imali šaljive klipove u kojima Vanilla Ice objašnjava razliku između svog i Queenovog hita.

Kad su u Rolling Stoneu objavili rezultate ankete čitatelja Best Collaborations of All Time na kojoj su Queen i David Bowie drugi, doslovno pišu da razumiju bijes kao reakciju na prvo mjesto. Spot s montažama gužve i filmova iz 1920-ih ima kultni status. Tekst i vokali brutalnih majstora govore univerzalnu istinu da nitko ne želi bit pod pritiskom. Kad shvatimo da je to samo od terora saznanja kakav je ovaj svijet, mole nas da odnekud izmislimo ljubav, jer ćemo svi poludjeti od pritiska ako ne damo ljubavi još jednu šansu. Toj staromodnoj riječi koja nas tjera da se brinemo o ljudima na margini koje nitko ne brani, da promijenimo način na koji volimo sebe, i da shvatimo da smo ovo isto mi, samo pod pritiskom. (DĆ)

21. Guns N’ Roses – Sweet Child o’ Mine
[255 bodova / 8 glasova]
Kada sam imala nježnih 15 godinica, oprala me intenzivna faza Gunsa. Imala sam jednu VHS kazetu na koju sam pobožno snimala sve njihove spotove, intervjue, live nastupe… Da meni netko postavi slavno pitanje „A di si bila ’91?“, najtočniji odgovor bio bi: „Pred televizorom, buljeći u Axla Rosea“. Da, znam da danas izgleda kao Kathleen Tuner, ali prije 28 godina to je bila sasvim druga priča.

Da, znam da je nosio vruće hlačice! I to tajičice. Kaj sad. Valjda je jedini frajer na svijetu koji je to mogao isfurati.

Uglavnom, “Sweet Child o’ Mine” bila mi je jedna od dražih pjesama. Možda nije imala dobar tekst poput “Civil War” ili “Estranged”, ali kad god bi počeo taj spot, a Axl bi zamijaukao tim svojim glasom, odjednom mi nije bilo bitno što okidam na dubokoumne i teško pamtljive stihove „Oh, oh, oh, oh…Sweet child o’ mine/ Oh yeah yeah/ Oh oh sweet love of mine…“

Ta G’n’R faza bila je svojevrsna anomalija u mojoj postojanoj fazi ponosne alternativke. Ali jebeš mladost u kojoj nisi uzdisao za Axlom u tajicama… (MM)

(pisali: Samir Milla, Neven Fitnić, Teo Tarabarić, Dijana Ćurković, Martina Maričić)

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #432-#324

Travanj 11, 2019 by

432. Bananarama – I Heard a Rumour / Blondie – Atomic / Donna Summer – I Don’t Wanna Get Hurt / Herbie Hancock – Rockit / John Lennon – Woman / Julio Iglesias & Willie Nelson – To All the Girls I’ve Loved Before / Mike Oldfield – Shadow on the Wall [27 bodova / 1 glas]
427. Bad Manners – Special Brew / Christopher Cross – Ride Like the Wind / Joan Jett & the Blackhearts – Do You Wanna Touch Me / Michael Jackson – Bad / Patti LaBelle & Michael McDonald – On My Own [28 bodova / 1 glas]
426. U2 – Pride (In the Name of Love) [28 bodova / 2 glasa]
421. Gloria Estefan & Miami Sound Machine – Rhythm Is Gonna Get You / Japan – Ghosts / Julio Iglesias & Diana Ross – All of You / Lionel Richie – Hello / Transvision Vamp – I Want Your Love [29 bodova / 1 glas]
420. The Rolling Stones – Mixed Emotions [29 bodova / 2 glasa]
415. Madonna – Angel / The Pretenders – Talk of the Town / Queen – A Kind of Magic / Skid Row – 18 and Life / Toy Dolls – Nellie the Elephant [30 bodova / 1 glas]
414. The Police – Every Breath You Take [30 bodova / 2 glasa]
360. 808 State – Pacific State / A Flock of Seagulls – I Ran (So Far Away) / A-ha – The Living Daylights / Al B. Sure! – Nite and Day / Alison Moyet – Is This Love? / Alphaville – Big in Japan / Alphaville – Sounds Like a Melody / The Bangles – Walk Like an Egyptian / Bill Medley & Jennifer Warnes – (I’ve Had) The Time of My Life / Billy Idol – Sweet Sixteen / Billy Joel – Uptown Girl / Billy Ocean – When the Going Gets Tough, the Tough Get Going / Break Machine – Street Dance / Bruce Hornsby and the Range – The Way It Is / Depeche Mode – A Question of Time / Double – The Captain of Her Heart / Duran Duran – Save a Prayer / Duran Duran – Skin Trade / Duran Duran – The Wild Boys / Electric Light Orchestra – Twilight / Elton John – Nikita / Eurythmics & Aretha Franklin – Sisters Are Doin’ It for Themselves / Genesis – Turn It On Again / Howard Jones – What Is Love? / The Human League – Love Action (I Believe in Love) / INXS – Need You Tonight / Jan Hammer – Crockett’s Theme / Johnny Kemp – Just Got Paid / Kenny Loggins – Footloose / Kraftwerk – Musique Non-Stop / Kylie Minogue – Got to Be Certain / Madonna – Who’s That Girl / The Mash – Theme from M*A*S*H (Suicide Is Painless) / Midnight Oil – Beds Are Burning / Milli Vanilli – Girl I’m Gonna Miss You / Mr. Mister – Broken Wings / Nik Kershaw – The Riddle / Olivia Newton-John & Electric Light Orchestra – Xanadu / Patrick Swayze feat. Wendy Fraser – She’s Like the Wind / Paul Hardcastle – 19 / Paul McCartney – Once Upon a Long Ago / Paul McCartney – Pipes of Peace / The Pretenders – Back on the Chain Gang / Queen – It’s a Hard Life / The Smiths – Heaven Knows I’m Miserable Now / Spandau Ballet – Be Free With Your Love / Spandau Ballet – I’ll Fly for You / Stevie Nicks – Stand Back / Talk Talk – Dum Dum Girl / Tina Turner – We Don’t Need Another Hero (Thunderdome) / Van Halen – Jump / Wet Wet Wet – Sweet Surrender / Wham! – Everything She Wants / Whitesnake – Here I Go Again [32 boda / 1 glas]
359. Frank Sinatra – New York, New York [33 boda / 2 glasa]
353. Adam Ant – Goody Two Shoes / John Cougar Mellencamp – Cherry Bomb / Madness – Baggy Trousers / Prince – 1999 / Simply Red – If You Don’t Know Me by Now / Toto – Rosanna [34 boda / 1 glas]
352. George Harrison – Got My Mind Set on You [35 bodova / 2 glasa]
351. Dire Straits – Money for Nothing [35 bodova / 2 glasa]
346. Grandmaster Melle Mel – White Lines (Don’t Don’t Do It) / Liza Minnelli – Losing My Mind / Public Image Ltd – This Is Not a Love Song / Shalamar – I Can Make You Feel Good / Vangelis – Chariots of Fire [36 bodova / 1 glas]
345. Depeche Mode – Master and Servant [36 bodova / 2 glasa]
344. Shakespears Sister – You’re History [36 bodova / 2 glasa]
343. Peter Gabriel – Sledgehammer [36 bodova / 2 glasa]
342. Suzanne Vega – Luka [37 bodova / 2 glasa]
341. Phil Collins – Against All Odds [37 bodova / 2 glasa]
324. Al Bano & Romina Power – Tu, soltanto tu (Mi hai fatto innamorare) / Bad Boys Blue – I Wanna Hear Your Heartbeat (Sunday Girl) / The Beat – Mirror in the Bathroom / Bette Midler – Wind Beneath My Wings / Billy Ocean – Caribbean Queen (No More Love on the Run) / The Cars – You Might Think / David Bowie – China Girl / Diana Ross & Lionel Richie – Endless Love / Elaine Paige – Memory / Janet Jackson – Let’s Wait Awhile / Laura Branigan – Gloria / Lionel Richie – All Night Long (All Night) / Loretta Goggi – Maledetta Primavera / Paul McCartney and the Frog Chorus – We Stand Together / Poison – Every Rose Has Its Thorn / Ricchi e Poveri – Sara perche ti amo / Tom Tom Club – Wordy Rappinghood [38 bodova / 1 glas]

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #30-#26

Travanj 10, 2019 by

30. Cyndi Lauper – Time After Time
[223 boda / 7 glasova]
Malo mi što pričinja toliko zadovoljstva koliko sudjelovanje u diskusijama, razgovorima, raspravama ili, što da ne, svađama o muzici, od kojih mi je zamišljeno sučeljavanje dvaju ili nekoliko izvođača ili koncepata posebno draga disciplina. Potpuno su besmislene iz perspektive eventualnoga zaključnog rezultata – jer kako ičim pobiti unaprijed formirano mišljenje kad čak i na ovom izboru sudjeluju glasači Michaela Jacksona?! – ali predstavljaju itekako plodno tlo za sijanje konkretnih objašnjenja primarno samome sebi zašto ti se nešto sviđa, a nešto ne, odnosno uopće sviđa li ti se nešto ili ne. Nije mi se jednom dogodilo da tek tijekom uvjeravanja nekoga drugog napokon shvatim da sam zaista potpuno u pravu, ali ni da uvidim da serem kvake jer u iz nekog razloga izgovoreno zapravo uopće dubinski ne vjerujem.

Ponajprije zato volim sve one spike jednih protiv drugih, jedne protiv druge, drugog protiv prvog, svih protiv svakoga ili samog protiv svih, pri čemu nekako uglavnom ispadne da gušt i trud i angažman i uvid ulažem samo u (ili iz njih onda i dobivam) one dvoboje u kojima jako volim oba suprotstavljena. Između Beatlesa i Stonesa apsolutno nikako ne treba birati ABBA-u (osim one iz New Jerseyja – Alex, Brian, Benny, Alex) nego “Rolled Gold” pa ‘Crveni’ zaredom, između Neila i Boba bootleg zajedničkog koncerta u Santa Monici 1975., a između Blur i Oasis treba ugurati i Suede pa se najboljim vremenskim strojem – muzikom – neopterećeno vraćati u mladost. Teška ekumena, brate, čini se da sam omekšao pod stare dane.

Osim u jednom slučaju. Koji više i nije slučaj, ako je ikada uopće zapravo i bio osim po nekoliko tjedana svakih nekoliko godina tijekom dekade čije hitove ovdje kanoniziramo uglednim Gorilinim pečatom, a među kojima je najviše baš baš baš prekrasnih imala Cyndi Lauper, valjda jedina koja bi se u izboru najljepših pop-pjesama osamdesetih uopće, a ne samo pop-hitova, mogla boriti s prekooceanskom kolegicom Kirsty MacColl. A ovdje se, barem u mom tekstu, bori s Madonnom. Iskreno, nemam pojma koliko je to zaista nešto oko čega se lome ili su se lomila koplja, pogotovo stoga što Cyndi danas barem na ovim meridijanima prije svega ima status ne baš one-hit wonderice, ali few-hits boljeprošlosne dive svakako, a ne svevladajuće kraljice popa ili legitimne pretendice na krunu. No znam da sam u nerijetkim razgovorima s rijetkim kolegama Cyndinih fanova u pravilu nailazio na stavove s kojima sam se oduvijek slagao – Cyndi je trebala biti najveća, ne Madonna. Madonnini fanovi (koji, naravno, mogu voljeti i Cyndi) se time, realno, nimalo ne zamaraju.

Što je, jel, klasična indie žalopojka o nepoštenom mainstreamu, a što vrlo dobro znam jer je upravo indie (-rock, -pop, -muzika, -štogod) moje prirodno stanište, vječno sigurno utočište i mapa svih mojih glazbenih putovanja. Svjestan sam koliko je glupo glazbenicu s nekoliko desetaka milijuna prodanih ploča i vlasnicu barem jedne pjesme (“Girls Just Want to Have Fun”, normalno) koju znaju valjda svi na svijetu uzimati kao primjer indie-pristupa, ali da ga jebeš, to je to: sve što je Cyndi radila zapravo i jer želi i sjajno i izvorno, Madonna je radila za lovu i jer je lukava i lošije i kopirantski. Karikiram tu sam sebe da ne morate vi, okej, ali prilično je jasno zašto sam se kao klinac uvijek više veselio Cyndi nego Madonni gledajući na TV-u sve te živopisne jednoimene likove – Bruce, Prince, Madonna, Jacko, Cyndi… – bez ikakve predrasude ili plana ili znanja ili želje (ovdje izdvajam Toma Pettyja, koji mi je u startu i bio samo još jedan od njih, ali nekako bolji i bliži i zabavniji i ugodniji, čija su dva imena očito signalizirala jednu neobičnu običnost, koja je i posredno i neposredno potpuno presudno utjecala na valjda sve što slušam do danas). Očito nije slučajno da se Cyndi rimuje s indie! Pitajte Pixiese ako ne vjerujete meni. Iako im je taj album loš.

Cyndin “She’s So Unusual” nije samo album s jednim od najtočnijih i najpoštenijih imena u povijesti; nije ni samo začetak školskog primjera vrludajuće karijere u kojoj se zvjezdani uspjeh debija kasnije eventualno nazre tek pokojim primjetnijim singlom te koja u nekoj kasnijoj fazi zaluta i u country (za razliku od Madonninog izrugivanja u masakru divne “American Pie”, Cyndin album “Detour” iz 2016. je onako, ne baš super, ali opravdan i kul), a što je onda također čini podatnim za indie-totemiziranje; nije ni samo fantastično šaren i privlačan dokument jednog specifičnog vremena i njegove estetike kojom se Cyndi igrala a da joj nije robovala. Uza sve to, “She’s So Unusual” je totalno super, jedan od najboljih i najljepših albuma osamdesetih i pop-muzike uopće. Da je objavljen trideset godina kasnije, za otprilike pola godine bismo ga nalazili na/u/pri vrhu izbora albuma desetljeća na Pitchforku, Stereogumu i Uproxxu, što se na podudarnim ljestvicama njegovog domicilnog desetljeća nažalost nikako ne događa. Samo što se u tom slučaju ne bi prodao ni u tisućitom djelu ostvarene tiraže pa je ovako ipak bolje.

Taj je album jednostavno dovoljan, sam sebi i svojoj autorici i njenoj publici i trenutku u kojem je nastao i trenutku u kojem se sluša. Uz dužno poštovanje i još neizbježnije divljenje odličnim stvarima koje su svi njihovi autori snimali kasnije, “She’s So Unusual” pripada onoj kurčevitoj njujorškoj liniji momentalno definirajućeg iskoraka na scenu koja ide od ‘Banane’ Velveta preko Nasovog “Illmatica” do “Is This It” od The Strokes (u čijem se zvuku, mada garažirana, uvijek nazirala Cyndina novovalna razigranost, koju su, recimo, sjajno ukrotili naši kultni W.C.I.F. obrađujući prije desetak godina na svojim koncertima redovito “She Bop”). Redom su to albumi na koje se karijere njihovih vlasnika oslanjaju barem 90 posto jer bi im status ostao nepromijenjen i da poslije njih nisu snimili ništa drugo, pa čak i da nisu snimili ništa dobro. Mogao bi biti bolji samo u slučaju da se nebitan skitić “He’s So Unusual” zamijeni budućim klasikom odanosti “True Colors” (gotovo pa nastavkom pjesme o kojoj ovdje nikako da napišem nešto direktno i konkretno, nego se šuljam i oblijećem i motrim, neprestano je preslušavajući evo već tko zna koji put). Najbolje pjesme odličnoga trećeg albuma “A Night to Remember” ipak ne bih dirao jer riječ je o također samosvojnom albumu, ali za ljude u svojim kasnim tridesetima, pa se ovih dana s njime lako poistovjećujem.

“Time After Time” je najljepša i najtoplija pjesma upravo tog i toliko lijepog albuma, njegovo emotivno središte, synth-pop/jangle-rock sef u koji se ništa ne zaključava da bi se skrivalo nego da bi se čuvalo. Da, naravno da je pogotovo u mojim ušima i srcu takvo što neusporedivo lakše ostvariti ako si zaljubljena i predana balada, ali igraš s kartama koje dobiješ. Balada je to svojim razornim učinkom toliko klasična – usudim se reći, djevojka dečka iz Bryanove “Heaven” – da zapravo vožnjom u rikverc upravo ona definira ono što se doživljava baladnom klasikom te ovjerava kandidature i nasljednica i prethodnica. Dio kad se Cyndi u bekvokalnom ad-libu refrenske zakletve otpusti u “I will be waiting!” mogao bih bez prestanka slušati u neprekinutom loopu višegodišnjeg kišovitog čekanja da netko napokon nešto shvati. A dok ne shvati, tu je “Time After Time”. (GP)

29. Fleetwood Mac – Everywhere
[225 bodova / 5 glasova]
“Everywhere” je, ako mene pitate, zlatni standard pop-rock produkcije: ništa ne zagušuje ni ne preglasava ništa, svaki element u miksu je toliko kristalno jasan da imaš osjećaj kao da slušaš pjesmu s nekim drugačijim ušima nego inače, sluhom izoštrenim… nečim. Za bend je to nešto, naravno, bio kokain: bili su na njemu cijelo vrijeme dok su snimali “Rumors” (čak su i ozbiljno razmatrali da se na omotu zahvale i svom dileru – ali su odustali kada je dotični stradao u obračunima bandi!), a bili su i kasnije. Stevie Nicks ga je primjerice trošila u toliko opscenim količinama da je u jednom trenutku morala na operaciju septuma, a dobar dio vremena snimanja “Tango in the Night”, zadnjeg blockbuster-albuma Fleetwood Mac s kojeg potječe i “Everywhere”, provela je u rehabu.

No nestvarno svjetlucava tekstura “Everywhere” meni puno više baca na MDMA, što je i potvrđeno prijevodima “Everywhere” na jezike ovomilenijalnih podija: prvo s interpoliranjem refrena u zagubljenom filter-house dragulju iz 2005., “Everywhere” australskog dvojca Moustache te gostujuće Melinde Jackson (dizalica je apsolutno božanstvena, jedna od onih kada toliko uživam u svakoj sekundi da mi nikada nije dovoljno duga – a darežljivo je duga!), a potom i u Psychemagik editu. Jest da su u pravilu radio editi jedini editi koje poštujem i da svaki DJ koji vrti disco- i slične edite od mene u startu ima crveni karton, ali kad su mi Psychemagik sa svojim editom “Everywhere” ponudili produženi boravak u toj rajskoj palači zvuka – ta kako sam mogao odoljeti? I čak sam i uspio čuti taj edit na jednom partyju pod… ehm, odgovarajućim okolnostima! Malo je reći da sam bio na sedmom nebu. (TK)

28. David Bowie – Absolute Beginners
[229 bodova / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
Katolici imaju Isusa, židovi imaju Jahvu, muslimani Allaha, a ja Davida Bowieja.

Ok, šalim se, svi znamo da je Bowie bio daleko moćniji od ove ostale ekipe.

S Bowiejevim glazbenim opusom susrela sam se vrlo rano u životu, zahvaljujući deset godina starijoj sestri, pa sam tako već s nekih 6 godina revala “Is there life on Maaaaaaaaaaars”, na ponos i divljenje roditelja i spomenute sestre (ako ćemo istinu, uglavnom bi me zaključali u špajzu zbog mog do danas održanog nevjerojatno istančanog sluha i nadasve ugodne boje glasa).

Nisam jedna od onih koji izvođače znaju po albumima, ali znam da “Absolute Beginners” spada u onu nešto kasniju fazu, zloglasne osamdesete, u kojima su se mnogi “pravi” obožavatelji Davida Bowieja posprdno odricali ljubljenog Ziggyja. Ja sam, pak, sve te pritužbe da “ta kasnija faza niš ne valja” uporno odbacivala vičući “LALALALALA” s prstima u ušima – Bowiejeva najgora pjesma za mene je bolja od 97 % svog postojećeg glazbenog opusa svih ostalih izvođača.

No, iako spada u tu kasniju fazu kada je imao pjesme koje si čak ni ja baš ne puštam (da, govorim tebi, “Let’s Dance”), “Absolute Beginners” osobno mi je sasvim sigurno u njegovih top 5 pjesama, a na ovom izboru bez ikakve dvojbe kod mene je zasjala na prvom mjestu. Čim začujem prepoznatljivo pam-pam-pam-pam, zašutim, poglasnim i naježena čekam da začujem taj toliko unikatan glas kako izgovara “I’ve nothing much to offer”… and the rest is history.

Prema danu za koji moram napraviti ovu crticu, zaključujem da Bowie nije na prvom mjestu izbora pa se sad idem zato duriti do daljnjega. (MM)

27. Prince – Little Red Corvette
[232 boda / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
U nekrologu za Princea sam ju nazvao najboljom i ujedno najčudnijom rock-pjesmom osamdesetih. Stojim iza toga. Kao rock-pjesma ima poznatu strukturu “Stairway to Heaven” ili “Hotel California” gdje službeni refren samo pouzdano štopa vrijeme do bitnijih atrakcija: solaža i vriskova. Pošto je Princeova pjesma, te bitnije atrakcije su raštrkane kroz tri četiri različita klimaksa (obavezno slušajte punu petominutnu verziju, ne onu skraćenu sa spotom) gdje Prince solira i onako princeovski razgovorno vrišti i šapće i stenje. Kod klasičnih rock-stvari ste sigurni jednom zauvijek koji vam je najdraži njen dio. Kod “Little Red Corvette” svaki put brijete da je neki drugi trenutak onaj pravi jedini klimaks: BELIEVE IT OR NOT, i’m gonna try to tame your little red love machine OW!, need to find a love that’s gonna laAast, honey you gotta slow down GOTTA SLOW DOWN, GIIIRL you got an ass like I’ve never sEEEEEEn, I say the ride is so smOOOOOth YOU MUST BE A LIMOUSINE, babe you’re much too fast, you NEED a love you NEED a love, cause if you dont you’re gonna run YOUR BODY RIGHT TO THE GROUND. A to su samo (neki) verbalni dijelovi. (LJ)

26. George Michael – Careless Whisper
[232 boda / 5 glasova]
Moram priznati da sam jedva čekao da krene top lista hitova 80-ih jer mi je to najdraži glazbeni period. I kad već nisam dobio priliku da pišem o “Billie Jean”, svojoj najdražoj pjesmi iz 80-ih, zbog koje posljednjih dana na društvenim mrežama vodim ratove pokušavajući objasniti da ne možete prestati voljeti remek-djelo zato jer se otkrilo da je njegov autor loša osoba, nije loše prisjetiti se jedne od mojih top 5 pjesama, “Careless Whisper”. Kad čujem te klasične sentiše iz 80-ih, prvo se sjetim plesnjaka u mojoj osnovnoj školi “Rade Končar”, u kojoj je ova bila jedna od nezaobilaznih, uz klasike poput “In the Air Tonight” i “I Want To Know What Love Is”. Današnjim, a i budućim klincima, odraslim na Facebooku i Tinderu vjerojatno je teško objasniti uzbuđenje kad biste na “Careless Whisper” plesali sentiš sa simpatijom i nadali se da ćete dobiti bar poljubac u obraz. A GM je imao samo 17 godina kad je napisao, baš kao i većinu pjesama Wham!a. Kako je sam kazao, ideju je dobio u autobusu kada mu je u glavu uletjela melodija koja će postati jedna od najprepoznatljivijih dionica na saksofonu u povijesti glazbe. Zbog nje, a i zbog “Your Latest Trick” Dire Straitsa, godinama mi je bila želja naučiti svirati sax. Nažalost, sax ne znam svirati ali sam zato ispunio drugu veliku želju – bio sam na koncertu Georgea Michaela, i to u Zagrebu 2011. godine, u sklopu “Symphonica” turneje. Nažalost, nije pjevao “Careless Whisper”. (SM)

(pisali: Goran Pavlov, Tonći Kožul, Martina Maričić, Leonard Jurić, Samir Milla)

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #563-#439

Travanj 10, 2019 by

563. Band Aid – Do They Know It’s Christmas? / Hall & Oates – Private Eyes / Morrissey – Everyday Is Like Sunday / The Rolling Stones – Harlem Shuffle [1 bod / 1 glas]
556. Crowded House – Don’t Dream It’s Over / Fancy – Flames of Love / Holly Johnson – Americanos / John Fogerty – The Old Man Down the Road / Ottawan – Hands Up (Give Me Your Heart) / Tone Loc – Wild Thing / Wet Wet Wet – Angel Eyes (Home and Away) [2 boda / 1 glas]
553. Baltimora – Tarzan Boy / Phil Collins – Another Day in Paradise / Simply Red – Holding Back the Years [3 boda / 1 glas]
549. Duran Duran – Girls on Film / Everything but the Girl – I Don’t Want to Talk About It / Pat Benatar – We Belong / Valerie Dore – The Night [4 boda / 1 glas]
547. Eric Carmen – Hungry Eyes / Natalie Cole – Pink Cadillac [5 bodova / 1 glas]
546. James Brown – Living in America [6 bodova / 1 glas]
543. Huey Lewis and the News – The Power of Love / Judy Boucher – Can’t Be With You Tonight / Martika – Toy Soldiers [7 bodova / 1 glas]
541. Cyndi Lauper – She Bop / Rick Astley – Together Forever [8 bodova / 1 glas]
537. Bruce Springsteen – Hungry Heart / Dead or Alive – You Spin Me Round (Like a Record) / Sheila E. – A Love Bizarre / U2 – Angel of Harlem [9 bodova / 1 glas]
535. Alphaville – Forever Young / Billy Joel – It’s Still Rock and Roll to Me [10 bodova / 1 glas]
533. Hall & Oates – Maneater / T’Pau – China in Your Hand [11 bodova / 1 glas]
529. Mory Kante – Yeke Yeke / Righeira – Vamos A La Playa / The Specials – Too Much Too Young / The Undertones – My Perfect Cousin [12 bodova / 1 glas]
512. Aswad – Don’t Turn Around / Bryan Adams – Run to You / DeBarge – Rhythm of the Night / Def Leppard – Hysteria / Duran Duran – A View to a Kill / Jackson Browne – Somebody’s Baby / John Lennon – Watching the Wheels / John Waite – Missing You / Journey – Separate Ways (Worlds Apart) / KC and the Sunshine Band – Give It Up / Kid Creole and the Coconuts – I’m a Wonderful Thing, Baby / Lionel Richie – You Are / Paul Young – Come Back and Stay / Smokey Robinson – Cruisin’ / Spandau Ballet – Only When You Leave / Stephanie Mills – Never Knew Love Like This Before / The Who – Eminence Front [13 bodova / 1 glas]
511. Eighth Wonder – I’m Not Scared [13 bodova / 2 glasa]
509. Richard Marx – Right Here Waiting / Stan Ridgway – Camouflage [14 bodova / 1 glas]
508. Laurie Anderson – O Superman [14 bodova / 2 glasa]
506. Fern Kinney – Together We Are Beautiful / Modern Talking – Cheri, Cheri Lady [15 bodova / 1 glas]
502. ABC – The Look of Love / Cyndi Lauper – I Drove All Night / Ultravox – Dancing with Tears in My Eyes / The Weather Girls – It’s Raining Men [16 bodova / 1 glas]
494. Altered Images – I Could Be Happy / Bananarama – Cruel Summer / Guns N’ Roses – Paradise City / Jason Donovan – Every Day (I Love You More) / Modern Talking – Atlantis is Calling (S.O.S. for Love) / The Pointer Sisters – I’m So Excited / The Pretenders – Brass in Pocket / Whitney Houston – One Moment in Time [17 bodova / 1 glas]
488. Altered Images – Don’t Talk to Me About Love / The Beautiful South – Song for Whoever / The Jacksons feat. Mick Jagger – State of Shock / Luis Miguel – Noi Ragazzi Di Oggi / Toto Cutugno – L’Italiano / Yazz & The Plastic Population – The Only Way Is Up [18 bodova / 1 glas]
482. ABBA – The Day Before You Came / Fine Young Cannibals – Good Thing / Hall & Oates – Out of Touch / Matia Bazar – Ti Sento / Strawberry Switchblade – Since Yesterday / Styx – Boat on the River [19 bodova / 1 glas]
471. Cher – Just Like Jesse James / Depeche Mode – Never Let Me Down Again / Eurythmics – Who’s That Girl? / The Go-Go’s – We Got the Beat / Janet Jackson – Control / Kylie Minogue – Hand on Your Heart / Laid Back – Bakerman / Paula Abdul – Cold Hearted / Pet Shop Boys – Love Comes Quickly / Stacey Q – Two of Hearts / Steve Miller Band – Abracadabra [20 bodova / 1 glas]
465. Def Leppard – Pour Some Sugar on Me / Jennifer Rush – The Power of Love / Miami Sound Machine – Dr. Beat / Prince and The Revolution – Raspberry Beret / R.E.M. – Stand / Rockwell – Somebody’s Watching Me [21 bod / 1 glas]
463. Europe – The Final Countdown / Lipps Inc. – Funkytown [21 bod / 2 glasa]
462. Kaoma – Lambada [21 bod / 2 glasa]
459. Eddy Grant – Gimme Hope Jo’anna / Four Tops – Loco in Acapulco / Indeep – Last Night a D.J. Saved My Life [22 boda / 1 glas]
454. Erasure – Oh L’amour / Queen – Breakthru / Sabrina – Boys / Shannon – Let the Music Play / Tina Turner – Two People [23 boda / 1 glas]
450. Anita Baker – Giving You the Best That I Got / Billy Idol – Rebel Yell / Claudia Mori – Non succedera piu / Yello – Vicious Games [24 boda / 1 glas]
447. Duran Duran – Rio / Pat Benatar – Hit Me with Your Best Shot / Stevie Wonder – Part-Time Lover [25 bodova / 1 glas]
440. Bob Marley and the Wailers – Buffalo Soldier / The Jesus and Mary Chain – April Skies / Limahl – The NeverEnding Story / Los Lobos – La Bamba / Midge Ure – If I Was / Rod Stewart – Baby Jane / Stevie Wonder – That Girl [26 bodova / 1 glas]
439. Michael Jackson – Thriller [26 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #35-#31

Travanj 9, 2019 by

35. Madonna – Open Your Heart
[217 bodova / 5 glasova]
Moj brat, rođo i ja bili smo nerazdvojni kao djeca i svatko od nas je obožavao po jednog od totemskih pop-izvođača osamdesetih. Brat je najviše volio Gunse, ja Princea, a rođo Madonnu. Ja sam bratu nabijao na nos što sluša “te mačo seljačine”, on se meni rugao što slušam “onog pederka” – što naravno jest vrijeđalo moj tadašnji heteroseksualni ponos, ali sam se tješio tada pričama jednog frenda iz škole kako Prince “u backstageu troši ženske ko čokoladice”. Neuključen u naše bratsko rivalstvo, rođo je mogao mirno sa strane voljeti Madonnu, a čak i da mu jest to ikako narušilo hetero-cred – dobrano je to nadoknadio u srednjoj sa svojim obožavanjem Soundgardena i Pantere te zgražanjem nad mojim obožavanjem Cardigansa i Dubstar.

Madonna mi, za razliku od Gunsa, u osnovoškolskoj dobi nije bila “neprijatelj” – ali nije bila ni netko koga sam osobito doživljavao. Njene pjesme su mi tada samo… postojale, bile su toliko sveprisutne, a ja prema njima toliko indiferentan, da mi je imati mišljenje o njima imalo smisla koliko i imati mišljenje o zraku.Trebalo je proći jedno bar desetljeće prije nego što sam u ranim danima svog poptimizma skužio da jako volim “Material Girl” (a i dalje je volim te sam jedini glasao za nju na ovom izboru! Znam da je pjesma koju će malo tko među prvima navesti kao jednog od favorita, ali štaš kad sam slab na “ja sam kraljica svih sponza, MOLIM SVOJ NAKIT I NOVAC” pjesme!) (i nema šanse da bi vam mogao sad objasniti u rečenicu-dvije zašto sam slab na takve pjesme, trebao bih za to održati jednosatnu TED-talk prezentaciju lol).

A otad bih svakih godinu-dvije skužio da volim i još pokoji od Madonninih hitova iz osamdesetih, kada bi me zaskočili s radija a mene zateklo što me nešto što mi je nekada bila auralna tapeta sada odjednom hvata za srce. A usto su i neke od njenih tadašnjih hitova hrvatski radijski urednici nakon osamdesetih manje-više skroz ignorirali – imam osjećaj kao da, naprimjer, “Borderline” u svojoj odrasloj dobi u hrvatskom eteru nisam čuo niti jednom – pa mi je bilo skoro kao kad sam otkrivao opskurne dragulje osamdesetih na mp3 blogovima nultih. “Open Your Heart” je jedan od tih njenih hitova koji zahvaljujući neizlizanosti danas zvuče baš neodoljivo svježe, a ima i odličan, slojevito anti-heteropatrijarhalan spot. (TK)

34. Inner City – Good Life
[217 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Moram biti iskren: ne volim gotovo ništa od house i techno klasika iz osamdesetih. I dobro, techno ionako nije baš moj đir pa nikom ništa, ali house mi je vjerojatno najdraži žanr glazbe, a opet… Svi ti “Promised Landovi” i “Can You Feel Itovi” i”Move Your Bodyjevi” – ništa mi to ne znači, baš ništa. Naravno da mogu shvatiti zašto je “French Kiss” nekada bacao ljude u afan, mogu čak i na momente osjetiti onu slatku sitnosatnu revjersku hipnozu u nečemu poput “Baby Wants to Ride”, ali mi sve to i dalje zvuči previše… rudimentarno? Volio bih da mogu iskazati iskreno divljenje pionirima omiljenog mi žanra, ali jebiga, šta ja mogu kad mi je to sve to zvuči tako kilavo i slabašno u odnosu na house od, ajde recimo otprilike, Steve “Silk” Hurleyjevog remiksa “Too Blind to See” Kym Sims pa nadalje!

Uz jednu iznimku. Jednu VELIKU iznimku.

Noćni sam čovjek, uvijek bio i uvijek ću biti. Noću sam kreativniji, noću sam produktivniji, noću sam društveniji. Volim misteriju noći, njen plašt koji sve čini tajnovitijim i zanimljivijim. I volim glazbu koja mi zvuči kao da je potpuno zaogrnuta tim plaštom – ne znam jesam li si ijednom u životu pustio “Good Life” po danu (koji mi ionako uglavnom služi za preslušavanje, a rijetko za slušanje glazbe), to jednostavno ne bi imalo nikakvog smisla. I dok mi ostali house iz osamdesetih zvuči poput lekcije iz povijesti, “Good Life” mi i dan-danas zvuči živo, u njenim akordima čujem sirenski zov gradskih noći u kojima je sve moguće i svaki je izlazak iz stana potencijalna nova pustolovina. (TK)

33. Michael Jackson – Billie Jean
[219 bodova / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
Proveo sam dobar dio svojih dvadesetih i tridesetih sprdajući se s ljudima koji su se kontinuirano odricali vlastite prošlosti, pretvarajući se da im u životu ama baš ništa nisu značili Riblja čorba, Bolji život ili Momo Kapor. Izgleda da ću provesti svoje pedesete smijuljeći se onima koji nešto slično tvrde o Michaelu Jacksonu, Kevinu Spaceyju i Cosby Showu. Vremena se mijenjaju, ljudska narav baš i ne.

Zvonka je jednom sjajno rekla sve bitno o tom megaprodavanom one-man bandu odvratnih sklonosti: nekad je bio dobar, šteta što se raspao. Tada je zvučalo kao dobra fora, sada kada se nije raspao samo on, nego i dobar dio nasljeđa i više-manje svako poštovanje… jebiga, i dalje je dobra fora.

Kao što je i “Billie Jean” jednako dobra pjesma kakva je bila kada je 1983. rasturila svjetske top liste i predstavila moonwalk. Uz “Could You Be Loved” možda i najbolja noseća bas-dionica pop-glazbe ispresjecana je vrištavim, neurotičnim vokalom koji definitivno govori o nekom novom, drukčijem Michaelu, a ne onom slatkom klincu iz vremena dječje karijere s porodičnim bendom. Bilo je tu još sjajnih pjesama, no ova je ostala vrhunac karijere kralja popa.

Iz današnje perspektive, mješavina teksta i konteksta je takva da samo zamišljam kakvu bi filmčinu od te priče složio, recimo, John Waters. Starmala, otuđena pedofilčina odrješito poriče da je otac klinca nekoj groupie djevojci s kojom je proveo samo jednu noć, a ona je zapravo (dobro, sada već malo navlačim, ali nema druge asocijacije na odabrano ime) otvoreno lezbijska, muškobanjasta tenisačica s broja jedan WTA liste. Ma što film, ima tu i za seriju materijala…

I malo trivije za kraj: osamdesete su bile vrh vladavine, khm, BJ-a na top listama: Osim ovoga, slušali smo Springsteena s “Bobby Jean”, Stewarta s “Baby Jane” i Bowieja s “Blue Jean”. (DMJ)

32. New Order – True Faith
[220 bodova / 4 glasa]
I feel so extraordinary, somethings’s got a hold on me… Jest da računam da sam glazbu počeo ozbiljnije doživljavati s desetak godina, baš tamo 1987., kada je i “True Faith” ugledala svjetlo dana, no bez obzira na – ponajprije, ali ne i isključivo vizualno – gutanje Brava i više ili manje aktualne stvari koje sam povremeno mogao čuti posjećujući sa starcima roditelje tinejdžera i mlađih punoljetnika, tad su mi u fokusu ipak bili Rick Astley i Bros, potom Kylie i Jason, neprežaljeni Milli Vanilli… Okej, u istoj me fazi grunula i nešto ozbiljnija muzika poput albuma “Revenge” Eurythmicsa i “Stay on These Roads” A-ha, dok su me u klinački rasplesan i kraj-školske-godine-fjakasti (doduše, ne pretjerano dokoličarski – ipak je valjalo ganjati ocjene) đirić bacali retro-zgodici poput “Got My Mind Set on You” i muzike iz “La Bambe”. No – kakav New Order, kakvi bakrači… Za mene su oni tada bili pomalo dosadnjikavi likovi s margina mojeg horizonta, čudaci s neglamuroznim (pred-“Republic”) spotovima u kojima ozbiljnih, pa i potištenih faca „gejzaju“ u svoje instrumente ili su, pak (već sam tada osvijestio), prilično arty farty. Spotovi, jelte, kao što su “Blue Monday” odnosno „vuk u fabuli“.

New Order, a time i “True Faith”, „za ozbač“ sam zapravo otkrio – i takvu muziku zavolio – u devedesetima, i baš kao i neke druge stvari i mužikaši koji su od sebe najbolje dali osamdesetih, za mene su zvuk desetljeća kasnije. No, nebitno – baš koliko i to je li se radilo o “True Faith-94” ili izvornoj verziji. Na istoj liniji, nije odveć važno doživljavate li je kao pjesmu o droksanju ili, poput mene, soundtrackom odrasta(re)nja i (ne)sazrijevanja „pod ruku“ s anksioznošću i wild mood swingovima, ide li vam na živce jer ste superfan a ona je jedna od, valjda, tri najprepoznatljivije stvari New Ordera i dio njihova „opusa za mase“ ili vam je draža njezina B-suputnica “1963” (meni, priznajem, jest) jer je – premda podjednako baca u bed – jednostavno ljepša.

Ono što u ovoj priči jest bitno je ono sintetičko „šamaranje“ (i/ili čovjek-mašina Stephen Morris… isto dođe) kojim sve počinje, pa „lovice“ Hookyjeva basa gitarskog zvuka i klavijatura Gillian Gilbert… A onda Barney diže ruke u zrak, i pjesma se spaja s nebom. (MŽ)

31. Falco – Jeanny
[222 boda / 5 glasova]
Iako je “Rock Me Amadeus” većini prva asocijacija na Falca, u ovoj pjesmi pokazao je svu dubinu svog talenta. Na prvi pogled reper i partijaner, a na drugi glazbeni genije apsolutnog sluha koji je ovdje izrecitirao priču o perverznom odnosu muškarca i djevojke i dodao prepoznatljiv i toliko epičan refren da nitko tko ju posluša ne može ostati ravnodušan…znao njemački ili ne. 🙂 (IC)

(pisali: Tonći Kožul, Dino Milić-Jakovlić, Matko Žurić, Irena Curić)

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #40-#36

Travanj 8, 2019 by

40. Commodores – Nightshift
[207 bodova / 4 glasa]
Jedina stvar na koju mi jednako pouzdano navru suze je „Mind Playing Tricks on Me“ Geto Boysa. Na toj stvari brojim pet-šest slika koje me satru kolko precizno opisuju strah od drugih i nepovjerenje prema samom sebi. “Nightshift” ima samo jednu tako jaku sliku, ali dovoljno. Smrt kao noćna smjena nekako objedinjuje čitav niz emocionalnih uvida. Tipa ta potreba da mislimo kako pokojni koje smo voljeli i dalje rade stvari koje smo voljeli, samo u tom nekom drugom terminu di se mimoilazimo. Čujemo ih svejedno kroz pukotine, „songs are coming through!“. Uf niš, idem ridat… (LJ)

39. Belinda Carlisle – Leave a Light On
[211 bodova / 4 glasa]
Iako sam rođen krajem sedamdesetih, većina mojih favorita osamdesetih su izvođači koje sam tek kasnije otkrio i barem desetak godina poslije njihovog zenita utefterio kao omiljene, The Clash 1991., Stray Cats 1992., Specials i Bad Manners 1994., a Tenpole Tudor tek 2017. godine. Belinda Carlisle je jedna od rijetkih izvođača s liste osamdesetih koje sam zamijetio i slušao upravo tad kada je to bila vruća roba s top-lista. Moje upoznavanje sa stranom pop-glazbom krajem osamdesetih je prvenstveno išlo preko radio-stanica i njihovih stranih top-lista, obično nakon što bih vidio popularne face u njemačkom Bravu ili njegovoj jugoslavenskoj inačici, magazinu Ćao. Danas pamtim samo dvije takve radijske top-liste, jednu na Radiju Velika Gorica pod vodstvom Zlatka Turkalja, dok je drugu (po imenu „Disco shock“, ali moguće je da sam sve pomiješao) vodio Hamed Bangoura na Radio Sljemenu. Mislim da su obje imale Belindine AOR/pop-hitove visoko na listi, taman je bio izašao njen treći album „Runaway Horses“, pa mi se opetovanim ponavljanjem „Leave a Light On“ uvukla u uši.

I dok mi ostali detalji oko pjesme ostaju zakopani u sjećanjima, sjećam se da je ova pjesma bila zaslužna za školsko prijateljstvo mene i Marijane, razredne drugarice iz klupe ispred. Neš’ ti prijateljstva sa školskom u osnovnoj, znam, ali ovo je bilo moj prvi prijateljski odnos koji se zasnivao na faktu da oboje volimo slušati istu pjevačicu. I još to s djevojčicom, prema kojima sam se u to vrijeme uglavnom odnosio kao seronja i bully – znam da nije suvisla isprika, ali takvo je ponašanje nas klinaca u razredu tad bilo tolerirano kao nezrelo predpubertetsko ponašanje koje je najbolje u miru otrpiti, pa ni ja nisam bio ništa bolji od krda u kojem sam se nalazio. Pamtim da smo Marijana i ja izmjenjivali podatke i isječke iz novina o Belindi, kako mi je pjevušila singl „La Luna“ s istog albuma i kako smo se oboje pitali tko su te Go-Go’s za koje nikad prije nismo čuli (ali ni itko drugi kog smo poznavali). Što je najbolje, nitko nam nije dolazio objasniti kako je Belinda teška pop-konfekcija niti me upozoravati kako slušam „pičkastu, pedersku muziku za curice“, bila je to naša zajednička poveznica u koju se nitko drugi nije petljao, najvjerojatnije zato jer nam ukusi i snobovština koja izlazi iz toga još nisu počeli formirati na takav način.

Kao i većina stvari iz šestog razreda, ni moj fandom ni prijateljstvo nisu potrajali, jer su nadolazeća vremena nudile sve više nove muzike i zanimljivije ljude, a kad sam se za godinu dana nakačio na punk, više nije bilo mjesta za šećeraste pop-pjesmice ni djevojke koje slušaju takvu groznu muziku. Koju godinu kasnije sam otkrio da je Belinda bila u samom epicentru punk-eksplozije u Los Angelesu i jedno vrijeme bubnjala u Germsima, te su joj punk reference velike kao Zagrebačka katedrala, ali to je već bilo vrijeme objašnjavanja zašto nešto slušam i dokazivanja pravovjernosti, u šestom razredu nikog nije bilo briga što Marijana i ja vrtimo pod odmorom na walkmanu Belindin album. Zato mi je i danas prva asocijacija na „Leave a Light On“ bezbrižno osnovnoškolsko druženje uz šećerasti, catchy pop. S obzirom da je za dvije godine grunuo rat, to doista jesu bila divna bezbrižna vremena, a ne samo podla prevara moje nostalgije. (NF)

38. Soul II Soul feat. Caron Wheeler – Back to Life (However Do You Want Me)
[212 bodova / 5 glasova]
Kolektiv Soul II Soul (kojeg su sačinjavali Jazzie B, Nellee Hooper i Philip Daddae Harvey) 1989. je bio u naponu snage. Napokon im je bio izašao album prvijenac “Club Classics Vol. One”, obožavala ih je publika i kritika. S albuma je bilo objavljeno već nekoliko singlova i trebao im je još jedan “završni”. “Back to Life” je na albumu originalno bio zamišljen kao a cappella pjesma s vrlo malo ritma. Za singl-verziju i video su se potrudili i napravili verziju koju danas svi znamo. No integralna verzija na albumu je onda izluđivala sve kupce (npr. kupce Jugotonovog izdanja) jer nije bilo hit-verzije, a oni su već radili drugi album. Na “10th Anniversary Edition” je napokon prava “Back to Life” postala dio albuma.

“Back To Life” je u remiks-verziji bila upotrijebljena u filmu “Black Rain” s Michaelom Douglasom. A 1990. im je donijela Grammy za “Best R&B Performance by a Duo or Group with Vocal” – te iste godine su bili nominirani i kao najbolji novi izvođač. Grammy su im odnijeli Milli Vanilli. (AP)

37. Talking Heads – Burning Down the House
[213 bodova / 4 glasa]
Jebiga, ja sam MTV-generacija. Znam da je to pogrdan naziv za ljude čija koncentracija traje otprilike kao ona u novookoćenog koker-španijela i da je blejanje u spotove na MTV-ju po nekima izazvalo to da više nitko nema pojma kaj su ALBUMI, nego su ih zanimale samo pojedinačne pjesme ili – ajme majko, još gore – SPOTOVI!

E, pa ja sad ne znam jesam li ja taj neki negativni izdanak koji je svojim načinom konzumiranja glazbe uzrokovao njezinu općenitu propast iz velike umjetnosti u komercijalno govno ili su oni koji to tvrde jednostavno pretenciozni i naporni, ali – ja sam ovu pjesmu s oduševljenjem prvi put primijetila dvaput, i to zahvaljujući videu.

Znam, „prvi put primijetila dvaput“ zvuči debilno, ali točno je tako. Prvi put sam na MTV-ju primijetila spot za studijsku verziju, u kojoj David Byrne i njegov bend u belim džez odelima sviraju svoje instrumente i spaljuju kuću uz onaj dosta tipično jako Talking Heads ritam i tipičnu novovalsku čagu koja djeluje kao da si pokušavaš namjerno iščašit kuk. Odmah mi je to bilo super. I pjesma i ritam i čaga i bela džez odela i ko su ovi. „Ne budi seljanka, oni su čak imali koncert u Zagrebu, zajedno s Tom Tom Clubom“, rekao mi je sin prijatelja mojih roditelja, momak koje tri do četiri godine stariji od mene koji mi je generalno volio srat o tome kakvu bih muziku TREBALA slušat, „a ne ova sranja za djevojčice koja je Rajko Dujmić napravio za Splitski festival“. Mislim, tip je bio naporni seronja, ali osamdesetih i devedesetih bila je hrpa tih „starijih frendova“ koji su nama, klinkama tupili da je glazba koju same od sebe volim „šrot“ i da bismo trebale slušat, ne znam, Stranglerse ili već tak neš’ kultno. No iako je inače bio kreten koji si je uzimao pravo da mi govori da ne bih smjela slušati Nove Fosile (a to je, priznat ćete, fakat jebeno maltretiranje i nepošteni pritisak), s tim me Talking Headsima zainteresirao jednako kao bela džez odela i jaki ritam iz spota. I to je bio „prvi prvi put“.

Drugi prvi put bio je kad sam na MTV-ju vidjela isječak iz filma Stop Making Sense s ovom pjesmom. E, to je bilo još bolje. Još veće ludilo. Nije bilo belih džez ODELA, ali su bili u nekim belim košuljicama s potfrknutim rukavima, isto su čagali ko da si žele naštelat loš kuk (nakon što su ga u oficijelnom spotu iščašili). Iju, kak je to meni bilo dobro! Počela sam i ja pred telkom vježbati te pokrete i baš mi je bilo dobro. Kad su nas sljedeći put posjetili mamini i tatini prijatelji s tim svojim sinom koji mi je popovao o tome kaj je cool muzika, iskoristila sam jednu pauzu između njegovog mijenjanja ploča nečeg meni tada superdosadnog, kao recimo Joy Divisiona, da mu kažem da sam vidjela „neku live izvedbu ‘Burning Down The House’ na MTV-ju i bila je još bolja!“. Ovaj me odmjerio prezrivim pogledom od glave do pete i rekao: „To je iz koncertnog filma ‘Stop Making Sense’, KAK TO NE ZNAŠ?“

Poslije sam saznala. I pogledala cijeli film. I super mi je bio. I ova mi je pjesma i dan-danas mrak, kako u izvedbi iz filma, tako i u studijskoj verziji. Sada jedino malo bolje čuvam kukove.

Nije mi se nimalo promijenio sentiment prema toj pjesmi, ali bih zato voljela iskoristiti priliku da sinu prijatelja mojih roditelja od srca poručim: PUŠI KURAC! 😀 (ZP)

36. Whitney Houston – I Wanna Dance with Somebody (Who Loves Me)
[215 bodova / 9 glasova]
Ako izdržite uvodnih 30-ak sekundi spota prije nego pjesma zaista i počne, imate jednu od najboljih potvrda da ste relikt prošlih vremena, bez autotjuna, kada je ljudski kolektivni attention span u prosjeku bio puno dulji, a čudni zvukovi proizvodili su se glasnicama, sintićima i bubnjevima koji zvuče kao da netko lizalicama mlati po plastičnim posudama punima pijeska. Početak i kraj spota su crno-bijeli, a u zabavnom dijelu, koji počinje kad Whitney završava koncert i počinje maštati, zapljusnuti smo gomilom boja, modnih kreacija, frizura, plesova… Whitney pjeva kako joj je preko dana još lako biti sretna, ali kada padne noć, ona zove upomoć, jer nikog nema tu. Želi osjetit vrućinu s nekim, jer ljubav je groznica. Da je Slavenka, znala bi da temperatura nije nešto čemu se nadamo jer su to trenuci kada nas mame i bake kupaju rakijom ili, ako smo odrasli, sami primjenjujemo recept ispijanja rakije po logici ili će past fibra, ili ćeš past ti.

Na kraju spota, Whitney mladalački neodgovorno podliježe svojim fantazijama i ne odlazi spavati u hotel, nego bježi na ples u obližnji klub, iako sutra možda ima nastup pred ljudima koji je obožavaju i možda su dali zadnju ušteđevinu da je vide. Neki bi možda rekli da je jako sretna jer je zvijezda, ali ona plače, plače, plače u samotnim noćima i samo želi s nekim plesati, pa makar je to sutra koštalo karijere! Laka melodija, Whitneyin mega-vokal, do besvijesti ponavljan refren koji se pred sam kraj popne za par tonova i varira do fade outa i iznad svega sjetno-čeznutljiva tematika s kojom se lako poistovijetiti, čak i u ubrzanom 21. stoljeću – i imamo jednostavan recept za upis u kanon popa i karaoke mašine budućnosti. I naravno, za ples. (DĆ)

(pisali: Leonard Jurić, Neven Fitnić, Anđelko Preradović, Zrinka Pavlić, Dijana Ćurković)

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #50-#41

Travanj 6, 2019 by

50. Grace Jones – Slave to the Rhythm [178 bodova / 6 glasova]
Baš nešto volite te “Slave to [nešto]” pjesme, ha?

49. R.E.M. – The One I Love [181 bod / 3 glasa]
Neće, vjerujem, biti neki osobiti spojler ako vam otkrijem da “Stand” nije u top 40, isto kao što vam neće biti ni neko šokantno otkriće da Madonna ima bar jednu pjesmu u top 40 – što će ga reći da mogu svečano obznaniti kako se nitko osim Madonne ne pojavljuje i u Gorilinih top 40 najboljih hitova nultih i u Gorilinih top 40 najboljih hitova devedesetih *i* u Gorilinih top 40 najboljih hitova osamdesetih! Čestitke Madonni od redakcije na ovom iznimnom postignuću, a dečkima iz Athensa, Georgia više sreće u nekom drugom životu – nastavite vjerovati u sebe, nemojte gubiti svoju religiju!

48. Queen – I Want to Break Free [183 boda / 4 glasa]
Jako low level effort od strane Briana Maya u ovome spotu.

47. Eurythmics – Here Comes the Rain Again [186 bodova / 4 glasa]
I bogme i nisu lagali – došla nam je prekjučer, nakon više mjeseci ražanačke suše! Valjda će sad bit šparoga i u krasu.

46. Ultravox – Vienna [188 bodova / 4 glasa]
Pa naravno da “it means nothing to me” kad sam u Beču bio samo jednom i to tek nakratko, u prolazu za maturalac u Pragu!

45. Grandmaster Flash and the Furious Five – The Message [192 boda / 4 glasa]
Možete vi misliti što hoćete o U2 (ne volim ih ni ja, pravo da vam kažem) – ali nemojte gurati čovjeka samo zato što stoji blizu gitarista Bonove družine, to jednostavno nije u redu!

44. Bonnie Tyler – Total Eclipse of the Heart [195 bodova / 6 glasova]
Koji over-the-top spot, čak je uspjela ubaciti i NINDŽE. 😀

43. Roxette – The Look [196 bodova / 6 glasova]
Veli Per Gessle da je tekst u strofama nešto što su samo nabrzinu nažvrljali kako bi imali nešto za pjevati na probama, pa su onda zadržali nakon što nisu stigli smisliti ništa bolje. Pa eto, ako ste proveli zadnja tri desetljeća pokušavajući proniknuti u mistično značenje stihova “Loving is the ocean/ Kissing is the wet sand” i “Kissing is a color/ Her loving is a wild dog” – sad znate.

42. Prince and The Revolution – Kiss [204 boda / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Vremena se mijenjaju, pa dok je tako naprimjer u osamdesetim godinama osamnaestog stoljeća revolucija u Francuskoj bila usmjerena protiv monarhije, samo dva stoljeća kasnije u Americi je Revoluciju predvodio jedan – Princ! A “Kiss” je po meni jedna od njegovih udarnih budnica i davorija.

41. Soft Cell – Tainted Love [206 bodova / 4 glasa]
Jadni Marko Badem, izmako mu top 40 za samo jedan bod! A tko se pak sve uspio progurati u prvih četrdeset – saznajete od ponedjeljka. 🙂

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #60-#51

Travanj 5, 2019 by

60. Janet Jackson – Nasty [166 bodova / 4 glasa]
P R E N I S K O.

59. The Stranglers – Golden Brown [166 bodova / 5 glasova]
Proguglao malo i kaže Hugh Cornwell da je pjesma i o heroinu *i* o njegovoj tadašnjoj, kako on veli, mediteranskoj curi zlatno-smeđe boje kože. Daljnje guglanje otkriva da imaju i drugih problematičnih pjesama.

58. Dexys Midnight Runners – Come On Eileen [167 bodova / 4 glasa]
Umjesto da vam ja sad tu nešto trkeljam – pročitajte radije ovaj sjajan tekst o ovoj sjajnoj pjesmi.

57. Prince – Sign o’ the Times [169 bodova / 4 glasa]
S vedrije strane, sad su mu bar sve pjesme na youtubeu!

56. Desireless – Voyage, voyage [172 boda / 4 glasa]
Aufff, pa ja sam proveo veći dio svog odraslog života misleći da je ovo pjesma od Mylène Farmer! Dobro da me još itko zove na glazbene ili bilo kakve kvizove lol.

55. Madonna – Holiday [173 boda / 3 glasa]
Radi se, naravno, o blagdanu VELIKE GOSPE!

54. Pet Shop Boys & Dusty Springfield – What Have I Done to Deserve This? [173 boda / 4 glasa]
“What have I done to deserve this flat, flavorless Manhattan?”, kaže u jednoj epizodi Simpsonovih mafijaški boss u gradiću SPRINGFIELD. Slučajnost?!?

53. Depeche Mode – Strangelove [175 bodova / 2 glasa]
Najviše plasirana pjesma sa samo dva glasa… ako se ne varam, ne mogu sad otvoriti fajl da potvrdim jer me Excel trenutno nešto zajebava a ako restartiram komp trebaće jedno deset minuta da sistem opet dođe sebi a ionako već kasnim s ovom turom oho-ho! (Je, je, stvarno bi bilo vrijeme da kupim novi laptop.)

52. The Cure – Lovesong [177 bodova / 5 glasova]
Pet članova Crne ruže detected. [EDIT: ova nazovi-šala se trebala odnositi na one koji su glasali za ovu pjesmu i tek sam naknadno skužio da bi umjesto toga moglo izgledati kao da… sam pod tim jednostavno mislio na članove The Cure i da tako “šala” ispada JOŠ gluplja. 😦 Koji promašaj!]

51. Tom Petty – Free Fallin’ [178 bodova / 5 glasova]
I, za kraj ove ture – Tom i Jerry! (Petty i Maguire, jel)

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #70-#61

Travanj 4, 2019 by

70. Kate Bush – Cloudbusting [155 bodova / 4 glasa]
UTAH SAINTS, U-U-U-UTAH SAINTS!

69. Simple Minds – Don’t You (Forget About Me) [155 bodova / 5 glasova]
Superman : kriptonit :: Tihomir Dujmović : Jugoslavija :: ja : ova pjesma.

68. Journey – Don’t Stop Believin’ [158 bodova / 5 glasova]
Evo jedne pjesme koju neki od vas sigurno ne znaju! I neka vas to ne čudi jer je izvorno bila hit samo u Americi, a u ostatku svijeta je dobila na popularnosti tek mnogo godina kasnije: prvo zahvaljujući pojavljivanju u zadnjoj sceni Sopranosa, a onda posebno zahvaljujući obradi u pilotu te u još pet epizoda Glee. Danas kotira kao klasik američke pjesmarice – potpuno zasluženo.

67. Diana Ross – I’m Coming Out [159 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Pošto **MINORNI SPOJLER ALERT** “Upside Down” nema na listi, iskoristit ću ovu priliku da vam preporučim jedan od all-time najdražih mi mashupova.

66. A-ha – Hunting High and Low [159 bodova / 4 glasa]
Jesu to oni Norvežani? A-ha. Oni koji su imali “Take on Me”? A-ha, jesu. Kako su se ono zvali… A-ha? A-ha.

65. The Stone Roses – Fools Gold [161 bod / 5 glasova]
Ne mogu razaznati šta ovaj lik pjeva, ali po naslovu pjesme bih pretpostavio da je nešto o… kriptovalutama?

64. Prince and The Revolution – I Would Die 4 U [162 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
I uistinu, umro je za naše grijehe.

63. George Michael – Faith [162 boda / 3 glasa]
George Michael zapjevao o onome što je svakom Hrvatu najbitnije, Hrvati ga izglasali na ovu listu. Pošteno!

62. Neneh Cherry – Buffalo Stance [162 boda / 5 glasova]
Višnja – a nije Pevec, čudima nikad kraja!

61. Salt-n-Pepa – Push It [164 boda / 6 glasova]
Vaš šestero koji ste glasali za ovo, pogurnuli ste ovo u top 100. Pogurnuli ste dobro. Pogurnuli ste stvarno dobro.

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #80-#71

Travanj 3, 2019 by

80. Frankie Goes to Hollywood – Relax [143 boda / 4 glasa]
Evo najiskrenije, ja dosad stvarno nisam znao da postoje tri (!) potpuno različita spota za ovu pjesmu – znao sam samo za onaj prvi, najkontroverzniji (taj je u linku) koji su prema wikipediji navodno zabranili i BBC i MTV… Ali ne i ovdašnje televizije, jel tako? Jer se sjećam da sam ga viđao kad sam bio mali, frajer na ulazu u kožnjaku mi je oduvijek bio prva vizualna asocijacija na ovu pjesmu. Enivej, ogroman rispekt – fakat je trebalo imati muda za snimiti ovakav spot u 1983. I da, svjestan sam da je fraza “imati muda za…” više nego zrela za penziju ali mislim da u ovom kontekstu još može proći. 😀

79. Bryan Ferry – Slave to Love [145 bodova / 3 glasa]
Bolje grob nego rob, ali… bolje rob ljubavi nego grob ljubavi?

78. Bob Marley and the Wailers – Could You Be Loved [146 bodova / 3 glasa]
A nitko osim mene nije glasao za “Buffalo Soldier” ♫♫ tužni VOJOJOJ-VOJOJOJOJ ♫♫. 😦 Ali dobro! Ovo je isto dobro i zaslužilo je biti na listi.

77. David Bowie – Let’s Dance [146 bodova / 3 glasa]
Iznenađujuće nisko, mislio sam da ovo ima osigurano mjesto među prvih bar dvadeset!

76. Kim Wilde – Cambodia [148 bodova / 4 glasa]
Jest da sam više “You Came”-kinda guy ali bih lagao kad bih rekao da ne uživam u tome kako je ovo završilo iznad “Let’s Dance”. 😀 ❤

75. Madonna – La Isla Bonita [148 bodova / 5 glasova]
Vrtim si dosta ovo zadnjih dana, zaboravio sam kako je ovo lijepa pjesma i sad mi nikako nije jasno kako sam mogao ne glasati za ovo. 😦 A ništa, uživajte u “La Isla Bonita” (ugrubo prevedeno sa španjolskog: “Dobar otok”), velikom hitu pjevačice Madonna (ugrubo prevedeno s talijanskog: Velika Gospa) na 75. mjestu.

74. The Specials – Ghost Town [149 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Dobri stari Specijalci, uhvatili su taj duh grada!

73. Foreigner – I Want to Know What Love Is [152 boda / 5 glasova]
IN MY LIFE
*diže ruke u zrak*
THERE’S BEEN HEARTACHE *razbija čašu* AND PAIN
I DON’T KNOW
*hvata se za glavu*
IF I CAN FACE IT AGAIN

72. Black – Wonderful Life [153 boda / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Čini mi se kao da je osjetno manje crnačkih izvođača nego u prijašnjim pop-izborima, ali eto, imamo bar dva Blacka u top 100, možda nam i to u neku ruku popravlja saldo?

71. Queen – Radio Ga Ga [153 boda / 5 glasova]
Volim Queen ali sam ponosni negledatelj Bohemian Rhapsody, jebo sve glazbene biopicove uvijek i zauvijek.

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #90-#81

Travanj 2, 2019 by

90. Billy Idol – Eyes Without a Face [132 boda / 3 glasa]
Ovo bi IMHO bio 10/10 klasik da nije tog jednominutnog skretanja usred pjesme u nemuštu rokiju, totalno mi pokvari ugođaj. :\

89. Berlin – Take My Breath Away [132 boda / 4 glasa]
Moglo bi se u neku ruku reći da ova pjesma i nije loše producirana, jelda?

88. Paul Simon – You Can Call Me Al [132 boda / 6 glasova]
Iznenadilo me baš što je ovo završilo ovako nisko – nekako sam očekivao da će to biti jedna od onih pjesama koju nitko nema previsoko na listi ali desetak ljudi ima negdje između 10. i 30. mjesta pa nakraju dogura i do grupnog top tena!

87. Alison Moyet – Weak in the Presence of Beauty [133 boda / 3 glasa]
Kada se izgovori naglas, ime pjesme zvuči i kao “Tjedan u prisustvu ljepote” što je isto dobar naslov.

86. INXS – Never Tear Us Apart [134 boda / 3 glasa]
Smrt Michaela Hutchencea bila je gubitak ne samo za svijet glazbe nego i za vinarsku industriju, a kako je proizvodio kvalitetno stolno vino – možete saznati u ovoj pjesmi!

85. George Michael – Father Figure [135 bodova / 4 glasa]
Prvo, no ne i zadnje Georgeovo ukazanje na listi.

84. Yazoo – Only You [138 bodova / 3 glasa]
Pa đe si, Alison Moyet, dugo nam te nije bilo! Omiljena pjesma Kimmy iz The Americans.

83. Marc Almond feat. Gene Pitney – Something’s Gotten Hold of My Heart [139 bodova / 5 glasova]
Da se rodio u Hrvatskoj, zvao bi se Marko Badem i bio bi HDZ-ovac, jer kako bi netko mogao imati takvo ime a ne biti HDZ-ovac?

82. Bruce Springsteen – I’m Goin’ Down [141 bod / 3 glasa]
Sigurno sam čuo ovo koji put u životu ali to je očito bilo tako rijetko i tako davno da mi sad zvuči kao pjesma koju nikad prije čuo, kao bossovski agnostik mogu reći da mi iznenađujuće paše!

81. Prince and The Revolution – Let’s Go Crazy [142 boda / 3 glasa]
Nelsone, poludi!

Gorilini naj pop-hitovi osamdesetih: #100-#91

Travanj 1, 2019 by

100. Freddie Mercury & Montserrat Caballe – Barcelona [121 bod / 5 glasova]
Gle, imamo čak i svečano olimpijsko otvaranje!

99. Grace Jones – I’ve Seen That Face Before (Libertango) [122 boda / 3 glasa]
Kurt Russell je libertarijanac, šteta što je glumio baš Casha a ne Tanga – jer se film onda mogao zvati LIBERTANGO & CASH!

98. Duran Duran – Hungry Like the Wolf [122 boda / 4 glasa]
Jednom sam davno pisao nešto i stavio poredbu: “Crijeva su mu kruljila poput vuka na Atkinsovoj dijeti”. Prvo sam se zasmijuljio, a onda sam zastao i pomislio: čekaj, pa vukovi već i JESU na Atkinsovoj dijeti! Pa sam promptno maknuo taj dio.

97. Black – Everything’s Coming Up Roses [123 boda / 3 glasa]
Blek, a nije Stena.

96. Talk Talk – Such a Shame [123 boda / 3 glasa]
Žao mi je što Mark nije doživio i ovo priznanje, počivao u miru!

95. Michael Jackson – Smooth Criminal [124 boda / 2 glasa]
Ako ćete ga slušati, skinite ilegalno mp3ce umjesto da ga slušate na streaming-servisima koji isplaćuju autorske tantijeme. Ako baš ne možete živjeti bez njegovih spotova, gledajte njegove spotove na nekoj opskurnoj platformi koja ne isplaćuje autorske tantijeme – nipošto ih nemojte gledati putem njegovog Vevo kanala na YouTubeu. Učinite sve što je u vašoj moći da nijedna lipa iz vašeg džepa ili zahvaljujući vašem kliku ne ode odvjetnicima koji dodatno mrcvare žrtve ovog pedofila.

94. The Jam – Going Underground [126 bodova / 2 glasa]
Džemo voli džem, no nije se izjasnio za The Jam, Džemo.

93. Janet Jackson – What Have You Done for Me Lately [126 bodova / 3 glasa]
Spot joj nije jedan od jačih, jedino što valja je koreografija (courtesy of Paula Abdul!), ali zato pjesma… Ta PJESMA! Malo koja druga u osamdesetima je bila ovako staccato *i* seksi.

92. Cyndi Lauper – True Colors [129 bodova / 6 glasova]
E jel se tko od vas ostalih oldtajmera može sjetiti – za što je ono bila neka domaća TV-reklama iz osamdesetih u kojoj je (zasigurno stopostotno legalno lol) svirala ova pjesma? Da li se dobro sjećam da je bila ono za neku… farbu, Jupol ili tako nešto? 😀

91. Belinda Carlisle – Heaven Is a Place on Earth [131 bod / 5 glasova]
Dobro, da, ali – koje točno mjesto, Belinda? Zašto to uporno prešućuješ? E pa, evo, ja ću vam onda reći, ima jedna priča o tome u čiju istinitost nimalo ne sumnjam. Bog je tako jednom davno dijelio svim narodima dijelove planete i svi su dobili svoju zemlju (jest da će trebati proći još tisućljeća prije nego što će uopće i pojaviti koncept nacionalne države ali, Bože moj, pa tko će biti dalekovidan ako ne sam Bog!), Bog je taman podijelio svaki kutak kugle zemaljske – kad li mu u to dođe Hrvat. “A što meni?”, upita Hrvat Boga. Bog je bio na sto muka, vidi da je zeznuo stvar i ne zna kako da to riješi… A onda mu nešto sine, pa se vedro nasmiješi i kaže Hrvatu: “Ma, znaš šta, ima taj jedan naljepši dio svijeta koji sam ostavio sebi – al ajde, neka, uzmi ga ti!” i tako su Hrvati dobili teritorij za svoju državu.