Svi svi ama baš doslovno SVI ste pozvani da sudjelujete u – GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH STRANIH POP-HITOVA OSAMDESETIH!!!

Ožujak 18, 2019 by

Jeste, došle nam evo i osamdesete na dnevni red. 🙂 Pa da ne duljim:

– ako želite sudjelovati, trebate složiti listu od najmanje dvadeset, a najviše pedeset najdražih vam stranih hitova iz osamdesetih

možete glasati isključivo za pjesme s popisa u komentarima ovog posta… Na popis su uvrštene pjesme koje su bile top 20 hitovi u Njemačkoj ili Austriji te top 10 hitovi u SAD, Velikoj Britaniji ili Italiji – ako uočite da sam propustio uvrstiti nešto za što biste glasali a da udovoljava spomenutim kriterijima, napomenite u komentarima pa ću dodati na popis!

liste mogu biti rangirane (idealno), nerangirane ili mješovite (po principu prvih toliko i toliko mjesta rangirano, a ostalo nerangirano) – kako vam god paše!

– nakon što ste složili svoju listu, pošaljete mi je na djevojke@yahoo.com

rok za slanje lista je utorak 26. ožujka – imate dakle osam dana, bacite se na poso 🙂

– i javite svakako ako biste bili voljni i napisati koju crticu! Svaka pomoć dobro dođe i budem neopisivo zahvalan svakoj crtičarki i svakom crtičaru 🙂

– pa ako sve pođe po planu, izlistavanje konačne grupne liste kreće za dva tjedna: kako to već biva, prvo će se predstaviti pjesme od 100. do 41. mjesta – po deset komada svaki dan uz kratke opaske – a zatim slijedi top 40 s regularnim, punokrvnim crticama

I to je to, možete sad baciti oko na popis i lagano početi sastavljati liste – veselim se svim vašim prilozima. 🙂

R.I.P. Hal Blaine

Ožujak 12, 2019 by

Tonćevih top 20 albuma 2018.

Siječanj 30, 2019 by

20. Mitski – Be the Cowboy
2018. je bila godina u kojoj sam, kao netko kome je album sekundarni format te uglavnom s teškoćom nalazim nešto što će mi odgovarati, s vanserijskom lakoćom nailazio na albume koji bi mi se dopali – pa u to ime, umjesto uobičajenih top 15, slijedi top 20! A listu evo otvaram s Mitski (što bi se reklo, “slušaj taj zvuk – MITSKI!”) na čijem mi albumu paše što je prosječno trajanje pjesama negdje između Tierre Whack i Bube Corellija jer mi nije baš uvijek po ukusu gdje ide s melodijama – ali čak i kad nije, pjesma bar brzo završi i eto odmah iduće koja bi lako mogla biti više za mene.

19. Snail Mail – Lush
Jest da Charly Bliss ostaju uvjerljivo THE Fort-Apache-studios 90’s amerindie throwback bend ali ima i drugih koji rade jako dobru glazbu u tom duhu, Snail Mail isto podržavam.

18. The Beths – Future Me Hates Me
Preferirao bih da je dosad smišljen neki bolji naziv za ovakvu glazbu od “power-pop” jer odavno to popa vidjelo nije ali šta je tu je, i dalje moraš reći power-pop da bi ljudi znali na što misliš (i usto će još znati tek malen dio ljudi!)… U svakom slučaju, ovo je jedan od onih power-pop albuma koji su tako dobro složeni i čvrsto odsvirani da čak i ja moram skinuti kapu.

17. U.S. Girls – In a Poem Unlimited
Zapravo je samo jedna djevojka ali šta sad, imam i ja poluaktivnu e-mail adresu djevojke@_____.com a ne samo da nisam mnoštvo djevojaka nego nisam čak niti jedna djevojka pa ono, tko sam ja da joj išta prigovaram! Dosta dobra indie-Kylie mjuza.

16. Lily Allen – No Shame
Dosad sam sa svakim novim izdanjem Lily Allen sve više gubio interes tako da me baš iznenadilo koliko je ovo dobar album tužnih pjesama o propalom braku, depresiji, ovisnosti i majčinstvu upakirani tako da djeluju što manje tužno, bar na prvu.

15. Hop Along – Bark Your Head Off, Dog
Već peti indie album na listi, znam, znam, čujem vas: “TKO SI TI I ŠTA SI URADIO S TONĆEM?!?” A eto, zalomilo se!

14. Fickle Friends – You Are Someone Else
Nešto za sve nas (stavljam množinu jer valjda nisam jedini? Valjda?) koji volimo The 1975 ali bi voljeli i da su možda malo češće uptempo + još sintastiji.

13. Christine and the Queens – Chris
Slušao sam samo i isključivo francusku verziju albuma, možda ipak i jesam suverenist na neki način?

12. Doja Cat – Amala
E ovoga mi fali, moderan ekstrovertirani R&B koji zvuči kao glazba za izlazak a ne glazba za otkazivanje izlazaka u zadnji tren.

11. The 1975 – A Brief Enquiry Into Online Relationships
Izdati sve življe stvari kao singlove i onda ostaviti da manje-više sve nove na albumu budu balade je… pomalo a dick move? Sva sreća da je i dalje sve tako vrtoglavo epski da sam im voljan progledati kroz prste… zasad!

10. Kali Uchis – Isolation
E da je sav retro-soul ovako šaren i zabavan pa i mjestimice ne-retro kad ustreba, di bi sreći bio kraj!

9. Ashley Monroe – Sparrow
Je li mi promaklo neko nepisano pravilo da se na godišnjim listama može imati samo jednu country Ashley? Jerbo sam dosta viđao McBryde po raznim listama a Monroe ne znam jesam li ijednom vidio, a to… nije u redu. To nije nimalo u redu!

8. Julia Holter – Aviary
Neću lagati: nisam ni ja još apsolvirao ovaj album kako treba… ALI! Skužio sam zato kako doskočiti pomalo zastrašujućem trajanju: jednostavno počneš od “I Shall Love 2” i tako imaš jedan sasvim pristupačan album Julije Holter od 50ak minuta, a višeminutne kakofonije s gajdama ostaviš za neka (ne)sretnija vremena.

7. Kero Kero Bonito – Time ‘n’ Place
Lajkam ih ja od početka ali tek sada počinju ostvarivati sve svoje potencijale, sad je sve to istodobno i konkretnije i neodoljivo kaotičnije, gitare im iznenađujuće dobro stoje.

6. Wye Oak – The Louder I Call, The Faster It Runs
Nisam ih nikada prije slušao jer sam po imenu uvijek mislio da je to neka teška ole-dixie-chewin’-tobacco-down-by-the-Missouri americana, zadnje što sam očekivao je da bi mogli zvučati ovako… skandinavski panoramično?

5. Kacey Musgraves – Golden Hour
Prvi album je imao super pjesme bez neke flashy produkcije (mada nije ni da je išta falilo, da bude jasno!), drugi je imao divnu produkciju ali ne i tako dobre pjesme, ovaj ima prekrasnu i produkciju i pjesme, pun pogodak, bravo Kacey.

4. The Aces – When My Heart Felt Volcanic
Okej, okej, zvuk sezone 2013/14 pa mi i nije baš najprogresivniji izbor za ovako visoku poziciju ali šta ja mogu kada je ovo sve što sam htio od drugog albuma Haim a nisam dobio na drugom albumu Haim, sad napokon imam closure!

3. Now, Now – Saved
Što netko lijepo reče – Carly Rae Jepsen x fiktivni peti album Rilo Kiley, album ceste za koji mi se isprve činilo da dosta padne nakon prve četiri stvari i da se nakon uzbuđenja koje prati početak puta uljuljka u monotonu vožnju jednoličnim beskrajem autoputa, no to je bio samo prvi dojam i imao sam tu još mnogo nijansi za otkriti.

2. Natalie Prass – The Future and the Past
Kako o KAKO je moguće da je ova sofistipop milina od albuma prošla tako nezapaženo?!? Jebo ovaj nepravedni svijet.

1. Charlie Puth – Voicenotes
Najugodnije glazbeno iznenađenje 2018.: dotad najveći pop-negativac Charlie Puth odjednom preko noći postao totalni pozitivac! U glazbenom smislu, jel, pošto je album katalog razloga zašto svajpati lijevo ako ga ikada vidite na Tinderu… Ali koliko neodoljivih bopova na jednom mjestu!

Goriline naj serije 2018: #5-#1

Siječanj 12, 2019 by

5. Better Call Saul
[260 bodova / 9 glasova / dva prva mjesta]
Prije pisanja crtica imam običaj ponovno pogledati sezonu o kojoj pišem. Dijelom je to zbog užitka, dijelom i zbog moje demencije. Kad mi je Tonći obznanio da bih trebala pisati o Better Call Saul, razveselila me izlika da ju repriziram. Na kraju to ovaj put nisam stigla, no ako seriju još uopće niste gledali, nadoknadite to prvom prilikom jer propuštate veliki biser televizije dvijetisućedesetih.

U četvrtoj sezoni priča nas vodi dalje klizeći tim pred-breakingbadovim univerzumom svojim tempom i prepoznatljivom atmosferom. Nekome je to možda presporo, meni sasvim odgovara. Prateći razvoj glavnog lika pitam se poznajemo li ga mi zapravo ili je i nama pokazao tek dio sebe. Odnos Jimmyja i Kim istovremeno je i logičan i neshvatljiv. Što ona radi s njim, zašto je on zapravo s njom, kako su se uopće spanđali i kako li će ona na kraju nestati iz priče i njegova života… Da ne zaboravim spomenuti, Rhea Seehorn glumi za 11 i kakva je to bjelosvjetska urota da još nije pobrala nikakvu ozbiljnu nagradu, ljudi? A tek Bob Odenkirk? Ludost!

Likovi koje poznajemo iz BB priče golicaju nam maštu ponekad direktno vezani uz glavnu radnju, poput fenomenalnog Mikea (ne mogu se odlučiti je li genijalniji njegov lik ili Jonathan Banks koji ga utjelovljuje), a ponekad tek usputno poput Huela ili drugih detalja rasprostrtih pričom kao easter eggs za one koji ih uspiju prepoznati. Onaj kraj epizode kada Kim nabrijana kupuje flomiće i šarene papiriće po knjižarama i rasplet te priče s Huelom me pak zbog prepredenih odvjetničkih smicalica na čas s nostalgijom podsjetio na najzabavnije momente serije The Good Wife ❤ .

Better Call Saul tako uspijeva istovremeno biti i drama i zabava, i mučna i napeta i tužna, prepuna sjajnih rukavaca, suptilnih detalja i fantastično napisanih i odglumljenih likova i sekvenci (Nacho Varga / Michael Mando! Montaža sa “Something Stupid” na početku sedme epizode!), a osim atmosfere i izvrsnog castinga, seriju obožavam i zbog upitnika koje mi ponekad ostanu visjeti iznad glave jer ni sama ne budem sigurna kako na prvu protumačiti nečije poteze i motivacije, pa se nakon epizode ulovim kako mozgam o likovima i njihovim sudbinama. Na kraju četvrte sezone Jimmy nam i izrijekom nagovještava promjenu i taj predstojeći BB svijet od kojeg je ovo prije i ono poslije ipak puno bolje i zanimljivije, ako mene pitate. Je li Jimmy McGill u četvrtoj sezoni postao Saul Goodman? Ili je on to svo vrijeme bio? Kad je sezona završila, pomislila sam: ”Ja bih ovu seriju mogla gledati unedogled”. Želim još dugo uživati u ovom izvrsnom komadu TV-umjetnosti. S’all good, man! (MMB)

4. The Terror
[291 bod / 12 glasova / četiri prva mjesta]
“Jelda smo baš postali razmaženi? Još prije nekoliko godina bi svi uzdizali u nebesa seriju poput The Terror, a sada gledam i mislim si, a ono… štajaznam?”, reče mi jedan prijatelj proljetos. Nisam tada još bio gledao The Terror pa mu nisam imao ništa komentirati, no da mi danas to kaže, ja bi ga samo klepnuo po ušima i rekao: “Nego da si razmažen, smeće jedno razmaženo, da te nisam više nikad čuo da spominješ sveto ime The Terror uzalud!” 😀

Šalu na stranu, nema ničeg lošeg u “razmaženosti” po pitanju serija – puno je veća ponuda, letvica je podignuta, kriteriji su nam povišeni i to je sasvim OK. I svatko, naravno, ima svoje posebne kriterije! Meni, recimo, nije smetalo što u The Terror – seriji o engleskim moreplovcima-istraživačima koji nepovratno zaglave na Arktiku feat. negostoljubiva hladnoća i negostoljubivo čudovište – likovima skoro nikad ne izlazi para iz usta iako se, jel, nalaze na drugom najhladnijem kraju svijetu (kaže google da je Antarktika ipak #1!). To je primjer stvari koje smo skloniji zamjećivati i koje će nam ići na živce samo ako nam serija generalno nije najbolje sjela: ja sam, s druge strane, od početka bio kupljen i usisan u svijet The Terrora, pa sam recimo za taj detalj saznao tek kad sam čitao o seriji nakon gledanja.

Meni je, štoviše, serija između ostalog bila tako dobra upravo i zbog odstupanja od uobičajenih prikaza sraza čovjeka i nemilosrdne polarne pustoši: tko god da im se dosjetio da bi mogli snimiti dio serije na Pagu, od mene dobiva pljesak – i ne samo lokalpatriotski. Jer paški kamenjar u ulozi arktičke unutrašnjosti djeluje kao da ne pripada ovom svijetu, kao da se naša nesretna posada odjednom našla na nekoj drugoj planeti i taj vanzemaljski štih krajolika mi je pojačavao osjećaj njihove beznadne izoliranosti. Istovremeno me je ispunjavao i jednim dječačkim sense-of-wonderom i… sverastućim užasom.

Jer, kao što nam biva rečeno na samom početku serije, nitko od posade dva nasukana broda nije više pronađen. A ubrzo postaje i jasno što im se dogodilo: kao da nije bilo dovoljno što su zaglavili na Arktiku bez spasa na vidiku, još ih je i redom počelo komadati… nekakvo ogromno stvorenje? Usto ne samo da imaju ograničene zalihe hrane, nego se te zalihe onda još počnu i kvariti i postanu opasne po kako fizičko, tako i mentalno zdravlje, a tu je naravno i najgori ljudski šljam koji će uvijek iskoristiti ekstremne situacije na najodvratnije moguće načine…

Užas iz epizode u epizodu eskalira, ljudi skončavaju u sve jezivijim mukama i ovo uistinu i jest survival horror da ti se krv sledi, ali mi nisu bile ništa manje upečatljive ni scene u kojima kapetan Crozier i doktor Goodsir tješe svoje umiruće suputnike – sad već prijatelje – i nježno bdiju nad njima u njihovim posljednjim trenucima. Jer ne ispliva u ekstremnim situacijama samo najgori šljam, nego i ono najbolje u čovjeku. A sad, što će od toga na kraju nadvladati i hoćemo li i mi svi kolektivno stradati kao posade HMS Erebusa i HMS Terrora ili ne – vidjet ćemu u globalnom klimatskom THE terroru narednih stoljeća. (TK)

3. Atlanta
[296 bodova / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Kad gledaš puno serija, onda neke, slučajno ili ne, preskočiš. Ne sjećam se zašto sam baš preskočio Atlantu prije tri godine, no zato sam lani sve nadoknadio. Prvo sam bindžao prvu sezonu, a onda i drugu. I moram priznati da me oduševilo, jer upravo volim takve pametne serije u kojima nema cliffhangera no svaka te epizoda potakne na razmišljanje, ali i zabavi.

Donald Glover je očigledno jedan od najtalentiranijih ljudi u svijetu showbiza, jer čega se god uhvati – radi to vrhunski. Atlantu je napisao, u njoj i glumi, a njegov Childish Gambino je jedan od najpopularnijih repera današnjice. U Atlanti ipak nije reper nego Earn, menadžer svom rođaku Albertu, koji nastupa pod imenom Paper Boi (Brian Tyree Henry). Tu su još i vječno napušeni prijatelj filozof Darius (Lakeith Stanfield), te prekrasna Van (Zazie Beetz), majka njegovog djeteta i djevojka s kojom ima toplo/hladni odnos. U ovoj drugoj sezoni posebno valja izdvojiti epizodu “Teddy Perkins” u kojoj Darius odlazi po klavir kod nekadašnjeg jazzera Bennyja, no dočeka ga njegov brat Teddy, koji je u najmanju ruku čudan. Naime, Teddy izgleda poput Michaela Jacksona – crnac s bijelom kožom, čudno priča i još čudnije se ponaša.

Priča se na kraju pretvori u ludi horor poput Shininga, a ova epizoda mi je tako postala jedna od najboljih TV-epizoda bilo koje serije. I to je najbolja stvar kod Atlante – teško ju je žanrovski smjestiti. Jedan tjedan je horor, drugi je komedija, treći je društvena kritika, četvrti je sociološki eksperiment… Definitivno jedna od najboljih serija 21. stoljeća. (SM)

2. Sharp Objects
[329 bodova / 16 glasova / dva prva mjesta]
Sharp Objects se promaknula u jedno od najvećih iznenađenja protekle godine. Već u samom startu imala je sve elemente koji jednu seriju mogu učiniti izvanrednom: radnju koja se odvija u malom gradiću u središnjem dijelu SAD-a, osebujne likove karakteristične za to područje, povratak glavne akterice u rodni kraj, komplicirane obiteljske odnose, a naročito složen odnos na relaciji kći – majka (moj osobni favorit), misteriozna ubojstva i kao šlag na kraju, prekrasnu, veličanstvenu, trenutno nešto najbolje što nam Hollywood daje, mega-talentiranu Amy Adams. What could possibly go wrong? Na sreću, u ovom slučaju ništa. Iz redateljske palice Jean-Marca Valléea izašlo je pravo malo remek-djelo. Priča je snimljena prema istoimenom romanu Gillian Flynn, koja se već etablirala kao spisateljica čije priče su doživjele jednako uspješne ekranizacije (svima drag Fincherov Gone Girl, i nešto manje uspješna ekranizacija Dark Places).

Serija započinje povratkom mlade novinarke Camille Preaker u njezin rodni gradić, Wind Gap u saveznoj državi Missouri, kako bi pisala na temu nedavnih ubojstava mladih djevojaka počinjenih u tom malom američkom gradiću. No osim teške i surove teme koju novinarski treba pokriti, Camille se tijekom boravka u Wind Gapu, među ostalim, mora suočiti i s duhovima prošlosti, mučnim obiteljskim odnosima te svojom majkom Adorom, ženom koja je Camillin antipod. Upoznavajući likove i slojevite odnose u seriji, gradeći pritom puzzle u vidu rješavanja misterioznih ubojstava, sve više upoznajemo i lik Camille, djevojke koja na prvu odaje dojam snažne žene, ali kako sezona odmiče otkrivamo i njenu ranjivu stranu, u permanentnoj borbi s vlastitim demonima koji svoju manifestaciju dobivaju u vidu samoozljeđivanja i alkoholizma. Likovi i radnja savršeno su uklopljeni u maleni gradić Wind Gap, a pod redateljskom palicom Valléea ukomponirani u prekrasno djelo koje osvaja melankoličnom atmosferom.

Možda sam previše subjektivna kada je Amy Adams u pitanju, obzirom da sam tijekom cijele sezone bila captivated by her presence and talent, pa Sharp Objects dosta gledam kroz njen lik i djelo. No, Amy je naprosto sjajna kao Camille Preaker, a način na koji je prenijela sve emocije lika, napose Camillina unutarnja previranja i ranjivost, je očaravajući. Ponukan iskustvom rada s Amy na filmu The Master, Paul Thomas Anderson je rekao: “She can do absolutely anything – and better than anyone”. Ako je nova generacija tražila svoju Meryl Streep, mišljenja sam da ju je dočekala u djelu Amy Adams. Tko šiša Zlatne globuse, long live the Queen! (MŠ)

1. The Americans
[332 boda / 10 glasova / pet prvih mjesta]
Zanimljiv je kanal taj FX. U zadnjih 16-17 godina podarili su nam najbolju policijsku seriju svih vremena (The Shield), najbolju seriju o vatrogascima ikad (Rescue Me), najbolju seriju o maršalu ikad (Justified), najbolju pravničku seriju ikad (Damages), najbolju seriju o plastičnim kirurzima (Nip/Tuck), najbolju seriju o bajkerskoj bandi ikad (Sons of Anarchy), plus još gomilu odličnih serija poput Lights Out, Terriers, American Crime Story, It’s Always Sunny In Philadelphia…and many more. Ukratko, kanal su koji može posramiti i HBO i Showtime i Netflix.

The Americans je najbolja špijunska serija svih vremena. Serija je to o dvoje ruskih špijuna koji pod lažnim imenima (i u fiktivnom braku) već dvadesetak godina žive u Americi. Imaju i dvoje djece, obavljaju svoje misije pred nosom FBI agenta koji im je prvi komšo. Zvuči pomalo cheesy, zar ne?

Baš zato treba rasčlaniti elemente ove serije.

Prvo, ovo je serija o braku, i to vrhunska. Fiktivnom braku, doduše – ali, kako sezone prolaze, uviđamo da se Mihailo i Nadežda zaista vole.Neću vam spojlati gdje ih dovede njihov odnos s kćerkom i sinom, morat ćete gledati.

Drugo, ovo je serija koja nam nastoji dočarati osamdesete kao dekadu. Jebački saundtrek je tu, odjeća je tu, perike (oh, perike! zaslužuju svoj mali tekst) su tu, popkulturne reference su tu. Sve izgleda savršeno, realno, sa mjerom (a ne kao Riđički u Crno-bijelom svijetu kad u JNA fura zulufe od 10 cm).

Treće,kreatori serije su Graham Yost (scenarist Justifieda i Speeda, između ostalog) i Joe Weisberg, ex-CIA kadar. Weisberg zna znanje i to se na seriji vidi.

Četvrto, ovo je serija koja govori o hladnom ratu. Koji se osjeti, izbija iz svakog kadra.

Peto, a vezano za sve dosadašnje četiri stavke, ovo je serija o špijunima. Yost i Weisberg se pale na špijunske trilere sedamdesetih, na Three Days of the Condor, Parallax View, All the President’s Men, French Connection… i to se vidi.Ako ćeš za svoju spy suspense seriju nešto uzeti kao mjerilo kvalitete, ne možeš bolje od trilera sedamdesetih. U seriji ima 2-3 chase scene koje izgledaju kao da ih je režirao William Friedkin u primeu. Da, toliko su dobre.

Šesto, Matthew Rhys, Keri Russell, Noah Emmerich. Rhys je, ma koliko god ja volio Hamma, Cranstona, Chiklisa, Gogginsa, Chandlera i ostale TV-velikane, igru podigao na nedostižan nivo. Doslovno je uživancija gledati ga kao Phillipa/Mikhaila koji kćerki na žestok način objašnjava zašto su crkva i Biblija zlo; ili kad guta knedlu u grlu pred svojim handlerom.

Keri Russell? Zaboravit ćete da je ikada bila Felicity nakon jedne sezone njenih ultrahladnokrvnih pogleda. Još zanimljivije, ona je, kad se radi o ispunjavanju krvavih zadataka za Majku Rusiju, još hladnokrvnija od muža joj. Da, ovo je vrlo nasilna serija.

Noah Emmerich, FBI komšo Stan. Kakav minimalizam minimalizma glume, kakva surova dominacija.

I ostali briljiraju, mučenici Oleg i Martha i Nina, Gabriel, Arkadij. Kakav cast, čoeče!

I sad, pošto nisam htio davati spojlere, samo da kažem da mi je kraj bio neočekivan (i scenaristički, i izborom mjuze, prije svega) ali vrlo zadovoljavajuć. I da je ONA scena u podzemnoj garaži najveći televizijski nail biter još od onomad kad je John Locke ušao u Jacobovu kolibu. Savršenstvo režije, glume, mimike i ujedno krešendo svih šest sezona serije.

Dok ovo pišem, ne znam na kojem su mjestu Goriline liste The Americansi, ali ovo je najbolja serija 2018., najbolja serija 2010-ih, a i šire. Morate mi vjerovati. (IG)

(pisali: Martina Matezović Biškup, Tonći Kožul, Samir Milla, Martina Šestan, Igor Gnjatović)

Goriline naj serije 2018: #50-#21

Siječanj 12, 2019 by

50. Star Trek: Discovery [40 bodova / 2 glasa]
49. Silicon Valley [41 bod / 2 glasa]
48. Dear White People [41 bod / 4 glasa]
47. Jessica Jones [42 boda / 2 glasa]
46. Castle Rock [43 boda / 3 glasa]
45. The Affair [44 boda / 2 glasa]
44. Joe Pera Talks with You [44 boda / 3 glasa]
43. Bosch [46 bodova / 2 glasa]
42. Black Mirror [48 bodova / 3 glasa]
41. Forever [51 bod / 5 glasova]
40. Jutro će promeniti sve [54 boda / 4 glasa]
39. The End of the F***ing World [56 bodova / 4 glasa]
38. Counterpart [58 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
37. GLOW [62 boda / 6 glasova]
36. Narcos: Mexico [71 bod / 4 glasa]
35. You [72 boda / 5 glasova]
34. Escape at Dannemora [74 boda / 4 glasa]
33. Jane the Virgin [74 boda / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
32. Corporate [78 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
31. Crazy Ex-Girlfriend [78 bodova / 7 glasova]
30. The Sinner [81 bod / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
29. Genijalna prijateljica [83 boda / 4 glasa]
28. Brooklyn Nine-Nine [92 boda / 7 glasova]
27. Patrick Melrose [94 boda / 5 glasova]
26. Westworld [96 bodova / 4 glasa]
25. Ozark [96 bodova / 6 glasova]
24. The Deuce [108 bodova / 5 glasova]
23. Maniac [111 bodova / 6 glasova]
22. Succession [111 bodova / 6 glasova]
21. The Handmaid’s Tale [115 bodova / 8 glasova]

Goriline naj serije 2018: #10-#6

Siječanj 11, 2019 by

10. The Good Fight
[155 bodova / 9 glasova]
Spin-off i nastavak serije The Good Wife, ne baš luđački maštovitog naslova The Good Fight, rastura i u drugoj sezoni! Diane Lockhart već se u prvoj seriji istaknula kao osebujan i zanimljiv lik no uglavnom je bila prilično zanemarena, a u The Good Fight bogme se razmahala i sasvim zanimljivo razvila (posebice od kad je krenula s mikrodoziranjem halucinogena 😀 ).

Jedna od glavnih prednosti serije su uvijek aktualne političko-društvene teme, što je preuzeto iz The Good Wife, ali ovdje znatno hrabrije. Iako mnogi “deru” po Trumpu, ne sjećam da su se ikada usudili zaderati u toj mjeri kao u drugoj sezoni ove serije – na samom početku jasno je da su objavili “rat” Trumpu pa ne propuštaju niti jednu priliku da se opako sprdaju s američkim predsjednikom (osobni favorit: kad Diane kroz prozor ugleda par koji se seksa s Trumpovim maskama na licu 😀 ). Naslov svake epizode podudara se s brojem dana trajanja Trumpovog mandata, kao da imaju potrebu stalno ljutito podsjećati gledatelje koliko već dugo trpe cijeli cirkus.

Jedna pak, od mojih glavnih zamjerki jest što scenaristi ni nakon dvije sezone kao da nisu potpuno sigurno što će s likom Maie. U prvoj sezoni dobili smo (sam!) dojam da je ona nekakva „nova Alicia“ (čak je dobila i pripadajući skandal), no srećom su na vrijeme shvatili da je Maia predosadna da bi nosila seriju pa je u drugoj sezoni dobila osjetno manje screen timea, što pozdravljam. Svejedno ostaje činjenica da je to dosta veliko odstupanje od njezine temeljne uloge.

Ono što me stvarno smeta jest priča Luce (koja mi je inače ok lik – ma, koga lažemo, još od The Good Wife mi je totalno MEH) i onog njezinog panja s kojim je zatrudnila – iskreno se nadam da će ih torpedirati nekamo, poželjno bi bilo na Mars. S druge strane, lik Elijeve kćeri Marisse toliko su dobro razradili da potajno navijam za treći spin-off, ovaj put s Marissom u glavnoj ulozi!

Sve u svemu, cijela druga sezona daleko je razigranija, hrabrija, luđa od prve i nadam se da će i dalje nastaviti istim beskompromisnim tempom. (MM)

9. Killing Eve
[201 bod / 11 glasova]
Najgora stvar u vezi ove serije je njezin naslov. Jednom kad to pregrmite, na konju ste, jer ovakvi dragulji se ne viđaju često. Sandra Oh razvaljuje u ulozi samozatajne analitičake kojoj vrag (u obliku blond kinda psycho plaćene ubojice) ne da mira. Prejednostavno je reći da je ovo vrlo feministička serija, što i jest, ali bitnije od toga, ovako dobro profilirana i postavljena dva centralna ženska lika skoro pa se ne mogu sresti, a njihova dualnost i međusobna (čak i doslovna) privlačnost čini okosnicu žanrovskog trilera koji kao da ide kontra svim postavljenim tropama. Gđica Phoebe Waller-Bridge je očito znala što radi kad je uzela seriju novela o opakoj Villanelle i napravila ovo veliko-malo zadovoljstvo. Za svaku preporuku, svim rodovima i spolovima! (LR)

8. Bodyguard
[218 bodova / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
Špijunski poslovi oduvijek su intrigirali publiku. Akcija je tu – u romanu, stripu, seriji, filmu ili dnevnim novinama. Najbolja je dok ide u živo naboostana spinovima. Kad najbliži suradnici varaju i muljaju, potiču nesigurnost, ruše, izmišljaju. Sramotne radnje, ali tu negdje je naš junak, heroj dobrica koji je, manje-više, zbunjen i nije mu sve jasno, pa ipak ispravno rezonira. Prošao je sito i rešeto, prilagođava se i preživljava u vlastitoj borbi s očekivanjima obitelji i okoline i sad ga, u ime države i kraljice omađijavaju špijunskim trikovima. Čak mu spočitavaju i koje pivo viška. Sram ih bilo. (BM)

7. Homecoming
[220 bodova / 14 glasova]
Kad sastavljam top-liste serija, ne stavljam nikad seriju koju nisam pogledao do kraja. Pogledao sam pola Homecominga i stavio je na 20. mjesto, jer mi se činila ok nakon polovice. I šta se zbilo? Simpatični Tonći mi upravo nju uvali za recenziju, pa sam morao ostatak pogledati u dva dana.

Elem, Homecoming je TV-debi omiljene nam Julije Roberts. Činilo se da se malo zeznula jer je u TV-svijet ušla nekoliko godina nakon ostalih kolega i to serijom čija se premisa ne čini nešto zanimljiva na prvu – psihologinja dočekuje vojnike koji se vraćaju iz Afganistana i pokušava im olakšati prelazak u “obični” svijet. I za ne faliti, serija ide na Amazonu, a ne na Netflixu ili HBO-u koji imaju puno veću gledanost. Moram priznati da mi nikako nije dolazila na red, dok nisam vidio da je ljudi hvale po fejsu i netu. Redatelja Sama Esmaila znamo kao onog koji je režirao Mr. Robot pa sam pretpostavljao da će biti nekih redateljskih ludosti, no nisam očekivao ono što sam vidio u prvoj epizodi. Dakle dio radnje se događa u jednom vremenskom periodu, a dio u drugom. Onaj koji se događa tijekom sudjelovanja Julije odnosno Heidi u tajnom programu je normalno snimljen, dok se radnja nakon tog perioda odvija snimljena raznim čudnim rezolucijama, čas sabijenim, čas raširenim, čas kockastim, ovakvim ili onakvim. Da bi ludilo bilo potpuno Esmail koristi orkestraciju kao u starim Hitchcockovim suspense filmovima, a tu su i svaki put drukčiji završeci i drukčija trajanja epizoda.

Ma, ono što je najvažnije je da je serija puna twistova, paranoje, čudnih otkrića i twistova na twist. Bilo bi šteta da se kaže išta više od osnovne radnje, stoga je gledajte. Sad mi je žao što je nisam prije pogledao cijelu, jer bi joj sigurno onda i plasman na Gorilinoj listi bio bolji. (SM)

6. The Good Place
[233 boda / 10 glasova]
Svi imamo sreće što me sforkala gripetina od koje oči ne žele vidjeti, prsti ne znaju stisnuti, a mozak jednostavno neće, jer sad bih ispilao šefa i stanicu nasumičnim redaljkama beskrajnih poglavlja koja bi vas, istina, raznježila liričnom tanoćutnošću autorova opojnog versa, razoružala lakonogom lepršavošću autorova pustopašnog duha, zapanjila iskričavom visprenošću autorova virtuoznog uma i neumitno obeščastila nezajažljivom potentnošću autorova neprikosnovenog vokabulara, no bez obzira što biste uživali i puno toga naučili na vrhunaravnim razinama svijesti i spoznaje do kojih vas je autor mogao transcendirati (mislim, ono, mozak bi vam eksplodirao kao Chidijev nakon priče o točki na Jeremy Berimy da vam sad krenem dokazivati kako je nakon najnovije epizode u kojoj smo doznali da moralna istina ima miris vrućeg pereca postalo bjelodano da se to famozno “dobro mjesto” za kojim tragamo već tri sezone zapravo zove West Covina, California, tako da bolje za vas da neću jer JEDNOSTAVNO NISTE SPREMNI), iza raskošne koprene autorovih trikova i opsjena nag u svojoj ranjivosti čučao bi tek jedan obični patetični fanboy s dozlaboga iritantnom kompulzivnom potrebom da svi-baš-svi otkriju i obožavaju sveti objekt njegove fanboyštine jer inače će plakati i duriti se na cijeli svijet pa ću zato radije tek u jednoj, nazovimo je složenoj, rečenici reći sve što zapravo želim reći, a to je da pliz svi-baš-svi morate gledati jedinstveni, nezamjenjivi, neusporedivi The Good Place (i, očito, Crazy Ex-Girlfriend) jer inače ću plakati i duriti se na cijeli svijet. (TT)

(pisali: Martina Maričić, Luka Rukavina, Bojan Mandić, Samir MIlla, Teo Tarabarić)

Goriline naj serije 2018: #90-#51

Siječanj 11, 2019 by

90. Insatiable [16 bodova / 1 glas]
89. Outlander [16 bodova / 2 glasa]
88. Goliath [18 bodova / 1 glas]
87. Mr. Mercedes [18 bodova / 2 glasa]
84. Dark / Happy! / The Magicians [20 bodova / 1 glas]
83. One Day at a Time [20 bodova / 2 glasa]
82. Novine [20 bodova / 2 glasa]
81. Waco [22 boda / 3 glasa]
77. Brockmire / The Looming Tower / Love / Unsolved: The Murders of Tupac and the Notorious B.I.G. [23 boda / 1 glas]
76. Titans [24 boda / 2 glasa]
75. Altered Carbon [25 bodova / 2 glasa]
71. Alone Together / House of Cards / The Unbreakable Kimmy Schmidt / Who Is America [26 bodova / 1 glas]
66. Atypical / Crashing / The Dragon Prince / The Purge / Wild Wild Country [30 bodova / 1 glas]
65. Trial & Error [33 boda / 3 glasa]
64. Billions [33 boda / 2 glasa]
63. South Park [33 boda / 3 glasa]
62. Chilling Adventures of Sabrina [33 boda / 3 glasa]
61. Seven Seconds [34 boda / 2 glasa]
60. Trust [34 boda / 2 glasa]
55. Big Mouth / Derry Girls / Nobodies / Norsemen / The Venture Bros [35 bodova / 1 glas]
54. The Marvelous Mrs. Maisel [36 bodova / 3 glasa]
53. Cobra Kai [37 bodova / 2 glasa]
52. Bron/Broen [38 bodova / 2 glasa]
51. Preacher [40 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]

Goginih 87 – moja omiljena muzika 2018.

Siječanj 11, 2019 by

Posao koji radim od mene zahtijeva da osam sati dnevno pet dana tjedno sjedim za kompjutorom, po čemu se vjerojatno ne razlikujem od većine vas koji ovo čitate. Ali ono po čemu se od većine vas koji ovo čitate ipak razlikujem je činjenica da svoj posao radim od kuće, a u stanu živim sam. Što znači da muziku koju sam biram slušam minimalno osam sati dnevno svaki dan, a u prosjeku je to čak i puno bliže broju od 11-12 sati kad se zbiru pridodaju i obavljanje fuševa i kućanskih posla, surfanje, ljenčarenje i zapravo sve drugo jer muziku ne slušam samo ako nisam doma, gledam TV, tuširam se ili spavam. Otprilike. Da ostanemo i samo na osam sati, to je u prosjeku svejedno nekih barem desetak albuma koje poslušam dnevno. Nekad je to jedan album deset puta, nekad tri albuma tri puta, nekad deset albuma jedan put. Naravno, koncentracija na posao onemogućuje potpunu koncentraciju na muziku, ali najbolja se muzika ionako probije u prvi plan ispred svega što slušajući je radim, a pojmiti žanr, ton i trajanje albuma – samo neke od komponenata koje utječu na izbore za slušanje u privatnijim trenucima – svakako mogu i uslijed ljutog multitaskinga.

Eto zato se u mojem folderu 2018 – POSLUSANO nalaze čak 923 poslušana albuma, kažu properties. Osim u slučajevima potpuno krivih žanrovskih pretpostavki i živih albuma, u folder se ne ulazi prije minimalno tri slušanja. Ima tu, doduše, i nešto singlova i EP-jeva, neki su albumi dupli pa imaju dva podfoldera, a pojavljuju se i neki drugi odmaci od dominante, ali svejedno je to golema količina albuma iz 2018. godine koje sam poslušao. Pa mi je popis od tradicionalnih 87 najdražih izdanja bilo istodobno teže i lakše sastaviti – konkurencija jest bila i brojna i čvrsta, ali zato nikakvim popuštanjima nije ni moglo biti mjesta. Svi albumi donje ljestvice u nekim bi ranijim godinama upali barem u top 30 pa slobodno možemo reći da su šezdeseta mjesta nova trideseta. Tako da je ovo zapravo – da ponovno iskoristim lanjsku pogođenu doskočicu – izbor 70 najdražih mi top 30 albuma friško istekle 2018. godine. Nema nekih koji su mogli ili čak i trebali upasti, ali nije upao ni jedan jedini album koji nije trebao.

Ako ste ovdje slučajno prvi put, 87 je jednom davno slučajno odabran broj koji se iz prvih nekoliko sezona razlikovne dosjetke prometnuo u legitimaciju originalnosti ove ljestvice te kasnije i njezinog tvrdoglavog oca koji biznis odbija prepustiti naprednijim generacijama. Mislim, negdje moram rezati, zašto bi uopće okrugli brojevi bili prikladniji? Pun se broj, doduše, ne dobiva rangiranjem do 87 nego se na glavnom dijelu ljestvice – jer albumski sam čovjek – nalaze isključivo novi studijski albumi, njih 70, kojima su na njemu pridodana i 4 bonusa u vidu paralelnih popratnih izdanja istog izvođača (u ovogodišnjem slučaju su to samo EP-jevi), a ako se bend koji stoji iza pokojeg od takvih ne nalazi na glavnoj ljestvici, onda se nalazi u posebno izdvojenom uvodu od 13 izdanja sjajne muzike koja nije stigla s prošlogodišnjih regularnih albuma nego, abecednim redom izvođača, s box-setova, EP-jeva, mixtapea, live albuma, kolekcije demo snimaka, singlova i kompilacije. Dakle, 70 regularnih studijskih albuma plus 4 bonusa plus 13 ekstra izdanja jednako 87.

Sve sam izbore i neizbore uvijek spreman (pokušati) pojasniti u komentarima. Muzika se živi, muzici se daje. Play unfunky music, white boy!

EKSTRA 13

Black Box Recorder – Life Is Unfair

Boygenius – Boygenius EP

Charlotte Day Wilson – Stone Woman EP

Conway – Everybody Is F.O.O.D. 2: Eat What U Kill mixtape

Gang Of Youths – MTV Unplugged: Live In Melbourne

The Gaslight Anthem – The ’59 Sound Sessions

Hatchie – Sugar & Spice EP

The Hold Steady – Eureka b/w Esther singl

The Hold Steady – The Stove & The Toaster b/w Star 18 singl

Lindsey Buckingham – Solo Anthology: The Best Of Lindsey Buckingham

The Marked Men – On The Other Side

R.E.M. – R.E.M. At The BBC

Tom Petty – An American Treasure

70-61

70 Neko Case – Hell-On

69 Bun B – Return Of The Trill

68 Frank Turner – Be More Kind

67 Belly – Dove

66 Jay Rock – Redemption

65 We Are Muffy – The Charcoal Pool

64 Josh Rouse – Love In The Modern Age

63 Brandi Carlile – By The Way, I Forgive You

62 Ginger Wildheart – Ghost In The Tanglewood

61 Johanna Warren – Gemini II

60-51

60 Frankie Cosmos – Vessel

59 John Prine – The Tree Of Forgiveness

58 Kurt Vile – Bottle It In

57 Sarah Shook & The Disarmers – Years

56 Flasher – Constant Image

55 West Thebarton – Different Beings Being Different

54 Dawn Landes – Meet Me At The River

53 Curren$y & Freddie Gibbs – Fetti

52 Kristina Murray – Southern Ambrosia

51 Tony Molina – Kill The Lights

50-41

50 Marlon Williams – Make Way For Love

49 Janelle Monáe – Dirty Computer

48 Jeff Rosenstock – Post-

47 Alkaline Trio – Is This Thing Cursed?

46 Kero Kero Bonito – Time ‘n’ Place + Totep EP

45 Amanda Shires – To The Sunset

44 Mitski – Be The Cowboy

43 Damien Jurado – The Horizon Just Laughed

42 Camp Cope – How To Socialise & Make Friends

41 The Longshot – Love Is For Losers

40-31

40 Dave East & Styles P – Beloved

39 Joshua Hedley – Mr. Jukebox

38 Josh T. Pearson – The Straight Hits!

37 American Aquarium – Things Change

36 Evidence – Weather Or Not

35 Iceage – Beyondless

34 Terry & Louie – …A Thousand Guitars

33 Hurry – Every Little Thought

32 Ben de la Cour – The High Cost Of Living Strange

31 Brothers Osborne – Port Saint Joe

30-21

30 U.S. Girls – In A Poem Unlimited

29 Pistol Annies – Interstate Gospel

28 Deafheaven – Ordinary Corrupt Human Love

27 Supersuckers – Suck It.

26 Tomberlin – At Weddings

25 Westside Gunn – Supreme Blientele

24 Ashley McBryde – Girl Going Nowhere

23 Lucero – Among The Ghosts

22 Kali Uchis – Isolation

21 Bill Ryder-Jones – Yawn

20-11

20 Noname – Room 25

19 Advance Base – Animal Companionship

18 Rolling Blackouts C.F. – Hope Downs

17 Tropical Fuck Storm – A Laughing Death In Meatspace

16 Easter – Meander Lines + Suicidal Kiss EP

15 Sarah Nixey – Night Walks

14 Wussy – What Heaven Is Like + Getting Better EP

13 Cowboy Junkies – All That Reckoning

12 stranac – Matan

11 Jesse Marchant – Illusion Of Love

10-1

10 Marie/Lepanto – Tenkiller

9 Say Sue Me – Where We Were Together + It’s Just A Short Walk! EP

8 Kensington Lima – May

7 Father John Misty – God’s Favorite Customer

6 Hawks And Doves – From A White Hotel

5 Cardi B – Invasion Of Privacy

4 Caitlyn Smith – Starfire

3 Brian Fallon – Sleepwalkers

2 Ruston Kelly – Dying Star

1 Pusha T – Daytona

Goriline naj serije 2018: #15-#11

Siječanj 10, 2019 by

15. The Haunting of Hill House
[139 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Taman oko Noći vještica na Netflixu je puštena serija The Haunting of Hill House koja je iznenadila izvrsnim prijemom i ocjenama, a u tih par mjeseci postala je jedina na popisu Top 10 najboljih serija 2018. prema IMDB-u koja je u svojoj prvoj sezoni. Seriju je prema istoimenom romanu Shirley Jackson iz 1959. napisao i režirao Mike Flanagan, autor solidnih i autorski pečatiranih horora Oculus, Hush, Ouija, Gerald’s Game i dr. Na te se filmove u seriji aludira u detaljima, bilo da su prikazanja kreirana sličnim efektima, bilo da glumac koji je igrao Geralda (Bruce Greenwood) ima cameo kao jedan od duhova u ukletoj kući. U tom filmu je skoro ista glumačka ekipa kao u seriji pa tako Carla Gugino glumi mamu Oliviju, a Kate Siegel glumi kćer Theodoru u seriji; a kad se u Gerald’s Game Jessie Burlingame (Carla Gugino) prisjeća svog djetinjstva, Kate Siegel glumi njenu mamu. Mladog tatu i u jednom i u drugom glumi Henry Thomas (najpoznatiji kao klinac iz ET-ja, a u seriji se čak pojavljuje i detalj s posvetom tom klasiku). Flanagan je vidio da je već prvim filmovima stvorio pozamašnu bazu fanova pa nam je dao nešto iza kamera da nas malo razveseli, ali i bez toga, svojim je vidnim poznavanjem pravila i “ritma” žanra zadivio i njegove najveće autore, poput Stephena Kinga, čija je mini-serija Rose Red iz 2002. bila moja prva asocijacija kada sam pročitala radnju, no ovo je ipak malo drugačija priča.

Radnja serije The Haunting of Hill House razlikuje se od same knjige i vrlo je jednostavna, a to je jedna od njenih najvećih čari. Pratimo obitelj Crane u sadašnjosti i prošlosti (označene samo kao now i then), a protagonisti se po epizodama mijenjaju, iako ne bismo pogriješili kada bismo rekli da je pravi protagonist kuća. Današnja priča obilježena je time što Craneovi jedni drugima odbijaju odgovoriti na pozive i ona ima svoje flashbackove koji idu unatrag 6 godina, dok su u prošlosti sretna sedmeročlana obitelj koja useljava u golemu kuću Hill, tako nazvanu prema obitelji koja ju je izgradila, ali i simbolički jer se nalazi na brdašcu. Roditelji Olivia i Hugh planiraju je flipati, odnosno preurediti i prodati za veću cijenu i potom sami izgraditi svoju kuću iz snova (the Forever House, čija se maketa pojavljuje kao rekvizit u sadašnjoj radnji). Kuću Hill čuva bračni par Dudley, koji odbija u njoj biti preko noći, no isto tako ne traži drugo zaposlenje (igraju ga Robert Longstreet i Annabeth Gish). Znajući da se serija zove po kući, gledatelji s pravom mogu pretpostaviti da je upravo ljeto provedeno u njoj bilo ključno u očitom raspadu obitelji i da je ostavilo duboke traume na svim članovima, a to je istaknuto i u uvodnim kadrovima iz prošlosti kada Craneovi složno ulaze u osunčanu kuću, dok se u radnji o sadašnjosti u prvih pet epizoda pojavljuju odvojeno ili se na neki način potencira distanca među njima (npr. svađaju se, zumiran je samo jedan lik u dijalogu, fizička distanca, govor tijela).

Serija je briljantno koncipirana, epizode se nastavljaju jedna na drugu, ali svaka dobiva svoj puni smisao tek kada se sagleda u kontekstu čitave sezone. Prvih pet epizoda (“Steven Sees a Ghost”, “Open Casket”, “Touch”, “The Twin Thing” i maestralna “The Bent-Neck Lady”) posvećeno je djeci obitelji Crane te ih pratimo od najstarijeg do najmlađe. U tim epizodama ponavljaju se pojedine scene drugih epizoda, ali postavljene u kontekst novog protagonista koji je bio samo sugovornik kad smo prvi put scenu vidjeli, što je najočitije s propuštenim pozivima jednog od likova koji se usput pojavljuju u epizodama drugih likova, a onda u njegovoj epizodi saznajemo kada je koga zvao i zašto. Takva ponavljanja su do te mjere razrađena da su, kad je u okvirima priče moguće, isti pozadinski zvukovi i prije same ponovljene scene.

Šesta epizoda (“Two Storms”) je vrtoglavo remek-djelo moderne televizije snimljeno na samo dvije lokacije i u samo pet scena (prva traje 18 minuta), čime je oslikana tjeskoba kako kaotičnog susreta s ocem nakon višegodišnje šutnje u sadašnjosti, tako i oluje koja ih je prestravila u prošlosti. Na IMDB-u ta epizoda ima ocjenu 9,4 iako realno zaslužuje čistu desetku i trebala bi se prikazivati na dramskim akademijama kao dio temeljnog kurikuluma jer u manje od sat vremena demonstrira što znači imati uhodanu ekipu ispred i iza kamere. Sedma epizoda (“Eulogy”) otkriva očevu priču, u osmoj (“Witness Marks”) se likovi opet razdvajaju, a razdvajanje se potencira i scenama iz prošlosti sa sve više sukoba, te su nam prikazane potpuno različite stvarnosti, ovisno o vizuri lika, koje svaka za sebe tvore logičan slijed. Za razliku prijašnjih korištenja ove tehnike, kada su nove perspektive činile dijaloge smislenijima, u osmoj epizodi perspektive različitih likova stavljene jedna do druge izgledaju kao potpuno bunilo – i s devetom epizodom potvrđuju citat Shirley Jackson koji otvara čitavu seriju: “Nijedan živi organizam ne može nastaviti razumno postojati pod uvjetima apsolutne stvarnosti”.

Deveta epizoda (“Screaming Meemies”) napokon donosi Olivijinu stranu priče, a deseta (“Silence Lay Steadily” – što je dio nastavka gornjeg citata, a ponavlja se i u sredini prve epizode: “Tišina se mirno prostirala po drvu i kamenu kuće Hill, i što god da je hodalo onuda, hodalo je sámo.”) otkriva zašto su Craneovi napustili kuću u prošlosti i zašto joj se vraćaju u sadašnjosti. Ne zvuči baš jednostavno, ali zato su tu glumci koji su zaista na trenutke nadrealno dobri i koji nam priču daju na dlanu, kao da smo i sami dio obitelji. Osim toga, posebne pohvale zaslužuje i CGI, kao i dvanaesteročlani tim za make-up i kostimografkinja Lynn Falconer, s kojom je Flanagan radio i na Ouiji.


Autor je pomno podijelio epizode, ali ne komplicira previše, zadovoljava očekivanja kanona priča o ukletim kućama, ima profilirane višedimenzionalne likove, gradi dramski sukob među njima i dopušta im da se putem razviju i sukob riješe, onoliko koliko ga je u okviru priče moguće riješiti. Pritom ne ide u ekstreme, što je bila realna bojazan, a i prethodne ekranizacije ovog romana, malo je reći, nisu mu odale počast kvalitetom. S druge strane, Flanagan ne dopušta da elementi straha budu samo tzv. jump scare, odnosno tihi kadrovi kad nešto odjednom izleti uz naglu buku (iako i po tom pitanju ima vrhunskih scena kad vam bude drago što niste upravo u tom trenu ništa pili jer bi vam piće završilo na tipkovnici), nego strah koji izaziva ima čvrste temelje u psihologiji svakog od likova i suosjećanju koje ćemo imati prema njima.

Serija bi se mogla svidjeti i ljudima koji nisu poklonici žanra, posebno zato što je u početku ispričana iz vizure najstarijeg djeteta Stevena (odraslog igra Michiel Huisman, bolji Daario Naharis iz Igre prijestolja, a mladog Paxton Singleton) koji je skeptik i ne vjeruje u duhove, iako je autor brojnih knjiga o njima, uključujući knjigu utemeljenu na ljetu provedenom u ukletoj kući. Slično, u drugoj epizodi i odrasla Shirley (glumi je Elizabeth Reaser, a mladu Lulu Wilson) svom sinu kaže da duhovi ne postoje, a i mama Olivia često ima opaske u tom stilu. Već spomenuta Theo je praktična i pomalo hladna dječja psihijatrica koja se trudi racionalizirati priču o duhovima, no iza te fasade krije se pretjerano suosjećajna osoba, najosjetljivija naravno na svoju obitelj, kao i kad je bila mlada (glumi je Mckenna Grace). Luke je od klinca punog nevine mudrosti kojem nitko ne vjeruje (glumi ga Julian Hilliard), odrastao u ovisnika koji je lako mogao halucinirati duhove pa mu opet nitko ne vjeruje (Oliver Jackson-Cohen savršeno je prikrio svoj izvorno britanski naglasak, pa se barem po tome mnogi domaći glumci mogu na njega ugledati). Njegova blizanka Nellie (odraslu glumi Victoria Pedretti, a klinku Violet McGraw) naoko je lik koji najviše treba ostatak obitelji, pogotovo da je zaštiti od jezive Bent-Neck Lady (“teta krivog vrata”), ali najmlađa sestra se brzo pokazuje kao “vezivno tkivo” među njima. Otac Hugh (starijeg glumi Timothy Hutton) ne može prihvatiti da psihu svoje djece ne može popraviti te se od njih odvaja, a majka se sa strahovima suočava i predobro, što naposljetku i jedno i drugo dovodi do manje ili više vidljivog ludila.

Flanagan u svaku epizodu umeće detalje koje lako možete propustiti na prvo gledanje, pa su tako, osim “važnijih”, prikazanih duhova, fanovi uspjeli uloviti barem 30-ak drugih duhova koji jedva primjetno vrebaju u kutku ekrana dok pratimo dijalog ili kretanje glavnih likova kroz kuću. Isto, pojedini kipovi u kući mijenjaju poze kada ih ponovo vidimo u pozadini kadra. Zbog svega što se nalazi izvan fokusa, drugačiji je i način na koji gledamo ovu seriju, pa je bila i meta “Gdje je Jura?” šala. Takvi su detalji skriveni i u kostimima likova (od izbora haljina do modnih detalja), i u kretnjama i perspektivama kamere, i u rekvizitima (pri čemu izdvajam satove s različitim vremenskim zonama u radnji iz sadašnjosti koji još jednom doprinose rascijepljenosti obitelji) i posebice u mimici i gestama, čak i hodu glumaca koji igraju istog lika…


S izrazitom pažnjom serija govori i o načinima na koje se suočavamo sa smrti pa je čak i Flanagan potvrdio da svako dijete Craneovih predstavlja jedan od stadija žalovanja: Steven je negiranje, Shirley je ljutnja, Theo je cjenkanje, Luke je depresija i Nellie je prihvaćanje. Da stvari ipak ne budu banalne, likovi nisu prikazani doslovno tako, pa je Steven simbol za negiranje, ali karijeru je ostvario na tome što negira; Shirley je zaista ljuta, ali njena ljutnja je zaštitnička jer je preuzela ulogu majke nakon Olivijinog psihičkog sloma (a kao klinka je posvojila napušteno leglo mačića). Theo ni u jednom trenu ne izgovara naglas formulu “ako X, onda ću Y”, nego se doima beskompromisnom, iako ustvari često bježi u hedonizam. Luke simbolizira depresiju, ali Nellie je ta koja u seriji ide k psihijatru (glumi ga Rus Tamblyn, koji je igrao i u starijoj ekranizaciji romana Shirley Jackson, naslovljenoj The Haunting). Istovremeno, svaki od likova prolazi svih pet stadija u pokušajima da se suoči s ljetom u kući Hill i okrutnom sadašnjosti. Ne samo to, nego i epizode redom u nama kao gledateljima izazivaju navedene osjećaje nakon što ih pogledamo.

Čak ako i zanemarimo slojevitu priču i simboliku serije The Haunting of Hill House, s obzirom na odličnu glumu čak i klinaca, režiju, kameru, efekte, scenografiju, kostime, šminku, ukupnu produkciju, onaj tko je pogleda neće zažaliti provedeno vrijeme. Šlag na torti je to što nam Flanagan dopušta i potpuno racionalističko tumačenje, odnosno to što se duhovi koji tumaraju kućom Hill mogu gledati i kao manifestacije strahova i demona pojedinih likova, ali i svih nas kada se suočavamo s traumama. Osobno mi je draža teorija po kojoj su zaista vidjeli duhove koje je kuća zarobila i koje su sami iznijeli iz nje. Postoje nebrojene teorije o ovoj seriji, u koje nećemo ulaziti jer bi bilo previše spojlera, ali ako ostanete gladni bajkovite atmosfere kuće Hill kad odgledate seriju, možete naći i više nego dovoljno materijala da je dublje istražite.

Uspjeh serije The Haunting of Hill House proizašao je iz toga što nitko ne očekuje da će u žanru horora naći toplu obiteljsku priču i detalje koje će još dugo prepoznavati u svakodnevnom životu. Možda upravo oni čine priču još malo strašnijom, jer nam daju osjećaj da se može dogoditi bilo kome od nas, čak i kad smo na drugom kraju svijeta, udobno smješteni pred ekranom iz kojeg moramo profiltrirati mnogo smeća da bismo pronašli ovakav biser. Šuška se o drugoj sezoni, možda o prijašnjim stanovnicima, možda o drugom ukletom mjestu. Očekivanja pred njom su zaista velika, ali Flanagan ima provjerenu ekipu i može se osjetiti gušt s kojim rade zajedno, tako da nemamo razloga za brigu. Ako se druga sezona ni ne snimi, možemo uvijek ponovno pogledati prvu i pokušati i sami uočiti nekog duha, na ekranu ili malo bliže. (DĆ)

14. American Crime Story: The Assassination of Gianni Versace
[142 boda / 9 glasova]
Ekipa koja stoji iza serijala American Crime Story nam je, nakon prve sezone koja se bavila sudskim procesom O.J.Simpsona, u drugoj sezoni donijela priču vezanu uz ubojstvo modnog mogula Giannija Versacea. Sama najava priče druge sezone bila je dovoljna da itekako privuče moju pažnju. Naime, o ubojstvu Giannija nisam puno znala osim činjenice da je upucan na pragu svoje kuće u Miamiju, da je nakon nemilog događaja modno carstvo preuzela njegova sestra Donatella te da je veliki dio bogatstva ostavio u nasljedstvo svojoj voljenoj nećakinji Allegri.

Od događaja nakon 2000. iz kraljevine Versace, iz medija su mi donekle poznate scene partijanja Donatelle i J.Lo s ekipom te nagađanja o Allegrinoj borbi s anoreksijom. Također, kako nisam neki haute couture fan, nisam upoznata s puno detalja modne scene, osim što sam donekle pratila karijere nekih meni oku ugodnih manekenki pa tu i tamo znam za neku jesen/zima kolekciju i nova dizajnerska imena. Slično tome sam upoznata i s nekim Versacijevim haljinama jer Gianni je tijekom 90-ih prijateljevao s mnogim poznatim imenima, a njegovi prijatelji su rado nosili njegove kreacije i snimali modne editorijale za Versace kampanje (primjerice Madonna, koja je, usput rečeno, izgledala zadivljujuće u njegovim kampanjama). Premda, govoreći iz perspektive modne estetike, Versace haute couture mi je i dalje svojevrsni misterij. Te intenzivne boje i zlatni amblemi (s prepoznatljivim logom modne kuće u čijem centru se nalazi glava Meduze, a koji se može naći na njihovim brojnim artiklima, od remena do keramičkih pločica), i dalje mi stvaraju dvojake osjećaje, u stilu ‘ovo je nešto toliko bizarno da ću oslijepit istog trena’ ili ‘ovo je doista fenomenalno, senzacionalno!’. Možda bi Don Draper trebao u detalje objasniti značenje i vrtoglavi uspjeh brenda Versace.

Uglavnom, jako sam se veselila najavi nove sezone a posebice uvidu u život obitelji Versace, te svim tim blještavim interijerima, ukrašenim mramornim bistama i zlatnim Versace amblemima po kojima paradiraju predstavnici imperija u raskošnim zlatnim haljinama i košuljama baroknog uzorka. Luksuz par excellence! No, ono što je uslijedilo i nije baš u potpunosti ispunilo moja očekivanja jer dobar dio serije, pogotovo kako ide prema sredini sezone, prikazuje dijelove života Andrewa Cunanana, muškarca poremećenog uma koji je ubio Giannija Versacea. Darren Criss koji je utjelovio Cunanana je očito napravio dobar glumački posao jer ja za istoimenu ulogu netom nagrađen Zlatnim globusom, a osjećaj koji priziva dok ga gledamo u ulozi patološkog lažljivca i hladnokrvnog serijskog ubojice (naime, prije Giannija je ubio još četvero ljudi) je u najmanju ruku nelagodan. Osim što je krajnje nelagodno i mučno gledati hladnokrvna ubojstva koja je Cunanan počinio, pritom prikazana na izrazito eksplicitan način koji kod gledatelja lede krv u žilama, ujedno smo i frustrirani što tijekom cijele serije tražimo, a ne dobivamo, barem neki suvisao motiv zašto je to učinio. No istog očevidno nema, barem u slučaju ubojstva Versacea, već postoji samo suludi čin pomahnitalog mladića s očiglednim narcisoidnim poremećajem.

Vratimo se na obitelj Versace. Edgar Ramirez je Gianni Versace, ali doslovno. Fizička sličnost je frapantna. Također, Ramirez je s takvim glumačkim senzibilitetom odigrao slavnog dizajnera, da u svim momentima kada se Gianni pojavi, svojom nazočnošću u potpunosti pojede scenu. Bez obzira tko je u tom trenutku na ekranu, s Ramireza/Versacea teško možete skrenuti pogled. Apsolutni favorit serije u svakom pogledu. Divan. Kraljicu modnog imperija Donatellu utjelovila je prekrasna Španjolka Penelope Cruz. Penelope je također uvjerljiva kao osebujna Donatella Versace (pritom i najljepša verzija Donatelle Versace ikad) te, ono što je možda bitno za istaknuti, ni u jednom trenutku nije iskarikirala lik (što bi zasigurno mnogima, u glumačkom smislu, predstavljalo skliski teren).

Druga sezona American Crime Story je u svakom pogledu zanimljiva serija, često mučna za gledanje, no ujedno vrlo intenzivna u scenarističkom i glumačkom smislu. Serija je svoj uspjeh potvrdila i na netom održanoj dodjeli Zlatnih globusa, gdje je osim spomenutog Darrena Crissa, trijumfirala i sama serija uzevši nagradu u kategoriji najbolje mini-serije. No, ono što je zasigurno mana serije je prevelika orijentiranost na život Cunanana prije ubojstva Versacea. Također, može se činiti i nepravedno da serija posvećuje više pozornosti ubojici a ne njegovima žrtvama, na koncu i žrtvi čije ime je u naslovu serije. Većina gledatelja priželjkivala je veći prostor posvećen obitelji Versace, Gannijevom životu i poslovnom uspjehu, odnosu sa sestrom Donatellom, ljubavnoj priči s dugogodišnjim partnerom Antoniem D’Amicom, te u konačnici priči o nepobitnom geniju koji se skrivao iza uspjeha modnog imperija.

Svakako je bitno napomenuti kako je, iza i usporedno s pričom na ekranu, kroz različite likove i događaje u seriji prikazan i problem homofobije devedesetih godina u Americi. Prilikom govora na Emmyjima prošle godine, Ryan Murphy je istaknuo: „The Assassination of Gianni Versace is about a lot of things. It’s about homophobia, internalized and externalized. It’s about a country that allows hatred to grow unfettered and unchecked…“. Životi closeted gej muškaraca, prividno sretni ‘strejt’ brakovi, strah od prislinog outanja u homofobnoj sredini, način na koji policija provodi istragu vezanu uz počinjena ubojstva mahom gej osoba, i još puno toga što se pretače iz epizode u epizodu, svoju kulminaciju dobilo je u petoj epizodi simbolično nazvanoj po kontroverznoj odredbi “Don’t Ask, Don’t Tell”. U spomenutoj epizodi pratimo paralelne priče dvaju muškaraca te njihov odnos spram svoje homoseksualnosti i outanja. Prva priča prikazuje časnika američke mornarice Jeffreyja Traila koji nakon pokušaja samoubojstva, izazvanog strahom koji osjeća kao prikriveni homoseksualac u svom radnom okruženju, pristaje progovoriti u intervju jedne televizijske kuće na temu homofobije u vojsci. Pored intervjua s Trailom, televizijska kuća prikazuje i snimke razgovora s homofobnim vojnicima u kojima potonji iznose mišljenja na temu gejeva u vojsci. I tu dolazimo do apsurdnosti situacije, gdje homofobni vojnici u uniformama bez ikakva srama i skrivanja, koristeći pritom pogrdne riječi, govore zašto ne žele homoseksualce u svojim redovima, dok Jeffrey Trail, skrivenog identiteta i lica, u strahu za posao i život, govori o teškom položaju gejeva u izrazito homofobnoj vojnoj sredini te razlozima zbog kojih je većina njih u ormaru gdje će nažalost i ostati.

Druga priča predmetne epizode prati Giannija Versacea koji 1995. godine pristaje na intervju za časopis The Advocate u kojem kani obznaniti svijetu da je homoseksualac, i to ponosan homoseksualac, usprkos Donatellinom neodobravanju: “Surrounded by beauty and kindness. You have forgotten how ugly the world can be.” Giannijevo priznanje da živi život punim plućima, u vremenima manje tolerantnima za pripadnike LGBTQ zajednice, je uistinu bila velika stvar. Naime, iako je devedesetih godina gej zajednica vapila za izlascima iz ormara nekog iz svijeta poznatih i slavnih, u smislu ‘tu smo, postojimo’, to nije bilo učestala pojava. Nažalost, strah je još uvijek bio jači, tako da naslovnicu Time-a iz 1997. s Ellen Degeneres, ‘Yep, I’m Gay’, još uvijek pamtimo kao jednu od prvih celebrity coming out priča (mala digresija: nedugo nakon njena coming outa ABC je ukinuo sitcom Ellen, i Ellen je nakon toga prolazila teška vremena, nezaposlenost, depresiju… toliko o slavnom coming outu i društvu koje prihvaća… Ali to je sad jedna druga priča, o kojoj ćemo neki drugi put, važno da se Ellen uspjela vratiti jača no ikad).

Naravno, nije isto iskustvo outanja koje prolazi jedan časnik u vojsci, uzimajući u obzir moguće posljedice homofobne okoline ili ono slavnog modnog dizajnera. No isto tako, Gianni nije bio primoran dati intervju za The Advocate, mogao je i dalje graditi svoj imperij bez straha za PR firme i moguće ekonomske posljedice, biti okružen ljudima koji ga vole i razumiju i nastaviti svoj livin’ la vida loca.

Zbog svih znanih i neznanih razloga, Giannijev intervju za The Advocate 1995. je čin vrijedan respekta, jer ‘Don’t Ask, Don’t Tell’ nije bila samo Direktiva 1304.26 već je i metaforički predstavljala razdoblje devedesetih. Lijepo je to objasnio Gianni u seriji: „The women we design for, they’re strong, yes? They’re fearless. They’re not ashamed. Is the brand of Versace braver than the man?“ (MŠ)

13. High Maintenance
[144 boda / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
„Gdje ima dima…“, što je po nekima kretenski, a po nekima a-jebiga-nemrem-se-ni-ja-sjetit-boljeg prijevod naslova serije High Maintenance – jedan je od desetak-dvadesetak razloga zbog kojih mi je posebno drago što postoji HBO. Mala, tiha serija s estetikom američke indie kinematografije, serija koja nikada neće postići blockbustersku popularnost Igre prijestolja ili Pravog detektiva, serija koju većina kabelskih TV kuća ne bi prikazivala zato što im na čelu ne piše „zarada“, a TV mreže bi od njih bježale glavom bez obzira jer bi se čak bojale da će njihovim prikazivanjem alijenirati dio gledateljstva, a kome će onda, avaj, prodavati oči uprte u reklame.

HBO si, uglavnom zahvaljujući svojim megahitovima i skupo produciranim serijama, pa i svojem specifičnom, pretplatničkom business modelu, može priuštiti da u repertoaru ima i takve serije, a u svojem ih repertoaru ima uglavnom zbog ugleda i kritičarskih hvala. Nikada oni ne bi naročito zaradili niti stekli neki veći broj pretplatnika na serijama kao što je ova, kao što je, ne znam, Djevojke, kao što je genijalno Prosvijetljenje ili Nesigurna, ali s takvim serijama se predstavljaju kao ne samo televizijski, nego i umjetnički gigant, koji je spreman zakoračiti i na neka ne tako klasična i ne tako ziheraška estetska područja, da je spreman udovoljiti i ukusima onih 1-2 % gledatelja koji voli nešto malo drugačije, ponekad čak i zahtjevnije, a ne baš tako flashy sadržaje. I nije li to genijalno? Mislim, znam i ja da je sve to kapitalizam, da se i tako gradi veća platforma za potrošače, ali ipak… ipak se zbog postojanja takvih serija osjećam malo gledateljski bogatija, pa makar i onome tko mi to bogatstvo pruža interes primarno bio njegovo vlastito obogaćivanje.

O samoj seriji već je mnogo napisano, vjerujem da vam ni ja sad ovdje neću otkriti toplu vodu. Svi znate premisu – autor serije, Ben Sinclair, glumi glavnog junaka serije, izvjesnog Guya, koji za život zarađuje tako da po Manhattanu i Brooklynu na biciklu dostavlja marihuanu šarolikoj grupi svojih korisnika. Guy je jedina konstanta serije pa ga zato nazivam glavnim junakom, iako zapravo u većini epizoda ne igra glavnu ulogu, nego to čine njegovi klijenti, a takvih je doista svakakavih – lijepih, ružnih, mladih, starih, bogatih, siromašnih, crnih, žutih, bijelih, privilegiranih, potlačenih, veselih, tužnih… Upravo je ljubav prema raznolikosti, prema svemu onome što se može susresti u megalopolisu kao što je New York ono što je glavno obilježje ove serije. U svojim minijaturama, isječcima iz života Guyevih klijenata, autor gušta upravo u tome – u različitostima. Ponekad nam ta različitost na ekrane dovodi ljude koje razumijemo, ponekad one koje nikako ne možemo shvatiti. Ponekad su to divni ljudi, ponekad šupci od formata. Ponekad gledamo njihovo bezrazložno kenjkanje nad izmišljenim problemima, ponekad svjedočimo istinskoj borbi s egzistencijalnim problemima. Ponekad je riječ o njihovim emotivnim problemima, ponekad o zgodnim štiklecima iz svakodnevnog života. Susrest ćete i studentice pod velikim pritiskom koje duvaju zato da bi se malo opustile, ali i starčeke koji se izvrsno zabavljaju u svojevrsnom obdaništu za penzionere. Neki se napušavaju da bi zaboravili svoju tugu i jad, neki zato što im je to veselje, neki plešu, neki se jebu, neki umiru, neki odlaze u neki drugi život…

Druga sezona, koja je prikazana prošle godine, stavila je još malo jači naglasak na to slavljenje različitosti. Imala je pritom vrlo zanimljivu prvu epizodu. U njoj, naime, brojni (i, da ponovim još jedanput, RAZLIČITI) ljudi u nekom trenutku dana koji provode na ovaj ili onaj način – saznaju da se dogodilo nešto strašno. Nešto zbog čega svijet više nikada neće biti isti. Nigdje se izrijekom ne spominje da je riječ o danu kada je Donald Trump pobijedio na izborima za predsjednika SAD-a, ali gledatelju vrlo brzo i bez eksplicitnog objašnjenja postaje jasno da je riječ upravo o tome. No iako je ta epizoda svojevrsni graničnik između svijeta u kakvom je High Maintenance obitava prije i svijeta u kojem obitava sada, jedino što se u estetici ove serije nakon te epizode mijenja jest još malo jače inzistiranje na tome da će i dalje biti na strani različitih, na strani raznolikosti, na strani svega onoga što Ameriku čini sjajnom i bez debilnih Trumpovih slogana. A to je herojski pothvat. Zato je ova serija jedna prava mala revolucija, oaza dobra i šarenila, mali „kratkopročaški“ svijet kojemu Trump ne može ništa. Njegovi su stanovnici bili sretni, nesretni, pametni, glupi, ovakvi i onakvi prije njega, a takvi ostaju i sada. Živio nam zato dugo, dugo High Maintenance! (ZP)

12. BoJack Horseman
[151 bod / 8 glasova]
Cijenim serije koje ne gube na kvaliteti kako vrijeme odmiče, a za one koje na kvaliteti s vremenom dobivaju – a tvrdim da je ovo najbolja sezona BoJacka dosad! – čuvam maksimalan respekt.

Koliko se nepodopština može tolerirati idolima, na koji način slavne suočiti s odgovornošću za svoje loše postupke i kada netko treba prestati biti uzor – neka su od gorućih pitanja današnje zapadnjačke pop-kulture, s kojima se uspješno kao malo tko u koštac hvata upravo ovaj crtić i upravo u ovoj sezoni. I kada se takve kompleksne teme isprepliću sa životnim propitivanjima drugih likova, blesavim narativnim linijama i već uobičajenom dozom šala, punova i depresije, dobivamo petosatni dragulj, podjednako dubok, sjetan i zabavan.

BoJack Horseman još je od polovice prve sezone najbolji argument svima onima koji tvrde da crtići mogu ozbiljnošću parirati igranim serijama, a u najsjajnijim trenucima je i dobrano naginjao klackalicu na svoju stranu protiv ustajalog mainstreama, koji ga iz nekog razloga još uvijek u potpunosti ne prihvaća.

Nakon 60+ epizoda kristalno je jasno kako kreativna lampica autora ove serije nije ni blizu gašenja i ne sumnjam da su sposobni izbaciti još par sezona na najvišoj razini. Pa iako jesam pristalica one da “treba stati dok je najbolje”, našem problematičnom protagonistu poručujem: Run, BoJack, run! (AS)

11. Kidding
[155 bodova / 6 glasova / tri prva mjesta]
Nekoć davno, kad su dinosauri hodali zemljom a ja bila mlada, Jim Carrey bio je simbol svega što sam prezirala – isforsiranog, prvoloptaškog humora baziranog na kreveljenju, fart jokesima i veličanju gluposti.

A onda je prije petnaestak godina izašao Vječni sjaj nepobjedivog uma i pomeo me kao revni čistač zagrebačke ulice. Ne samo da mi Carrey više nije išao na živce, nego sam počela shvaćati da sam ga posve nepravedno ignorirala – nakon tog filma pogledala sam i Trumanov show i Čovjeka na mjesecu te shvatila da iza kreveljfejsa stoji jedan prilično zanimljiv glumac.

Kad sam na preporuku počela gledati Kidding, odmah me zaveo tipičan Gondryjev pomaknuti i začudni pogled svijet. Počelo je sjajno, a postajalo još bolje. Carreyev protagonist, Jeff Pickles, poznati je voditelj čuvene obiteljske lutkarsko-edukacijske dječje emisije koji teško povlači granicu između svojeg lika i sebe. No, ubrzo shvaćamo da je sve to moraliziranje i ćudoredno ponašanje samo očajnički pokušaj da pobjegne od crnila koje ga preplavljuje. Naime, radnja serije započinje godinu dana nakon tragičnog gubitka jednog od Jeffovih sinova blizanaca (tu svakako pozdravljam odstupanje od stereotipa prema kojem se mrtve osobe, posebice ako su još k tome i djeca, prikazuju kao sveci – ovdje se u više navrata jasno prikazuje kako se poginuli klinac najčešće ponašao kao pravi pizdun, a preživjeli „dobri“ blizanac nakon se bratove smrti sve više počinje ponašati poput njega, pa tako Jeff u očaju zavapi sestri: „Will se pretvara u Phila!“).

Jeff pokušava spriječiti rasap svoje psihe pokušajima spašavanja ljudi oko sebe, naravno, na svoju štetu, pa se tako primjerice bezglavo zaljubi u ženu koja umire od raka (da ne spojlam – samo ću napomenuti da ta romansa dovodi do jedne od najboljih obiteljskih FUCK YOU! scena ikada 🙂 ), a isto tako dovodi obiteljski uhodani lutkarski biznis u probleme inzistiranjem da se počnu baviti teškim pitanjima, prvenstveno smrću.

Kao što je kritičar Alan Sepinwall sarkastično primijetio rečenicom „Shout-out to the other 12 Leftovers fans!“, serije o tuzi i žalovanju ne prolaze baš sjajno kod šire publike pa sam ostala poprilično iznenađena činjenicom da se Kidding progurao u top 20 Goriline liste (u trenutku dok ovo pišem ne znam na kojem je mjestu); u svakom slučaju, kod mene je u ovogodišnjoj konkurenciji zauzeo čvrsto prvo mjesto i odgovorno tvrdim da se radi o seriji koju bi bila veeeelika šteta propustiti. (MM)

(pisali: Dijana Ćurković, Martina Šestan. Zrinka Pavlić, Ante Spahija, Martina Maričić)

Goriline naj serije 2018: #134-#91

Siječanj 10, 2019 by

134. Final Space / Vida [1 bod / 1 glas]
131. The Orville / Sick of It / Young Sheldon [2 boda / 1 glas]
129. Doctor Who / F Is for Family [3 boda / 1 glas]
125. Criminal Minds / Detroiters / Gomorra / Upstart Crow [4 boda / 1 glas]
120. Another Period / Jack Ryan / Lost in Space / Timeless / Ubice mog oca [5 bodova / 1 glas]
117. Animal Kingdom / Babylon Berlin / Heathers [6 bodova / 1 glas]
113. It’s Always Sunny in Philadelphia / La casa del papel / Ray Donovan / This Close [8 bodova / 1 glasa]
112. Orange Is the New Black [8 bodova / 2 glasa]
110. The Little Drummer Girl / Modern Family [9 bodova / 1 glas]
109. Lodge 49 [9 bodova / 2 glasa]
105. The Alienist / Berlin Station / Insecure / The Man in the High Castle [10 bodova / 1 glas]
102. Divorce / Good Girls / This Is Us [12 bodova / 1 glas]
92. American Horror Story: Apocalypse / A Million Little Things / Condor / iZombie / The Kids Are Alright / Mom / The Oath / Paradise PD / Superstore / Teachers [14 bodova / 1 glas]
91. Daredevil [15 bodova / 2 glasa]

Gogini omiljeni koncerti 2018.

Siječanj 10, 2019 by

U pregledu najdražih mi filmova 2018. godine ustanovio sam kako mi se broj odlazaka u kino već godinama postepeno podiže, a broj odlazaka na koncerte pada, ali i da u direktnom omjeru prevlast još uvijek zadržavaju koncerti. E pa to jest istina, ali jedva, i to tvrdo jedva – dok sam lani pogledao 61 film iz kina, bio sam na ukupno tek 62 koncerta 102 različita izvođača na kojima sam ukupno slušao 109 pojedinačnih nastupa. Zbog toga ću opet pribjeći razumu i mjeri pa standardni broj od 40 izdvojenih smanjiti na novoj statistici primjereniji 30. Jest, još uvijek je to više od koncerta tjedno, ali prije pet-šest godina ti su brojevi bili poduplani, što me ipak malčice rastužuje jer je neoboriv dokaz promjena nagore u mom životu. Starenje i posao koji se radi i navečer baš uopće nisu kul.

Nekad su, dok se broj koncerata koje sam posjećivao vrtio komotno iznad 100, moji godišnji izbori bili zaista jedini relevantni pregledi situacije na sceni, ali sada je ipak više riječ o svođenju osobnog računa popisima opsjednutog fanatika. Realno, prečesto sam si dopuštao pred-selekcijom afiniteta i interesa otpisivati planove odlazaka na gigove bendova kakve i koje bih nekad – pa i, nadam se, ubuduće – uživo provjeravao bez krzmanja, stoga je ovaj popis omiljenih mi koncerata 2018. još i znatno više osoban i sitnim dijelom slučajan nego nekih prijašnjih godina.

Još malo podataka mjesečni raspored rezimira ovako: veljača 4, ožujak 7, travanj 5, svibanj 8, lipanj 7, srpanj 3, kolovoz 5, rujan 5, listopad 6, studeni 8, prosinac 4, a siječanj nisam zaboravio nego je to bio prvi prvcati ne samo prvi godišnji mjesec još valjda tamo od 1987. ili neke da u njemu nisam bio ni na jednom koncertu. Bio sam bolestan, i fizički i duhovno i emotivno i poslom i na sve načine. Već četvrtu godinu zaredom brojem nastupa pobjeđuju najsjajniji Sleepyheads kojima sam lani vidio 3 koncerta, a više puta – sve redom 2 – sam uživo slušao i sljedeće uobičajene sumnjivce: FNC Diverzant, The Marshmallow Notebooks, Pips Chips & Videoclips, Esc Life, Irena Žilić.

Pravila sigurno već znate ako legendarnu Gorilu pratite i u ovim lijenim vremenima, ali red je red: dakle, koncert se broji sistemom jednog ulaska u koncertni prostor (primjerice, festival INmusic se broji kao tri koncerta, po jedan za svaki dan, a ne za svaki bend), a na donjoj su ljestvici poredani pojedinačni nastupi, čije sam izbore i neizbore kao i uvijek spreman pojasniti u komentarima, ali sjećanje srca je dokazano prevrtljiva i mušičava kategorija.

  1. GRANT-LEE PHILLIPS, Šakan, Brela, 11.08.18.
  2. DEAFHEAVEN, Močvara, 13.10.18.
  3. BRIAN FALLON AND THE HOWLING WEATHER, Arena, Beč, 02.03.18.
  4. SUN KIL MOON, Kino Šiška, Ljubljana, 17.10.18.
  5. JAPANDROIDS, Močvara, 03.07.18.
  6. ALGIERS, SuperUho, Primošten, 08.08.18.
  7. SLEEPYHEADS, Jiggy Bar, 18.05.18. / BeerYard festival, Močvara, 01.09.18.
  8. SUPERORGANISM, INmusic, 25.06.18.
  9. PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS, Vintage Industrial Bar, 31.12.18.
  10. INTERPOL, INmusic, 27.06.18.
  11. WALTER ETC., Močvara, 07.04.18.
  12. JAMES LEG, Hard Place, 24.05.18.
  13. NICK CAVE & THE BAD SEEDS, INmusic, 26.06.18.
  14. STIDNICE, Spunk, 24.12.18.
  15. SPAIN, mali pogon Tvornice, 11.10.18.
  16. SLIM CESSNA’S AUTO CLUB, Močvara, 13.06.18.
  17. NENO BELAN & FIUMENS sviraju pjesme grupe ĐAVOLI, Tvornica, 21.09.18.
  18. PLAVI ORKESTAR, Dom sportova, 17.02.18.
  19. THE DWARVES, Vintage Industrial Bar, 22.02.18.
  20. THE NATIONAL, Šalata, 10.07.18.
  21. NEŽNI DALIBOR, mali pogon Tvornice, 28.09.18.
  22. RIDE, SuperUho, Primošten, 08.08.18.
  23. THE STEVENSON RANCH DAVIDIANS, Močvara, 29.10.18.
  24. J.R. AUGUST & YOGI LONICH, Vintage Industrial Bar, 27.12.18.
  25. DJEČACI, Sax!, 22.09.18.
  26. DAVID BYRNE, INmusic, 25.06.18.
  27. SLOMING MOOPS, Jiggy Bar, 31.03.18.
  28. SUPERSUCKERS, Vintage Industrial Bar, 11.04.18.
  29. NERED I STOKA, mala dvorana Doma sportova, 06.10.18.
  30. YO LA TENGO, Jedinstvo, 11.05.18.

Goriline naj serije 2018: #20-#16

Siječanj 9, 2019 by

20. The Expanse
[121 bod / 4 glasa / dva prva mjesta]
Ne radi se čak ni o tome da su mi ljudi pričali da serija malo vuče na Babylon 5 (najbolju SF-seriju svih vremena,ako niste znali), ne radi se o tome da su fanovi nakon otkazivanja Amazonu slali leteće bannere SAVE THE EXPANSE, ne radi se o tome da je Jeff Bezos navodno polupao kancelariju kad je Universal dobio prava na snimanje ove serije, ne radi se o tome da je George fuckin’ R.R. Martin urgirao da se serija obnovi kod istog tog Bezosa, ne radi se o tome da su tulavanderi sa SyFy-a iz ruku ispustili (idiotluk rijetko očekivan čak i od njih) neviđeni SF-dragulj i ujedno najbolju seriju na svom programu.

Ne, radi se o tome da je ovo najbolja SF space opera jos od prve sezone Galactice, radi se o tome da je ova treća sezona bila bolja od druge, a druga je bila bolja od prve; radi se o tome da ćemo četvrtu sezonu dobiti od Amazona, bit će skuplja, slobodnija i, usuđujem se reći, najbolja do sada. A materijala ima za još barem tri-četiri sezone. Jedva čekam. (IG)

19. Pose
[125 bodova / 7 glasova]
Znate ono kada se počne pričati o bilo kojoj manjinskoj skupini, skupini koja se sastoji od osoba koja se po bilo čemu drugačije od većine, pa se onda nađu neki mudraci koji zaokolutaju očima i kažu nešto u stilu: „Joj, sad STALNO moramo pričati o tamo nekim čudacima samo zato što su drugačiji od ostalih! Zašto je to sada tako MODERNO I POPULARNO, zašto moramo stalno pričati o njima, a ne o OBIČNIM LJUDIMA?“ E, tako je bilo i kada je Ryan Murphy odlučio snimiti seriju Pose, koja govori o transrodnim osobama, točnije o supkulturi trans-žena koje su osamdesetih godina prošlog stoljeća u New Yorku nastupale po plesnim dvoranama, natječući se u kostimiranju, poziranju, plesanju i generalno, emuliranju popularne kulture i njezinih ikona. Našla se sva sila mudraca koja je tobože ugnjavljeno zastenjala: „Eh, sada je BAŠ MORAO o njima! Zašto BAŠ o njima?!“ Ryan Murphy imao je SJAJAN odgovor na takve prigovore. Lijepo je rekao da je on mislio da je DOBRA STVAR raditi serije s pričama o ljudima, fenomenima i događajima o kojima se dosad nije pričalo. I to je u suštini fakat tako. Zašto se, jebote, NE BI pričalo o osobama i skupinama o kojima se dosad NIJE pričalo. Em što je to novo i originalno, em je fakat vrijeme da se prestane šutjeti o skupinama o kojima se dosad nije pričalo zato što onim gore spomenutim mudracima i njima sličnima ide uz nos da se priča o osobama zbog kojih je njima homofobnima, transfobnima i generalno -fobnima prema svemu što je drugačije od (hetero)norme – neugodno?

Pose je divna serija. Već je sam filing s kojim je nastala višeslojan i kompleksan. S jedne strane o kulturi newyorških ballrooms u kojima su nastupale trans-žene govori s nostalgijom, a s druge strane s gorčinom. S jedne strane nam priča priču o tome kakav je bio društveni položaj takvih osoba, s druge strane o tome kako se prema njima odnosimo danas. S jedne je strane bolno tragična, s druge strane optimistična i srčana. Mogla bih još do kraja ove crtice nabrajati sve strane i šarolikosti ove priče, no ono zbog čega mi se najviše dopala jest ono isto zbog čega mi se uvijek dopadne bilo koja dobra priča – ljudska je, emotivna, pametna i zanimljiva. Ryan Murphy i njegova ekipa svojski su se potrudili da nam glavnu junakinju, Biancu Rodriguez, odnosno Biancu Evangelistu, prikažu iz perspektive dubokog razumijevanja i suosjećanja, da je, osim po njezinu rodnom identitetu, definiraju i čisto ljudski, kao bilo koju junakinju bilo koje priče, u kojoj se njezina motivacija, njezini postupci, njezini osjećaji prikazuju kroz prizmu osjećaja i osobne povijesti kakve su jasne (odnosno, trebale bi biti jasne) bilo kojem pripadniku ljudskoga roda. Pritom nam je još dao uvid u mikrosvemir o kojemu većina nas nije imala pojma – o životu jedne specifične skupine na specifičnom mjestu u specifično vrijeme jer većina nas nije imala pojma o tome da je jedan dio transrodnih osoba u New Yorku osamdesetih kroz performans-tulume u plesnim dvoranama tražila i nalazila svoje mjesto pod Suncem. Većina nas nije imala pojma da su u društvu koje ih je temeljito odbacivalo i preziralo nastojale preživjeti udružujući se u „kuće“, odnosno zamjenske obitelji. Većina nas, naime, ni danas nema pojma kako takve osobe žive, s kakvim se problemima susreću i kako se nastoje izboriti za sebe, za svoj identitet i za pravo da budu upravo ono što jesu.

To je, uostalom, temelj svake dobre priče, svake priče koja nam pokušava približiti bilo koju priču o ljudima i raznim oživotvorenjima njihova života na Zemlji. A mudraci koji kolutaju očima i pitaju se „zašto sad BAŠ O NJIMA, a ne o ljudima koji su SLIČNIJI MENI“ bolje neka šute. Junakinje iz serije Pose slične su im jednako koliko i glavni likovi iz bilo koje druge serije. Samo što su zanimljivije. (ZP)

18. American Vandal
[129 bodova / 7 glasova]
U drugoj sezoni American Vandala glavni negativac je misteriozni Turd Burglar koji se usrao u život učenicima, roditeljima i profesorima u privatnoj katoličkoj školi. Premisa je odmah jasna svima koji su gledali prvu sezonu – umjesto dick jokes, American Vandal u number two drugoj sezoni mrtvo ozbiljno shvaća poop jokes. Serija i dalje jako duhovito satirizira ton i format true crime tekstova, kuži današnju mladost i njihovo buljenje u ekran bolje od ostalih serija (bok, Black Mirror!), ali za razliku od prve sezone postaje sve mračnija, napetija, orijentiranija na središnju misteriju i sličnija „pravom“ true crimeu kako sezona odmiče. Ne želim s(p)oilati radnju jer se nadam da će još netko od Tonćijevih prijatelja i fanova pogledati ovu seriju, ali želim čestitati autorima što su finalnim „dumpom“ opću sraćku pred svima u školi uspjeli učiniti vrlo benignom nezgodom.

Društvena i politička pitanja bitno su naglašenija nego u prvoj sezoni, ali nevjerojatno vješto isprepletena s odlikama vrhunskog whodunita, šalama o manijacima koji stavljaju točku iza emojija te enormnom empatijom i razumijevanjem koje American Vandal ima za svoje tinejdžere, a koja mi je usporediva samo s Burnhamovim Eighth Gradeom. American Vandal, kao i Eighth Grade, zna da je usamljenost „problematična samoća“ i da je gora od bilo koje bučne javne sramote – radije bi se doslovno usrali u gaće sa svim ostalima nego vječno stajali sa strane metaforički posrani. (MR)

17. Barry
[133 boda / 8 glasova]
Frendica je kriva. Ovlaš mi spomenula tog nekog Barryja. Nije mi zvučalo previše primamljivo. Neki plaćeni ubojica koji se kaje, oće nešto kao glumiti (u kazalištu), zaljubi se… fala, ne. A kad tamo – koja neočekivana dragost od serije. Taj Bill Hadar mi nikako nije bio simpatičan, a kamoli smiješan. A ispada da je oboje. Netko tko je ovo iznio, napisao, dijelom režirao i mora biti. Volim biti ugodno iznenađen. Kao i što se volim doma sam naglas smijati. (LR)

16. A Very English Scandal
[134 boda / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
NISAM GLEDAO OVU SERIJU O ENGLESKOM POLITIČARU JEREMIJI TORPU KOJI JE PEDER,HAHA KO DA IMA JEDAN ENGLESKI POLITIČAR KOJI NIJE PEDER,SVI SU ONI PEDERČINE KOJE OD STOLJEČA SEDMOG ČUVAJU LEĐA SRBIMA I ČINE SVE DA GURNU HRVATE U NEKU NOVU JUGOSLAVIJU!! 😡 😡 😡 EPA NEČETE TAJ FILM GLEDATI VIŠE A NI BOGAMI SERIJU-I ZAŠTO BI JA SAD GLEDO NEKU TAMO SERIJU KADA ŽIVOT U HRVATSKOJ SVE VIŠE LIČI NA NEKU LOŠU SERIJU,SERIJU “DUBOKA YUGODRŽAVA”U REŽIJI MILORADA PUPAVCA PUPYJA,SCENARIJ:SAVO ŠTRBAC PREMA MEMORANDUM SANU 2,PRODUKCIJA:GEORGIJE SOROŠ,MONTAŽA:MAJA”KOJA SLUČAJNOST DA JOJ JE PREZIME NA EKAVICI!” SEVER,GLAVNE ULOGE:YUGOBRISELSKI ANDRIJA PLENK,LOVRO”FALJEN ISUS HAHAHA SAMO SAM SE ŠALIO ZAPRAVO SAM UDBAŠ” KUŠČEVIĆ,ZORAN “LEPOG LI HRVATSKOG IMENA BRE”PUSIĆ,STIPE BURDUŠ”KAKAV ČEK?JA NISAM VIDIO NIKAKAV ČEK?” MESIĆ,BOJAN “THULE”GLAVOŠEVIĆ,DALIJA “JADAN LETICA S TAKOM SNAJOM” OREŠKOVIĆ,SANJA SARMAVKA-SARMA,BUDO LONČAR, SPECIJALNO GOSTOVANJE:ŽELJKO KOMŠIĆ “HRVATOJED”.DOK ZA TO VRIJEME H.B.O. (ŠTAJE TO,HRVATSKA BANKA ZA OBNOVU I?)OBNAVLJA “REGIJON” I SMIJE SE PONIŽENIM HRVATIMA NAZIVAJUČI TO “USPJEHOM” LJUDI MOJI PA IMALI KRAJA TOM JUGOTERORU??? 😦 😦 😦 “NEZNAJU”KO JE NACRTAO SVASTIKU NA POLJUDU,NEDAJU NARODU DA ODLUČUJE,NEDAJU INICJATIVU ČETRI MORA,NIŠTA NAM NEDAJU,KAO DA NIJE BILO DOVOLJNO ŠTO SU SRBOKOMUNISTIČKI KEROVI ČOPAVOG BRAVARA POBILI SVU HERVASKU INTELIGENCJU SAD JOŠ POŠTENI HRVATI BJEŽE OD UDBOKOSA U IRSKU A ONI UVOZE IMIGRANTE IZ ISTAMBULA I MAROKEŠA ZA NOVI SVJETSKI POREDAK PROTIV KRŠČANSTVA I OBITELJI,DA SE MOGU ŽENIT SAMO TRANSDŽENDER SRBOHRVATI S BRADATIM TRANSMUSLIMANKAMA KOJE SE DEKLARIRAJU KAO “TRAKTORI” ILI “GLISERI” ILI ŠTAVEČ I NEDOBOG DA JOJ SE USUDIŠ REČI DA JE ČOVJEK A NE TRAKTOR JER ČE TE ODMAH TUŽITI EUROPSKOM SUDU “PRAVDE”(KOJI JA ZOVEM EVROPSKI JER JE UVJEK NA STRANI SRBA)I ODMAH SLJEDE TJERALICE IMBEXA,YUTARNJEG, DOCUMENTE,PUPOVČEVIH NOVOSTI I UNIŠTIČE TI ŽIVOT SAMO ZATO ŠTO SI HRVAT,PONOSNI HRVAT,EPA NEDAJTE SE BRAČO HRVATI,LUSTRACIJA SAMO ŠTO NIJE!!HRVATI ČE SE OPET DIČI I TO ČE BITI VELIČANSTVENO,NOVI DOMOVINSKI RAT JOŠ DOMOVISKIJI OD PROŠLOG!!! ZDS (ID)

(pisali: Igor Gnjatović, Zrinka Pavlić, Maja Rogulj, Luka Rukavina, Ivanopolj Duvandžić)

Na dobrom ste mjestu – da ne kažemo The Good Placeu – jerbo slijede GORILINE NAJBOLJE SERIJE 2018.!!!

Siječanj 9, 2019 by

   

Dobar dan i dobro nam došli u još jedan Gorilin izbor najboljih serija minule godine!

Glasalo je ukupno 31 ljudskih duša, a to smo: Jurica Benčik, Tomislav Biškup, Igor Blatančić, Franko Blažina, Dijana Ćurković, Mirza Gazibegović, Igor Gnjatović, Gabe Ivanov, Ilija Jandrić, Nebojša Jovanović, Mario Kovač, Tonći Kožul, Krešimir Krolo, Vera Lučin, Bojan Mandić, Milan Margeta, Martina Maričić, Martina Matezović Biškup, Samir MIlla, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Maja Rogulj, Luka Rukavina, Ante Spahija, Jelena Svilar, Boris Šeravić, Martina Šestan, Teo Tarabarić, Trixy i Jakov Zlatar.

Veliko hvala svima koji su glasali, ekstra hvala onima koji usto još i pišu crtice. 🙂

Kao i obično, izlistavat će se top 20, svaki dan tura od po pet komada uz međutke sa serijama koje nisu upale u top 20… Prva tura bi trebala ugledati svjetlo noći večeras, čim utjeram sve crtice – vidimo se opet večeras!

Gogini omiljeni kino filmovi 2018.

Siječanj 9, 2019 by

Kao i svaki prethodni put, pregled razloga za život moje 2018. godine započinjem filmovima jer kod mene je jednostavno sve uvijek isto i po redu sve dok jednom ne odlučim da više nije isto i da mijenjam red. Ali to još nisam odlučio. Lanjska godina već je treća godina zaredom u kojoj sam utjehu i smirenje češće tražio u kino dvoranama nego u koncertnim klubovima – još uvijek ne i u ukupnom smislu, ali u tendencijama rasta i pada svakako. Pogledao sam ukupno 61 film koji je u prošloj godini bio na kino repertoaru, pri čemu je svejedno je li u kinima igrao redovito ili samo dva-tri puta kao dio nekoga specijaliziranog programa. Ma mislim, ako ovo čitate, moja pravila već vjerojatno znate jer ih ponavljam svake godine, ali bitno je i ovo: ‘Nashville’ u Tuškancu se, normalno, ne računa, ali neki eventualni naslov iz 2016., pa i koje godine ranije, bi se računao, da je takvih bilo.

Većinu od tog 61 filma sam pogledao u kinu, lukavo koristeći pogodnosti poput kupnje dvije ulaznice za cijenu jedne ponedjeljkom, jeftinijih ulaznica srijedom i legendarne šeme – u Cinestaru kupiš ulaznicu za jedan film pa poslije njega samo uđeš u drugu dvoranu na drugi jer se ulaz kontrolira samo na donjoj etaži – ali i onaj puno manji dio pogledan kod kuće legitimno ulazi u konkurenciju. Od 11 starijih ili u naša kina nepristiglih filmova koje sam lani pogledao izdvajam sjajne ‘Midnight Special’ (Jeff Nichols je bog, što je i logično kad je braco boga Bena Nicholsa), ‘Good Time’ i ‘Incendies’ (ne znam zašto sam čekao toliko dugo, ali sam ga onda u dva dana pogledao dva puta, drugi s majkom) te dosta kul ‘The Lincoln Lawyer’ i ‘Nick & Norah’s Infinite Playlist’ (je, opasna je i totalno besramno lažuća ljigica, ali indie-rock je život moj). ‘The First Purge’ je najlošiji izdanak genijalne franšize, ali ta će premisa mene uvijek zabaviti tako da ću ga ići gledati i ponovno ako se slučajno pojavi u kinima. Serija sam odnosno serijskih sezona pogledao samo pet i nijedna me nije skroz razbila, ali ajmo reć da je ‘Preacher’ i trećom sezonom zadržao fin nivo ugađanja fanovima.

Sve izbore i neizbore, spomenute i nespomenute naslove, uvijek sam spreman objasniti u komentarima, a ovo je 20 meni najdražih kino filmova hrvatskog repertoara 2018. godine:

  1. MJESTO TIŠINE (A Quiet Place)
  2. TEŠKA VREMENA U MOTELU EL ROYALE (Bad Times At The El Royale)
  3. SICARIO 2: RAT BEZ PRAVILA (Sicario: Day Of The Soldado)
  4. SCREAM FOR ME SARAJEVO
  5. MOJ PRIJATELJ PETE (Lean On Pete)
  6. UDOVICE (Widows)
  7. PAZI ŠTO ŽELIŠ! (The Place)
  8. JUŽNI VJETAR (Južni vetar)
  9. HOTEL ARTEMIS
  10. TRI PLAKATA IZVAN GRADA (Three Billboards Outside Ebbing, Missouri)
  11. SLATKA MALA TAJNA (A Simple Favor)
  12. NASLIJEĐENO ZLO (Hereditary)
  13. OTOK PASA (Isle Of Dogs)
  14. BLACK PANTHER
  15. DJEVOJKA U MAGLI (La ragazza nella nebbia)
  16. BRATSTVO LOPOVA (Den Of Thieves)
  17. OPERACIJA OVERLORD (Overlord)
  18. OSVETA (Revenge)
  19. OCEANOVIH 8 (Ocean’s 8)
  20. LADY BIRD

Gogini osvrti za Potlistin izbor najboljih albuma 2018. (i 2017.)

Siječanj 7, 2019 by

Ima li ikakvog smisla da na kraju godine u kojoj nije objavio ama baš ništa nekadašnji glazbeni sajt objavi ljestvicu najboljih albuma (i EP-jeva) te godine? Vjerujem da nam se odgovori ipak poklapaju… Tako da je Potlista i još jednu neaktivnu godinu finiširala svojim Potopom najboljih ploča godine! Cijelu stvar pronađite ovdje, a ispod se, u svrhu mojega osobnog arhiva, nalaze moje crtice napisane za potrebe izbora. Samo da upozorim, nisam odjednom propao i počeo pisati sažeto, nego smo imali dogovor ograničenja od 300 znakova. Neki ga nisu poštovali, ja jesam. Bonus dolazi na kraju – prošlogodišnje crtice istog podrijetla, tada neobjavljene jer sam, debil, bio zaboravio. I još jedna servisna informacija za kraj: moji osobni izbori filmova, koncerata i albuma godine pojavljivat će se kroz ovaj tjedan.

  1. ADVANCE BASE – ANIMAL COMPANIONSHIP

Indie-pop ispovijed koja svoju kabinu ne nalazi u crkvi nego za šankom kafića u novom gradu, kako i priliči seljenju zbog stare ljubavi i radi nove ljubavi. Owen Ashworth je vrlo potajno, ali i prilično uvjerljivo, od neobaveznoga ispušnog ventila napravio servis utjehe svakom pacijentu melankolije.

  1. SARAH NIXEY – NIGHT WALKS

Krasan opskurni Brit ’90s mikrožanr je synth-pop trio u kojem pjesme pišu luđaci, a pjeva ih zgodna Sarah. Uz Dubstar i Saint Etienne, najprominentniji praktikanti su mu bili Black Box Recorder, čija Sarah Nixey i bez Lukea Hainesa i Johna Moorea lakoćom snima superlijepe supertajnovite noćne ploče.

  1. EASTER – MEANDER LINES

Mančesterski bend koji se po porciju utaživanja nostalgije ne vraća u susjedstvo nego ide preko bare, na tavane Madder Rose i Lotion, svojim meandriranjem grli sve ono od čega su prije koju godinu i naši (The) Lesser Men i The Moody Brooders kreirali Adult Disoriented Rock. Emoji srca ide 1994 puta.

  1. WUSSY – WHAT HEAVEN IS LIKE

Najnepoznatiji najameričkiji veliki legacy bend svojim je najboljim albumom postao i još malo američkiji i još malo veći, ali nažalost ne i ništa poznatiji. Koncept posvete snježnoj kraljici Gloriji Burgle očito nije bio mamac privlačenja nove publike. Još očitije, stare je fanove zarobio do kraja.

  1. FATHER JOHN MISTY – GOD’S FAVORITE CUSTOMER

Ne znam snima li šjor Tillman doista sve ljepše albume kako mu karijera usmjereno odmiče, ili ipak ima istine u njegovoj ranijoj procjeni kako ga ispočetka najviše hejtaju oni koji mu svojim karakterom najviše sliče. Ako i jest bio drkadžija, više nije. Ako je veliki autor bio i prije, jest i dalje.

  1. COWBOY JUNKIES – ALL THAT RECKONING

Prihvaćate li tvrdnju kako se divni albumi mogu stvarati i od zabrinutih političkih pjesama, onda je nova ploča kanadskih kauboja prvoklasni stuff koji pomiče vrijeme i zapravo je peti ’90s klasik najkonstantnijeg benda dekade. Ako ste tvrdokorni zagovornici ljubavnih pjesama, ionako volite Junkies.

  1. stranac – MATAN

Lani mi se činilo neumjesno album Mount Eerie stavljati na ljestvicu i omjeravati ga s albumima standardnije pozadine. ‘Matan’ je album o sličnoj obiteljskoj tragediji, ali sam ga ipak uvrstio: malo zato jer je domaći, više jer je nevjerojatno moćan i bolji, a najviše jer će mi jednom jako trebati.

  1. JESSE MARCHANT – ILLUSION OF LOVE

Damien Jurado je 2002. objavio power-popoljubac ‘I Break Chairs’, koliko divan toliko i iznenađujući, jedinstven trenutak u vremenu kojem se nije ni pokušao opet približiti. 16 godina nije ni itko drugi, a onda je ugođajem i omamljenošću i stilom dostojan nasljednik dolepršao točno na moj rođendan.

  1. MARIE/LEPANTO – TENKILLER

Sve je jasnije kako nas Will Johnson nikada neće ostaviti na cjedilu. Dok god postoji potreba za terapijom, razgovorom ili grljenjem; dok su god popodneva mračna i duga, a želje neutažene i bolne; dok god ne znamo što i kako, Will će snimati svoje predivne dekice od ploča. Opet isto? Nasreću, da.

  1. SAY SUE ME – WHERE WE WERE TOGETHER

Sposobnost Yo La Tengo da posljednjih 15-ak godina snimaju vrlo solidne albume za postojano održavanje visokog kvalitativnog nivoa više nije njihova najfascinantnija osobina. Jer utjecaj im je tolik da nijedan svježiji vrh ne bude bez njihovih učenika. Ove godine to su južnokorejski jangle-pijanci.

  1. CARDI B – INVASION OF PRIVACY

Da sam strože slijedio propozicije oko toga što je album, a što EP, ovo bi, ne Pusha, bio hip-hop album godine. Rags-to-riches epopeja nove generacije o svladavanju prepreka životnog sedmoboja u štiklama krvavo crvenih đonova divan je i kompaktan motivacijski album kakve žanr danas snima prerijetko.

  1. CAITLYN SMITH – STARFIRE

Alternativa dominantnom estradnom countryju ne mora biti samo alt-country, a takozvani indie-pop današnjih ljestvica nema veze s emocijama indieja i popa. Da Stevie Nicks, Sheryl Crow i Carrie Underwood još uvijek u sebi imaju sjajne ploče, zvučale bi baš kao ova – najljepši kantautorski rad godine.

  1. HAWKS AND DOVES – FROM A WHITE MOTEL

Bend se nazvao prema albumu Neila Younga, čiju najveću himnu ‘I’m The Ocean’ i obrađuje zajedno s pjesmom Tender Mercies, u svoje pjesme noći, Amerike, neuzvraćene ljubavi, jeansa i kožnjaka ubacujući i posvetu Lauri Jane Grace, na ploči ovakvog omota? Srce mi je eksplodiralo i prije prvog slušanja.

  1. KENSINGTON LIMA – MAY

Ovaj album zaslužuje da odmah odjebem suzdržavanje i na glavu se bacim u pretjerivanje: Josip Radić i ove je godine svirao koncerte s grupama Beatles Revival Band i Buđenje, a na nastupima publiku razveseli i pismama Valentinota Boškovića, ali najljepše pjesme lako moguće svira na promocijama ‘May’.

  1. BRIAN FALLON – SLEEPWALKERS

Jasno se čuje kako je naš Brian kroz godine toliko sazrio da je nedvojbeno postao uvjerljiviji classic-rock autor potpuno u rangu svojih heroja, ali i kako je protekom vremena logično ostao bez onoga očajničkog drajva kojim se borio protiv strahova od samoće i zaglavljenosti. Obožavam taj balans.

  1. RUSTON KELLY – DYING STAR

Brojni naslovi prvaka za album Kacey Musgraves poslani su na točnu adresu, ali na krivo ime. Njezin suprug s Ryanom Adamsom dijeli nekadašnju sklonost opijatima, melankoličnom country-rocku i ljubavi kao iskupljenju. Da dijeli još i vrijeme pojavljivanja, ovo bi bio totem žanra, a ne ‘Heartbreaker’.

  1. PUSHA T – DAYTONA

Nisam siguran da će se nakon ovosezonske Pushine dominacije fokus s polukoherentnih klinaca debila vratiti na, pa, one koji imaju bar nešto reći, niti da prevladavajući diskurs prihvaćanja sociološkog rapa u mainstream neće i dalje ostati pokroviteljski određen PC dosadom. No čovjek se smije nadati.

A ovo je bilo lani (maksimum je iznosio 200 znakova):

  1. DAVID RAMIREZ – WE’RE NOT GOING ANYWHERE

Sve iz recenzija The War On Drugs što na toj ploči zapravo nije krije se na ovoj utješnoj krasoti o razočaranjima nedostajanjem cure, normalne države, dvadesetih, smisla i svega što uopće može faliti.

  1. THUNDER DREAMER – CAPTURE

Maštanje je najopojnije bittersweet kada je istodobno o njoj i o Americi, praćeno nebeskom širinom Midwesta zarobljenom na playlisti Kozeleka, MMJ, BOH i Ohija te sad zaokruženoj novim vrhuncem žanra.

  1. PHOEBE BRIDGERS – STRANGER IN THE ALPS

Albumi se ne sastavljaju samo od pjesama, moguće ih je stvoriti i od kišnih popodneva među kojima su i obrada ‘You Missed My Heart’, čaj s Conorom i zaključak kako Julien Baker ima opaku konkurenciju.

  1. LEE ANN WOMACK – THE LONELY, THE LONESOME & THE GONE

Karijeru i započevši kao dama u najboljim godinama (tridesete), Lee Ann Womack ju je zaokružila svojim najboljim, najcountry, najsoul i najdamskijim albumom, elegancijom trpljenja ljubavnih brodoloma.

  1. WILL JOHNSON – HATTERAS NIGHT, A GOOD LUCK CHARM

Nažalost, sve je jasnije da rijetki osjećaju ono što je nasreću; da terapijska infuzija divote i mudrosti koja se ubrizgava u krvotok indieja uvijek može računati na jedinog darivatelja. Will je bog.

  1. PETER PERRETT – HOW THE WEST WAS WON

Peterov stalni flert sa smrću nije završio orgazmom mraka kao Vicov nego najfascinantnijim albumom ugledne i prkosne junkie-karijere. Heroin: high risk, ali i high reward, kad se imaš za koga skinuti.

  1. ENTRANCE – BOOK OF CHANGES

Album bi bio ljepši jedino da je Guy na njega ‘Always The Right Time’ – pjesmu godine i ljubavi i svemira – stavio deset puta zaredom. Psych-rock je samo žanr, a raskošna zaljubljenost je pravi trip.

  1. BEDOUINE – BEDOUINE

Debi Bedouine je grljenje i limunada na visećoj ležaljci tijekom ljetne večeri u ruhu toplim soulom ogrnute folk-pop ploče. I napokon slušljiv tuareški blues, ako ćemo zajebavat Emira. A nema potrebe.

  1. TURNPIKE TROUBADOURS – A LONG WAY FROM YOUR HEART

El Dorado postoji, na granici countryja i rocka, a onoliko zlata koliko su American Aquarium odnijeli u rock ‘Burn. Flicker. Die.’, njihovi su prike ukrali za country. Album kakav su davno zaslužili.

  1. LEE BAINS III + THE GLORY FIRES – YOUTH DETENTION (NAIL MY FEET DOWN TO THE SOUTHSIDE OF TOWN)

Neovisno smatrate li najboljim bendom ikad R.E.M., Minutemen, The Clash ili DBT, Leejevi The Glory Fires su se upravo pozicionirali kao dostojni nasljednici. A ako imate druge kandidate, koji kurac?!

  1. MY BUDDY MOOSE – IV

Od svih najalbuma 2017. četvorka je to bila najdulje jer su mi je prike Losovi diskretno dostavili još ujesen 2016. Uzimanje MBM zdravo za gotovo nije nefer nego najveća pohvala – baš nikad ne omanu!

  1. WAXAHATCHEE – OUT IN THE STORM

Kad su na rujanskom ljubljanskom koncertu trostrukom gitarskom dugom rasvijetlile natruhe southern rocka u gorivu svojeg indieja, razjasnilo se kako je to još jedan supersimpa album postao Katien vrh.

  1. KENDRICK LAMAR – DAMN.

Bilo bi zaista prekrasno da je ovaj album zapravo grozan, kako iskustvo nalaže očekivati od repera kojeg hvale i baš svi mediokriteti ovog svijeta. Ali Kendrick Lamar je opet sjebao i njih i nas.

Tonćevih top 25 serija 2018. / Tonći na Kulturpunktu o serijama vol. 3

Siječanj 7, 2019 by

OK, prvo da odmah kažem – GORILINE NAJBOLJE SERIJE 2018. SE POČINJU IZLISTAVATI U SRIJEDU! Znam da su dosad uvijek takve stvari počinjale u ponedjeljak ali eto, pravila su tu da se krše, rokenrol, deal with it, itd itd.

Pa vam evo nešto sadržaja od mene da prekratite vrijeme dok čekate! Kao prvo, tu je:

Moj osobni izbor 25 najdražih mi serija 2018.

A zatim imate i moje ostale tekstove o serijama na Kulturpunktu iz proteklih nekoliko mjeseci:

The Americans: Minus i plus, ko Amer i Rus

American Vandal: Velika nužda u maloj srednjoj školi

BoJack Horseman: Vu(d)skiholi stuhpa šeja

Forever: Samo ljubav je tajna dvaju svjetova

The Good Place: U raju je dobro, ali u paklu je ekipa

The Handmaid’s Tale: Pati, bejbe, pati

Homecoming: Kad u vojsku pođeš, ubit ću te ja… u pojam

Joe Pera Talks with You: Čovjek koji je previše znao

The Man in the High Castle: Reich na zemlji

Pose: U ime obitelji

Preacher: Oče, griješili ste

South Park: Cirkus Kolorado

Succession: Pogledaj dom svoj, investicijski anđele

Westworld: Ustajte, vi zemaljski roboti!

A kako je biralo glasačko tijelo Ruralne gorile – saznajte od srijede. 🙂

R.I.P. Ray Sawyer

Siječanj 2, 2019 by

Što ste pogledali – pogledali ste, vrijeme je za glasanje za NAJBOLJE SERIJE 2018.!!!

Prosinac 28, 2018 by

Eto nas opet, dočekali smo kraj još jedne godine i sada ćemo birati najbolje serije koje su u njoj prikazane! Pravila, pravila:

– na vama je da glasate za najmanje pet, tojest najviše dvadeset najdražih vam serija iz 2018.

– a pod “serije iz 2018.”, naravno, mislimo na ono što je premijerno prikazano u 2018… Pa ako, primjerice glasate za NCIS: New Orleans, to znači da glasate za NCIS: New Orleans od S04E11 (premijerno prikazana početkom 2018.) do S05E10 (premijerno prikazana krajem 2018.)

– možete glasati samo za igrane i animirane serije (dakle, ne za talk-showove, realityje, dokumentarce i slično)

– liste mogu biti rangirane, mogu biti nerangirane, a mogu biti i kombinirane (prvih toliko i toliko mjesta rangirano a ostalo nerangirano) – preferiraju se rangirane ali kako vam je god draže, samo šaljite 🙂

– i nakon što ste složili listu, pošaljete mi je na djevojke majmun yahoo točka com!

zaključni rok za slanje lista je srijeda 2. siječnja – dakle imate pet-šest dana, pa se uhvatite lagano posla 😉

– i javite molim vas ako biste bili voljni napisati koju crticu, svaka pomoć dobro dođe 🙂

I to bi uglavnom bilo to, možete početi glasati!

Tonćevih top 15 stranih pop-hitova 2018.

Prosinac 28, 2018 by

15. Calvin Harris & Dua Lipa – One Kiss
Dakle, mojih top 15 najdražih ovogodišnjih pop hitova! Kriterij za uvrštenje na listu je da je bilo top 40 hit ili u Austriji ili u Njemačkoj (kao IMHO najvjerniji barometar popularnosti na ovim prostorima u nedostatku relevantne+vjerodostojne hrvatske nacionalne top-liste), počinjemo s jednom koju svi znate.

14. Marshmello & Anne-Marie – Friends
A inače, 2018. realno i nije bila baš najvrhunskija godina za pop – pa mislim ono, imam dvije Anne-Marie u top 15, FML. 😀 Ovo mi je bio najdijaboličniji earworm ove godine, jednom kad ti to sranje uđe u glavu zakampira tamo na neodređeno i ne bi ga Bog Isus istjerao.

13. Ava Max – Sweet But Psycho
Pošto je glazbena karijera Lady Gage i dalje toliki trainwreck da se sad već čini nemogućim da bi se taj vlak ikada više mogao vratiti na tračnice, zadovoljit ću se i ovom aproksimacijom rane Gage, hvala lijepa.

12. Drake – God’s Plan
Nema do Holy Goof remiksa ali treba pokazati poštovanje i prema originalu!

11. Zedd feat. Maren Morris & Grey – The Middle
Ono kad napraviš kopiju svog najvećeg hita i bude zericu manji hit, ali i zericu superiornija pjesma.

10. Selena Gomez – Back to You
Neka uđe u zapisnik da sam se kroz protekle dvije-tri godine naslušao apsolutno bezumnih količina tropical popa, tropical-ish popa i tropical wannabe-popa i da sam… uživao u tome, rijetko govorim o toj strani sebe pa eto, samo da znate.

9. Clean Bandit feat. Demi Lovato – Solo
Upravo su izdali novi album s još desetak pjesama po formuli “Rather Be x Rockabye” s kojima dodatno testiraju strpljenje čak i najstrpljivijih štovatelja Clean Bandit među koje recimo da se i ja ubrajam, strpljenje lagano kopni ali uvijek imam mnogo ljubavi za Demi Lovato.

8. Ariana Grande – God Is a Woman
Preferirao bih da je pjesmu s takvim naslovom iskoristila za nešto političnije od “jebate šta sam dobra u krevetu, bravo ja” ali dobro, pjesma je dobra.

7. Rita Ora – Let You Love Me
Nastavak posve neočekivanog izrastanja Rite Ore u pop-silu koja svake godine pouzdano izbaci bar jedan mini-klasik.

6. Drake – In My Feelings
Lol najdrejkastiji naslov za Drake pjesmu ikad, shit bangs tho.

5. XXXTentacion – Sad!
Dilema da li da počnem više obraćati pažnju na diskografiju čovjeka koji je pretukao svoju trudnu djevojku ili ne je razriješena na najtužniji mogući način – ubijen je u 20. godini života i to je grozno jer kakav god da bio, nitko ne zaslužuje umrijeti tako mlad. 😦

4. Ariana Grande – No Tears Left to Cry
Ako ste me vidjeli kad ove godine i pitali se zašto imam taj samozadovoljni smiješak, to je zato jer sam podržavao Arianu od samog početka kad je nitko još nije shvaćao ozbiljno a sad je svi shvaćaju ozbiljno i ozbiljno je vole i cijene pa ja samo idem po svijetu i govorim ljudima “he he, JESAM VAM REKAO!” #VINDIKACIJA (E, i Wave remiks je jako lijep.)

3. Panic! at the Disco – High Hopes
E ono wow, just WOW, da će Panic! at the Disco imati ovako dobru pjesmu u 2018. (!) i da će im postati prvi pravi globalni hit – pa to je stvarno zadnje što bih očekivao u 2018.! Poslušajte obavezno ako vas je kojim slučajem zaobišlo, treba uživati u ovoj pjesmi dok je još nisu stigli ogaditi nesnosni start-upždije i investicijski anđeli iz čijih će Concept Oneova uskoro zasigurno non-stop treštati.

2. David Guetta feat. Anne-Marie – Don’t Leave Me Alone
Daleeeeeeko najbolja pjesma Anne-Marie, delicija iz kuhinje Noonie Bao i Sarah Aarons (wikirajte ih, znate puno više njihovih stvari nego što mislite) na koju se onak usput nakeljio i David Guetta s pitaj Boga kakvim zvučnim prilogom, ako i ikakvim uopće.

1. Ariana Grande – Thank U, Next
“S tobom sam postala zrelija osoba i hvala ti na tome” + “ali ipak moram biti malo bitchy, ipak si ti moj bivši lol” + NEspominjanje sadašnjih partner(ic)a bivših a kamoli da se sere po njima = recept za savršenu pjesmu o bivšima i zlatni standard po kojem ima da se ravnaju sve buduće pjesme o bivšima igdje ikada.

R.I.P. Jakša Fiamengo

Prosinac 27, 2018 by