Archive for Listopad 2009.

Markus Homm, Mihai Popoviciu & Jay Bliss – Bis Co

Listopad 31, 2009

Uporniji čitatelji bi se mogli sjetiti da sam ovo u srpnju bio proglasio singlom godine (dotad), mada je to potez s kojim nisam bio naj-naj čak ni u trenutku kad sam u WordPressovom editoru stisnuo “Objavi” – jer tada zapravo i nije bilo pojedinačne stvari koja se turbo osjetno izdvajala od ostalih dragih mi nula-devetašica, tako da je poredak tadašnjeg topa 10 singlova ’09. bio jako, jako proizvoljan! Otad je pak konkurencija znatno ojačala, i ne samo da sad već imam jednog ubjedljivog favorita za čelnu poziciju nego ni za “Bis Co” ne bih nužno dao ruku u vatru da će završiti u mom konačnom folderu za GGGG09… ali bi isto tako i mogla, tko zna, zašto ne! I dalje me masu digne i oraspoloži kad je god zavrtim, a to nije mala stvar.

RETRO PETAK: JC Chasez – Some Girls (Dance with Women) (2003)

Listopad 30, 2009

Kad se priča o melodijama u pop-glazbi, općenito se previše vremena troši na priče o instrumentalnom dijelu iste – zapravo i zapanjujuće previše vremena, kad se uzme u obzir kako je povijest suvremene popularne glazbe (od recimo bluesa naovamo) jednim velikim dijelom istovremeno i povijest emancipacije vokala kao nositelja melodije! Mislim, ako će netko tražiti melodiju u instrumentalu “Single Ladies”, ostat će poprilično kratkih rukava, no ako bi išao notu po notu svirati ono što Beyonce pjeva… I ne samo to: vokali također sadrže i dodatne ritmičke informacije, i najčešće su baš oni onaj ključni element koji unosi niz šarenih ritmičkih varijacija u bazičnu repetitivnu matricu (… kao i na melodiju, i na ritam se isto često gleda previše jednodimenzionalno, klasični primjer je ona stara misao da je disco = funk pojednostavljen za Europljane/bijelce kojima je bio prekompliciran za plesati – tja, kao da su bubnjevi jedini izvor ritma!). Malo gdje je u zadnjih deset godina vokal imao toliku moć i toliki teret na plećima kao u R&B-ju, a “Some Girls Dance with Women” je svojevrstan vrhunac u tom pogledu: JC Chasezov vokal ovdje ne samo da jedini kist koji oslikava melodiju – nego i još u strofama nameće skroz drugi ritam, dvostruko mahnitiji i zakučastiji od onog što ga prati! Mada je “prati” možda kriva riječ, Chasez više zvuči kao da bježi od ritma, grozničavo pritom pjevušeći pjesmu koju je upravo smislio u diktafon jer zna da su baterije pri kraju.

DJ Class feat. Kanye West – I’m the Shit

Listopad 29, 2009

Ah, kako se samo na kilometar čuje razlika između oriđiđi baltimorskog Baltimore cluba i fejk Baltimorea potresno netalentiranih kužera kakav promoviraju discobelle.net i slični – ko razlika između Coca cole i Sky «cole»! BTW probao bih usput ispimpat moj najdraži miks Baltimorea ikad: datira iz 2005, skockao ga je Pharrell (!) za jednu reviju Louisa Vuittona, i traje samo trineast minuta a toliko vremena možete valjda odvojiti za dobri stari Baltić, ne?

Paloma Faith – New York (Tom Middleton Remix)

Listopad 28, 2009

Grozomorni Amy Šrothouse-copycatovi i dalje se kote kao štakori, ali ova je barem opravdala svoje postojanje inspiriravši Toma Middletona da isporuči svoj najbolji remiks u zadnjih sto godina. Fiju, koje olakšanje: ja se već bio pobojao da je čovjek nepovratno zapeo u petlji štancanja posveta dosadnijim dijelovima kataloga Freerange Records, no izgleda da se napokon sjetio da zvijezde dodirne jedino kad naginje progresivi, i to još uz dizalicu za top 5 dizalica ’09. – dvostruko hura!!!

Mariah Carey – It’s a Wrap

Listopad 27, 2009

 

Konceptualno gledano, «Memoirs of an Imperfect Angel» je višestruko impresivan album. Sa skoro pa nijednom klupskom stvari, ne pruža nikakve ustupke onima koje R&B najviše zanima zbog «ludilo, brale!»-faktora; zahvaljujući manje-više potpunom izostanaku trendovskih caka (što je zapravo neočekivan potez za ženu koja ne samo da je bila pionir R&B/hip hop crossovera, nego joj je i svojedobno zbog tvrdoglavog inzistiranja na tom kursu karijera nekoliko godina brutalno stagnirala) u kombinaciji s nemilosrdnim držanjem srednjeg tempa – teško da može biti primamljiv ikome tko već nije fan Mariah Carey, što je još dodatno potencirala gurnuvši kao singl potpuno besmislenu obradu «I Wanna Know What Love Is» (koja je nasreću zabačena na sam kraj albuma). No naravno, ja jesam fan Mariah Carey – ako se tako uopće može nazvati netko tko ju je uglavnom ignorirao do «The Emancipation of Mimi»! –  i općenito volim kad vrsni R&B izvođač snimi cijeli album s istim vrsnim producentom, tj. u ovom slučaju istim timom (The-Dream i Tricky Stewart), a kao i prvi albumi Kelis i Cassie, «Memoirs of an Imperfect Angel» je svijet za sebe, začahuren u bajci odljepljenoj od klubova i trendova i stvarnosti općenito. Mislim, ne kažem ja sad da je album remek-djelo u rangu «Wanderland» i «Cassie» – štoviše, pravo govoreći, još i dalje ne znam koliko mi se točno sviđa! Znam samo da mu se stalno nekako vraćam, i da mi je ovaj retro-slatkiš s okusima devedesetih i šezdesetih najslađi od svih.

Calvin Harris – Flashback

Listopad 26, 2009

Calvin Harris: jako dobar kao producent, poprilično debilan kao tekstopisac (“I’m walking home and listening to mp3’s/ Just how did I let you decide to destroy me?” –> mislim da Petrarca ne mora strahovati za svoje radno mjesto), UBIBOŽE grozan kao pjevač. Stoga mu služi na čast što svoje najbolje beatove i pjesme često prepušta drugima, mada s “Flashback” očito nisam bio te sreće – tako da sam redovito prisiljen suzdržavati podsmijeh kad pred zadnji krešendo zakukumače “I’m fighting for… mah… LEIF!” Eh, sva sreća da je stvar – inače nemjerljivo bolja od svega ostalog na njegovom zadnjem albumu – toliko dobra da uspijeva nadjačati ne samo Harrisovo “pjevanje” nego i jedan bizarno traljav prijelaz, a svi ti flashbackovi na dance devedesetih (vidi također: novi album Alphabeat) daju nadu da bi revival istih mogao biti čak i zabavan.

Dirty Vegas – Tonight (Above & Beyond Remix)

Listopad 25, 2009

A ovo je recimo primjer progressivea koji i doslovno nije ništa drugo doli usporeni trance… i to ne bilo kakav, nego uplifting trance – a ako tko zna podići čovjeka, onda je to valjda dvojac koji vodi najpopularniju trance-etiketu na svijetu! Idealni uvjeti za slušanje: ljetni plesnjak na otvorenom uz vjetar, ne prejak. No pošto je s ljetom doviđorno, a čak ni u to doba godine nitko ovdje ne vrti ovakve stvari (dragi Hrvati, jebite se, crknite, mrzim vas, itd), poslužit će i običan kompjuter s podnošljivim subwooferima.

Drake – Best I Ever Had

Listopad 24, 2009

E ovo je refrenčina i po – refren toliko rasipnički bogat melodijskim začkoljicama i zaokretima da je poput cijele jedne nove pjesme u pjesmi. A spot u Kanyeovoj režiji začudo čak i nije toliko seljački za nešto što se uglavnom svodi na poskakivanje sisa u slow-motionu. (I eto novog materijala za revne googlere!)

RETRO PETAK: Late Of The Pier – Heartbeat (2008)

Listopad 23, 2009

Naravno, čim se dogodi da se meni nakon sto milijuna godina (ili, nešto manje hiperbolički govoreći, nekoliko mjeseci nakon “Two Doors Down”) svidi nešto od novije britanske indijane – nema nikog da mi pravi društvo! Mislim, dobro, možda se varam, vjerojatno su ipak poznati i dragi ponekome od vas, i dobro, to što nisam dosad primjetio da je itko stavio šta od Late Of The Pier na koji od Izazova ne mora isto ništa značiti, ali… pa jebote, ovo je u kategoriji brit-rokanja s ukrasnim sintovima cca 460 milijuna puta bolje od bilo čega što su Klaxonsi ikad skrpali priko mlohavog kurca, no za razliku od njih Late Of The Pier nitko nikad ne spominje! A stvar je lom samo takav, sa spotom koji to još i – nesvakidašnja pojava za ovakvu mjuzu – kinetički podebljava.

Set lista Richmond Fontaine 22.10. KSET

Listopad 23, 2009

Richmond Fontaine su bili odlični, moćni i prekrasni, kako to već znaju biti na svojim pločama. Predgrupa Eileen Rose & The Holy Wreck također je bila jako lijepa, ali zna se tko je bio glavni bend večeri. Sviralo se do pola 1, što u KSETu baš i nije čest slučaj, ali nikome se nije dalo završiti. Nemam vremena, i to barem negdje do srijede, osim ako se u međuvremenu nešto ne promijeni, pa će dulji osvrt pričekati ili ga uopće neće biti. Zato zasad barem pjesme: White Line Fever – We Used To Think The Freeway Sounded Like A River – You Can Move Back Here – The Boyfriends – 43 – The Pull – Maybe We Were Both Born Blue – Lonnie – Hallway – El Tiradito – Always On The Ride – Montgomery Park – Making It Back – Two Alone – BIS: I Fell Into Painting Houses In Phoenix, Arizona – Post To Wire – The Gits – Song For Dead Moon – Willamette

Britney Spears – Radar (Bloodshy & Avant Remix)

Listopad 22, 2009

IMHO ovom svijetu je potreban još jedan indielectro bend koliko i čir na guzici, tako da mi je otkriće da Bloodshy & Avant čine 2/3 izbezumljujuće kenjkavih novajlija Miike Snow bilo otprilike kao da sam na nekoj veselici upoznao nekog skroz kul lika i s njim pio pola večeri – samo da bi mi ovaj u jednom trenutku obznanio da glasa za HDZ! Al ajde, ovaj jako zgodan komad glam-schaffela ipak daje neku nadu da B&A možda i nisu tuto kompleto prešli na mračnu stranu. I jedno sto puta je bolji od poprilično bezveznog aktualnog singla gđice Spears.

Blatna terapija

Listopad 22, 2009

Totalni vremenski tjesnac onemogućio me je u ranijem pisanju ovog osvrta, a u nimalo boljoj situaciji nisam ni trenutno, no bolju priliku neću uhvatiti, jer me danas kasnije čeka i basket i koncert obožavanih Richmond Fontaine, a sutra pičim za Split jer je u subotu u Supetru velika Raykina svadba. Tako da ću samo na brzinu, što mi i neće pasti toliko teško, s obzirom kako Mudhoney nije jedan od onih bendova nad kojima bih slinio preko petnajstak kartica. Zbog basketa sam i u utorak propustio obje predgrupe, za što me ionako zaboli neka stvar, pogotovo zato što će sigurno biti još prilike, i u Pauk sam stigao taman na početak treće pjesme, ako je Mooseova informacija bila točna – nema razloga da nije, jer se mnogo sviralo kasnije. Iako nikada nisam bio veliki fan grupe, Mudhoney je jedan od onih bendova koje sam uvijek cijenio, i neke ploče volio dosta, ali ipak ne dovoljno da me pridobiju u red upornih, fanatičnih pratitelja. U tom se smislu Mudhoney razlikuju od svojih generacijskih i gradskih suboraca Pearl Jam i Soundgarden – prve sam samo cijenio dok me nisu osvojili s ‘No Code’, nakon čega sam ih zavolio, a druge sam cijenio dok ih nisam konačno i čuo i shvatio kako je riječ o ordinarnom heavy metal bendu. Hvala lijepo, ne treba! Mudhoney su mi baš super kada su nešto brži pa time nužno i melodičniji – iako oba termina u njihovom slučaju valja uzimati uvjetno – a malo manje zanimljivi kada se uspore i otežaju. Ono, lakše je podnijeti kad ti bicikla brzinom prijeđe preko noge, nego kada te gnječi bager ili kamion. Valjda, nisam doživio ni jedno ni drugo. Fascinantno je, međutim, koliko živo i aktualno Mudhoney danas zvuče, jer se nigdje nije moglo primijetiti ni najmanje zrnce osjećaja obaveznog odrađivanja i pokušaja naplate starih dugova. Nisam bio devedesete u Seattleu, ali nekako mislim da Mark Arm i ekipa nisu znatno drugačije zvučali ni tada. Danas se, srećom, bend više ne fotka u blatnim kaljužama, niti odijeva u krpe kakve je žanr nekim čudom bio pretvorio u modni imperativ, nego samo melje sve pred sobom, koristeći se kako himnama poput ‘Touch Me I’m Sick’ ili ‘Suck You Dry’, tako i novim stvarima s aktualnog albuma ‘The Lucky Ones’, koji još nisam poslušao, ali baš bih mogao. Odlična atmosfera u publici, u kojoj je ipak bilo ponajviše starijih veterana alter-ratova, bend je vratila i na čak dva bisa, od kojih su oba bila baš sjajna, s ukupno daljnjih 7-8 pjesama, među kojima su bile i obrade ‘Fix Me’ Black Flag te ‘Hate The Police’ kultnoga Garyja Floyda i njegovih The Dicks. Iskustvo u najboljem smislu riječi.

Michael Mind – Gotta Let You Go

Listopad 21, 2009

Michael je car općenito, a “Gotta Let You Go” mi je vjerojatno komercijalna house stvar broj jedan ’09. (mada vam ne bih zamjerio ni ako biste to prije nazvali “danceom”). Zašto? Zato što ima sve: progressivne dizalice, klaasovski sinkopiran motorka-riff, keči vokal, potpuno nepotreban euro-rap u sredini, i moć – zemljotresnu, titansku MOĆ**.

** (feeling ono tipa ko da, ne znam, stojim na vrhu nekakvog valhalastog stepeništa i držim nekakvo žezlo uzdignuto prema otvorenom nebu i onda krenu gromovi u žezlo ali elektricitet ne samo da me ne ubije nego me – paradoksalno – učini još jačim, dade mi tu neku MOĆ i postanem jači od Konana i nitko mi ne može ništa ROAAARGH!!!! Ta specifična vrsta moći, jel.)

Empire Of The Sun – We Are the People

Listopad 20, 2009

Dalo bi se naći odgovora na pitanje zašto Empire Of The Sun nisu postali istinska mainstream-atrakcija, a pored onih očitijih (kao što je recimo ne baš osobito prijatan glas Lukea Steelea) meni je najviše upalo u oči to kako su totalno, tragično promašili vizualnu estetiku… Jer, ma šta god EOTS sebi voljeli zamišljati, to što oni sviraju je easy-listening drive-time soft rock – koji kao takav, jebiga, vapi za prikladnom ikonografijom (suptilni luksuz, mondena kupališta, bijela odijela, sportski automobili, egzotične serpentine) a ne za tamo nekim patetično jeftinim etnodeličnim šepurenjem!!! A šteta, jer “We Are the People” je pljunuti rani Phoenix (btw ovog ljeta sam konačno skupio snage da se suočim s “Wolfgang Amadeus Phoenixom”, i mogu vam reći da… mi je bio toliko nepodnošljivo dosadan da sam ga jedva odslušao do kraja!!); a pošto ni sami Phoenix, ruku na srce, nisu nikad pošteno vizualno realizirali svoj drive-time potencijal, bilo bi lijepo da su bar ova dva ispravili krive Drine (u serpentine). Bilo bi lijepo, da… al nisu, pa ostaje samo lijepa pjesma.

Lil Jon feat. Swizz Beatz & Snoop Dogg – I Do

Listopad 19, 2009

Navodno bi Lil Jon trebao do kraja godine izdati novi album i navodno bi trebao biti crunk-rock s pravim gitarama – a ja bi radije da ne bude! Ne toliko zbog moje gitarofobije, više zato što mi je puno intrigantnije kad žanr X sa svojim vlastitim sredstvima postigne nešto što se inače očekuje od žanra Y (umjesto da se, jel, elementi od X i Y jednostavno zdrobe u kašu pa šta bude da bude). U “I Do” eto recimo ni traga gitarama, nominalno jest hip hop, a opet to je čisti METAL (ergo: Lil Wayne, slušaj i uči!) na koji mi dođe da razbijam sve oko sebe. It’s all about the he-said she-said bullshit, ijeeeeeeeaaaa!!!!! Također, nevjerojatno ali istinito: dok su Neptunesi odavno otprdili svoje, Timbaland pao pa se digao iz mrtvih pa se opet nastavio strmopižđavat, a ostale superhype-maturante hip hop/R&B produkcije s kraja prošlog desetljeća da ni ne spominjem – Swizz Beatz ih je kreativno sve nadživio, te i dan-danas bez pol muke uredno isporučuje prelude beatove. (Samo da ga sad Alicia ne smekša!) P.S: Dobar mashup-vic od prošle godine, ako tko nije čuo/vidio.

Fiona – Break Up to Make Up

Listopad 18, 2009

fiona

Nemam pojma kako i zašto ali, majke mi, što se mene tiče ispada da su ovog desetljeća sve neparne godine (osim, ajde, 2001.) bile ćelave po pitanju dobrih albuma!!! Mislim, dobro, tu idu one klasične ograde tipa da malo slušam albume, i da od onih koje poslušam ionako malo koji odvrtim više od dva-tri puta, itd, no svejedno… ovako napamet mogu nabrojiti samo DVA ovogodišnja albuma koja bih iskreno od srca preporučio svima koji su mi koliko-toliko bliski po ukusu (The-Dream, Keri Hilson). Čuo sam dosta albuma iz ’09. koji imaju po dvije, tri, ponekad čak i četiri zakon stvari – ali ne i više od toga. Mada isto tako stoji i da se rijetko više trudim oko albuma (kao recimo ovog ljeta s Royksopp, ili trenutno s novom MARAJOM); zapravo, malo kad se više uopće baš udarnički “trudim” oko nove muzike općenito! Masu stvari poskipam na najbrži i najpovršniji mogući način, a ako me nešto ne impresionira na prvu ili barem privuče pažnju s nekim momentom – bez milosti idem dalje. Jebiga, znam da nije najsavršenija metoda na svijetu, ali ionako nema savršene metode za hvatanje u koštac s manijakalnim količinama muzike, i kako god da se ophodio uvijek ću fulati više dobre muzike nego što ću je uloviti, tako da to nije nešto zbog čega se puno grizem. Fionin album sam recimo poslušao samo jednom, i pritom locirao tri divne pjesme, koje sam zatim kopirao u folder za intenzivno slušanje iz serijala foldera kolokvijalno poznatih kao “Prže”, i to je bio kraj te priče… a sad, da sam album kao album još malo bolje poslušao, tko zna, možda bih otkrio da nisu sve njegove čari na prvu i da ima puno čari na drugu i onda bih vam mogao reći: “Gle, ljudi… albumski ljudi! Ful dobar album lovers rocka, čujte i počujte!”. Volio bih da jednom tako nešto mogu reći albumskim ljudima koji nisu zagriženi reggae-romantičari, no eto, šta se može, barem mogu nealbumskim ljudima pripomenuti da te tri divne stvari (ona iz naslova + “Change Me” + “No Competition”) možete poslušati ovdje.

Candy Girl – Wszystko Czego Dziś Chce

Listopad 17, 2009

Evo nečeg na što, morat ćete iskreno priznati, ne nalijećete svaki dan: poljski dance! Koji iz mog dosadašnjeg iskustva – uz svo dužno poštovanje goreembedanoj blistavoj iznimci – zapravo uglavnom i nije neko bujno rasadište vrhunske mjuze (primjer 1, primjer 2). Ali rišpekt se ipak mora odati, pošto Poljaci imaju jaku dance-scenu čvrsto usidrenu u srce njihovog mainstreama (za razliku od recimo Nijemaca i Talijana, koji su pak svoje dance-scene rezolutno gurnuli pod tepih – pičke prodane, ptuj!).

Fina feta

Listopad 16, 2009

Moram iskreno priznati da nisam bio pretjerano uvjeren kako će John Vanderslice svoj lijepi, pametni, kantautorski pop uspješno prevesti na jezik živih nastupa, jedan od kojih je održan sinoć, u polukružnoj &TD-ovoj dvorani. Nikakav se prateći bend nije spominjao u najavama, pa me je bilo strah da ću se morati zadovoljiti s osjetno reduciranom varijantom Vandersliceovih zvučnih avantura, u zloglasnom/obožavanom ako-pjesma-živi-samo-na-akustari-onda-je-dobra stilu. Ne shvatite me krivo, nisam se odjednom preokrenuo za 540 stupnjeva, i dalje obožavam kantautore i njihove akustične žice po kojima vrludaju ispovjedni stihovi. Ali John Vanderslice jednostavno nije od te sorte. Njegovi su albumi vesele i hrabre ekspedicije, ne toliko po neistraženim i stranim područjima, koliko brojne i motivirane željom da se posjete svi krajevi lijepe pop muzike. Aktualni divan album ‘Romanian Names’ ili pritajeni klasik ‘Pixel Revolt’ puni su pjesama međusobno različitih zvučnih krojeva, ali kojima ujednačenost garantira sveobuhvatnost Johnove vizije, kao i njegovi intrigantni tekstovi. Kad ne zvuči kao da Air uz gostujućega vokalista obrađuju neki soft-rock klasik iz osamdesetih, onda je ipak bliži Joshu Rouseu negoli Ryanu Adamsu. Da skratim, koliko god se zadnjih mjesec dana davio u ‘Romanian Names’, ipak nisam bio potpuno siguran u užitak koji će mi koncert pružiti. Kako to u takvim situacijama često biva, nisam se uopće morao tresti. Barem iz dva razloga: prvi, manje važan, jest Vandersliceovo odlično sviranje gitare (ne samo akustične, naravno, ali to je za ovaj trenutak nebitno), koje spojeno s milujućim glasom njegove pjesme ipak zadržava u prepoznatljivom i karakterističnom stilu. Drugi je taj da je sa sobom doveo cijeli bend. Dobro, riječ cijeli možda ne odgovara potpuno tročlanoj postavi, koju su činili još i bubnjar i povremeni moogist (mislim da se zove Dave, ali nisam stoposto), te klavijaturist Ian (ista stvar). Power trio ovih instrumenata plaši vas neugodnim sjećanjima na Emerson, Lake & Palmer, kažete? Bojite se s razlogom, ali i ne baš – naime, onih nekoliko pjesama u kojima bi se John dohvatio električne gitare, te su-sviračima dozvolio ničim ograničeno šaranje doista se moglo otpisati kao omraženi simfo-rock. Stvar je samo u tome kako bi jedna takva došla tek na jedno tri ili četiri normalne pop pjesme, uglavnom pružajući dobrodošli kontrapunkt divoti. Ono, da nas malo drmne. Većina jednosatne svirke (plus gotovo dvadesetak minuta bisa) tako je ipak prije svega bila namijenjena izazivanju ugode, koju je lako postići kad bend čine tri jako simpa tipa – naravno, ni ovaj put nije se desilo da gostujući svirci ostanu razočarani Hrvatskom, a nismo ostali ni bez obećanja o skorašnjem povratku – s Johnom koji predvodi i u tom segmentu, te kad sviraš krasotice kao što su ‘Angela, ‘Sunken Union Boat’ ili jedan od singlova godine ‘Too Much Time’, koji je koncert i otvorio. Lijepe pjesme koje nisam prepoznao uvjerile su me kako si ipak ne smijem dozvoliti nemanje nekih Johnovih albuma – kroz zadnjih deset godina doista ih je nanizao finu gomilicu, pa određeni zaostaci ne čude. Po prvi puta sam doživio i to da nečije spuštanje na svirku među publiku ne izgleda kao jeftina fora, što su John i ekipa izveli kao dio bisa, za koji su sačuvali neke od najljepših naslova, ‘Keep The Dream Alive’, ‘Nikki, Oh Nikki’ i ‘Time To Go’. Ipak, vrijeme za rastanak nije bilo došlo, jer je dobroćudni i dobro raspoloženi John jednoj djevojci ispunio i želju sviranja ‘Me And My 424’. Ni mi ostali nismo imali ništa protiv.

RETRO PETAK: Deaf n’ Dumb – Stay (1999)

Listopad 15, 2009

Danas ga znamo kao mračnog princa electro-tech-progressivea, ali Sebastien Leger je prije deset godina – kao dio Deaf n’ Dumb crewa – brijao skroz drugu briju, koja je tada još bila možda i podjednako kul kao što je ova njegova sadašnja brija ali je zato bila “mračna”… uh… ono, mračna ko “romantične” “komedije” s Nijom Vardalos. A ta brija bješe: FILTER DISCO-HOUSE!!! I nije neko osobito iznenađenje što filter-disco-house trenutno doživljava renesansu među nu-rave ekipom, jer je riječ o samo dvije strane istog disco-metal novčića: kao što je ekipa s Ed Bangera mamila na ples one koji samo žele mahati kosom, tako su i filterhauseri mamili one koji samo žele plesati uz disco – da za promjenu malo headbangaju. Ili je barem tako uvijek bilo u mojoj mašti! Mislim, dobro, okej, realno je za pretpostaviti da u doba prvog vala francuskog housea trendovski pariški podiji vjerojatno ipak nisu frapantno sličili na slušaone Dog Eat Doga u Uljaniku, ali… ta cijela Crydamoure-estetika jednoumnog rokanja po jednom te istom semplu oduvijek me nekako najviše podsjećala na – Beavisa i Buttheada kad se užive i mantrički ‘bengaju na rif “Iron Mana” ili čega već. I naravno da dinamični praznoglavi duo ne bi imao osobite koristi od rifa koji ne samo da nije nimalo macho nego još i baca na neki country-vrtuljak a la “Rose Garden”, ali neka se ne ljute: trebaju i 31-godišnji tinejdžeri na nešto ‘bengat. 😉

=!=!=!=! BONUS TRACK !=!=!=!=

Još jedna stvar iz manje-više istog žanra koju sam već imao na jednom ljetnom izazovu ali evo još jednom jer ne da je stvar, nego je dar bogova s Olimpa!!!

Yeah Yeah Yeahs – Zero (MSTRKRFT Remix)

Listopad 15, 2009

Ista priča kao i s meni za sva vremena najdražom od MSTRKRFT: bezlično i dozlaboga nezanimljivo sve do negdje na pola, kad edbangerovska ružnoća ustukne pred zrakama sunca… i kad se potom ono ružno opet vrati u kadar, vrati se u neusporedivo privlačnijem svjetlu. Što svejedno i dalje ostavlja problem tih prvih par bezličnih i dozlaboga nezanimljivih minuta, ali… eto, ako čovjek već zna da nakon batine slijedi mrkva, onda i batina u kasnijim slušanjima počne izgledati pomalo narančasto! Tako da i nije toliki bed.