Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA 2017.!

Siječanj 12, 2018 by

Jebote, listama nikad kraja! Evo još jedne u kojoj svi možete glasati – da, doslovno svi, uključujući i TEBE dragi čitatelju/ice, tko god da bila/o! A pravila su kao i uvijek slijedeća:

– na vama je da glasate za najmanje pet a najviše dvadeset albuma (ili mini-albuma, EP-ja te kompilacija i mikseva pretežno sastavljenih od materijala iz prošle godine) koji su premijerno izašli 2017.

– na albume na svojoj listi po vlastitom nahođenju raspoređujete fond od 1000 bodova, pri čemu nijednom albumu ne možete dati više od 501 boda

– listu mi pošaljete na djevojke majmun yahoo točka com

– budite dobri i javite ako biste bili voljni napisati koju crticu!

glasanje traje do srijede 17. siječnja! Je da imate samo pet dana ali šta sad, 2017. je gotova, što ste poslušali – poslušali ste, pa nemojte odugovlačiti i pošaljite tu listu ko ljudi 🙂

– izlistavanje grupne liste kreće u onaj tamo ponedjeljak, dakle čitamo se za desetak dana!

“Glazba je zvonka radost. I bila je radost mog Zvonka” – Julienne Bušić

“Da nema glazbe, ne bi bilo ni albuma” – Karl Ove Knausgård

Oglasi

R.I.P. Dolores O’Riordan

Siječanj 15, 2018 by

Goriline naj serije 2017: #5-#1

Siječanj 11, 2018 by

5. Game of Thrones
[356 bodova / 16 glasova / jedno prvo mjesto]
Čudno je kako se nekad sve poklopi a nekad se sve raspada. Svaki put kad bih odgađao s odlukama gubio sam vrijeme za ispravljanje grešaka koje ću učiniti. Mišljenje svoje gledao sažeti što kraće da ne remetim mir ali nekad to djeluje bezosjećajno ili čak nezainteresirano. Loše komunikacijske vještine, ali dok ih ne ojačam bit ću kratak. Peta sezona donosi čovjeka koji ide okolo i svima kvari zabavu, donosi vijest o neprijatelju koji je jači od njih. Sve igre koje se odvijaju gube na važnosti ali nekim ljudima igre su sve. Svakoj igri dođe kraj, tako je bilo i u ovoj sezoni, s time da je otpočela finalna igra s novim ulogama. Ukratko, sezona puna adrenalina. (ID)

4. Mindhunter
[454 boda / 17 glasova / tri prva mjesta]
Postoji jedan razlog iz kojeg mi je “Kad jaganjci utihnu” jedan od najboljih filmova koje sam ikada gledala. Ne, nije tu riječ ni o napetoj priči o serijskom ubojici koji pomaže uloviti serijskog ubojicu, ni o mentalnoj međuigri Clarice Starling i Hannibala Lectora, pa ni o strahu koji mlada, neiskusna FBI-jevska gušterica nadvladava loveći zlo. Sve su to, da se ne bismo krivo shvatili, super sastavnice tog filma, ali to nije ono što me odmah pri prvom gledanju prikovalo uz prizore s ekrana.

Ono što me od samog početka filma “Kad jaganjci utihnu” sasvim opčinilo i udarilo u pleksus svojom istinitošću bio je savršeno dočaran osjećaj koji obuzima svaku ženu koja je ikada kročila u isključivo muški svijet. Clarice iz “Jaganjaca” hrabro kroči zastrašujućim, neprijateljskim, na kraju krajeva i nasilnim MUŠKIM svijetom, svijetom koji je uglavnom promatra tek kao pomalo zabavnu gošću. I ona ga se u svim njegovim inkarnacijama – ne samo onoj Hannibala Lectora – ima itekakvih razloga bojati.

“Mindhunter” me se u brojnim svojim trenucima dojmio na vrlo sličan način. Svijet u kojem dva FBI-jevca pokušavaju prokljuviti način razmišljanja “nove vrste ubojica” – serijskih ubojica – definitivno je muški svijet. Žene su u njemu uglavnom žrtve ili uzrok svih zala percipiran kroz vizuru onih koji ih neumorno ubijaju. Kada u samu jezgru priče – u razotkrivanje uma serijskog ubojice – uđe jedna žena koja nije samo to, nego žena koja aktivno sudjeluje u glavnom lovu serije, onda je to žena koja fura deset puta jaču strogoću i za barem pet stupnjeva ledeniji pogled od svojih kolega. Ona je, naime, u tom svijetu također samo gošća. Jedini bliski odnos koji si dopušta ostvariti onaj je s napuštenom mačkom u praonici svoje zgrade.

Naravno, “Mindhunter” nije fenomenalna serija samo zbog toga. Ona je briljantan uvid u povezanost uma serijskog ubojice s patologijama čitavog društva, ali i fascinantan mozaik čijim slaganjem otkrivamo da između psihopatskih ubojica i “normalnih” muškaraca postoji više sličnosti nego što smo se nadali. To je divna serija i zbog toga što likovi u njoj oživljavaju čak i kada nemamo nikakvog razloga s njima suosjećati, u kojoj čak i prestrašne priče koje priča Baba Roga glavom i bradom postaju nešto što ne može prestati slušati i diviti se šarolikosti ljudskih iskustava, ma koliko monstruozna bila.

“Mindhunter” je sjajna serija zato što u lovu na poremećeni um serijskog ubojice dijelovima mreže hvata i naše umove. Ljudi o kojima govori, naime, možda jesu psihopati, možda čine stvari koje su nam nezamislive, možda obitavaju s one strane koncepta koji su nam u obitelji, školi i vršnjačkim grupama predstavili kao “ljudskost” i “humanost”. No oni nisu životinje. Oni su također ljudi. Sličniji su nam nego što isprva mislimo.

A onda se uvijek – posebice ako ste žena – možete sa mnom vratiti i još jedan korak natrag. Oni su uglavnom muškarci. Baš kao i ljudi koji ih u ovoj seriji istražuju. Policajci i zločinci, FBI-jevi profileri i psihopati – sve su to “tvrdi momci” s autoritetom koji obitava pri vrhu hranidbenog lanca. Situacija u kojoj nad nama vitlaju noževima ili motornim pilama nije jedina u kojoj ih se imamo razloga bojati.

“Mindhunter” nam možda nije izričito objasnio zašto je tomu tako, ali Fincherova se sjenovita režija pobrinula da u njega utonemo s istim filingom kao i Clarice u Hannibalov um. Oprezno, ali ne uvijek i s dovoljno zadrške.

I “Mindhunter” nam, što je možda njegova najveća kvaliteta – tu istinu, tu opravdanost našega straha ni u jednoj sekundi nije pokušao sakriti. (ZP)

3. The Leftovers
[462 boda / 15 glasova / pet prvih mjesta]
Već sam nekoliko godina u sretnoj ljubavnoj vezi. Ne pišem to zato da se hvalim niti onima s trenutačno lošijom situacijom nešto nabijam na nos. Pišem to zato što se svako malo zapitam što li se to dogodilo, kakve su se to okolnosti splele da ja, eto, postanem sretna i zadovoljna. Ni za što na svijetu ne bih mijenjala taj osjećaj sreće ni zadovoljstva, nema ničega u ime čega bih se odrekla tog filinga da je ljubav izbrisala svu moju bol, ali najviše od svega, nema toga što bi uklonilo moje čuđenje nad time što se to, eto, doista i dogodilo.

Ponekad se, naime, sjetim trenutaka melankolije, tuge i beznađa koji su me prije znali pratiti danima i koji su mi bili svakodnevni suputnici, otprilike kao i kontrolori u tramvaju te porezna prijava u veljači. Nisam od njih patila zato što nisam imala dečka. Nisam od njih zapravo ni PATILA. Oni su me PRATILI zato što su oni moje prirodno, defaultno stanje. Usamljenost, prepuštenost samoj sebi, osjećaj da samo ja i nitko drugi imam misli čije počelo ne mogu uhvatiti niti konačnicu riješiti – to sam ja na tvorničkim postavkama, bez nadogradnja i prilagodbi. To je Zrinka bez ljubavi, sreće i zadovoljstva.

Ponekad još u nekim trenucima sretnem tu Zrinku. Nije se izgubila ni nestala, ona je moj kamen temeljac. Vrlo žilavo obitava negdje između mog želuca i grla, samo ih sada malo rjeđe ima potrebu stezati. Ponekad je prizovem pa se zajedno sjetimo neke šetnje po blatnjavom parku u Dubravi i neke pjesme Eliotta Smitha koju repetiramo na slušalice i onda mi se ta ogoljena, primordijalna tuga, očaj i melankolija čak čine plemenitima i uzvišenima.

No onda se priberem.

Zašto bi itko htio živjeti samo na svojim tvorničkim postavkama?

U seriji “Preostali”, međutim, tri sezone za redom njezini su me autori bombardirali tim osnovnim ljudskim stanjem. Evo ti, govorili su, koji put pjevajući, a koji put me samo uvlačeći u svoje slike i izraze lica, evo ti tvoje uzvišene melankolije i osjećaja napuštenosti. Evo ti i filinga da ono što osjećaš nikome ne možeš objasniti, da za to ne postoje riječi i da je praznina jedino što si u stanju iskusiti. Evo ti! Što ćeš s time sada?

U toj priči o 98 % napuštenih Zemljana, u toj sagi o tome kako je krhko sve ono što nadograđuje naše defaultno stanje izgubljenosti – ljubav, vjera, djeca, planovi, ljepota, smijeh – Damon Lindeloff uspio je uhvatiti, oslikati i u facu nam vratiti sav taj exquisit desperation koji još nazivamo i ljudskim stanjem.

Pa onda još i sa scenama u kojima američki predsjednik u sklopu biometrijskih provjera identiteta mora na uvid dati GO KURAC!

Nikada na televiziji nisam vidjela ništa tako bogato plemenitim očajem okljaštrene ljudskosti. Nikada mi nitko nije to prikazao tako pitko pjesnički. Nikada mi nitko uz to nije pustio i Metallicu i Charlesa Aznavoura. I nikada mi nitko na kraju nije potvrdio da sam u pravu kada odbijam poreći snagu ljubavi i zadovoljstva u UZDIZANJU ljudskoga stanja. Da, nešto nam sasvim neočekivano i neobjašnjivo – ali i očekivano i objašnjivo – može u jednoj sekundi oduzeti sve čime smo zatirali svoju bol i u toj ćemo se sekundi ODMAH vratiti slomljenoj istini ljudskog defaulta.

No taj default, tih 98 % od kojih smo istkani i koji će nam uvijek ostati, čak i kad nas onih 2 % nadogradnje napusti – nije vredniji, nije ISTINITIJI od nadogradnje koja ga pokriva.

Jebiga, čak je i Kevin uhvatio Patti za ruku dok je na horizontu promatrao vatromet ljudskoga nestajanja. Čak je i tada tih dva posto nadogradnje bilo važno. Čak je i tada osjetio potrebu za bliskošću i ljepotom.

A u drugoj su se, onoj našoj dimenziji, Nora i Kevin ipak na kraju sastali. Golubovi su se uzletjeli oko kolibe i njihove se sijede vlasi ispreplele sa slavljeničkim lampicama na lokalnoj žetelačkoj svetkovini. Nitko nije otkrio kamo je nestalo onih 2 % čovječanstva koje je na početku prve sezone uzneseno ili zakopano negdje u ništavilo. Nitko im nije obećao da sutradan jedno od njih neće pasti s bicikla i prosuti mozak po seoskom putu. Nitko im nije zajamčio da se više nikada neće morati vratiti u svoje zadano, izolirano stanje. Pa ipak. Golubovi su se uzletjeli oko kolibe i svanuo je novi dan, zasvirala je nježna muzika i oni se nisu osjećali prevareni svojom napokon pronađenom, začudnom srećom.

A potop? Veliki potop? Ne, on se u “Preostalima” na kraju ipak nije dogodio. No zašto njime razbijati glavu? Možda dođe, a možda i ne. No kad god došao i u kojem god nam se obliku ukazao – bez sumnje ćemo mu se iznenaditi. (ZP)

2. Twin Peaks: The Return
[488 bodova / 14 glasova / devet prvih mjesta]
Išli ste pogledati hype-seriju o kojoj svi pričaju, a kad ono nešto sasvim drugačije od onog što se pričalo o tome? Svakodnevno iskustvo nam ukazuje i ponavlja kako očekivanja, a pogotovo intelektualna ignorancija – razmišljanje o tome da je trajno ono što nije trajno – smanjuju užitak. Većina nas nikada ne spozna koliko često previše očekivanja mogu biti razlog zašto se ne osjećamo sretno i zadovoljno. Očekivanja su ništa drugo doli naše zamisli o tome kako stvari, ljudi, događanja i život moraju i mogu biti. Sputavaju nas i onemogućavaju sretan život u sadašnjem trenutku i smanjuju nam očekivanu radost.

Većina nas treba razumijevanje prije nego što možemo otpustiti očekivanja, a ta spoznaja o razumijevanju stvari može se doseći kroz meditaciju. Kada meditirate bez ikakvog pokušaja da kontrolirate um, prije ili kasnije ćete razumjeti da se razmišljanja i osjećaji pojavljuju i nestaju sami, bez ikakve volje s vaše strane. Još bolje, naš odgovor na te pojave također nije u našoj kontroli. Meditacija također pomaže da se lakše otpustimo od očekivanja dopuštajući umu sve više i više boravljenja u sadašnjem trenutku. Otvaranjem uma redovitom meditacijom postajemo sve više i više ispunjeni i mirni u ovom trenutku. Um dobiva sposobnost spontanog prihvaćanja ljudi i situacija točno takvima kakvima jesu, bez težnje za promjenom ili žalom za onim što nije tako kako je. Slijedom toga, redovitom meditacijom, vremenom ćete imati manje očekivanja i manje smetnji i razočaranja zbog neispunjenih očekivanja i naprosto ćete početi živjeti u sadašnjem trenutku, u nesputanom odnosu sa životom.

I onda, jednom kada primjetite razliku između onoga prije i onoga što je sada, pogledajte opet “Twin Peaks: The Return” – zapanjujuću, bigbangovsku ekspresiju meditacije koja je ujedno i najveće djelo suvremene umjetnosti, čija snaga dopire daleko izvan uobičajenih kategorija televizije, filma i interneta, sve do našeg uma i njegove sposobnosti prihvaćanja očekivanja. Sretni smo što smo imali prilike gledati emitiranje ovog remek-djela u živo, kroz internet, i tako aktivno sudjelovati u vođenim transcedentalnim meditacijama Davida Lyncha koji već 44 godine meditira dva puta dnevno. “To je tako lijepo, toliko moćno, vječno, besmrtno, nepromjenjivo, beskonačno, neograničeno. Dalo mi je pristup neograničenoj rezervi energije, kreativnosti i sreće. Ponekad se to naziva – čista svijest. I to je duboko u svima nama. Zaista počnete uživati u životu. Pogledate unaokolo i sve izgleda bolje. Ljudi ne izgledaju kao neprijatelji, izgledaju kao prijatelji. Osjećate se dobro, želite zagrliti ljude oko sebe.” (BM)

1. The Handmaid’s Tale
[601 bod / 24 glasa / tri prva mjesta]
Znam da je tvrditi kako me knjiga “Sluškinjina priča” spisateljice Margaret Atwood nimalo nije oduševila gotovo ravno blasfemiji, ali kad sam je prije 10-15 godina primila u ruke ostavila me ravnodušnom, bila mi je najblaže rečeno konfuzna. Je li možda bilo do lošeg prijevoda ili „SF“ kostura koji me jako smetao, ne znam, ali neko vrijeme sam se opirala i samoj ideji da pogledam seriju o kojoj su, tamo negdje početkom ljeta, svi brujili.

Ne znam kako sam popustila, ali ne mogu opisati koliko mi je drago što jesam!

Ekranizacija je razradila temu do najsitnijih detalja i to je bilo upravo ono što me privuklo; beskrajno tjeskobna atmosfera, „izdajice“ koje vise sa zidina, žene koje su nasilno odvojene od svojih obitelji da bi postale „hodajuće maternice“, lišene postojećog identita u toj mjeri da ne smiju koristiti ni svoja prava imena već se zovu prema muškarcu kojem pripadaju (glavna je junakinja tako „Offred“, odnosno „Fredova“). Od svog tog užasa teško je odabrati što je najstrašnije – možda „ceremonije“ tijekom kojih ponižene leže u krilu svojih gospodarica dok ih gospodar siluje kako bi ispunile svoju jedinu funkciju – donijele na svijet dijete, možda sakaćenja genitalija zbog lezbijskih sklonosti, možda kamenovanja koje su prisiljene obavljati…

Gilead, ustrojstvo iz noćne more, ima svoju uvrnutu, no čvrstu logiku – isti ti muškarci koji smiju silovati sluškinje koje su doslovno njihovo vlasništvo bit će kamenovani ako siluju trudnu sluškinju ili će im odrezati ruku ako opće s njom mimo ceremonije. Sluškinje međusobno ne smiju komunicirati, osim o vremenu ili da bi kao papagaji jedna drugoj ponavljale već čuvene fraze Blessed be the Fruit i Under His Eye; no u svemu tome prekrasno je vidjeti kako prevlada ženska snaga, kako polako, ali nezaustavljivo, jača pokret otpora, kako se taj val sve više diže bez obzira na brutalna i krajnje nehumana sredstva opresije.

Iako je riječ o distopiji, ona ne djeluje ni najmanje nerealno – neki će reći pogotovo u svjetlu događaja u Hrvatskoj, ali i šire zadnjih godina, no rekla bih da je puno više od toga – vrlo često tijekom gledanja imala bih osjećaj da se tako nešto MOGLO i MOŽE dogoditi i taj zastrašujuće realistički aspekt po meni u velikoj mjeri briše „SF“ predznak i čini seriju onim što jest.

Ekranizacija “Sluškinjine priče” vjerojatno je najbolja serija koju sam prošle godine pogledala. Ako tijekom prve epizode nisam bila sigurna, već kraj druge me kupio. Sjajan mindfuck, gotovo sam se opustila kada Offred (June <3) s gospodarom igra partiju scrabblea te pomislila „pa i nije on takvo čudovište“, da bih trenutak kasnije shvatila NARAVNO DA JEST čudovište, on je aktivno sudjelovao u stvaranju takvog svijeta, no upravo to potretiranje i gospodara i gospodarica kroz neke ljudske momente daje seriji dodatnu težinu.

Veselim se drugoj sezoni, jako sam optimistična oko kvalitete – znam da nije po knjizi, ali ekipa koja je bila u stanju napraviti ovakvih deset epizoda teško da može podbaciti…Nadajmo se da se ne varam. (MM)

(pisali: Ivan Debelić, Zrinka Pavlić, Bojan Mandić, Martina Maričić)

P. S. Pozivam sve glazboljupce da navrate do Gorile i sutra ujutro, kada će biti objavljen poziv na glasanje za najbolje albume 2017.!

Goriline naj serije 2017: #49-#21

Siječanj 11, 2018 by

49. The Affair / Orange Is the New Black [35 bodova / 1 glas]
48. Broad City [35 bodova / 4 glasa]
47. The Marvelous Mrs. Maisel [37 bodova / 2 glasa]
46. Halt and Catch Fire [37 bodova / 2 glasa]
45. Brooklyn Nine-Nine [40 bodova / 6 glasova]
44. Search Party [41 bod / 2 glasa]
43. Sherlock [43 boda / 2 glasa]
42. Alias Grace [44 boda / 3 glasa]
41. Veep [45 bodova / 4 glasa]
40. Preacher [46 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
39. Dark [46 bodova / 3 glasa]
38. Mr. Mercedes [53 boda / 4 glasa]
37. Transparent [57 bodova / 3 glasa]
36. Dear White People [60 bodova / 5 glasova]
35. Fargo [61 bod / 4 glasa]
34. American Vandal [79 bodova / 5 glasova]
33. The Americans [81 bod / 6 glasova]
32. Happy! [91 bod / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
31. The Expanse [92 boda / 4 glasa]
30. BoJack Horseman [93 boda / 5 glasova]
29. The Punisher [99 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
28. Star Trek: Discovery [106 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
27. GLOW [107 bodova / 7 glasova]
26. 13 Reasons Why [109 bodova / 6 glasova]
25. Girls [112 bodova / 8 glasova]
24. Mr. Robot [114 bodova / 5 glasova]
23. Narcos [132 boda / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
22. The Sinner [136 bodova / 7 glasova]
21. The Orville [136 bodova / 8 glasova]

Goriline naj serije 2017: #10-#6

Siječanj 10, 2018 by

10. Rick and Morty
[225 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Sveta misija Dana Harmona da pokaže kako i narcisi vole i trebaju biti voljeni je i dalje sveta, ali ove godine nešto… manje? Prvo, kao i s “Community”, treću sezonu pomalo pojeftinjuju već repetitivni psihološki uvidi. Drugo, javno su se obznanili najgori fanovi – narcisi koji su uspjeli seriju koja je kritika taštine iskoristiti kao samo još jedan ispušni ventil za svoje IQ-komplekse. Nema veze, “Rick and Morty” i dalje baca ideje bezobzirnim tempom u kojem malo koja izdrži dulje od jedne epizode ali svaka ima emocionalne reperkusije po cijelu sezonu. Virtuozno finale je odstranilo sve eventualne nedoumice oko toga. (LJ)

9. The Deuce
[230 bodova / 12 glasova]
Na prošlogodišnjem Gorilinom izboru najboljih serija godine, onome za 2016., glasalo je čak 36 ljudi – odnosno 37, ali je jedna zaprimljena ljestvica bila udvoje. Na prošlogodišnjem Gorilinom izboru najboljih albuma godine, onome za istu godinu, glasalo je tek 14 ljudi. Na ovogodišnjem Gorilinom izboru najboljih serija godine, za 2017., ponovno je glasalo čak 36 ljudi. Ovogodišnji Gorilin izbor najboljih albuma godine, za 2017., još nije objavljen – Tonći, kad će? – ali usudio bih se kladiti da se prošlogodišnji broj neće znatno nadmašiti, ako uopće. Okej, i svih sam prethodnih godina znao da ljudi ne vole muziku zapravo, jer sam dobro vidio i čuo što slušaju, ali ovo me shvaćanje kako se čak i okupljeni na ovom blogu više zanimaju za serije nego za muziku svejedno malo rastužilo. Ili je stvar u tome da ljudi – ili barem čitatelji Ruralne gorile, odnosno Tonćevi prike na Facebooku – imaju dojam kako je serije lakše rangirati nego muziku? Ne samo lakše nego i, da tako kažem, ispravnije i legitimnije? Lako moguće. I to da tako mislimo – prelazim u množinu jer je i meni osobno uvijek lakše sastaviti serijsku ljestvicu nego muzičku, valjda zbog manjka izraženijeg emocionalnog uloga – a i da tako zaista jest. Da, golem broj različitih serija koje su u ovom izboru dobile makar jedan slabo bodovan glas svjedoči o omiljenim nam subjektivnim kriterijima prilikom sastavljanja, ali čitajući i pišući svih ovih serijskih godina pripadajuće crtice primijetio sam u njima osjetan manjak osobnih detalja te češće stavljanje naglaska na, kao, univerzalne ili univerzalno dokučive kvalitete scenarija, uloga i likova, vizualnog identiteta, konteksta, poruke, redateljskog stila. Mislim, čak i legendarne montaže! “The Deuce” je upravo takva serija o kakvoj se može naširoko diskutirati upravo iz svih tih objektivnih kutova, te je iz njih istih i nezadrživo hvaliti, uz, naravno, neizostavne i uopće ne i nelaskave usporedbe s kultnom “The Wire”. A ako ste sad očekivali moj preokret, kao sad ću ja o Method Manu i Black Thoughtu, o tome kako me pornići nikad nisu rajcali, kako baš ne mogu izdržat od romantike tih kafića u koje se stepenicama spušta u podrume, kako je Sobotka bog, o potrošenoj atraktivnosti žutih taksija, ili o čemu još sve ne – e onda sam vas zeznuo! Možda mi je osobno jedna sezona, k tome još i od samo osam epizoda, premalo da bih izgradio konkretniji odnos, a možda i ja zaslužujem pravo na jednu admin-crticu, jer iako u tom žanru nisam ni upola vješt kao Tonći, ipak sam i ja jedan od urednika ove ugledne mrežne stranice. Dakle – “The Deuce” je jedna kvalitetna serija vrhunskog scenarija koji izrazito uvjerljivo balansira osobne sudbine običnih ljudi s huge-picture pristupom konteksta velikih društveno-političkih prevrata sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nošena nizom upečatljivih likova koje sjajno utjelovljuju redom dokazani glumci. A dobro je i montirana! (GP)

8. Big Little Lies
[234 boda / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
“Subplot that’s more disturbing but also strays into ‘Fifty Shades’ territory” – Mike Hale, New York Times

“We’re subjected to scenes of the S&M sex games played by Celeste and her husband, Perry” – Robert Rorke, New York Post

“Oscar winners have rough sex and deadly secrets in ‘Big Little Lies'” – Erik Adams, The A.V. Club

“‘Big Little Lies’ revolves around a big hot mess of ‘issues’ that adults face” – Tim Goodmann, The Hollywood Reporter

“‘Big Little Lies’ is essentially a trouble-in-paradise story” – Tom Long, The Detroit News

I could go on. Skupljala sam ih i čuvala kao Madeline. Nekad bi mi možda bilo teško vjerovati da su ovi kritičari gledali istu seriju kao i ja i svejedno prikaz užasne psihološke i fizičke traume čitali kao „S&M sex games“, „rough sex“, „Fifty Shades territory“ i „trouble-in-paradise story“, ali u godini prijepora oko Istanbulske konvencije, URNEBESNIH šala o tome kako Mladen Grdović HAHAHAHAHA mlati svoju ženu na najpopularnijoj domaćoj tvornici memeova i još uvijek nepresušnih šala o Rihanninim modricama nisam šokirana, samo malo razočarana. Istina, negativne kritike su u manjini i fenomenalan uspjeh serije među kritikom i publikom potvrđen je brojnim nagradama, najavom vjerojatno nepotrebne druge sezone, ogromnim buzzom i dijalogom otvorenim još za vrijeme praćenja serije iz tjedna u tjedan (da, praćenjem, što je samo po sebi nevjerojatan uspjeh u binge eri televizije) i promjenom ideje o tome što „prestižna drama“ može biti.

Zazor prema žanru melodrame i ženskim žanrovima i pričama općenito nije nov ni vezan samo za televiziju. Kroz povijest književnosti, posebno zapadnog književnog kanona, muška tjeskoba doživljavala se kao egzistencijalna, a ženska kao patološka ili trivijalna. Filmske melodrame Douglasa Sirka smatrane su umjetnički bezvrijednima do 70-ih godina prošlog stoljeća, a upravo je modernistička obrada tog žanra obilježila opuse Rainera Fassbindera i Todda Haynesa koji su ispod površine Sirkovih „imitacija života“ pronašli potisnutu žensku žudnju i nezadovoljnost picture perfect životima. Suptilni genij “Big Little Lies” je upravo u tome kako pokazuje da je bol i nesigurnost ostalih likova, koja nije akutna kao ona Jane i Celeste, dio iste priče, istog spektra tjeskobe i nelagode ženske svakodnevice. Laura Dern nam je već u genijalnom “Enlightenedu” empatičnom izvedbom dala kompleksan i uistinu poseban lik poslovne žene koju će neki uvijek vidjeti samo kao komično neurotičnu i histeričnu ludu, a lik Renate u “Big Little Lies”, koja se na početku doima kao klišej histerične majke, vidimo kako se kroz sezonu bori s činjenicom da unatoč uspjesima u poslovnom svijetu u mikrokozmosu Montereya i svoje obitelji niže poraz za porazom i da sve što radi nije dovoljno – dovoljno da njezinu kćer prestanu maltretirati u školi, dovoljno da je full-time majke prihvate kao ravnopravnu roditeljicu.

Da se razumijemo, jasno mi je da “Big Little Lies” nije savršena serija, uvelike zato što je većina glavnih likova privilegirana, bogata i bijela. S jedne strane, serija koristi to kako bi razbila predodžbe o tome kako nasilje izgleda i kome se događa – siromašnoj djevojci koja nema načina da pronađe svog misterioznog silovatelja, ali i bogatoj, visokoobrazovanoj i uglednoj članici zajednice koja ima i novac i prijatelje koji joj mogu pomoći da se spasi. Serija razumije da u takvim situacijama stvari nikad nisu kakvima se čine i kombinaciju straha, ljubavi i srama koju Celeste osjeća Nicole Kidman prenosi maestralno, tako da vrlo brzo počinjemo sumnjati koliko je njezin pristanak uopće prisutan, odnosno, pristaje li na ono što su kritičari s početka nazvali „grubim seksom“ i „S&M igricama“ samo kako sebi ne bi priznala da bi se one dogodile i bez njezinog „pristanka“. Njezini posjeti terapeutkinji koja joj nježno pomaže prihvatiti istinu među najboljim su scenama čitave serije. S druge strane, lik Bonnie, jedine nebijele članice glumačke postave, ostaje poprilično plošan – ne znamo o njoj gotovo ništa, predstavljena nam je najviše kroz perspektivu ljubomorne Madeline koja ju vidi kao egzotičnu protivnicu koja daje „organic blow-jobs“ (Madeline ima sve najbolje zingere!), znamo malo ili ništa o njezinom unutarnjem svijetu (na primjer, što pobogu vidi u Madelininom bivšem seronji!?), a njezin finalni čin motiviran je… ženskom solidarnošću? Kao ok, ali moglo je to i bolje (u knjizi donekle i je). Talking heads koji služe kao campy verzija monterejskog grčkog kora često funkcioniraju kao namig publici koji poručuje da je ovo ipak i društvena satira i da je serija svjesna privilegiranosti većine svojih protagonista, kao kad u jednoj sceni siromašnu Jane nazivaju „starim Priusom parkiranim ispred Barney’sa“. Puno se toga još može napisati i reći o ovoj seriji, ali utjecaj koji je imala i koji će imati na gledatelj(ic)e i televizijske trendove već sada je nepobitan. Na njezinoj površini (sjajnoj, blještavoj, svjetlucavoj površini) prelamaju se gledateljska očekivanja i predrasude više nego na bilo kojoj drugoj ovogodišnjoj seriji i istine koje su isplivale iz mora velikih i malih laži odjekuju glasnije i od pjesama s odličnog soundtracka prenapredne prvašice. (MR)

7. Stranger Things
[304 boda / 15 glasova]
Kada se serija “Stranger Things” pojavila lani bila je prava senzacija jer ju je Netflix pustio praktički bez ikakve najave. Mi koji smo odrastali u 80-ima smo je jednostavno progutali i uživali u poznatoj glazbi i referencama iz pop-kulture. Koliko se svima svidjela najbolje govori podatak da je lani zauzela uvjerljivo prvo mjesto u Gorillinom izboru. Stoga autorima, braći Duffer, nije bilo lako napraviti drugu sezonu, koja će opravdati visoku ljestvicu koju su postavili. Jesu li to uspjeli? Rekao bih da jesu. Odličnoj glumačkoj ekipi koju predvodi Millie Bobby Brown kao Eleven pridružili su i novu djevojku – Max (Sadie Sink). Malog Willa (Noh Schnapp) i dalje opsjedaju vizije Izvrnutog svijeta, a Demogorgona iz prve sezone zamijenio je cijeli niz ne baš ljupkih čudovišta.

Dufferi su u drugoj sezoni još više zagrizli u karakterizaciju likova, a ritam je ostao isti. Naravno, tu je i puno dobre mjuze i vrhunska kamera. Rekao bih da je sve postalo još čudnije, no gušt gledanja je isti. Srećom, Netflix pusti cijelu sezonu odmah, a ja sam svih 10 epizoda pogledao u dva dana. 🙂 (SM)

6. Master of None
[329 bodova / 15 glasova / tri prva mjesta]
Od početka u crno-bijelim slikama Italije do završetka u blještavilu New Yorka, druga sezona “Master of None” pruža nam još jedno malo putovanje, unaprijed osuđeno na nedostizanje cilja. Dev Shah nastavlja nelinearnim putevima tražiti sreću, dok se istovremeno površnim gledanjem može pomisliti da sreću već ima i da je on taj kojem treba zavidjeti. Naime, prateći njegova druženja sa zanimljivim ljudima u vibrantnim sredinama i na živopisnim lokacijama, s intenzivnim načinom življenja lišenim osnovnih financijsko-egzistencijalnih poteškoća, nemoguće je ne pronaći nešto što biste rado s njim mijenjali.

S druge strane, nemoguće je ne poistovjetiti se s njim ili nekim drugim likom glede bilo koje od zasluženih ili nezasluženih privilegija koje uživaju a ne cijene dovoljno. Tako će se praktički svatko tko pogleda ovu seriju prije ili poslije identificirati s generacijom preplavljenom mogućnostima koje one prije nje nisu imale, a da pritom ipak ostaje zakopana u mjestu i s gorkim okusom u ustima gleda na vlastitu neostvarenost. Ono što “Master of None” izdvaja od ostalih je Devov i Azizev iskreni optimizam i nada da će ga nekad neko putovanje ili potraga dovesti do cilja, ali i stav da su i sama potovanja i potrage vrijedne daljnjeg pokušavanja. (AS)

(pisali: Leonard Jurić, Goran Pavlov, Maja Rogulj, Samir Milla, Ante Spahija)

Goriline naj serije 2017: #78-#51

Siječanj 10, 2018 by

78. Difficult People / Easy / House of Cards / Mike Tyson Mysteries / South Park [16 bodova / 1 glas]
73. Atypical / Catastrophe / Teachers / The Walking Dead / Young Sheldon [18 bodova / 1 glas]
72. The Girlfriend Experience [18 bodova / 2 glasa]
71. Silicon Valley [19 bodova / 2 glasa]
70. Designated Survivor [19 bodova / 2 glasa]
69. Berlin Station [22 boda / 2 glasa]
67. Babylon Berlin / Riverdale [23 boda / 1 glas]
66. Modern Family [23 boda / 3 glasa]
65. The Good Fight [24 boda / 3 glasa]
64. Future Man [25 bodova / 3 glasa]
61. Godless / Imposters / Wrecked [26 bodova / 1 glas]
60. Manhunt: Unabomber [26 bodova / 2 glasa]
59. Nathan for You [28 bodova / 2 glasa]
58. Santa Clarita Diet [28 bodova / 3 glasa]
56. Top of the Lake / Vis a vis (Locked Up) [30 bodova / 1 glas]
55. This Is Us [30 bodova / 2 glasa]
54. Trial & Error [30 bodova / 4 glasa]
53. Taboo [31 bod / 2 glasa]
52. Detectorists [32 boda / 2 glasa]
51. Shameless [34 boda / 2 glasa]

Goriline naj serije 2017: #15-#11

Siječanj 9, 2018 by

15. Better Call Saul
[168 bodova / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Glad za najboljom serijom proteklog desetljeća, a to je naravno “Breaking Bad”, Vince Gilligan protekle tri sezone uspješno nam utažuje uspješnicom “Better Call Saul”, koja se događa nekoliko godina prije “Breaking Bada”.

Već znate, radnja se vrti oko Saula Goodmana prije nego je postao prepredeni odvjetnik koji pomaže kriminalcima. Ono što je fascinantno u ovoj seriji je kako Vince s lakoćom vraća likove iz “Breaking Bada” u prošlost i daje im novi karakter. Najbolji je primjer fantastični Hector Salamanca (Marc Margolis) koji je u “Breaking Badu” bogalj u kolicima koji ne može govoriti. U ovoj sezoni “Saula” Hector itekako priča i praktički je glavni negativac serije, premda se u sezoni pojavio i ultimativni negativac Gus Fring (Giancarlo Esposito). Margolisov Hector je toliko dobro napisan da ga morate obožavati. Ipak, pitanje svih pitanja je tko je zapravo Kim, i što će se s njom dogoditi, budući da je dobro poznato kako je nema u “Breaking Badu”. Naravno, izvan konkurencije je pitanje – kada će se pobogu pojaviti Heisenberg? (SM)

14. Better Things
[168 bodova / 9 glasova]
Vrijeme prolazi i stvari se događaju. Gledano izvana, većina tih stvari je ok i uobičajena i zajednička većini, ali osvjetljivanjem trenutaka svagdanje borbe u tim stvarima može se naći nešto lijepo, istovremeno i brutalno realistično i gotovo čarobno.

“Better Things” serija je sačinjena od vinjeta iz života Sam Fox, alter-ega glavne glumice i redateljice Pamele Aldon koja je s Louisom C.K. osmislila i napisala seriju. “I want to elevate the mundane …” rekla je Adlon. “This is the way I live my life.” Druga sezona vizualno je i stilski poetičnija, s više rizika u strukturi i dojmljivom režijom, ali Samin no-nonsense pristup životu, roditeljstvu i ljudskim odnosima nije se puno promijenio, i uvijek sjajni scenariji koje pišu Adlon i C.K. jasno prenose Saminu / Pamelinu neromantičnu viziju života, često i više preko dugačkih pogleda i uzdaha nego samih riječi.

Baš je zbog stvari u kojima je najbolja teško dočarati i „prodati“ “Better Things” pa većina, razumljivo, poseže za sličnostima s “Louiejem”. I da, ima ih dosta, u strukturi epizoda, zanimanjima protagonista i temama kojima se bave, ali fokusiranje na njega u razgovoru o seriji koja je ipak primarno Pamelino dijete mi je postalo „a very no“. Uostalom, “Better Things” ima puno više empatije za Sam nego što “Louie” ima za Louieja, a nimalo idealiziranja majčinstva kojem je Louis sklon.

Posebnost i šarm ove serije kriju se u razlikama, ne samo u odnosu na “Louieja” već i niz drugih impresivnih, lirski intoniranih suvremenih dramedija poput “Transparenta” i “Master of None” gdje likovi postepeno uče o sebi – Sam jako dobro zna tko je ona, she’s a bitch, she’s a lover, she’s a child, she’s a mother, she’s a sinner, she’s a saint, she does not feel ashamed! Njezina obitelj također jako dobro zna tko je ona i što sve radi za njih, ali to gotovo nikad ne pokazuju, što je potpuno realno, ali svejedno frustrirajuće. Svi STALNO nešto žele i trebaju od Sam i ona je uglavnom tu za njihove potrebe i prohtjeve, ali isto tako je tu da im kaže da su mala govna kad se ponašaju kao mala govna, što kulminira epizodom Eulogy, jednom od najboljih ovogodišnjih TV-epizoda koju se isplati pogledati čak i ako nećete uopće gledati “Better Things”. Ali ne znam zašto ne biste. (MR)

13. Crazy Ex-Girlfriend
[185 bodova / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Volim glupirati se, mudrovati, teoretizirati, terorizirati, dizati dramu, mlatiti praznu slamu, vrištati svoje snježnopahuljaste stavove s (uglavnom metaforičke) pozornice, propovjedaonice ili bilo koje čvršće kašete za voće, ali “Luda bivša djevojka” je serija o kojoj mi se ne epistolira jednosmjerno – ako je to uopće serija, jer nekad bih radije koristio izraze poput „osnovna higijena“, „lijek na recept“, „najbolja besplatna stvar koju možete učiniti za svoje mentalno zdravlje“ ili naprosto „čudo… ČUDO!“ – o “Ludoj bivšoj djevojci” želim razgovarati i podijeliti je s drugima jer nijedna serija današnjice nije ovako velikodušno inkluzivna prema gledateljskom iskustvu. Potpunim razotkrivanjem i neustrašivim poniranjem u unutarnji život Rebecce Bunch, Aline Brosh McKenna i Rachel Bloom izazivaju nas da odbacimo oklope svoje gledateljske nedodirljivosti i s njima krenemo na najnepredvidljiviju, najkompliciraniju, najopasniju i najupitnije isplativu avanturu koju može zamisliti ljudski um: suočavanje sa samim sobom. “Luda bivša djevojka” ne nudi brza (niti ikakva, zapravo) rješenja; sve je u toj seriji puno „nijansiranije“ no što izgleda na prvi pogled. Rebecca Bunch je tek na polovici treće sezone napokon dobila svoju Dijagnozu, no ona nije odgovor na sva njena pitanja, već važno, nikad važnije, ali samo još jedno novopostavljeno pitanje. Neka više, neka manje, ali sva pitanja koje ova serija postavlja iz epizode u epizodu, često kroz glazbu i ples jer kad sve drugo propadne često nam u životu ništa drugo i ne preostaje, rezoniraju otvorenim gledateljskim umom, tjeraju ga da se preispituje, uhvati ukoštac sa svojim problemima, da si čak i – a to je ono najteže, nije li, you stupid bitch? – oprosti i krene dalje, otvoren i žedan iskustava drugih, jer, kao nijedna druga, ova serija nas uči da nismo sami, da negdje daleko na kraju svijeta, u prostranstvima neta ili možda čak u uredskom kjubiklu do tvoga, šuti netko nalik tebi. “Luda bivša djevojka” skida selotejp šutnje s usta i daje ti glas, samo tvoj a univerzalan. Raste broj glasova koje je “Luda bivša djevojka” oslobodila iz okova šutnje. Želim ih čuti sve! U trećoj sezoni ti su je glasovi zborskim pjevanjem napokon doveli i na ovu i na brojne ine godišnje top-liste, što znači da za ovaj svijet ipak ima nade, ali završila je tek na 13. mjestu što pak znači da, jebote, STVARNO ne zaslužujemo lijepe stvari. No, život je previše nijansiran da bismo donosili ikakve zaključke (osim kategoričkog imperativa koji nalaže da seks s ocem bivšeg momka nikad nije dobra odluka). (TT)

12. The Crown
[217 bodova / 12 glasova]
Nakon (ne)očekivano odlične prve sezone, svojevrsnog origin storyja kraljice Elizabete II, druga ju zatiče u malo zrelijim godinama i pred zrelijim izborima.

Dobrog starog Winstona više nema i mora se snalaziti s blijedim kopijama, Phillip je sve živahniji i često u drustvu lijepih mladih dama, Margaret cendra da se hoće udati, a netko se mora i pozabaviti vanjskom politikom… pune ruke kraljevskog posla. Claire Foy je i dalje sjajna, Matt Smith joj ove godine čak uspješno parira, a njihova atipična unija je i glavna tema sezone, jer kao što valjano primijete – razvod NIJE opcija. Sad bi još valjalo spomenuti naciste, pale premijere i poznate afere, ali to ćete sve saznati kada pogledate ovaj izbrušeni dragulj. Jednu hladnu nedjelju. Točno će pasati. (LR)

11. Feud: Bette and Joan
[218 bodova / 11 glasova]
Je li Hollywood do danas išta napredovao u odnosu prema glumicama koje više nisu u cvijetu mladosti? Možemo za pozitivan primjer uzeti Susan Sarandon i Jessicu Lange, 71-godišnjakinju i 68-godišnjakinju koje i dalje imaju dosta posla te su respektirane figure, za razliku od Bette Davis i Joan Crawford koje su – kao što ova serija prikazuje – već u svojim pedesetima muku mučile da dobiju ikakvu normalnu ulogu. No isto tako se često sjetim priče Maggie Gyllenhaal kako joj je jedan producent, kada je imala tek 37 (trideset i sedam!) godina, rekao da je prestara da bi glumila love interest neimenovanog 55-GODIŠNJEG glavnog muškog glumca! To što žene nestanu s holivudskog radara nadomak svojim četrdesetima te se na njega eventualno vrate tek za 15-20 godina, dok muški mogu grabiti glavne uloge i biti seks-simboli čak i nakon što zagaze u pedesete a onda komotno prijeđu na uloge mudrih starih čarobnjaka ili čega već – samo je jedna od nebrojenih svinjarija samo jednog od nebrojenih sustava natopljenih seksizmom i mizoginijom, a kojega u “Feud” utjelovljuje Jack Warner kao hodajuća kompilacija svih ženomrzačkih gadosti ikada izrečenih iza holivudskih kulisa (Warnerovo tumačenje uspjeha “Whatever Happened to Baby Jane?”, filma koji je oživio karijere Davis i Crawford, kao i žanra hagsploitationa općenito: “Poniženje, to ti je. Uzmeš nekadašnju filmsku kraljicu koja je nekoć bila prelijepa da bi se ševila s nama, i natjeraš je da pati”). “Feud” u više navrata sugerira kako bi se Davis i Crawford u nekim sretnijim i zdravijim okolnostima vjerojatno jako dobro slagale, no ne možemo ih kriviti što su dopustile sustavu da ih nahuška jednu protiv druge radi dodatne reklame i profita jer, ono – i njih dvije su bile ljudi od krvi i mesa, nesavršena ljudska bića čije su karakterne mane pod teretom slave i bogatstva samo još više došle do izražaja; kriv je, prvo i ponajprije, sustav koji ih je netremice omalovažavao i ponižavao samo zato što su žene. Izvrsna, moćna serija. (TK)

(pisali: Samir Milla, Maja Rogulj, Teo Tarabarić, Luka Rukavina, Tonći Kožul)

Goriline naj serije 2017: #116-#83

Siječanj 9, 2018 by

116. At Home with Amy Sedaris / Bates Motel / Inside No. 9 / Ubice mog oca / Wet Hot American Summer: Ten Years Later [2 boda / 1 glas]
112. New Girl / One Day at a Time / One Mississippi / Star Wars Rebels [3 boda / 1 glas]
108. The Bold Type / Grace and Frankie / Will & Grace / You’re the Worst [4 boda / 1 glas]
107. Senke nad Balkanom [4 boda / 2 glasa]
105. Adventure Time / Line of Duty [5 bodova / 1 glas]
104. Lady Dynamite [5 bodova / 2 glasa]
103. Black-ish [5 bodova / 2 glasa]
102. Longmire [6 bodova / 1 glas]
100. Homeland / Outlander [7 bodova / 1 glas]
97. Review / Unforgotten / Steven Universe [8 bodova / 1 glas]
96. Man Seeking Woman [8 bodova / 2 glasa]
92. Bob’s Burgers / Broadchurch / Clarence / Unbreakable Kimmy Schmidt [9 bodova / 1 glas]
90. Agents of S.H.I.E.L.D. / Great News [10 bodova / 1 glas]
87. Colony / iZombie / Victoria [12 bodova / 1 glas]
86. Jane the Virgin [13 bodova / 2 glasa]
83. The A Word / Insecure / Vikings [14 bodova / 1 glas]

Goriline naj serije 2017: #20-#16

Siječanj 8, 2018 by

20. The Good Place
[148 bodova / 7 glasova]
Sigurno ste čuli za poznatu rečenicu Jeana-Paula Sartrea: “Pakao su drugi ljudi”. Istinabog, ta se rečenica, posebice u doba interneta, toliko rauba i zloupotrebljava kao maksima plemenitih introverta koji su tako jedinstveni, tajanstveni i sami sebi dovoljni, toliko bolji od ostatka svijeta da će iskoristiti svaku priliku kako bi nam nekakvim zgodnim internetskim stripom, memeom ili top 10 popisom dali do znanja kako je njihova vrsta postojanja bolja, a mi ostali smo im naporni PAKAO.

E, pa to vam NIJE ono što je Sartre htio reći svojim citatom. Citat potječe iz njegove drame “Iza zatvorenih vrata”, gdje tri lika nakon smrti stižu u jednu tajanstvenu sobu. Iako očekuju mučitelje i klasična biblijska mučenja, ispostavlja se da nikakvih klasičnih mučitelja i mučenja nema. Samo njih troje i vječnost u kojoj će jedni druge mučiti vlastitom prisutnošću, odnosno sviješću da postoji netko drugi tko te promatra, koga si ti svjestan i tko je svjestan tebe. Ne možeš sam sebe definirati samo u vlastitom umu. Da nema drugoga, ne bi bilo ni tebe.

Serija “The Good Place”, iako naizgleda šarena, smiješna i vrckava humoristična serija u tisuću se točaka dodiruje s tom sartreovskom, filozofskom mukom i njegovom gore spomenutom dramom, a onda joj još i dodaje par tona dodatnih. Mlađahna Eleanor nakon smrti stiže u raj ili, kako ga u seriji nazivaju, “dobro mjesto”. Dočekuju je raširenih ruku, s krasno uređenom šarenom kućicom u idiličnom kvartu i prijateljima koje su joj namijenili. No nešto ne štima. Prije svega to da je već od prve epizode Eleanor svjesna da zapravo nije zaslužila taj raj. Svjesni smo toga i mi, gledatelji. A ubrzo se ispostavlja da je toga na neku foru svjesno i to “dobro mjesto”, koje na Eleanorinu pogrešnu prisutnost počinje reagirati raznim pogreškama, kiksevima i ostalim sranjima.

“The Good Place” je beskrajno zabavna serija, nasmijat ćete joj se jednako kao što biste se smijali i drugim serijama genijalnog Michaela Schura, kao što su “Parks and Recreation” i “Brooklyn Nine-Nine”. Tu su, osim toga, i Kristen Bell i Ted Danson, ljudi koji su svaku seriju i film u kojima su se pojavili samo činili još genijalnijima.

No osim što je fenomenalno zabavna i istinski smiješna, ova je serija i jedna duboka egzistencijalistička studija, u kojoj nam likovi, kako ih bolje upoznajemo, sve češće u sjećanje prizivaju pravo značenje Sartreova citata s početka. “Pakao, to su drugi ljudi”, rekli su još likovi u njegovoj turobnoj drami. Likovi u “The Good Placeu” tu tezu razrađuju i u njezine kasnije, naprednije oblike, s osmjehom na licu nam zorno prikazujući da “Pakao, to su drugi ljudi” zapravo znači: “Pakao, to smo mi”.

Baš me zanima što bi Sartre rekao da je živ. I bi li mu ikada palo na pamet da će u ranom 21. stoljeću postati okosnica jednog vrhunskog sitcoma. Jedno je, međutim, sigurno – i on bi se teško snašao sa zagonetkama “dobroga mjesta” iz ove serije. (ZP)

19. Curb Your Enthusiasm
[148 bodova / 8 glasova]
Iako je od posljednje epizode “Curb Your Enthusiasm” prošlo više od šest godina malo je tko očekivao promjene u karakteru i životnom pristupu Larryja Davida, a i one najskeptičnije razuvjerio je najavni slogan sezone: “He left. He did nothing. He returned.” Da, fiktivni, a možda i stvarni Larry David nije ništa drukčiji nego što je bio 2011., do te mjere da mu je čak i fizički izgled, hm, postojan.

Ali se zato promijenilo puno toga oko njega, pa npr. televizija nije ista kao prije šest godina. I premda se može činiti da se serija adaptirala novijim trendovima, meni se više čini da se samo okoristila onime što joj je od ponuđenog odgovaralo i, uzevši u obzir da ionako nije previše patila od ograničenja i konvencija formata, postala još raspuštenija – trajanja epizoda se razlikuju i po dvadeset minuta, dijalozi izgledaju improviziraniji nego prije, a kamera je živahnija i manje statična.

Nova nam sezona služi i kao uspješan test bezvremenosti Larryjeve filozofije, a seciranje mikrodruštvenih normi i obrazaca zaista opet izgleda kao neiscrpan izvor inspiracije, te jedina prijetnja trošenju ideje jest u tome da možda jednog dana više neće imati koga uvrijediti. Tu se opet nužno dotičemo razlika u vremenu “sada” i “onda”, tj. promijenjene kulturnopolitičke klime. No to Larryja nije spriječilo da nastavi po svome, lajtmotiv i mnogi manji motivi kroz sezonu itekako su aktualne i osjetljive teme, a od lika čija je maksima “ako možeš iznervirati nekog, iznerviraj ga/ju” ne može se očekivati odustajanje od principa, ali zato je i manifestaciju te maksime najlakše gledati kao iskrenu zajebanciju i karakterni živac. I u ovom se aspektu serija okoristila datostima novog vremena, pa je sada njen hod po rubu političke korektnosti još efektniji nego prije. Larry je tu zato da nam pokaže kako anti-PC refleks može imati i dobre momente, ako nema skrivenu zlonamjernu podlogu. Pretty, pretty, pretty dobre momente. (AS)

18. Black Mirror
[155 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Volim “Black Mirror”, to je jedna od serija koju mogu izvući kao univerzalni adut kad me netko pita za preporuku jer znam da će im se svidjeti. Netko ne voli sitcome, netko preferira SF, netko je dosad gledao samo razvikanije TV-uspješnice, a netko ne bi seriju s milijun nastavaka i sezona – “Black Mirror” dođe kao neotkriveni biserčić za svakoga.

Volim “Black Mirror”, upečatljive tehnološke novotarije i uteg distopije kojim se poigrava na zabavan način. Također mi je posebno mila meni nevjerojatna spoznaja da se bez guglanja mogu prisjetiti tema svih epizoda koje sam davno gledala. Ok, nema ih PREVIŠE, ali uspjele su mi se urezati u pamćenje. U mom dementnom svijetu to je izvanredan uspjeh. Posebno epizoda iz prve sezone u kojoj likovi mogu snimati pa po želji u glavi premotati sve što su vidjeli i čuli. U mom dementnom svijetu to bi bio izvanredan uspjeh.

Četvrta sezona opet nam nudi novih šest epizoda, što je hvale vrijedan običaj uveden s prelaskom na Netflix 2016. godine. Nakon solidne treće sezone koja je na mojoj ljestvici dosad emitiranih ipak zauzela posljednje mjesto, najnovija me sezona, puštena van na samom isteku 2017., oduševila. Čak tri su epizode čista desetka! “USS Callister” je urnebesno zabavna i napeta epizoda koja počne tako da nakon prvih par minuta nemate pojma u kom će se pravcu radnja razvijati, a onda ode, pa … ondje gdje dosad još nitko nije kročio, jel. “Hang the DJ” je sjajna, topla epizoda s meni najdražim preokretom čiji se feelgood moment zadrži nakon gledanja, poput onog iz “San Junipero”. A zadnja epizoda, “Black Museum”, zabavan je i nepredvidljiv vrtuljak zamišljen kao dosad najopipljiviji hommage “Zoni sumraka”. Možda najslabija karika je ujedno i najkraća, peta epizoda, mada je ideja o strojnom psu čuvaru briljantno zastrašujuća. Čini se da se dojmovi oko najuspješnijih epizoda među publikom poklapaju što je jedan od znakova da je Charlieju Brookeru ponovno uspjelo dati nam nekoliko sati dobre TV-zabave.

Volim “Black Mirror”, a nakon četvrte sezone volim ga još i više. (MMB)

17. Ozark
[167 bodova / 11 glasova]
Pozdrav od administratora liste! Nisam gledao ovu seriju jer nisam mislio da bih trebao, ja sam mislio da su se svi složili da je to nekakav “Breaking Bad” za siromašne? Pa evo kako ja otprilike zamišljam “Ozark”: serija se vrti oko njujorškog burzovnog mešetara Patricka (Jason Bateman) i njegove obitelji, žene Denise (Anna Chlumsky) i kćeri Molly (Danielle Bregoli). Patrick ukrade ogromnu pošiljku MDMA od poljske mafije i pobjegne u mali gradić Ozark u Arkansasu kako bi tamo dilao; potencijalnim mušterijama najčešće šeretski kaže “Ja jako volim Molly, i pritom ne mislim nužno na svoju kćer” i namigne – što ljude obično ostavi zbunjenima, na što on nespretno namigne još nekoliko puta i to je jedan od rijetkih gegova koji mjestimice unose prijeko potreban dašak humora u ovu inače brutalno sumornu dramu o utjecaju droge na američko društvo… Denise je zaglavljena u lošem braku s Patrickom, i nakon što se zaposli kao učiteljica u lokalnoj školi započne aferu s ravnateljem Carlosom (Danny Trejo), ne znajući da on potajno skupa s nekoliko učitelja vodi lanac preprodaje cracka; Carlos je krajnje frustriran lošom prođom cracka na tržištu, iako stalno govori da će crack imati svoj comeback i da je to “samo pitanje vremena.” A Patrick, osim što stalno živi u strahu da mu je poljska mafija za petama, ujedno i jedva izlazi na kraj sa svojom ekscentričnom majkom Phyllis (Fairuza Balk) koja živi na vrhu brda i drži farmu vrana (koje, kako kasnije otkrivamo, koristi za raspačavanje hašiša), a ne pomaže mu ni problematično ponašanje njegove kćeri-tinejdžerke, koje kulminira njezinim učlanjivanjem u lokalnu sotonističku sektu (koja je, kako kasnije otkrivamo, zapravo samo paravan za dilanje kokaina)… Školu potrese skandal nakon što u medije procuri snimka učitelja tjelesnog kako na satu pred učenicima viče da je Obama “prljavi, smrdljivi izdajnik”, da Hillary Clinton “treba nabiti glavu na kolac” i da je crack “jako potcijenjena droga.” Povrh svega, gradić je pogođen epidemijom droge “krokodil” i mještani su uvjereni da to ima veze sa samozatajnim ruskim milijarderom Pavelom (Rade Šerbedžija), koji se nedavno doselio u Ozark i uporno opovrgava da ima ikakve veze s epidemijom, iako je svima pomalo sumnjivo kako u svojoj vili ima ogroman bazen s krokodilima i što je administrator facebook-stranica “Krokodil – droga za svačiji džep”, “Priznajem! Krokodiler sam” i “Dnevna doza prosječnog Dalmatinca”… Carlos sazna da Denise potajno dila xanax, i Denise poludi nakon što otkrije da joj Carlos u paketiće xanaxa ubacuje cedulje s natpisom “Ozbiljno, kad ste zadnji put probali crack? Puno je bolji nego što se sjećate!” Za to vrijeme, poljska mafija se polagano kreće od New Yorka prema Arkansasu, zabranjujući usput pobačaj, lustrirajući okružne suce i dilajući MDMA sumnjive kvalitete gdje god se pojavi… U klimaksu u finalu sezone svi naši junaci se nađu u napuštenom skladištu, svatko u svakog drži uperene pištolje i mačete, napetost je na vrhuncu nakon šokantnog otkrića da je Phyllis svojedobno bila u vezi s Carlosom i da je Patrick njihovo vanbračno dijete; naši junaci su na raskrižju – moraju odlučiti hoće li se međusobno pobiti ili se udružiti u jedan veliki kartel – da bi sezona završila s cliffhangerom kad u skladište upadne poljska mafija…

Tako nekako? Jesam pogodio? (Admin)

16. American Gods
[168 bodova / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Mašta pokreće sve.

Sjećanje je nepouzdano zato u školi učimo da osjećajima ne treba uvijek vjerovati. Davali su nam raznorazne snove i vođe koje trebamo slijediti samo da bi zamijenili maštu. Neki su je zamjenili vjerom u jednu osobu, bio to Djed mraz ili Bog ljudi, crpe snagu iz toga. Drugi maštaju o idealnom partneru s kojim (kojom) će provesti dobiveno vrijeme. Ja svoju maštu nisam naučio koristiti pa više vidam rane nego što berem plodove vrta ljubavi. Ima onih koji u tome uspijevaju, koji nisu izgubili moć kontrole, e ti rade ovakve serije, dižu mrtve ljubavi iz groba, mijenjaju vrijeme (kao sad što se dešava u Americi) i sve to zbog malo mašte i puno vjerovanja. (ID)

(pisali: Zrinka Pavlić, Ante Spahija, Martina Matezović Biškup, Administrator, Ivan Debelić)

Tko čeka, dočeka – GORILINE NAJ SERIJE 2017.!!!

Siječanj 8, 2018 by

    

Dobar dan, i dobro mi svi došli u Gorilin izbor najboljih serija 2017.!

Glasalo je 36 ljudi: Jurica Benčik, Tomislav Biškup, Linda Blašković, Igor Blatančić, Franko Blažina, Darko Ciglenečki, Ivan Debelić, Alan Došen, Leda Festini, Mirza Gazibegović, Gabrijela Ivanov, Ilija Jandrić, Leonard Jurić, Tonći Kožul, Krešimir Krolo, Bojan Mandić, Milan Margeta, Martina Maričić, Martina Matezović Biškup, Samir Milla, Zlatan Mirkić, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Sandra Đ Queen, Maja Rogulj, Luka Rukavina, Krešimir Samardžija, Ante Spahija, Jelena Svilar, Boris Šeravić, Martina Šestan, Andrija Škare, Teo Tarabarić, Trixy i Jakov Zlatar.

Hvala svima koji su glasali, ekstra hvala onima koji usto i pišu i crtice! Objavljivat će se uobičajenim tempom: top 20, svaki dan po pet komada a između kojih će se izlistavati i serije koje nisu uspjele upasti u prvih dvadeset. Ako ćete komentirati – izbjegavajte spojlere koliko god možete pliz.

Ove je godine oboren rekord za seriju s najviše prvih mjesta – jedna je bila prva na čak devet (brojkom: 9) pojedinačnih lista! A o kojoj je seriji riječi, i je li joj to omogućilo da se dočepa i prvog mjesta u sveukupnom poretku – saznat ćete kroz koji dan. 🙂 Prva tura ide predvečer, vidimo se i čitamo se!

P. S. Ako ne znate kako bi prekratili vrijeme dok čekate prvu turu, proskrolajte slobodno naniže – Gogo i ja smo se u protekla dva tjedna naobjavljivali raznoraznih lista najboljih nam stvari iz prošle godine, čekidaut!

Tonćevih top 10 serija 2017.

Siječanj 8, 2018 by

Prije nego što krenemo s Gorilinim izborom naj serija 2017. (bude tokom dana!) – evo moj osobni top 10.

A inače, kad smo već kod toga, pišem sada o serijama za Kulturpunkt pa evo što sam još dosad napisao:

Rick and Morty: Moj galaktički dida i ja

Transparent: I bogati, sebični, razmaženi plaču

Scandal: Ovalni nered

Mr. Robot: Što je ostalo od revolucije?

Što sam sve pogledao u kinu 2017.

Siječanj 6, 2018 by

15 . Kineski zid (The Great Wall)
Dakle, filmovi koje sam prošle godine pogledao u kinu, poredani od onog koji mi se najmanje svidio do onog koji mi se najviše svidio! A definitivno mi se najmanje svidio “Kineski zid”: što se radnje tiče naravno da je glup ko noć ali šta sad, ovakvi filmovi se ne gledaju zbog radnje nego zbog raskošno i ludo orkestrirane makljaže i akcije – i to je ono u čemu mi je zakazao, živne malo vizualno pri kraju ali uglavnom nema bogznakakvog eye candyja, premalo boja i koreografije, previše sivila i Matta Damona.

14. Ubojstvo u Orient Expressu (Murder on the Orient Express)
Za razliku od foršpana, u filmu nema Imagine Dragonsa i to je… vjerojatno jedina stvar koja mu ide u prilog?

13. La La Land
Ovo je mogao biti dobar film, čak i počne kao dobar mjuzikl, s dobrim songovima i koreografijom i sve – da bi onda iz nekog nedokučivog razloga ubrzo prestao biti mjuzikl i postao priča o vezi dvoje antipatičnih debila, hvala ali ne hvala.

12. Blade Runner 2049
Ispada da je 2017- bila godina u kojoj je Ryan Gosling bio jamac lošeg filma (nisam gledao “Song to Song” ali kontam da je isto njesra?), ovaj film traje sto godina iako realno ima radnje tek za jednu ispodprosječnu epizodu “Black Mirrora” i ne uspijeva čak ni postići neku bazičnu vizualnu ujednačenost, scene u Tyrell Corpu i Las Vegasu i ona voden-tučnjave izgledaju kao da su ispale iz tri različita filma.

11. Dunkirk
U ratnim filmovima glavni junak obično bude neki Tom Hanks ili Bata Živojinović, muškarčina u četrdesetima ili bar tridesetima, dakle netko tko, ako će i poginuti na kraju – ipak jest stigao proživjeti nešto života i može se žrtvovati znajući da je iskusio većinu onog najbitnijeg što život nudi, a glavna vrijednost “Dunkirka” je što su u njemu sve redom jedva punoljetni mladići (ako i to!) koji još ni ne izgledaju skroz kao muškarci nego skoro kao djeca, koji još nisu ni odrasli ni iskusili život kako treba a već postaju topovsko meso… Što je snažna ilustracija grozote rata, svakako, ali mimo toga film ne nudi ništa novo na tu temu: rat je nasilan, rat je krvav, rat je brutalan, rat je užasan, itd, mada ipak ne toliko užasan da se ne bi na kraju s montažnom sekvencom uz Churchillov govor malo i zatitralo po domoljubnim strunama, da ne ispadne sad da je taj rat baš toliko u kurcu.

10. Jigsaw
Ja sam u nekim pogledima jako jednostavan čovjek, kao recimo sa “Slagalicom strave”: daj mi n-ti nastavak s novim naramkom gadljivih klopki i otkrićem još jednog tajnog Jigsawovog partnera u moralističkom zločinu (njegov projekt već neko vrijeme prerasta u pravi mali NGO!) i ja sretan, što se mene tiče franšiza može prangijati po svoja tri ista akorda do kraja vječnosti, meni paše, gettin’ Jiggy with it.

9. Podvojen (Split)
Uvijek se nasmiješim kad se sjetim ovog detalja na wikipediji o “The Last Airbenderu”: “Peter Bradshaw of The Guardian noted an unfortunate linguistic problem that reduced British viewers to ‘a state of nervous collapse’ due to laughter. In British English, ‘bent’ is a slang term for gay, with ‘bender’ meaning a gay man, giving an entirely different meaning to lines such as, ‘I could tell at once that you were a bender.'” 😀 😀 😀 No što se tiče filmova M. Night Shyamalana koje jesam gledao, ovako svari stoje: “Šesto čulo” mi je bilo dosta dosadno do obrata, “Unbreakable” mi je bio ok kad sam gledao ali se ne sjećam doslovno ničega osim da je u njemu bio Bruce Willis i da je dobio neke moći (sudeći po naslovu filma, spekulirao bih da je posrijedi nekakva moć… nesalomljivosti?), “Signs” mi je bio toliko koma da sam se kad je izašao “The Village” samo spojalo glede obrata i dobro nasmijao i otpisao M. Nighta do daljnjeg, vratio sam mu se tek po izlasku “The Visita” koji je ODLIČAN i njegov daleeeeeeeko najbolji film a ovaj mi je drugi najbolji, nije sad to neko remek-djelo ali je zabavan horo-triler koji uspije iscijediti dosta napetosti iz poprilično blesave premise.

8. Vozač (Baby Driver)
Nije stvar samo u soundtracku (The Jon Spencer… Blues Explosion?!?) nego mi i općenito ovaj film jako baca na post-tarantinovske devedesete i sve one “ja sam cool film, PADNI NA KOLJENA I DIVI MI SE KOLIKO SAM COOL” filmove, mada u ovom slučaju nije bez pokrića pa nemam ništa protiv.

7. Mjesečina (Moonlight)
Ne volim kad daju oscare dobrim filmovima, oću mrziti oscare u miru i bez zadrške, trebali su za najbolji film dati “La La Landu” i mirna Bosna, zašto o ZAŠTO mi moraju komplicirati dosad tako ugodni hejterski odnos?!

6. Majka! (Mother!)
Kad je bal, nek’ je majku mu bal: mogao je Aronofsky negdje na pola puta zavapiti “Bože mili što ja uopće ovo radim, pa ljudi će mi se smijati!” i dići ruke od filma ali ne, on je ostao uvjeren da radi veliku stvar i veliku umjetnost i samo sve dodatno odvrnuo do daske; nije vrhunski film po skoro nijednom parametru osim po onom jednom, meni tako dragom – da sam ga pogledao u posvemašnjoj haha-wtf nevjerici i izašao iz kina ne znajući što da mislim o njemu osim da mi je gledanje bilo totalni doživljaj! I ne mogu se žaliti na priprostu jednostavnost alegorije kada sam ionako toliki debil za alegorije da teško mogu skužiti ijednu iole profinjeniju od ove u ‘Majci!’, Aronofsky i ja smo stvarno zaslužili jedan drugog lol.

5. Thor: Ragnarok
Eto, par zar je to tako teško? Napraviti dobar film o superherojima, koji ne izgleda kao neki CGI theme park nego baš lijepo šareno stripovski, s dobrim glumcima raspoloženima za dobru zajebanciju, sa scenarijem u koji je uloženo nešto mozga i mašte a ne da je samo punjenje minutaže između nekoliko strateški raspoređenih makljaža? Zar je to stvarno TAKO teško? Zašto ne može većina blockbustera biti ovako dobra?

4. Ratovi zvijezda: Posljednji Jedi (Star Wars: Last Jedi)
“Sila se budi” mi je bila zapravo i lošija od Lucasovih prequela jer, koliko god da su bili promašeni, u njima je barem pokušavao nešto novo a “Sila” je bila samo reciklaža četvorke s malo reciklaže petice u klimaksu – no ovo je zato jedan vrhunski back to basics, s likovima do kojih mi je stalo (čak mi se i orosile oči par puta!) i radnjom koja vrluda u zanimljivim smjerovima (character arc Laure Dern je majstorija) i, napokon, malo političke dimenzije koja čak i korespondira s ponečim što se događa izvan kina; moglo je biti možda mrrrvicu kraće (posebno dijelovi na otoku) ali barem nije razvlačenje nego je film nakrcan radnjom, i ne na način da djeluje kao nešto što je script-doktorirano deset puta nego da se jednostavno imalo puno dobrih ideja i onda se išlo vidjeti kako bih ih se najbolje dalo sve ugurati u jednu gustu ali skladnu cjelinu, pa ako želite gledati dobre “Star Warse” – odite u kino dok još možete jer idući nastavak opet radi JJ Abrams i to s tipom koji je pisao scenarije za “Batman vs Superman” i “Justice League” i to će biti smeće samo takvo. 😀

3. Ubojstvo svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer)
Dosta ljudi je postavilo sasvim dobro pitanje: ‘KOJA je uopće poanta ovog filma? Čemu sve to?’ a moj bi odgovor bio da… ne znam, zapravo? Znam samo da me hipnotizirao i sve dublje uvlačio u užase svoje robotske aproksimacije ljudskog života, poanta je da je uznemirujući psihološki slow burn horor, štajaznam, meni bilo dobro, puno bolje od “Jastoga”.

2. Čuvari galaksije Vol. 2 (Guardians of the Galaxy Vol. 2)
U godini u kojoj su u kinima igrali i zadnji Thor i neočekivano dobri “Star Warsi”, drugi “Čuvari” za razliku od prvih nisu bili ekskluzivni ambasadori povratka nesputano dječjem ushitu svemirskim pustolovinama, a i pošto ipak jest nastavak nije moglo biti ni onog ‘wow, ne mogu VJEROVATI kako je ovo dobro ispalo’ faktora iznenađenja kao kod jedinice… Pa se za dvojkom nekako na kraju i nije digla tolika prašina, iako je po meni nadmašila prvi dio – sve što mi je tamo bilo dobro ovdje mi je bilo još bolje, uključujući i soundtrack.

1. Bježi! (Get Out)
Horor sazidan od niza različitih primjera rasizma niskog intenziteta na koje jedan crnac nailazi u svakodnevnom životu – odlična ideja s još boljom realizacijom, toliko dobrom da mi nije bio ni najmanji problem oprostiti blesavost zadnjih pola sata (sam kraj – ono s autom – mi je super legao, to se zove imati i ovce i novce!).

Goginih 87 – moja omiljena muzika 2017.

Siječanj 5, 2018 by

Kod ovakvih izbora najdražih i najboljih filmova, koncerata, albuma (ili bilo čega četvrtog) – a s tom studijski snimljenom muzičkom komponentom sada dovršavam osobni godišnji rezime – uvijek postoji barem dvostruko više legitimnih kandidata nego mjesta koja treba popuniti. Otkako sam 2005. svoje godišnje ljestvice počeo objavljivati na ovom blogu samo su tri albuma bili neprijeporni prvaci svojih godina – ‘Boys And Girls In America’, ‘The ’59 Sound’ i ‘Candidate Waltz’ – a u ostalih deset (uključujući i ovaj) navrata za prvo su se mjesto do mojega posljednjega sučevog zvižduka borila barem dva, a često i tri albuma. Za postolje ih se uvijek bori šest-sedam, za top 5 njih i do 15, desetku ih napada barem 20-25, dalje da i ne idem.

Ali ove godine se taj običaj pretvorio u svoju turbonabildanu karikaturu jer je skoro 50 albuma komotno moglo završiti u topu 10, a apsolutno svih uvrštenih 68 su bili kandidati za top 20. Tako da je ovo zapravo izbor 68 najdražih mi top 20 albuma netom prohujale 2017. godine. Ovoliko dobre se i plodne i utješne i milujuće i nagradne muzičke godine zaista ne sjećam, a nije da se i prethodnih nekoliko sezona isto tako nije moglo nabaviti sve živo i neživo pa da se moja procjena otpiše kao zaluđenost klinca u dućanu sa željama u kojem je sve besplatno. Istina, protekle sam godine prirodom jednog posla pa nezaposlenja pa naposljetku i (najviše) prirodom drugog posla zaista imao neusporedivo obimnije količine vremena za ispuniti muzikom koju osobno želim pustiti/slušati nego mnogi drugi fanatici, ali nije znatno drugačije bilo ni dotad. Vjerujte, 2017. je, barem unutar divnih žanrova (za razliku od onih nedivnih, koje ne pratim!), bila savršena. Koliko će njezinih albuma i kako razbucati već blago kanonizirane poretke duljih vremenskih razdoblja, zasad je teško pretpostaviti, jer lijepa muzika ne traje samo sezonu pa da se onda baca nego se mijenja i raste i širi se i vraća i napreduje i bježi i nestaje u različitim životnim kontekstima koje trenutno ne mogu uzeti u obzir srčane i misaone procjene jer ih, jednostavno, još nisam doživio ni proživio. Ali da mnogi od njih uistinu hoće nagrnuti u te kanone, nije ni najmanje sporno.

S obzirom na sve navedeno, nije čudno da sam se i ispunjavanjem opširne ljestvice od njih 87 uvelike mučio odjebavajući izvrsne kandidate, toliko da mi je u jednom kratkotrajnom trenutku čak i palo na pamet proširiti ljestvicu barem do okrugle stotke. Dva su razloga koja su me ipak opametila – na startu posta spomenuto postojanje uvijek većeg broja pretendenata kod većeg broja pozicija, što bi mi muku povećalo, a ne smanjilo, te moj moralom mi usađen osjećaj za tradiciju, sažet u staroj poslovici – Bolje da crkne hard nego propozicije Goginog izbora najljepše godišnje muzike. Dakle, 87. Starih dobrih 87. Ako ste ovdje prvi put, 87 je jednom davno slučajno odabran broj koji se iz prvih nekoliko sezona razlikovne dosjetke prometnuo u legitimaciju originalnosti ove ljestvice te kasnije i njezinog tvrdoglavog oca koji biznis odbija prepustiti naprednijim generacijama. Mislim, negdje moram rezati, zašto bi uopće okrugli brojevi bili prikladniji? Pun se broj, doduše, ne dobiva rangiranjem do 87 nego se na glavnom dijelu ljestvice – jer albumski sam čovjek – nalaze isključivo novi studijski albumi, njih 68, kojima je na njemu pridodano i 6 bonusa u vidu paralelnih popratnih izdanja istog izvođača (u ovom slučaju singlovi, posebno izdanje albuma, živi EP, kompilacija i EP), a ako se bend koji stoji iza pokojeg od takvih ne nalazi na glavnoj ljestvici, onda se nalazi u posebno izdvojenom uvodu od 13 izdanja sjajne muzike koja nije stigla s prošlogodišnjih regularnih albuma nego, abecednim redom izvođača, redom s: kompilacija različitog tipa (bestof, nanovo snimljeno, različiti izvođači, rariteti), EP-jeva, singla, EP-ja proširenog u kompilaciju (koji sam ipak uvrstio, za razliku od reizdanja regularnih albuma koja bi sama mogla popuniti cijelu ljestvicu), napokon objavljenog davno snimljenog albuma koji je dugo cirkulirao kao bootleg te živog albuma. Dakle, 68 regularnih studijskih albuma plus 6 bonusa plus 13 ekstra izdanja jednako 87.

Sve sam izbore i neizbore uvijek spreman (pokušati) pojasniti u komentarima, a nikad ne propuštam napomenuti da se ova ljestvica ipak ponešto razlikuje od one koja će se pod mojim imenom ovih dana pojaviti na Potlisti jer tamošnju ekipnu doživljavam kao generalnu probu u neidealnim uvjetima sudjelovanja u skupnom izboru nevjerojatno raznolikih muzičkih ukusa i neukusa. Eto. Muzika se živi, muzici se daje. Play unfunky music, white boy!

EKSTRA 13

Acetone – 1992-2001

Billy Bragg – Bridges Not Walls EP

Frank Turner – Songbook

Gracin – Dva / (ovo nije) New York singl

Jesse Malin – Meet Me At The End Of The World EP

KLFMusic: Radio na cesti

Lydia Loveless – Boy Crazy And Single(s)

Natalie Merchant – Butterfly

Natalie Merchant – Rarities (1998-2017)

Neil Young – Hitchhiker

Night Shop – Night Shop EP

Quiet Slang – We Were Babies & We Were Dirtbags EP

The Replacements – For Sale: Live At Maxwell’s 1986

68-61

68 Jesu & Sun Kil Moon – 30 Seconds To The Decline Of Planet Earth

67 The Morning Line – Smoke

66 Whitney Rose – Rule 62

65 Freddie Dickson – Panic Town

64 Kendrick Lamar – Damn.

63 The Americans – I’ll Be Yours

62 Ed Dupas – Tennessee Night

61 Manchester Orchestra – A Black Mile To The Surface

60-51

60 Moses Sumney – Aromanticism

59/58 G Perico – 2 Tha Left / All Blue

57 Chuck Prophet – Bobby Fuller Died For Your Sins

56 Mark Eitzel – Hey Mr Ferryman

55 Krešo Bengalka – Finale

54 Natalie Hemby – Puxico

53 Brand New – Science Fiction

52 Frank Carter & The Rattlesnakes – Modern Ruin

51 The XX – I See You

50-41

50 Kelela – Take Me Apart

49 Nick Hakim – Green Twins

48 Psychic Temple – IV

47 Craig Finn – We All Want The Same Things

46 Waxahatchee – Out In The Storm

45 The Weather Station – The Weather Station

44 Filthy Friends – Invitation

43 Nadia Reid – Preservation

42 Protomartyr – Relatives In Descent

41 Gabriel Garzón-Montano – Jardín

40-31

40 Khalid – American Teen

39 The Dream Syndicate – How Did I Find Myself Here?

38 Father John Misty – Pure Comedy

37 The War On Drugs – A Deeper Understanding

36 White Reaper – The World’s Best American Band

35 Coco Hames – Coco Hames

34 Cloakroom – Time Well

33 Phoebe Bridgers – Stranger In The Alps

32 The National – Sleep Well Beast

31 The Afghan Whigs – In Spades

30-21

30 Dan Michaelson – First Light

29 Lana Del Rey – Lust For Life

28 Dave Hause – Bury Me In Philly

27 Nothington – In The End

26 Margo Price – All American Made + Weakness EP

25 Gang Of Youths – Go Farther In Lightness

24 Sheer Mag – Need To Feel Your Love + Compilation

23 Bash & Pop – Anything Could Happen + Too Late ft. Nicole Atkins singl

22 Lee Ann Womack – The Lonely, The Lonesome & The Gone

21 JAY-Z – 4:44

20-11

20 Richard Edwards – Lemon Cotton Candy Sunset

19 Michael Head & The Red Elastic Band – Adiós Señor Pussycat

18 Peter Perrett – How The West Was Won

17 Midland – On The Rocks

16 John Murry – A Short History Of Decay

15 Bedouine – Bedouine

14 Japandroids – Near To The Wild Heart Of Life

13 Roc Marciano – Rosebudd’s Revenge

12 Jason Isbell And The 400 Unit – The Nashville Sound + Live From Welcome To 1979 EP

11 Gold Star – Big Blue

10-1

10 Los Colognes – The Wave

9 My Buddy Moose – IV

8 David Ramirez – We’re Not Going Anywhere

7 Ryan Adams – Prisoner + Prisoner: End Of World Edition B Sides

6 Turnpike Troubadours – A Long Way From Your Heart

5 Thunder Dreamer – Capture

4 Lee Bains III + The Glory Fires – Youth Detention (Nail My Feet Down To The Southside Of Town)

3 Will Johnson – Hatteras Night, A Good Luck Charm + Different Folk singl

2 Entrance – Book Of Changes

1 Beachheads – Beachheads

Gogini omiljeni koncerti 2017.

Siječanj 3, 2018 by

Totalno mi se ne da pisati uvod. Hm, ima li kakav trik kojim to mogu riješiti? A nec! Kao što sam baš u ovom kontekstu najavljivanja mojih godišnjih ljestvica znao uraditi i prethodnih godina, samo ću prekopirati i zalijepiti lanjski uvod posta o najdražim mi koncertima te onda promijeniti konkretne sitnice i brojčane podatke kako bi odgovarali stanju stvari u prije nekoliko dana pozdravljenoj 2017. godini. Super! Počnimo:

S obzirom na to da godina još uvijek ima samo 365 dana, logično je da se pojačana frekvencija odlazaka u kino morala obrnuto proporcionalno odraziti na nekim drugim poljima. Spojim li to s ionako nešto sitno smanjenom ponudom te i s mojom u pojedinim večerima drugačije kanaliziranom voljom za životom, dobivam znatno niže koncertne brojeve u odnosu na one iz zlatnih dana s početka desetljeća, ali koji su svejedno sasvim u skladu s lanjskima. Dakle, u 2017. godini posjetio sam ukupno 77 koncerata 116 različitih izvođača (a sve skupa je riječ o 136 pojedinačnih nastupa), što opet jest jedan odlazak na koncert svakih četiri-pet dana, ali i dalje je pedesetak manje u odnosu na neka druga vremena. Što je sasvim okej. Tako da i ovaj post nastavlja u tekstovima za koncertne 2015. i 2016. priznato zapravo tek osobno svođenje računa popisima opsjednutog fanatika, a manje nekadašnje opravdano, makar djetinjasto, hvalisanje energijom i predanošću. Realno, prečesto sam si dopuštao pred-selekcijom afiniteta i interesa otpisivati planove odlazaka na gigove bendova kakve i koje bih nekad – pa i ubuduće – uživo provjeravao bez krzmanja, stoga je ovaj popis omiljenih mi koncerata 2017. još i znatno više osoban nego nekih prijašnjih godina, a manje zaista ponajviše relevantan presjek gradskih (i onih u blizini) koncertnih zbivanja na koji možete naići.

Raspored po mjesecima izgleda ovako: siječanj 4, veljača 3, ožujak 10, travanj 6, svibanj 12 (od čega čak 10 u drugoj polovici mjeseca – bilo je to super lipo razdoblje koje se nastavilo i u sljedeći mjesec), lipanj 14, srpanj 4, kolovoz 5, rujan 5, listopad 4, studeni 7, prosinac 3; a kao i prethodne dvije godine pobjedu su odnijeli legende Sleepyheads, koje sam u jednoj od dvije varijante (cijeli bend, gitarski duo) uživo slušao solidnih 5 puta. Osim njih, više puta sam gledao i sljedeće domaćine: Esc Life 4 puta, Josipa Kensingtona Radića Limu 3 (zapravo 4 ako se računa i basiranje u The Beatles Revival Orchestra, a zašto ne bi?), a Juru Stublića, Irenu Žilić, Rusti, My Buddy Moose (zapravo 3 ako se računa pratnja M. Wardu, a zašto ne bi?), Hereticse, Porto Morto, Diverzante, The Marshmallow Notebooks, Straight Mickeyja i Mašinko dvaput. Dvaput sam uživo slušao i The Afghan Whigs; dvaput sam umra. Pa nužnošću statusa predgrupe i Eda Harcourta; i tad isto, ali od dosade. I, prije listanja 40 omiljenih mi koncertnih nastupa 2017. godine još samo da ponovim ključna pravila – dakle, koncert se broji sistemom jednog ulaska u koncertni prostor (primjerice, festival SuperUho se broji kao tri koncerta, po jedan za svaki dan, a ne za svaki bend), a na donjoj su ljestvici poredani pojedinačni nastupi, čije sam izbore i neizbore kao i uvijek spreman pojasniti u komentarima, ali sjećanje srca je dokazano prevrtljiva i mušičava kategorija. Da je to moje ludo srce samo sastavljalo donju ljestvicu, u top 10 bi se uz već prisutne 2, 7 i 9 ugurali i nastupi pod rednim brojevima 11, 12, 14, 28, 31, 37 i 38, pa čak i neuvršteni Pipsi, Marinada, Jesca Hoop, Mastodon, jedni drugi Sleepyheads te i jebeni Led Zeppelin Tribute, ali nasreću ili nažalost nije. Nešto se pitalo i mene:

  1. BILLY BRAGG, SuperUho, Marina Lučica, Primošten, 09.08.
  2. ENTRANCE, Močvara, 30.04.
  3. FRANK TURNER & THE SLEEPING SOULS, SuperUho, Marina Lučica, Primošten, 08.08.
  4. THE AFGHAN WHIGS, Tvornica, 04.06. / WUK, Beč, 04.08.
  5. SLEEPYHEADS, Jiggy Bar, 15.07.
  6. M. WARD & MY BUDDY MOOSE, SuperUho, Marina Lučica, Primošten, 07.08.
  7. THE BEATLES REVIVAL ORCHESTRA, Lisinski, 28.05.
  8. CHRISTIAN HOLDEN, Močvara, 23.07.
  9. BEACH SLANG, Močvara, 14.02.
  10. WAXAHATCHEE, Gala Hala, Ljubljana, 18.09.
  11. RYAN ADAMS, Tvornica, 13.07.
  12. NICK HAKIM, Tvornica, 09.11.
  13. LAURA GIBSON, Klub., 22.03.
  14. PEEWEE MOORE, Route 66, 30.09.
  15. JEFF ROSENSTOCK, Močvara, 11.05.
  16. MY BUDDY MOOSE, mali pogon Tvornice, 02.06. / KSET, 23.11.
  17. CONOR OBERST, SuperUho, Marina Lučica, Primošten, 08.08.
  18. THE CARDIGANS, Lauba, 25.11.
  19. ESC LIFE, Pločnik, 04.11.
  20. KVELERTAK, Tvornica, 16.06.
  21. LEGENDARY SHACK SHAKERS, INmusic, Jarun, 19.06.
  22. ANALENA, Močvara, 16.09.
  23. PIGPOP, Močvara, 04.04.
  24. KINGS OF LEON, INmusic, Jarun, 20.06.
  25. XIXA, Močvara, 27.03.
  26. KENSINGTON LIMA, Rockmark, 23.05.
  27. JOHN GARCIA, Vintage Industrial Bar, 16.03.
  28. TRIPTIDES, Beat City Festival!, Močvara, 14.06.
  29. MARIJAN BAN I DIKTATORI, Vintage Industrial Bar, 13.01.
  30. THE SHAIONES, Punk Romantika, Attack!, 10.02.
  31. ARCADE FIRE, INmusic, Jarun, 19.06.
  32. SLOMING MOOPS, Jiggy Bar, 03.06.
  33. NASHVILLE PUSSY, Hard Place, 07.11.
  34. THEE MELOMEN, Jiggy Bar, 25.03.
  35. FNC DIVERZANT, Grey Room, 24.06.
  36. SONIC AVENUES, Močvara, 04.04.
  37. WARPAINT, Tvornica, 12.07.
  38. BATTLEME, mali pogon Tvornice, 13.10.
  39. DRIFTWOOD PYRE, Močvara, 26.04.
  40. ALEN VITASOVIĆ & THE BAND, Punk Romantika, Močvara, 11.02.

Gogini omiljeni kino filmovi 2017.

Siječanj 2, 2018 by

Bio sam uvjeren da se razina eskapizma koji sam 2016. godine najčešće upražnjavao skrivanjima u mrak kino dvorana apsolutno nikako i nikad neće ponoviti, a onda sam je nadmašio već sljedeće, prohujale 2017. godine, čiji pregled otvaram standardnim filmskim dijelom trozupca kino-koncerti-ploče. Jebiga, dva su me shvaćanja u spomenutom anti-pothvatu jako podupirala – prvo da i nisam imao toliko toga za srediti jer uglavnom nisam napravio ništa neoprostivo, ni sebi ni drugima, pa zašto se ne bih nagradio dragim luksuzom? A drugo da se većina toga ionako ne može srediti jer uvijek odnekud vreba neki zajeb pa zašto mu onda ne bih pobjegao na dva sata priča, emocija, kokica, kole i zaborava? A bježao sam prilično često, nekih pedesetak puta, sudeći prema broju prošlogodišnjih kino filmova koje sam pogledao, s tim da sam neke od njih gledao i više puta. Pravila mojih rangiranih sudova ovih relativno nebitnih periferija – a koje mi svejedno život čine životnijim od gotovo svega drugog – nisu se mijenjala ni ove godine, a propozicije za ljestvicu kino filmova kažu da se računaju svi filmovi koji su u pripadajućoj godini barem jednom prikazani u nekoj hrvatskoj kino dvorani, bilo igranjem na redovitom repertoaru, bilo jednom jedinom projekcijom specijaliziranog festivala, a nevažno je jesam li ih od sveukupno čak 52 osobno gledao u kino dvorani ili na laptopu, kojih je ipak bilo znatno manje. Od 14 starijih ili u naša kina ne pristiglih filmova koje sam u tom periodu premijerno pogledao doma najviše su mi se svidjeli posebno mi preporučeni kultni klasici ‘Resurrection’ i ”Night, Mother’, svima preporučena predivna ‘La Grande Bellezza’, koju sam sve donedavno ipak uspijevao propustiti, poluupskura ‘What Doesn’t Kill You’ (mislim, i Ethan Hawke i Mark Ruffalo!) te na našem repertoaru neuočeni ‘Certain Women’. Od serija su ‘Game Of Thrones 7’ i ‘Fargo 3’ blago razočarale samo u usporedbi sa svojim prethodnim sezonskim vrhuncima, za razliku od ‘Curb Your Enthusiasm 9’ koja je ponovno potvrdila koliki je Larry bog i podsjetila koliko nam je njegov bonton prijeko potreban. Sve sam ih gledao s jednakim užitkom, koji je bio i dodatno pojačan u dva navrata – prvo bezočnim dilerskim trikovima kojima me ‘Westworld’ natjerao zaboraviti koliko je skidanje s ‘Lost’ bilo bjesomučno teško, ali ponajviše kroz apsolutno briljantnu sezonu ‘Preacher 2’. Sve izbore i neizbore, spomenute i nespomenute naslove, uvijek sam spreman objasniti u komentarima, a meni najdražih 20 kino filmova su ovi:

  1. MANCHESTER BY THE SEA
  2. LOGAN LUCKY
  3. SVE ILI NIŠTA (Hell Or High Water)
  4. PATERSON
  5. TRAGOVI U SNIJEGU (Wind River)
  6. BJEŽI! (Get Out)
  7. LA LA LAND
  8. ATOMSKA PLAVUŠA (Atomic Blonde)
  9. RASPJEVANA ULICA (Sing Street)
  10. POČINJEM PONOVNO (Home Again)
  11. DUNKIRK
  12. BLADE RUNNER 2049
  13. ONO (It)
  14. ZAKON JAČEG (Shot Caller)
  15. JOHN WICK 2 (John Wick: Chapter 2)
  16. JULIETA
  17. SRETAN KRAJ (Happy End)
  18. LOGAN: WOLVERINE (Logan)
  19. ZLATO (Gold)
  20. AMERICAN MADE

Gogina omiljena muzika 2016. zavoljena u 2017.

Siječanj 2, 2018 by

Nakon što sam lani unutarnjom rekonstrukcijom ovu rubriku s pozicije polugodišnjeg osvježivača blogovskog mrtvila promovirao u najavljivačicu obimne godišnje rekapitulacije, ove joj godine još nemilosrdnije dajem naslutiti i vjerojatno dogodišnje potpuno gašenje, iako će svoj posao uvoda u rezime protekle godine i ovaj put odraditi sjajno. Došlo je do paradoksa da je baš zato što je usred i uslijed sveopće gomile sveprisutne muzike ova rubrika zapravo potrebnija nego ikad prije isto tako jasno da je sada i nemoćnija nego ikad prije. Propušteno danas najčešće i ostaje propušteno, a svi oni budući albumi koje budem zavolio nakon isteka godine njihova objavljivanja svoje će istaknuto mjesto, ako ga zasluže, dobivati u uvodima Goginih 87. Svi različiti razlozi zbog kojih sam ova izdanja 2016. godine zavolio tek u netom dovršenoj 2017. mogu se svesti na jednostavno nemanje dovoljne količine vremena, čak i u slučaju mene, koji zapravo imam puno više vremena za muziku nego mnogi. Jebiga, nešto uvijek promakne, a neki od tih bjegunaca se kasnije i ulove. Ovom prigodom taj ulov abecednim redom izvođača izgleda ovako: Alejandro Escovedo ‘Burn Something Beautiful’, Amanda Shires ‘My Piece Of Land’, Brad Armstrong ‘Empire’, Camp Cope ‘Camp Cope’, Hooton Tennis Club ‘Big Box Of Chocolates’, Joey Purp mixtape ‘iiiDrops’, Julia Jacklin ‘Don’t Let The Kids Win’, Laura Gibson ‘Empire Builder’, Maria Taylor ‘In The Next Life’, Reckless Kelly ‘Sunset Motel’, Tony Molina EP ‘Confront The Truth’ i Two Cow Garage ‘Brand New Flag’. Naknadna je pamet varljiv partner u sastavljanju godišnjih ljestvica, a naknadno srce potpuno nepouzdan, ali čini mi se da bi barem Brad Armstrong bio ozbiljno napao top 15. Eto ga. Uskoro kreće i pravi pregled 2017.

Tonćevih top 15 folk singlova 2017.

Prosinac 29, 2017 by

15. Tamara Milutinović – Hajde da zažmurimo
Znao sam i prije raditi liste narodnjaka godine ali to je više bilo diletantsko nabacivanje, ove godine sam po prvi put počeo redovito pratiti folk produkciju – pa bih rekao da mi je ovo prva folk lista s nekom težinom! A što se “Hajde da zažmurimo” tiče, mnogo je toga kod folka što veseli u modernista u meni ali ipak je to roots n’ future muzika, ne moš volit folk a da bar tu i tamo ne prigrliš komad dobrog old schoola poput ovoga.

14. Aleksandra Prijović – Mesto zločina
Ok, još samo malo old schoola – ovaj put u više fist-pumping powerfolk varijanti – pa onda prelazimo na moderniji repertoar, časna pionirska!

13. Naida Bešlagić & Buba Corelli – Premija
Nije (SPOILER ALERT! lol) jedino pojavljivanje Jale & Bube na ovoj listi – ali je svakako najtvrđe.

12. MC Stojan feat. Darko Lazić – Mein Schatzi
Malo tko se u povijesti prodavanja tako impresivno prodao kao MC Stojan: ono, mogao sam prije deset godina dati ruku u vatru da će ga se do danas sjećati samo najrevniji kroničari internetskih one hit wondera – da bi on potom izgradio i održao jako uspješnu folk karijeru! U kojoj je bilo toliko smeća da mi je čisto neugodno kad mi se nešto od njega svidi ali šta je tu je, ovo je stvarno neodoljiva klupska debilana. “CEO GRAD SE PITA DA LI PLATILI SMO POREZ!”

11. Ljupka Stević x Rasta – Ćao ćao
Da više košarkaških dvorana ima ovakav light show i ugođaj noćnog kluba – možda bi i mene košarka više vidila! Lajkam Neptunes-like beat i grime-like 8-bar strukturu i kako sve skupa zvuči kao da je sklepano nabrzinu u trenutku nadahnuća bez naknadnog prčkanja, easy in easy out.

10. Maya Berović – Harem
Malo rastežem pojam “singla” pošto je jedna od stvari na albumu koje nemaju spot nego samo lyric video, mada opet vrijedi napomenuti i da ovo ima više pregleda od dva službena najavna singla! Album u pitanju je naravno “Viktorijina tajna”, u cijelosti ga je napisao hitmejkerski dvojac godine u naponu snage, ako volite dobru glazbu možete ga naći cijelog na youtubeu.

9. Tea Tairović – Nevolja
Prvoklasni EDM folk, Afrojack bi bio ponosan.

8. Relja x Coby x Stoja – Samo jako
Da me probudite u bilo koje doba noći i pitate koji je moj entrance song, isti tren bih ko iz puške ispalio da “Ruff Ryders Anthem” ‘i “Took the Night”… i tako već skoro deset godina: nisam baš nešto ažurirao osobni panteon entrance songova, vjerojatno zato što sam tip osobe koja zapravo preferira i doći i otići tiho i nezamijećeno (o kakvom god da eventu bila riječ), mada opet – i ja sam čovjek od krvi i mesa koji ponekad mašta da ima armiju hejtera koji se prezrivo i zavidno okreću za mnom gdje god se pojavim! Pa ono, jest da izgubim interes za ovu pjesmu nakon prve minute ali ja joj to nimalo ne zamjeram – ta šta će ti više od jedne minute entrance songa?

7. Nikolija – Loš momak
Gender flip “Crnog sina” s produkcijom za prste polizati, i audio (dizalica ususret posljednjem refrenu/post-refrenu je maestralna) i video (ODLIČAN spot koji se, nenamjerno ili ne, sprda s krajnje otrcanim sentimentom teksta – Nikolija je većinu vremena sa svojim curkama a “loš momak” je šminker s kojim ima nula kemije).

6. Ina Gardijan feat. Kristijan Tudor – Ako budem htela
Ovo mi najviše baca na ono kad preslušavaš neki jamajkanski riddim i usred hrpe verzija koje su samo za predanu ekipu naletiš na neki mali pop-dragulj od tipa Alaine ili Tami Chynn za koji bi se kladio da bi dobro legao i široj ekipi; jest da s jedne strane pjesmi nije mjesto na ovoj listi jer mi ne titra toliko folk-receptore u mozgu koliko prvenstveno receptore za Jamajku i slično – ali isto tako smatram i da nešto ovako dobro tropsko-karipsko-a-balkansko može proizaći uglavnom samo iz folk miljea pa mi je ok to honorirati.

5. Marina Tadić – Ubica
Kako se godina primicala kraju bilo je sve teže ne osjećati a barem lagano zasićenje Jalom & Bubom, no sa zadnjim kvartalom je došao i njihov naj stylish banger.

4. Milica Pavlović – Operisan od ljubavi
Nisam od likera pa iako zasigurno jesam u više navrata u životu ponegdje vidio natpis “aperol” – moj mozak to očito nije bio registrirao, tako da sam prvo mislio da pjeva kako miješa rakiju s PEROLOM, i pitao se da što je taj “perol” – je li to kakva droga, možda neki sedativ? Jer stvarno sam jako htio vjerovati da Marina Tucaković – žena u sedmom desetljeću života – ne samo da ima svoju molly+percocet šemu, nego i da brije na droge za koje ja nisam ni čuo. 😀 Spot je masterpis, pjesma isto.



3. Elena – Zlato

E najbolje mi je kad ljudi i dalje ful ozbiljno raspravljaju da je li Madonna i dalje “kraljica popa” i ako je ko bi onda bila princeza, pa mislim stvarno ljudi ALOOOOO, pa pogledajte samo koliko različtih mladih pjevačica sa svih strana svijeta skida Rihannu, kakva Madonna, kakva Britney, kakvi bakrači, Rihanna je kraljica i princeza i Isus Bog i Majka bogorodica, njeno je kraljevstvo i slava i moć sad i za vijeke vjekova, amen!

2. Milan Stanković feat. Jala Brat & Buba Corelli – Ego
Znaju ljudi ponekad uspoređivati folk s rapom pa evo jednog primjera kako je folk ipak humaniji žanr, u rapu bi ovo bila ‘took yr girl, dawg’ stvar u kojoj je žena obična moneta u mužjačkom potkusurivanju – a ovdje njen dečko nije suparnik kojeg treba poniziti nego samo, ono, gnjavaža koje se treba nekako riješiti, u fokusu je ona i samo ona, i jest da Milan u jednom trenu kaže da “noćas ubiće nekoga” da bi bar malo ispao macho ali nije da je pritom osobito uverljiv. 🙂

1. Goga Sekulić x Coby – Red i zakon
Bilo je na ovoj listi mnogo dobrih spotova koji su svoje pjesme činili još boljima – ali nijedan u tako perverznoj sinergiji kao ovaj, koji na svakom koraku sabotira ljetni ugođaj pjesme koju prati… Jer ono, “Red i zakon”, ljetni leđero-banger kao stvoren za Gogino očijukanje s hunky policajem-striperom na rivijeri, ne? E pa ne, biće specijalci, naoružani! Jel mogu onda ti specijalci plesati, ili se bar nešto muvati u ritmu? Ne, biće NEPOMIČNI specijalci kojima se vide samo oči! OK, a može bar rivijera, ili bar neki beach bar, nešto? Ne, ima da bude INTERIJER! Pa oće li bar onda interijer imati neke umjetne palme i jezerce, nešto a la Calvinovi “Feelsi” or something? Jok, potpuno ogoljeni interijer, s HLADNIM bojama! Sve to, plus doberman, zarobljenik s vrećom preko glave i prijeteća figura u sjeni s kubankom! Sraz toplog i hladnog kao u kineskom pohanom sladoledu, a malo koji desert mi je draži od kineskog pohanog sladoleda.

Tonćevih top 10 hrvatskih singlova 2017.

Prosinac 27, 2017 by

10. Mental Blue feat. Barb June – Kraj
Naravno izlišno je spominjati da je deseto mjesto na listi hrvatskih singlova godine ekvivalentno tipa četrdeset i nekom mjestu na listama stranog popa i folka godine, realno bi najpoštenije bilo da sam radio top 6 al šta ćeš kad je sirenski zov okruglih brojeva jači! Ovo nije nešto vrhunsko ali mi je simpatično pa vam eto deseto mjesto, dance anonimusi s Aquarius Recordsa.

9. Antonela Doko – Odlična stvar
More like “Onak, okej stvar” lol, uvodimo informatiku u škole i nudimo svoje odgovore na Adele/Amy/Duffy/Paloma-core – Hrvati polako ali sigurno hvataju korak sa svijetom!

8. Jole – Maksimalno
Ok, s ovim i idućim mjestom prelazimo iz kategorije “može proći” u “dobro”! Uvijek imam vremena za feelgood Čaglja.

7. Učiteljice feat. DJ Mateo – Tako se to radi
Sama po sebi ovo jest dosta dobra pjesma (kako to već biva s pjesmama čiji refren sadrži stihove “Volim sve što vole mladi” I “Ja napila sam se, PA ŠTA!”), ali… je i pjesma koju je (barem što se muzike tiče) Dušan Bačić već napisao i zvala se “Tri čaše”? Srpski pop je zdrav, vitalan pop u kojem oni koji su bili hitmejkeri prije tri-četiri godine u međuvremenu postanu staro gvožđe i bolno passe, hrvatski pop je u takvoj komi da mu je Dušan Bačić u 2017. jedan od najtraženijih pjesmopisaca. *slow clap*

6. Jelena Rozga – Žileti
“Kava ti se već ohladila deset puta” mi je drugi najdraži glupi stih godine (#1 je naravno “Željna tvog mirisa, ŽELJNA ZA GUINESSA” Ministarki u “Tutto completo”), “Lete suze kao da gađam se žiletima!” isto top materijal, ne mogu vjerovati da ovaj tekst nije napisala Vjekoslava Huljić. 😀

5. Domenica – Vidi se iz aviona
Tonči Huljić : Domenica :: Nakata Yasutaka : Mito Natsume, znam da malo tko ovdje prati J-pop pa će i malo kome što značiti usporedba ali morao sam izbaciti iz sistema, hvala na razumijevanju!

4. Luka Basi – Kombinacija (Balkan Rmx)
Dudebro križanac Ivana Zaka i Luke Nižetića i Balkan, jako dobra kombinacija! P. S. dragi Luka, ti si svjestan da kad pjevaš “nikad nisam znao ja u dvoje trajati” da to malo zvuči kao da imaš problema s preuranjenom ejakulacijom?

3. Jelena Rozga – Ne pijem, ne pušim
Ja pijem i pušim, Rozgu ne bih nazvao porokom ali ako i je pa šta sad, i alkohol i duvan su poroci pa šta im fali!

2. Lana Jurčević – Kim Kardashian
Lepršava, zajebantska Lana >>>>> Lana koja se štreberski napinje iz petnih žila da ispadne seksi.

1. Severina feat. Jala Brat – Moj otrove
Kao da nije već dovoljno bed što najveća hrvatska pop-zvijezda mora unajmljivati nehrvatske producente kako bi pratila svjetske pop-trendove (nemam, naravno, ništa protiv nehrvatskih producenata – samo želim reći da nije normalno da u cijeloj zemlji nemamo nijednog novog, mlađeg producenta koji može složiti dobar DJ Snake beat!), spot je još dodatna pljuska nacionalnom ponosu bez pokrića: u nekim sretnijim okolnostima bio bi tek obična stilska ‘United Colors of Benetton: The Street Grit Edition’ vježba, ovako je elegičan prikaz hrvatske kakva je mogla biti u 2017. – moderna, europska, multikulturalna, inkluzivna – da nije desetljećima ogrezla u plemenskom primitivizmu.

Tonćevih top 15 stranih pop hitova 2017.

Prosinac 26, 2017 by

15. Disciples – On My Mind
U trenutnom generalnom poretku popa ima jako malo mjesta za house (ne računajući naravno tropical house, za koji bi pošteniji naziv bio tropical DANCE) pa one rijetke house stvari koje se uspiju prošvercati u hit-paradu baš iskaču, i to uglavnom na dobar, osvježavajući način: ne mogu staviti ruku u vatru da bi mi “On My Mind” bila zapela za uho na vrhuncu engleskog vala 90’s-throwback housea prije tri-četiri godine, ali kad uleti na radiju nakon Eda Sheerana i Imagine Dragons – zvuči kao nektar bogova.

14. Axwell & Ingrosso – More Than You Know
Možda i ne znam puno o sportu, ali znam predviditi rezultat nogometne utakmice u okvirima statističke pogreške (plus/minus deset golova) i znam prepoznati potencijal za navijačku himnu, a ako tribinama i dalje ne odzvanjaju sumnje u heteroseksualnost suca na melodiju refrena ove pjesme – to onda samo govori o stanju današnjeg nogometa u kojem su se pogubile sve vrijednosti, u kojem korumpirani Mamići iz FIFA-e jedu sargaški kavijar iz dijamantnih bokala u VIP-ložama a navijači im ne mogu ništa jer su im vuvuzele pojele mozak. Tužno!

13. Dua Lipa – New Rules
Aaaa dakle OVAKO to izgleda kad se druže samo cure bez frajera, elegancija na sve strane i ludilo pokreti po hotelskim sobama i bazenima? Kad se skupe samo frajeri bez cura mi samo sjedimo za stolom i pričamo o traktorima i lustraciji. 😦

12. Starley – Call on Me (Ryan Riback Remix)
S jedne strane mi je malo žao što nakon klavirske dizalice i pokliča YOU CAN’T STOP THESE TEARS FROM FALLING DOWN drop bude pomalo, pa, slabašan… mada opet, kada bi se sručio s više force bio bi običan piano diva house – a ovako je sve skupa rastrzano između uživanja u ležernosti i potrebe za bombastičnošću, nije baš house ali se ni ne zadovoljava time što je tropical.

11. Julia Michaels – Issues
Njezin je potpis na nizu lowkey mini-klasika iz zadnjih godina (Selena Gomez “Me & the Rhythm’! Gwen Stefani “Where Would I Be”! Pia Mia “Touch”! Snakehips “Either Way”!), a može i sama više nego dobro otpjevati svoje pjesme, hvala na pitanju!

10. Future – Mask Off
Godina je 2017, rap i r&b su skupa pretekli rock i postali najstreamanija muzika u Americi, rapa je sve više i na europskim top-listama a bogme je i kod nas popularan (čuo sam trapa čak i onaj jedan put kad sam ovo ljeto bio na hodočašću u Zrću!) – zašto je onda bilo praktički nemoguće čuti ovo u domaćem pop eteru? Dijelom vjerojatno ima veze s time što radijski urednici smatraju da je publika konzervativnija nego što jest, mada opet, kada ih čuješ kako svršavaju nad arijevskim sranjima tipa Adele i Sam Smith – teško se oteti dojmu da im ipak najviše smeta što tamo neki crnci nešto pričaju? (Trolam samo 40% btw.)

9. Maggie Lindemann – Pretty Girl (Cheat Codes x Cade Remix)
Poklopilo se da sam ovu pjesmu zavolio taman negdje početkom ljeta kada sam si sredio novu frizuru – s kojom sam bio toliko zadovoljan da sam se počeo identificirati s protagonisticom pjesme! (Šalim se samo 60% btw.)

8. Lauv – I Like Me Better
Refren prema kojem ćete se ravnati ovisno o tome koliko vam se sviđa muzika, ako vam se sviđa onda je o tome kad si s nekim tko ne samo da je najsuper na svijetu nego te i još čini boljim čovjekom i HVALA joj/mu na tome a ako vam se muzika ne sviđa čujete samo ‘ja pa ja pa opet ja’, meni se muzika jako sviđa.

7. Jason Derulo feat. Nicki Minaj & Ty Dolla $ign – Swalla
Kako ja zamišljam da Jason Derulo bira pjesme koje mu donesu za konsideraciju: “Di si druže, imam pjesmu za tebe…” “Je li blesava?” “Blesava brate ko pingvin na stazi punoj kora od banane” “DAJ VAMO!!!” Nije da uvijek upali (ova nova s French Montanom je beze veze), ali kad upali – to uvijek bude jedan od vrhunaca pop godine.

6. Bruno Mars – That’s What I Like
Ok ovo je sad malo varanje jer nije baš bio hit (osim u Americi) pa ajde recimo da sam ispucao džoker ‘stavi ne-baš-hit singl izvođača koji inače ima velike hitove’, prejeben spot!

5. Kygo & Selena Gomez – It Ain’t Me
Ljudi koji vole raditi godišnje liste su od Selene na svoje liste uglavnom stavljali “Bad Liar”, i mada jesam svjestan koliko osvježavajuće zna biti kada nešto tako odudara od aktualnog dominantnog pop templata – ja ponekad svoje ‘hip hip hura!’ ipak rezerviram za ono što je templat izbrusilo do savršenstva.

4. Jax Jones feat. Raye – You Don’t Know Me
House ekvivalent “Wild Thoughts”: posezanje za “Body Language” riddimom u teoriji bi trebalo izazivati podjednako kolutanje očima kao i posezanje za “Maria, Maria” riddimom, ali u praksi…

3. Rita Ora – Your Song
Za nekoga tko mi je inače potpuno nezanimljiv kao pop-zvijezda – Rita Ora bome impresivno priprema teren za jedan killer best of u doglednoj budućnosti! Moja ljubav za ovu pjesmu je prebrodila čak i naknadno otkriće da ju je napisao moj veliki neprijatelj Ed Sheeran. 😦

2. Calvin Harris feat. Pharrell Williams, Katy Perry & Big Sean – Feels
Ovu svi znate i volite pa vam je ne moram pitchati jel tako pa bih iskoristio ovu priliku da se pospem pepelom što na prošlogodišnjoj listi nisam imao MY WAY jerbo bih se instantno oraspoložio svaki put kad sam je čuo negdje vani ove godine. (P. S. Nabijem svaku radio-stanicu koja je vrtila onaj clean edit “Feels” u kojem je izbačeno “pills” iz “I know you ain’t afraid to pop pills”, stići će vas ruka rejverska!) (P. P. S. Ovo je drugi put zaredom da mi je Calvin “Bombaš” Harris završio na drugom mjestu ove liste, jadni Calvin – uvijek djeveruša, nikada nevjesta!)

1. Luis Fonsi feat. Daddy Yankee – Despacito
Nema do velikog, najvećeg mogućeg ljetnog hita o kojem svi pričaju i o kojem svatko, ali baš SVATKO ima mišljenje, i nema boljeg nego kad je muzika utkana u svaku poru društvenog života, i to ne kao pozadina nego u prvom planu pulsirajućeg organizma ljetne svakodnevice! I super je pisma, isto.

Svi svi svi ali baš doslovno SVI ste pozvani da sudjelujete u GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH SERIJA 2017.!!!

Prosinac 26, 2017 by

Kako to već biva:

– na vama je da sastavite i pošaljete mi listu od najmanje pet a najviše dvadeset najdražih vam ovogodišnjih serija

– može se glasati isključivo za igrane ili animirane serije (dakle, ništa talk-showovi, realityji, dokumentarci i slično)

– poželjno je da liste budu rangirane, ali nije nužno – kako vam god paše!

– pod “ovogodišnje serije” se, naravno, misli na epizode serija koje su premijerno prikazane ove godine, što će ga reći – ako primjerice glasate za “Chicago Fire”, to znači da glasate za “Chicago Fire” od S05E09 (premijerno prikazano početkom 2017.) do S06E06 (zadnja premijerno prikazana epizoda s kraja godine)

– kada složite listu, pošaljete mi je na djevojke majmun yahoo točka com

liste se primaju do utorka 2. siječnja 2018. – dakle imate tjedan dana, dovoljno za skockat neku listu, get to it!

– izlistavanje konačne grupne liste kreće od ponedjeljka 8. siječnja – budite dobri i javite mi ako ste voljni napisati koju crticu za listu, što vas se više javi svakoga će manje dopasti, svaka pomoć se cijeni 🙂

Eto, to je to, a sad – glasajte!