Archive for Studeni 2012.

Duga ruka pravde

Studeni 29, 2012

Uza sve velike i rasprodane koncerte koji su se osilili Zagrebom proteklih desetak dana, sinoćnji je heart-punk nastup britanskih Crazy Arm i njihove prijateljske predgrupe Apologies, I Have None u KSETu još jednom podsjetio gdje zapravo leže temelji te nesretno nazvane scene – slobodno sam mogao iskoristiti i množinu – i koji to koncerti nedvojbeno više znače, kako bendovima koji se iskreno obraduju kada im duboko iza željezne zavjese u kišnu srijedu na nastup dođe čak pedesetak ljudi, tako i većini tih istih nazočnih, kojima je valjda negdje u genima zapisana želja za otkrivanje i podupiranje malih i manjih bendova. Možda ni jedan ni drugi bend, iako nisam potpuno uvjeren kako odlični Crazy Arm nemaju solidne šanse, nećemo pamtiti kao neznamkako originalan, niti kao superioran čisto tehničkim učinkom, ali hoćemo po onome što je još uvijek barem podjednako važno – najširoj iskrenosti osmijeha frontmena Apologies, I Have None kada je skužio da ih desetak ljudi doista svesrdno poziva na bis ili predanosti kojom su nominalne zvijezde večeri svakom novom pjesmom iznova predočavale kako svoj rokenrol aktivizam sviraju isključivo iz neobuzdanog srca i nepokolebljivog uvjerenja.

Apologies, I Have None su svakako bili laka meta za sprdanje, zbog čega sam se, sramim se reći, i ja u nekoliko navrata pridružio dobroćudnom podjebavanju dijela starije publike, ali elementi koji su nam to omogućili bili su isti oni zbog kojih bendov žestoki pop-rock ne dopušta gubljenje interesa čak i slučajno prisutnih. Za nijansu možda malo prespori da bi ih se bez dvojbe svrstalo u org-core, i za nijansu previše samosvjesni da bi u izravnom razgovoru priznali kako su nekoliko gitarskih fora pokupili od U2 te da je basist brojna popodneva poslije škole proveo vježbajući stadionske poze ispred zrcala, Apologiesi su dinamiku svojeg polusatnog nastupa izgradili oko izmjene dvaju vokalista i gitarista. Ovaj smješten na sredini stejdža bio je zadužen za energičnije komade bliže čvrstome melodičnom punku, dok je dugonja sa strane svoje ljubavi prema ‘Black Star’ od Radiohead i čvršćim odrješitim gitarama pomirivao pjesmama koje svu svoju snagu usmjeravaju u nastojanje da mu ta neka prekrasna djevojka uzvrati njegovu zaljubljenost. Ne znam što više čeka.

Baš kao i svojedobno Nothington ili Dear Landlord, a s čijim ih se rokerskim razblaživanjem i romantiziranjem punka svakako može usporediti, Crazy Arm su u Zagreb stigli na mala vrata malog interesa, da bi u svojih otprilike 45 minuta odsvirali jedan od ponajboljih ne samo malih koncerata i ne samo u posljednje vrijeme. Bio je to jedan od onih nastupa nakon čijeg se uragana melodija i refrena sjurite na merch štand da biste na njemu sasuli sve novce, ali kako se bliži kraj mjeseca jako sam sretan što u novčaniku nisam imao dovoljno para niti za jedan, a kamoli za oba njihova albuma, nastupni ‘Born To Ruin’ i lanjski ‘Union City Breath’, koji sam osobno više slušao. Zvukom i ugođajem pokatkad gotovo metalske solaže svojstvene prvoj ploči uživo su, što je super, bile zaobiđene u korist pravedničke melodrame na tragu jednih Levellers i agresivnog otpora na način Black 47, što se ponajviše osjećalo u pjesmama izraženije folk strukture. ‘Song Of Choice’ iz repertoara Peggy Seeger bila je samo jedna od nekoliko stvari u kojima se kvartetu na pozornici pridružila i ženska pjevačica, a najefektnije objašnjenje svojeg budnog angažmana ponudili su krilaticom u naslovu ‘The Right Wing Never Sleeps’. Pa, je li, ne smijemo ni mi. Ne želim cinično otpisivati ičiju konkretnu situaciju, pa mi je drago da su mi povremene misli o zapravo preuzetome a ne proživljenome tematskom obrascu bile razbijane gitarskim jurišima te hrapavim i bradatim raspjevavanjima himničkih refrena. Dok se bore za pravu stvar i dok to rade odlično komponiranim punk-rock pjesmama, nije mi važno postoji li zapravo ta pogrešna stvar protiv koje se žele boriti.

I samo jedna fusnota, jer naprosto moram pohvaliti DJ-a ili DJ-icu za puštanje Lucerove ‘Nights Like These’ u pauzi između bendova. Ne znam što se to zbiva da sam Lucero već dvaput ovog mjeseca čuo u klubovima, ali mi je drago.

Oglasi

Susret na granici

Studeni 28, 2012

Iako oba puta suočeni s podjednakim prvoloptaškim i svima očitim te u krajnju ruku najvažnijim dočekom, odnosno napunjenim Paukom u kojem i kakvom su svirali i prije šest i pol godina, Calexico su u Zagreb sinoć došli praćeni prilično izmijenjenim popratnim okolnostima nego za svojega prvog dolaska u našu metropolu. Jednoga su dijela svakako i sami svjesni, jer su u tome razdoblju naovamo od fascinantnog benda koji je svakim svojem izdanjem bio preplaćen na najviša mjesta godišnjih ljestvica ne samo ljubitelja americane i svih njezinih odvojaka postali pouzdan bend od kojeg se najveća iznenađenja i najveća uzbuđenja zapravo više uopće ne očekuju, dok god stabilno i postojano guraju po svome. Nekakav konsenzus da su svoje zadnje remek-djelo snimili na ‘Feast Of Wire’, doduše, donesen je bez mene, jer iako se i sam slažem kako je vatrometu ideja i stilova koji je bend pružao na prijelazu tisućljeća teško parirati, osobno za ugodno uživanje uz Calexico redovito izabirem kasnije albume, stilski ujednačenije i mojem uhu ipak bliže ‘Garden Ruin’ i ‘Carried To Dust’, a nemam razloga sumnjati kako će im se u sezonama koje predstoje pridružiti i ovogodišnji, više nego vrlo dobar i sinoć predstavljen i u još boljem svjetlu ‘Algiers’. Međutim, jasno mi je zašto se koncert 2006. godine nestrpljivo iščekivao kao dolazak možda i ponajboljeg benda na svijetu, da bi se do danas očekivanja svela samo na sigurnu zabavu uz muzičare koji je znaju pripremiti i održati.

Dio koji bend sam nikako nije mogao pojmiti, jer male su šanse da Joey Burns i John Convertino u časovima dokolice proučavaju zagrebačku koncertnu situaciju, onaj je njezinog tada neslućenog napretka, kako brojem tako i kvalitetom i popularnošću dolazećih bendova. Prije šest godina Calexico su još uvijek bili jedan od rijetkih bendova top statusa koji su dolazili svirati u Zagreb, da bi danas ipak bili jedan od čestih i sve češćih. Ne mogu tvrditi kako je onaj koncert bio išta manje nego dojmljiv, kada ga se sasvim solidno sjećam i danas, ali sjećam se i kako je prevladavajuća ocjena prijatelja i znanaca bila donesena s barem sitnim razočaranjem, pri čemu su prednjačili sretnici koji su ih imali prilike slušati i jedno ljeto prije u Puli. To zapravo dobrodošlo i logično smanjivanje očekivanja u periodu naovamo nadoknadio je jednako tako logičan rast šire baze bendove publike, koja je sinoćnjemu koncertu pristupila mirnije i staloženije, ako ni zbog čega drugog a onda barem zbog toga što je najvećem dijelu prisutnih to bio ponovni, a ne prvi susret s bendom. Ta se relativna mirnoća, međutim, održala samo do druge pjesme, briljantne i za bend itekako ilustrativne ‘Across The Wire’, kada je bend dao naslutiti kako nam se sprema posebna večer, što se do kraja koncerta puna dva sata poslije ponovilo i potvrdilo još mnoštvo puta.

Calexico gledam i slušam samo u Zagrebu, pa je možda previše smjelo sinoćnji koncert uzdizati iznad ikojega održanog izvan Zagreba, ali pretpostavka o nesvakidašnjoj nadahnutosti i pojačanoj čvrstoći svirke dobit će vjetar u krila današnjom provjerom kako su rijetko gdje na aktualnoj turneji odsvirali i približno toliko pjesama – što je uvijek siguran znak da se bendu sviralo još i još – a još i rjeđi drugi bis dosad je gotovo u pravilu bio svođen samo na pozdravnu ‘The Vanishing Mind’. Sinoć, bend kao da se nije sam sa sobom mogao pomiriti oko nužnosti privođenja nastupa kraju, pa su i tijekom toga drugog bisa raspalili po jednom od svojih totema, ‘Crystal Frontier’. Reakcija publike tijekom cijelog je trajanja bila umalo pa ekstatična, ne samo zbog poletne feštarske atmosfere brojnih pjesama nego svakako i zbog osjetnoga uzajamnog davanja na relaciji pozornica-parter. Iako su najave govorile o planiranom smanjenju broja ulaznica puštenih u prodaju, najpouzdanije mjerne jedinice, moje oči, govore kako je ljudi bilo čak i nešto više negoli prije nekoliko dana na Marku Laneganu, a neprestani muving, često zborno pjevanje i navijačko pljeskanje – najizraženije na aleštini ‘Victor Jara’s Hands’ – temperaturu dvorane održavali su iznimno visokom, a u takvom ambijentu Calexico ionako najčešće operiraju, i to uvjerljivošću i širokogrudnošću s kakvima se malo tko može mjeriti.

Kako i samo ime benda nedvojbeno govori, muzika Calexica je muzika granice, koju bend ne vidi kao mjesto razdjelnice i krajeva različitih kultura, nego kao plodnu točku njihovih susreta i početaka. Miješajući u svojem zvuku različite anglo i latino stilove, Calexico tu granicu preskaču elanom i vještinom curica koje u dvorištu preskaču laju (laštik, gumi-gumi, kako već…), ne gubeći daha ni kod kojeg podizanja visine. Meni osobno, Calexico pašu jer oba velika pola njihova zvuka živim kao svoje vlastito izvorište, onaj američki kao zvučni izraz zemlje koju računam kao domovinu svojeg duha i ukusa, a onaj meksički kao nužan sastojak krvotoka svakoga tko je u Dalmaciji i posebno Splitu odrastao i uz različite lakoglazbene festivale, na kojima zahvaćanja u marijaćijadu nikada nije izostajalo. Znam da će etnomuzikolozi, posvećeniji istražitelji i Emir lakoćom ukazati na brojne razlike i unutar toga latino korpusa, ali laičkom uhu poput mojeg, odgojenog na rokenrolu, sve je to zapravo potpuno isto, i jednako snažno i žustro; i ‘El Picador’ i ‘Inspiración’ i ‘Puerto’. Glupo se praviti da ne znam kako su te i njima slične pjesme izazivale užarenost publike makar manjim dijelom zbog dodirnih točaka s prihvatljivim narodnjacima kakvi kod naše hoch-publike odvajkada dobro prolaze, ali se još gluplje praviti da se u njima razvidno ne očituju poštenje i poštovanje kojima Calexico zahvaćaju u muziku krajeva koji ih fasciniraju, te da to jednostavno rade izrazito dobro.

Naravno, meni je ipak nešto draža ova druga najčešća Calexicova pjesma, odnosno drugi veliki bazen – točnije rečeno pustinja – iz kojeg crpe svoj rad. Oba velika repertoarna iznenađenja doživio sam upravo kod pjesama te widescreen western epike, od kojih mi ni jednu ni drugu nije palo na pamet niti potajno žudjeti. ‘Ballad Of Cable Hogue’, po svemu što znam, bend ne svira gotovo nikada, neovisno o tome što je riječ o jednoj od najljepših pjesama ikada puštenih na jahanje Divljim zapadom, pa mi je njezino sinoćnje ukazanje nadoknadilo i činjenicu kako joj je sama izvedba, jedina uopće, zapravo štekala, kao da je bend doduše nema na uvježbanom širem popisu, ali ju je iz nekih privatnih razloga ipak odlučio odsvirati. ‘He Lays In The Reins’ je pjesma sa zajedničkog mini-albuma s Iron & Wine, mojeg omiljenog izdanja obaju bendova, a njezina je epska melankolija pokazala kako joj, uz sve dužno poštovanje, Sam Beam ipak nije nužan. Između tih dvaju pjesama stala je još prava hrpa krasotica, što hitova paralelnog svemira, što pritajenih favorita za posvećene, koji se uživo svejedno pretvaraju u punokrvne hitove, od rane ‘Removed’ do ‘Maybe On Monday’, one od pjesama s ‘Algiers’ na koju stavljam svoj novac u klađenju na potpornje budućih bendovih turnejskih set-lista.

Muzičku širinu koju bend obuhvaća, a koju uživo svodi na sasvim skladno i uvijek inspirativno prepričavanje čak i kulturološkog razvoja vrelog područja s kojeg dolaze, u kojem epizode logično proistječu jedna iz druge, svakako najbolje ocrtava izbor odsviranih obrada. Prava himna šezdesetih i humanosti koju nisu uspjele održati, ‘Alone Again Or’ kultnih Love, otkrila je startne pozicije benda, da bi njihovi idealizam i aktivizam eksplodirali u ‘Coroni’ velikih Minutemen, koji su se na taj tren bili odmakli od svojega radničkog art-punka kako bi indie-fiestom iskazali potporu građenju zajedništva dvaju različitih kultura. Na bisu, ovo je putovanje duše, ali i njezin tulum, na neki način dovršeno uz ‘Look At Miss Ohio’ dame Gillian Welch – krajnje je vrijeme da se ona pojavi u Zagrebu! – jedne od simbola americane i njezinog širenja po cijelom svijetu. Pjesma je, zapravo, odsvirana kao dio repertoara Blind Pilot, koji su odsvirali divan uvodni set koji je opravdao dolazak nekih tankoćutnih dušica koje poznajem na koncert samo zbog njih, ali koja se svojom country-folk meditacijom približava i pjesmama samog Calexica. Bio je to lijep način iskazivanja zahvale predgrupi koja bi na nekome eventualnome samostalnome nastupu u nas zasigurno oduševila i širi krug poklonika lijepe, mekane poppy americane. Bio je tek jedan od mnogih poteza prave klase, ne samo one muzičke, kojom su Calexico sinoć barem mene podsjetili na svoju jedinstvenost. Set lista: Epic – Across The Wire – Splitter – Roka (Danza de la Muerte) – Dead Moon – Ballad Of Cable Hogue – Para – El Picador – Inspiración – Maybe On Monday – Removed – Fortune Teller – Two Silver Trees – Corona – Sinner In The Sea – Victor Jara’s Hands – All Systems Red – Alone Again Or – Puerto – 1. BIS: Look At Miss Ohio – He Lays In The Reins – Güero Canelo – 2. BIS: Crystal Frontier – The Vanishing Mind

Mrak, san & gun

Studeni 26, 2012

Prema informacijama koje mi se ne da provjeravati prije svega zato što u njihovu istinitost nemam razloga dvojiti, za ljubljanski je ovoturnejski koncert Marka Lanegana prodano oko 200 ulaznica, a za onaj u Beogradu 400, što bi značilo da je zagrebačkih 1300 ulaznica rasprodanog Pauka – u koji nisam zašao već više od tri godine, otkako su u njemu svirali Markove kolege iz Seattlea Mudhoney – poduplalo zajednički učinak dvaju susjednih metropola. Sumnjam kako su sva mjesta u dvorani ispunili isključivo vatreni fanovi ovoga sugestivnog autora i pjevača, a sigurniji sam kako je nevažno kakvim i kojim sredstvima zakotrljan hype, baš kao i kod ne tako davnih koncerata Zaz (na više mainstream nivou) ili Chinawoman (na onome više nezavisnom), na koncert privukao i mnogo periferno zainteresiranih. Većih problema s padanjem na plodno tlo u Zagrebu, kojem je Bela IV. još 1242. godine Mračnom bulom dodijelio status slobodnoga darkerskoga grada, zapravo uopće nije bilo, pa su uz koju stotinu velikih poklonika, a koji bi u prvotno planiranom prostoru NKC Parka zasigurno stvorili prikladniju atmosferu, te nas redovite posjetitelje čak i onih nezavisnih koncerata muzičara koji nam nisu visoko na osobnim ljestvicama prioriteta, u Pauk nahrupili i ljudi koji (Markovu) muziku (više) ne doživljavaju kao posebno važnu u svojim životima, ali nemaju ništa protiv na ovakvim event-koncertima provesti koji ugodan sat.

Osobno mi to uopće ne smeta, štoviše, prilično mi je drago kada se bilo koji koncert rasproda, osim onih za koje ne uspijem nabaviti ulaznice ili osigurati upad na vrijeme. Ne samo zato što je riječ o svirci u organizaciji Mate Škugora, koji je kroz proteklih petnaestak godina mojeg stanovanja u Zagrebu organizirao mnoštvo najljepših i najvažnijih događaja mojeg života, razveselila me činjenica što se i kod nas još uvijek može dogoditi da jedan rock koncert, neovisno o tome svira li moj novi omiljeni bend tipa Japandroids ili netko koga samo poštujem ali posebno ne i volim, postane ultimativni događaj tjedna, u čemu uvijek leži i potencijal daljnjih najava svirki muzičara koji mi osobno mnogo znače. Na sličan je način upravo Zagreb bio jedna od prvih stanica, da se kolege ljubitelji ne naljute, relativno srodnih ili barem benda koji s Laneganom dijeli dobar dio publike The National na njihovu putu do današnjeg statusa jednoga od najistaknutijih indie bendova na svijetu. Bilo me strah samo da će većina onih koji Laneganov repertoar poznaju slabije kako koncert bude odmicao svojim žamorom ili nestrpljenjem ili čime već utjecati na cjelokupni dojam koncerta koji svoj maksimum ipak traži postići određenom vrstom kolektivne hipnoze, ujedinjenosti u koncentraciji na izvođačev stoički ritual. Srećom, pokazalo se da razlozi za pribojavanje nisu bili opravdani, jer se gotovo ni jednom, barem ne u značajnom omjeru, nije dogodilo da gomila pojedinačnih očekivanja ili eventualna nemogućnost prilagođavanja nadglasaju muziku s pozornice.

Naravno, muzika Marka Lanegana ionako ne spada u onu za zajedničko zborno pjevanje ili neobuzdano skakanje, ona pripada privatnim istjerivanjima osobnih demona i još privatnijim maštanjima o tome kako bi bilo lijepo dijeliti te zavodljive koliko i opasne demone. Ne čudi stoga da je taj način participacije u koncertu, ne računajući na najvjernije navijače u prvim redovima, gotovo u potpunosti izostao, ali je zato ama baš svaka pjesma bila pozdravljana pljeskom koji bi samo zlonamjernik mogao degradirati u tek pristojno ispunjavanje koncertnog bontona. Meni se prije svega činilo da ljudi miruju da bi što koncentriranije slušali, što je pristup kakav je meni osobno čak i pjesme s ovogodišnjeg hibridnog ‘Blues Funeral’, koji inače nikako ne uspijevam provariti, činio smislenima i opravdanima, ne pretjerano inferiornima ostatku probrane set liste, u kojoj se već pri samom početku istakla ‘Sleep With Me’. Procjena kako bi znatno povećanje postotka fanova u broju prisutnih rezultiralo i još kojim bisem pala je u vodu kad su mi upućeniji dojavili da više-manje identičan raspored i broj pjesama Lanegan svira na svim postajama tekuće turneje. Tako da se, ruku na srce, ovakav profil nazočnih, u kojem sam čak i ja bio jedan od upućenijih, uopće nije negativno odrazio na sam koncert, čiju nepogrešivu rutinu nipošto nije uputno kuditi, ne samo iz perspektive koja bivšem ovisniku želi pružiti što više sigurnih, nepomičnih oslonaca.

Promoviranje aktualne ploče s jedne strane jest pokazalo kako se ispod glazure koja bi trebala dati naslutiti sadržajnu dubinu zapravo krije dosta jeftinih mračnjačkih trikova, ali s druge i da je jedan dio njezinih u biti dobrih pjesama nepotrebno nagrđen electro elementima. Tamo gdje bi sjajan gitarist Steven Janssens svojim cock-rock solažama podsjećao kako je osnovna razlika pop-metal L.A.-a i grunge Seattlea u osamdesetima bila ona stila odijevanja, ili gdje bi atmosferičnim U2-ovskim dionicama bend sa sobom poveo i na indie staze, muzika iz koje je izranjao Markov doista veličanstveno ruzinav glas bila ga je potpuno dostojna. Ostatak četveročlanoga pratećeg benda, koji je znatno uvjerljiviji bio renoviranjem guste smjese Markovih negdašnjih Screaming Trees negoli osuvremenjivanjem tradicionalnih glazbenih izvora modernijim elementima, činili su, ako sam sve dobro pohvatao, ljudi koji su, kažu nazočni, svojim zamornim defileom u svojstvu predgrupa porinuli cjelovečernji program. Mojem dolasku na vrijeme često se ispriječe drugi hobiji ili neodgodive obaveze, ali ovaj sam put svjesno odlučio eskivirati Lyenna i Dukea Garwooda, ne zato što sam u startu imao nešto protiv njih, nego zato što mi se nije pametnom činila opcija višesatnog uvoda u nastup koji mi se lako mogao, što se srećom nije dogodilo, uopće ne dopasti. Polovica nastupa psihodeličnih Creature With The Atom Brain je, izgleda, potrošila moju zalihu odbojnosti za subotnju večer, a polovica se benda za to dovoljno iskupila kasnijim sviranjem uz Marka.

Ovaj kontingent pjesama koje inače ne volim – recimo, ‘Ode To Sad Disco’, pa čak i ‘The Gravedigger’s Song’ – svakako je bio iskupljen meni neočekivanim popunama s rubnog repertoara, ali i dojmljivim Markovim scenskim nastupom. Vizualno podsjećajući na čovjekolikog brata blizanca Pana iz labirinta, a scenskim ukopavanjem upijajući svu moju raspoloživu pažnju u svoju središnju točku, Mark mi je dobrim dijelom rasvijetlio (znam, znam, neprikladna riječ) misteriju svojeg statusa, jer je isposnički imidž bivšeg narkomana koji naokolo dijeli teškom mukom stečene savjete, ali i ponešto dodatnog bad-boy kredita (od svih njegovih suradnika jedino je Greg Dulli veća faca), uvijek dobro prolazio i u tržišnom smislu. Dobra je stvar što Mark doista ostavlja dojam nekoga kome takvo što nije ni na kraj pameti, ali i nekoga tko to nije ni najmanje lud izbjegavati. Ono što dolazi, dolazi pod njegovim uvjetima, koji čak i onda kada uključuju pjesmu iz kataloga bivšega mu, opjevanog benda prisvajaju relativno opskurnu ‘Black Rose Way’ s prošlogodišnje kompilacije neobjavljenih snimaka Screaming Trees. Bio je to drugi od meni osobno dvostrukog vrhunca koncerta, izveden tik nakon predivne i, sram me reći, skoro iz mojeg uma isparene ‘Creeping Coastline Of Lights’, legendarnih The Leaving Trains. Bend je to koji sam upoznao preko kultne kompilacije ‘Duck And Cover’ izdavačke kuće SST, do koje sam došao preko Hüsker Dü, a preko nje se zaljubio u njihov album ‘Well Down Blue Highway’. Tek sam doma skužio kako je spomenutu pjesmu Mark, zajedno s još nekoliko klasika, obradio na svojem albumu ‘Ill Take Care Of You’, koji bih možda i poznavao da prema Laneganu dosad, a vrlo vjerojatno i odsad, nisam bio indiferentan.

Iako posebno kasniju fazu Screaming Trees iskreno volim, i iako se njegova samostalna karijera kreće muzičkim putovima kojima prolazim znatno češće nego brojnim drugima, Marka Lanegana naprosto nikada nisam zavolio do kraja. Međutim, njegove suradnje s brojnim glazbenicima koje cijenim (QOTSA, čiju je ‘Hangin’ Tree’ oderao na bisu koji je, bilo je nemoguće ne primijetiti, bio skoro pedeset posto glasniji od ionako dovoljno glasnoga regularnog dijela koncerta), volim (Isobel Campbell) ili obožavam bez ostatka (majstor Greg Dulli) uvijek su ga držale dovoljno blizu mojih interesa, ali i jamčile kako se u njegovu autorskom radu zasigurno nalazi mnogo više nego što to vidim logikom nepostojanja pravoga emocionalnog uloga sve površnijim praćenjem. S preksinoćnoga koncerta otišao sam višestruko zadovoljan, zbog nazočenja nesumnjivo vrlo dobrome koncertu koji mi se svojim osamdesetominutnim trajanjem nije ni stigao zamjeriti, zatim zbog potvrde maloprije iznesene pretpostavke kako bi mi ponovni istraživački angažman Markova rada pružio finu nagradu, ali i zbog još jednog dokaza kako je moj izbor, da ga tako malo nezgrapno nazovem, afirmativnog ignoriranja bio sasvim opravdan. Meni se, dakle, koncert u tome smislu svidio, a kako je na njemu doista bilo morat ćete pročitati ili čuti od onih neopterećenih pokušajem objektivnog sagledavanja svojih subjektivnih dojmova – njegovih fanova.

Mutna rijeka

Studeni 23, 2012

Nakon prošlogodišnjega svakomjesečnog uprizorivanja, koje nam je pružilo nekoliko tuluma emotivne epike, naš dragi indie-party Žur ove će se sezone u Kinu Grič pojavljivati svaki drugi mjesec, između kojih ćemo jutra s Ivanom i Škarom dočekivati u Prostoru do. Najavljene redovite žive svirke, ovogodišnji dobrodošao programski začin, svojim će se stilom, očito, prilagođavati mogućnostima pojedinog prostora, pa je tako punokrvnu bendovsku svirku The How You Doin’s u Prostoru do sinoć u Griču naslijedio akustični nastup dua Seine, sastavljenog od gitarista (akustara i vokal) i bubnjarice (def i harmonika) Vlaste Popić. Nisam siguran koliko je logična hijerarhijska procjena Seine kao usputnog projekta poduprta i prednošću vremenskog pojavljivanja – snimke ovog projekta sežu i do 2007. godine – ali svakako zaslužena solidna eksponiranost poznatijeg benda ovih dvoje simpatičnih mladih ljudi nije jedini uzrok toga viđenja. Jednostavno rečeno, Vlasta Popić je dobar (i to barem vrlo dobar!) bend, a Seine baš i nije, ponajprije zbog toga što se teen-angst, od pamtivijeka jedno od najpogodnijih muzičkih pogonskih goriva, u Vlastinom zvuku sasvim lijepo nadograđuje efektnim i pametnim bučanjem, dok je ovdje ostavljen na praznom prostoru ne toliko pamtljivih melodija i izvedbe koja vrlo često podsjeća na paletu pubertetskih tantruma. Ja doista nisam cinik, barem ne kada je riječ o muzici mladih i za mlade, ali čak je i meni sinoć u nekoliko navrata došlo kakvim se ironičnim komentarom podsmjehnuti na ono što je nekih tridesetak okupljenih slušalo u podrumu Griča. Naravno, lako sam se suzdržavao, jer bi me otprilike svaka treća pjesma nagnala na razmišljanje o eventualnom revidiranju stava, i to pogotovo one stvari u kojima bi harmonika malo proširila zvuk i provjetrila ustajalost nervozne sobe. Među njima mi se, očekivano, najviše svidjela ‘Valcer za kraj’, koju naslov zapravo najbolje opisuje, i koja bi ostavila još i bolji dojam da je doista bila ostavljena za kraj polusatnog nastupa, te da poslije nje Seine nisu odsvirali dvije nužno slabije pjesme.

Prijatelju stari, tu si!

Studeni 21, 2012

Ne računajući povremene iskorake u energičniju zafrkanciju, muzika grupe Lambchop nikada nije bila nametljiva i gladna pažnje, ali od svojega se prvoga zagrebačkoga koncerta, onoga nezaboravnog trijumfa iz proljeća 2004. godine, bend prilikom rada u studiju dodatno stišao, smirio i povukao u ugodnu sjenu. Tri otad snimljena albuma, uključujući i standardno lijep ovogodišnji ‘Mr. M’, čak i u živote zagriženijih fanova ulazili su poput starih prijatelja koji ne zovu prečesto niti motiviraju pokretanja novih zajedničkih iskustava, ali koji se u odabranim trenucima uvijek pokažu kao dobrodošlo društvo svođenja računa prvenstveno samima sebi, a onda i pouzdanom drugu uz kojeg ne treba trošiti vrijeme za skiciranje početnih emotivnih pozicija. Kao gosti koji u Zagreb dolaze već četvrti put (nažalost i s brukom 2006. godine u Tvornici na leđima), i to u periodu od desetak pregusto ispunjenih koncertnih dana u kojima barem Lanegan i Calexico pikiraju na istu publiku, nije čudno što su Lambchop u Kinu SC naišli na tek nekih tristotinjak ljudi (od kojih sam zajedno s trećinom propustio uvodni nastup projekta Oupa Daniela Blumberga iz superslatkosjajnih Yuck, zbog ovosezonskog podizanja svojega rekreativnoga košarkaškog fanatizma na organiziraniji nivo amaterske lige, ali Emir mi je rekao kako misli da nije svirao ništa iz opusa matičnog benda, pa ne žalim, s time da mi je naložio i da obavezno spomenem kako se momak zahvalio Luki Modriću), sudeći po gromoglasnom pljeskanju poslije svake odsvirane pjesme uglavnom poklonika željnih glazbenog ekvivalenta udobne stare (ne zlatne!) cipele.

Na ovoj turneji svedena na samo šest članova – za razliku od nekadašnjega komotnog punjenja cijelog nogometnog tima, svejedno američkoga ili europskoga, bilo brojem bilo pristupom – aktualna postava benda publici je tu želju ispunila tek dijelom, ali onim važnijim. Tihi užitak fino nijansiranog kataloga svih zamračenih ljudskih osjećaja postignut je bez naprezanja, sporim masiranjem zapetljanih grčeva svakodnevnih neuroza kroz niz pjesama primarno organiziran oko promocije aktualne ploče, ali i uz spretno revitaliziranje starijih stvari poput ‘Nothing But A Blur From A Bullet Train’, na bisu na zahtjev odsvirane ‘Soaky In The Pooper’ ili moje omiljene ‘Interrupted’, strpljivog flamenka s oblačne strane ulice. Ono gdje Lambchop nisu ispunili očekivanja vezano je isključivo za zvučno ruho grupe, koja lišena brojnih pomagača danas više uopće ne svira onu svoju slavnu novu vrstu soula, novu vrstu countryja. Lambchop je sinoć zvučao kao nekakav alternativni komorni lounge sastav iz pred-rokenrol vremena, samo da su tada uopće baratali pojmom alternative u raspravama o muzici. Jesu li to dvadesete godine prošlog stoljeća, tridesete ili četrdesete, sasvim je svejedno, a mene su podsjetili na muziku kakvu bi slušao čovjek kojeg nije bilo Ed Crane, iz istoimenog filma braće Coen, da mu je plan kojom srećom pošao za rukom. Čak je i tercet s legendarnog ‘Nixona’ približen ovome uvjetno rečeno novome zvuku benda, kako zbog izostanka orkestracijske topline, tako i zbog nemogućnosti gospodina Kurta Wagnera da u ovim godinama (55. je na vratima) dohvati onaj falset koji otapa, što se najbolje čulo u ‘You Masculine You’.

Iako primarno prigušen i decentno suzdržan, Lambchop je bend koji gotovo nikad ne upada u zamku dosadne jednoobraznosti, što su vrlo lako mogli uočiti i ljudi koji nisu poklonici grupe, uz uvjet da su koncertu pristupili otvoreni za komunikaciju s divnim pjesmama kao što su razigrani instrumental ‘Betty’s Overture’ ili dirljive ‘Prepared (2)’ i pozdravna ‘Never My Love’. Osim bezbroj nijansi melankolije benda koji nam je već pri prvom susretu izrazio nadu da sjedimo, kako bismo njegovu muziku slušali u ambijentu u kakvom se i svira te mora svirati, nagrada je bila i šeretsko-šoumenska dionica klavijaturista Tonyja Crowa (kako je to super uboo legenda Krešo, nešvilskog pandana profesora Aleksandra Dujina), koji je u nekoliko navrata zabavio nazočne konferansom punom dosjetki i svojim old-school skladbama, za koje mi je zbog efektnosti tekstova i zaraznih melodija vrlo teško povjerovati da su zapravo momentalni pijanistički freestyle, kako su najavljene. Duhovitost cijele grupe izrazila se na početku ‘Mr. Met’, otvorene kratkim zahvaćanjem u opus Billyja Joea Shavera i njegovu ‘Warrior Man’ sa špice za crtiće za odrasle ‘Squidbillies’. Sve skupa je to bio zanimljiv, ali svejedno ne prenaglašen kontrapunkt ozbiljnosti ostatka repertoara, sviranog očekivanom preciznošću grupe koja računa na apsolutno svaki izvedeni ton i kod koje se svaki od svih tih tonova apsolutno računa, ali i savršeno čuje, zahvaljujući i zvuku koji se bez ikakvog razglasnog mrljanja dobacio i do pretposljednjeg reda u kojem sam sjedio (kino je pregradom bilo skraćeno negdje za trećinu).

Priznajem kako sam ‘Mr. M’ skoro pa ignorirao do najave sinoćnjega koncerta, koja se pojavila taman u vrijeme da onda željeno upoznavanje s albumom obavim tijekom jesenskih popodneva, kakva Lambchopu tradicionalno najljepše sjedaju. Koliko god mi se album s vremenom dopao, odnosno koliko god smo se jedan na drugog navikli, toliko je međutim i jasno da nikad ne bi imao šanse zaluditi me kako su u startu učinili još uvijek mi najdraži ‘What Another Man Spills’ i s pravom obožavani ‘Nixon’. Na sinoćnji koncert jesam otišao na neku vrstu gore spominjanog susreta sa starim prijateljem, ali drugu je komponentu, onu nemotiviranja novih druženja, bend s gnušanjem odbio, odličnim verzijama novih pjesama pokazujući kako su stari favoriti poput ‘The New Cobweb Summer’ ili ‘Nashville Parent’ dobili dostojne nasljednike. Sada je red na meni. Set lista: Kind Of – Betty’s Overture – Gone Tomorrow – Nothing But A Blur From A Bullet Train – If Not I’ll Just Die – Slipped, Dissolved And Loosed – 2B2 – Prepared (2) – Interrupted – Nashville Parent – Warrior Man/Mr. Met – The New Cobweb Summer – Ohio – The Book I Haven’t Read – Nice Without Mercy – BIS: Soaky In The Pooper – You Masculine You – Never My Love

Studentska gajba

Studeni 19, 2012

Pred očima i ušima šire javnosti, The Cribs su se premijerno pojavili u jednom otprilike nezgodnom trenutku, kada nije bilo sasvim jasno rade li im okolnosti u prilog ili protiv njih. Da se sad idem igrati nemuštog filozofiranja, mogao bih baljezgati da su sva vremena upravo takva, ali takav se pristup ne slaže s jednostavnim, potpaljenim rokenrolićem kratkog fitilja i odriješenih gropova na svežnju melodija kakav tri brata Jarman (na ovoj turneji, u sklopu koje su sinoć nastupili i u Tvornici, pojačani još jednim gitaristom, kojeg internet navodi kao Davida Jonesa iz Nine Black Alps, pa ću mu povjerovati) sviraju sad već skoro cijelo desetljeće. Iskoračivši na scenu nakon što su razvaljeni The Libertines u modu vratili i domaću verziju rocka kakvog su se The Strokes koju godinu ranije sjetili preko oceana, The Cribs su se svojim gitarama, refrenima i kožnatim jaknama skladno uklopili u prevladavajući bendovski krajolik, koristeći fini interes javnosti, e da bi se vrlo brzo poslije toga iz Sheffielda spustili momčići koji su klasičan Britpop – muziku naše i vaše mladosti i svih naknadnih uspjelih i neuspjelih pokušaja povrataka u nju – revitalizirali s toliko talenta, energije i ambicije da su se ostali suvremenici vrlo često činili ne samo inferiorni, nego i nepotrebni.

Taj je dojam nepotrebnosti ona komponenta sudbinske slučajnosti bendovih početaka koja je, vjerujem, ostavila svoj pečat na sinoćnjem relativno slabom posjetu sasvim lijepoga zagrebačkoga koncerta, koji je pohodilo tek toliko ljudi da niti pregrađeni (i to zasigurno još kojih metar-dva prema pozornici) veliki pogon ne bude zavidno popunjen. Nema dvojbe da bi uz ovakav broj nazočnih atmosfera u malome pogonu bila znatno bolja, ali izbor je vjerojatno ovisio i o produkcijskim zahtjevima benda samog kao i o nadama organizatora da će štogod gostiju nahrupiti i u zadnji čas. Ali, kako se posljednjih godina pokazalo u nekoliko navrata, zagrebačka publika kao da se odvikla od britanskih dječaka s gitarama, koji kod nas ionako dolaze rjeđe i, ruku na srce često i opravdano, s hipotekom britanske imperijalne bahatosti te, a ovo potpuno neopravdano, svojega mekuštva. The Cribs nipošto nisu ni jedno ni drugo, o čemu ću nešto više napisati i malo poslije, ali ono najvažnije jest da su zapravo prilično dobar, a vrlo često i odličan bend. Naveden autoput od The Libertines do Arctic Monkeys svakako može pružiti precizne koordinate položaja bendovog zvuka, no tom spoju štakorsko-mačorskog rokenrola i klasičnih britanskih melodija za umrijeti pridodaju i krhotine eksplozije američke nezavisne scene s prijelaza osamdesetih u devedesete godine, sve skupa kanalizirajući u prštave, vrckave i efektne trominutne guitar-pop pjesme.

Takvih je u sinoćnjih sitno više od sat vremena programa stalo neznatno manje od dvadeset, koje su Cribsi potpuno ravnomjerno povukli sa svih svojih dosadašnjih studijskih albuma, uz logičan naglasak na vrlo dobrome ovogodišnjem ‘In The Belly Of The Brazen Bull’, njihovoj već petoj ploči, koja već i samim postojanjem, a kamoli uvjerljivom muzikom koju sadrži, čvrsto svjedoči o tome kako ovo nikad nisu bili nahajpani oportunisti, nego od samog starta bend sa svojim jasnim ja. Istureni blizanci Gary i Ryan – mlađi braco Ross lupa po bubnjevima, nekad šarmantno brzajući, da bi se onda u sljedećem trenutku kao skamenio pa počeo kasniti za braćom – glavne vokalne dionice između sebe su podijelili potpuno bratski, pri čemu pjesme donekle i žanrovski prate vizualnu razliku nabrijanoga gitarističkog pankera Ryana i opuštenoga indie zgužvanca Garyja na basu. Međutim, razlike su to koje sam zapravo čuo refleksno, iz memorije redovitog slušanja njihovih albuma, jer su uživo sve pjesme, od teen-romantike ‘You Were Always The One’ do zrelijeg bučanja ‘Back To The Bolthole’ – ili, koncertnim rasporedom, od uvodnoga aktualnog singla ‘Come On, Be A No-One’ (nakon što je bend na stejdž izišao praćen instrumentalnom podlogom ‘God Gave Rock & Roll To You’ grupe Kiss) do odjavne ‘City Of Bugs’ – bile usustavljene u paket ugodnog podsjećanja na riff-roll post-studentskog dangubljenja, kojem je predah pružila tek iz publike zatražena baladica ‘It Was Only Love’.

Ne samo ispunivši tu želju, Cribsi su se pokazali kao srdačni momci kojima pozornica pruža izvrsnu priliku za otpuštanje ventila inače suzdržanih osobnosti, te koji su još uvijek svjesni privilegija koje dobivaju mogućnostima sviranja na mjestima tisućama kilometara udaljenima od njihova doma. Od benda koji na domaćem terenu svira i pred par tisuća fanova svojevrsna bi se indisponiranost zbog 80-postotno manjeg posjeta možda i smjela očekivati (iako ne i prihvatiti!), ali sinoć je bila zamijenjena tek možda uigranim odrađivanjem planiranog – koje se prvenstveno odrazilo na set listu bez većih iznenađenja, iako sam se potajno nadao obradi ‘Bastards Of Young’, ne i na pošten odnos prema materijalu – ali i prijaznim obraćanjem publici, finom i prilično fino naglašenom pohvalom predgrupi Vlasti Popić (standardno odličan set, zbog vrlo ranog početka odsviran pred niti tridesetak ljudi, što je šteta) te trikovima poput ubacivanja Zagreba na mjesto drugih toponima u tekstovima. Posljednja četvrtina koncerta, tamo kada se nakon ‘Another Number’ projiciran na platno svojim dobroćudnim licem i hipnotizirajućim spoken-wordom u klubu pojavio i Lee Ranaldo, dotadašnje je povremeno ispadanje iz pobjedničkog ritma nadoknadila nizom punokrvnih hitova, od kojih je još uvijek najveći sindikalna himna scenskih radnika ‘Hey Scenesters!’.

Spekulacije oko toga bi li se bend vratio na bis da ga je zvalo više od onih ionako sramežljivih pedesetak preostalih koje nije obeshrabrila ni muzika puštena s razglasa već spada u sferu čaranja, za razliku od prilične uvjerenosti kojom mogu tvrditi da bi klub bio možda i dupkom pun da Johnny Marr lani nije odbio produljiti svoje članstvo u bendu. Isti taj Johnny bolje pjesme od onih koje je zajedno s Cribsima snimio na ‘Ignore The Ignorant’ – a čija mi je ‘We Share The Same Skies’ sinoć najljepše sjela – nije svirao još otkako se onomad davno bio posvadio s Morrisseyjem. The Cribs su i sinoć većinom svojeg nastupa pokazali da su takvu legendu zaslužili imati kao dio ekipe, ali i da im ona uopće nije nužna. Set lista: Come On, Be A No-One – Our Bovine Public – I’m A Realist – We Share The Same Skies – Glitters Like Gold – Jaded Youth – It Was Only Love – You Were Always The One – The Lights Went Out – Back To The Bolthole – Mirror Kissers – We Were Aborted – Anna – Another Number – Be Safe – Hey Scenesters! – Men’s Needs – City Of Bugs

Remi u Scrabbleu

Studeni 16, 2012

Ne treba previše vremena provesti proučavajući grupu Why? i osobnu povijest njezinoga spiritusa movensa, da bi se dobrim predosjećajem zaključilo kako Yoni Wolf jamačno razvaljuje u Scrabbleu, u bezbrojnim partijama uvijek vješto slažući, jednako vještim hrvatskim prijevodom, riječ na riječ. Čuje se to u vokabularu koji zasigurno broji znatno više unosa čak i od mentalnih softvera njegovih kolega i najvećih takmaca, a kojim svaku temu iz opširnog spektra kojim se bavi obradi na način koji vrlo često iznenadi i dugogodišnje poklonike, ali se i nazire u cjelokupnoj geek-chic atmosferi u kakvoj se odvija svaka komponenta nesvakidašnjeg djelovanja ovog emotivno-iritantnog pjesnika i njegova podjednako samosvojnog benda. Štoviše, mnogo se elemenata spomenute igre čuje i u konstrukciji tekstova samih Yonijevih pjesama, koji vrlo često odaju dojam da su pisani opširnom razradom prve finiširane verzije, kojom vertikalna nadogradnja različitih označitelja širi i horizontalnost značenja, principom napredovanja neželjene lokvice po kuhinjskom podu. Takav bi ga žar vječnog istraživača mogao učiniti i slušnim naporom, e da ga najčešće ne spaja sa sjajnim instinktom hvatanja trenutka u kojem najvažnije epizode nečije pripovijesti upravo postaju najvažnije, te sa mnoštvom zaraznih indie i hip-hop trikova koji bend vrlo čvrsto drže s ove strane pop granice.

Kada se ta zamršena konstrukcija iza pjesama ne vidi i ne čuje, Why? su (nekad jednina, nekad množina, a šta sad…) potpuno divni, kako za one koji u pop pjesmi žele naslutiti pa potom i pronaći stari ili novi djelić vlastitog života, tako i za one koji akademski svršavaju na dekonstruiranje muzičkih žanrova koji leže u temelju bendova rada. Međutim, kada kroz mršavije pjesme potpornji i vidice ipak provire, onda Why? padaju na ispitima pretencioznosti i lošeg ukusa, kada sve ono što mrzim u nezavisnom bjelačkom hip-hopu i gitarskoj alternativi koja se boji melodija, za razliku od inače, ne uspijevaju nadoknaditi svježinom novih kombinacija. Naravno, podjelu na dobar i loš dio kataloga grupe gotovo je nemoguće precizno napraviti, jer nije jednoznačno određena ni albumima, ni fazama, ni stilovima, ni pristupom, nego onim uvijek plutajuće definiranim i uporno izmičućim dojmom o uvjerljivosti. Baš je zato moj vlastiti odnos s grupom prvo napredovao od skeptičnog izbjegavanja još jedne face koju će oni koji ne vole hip-hop izdvajati kao spasitelja žanra do iskrenog i razoružanog oduševljenja pjesmama autora koji će uvijek biti iznad prizemnih sukoba iz prvog dijela rečenice, da bi se do danas uljuljkao u koncentrirano poštovanje benda koji nikad neću navesti niti kao dio šireg panteona najdražih, ali kojem ću svejedno kliknuti na svaki informativni link na koji naiđem, da diskografsko praćenje i ne spominjem.

Taj se skicirani razvoj, zapravo, razvijao usporedo sa zagrebačkim koncertima benda, a ono što mi je svaki od njih pružio, ili nije, sjajno ilustrira prijeđene etape. Onaj nesretni nastup bolestima i ozljedama sjebanog benda u &TD-ovoj polukružnoj dvorani nije imao ni najmanje šanse preobratiti sumnjičavo gunđalo, koje je, međutim, 2010. godine onaj trijumfalan pohod sa željom izravnavanja računa zapamtilo kao jedan od – kaže i službeni podatak na Gorili – deset najboljih koncerata sezone. Motiviran tim prekrasnim puzzle-pop kolažom, dane (tjedne, mjesece…) koji su uslijedili bio sam provodio opsesivno slušajući albume ‘Alopecia’ i ‘Eskimo Snow’, toliko da sam, još koju godinu poslije, na preksinoćni koncert u (fino, negdje dvotrećinski ispunjen) NKC Park prvi put otišao kao možda ne golemi fan, ali svakako dobronamjerni poklonik benda. Solidan koncert nije me baš oduševio, ali nije mi niti iznevjerio očekivanja, jer ih zapravo nisam ni imao – svoju sam ekstazu uz bend već bio proživio na prethodnom koncertu, a i teško je bilo umirati od nestrpljenja kada me ‘Mumps, Etc.’, album koji se na aktualnoj turneji promovira, (barem još uvijek) ničim nije uspio osvojiti. Sastavivši set listu gotovo isključivo od pjesama s ponešto inferiorne i pokatkad čak i zamorne nove ploče te od himničkih dnevničkih zapisa s klasika ‘Alopecia’, Why? su se, možda nenamjerno ali zato nepogrešivo, odlučili za amplitudinalnu (pa valjda u ovom tekstu i ja smijem izmišljati riječi!) putanju koncerta, koji je kada je bio lijep bio doista prekrasan – logično, Yonijev bum-bum izlazak na binu s ‘Good Friday’ i ‘These Few Presidents’, zatim ‘The Hollows’ ili u regularnom dijelu završna ‘By Torpoedo Or Crohn’s’ – ali koji je novi niz od ‘Jonathan’s Hope’ preko ‘Strawberries’ do ‘Waterlines’ ipak zakopao preduboko da bi kasnije eksplozije obasjavale išta dalje od samih poprišta.

Nije to pošlo za rukom najboljoj mi novoj pjesmi ‘Thirst’ i njezinom umalo pa new Jack/Jill swingu, koji je još jednom pokazao kako Yoni baš jako voli normalan hip-hop i R&B, ali ni, što ususret koncertu ne bih imao snage ni spremnosti povjerovati, najljepšoj ‘Fatalist Palmistry’, koju su svi prisutni odumrli na memoriju srčanih mišića, ali koja je nažalost bila okrnjena potpuno nepotrebnim i još nepotrebnije u zvučnom miksu podignutim dodatnim dionicama ritma. Da, njezina se nebeska melodija probijala kroz neodgovarajući aranžman, ali takva se pjesma ne bi smjela ni sa čim boriti, jer svoje borbe resetirajućeg rastrojavanja svakodnevnih frustracija zapravo vodi svaki put kada svira. Jednostavno, glupo je zeznuti takav hit, i to ne jednokratnošću slučajne indisponiranosti, nego neobjašnjivom željom za pretjerivanjem. Čini mi se da se broj članova benda, u odnosu na prethodni zagrebački koncert, povećao (uz Yonija bilo ih je još pet, među kojima i Sarah Winters, čiji otvarajući set nisam uhvatio, rekao bih nažalost da mi pouzdani informatori nisu dojavili kako nisam mnogo propustio), ali i da se ljepota muzike tu i tamo smanjila, možda zato što sam bend još uvijek nije pronašao način kako gomilanje elemenata skladno uklopiti u sve pjesme. Na bisu odsvirana ‘A Sky For Shoeing Horses Under’ suprotan je primjer znalački izvedenog apdejta, jer mi nije zasmetala niti kad mi se učinilo da bend u pozdravnom krešendu istodobno svira i ‘One Rose’. Kao odjavna špica koncertu čovjeka koji je svoj, nadam se kratkotrajan, autorski kiks doživio propustivši kroz detaljnu elaboraciju iz emocijskog luka ispaliti nepogrešivu povezujuću strijelu, takvo je rifrešanje pohranjenog poslužilo kao dobrodošao podsjetnik da svatko ima pravo na svoje pogreške, ne samo ja nego i Yoni, pogotovo onda kada nemam razloga posumnjati u dobre namjere iza njih.

Uzmi! Uzmi! Uzmi!

Studeni 12, 2012

Česta određena indiferentnost temeljne klupske publike prema ne-punk bendovima koji se na proputovanju Zagrebom zaustave u nominalno ipak pankerskom štabu Attack lani se, na ponešto drukčiji način, odrazila i na prštave novozelandske stargazere Die! Die! Die!, koje sam ja osobno propustio iz razloga kojih se više uopće ne sjećam, iako mi je i tada njihov album ‘Form’ bio već vrlo drag, mada ni izbliza koliko danas. Izvještaji prijateljskih sretnika koji su ih, zajedno sa sinoćnjim odličnim nastupom na istome mjestu, gledali sad već dvaput govore i kako je prošloga proljeća bilo više ljudi i kako je koncert sam po sebi bio bolji. U prvu informaciju ne dvojim, jer nije pretjerano teško nadmašiti sinoćnjih svejedno vrlo solidnih pedesetak nazočnih, sastavljenih mahom od sveviđenih indie pretplatnika koji su pjesme mahom pozdravljali makar kimanjem glavama, ako već svi ne i pjevanjem uz neobuzdanog Andrewa Wilsona, koji kao da je svakim pokretom tijela i svakim dodirom svoje gitare želio iz sebe izbaciti svaku nijansu uzbuđenja, energije, bijesa i žudnje koje je osjećao, a tih je nijansi, kako se čuje i u bendovim bučnim i zaraznim guitar-pop pjesmama, zaista mnogo. Ovo drugo, da je premijerni zagrebački koncert benda bio superioran jučerašnjem, e to mi je već teže prihvatiti zdravo za gotovo, jer ako je ovaj bend kadar svoj noisy-pop-gaze vrtlog zavrtjeti još brže, učiniti ga još više magnetskim, onda gdje mu je uopće kraj?

Uz tjelesno-slušni užitak prisustvovanja koncertu odličnog benda koji uživo ne gubi ništa od studijske uvjerljivosti, sinoć sam svoje centre za ugodu zadovoljavao i cerebralnom sviješću kako napokon uživo slušam svoj prvi prvcati bend koji je na jedan ili drugi način povezan s diskografskom etiketom Flying Nun, za koju su objavili gore spomenuti album. Okej, nisu The Chills ili The Clean, ali, važnije, u svojim vrhuncima gotovo da su podjednako dobri, mada se zvukom samo ovlaš dotiču onih elemenata koje se uvriježilo instinktivno vezivati za kultnog izdavača i opjevani zvuk Dunedina, iz kojeg doista i dolaze. Melodije Die! Die! Die! doista smijemo proglasiti nebeskima, ali to nebo nije potpuno čisto i vedro, jer ga gotovo neprestano presijecaju zaglušujući avionski motori detaljno procesuiranih gitara, postojani udaljeni gromovi ritam sekcije (Vrana kaže da je na basu, barem u odnosu na lanjski koncert, ponovno novi čovjek) i katkad zamućujući oblaci cjelokupne zvučne slike. Slojevito odjevene u bezbroj gitarskih katova, ove su pjesme iznutra vrele i goruće, a bend im svojom odrješitom svirkom ne dopušta začahurivanje linijom manjeg otpora nego ih znalački izvodi na zajednički tulum, na kojem se Andrew – nakon što startne gitarske tonove propusti kroz odgovarajući set efekata – često s mikrofonom vere po pojačalima i spušta među publiku, gotovo transično repetirajući ključne stihove. Rock Die! Die! Die! usprkos svim tim slojevima nije proggy, ali jest pomalo foggy, na način kako su to nekad, recimo, radili neprežaljeni Ride, od kojih su ovi momci, srećom, znatno ekstrovertiraniji, pa u i ne baš toliko rijetkim trenucima u kojima se rifola zakotrlja bez pretjeranog stiskanja pedala – npr. ‘Wasted Lands’ – mogu podsjetiti i na izravnije pop-punk bendove tipa Superchunk ili Japandroids, ali i na iščašene post-punkere u rasponu od šminkera Franz Ferdinand do luđaka Future Of The Left.

Tek nešto malo više od 45 minuta sviranja, uključujući i bis koji je nagrada bio kako bendu tako i nama, takvog opširnog zaokupljanja ušiju zapravo je bilo potpuno dovoljno, jer bi intenzitet impulsa tolikog obujma u duljim epizodama pojedinačnog izvođenja naprosto morao pasti, pogotovo uzevši u obzir kako su dobar dio publike ipak činile osobe poput mene, koje nisu na ti sa cjelokupnom bendovom diskografijom. Kako ne broji baš previše naslova, osobe poput mene, koje su sinoć bile naprosto otpuhane bendovom ljupkom žestinom, lakoćom bi mogle taj propust nadoknaditi u danima koji slijede, da na sljedećem povratku Die! Die! Die! u našu metropolu – a taj je s obzirom na prevladavajuću sjajnu atmosferu itekako izgledan – mogu pjevati i neke druge pjesme, a ne samo najslađu ‘Howye’. Kao predgrupa, večer su otvorili domaći juniori (možda točnije, friški seniori) Two Faces Of Gala, koji su postavu promijenili dolaskom klavijaturista umjesto onoga simpatičnoga smiješnog lika koji je na prvim bendovim nastupima više ležao po parteru i izvijao se oduševljen garažnom bukom koju bend stvara nego što je pjevao. U bend se ipak vratio, za završnu opaku prijeteću blues-noise stvar koja mi je na pogonu bendova uživljenja zvučala maltene kao Grinderman. Dotad, klavijature su bendov sirov podrumski rock češće odvodile na kolosijek Stranglersa (ni sam ne znam je li mi to okej ili nije) nego što su grupu vraćale u omamljenost šezdesetih, u kakvoj su meni osobno zvučali dosta bolje.

Krajevi i startovi

Studeni 11, 2012

Apsolutno fascinantan nastup koji su Go No Go prekjučer održali u Močvari, bendov najbolji dosadašnji barem s tehničko-izvedbene strane, kada je već teško očekivati da u skorije vrijeme ikoji nadmaši nevjerojatno iznenađenje one divne premijere u Dragašu, poslužio je i kao ilustracija teze da isto vrijeme teče minimalno dvjema različitim brzinama. Naime, kako je frontmen Tomi bio najavio i prije prve pjesme, preksinoćni je koncert bio pozdravna svirka bubnjara Gorana, mojega dragog znanca, koji je procijenio kako više naprosto ne može guštanje u bendu koji vrlo uvjerljivo svira muziku njegovih formativnih godina hendlati paralelno sa brojnim poslovnim i, važnije i pohvalnije, očinskim obavezama. Bend je upravo ovih dana napunio svoju prvu godinu postojanja, a od spomenutoga prvoga koncerta prošlo je niti osam punih mjeseci, pa je malo promašeno proklamirati nekakav kraj prve faze benda; ne računajući scenske pacijente koji su ih imali sreće pratiti od samog početka, ostala će, nadam se sve brojnija, publika ove članske pretumbacije ionako promatrati kao standardne rošade pri zamecima, bude li oko toga uopće razbijala glavu. Nadam se i da će jednog dana Go No Go, a što svojim odličnim i stilski u nas gotovo pa jedinstvenim pjesmama itekako zaslužuju, biti toliko veliki, ili barem čvrsta činjenica, da ćemo mi veterani s ponosom trubiti klincima kako smo ih gledali još s prvim bubnjarom, na što će oni blenuti jer nemaju ideje kako je itko prije nekog Iksa Ipsilona u bendu uopće lupao po zategnutim kožama.

Ne samo kao posljednji Goranov nastup s bendom, koncert je bio doista sjajan, pa su Go No Go lakoćom pojeli ostala dva benda (mlaki Embassy 516 i zapravo jako dobri Shoot Me Wendy) s redaljke koju je u sklopu Močvarina programa Podrži scenu! (koju suportam još od sredine devedesetih, iako ne baš konkretno i ovu inačicu, jer mi je ovo bio prvi odlazak na rečeni program) u četvrtak su-organizirao Geenger Records, izdavač svih triju bendova. A kao Goranov posljednji nastup bio je i još bolji, svojevrsna rekapitulacija prve faze ili pred-faze benda, ovjekovječene na izvrsnom EP-ju ‘First’, čijih je svih pet pjesama bilo podebljano s tri nove stvari, od kojih se meni osobno najviše svidjela ona odsvirana na kraju, potencijalna nasljednica indie hita (refren su pjevali i ljudi koje osobno ne poznajem!) ‘Tommy Boy’. Najavljujući tako neki novi materijal (prika gitarist Zdravko mi je pred koji tjedan spominjao album, Goran preksinoć novi EP), Go No Go su predstavili dodatno učvršćen zvuk, ponajviše gonjen energijom užitka u zajedničkom sviranju i spajanju američke ’80s alter/indie scene na kojoj su odrastali veterančine Goran i Zdravko s novijim bendovima kao što su The Thermals ili QOTSA, bliži pomlatku benda, Tomiju i kulerici na baserici Ivani, a koji također baš i nisu u cvijetu mladosti (da sad ne ispadne da nisam kavalir prema curi, ali sjećam je se iz nekih bendova još otprije desetak godina). Ovaj je bend zaista lako zamisliti na izlazu iz nezavisne scene – ‘Tommy Boy’ je tolika hitčina da bi, da je svira neki američki bend, prije petnaestak godina garant harala i dnevnom rotacijom radijskih postaja i MTV-ja – a da Tomi, za moj ukus, ne pjeva za nijansu previše stonerski, tu i tamo gušeći melodijski polet, svidjeli bi se i našim tatama i mamama.

Najbolja vijest večeri do mojih je ušiju ipak doplovila neposredno nakon otprilike polusatne svirke benda, kada se ispostavilo kako će Goran ipak odsvirati još jedan koncert, krajem mjeseca u Vip Clubu, pa dajte iskoristite priliku hvatanja jednoga odličnog benda na prvoj prekretnici. Ne znam do koje je faze odmakla potraga za njegovom zamjenom, ali vjerujte mi kako bi doista bila velika šteta da Go No Go ostanu samo jedna slatka fusnota zagrebačkih muzičkih zbivanja s početka ludih desetih godina. Ja im držim palčeve. Maloprije sam naveo kako su Go No Go pojeli svoje kolege, što je potpuno točno samo u slučaju dubrovačkih alter-darkera Embassy 516, koje je nakon možda i više od stotinjak ljudi (upad jest bio besplatan, ali svejedno je riječ o zavidnom posjetu) koji su pozorno slušali Go No Go pratilo tek nekoliko desetaka zainteresiranih, koji su se prema kraju bendova seta vidno osipali. Embassy 516 stilski su precizno definiran bend, ali meni zahvaćanje u najcrnje elemente Placeba ili Smashing Pumpkinsa – i, ajde, Interpola kada su najuvjerljiviji – nikada neće biti opravdano, pogotovo od strane benda u čijim se pjesmama čuje sposobnost konzistentnijeg pogađanja zaraznoga melodičnog shoegaze popa. Ali sve i da se te zamjerke smiju pročitati samo kao izraz mojih duboko ukorijenjenih predrasuda, bilo kojem bi bendu trebalo biti apsolutno zabranjeno pri samom početku nastupa ponuditi nekakvo opravdanje (nisam baš najjasnije razabrao o kakvom se hendikepu točno radilo) za ono što slijedi, a što će, prema najavi pjevača, biti ispod standardne razine grupe. Stoički izdržavši do samog završetka, dobar sam dio nastupa proveo nagađajući koje to manifestacije neželjenog problema zapravo i čujem, a kandidata je bilo i više nego nekoliko.

Jednoj od okolnosti koje Embassy 516 nisu mogli kontrolirati, dakle nastupanju iza benda prema kojem inferiorni nisu samo oni, u četvrtak se pridružila i još jedna, prilično slične vrste, a to je nastupanje prije benda koji se također pokazao kao efektniji. Dodajmo još i tome da su Go No Go i Shoot Me Wendy žanrovski ne baš zamjenjivi, ali svakako izgrađeni na podudarnim postulatima, i jasno je i kako Dubrovčani nisu imali previše sreće, kao svojevrsni stilski stranci  fine večeri. Shoot Me Wendy, čini mi se i ne provjerava, nisam gledao već neko vrijeme, pa sam se s radošću prisjetio koliko zabavni i zanimljivi mogu biti, spajajući naoštrene post-punk rifove prve polovice britanskih osamdesetih s hi-concept popom punky patine, svojstvenim Blondie ili The Primitives, pa čak i, što da ne?, No Doubt. Ako nešto nisam gadno propustio, već je krajnje vrijeme da se ovaj super bendić koji postoji skoro pa deset godina više dočepa kakvog konkretnije snimljenog materijala, a najavljeni skorašnji album za Geenger mogao bi biti i više od pukoga diskografskog finiša – prenesu li se na snimke iskričavost i samopouzdanje živih nastupa, a nema razloga da se to ne dogodi, lako bismo mogli dobiti još jedan komadić ovogodišnje izrazito dobre domaće nezavisne albumske slagalice.

I za kraj samo jedan mali dodatak. Vraćajući se prije koji sat pješke iz kina u kojem sam gledao ‘Skyfall’ (najbolji Bond dosad, normalno, jer Bond koji nije najbolji Bond dosad onda zapravo i nije pravi Bond) prošao sam pored Hard Placea, iz kojeg sam začuo neke gitare. Zasvrbjele me uši pa sam se popeo u klub, u kojem je upravo bio nastupao bend Altera, promovirajući svoj novi EP ‘Exit 320’. Kako sam uhvatio samo nekoliko obrada – za Alteru sam onomad prvi put i čuo kao za Nirvanin kaver bend – bilo mi je jasno kako sam na promociju autorskih stvari zakasnio, ali ono što me je na svirci zadržalo bilo je doista nesvakidašnje članstvo trija u kojem, uz muškog bubnjara, gitare sviraju dvije žene. Ne bi ni to bilo nešto posebno čudno, da nije riječ o kćeri (pjeva i opako svira gitaru) i majci (bas), gospođi u najmanje kasnim četrdesetima, koja tu bučnu muziku mladosti svira s toliko predanosti i užitka, da su sve moje ograde prema nekakvom light-metal/grunge-rocku koji bend svira naprosto morale pasti da se ne podignu nikada, ili barem ne dok ne završi koncert. Od svega je, međutim, najljepše bilo u prvim redovima zajedno s mlađarijom vidjeti i, prema svemu sudeći, razgaljenog oca i supruga – ili možda bolje obrnutim redoslijedom, supruga i oca – kako skače i pjeva, pucajući od ponosa. Divna stvar ta muzika.

Novokomponovana muzika

Studeni 8, 2012

Chuck Ragan nipošto nije prvi bivši panks koji se u jednoj fazi svoje karijere po inspiraciju vratio na izvorišta folka, ali je svojim višegodišnjim neumornim menadžerskim radom oko organizacije projekta/turneje/brejnstorminga/tuluma The Revival Tour svoje čedo izgradio u jedan od najvidljivijih i najglasnijih simbola novovjekovnoga kantautorskog punka. Kultni status koji je zaradio kroz Hot Water Music te iznimno dobra prijateljska povezanost sa svojim scenskim suborcima te mladoturcima koji su uz njih i njihove pjesme odrastali omogućili su mu da pristup koji bi mogao zaprijetiti blijeđenjem svoje zanimljivosti – žestoki momci i cure stišavaju se akustičnim gitarama – svake godine iznova osvježava i nadograđuje, kako novim članskim iskaznicama, tako i pojedinačnim viđenjima ovoga rastućeg žanra bradatih pankerskih Ibrica Jusića (kako se to zgodno izrazio jedan prijatelj) koje nove face na turneju donose. Gledano retrospektivno, aktualno europsko izdanje The Revival Tour najmršavije je što se tiče zvučnih imena, ali Močvara je preksinoć možda baš zbog toga imala prilike doživjeti samu srž Chuckove startne ideje, zajedničko slavlje pjesama i druženja u kojem je važniji trenutačan osjećaj užitka od traga koji se ostavlja u povijesti, i to u daleko intimnijem okruženju (150-200 nazočnih) od, recimo, prošlogodišnjeg kotrljanja koje se nama najbliže bilo zaustavilo u Beču, kada je zagrebačka ekspedicija kašnjenjem propustila prvu polovicu koncerta.

Iako sam cjelovit nastup osobnog favorita s lanjskog lajnapa, Briana Fallona, naposljetku bio uhvatio, do nekidan mi nije prestalo biti žao promašivanje Chuckova samostalnog segmenta, jednim dijelom zbog nemogućnosti odavanja počasti čovjeku koji je navedenim organizacijskim poslom zadužio ljude mojih i mojima sličnih slušateljskih navika, ali većim zbog toga što je kao autor svojom nepresušnom pankerskom energetskom bujicom folk revitalizirao gomilom sjajnih pjesama sa svojih triju albuma. Mislim, ako vam se imalo sviđaju Springsteenove sesije materijala Petea Seegera, Raganovi albumi su žanrovski podudarni, ali i barem dvostruko bolji, plus sa novim pjesmama. Osim što je u utorak opisani kiks izvrsnim nastupom Chuck nadoknadio meni, meštar ceremonije je imao i zadatak nadoknađivanja određene doze energije ostatku ekipe, kojega ovaj put čine i nešto mirnije osobe, bez konkretnije prošlosti u žešćim žanrovskim vodama. Ljupka Australka Emily Barker svojim je komornim folkom tijekom svojeg seta (cijeli je show ponovno strukturiran klasično – svi zajedno izmjenjuju pjesme na početku i kraju, a između se redaju u setovima od 7-8 pojedinačnih pjesama) pomalo raspršila fokusiranost publike, potvrđujući kako se s autori(ca)ma sličnog stila nezahvalno upoznavati na živim nastupima. Srećom, strah od monotonije razbila je obradom besmrtne ‘My Morphine’ Gillian Welch, u kojoj je ulogu Davea Rawlingsa odlično odradio Cory Branan, a kod završne joj se redaljke u njezinom poluhitiću ‘Fields Of June’ kao zamjena Franka Turnera pridružio i sam Chuck. Inače, jedna od karakteristika Toura upravo jest stalno doskakanje ostalih pripadnika u pomoć onome čiji set nominalno teče, zbog čega ga jest bolje uhvatiti u kasnijim stadijima, kada se muzikanti međusobno još bolje upoznaju, dodatno opuste i ohrabre na neočekivane kombinacije.

Jay Malinowski, druga energetska crna rupa – ali ova bez čujne autorske kvalitete kakva je Emily držala iznad vode, odnosno Save koja je opasno prijetila potapanjem kluba i pretvaranjem Močvare u močvaru – bio je jedini koji je cijeli svoj nastup odradio sa svojevrsnim pratećim bendom, koji se na ulaznici navodi kao The Dead Coast, ali bih se zakleo da ih je Chuck predstavljao nekim drugim imenom. Tročlani faux-bluegrass kombo Jayove vlastite indie pjesmice baš i nije uspio podvesti pod zajednički nazivnik ostalih kolega, ali su zato prokušanim turnejinim pratećim muzičarima, legendama Joeu Ginsbergu i Jonu Gauntu, itekako pomogli u stvaranju raspojasane atmosfere hoedown-štaglja tijekom ekipnog početka i kraja. Malinowski ne djeluje kao loš tip, i svoj je dio pomaganja vršio smijući se i uživajući u dijeljenju pozornice, ali kao kantautor je znatno manje uvjerljiv negoli kao predvodnik Bedouin Soundclash, koji su ionako sumnjivi zbog svoje alkemije spajanja indie-popa i reggaea u kompaktnu cjelinu. Upravo je zločinac reggae kriv za jedini baš grozan dio trosatnog tuluma, kada su se Jayu ostali dečki pridružili u izvođenju neke ljute spiritualne Jamajke (refren spominje nekog mastifa!), što je sve skupa izgledalo kao najniža točka tulumske zgaženosti, kada napušena bagra u dnevnom cola uz Marleyja (da je barem taj dobar čovjek rođen negdje sjevernije). Povjerovao bih kako Jayu ta pjesma nešto znači, pa bih mu onda sve i oprostio, da je nije pjevao čitajući tekst iz crvene tekice. Nije problem što je crvena, ali jest što je tekica. Jebiga, daj barem nauči tekst.

Srećom, jedan od tih dečki koji su mu za sporne pjesme priskočili u pomoćni zbor bio je Rocky Votolato, koji je odmah potom ostao na pozornici i kroz svojih otprilike 25 minuta izveo vjerojatno i najljepši kantautorski set ove zagrebačke godine. Već kod ‘White Daisy Passing’, odsvirane kao foršpan tijekom uvodnog predstavljanja, primijetio sam nešto što me vrlo ugodno iznenadilo, a to je da će upravo Rocky tijekom večeri imati najviše navijača, naravno uz Chucka. Upravo se uz njegove pjesme pjevalo najviše, što me ni najmanje ne čudi iz perspektive poklonika koji dobar dio (ali nažalost ipak ne sve, tip ima obilatu diskografiju) njegovih pjesama čuva za posebne prilike utješne meditacije, samo sam mislio da je ipak veća tajna. No opet, bahato je pomisliti da sam jedini koji u pjesmama kao što su ‘Portland Is Leaving’ ili ‘Suicide Medicine’ vidi one komadiće sebe kojima se ponosi, ali i one za koje mi je drago da se nikad nisu ostvarili, pri čemu je meni osobno Rockyjev aktualni album ‘Television Of Saints’ lako moguće njegov najbolji, a da i kod te teze imam istomišljenika pokazala je iznimno topla reakcija na ‘Little Spring’ i umalo pa singalong na ‘Fool’s Gold’. Glazbenu stranu svoje HC/punk prošlosti Rocky je već odavno ostavio za sobom, da bi do spomenutog albuma svoju kantautorsku viziju približio popu jednih Elliotta Smitha ili Josha Rousea, postajući umalo pa Paul Simon ove skupine. S koncerta sam, tako, otišao s promijenjenim poretkom osobnih favorita, jer je Votolato na ljestvici pretekao čak i onoga koji je u Močvaru samouvjereno ušao kao neprikosnoveni broj jedan, Coryja Branana.

Od trenutka kada sam u divnoj ‘Tears Don’t Matter Much’ od strane pouzdanog Bena Nicholsa čuo kako zna s riječima toliko da te to sruši na koljena, kako svira najdivljije koncerte i kako pjeva toliko slatko da mu se naprosto moraš pridružiti, Coryja sam zavolio kao jednog od najzabavnijih kantautora koje poznajem, što mu je uvijek pružalo dodatne kredite u okruženju u kojem, čini se, svi beskrajno zapomažu. Nisam netko kome takvo što smeta, nedajbože, ali povremeno je osvježenje i meni dobrodošlo, pogotovo ispresijecano i ubojitim srcolomljem iz drugoga velikoga kataloga Coryjevih pjesama. Sudeći prema dostupnim informacijama, Cory je doista živio život koji bi mu davao pravo jadikovati i biti sjeban poput Ryana Adamsa, stilski sličnog i ipak konzistentnijeg autora. Međutim, izgleda da baš zato Cory i ne pomišlja svoju muziku pretvoriti isključivo u festival ridanja i jecanja, nalazeći u njoj izlaz i, slijedom toga, razlog za slavlje. Slušati toga i takvoga čovjeka uživo njegovim je fanovima, u koje se ponosno ubrajam, poseban gušt, samo što nisam siguran koliko je njegova uvjerena namjera da ama baš svaku izvedenu pjesmu, uključujući i dirljivu ‘The Corner’ s odličnoga ovogodišnjeg albuma ‘Mutt’, takoreći odglumi i de/rekonstruira do detalja (pjevanje različitim glasovima, facijalno podcrtavanje ključnih stihova, barokno razvaljivanje akustare) pogodna udica za one koji ga čuju prvi put. Takav bi pristup trebao biti rezerviran za stvari poput ‘The Prettiest Waitress In Memphis’, čiji je majstorski storytelling lakše pratiti upravo zato što je oko jasne naracije s gomilom efektnih one-linera u startu i organizirana. Kao otvarač pojedinačnih dijelova, mogao je računati na nepodijeljenu koncentraciju, ali mislim da bi, da je kojim slučajem nastupio iza Emily i Jaya, svojim pokatkad histrionskim nastupom potjerao dio publike. Opusti se, Cory, zaslužuješ to, kako se najbolje vidjelo u fenomenalnoj verziji manifestne ‘Survivor Blues’.

Sve i da svojih desetak pjesama i nije otpočeo nakon Coryjeva country-rocka, Emilyna folka, Jayeva indieja i Rockyjeva popa, Chuck Ragan ne bi imao problema svojim uraganskim neobuzdanim folkom prohujati cijelim klubom nekoliko puta, ali putem ne čineći nikakvu štetu, nego vihorom uvlačeći sve prisutne u komunalno muzičko jedinstvo. Iz njegova odavno napukla glasa još uvijek nije ispalo ništa od moći, ponosa, prkosa i predanosti kojima pjeva, pa je gotovo svaka od odsviranih pjesama čak i podizala razinu emotivne unesenosti u odnosu na studijske verzije, prvenstveno one s prošlogodišnjega ‘Covering Ground’, daleko najzastupljenijeg u set listi. Malo mi je žao što je moj osobni favorit ‘Gold Country’ pridodao samo ‘Let It Rain’, jer mi se čini kako je ‘Good Enough For Rock And Roll’ savršena za ulogu himne putujućih muzičara, samo što – eto o kakvoj je konkurenciji riječ! – ovdje tu ulogu vrše kako posebno za The Revival Tour pisane ‘Camaraderie Of The Commons’ i ‘Revival Road’, tako i ‘California Burritos’, koja se kroz godine spontano nametnula kao najbolji promotivni materijal pristupa, scene i turneje. Neumoran J.G. dvojac, svojevrsna moderna verzija The Tennessee Two, upravo je u Chuckovim pjesmama na bezbroj načina pokazao koliko bogatstva i siline leži i u odavno poznatim formama, a prava je šteta što se rasporedi svih uključenih ni uz najbolju volju ne mogu uskladiti tako da se dobije dovoljno vremena za konkretnije zajedničke probe, jer ne sumnjam kako bi svojim aranžerskim radom raširili i ostale setove. Međutim, uza sve što bi se time dobilo, negdje bismo se usput nužno morali odreći određene doze spontanosti i nesavršenosti trenutka; odnosno svega onoga što u slučaju The Revival Tour čak i nadmašuje snagu samih pjesama, držeći cijeli projekt itekako čvrstim utezima ukotvljen u nužnost ljudskosti i ljepotu druženja. Folk muzika, jel.

Sobno sviranje samom sebi

Studeni 4, 2012

Čak i ako se s pravom ubrajate u upućenije i koncentriranije pratitelje zagrebačke nezavisne koncertne scene, mora vam se oprostiti izostanak svijesti kako se u metropoli proteklog tjedna odvijao jedan indie festival. Nazvan IndiGO, naivno vjerujući u tržišni potencijal rječice iz naslova, čini mi se kako je ipak bio osmišljen a posteriori, nakon što su organizatori uočili nekakvu labavu vezu između samostalno najavljenih svirki nominalno većih imena (Xiu Xiu i Tuxedomoon), potom im, pretpostavljam, pridodavši manja i pokušavši interes pojačati guranjem priče o stilski ujednačenom festivalu. Pogotke ili promašaje takve strategije ne moram ocjenjivati ja, ili barem to ne moram raditi sam, jer mi uvelike pomaže mizernost posjeta na sinoćnjemu finalnom koncertu festivala, belgijskih indie-folk dječaraca Oh Burgundy. Očito je da niti ponuda jeftinije festivalske ulaznice nije nikoga zaintrigirala za pozornije praćenje viševečernjeg programa, jer sam po zakašnjelom ulasku u mali pogon Tvornice izbrojio tek deset (10) nazočnih, od kojih se troje vrlo brzo pokazalo kao slučajno nazočni šankerovi prijatelji, koji su koncert napustili prije kraja. Ova se svirka tako pridružila društvu legendarnih ovogodišnjih gotovo nimalo posjećenih nastupa Cautionhorses i Gillespie; svakako brojem posjetitelja, ali donekle i uvjerljivošću odsvirane muzike.

Oh Burgundy su klasičan bedroom-folk dvojac – kojemu sinoć nisam čuo ni jedan jedini element eksperimentalnijeg elektronskog popa koji se provlačio kroz opisne najave – sastavljen od povučenih mladića od kojih me ovaj na klavijaturama blago nervirao svojim forsiranjem kulerskog autizma (znam da je formulacija nespretna, ne rugam se ljudima koji doista od toga pate, ali podizanje stopala na držač klavijatura i grljenje svojih koljena tijekom pjevanja doista jest neoprostivo), što je ipak sve nadoknađivao simpatični gitarist. Njihovi su glasovi toliko podudarni da se vrlo često činilo kako slušamo snimku čovjeka koji je svoje harmonije snimio unaprijed, što je njihovu repertoaru, u kojem najbolje pjesme mogu opisati kao pesimističnije Kings Of Convenience, naglašavalo kontinuitet i ujednačenost. U njemu se, osim činjenicom kako sam je poznavao i volio otprije, nije istaknula niti jedna ‘Baby’s Arms’ Kurta Vilea, koji također služi kao dobar orijentir, za zamućeniju i sitno psihodeličnu stranu benda. Oh Burgundy nipošto nisu prevara, dapače, čak sam uvjeren da bi u drukčijem rasporedu kalendarskih snaga (ali i prihvatljivijom cijenom ulaznice, jer je 50 kuna u pretprodaji za bend o kojem internet na engleskom jeziku ne govori apsolutno ništa jednostavno puno puno previše) sebi privukli i svojim pjesmama očarali znatno više zainteresiranih, ali sinoćnji je koncert bio jedan od onih kojima objašnjenje ne mogu pronaći niti uz naporan trud. Sreća da je muzika koju sam čuo bila dobra, a i da je rano završila.

Jeans generacija

Studeni 2, 2012

Na svojoj aktualnoj (europskoj) turneji, a čiji sam svakako osobni i bendov vjerojatni vrhunac bez ostatka proživio u ponedjeljak u napunjenome bečkom Gasometeru, The Gaslight Anthem sviraju trčeći svoj zasluženi počasni krug. Još uvijek ima i većih i hvaljenijih bendova, ali čak i ako zanemarimo činjenicu da rock’n’roll trenutačno nudi zaista malo onih koji im uz bok mogu i smiju stati tek i na kraće vrijeme, The Gaslight Anthem sami, kao i svakim danom sve brojniji fanovi, vrlo dobro znaju kako su već pobijedili. Svoje prošlosti, svoje izglede, svoja ograničenja, svoje nade, svoje budućnosti, svoja prava. Da ste ovoj četvorici simpatičnih mladića prije nepunih šest godina spomenuli kako će u doglednom roku doći u priliku živjeti živote rock zvijezda koje ostaju obični ljudi, vjerujem da bi svaki od njih odmahnuo rukom i čeznutljivo se nasmijao, ne zbog manjka vjere u svoje mogućnosti, nego zbog nemogućnosti percipiranja takvog ishoda situacije u kojem jedan takav nezavisan bend klasičnog usmjerenja, a kakvi su tada bili u posvemašnjoj nestašici, osvaja svijet. Dobro, umalo. Možda ću sad zazvučati kao didunčina, ali koliko god je uvijek bilo dobrih bendova različitih stilova, prije pojave Geslajta baš i nije bilo (barem meni) dovoljno grupa ispravnih nezavisnih stavova i najslađih 3+3 (tri akorda, tri minute) rock nagnuća a da nisu bile osuđene na tavorenje u interesima najpredanijih. A onda su na vrata koja su otvorili iskusnjare The Hold Steady prvi banuli ovi već i tada ne više klinci iz New Jerseyja, svjesni da im je to bila zadnja šansa. Ne za neka svjetla velegradskih stadiona i vile razbacane po udaljenim tropskim otocima, nego za nekoliko godina guranja benda koji će proizvoditi i nešto više od postojanih novčanih gubitaka.

Pa kada se san te skupine običnih momaka iz kvarta, koje uopće nije teško zamisliti kako susjedu pomognu promijeniti karburator a gospođi preko puta popraviti kosilicu, san koji se sastojao od nekoliko gore-dolje putovanja po obali svojega saveznog stejta, a ako bude skroz dobro išlo možda skoče i do Phillyja, pretvorio u stvarnost već tko zna koje turneje po Europi, tijekom koje upravo sviraju pred nekoliko tisuća ljudi (ovo mi je bio prvi posjet Gasometeru pa ne mogu točnije procijeniti, vidio sam samo da su zatvorili postojeće tribine, a na ulazu više nije bilo moguće kupiti ulaznice) koji uglas i naglas pjevaju gotovo sve pjesme, onda nema smisla osjećati išta drugo nego ponos i svirati ikako drukčije nego slavljenički. Osmijesi bendovih članova flešali su na sve strane, a pjesme su gurane takvim stanjem svijesti zvučale barem jednako opušteno i široko koliko i oštro i očajnički, opskrbljujući veselog Briana Fallona (napokon popravljenih zuba koje je onda bio skršio na kamenu tinejdžerske romanse) rezervama tjeskobe, melankolije i čežnje koje je onomad u njih pohranio. The Gaslight Anthem su još uvijek soundtrack stvaranja želja za koje znamo da se ne mogu ostvariti, danas više oslonjen na pjesme negoli na bend koji ih svira bolje i sigurnije, pucajući od samopouzdanja dopuštajući sebi u ‘Here’s Looking At You, Kid’, pjesmu koja je svakoga od nazočnih u životu ubila barem jedanput, davši mu odmah potom usta na usta, ubaciti solažu iz ‘Right Here Waiting’ Richarda Marxa, ali i nažalost je prekinuti poslije refrena da bi među sobom prokomentirali na stejdž dobačenu kravatu. Samo, jebiga, da ste me početkom 2009. godine, kada sam ih u bečkom Flexu uživo gledao prvi put, doživjevši jedan od možda tri najbolja koncerta na kojima sam ikad bio, pitali bih li im sve to jednom oprostio, bio bih odgovorio potvrdno i ne očekujući razvoj našega ovakvog odnosa.

Prije te nepune četiri godine, Geslajti su bili gladni i žedni rokenrola i života koji svakoga sutrašnjeg jutra nudi nešto više od neizvjesnosti, upravo primljeni na tulum o kakvom su maštali zato jer su iz iskustava prijatelja sa scene i svojih uzora znali da postoji, ne sluteći sve ove razine poviše, koje su otad prešli. Svirka pred nekoliko stotina ljudi, među kojima i nekoliko desetaka fanova, među kojima i, ako se dobro sjećam, sveukupno šest Hrvata, bila je krajnost želje koju je bend smio željeti, a svaki se koncert svirao kao posljednji jer čak ni ‘The ’59 Sound’, album koji se tada počeo bahato gurati na poziciju najboljeg svih vremena, nije mogao garantirati da se taj bolji život naprasno neće prekinuti već na samom početku. Danas, The Gaslight Anthem vrlo dobro znaju da su si, s četirima odličnim do sjajnim albumima i jednim maestralnim EP-jem iza sebe, osigurali fine zaliha kredita i vremena, znaju da će tu biti barem onoliko koliko sami odluče, što je udobnost u kakvoj bend sastavljen od ljudi koji nikada nisu tražili išta drugo osim šanse da žive rock bend može jedino uživati. Osobno ću uvijek sjajnome koncertu od nekidan pretpostaviti ovaj povijesni od prije skoro četiri godine, jer je u susretu s ovakvim bendom nepošteno rezonirati ičim drugim osim vlastitim osjećajima, ali, za primjer, bi li mi doista bilo draže da sam R.E.M. vidio samo nakon drugog im albuma, a ne nakon petnaest plus godina karijere? Pa propustiti ‘What’s The Frequency, Kenneth?’, ‘Country Feedback’ ili ‘Nightswimming’? Pred ovim je bendom još mnogo godina ljepote, a logična tumbanja tijekom rastućeg odnosa koji se mijenja i dorađuje poput svakoga drugog mogu zasmetati samo onima koji ih nisu voljeli ni u startu. Neki ljudi ne vole muziku.

Osim te promjene u pristupu, određena se nadogradnja zbila i u samom zvuku benda, koji je svirajući posljednjih godina na sve strane itekako konsolidirao svoj stil, učvršćivanjem temelja omogućujući ponegdje nužno lelujanje ostalih elemenata. Bubnjar i dobri duh grupe Benny Horowitz svaku pjesmu više ne ubrzava onako pankerski pa da ga ostatak benda onda mora loviti kako stigne, nego sve te nijanse svira bez neplaniranih promjena ritma, što zapravo najviše pogoduje Fallonu koji gornje tonalitete više ne mora nadoknađivati spuštanjem u frajerske dubine i cijeli je koncert otpjevao onim narašpanim moćnim glasom u kojem pjesme kao što su ‘1930’ ili ‘The Queen Of Lower Chelsea’ imaju najjačeg saveznika. Takvome je pjevanju znatno lakše pružati i bekvokale koje su dvojica Alexa sa strane (a koji svakim danom sve više izgledaju kao karikature/superjunaci, jer indiejanac Rosamilia izgleda nikad s glave ne skida kapu i kapuljaču, a s pojačala zastavu St. Paulija, a rockabillyčar Levine je vječno u biloj majici i zalizane frizure) osiguravala znatno češće negoli u našim prijašnjim susretima. Standardna 1-2-3 jurnjava puknutih akorda i puknutih srca do nužnih flastera, sada je proširena i kulerskim swinganjem i šejkanjem, kroz produljene uvode ‘Film Noir’ ili ‘Angry Johnny And The Radio’ čak i podnošljivim džemanjem, iz kakvog melodije i prvi stihovi tih divnih pjesama uskrsavaju impozantniji i obuhvatniji. U kraj druge spomenute ubacivši gotovo cijelu legendarnu ‘If I Had A Boat’ Lylea Lovetta (ako već niste, obavezno poslušajte ‘Pontiac’), Fallon mi je još jednom objasnio da Geslajte toliko volim upravo zbog naše istovjetne opčinjenosti istim mitologijama, potvrdivši kako je iskušavanje Amerike direktnim i neposrednim putem ploča, knjiga i filmova ipak djelotvornije od pukoga neizravnog življenja u njoj.

Tome internom proširenju bendova arsenala pridodano je i eksterno pripojenje trećega gitarista Iana Perkinsa, Brianova prijatelja i suradnika iz The Horrible Crowes, koji je bendu načelno nepotreban – mislim, svira samo gitaru i tu i tamo otpjeva koji bekvokal, za što ionako imaju dovoljno zaduženih – ali koji svojim sitnim radom ipak utječe na bendovu kompletnu zvučnu sliku koja silinom triju gitara vrlo često odlazi na teritorij jednih Pearl Jam ili Foo Fighters, iako danas i ovi prvi sve rjeđe uspijevaju utješiti unutarnje razdore, dok drugi zaista dobre pjesme nisu uboli još otkako je Grohl u bendu bio sasvim sam. Kažem, Perkins bendu zapravo nije nužan, osim kao valjda ugodno društvo, ali u tome smislu bendu koji ima 50 dobrih pjesama nije nužna ni 51., pa ću se ovom prigodom lišiti pankerskih robovanja izvornome idealu po kojem riječ bend označava četiri čovjeka, i prepustiti finesicama koje donosi u bend. Prelijepa ulična romantika ‘The Diamond Church Street Choir’ također se odgađala muso-uvodom, da bi poslije postala zoran dokaz kako su Mink DeVille bili možda i najkul NY bend sedamdesetih, ‘Here Comes My Man’ je uživo pokazala kako Toma Pettyja i Pixiese ne spaja samo svojim naslovom (‘Here Comes My Girl’, nek se srami tko ne zna!), a put koji je bend kroz pet godina prešao od žustrog Jersey-punka ‘Drive’ do divne ‘Handwritten’, koju naši očevi redom u čuđenju prepoznaju kao najbolju Springsteenovu novu pjesmu novog tisućljeća, reverznim se kretanjem set listom može prijeći i unutar devedesetak nezaboravnih minuta, prvenstveno zato što je ionako riječ samo o nijansama jednog zvuka, a taj zvuk ovaj bend svira najbolje na svijetu.

Nakon prisustvovanja ovome koncertu još su mi manje jasni prigovori aktualnome albumu ‘Handwritten’, koji su dolazili uglavnom iz dvaju smjerova, ili je zapravo smjer bio isti – gunđanje zbog gunđanja jer nijedan bend nije kul voljeti od početka do kraja – a oblika su bila dva. Jedni su negodovali zbog promjene i iznevjere nezavisnih ideala, koju su pročitali između redaka deblje produkcije, a drugima se nije sviđalo što bend još uvijek svira jedan te isti sveamerički rokenrol. Dakle, eventualni problem je u tome što je bend ostao potpuno isti tako što se potpuno promijenio, a iz mojeg kuta gledanja baš je to ona nužna karakteristika da bi se bend mogao promatrati kao neporeciva veličina. Da, medijske najave ususret objavljivanju albuma, i to onih medija koji su bend ignorirali i u vrijeme zlatnog ‘The ’59 Sound’, jesu postajale pomalo iritantne, ali jednom kada su se utišale sve proklamacije, kada su se očekivanja povukla, kada su se utišale fanfare i psovke, odnosno jednom kada je ‘Handwrittenu’ dopušteno da bude samo ono ali i sve ono što jest, postalo je jasno kako su Geslajti ponovno snimili krasan album. Taj je album u Beču bio još i slađi, u pjesmama poput ‘Mulholland Drive’ i ‘Mae’ pogađajući još jedno nalazište svega onoga najdražeg što smo jednom nenamjerno ostavili za sobom. Forsiranje te ploče, prije svega nauštrb prethodnika ‘American Slang’, nije bilo samo ispunjavanje promotivne obaveze, nego posljedica osjećaja kako njezine pjesme – uključujući i poluraritete s deluxe izdanja, Nirvaninu ‘Sliver’ i ‘Blue Dahlia’, koja se diči kvintesencijalnim Brianovim stihom I met you between the wax and the needle, in the words of my favorite song – ponajbolje predstavljaju gdje se The Gaslight Anthem u ovome trenutku nalaze. Jednom nogom jesu na ulazu u stadion, ali drugom su još čvrsto uzemljeni u klubove toliko malene da ih svaki posjetitelj tamo s pravom smije doživljavati kao svoj bend i svoju slatku tajnu.

Mislim, prisjetimo se samo dvaju ponajvećih bendova-uzora Geslajtima, ujedno i dvaju ponajvećih bendova uopće. Ruku na srce, The Clash u svojoj diskografiji imaju tek tri kompletno dobra albuma – okej, pomaže što su redom fantastični – a The Replacements su onaj bend s kojim danas najlakše i najtočnije uspoređujemo nebrojene američke dječake s gitarama postali tek na svome trećem albumu, vrlo skoro prestavši to biti. Zaokruženu sliku pojedinog benda možemo dati tek po njegovu kraju, zbog čega se onda katkad možemo nevoljko slagati s manjim ili većim promjenama i životnim fazama kroz koje prolazi bend koji živi paralelno s nama. Za razliku od mnogih kolega, The Gaslight Anthem ničim ne pokazuju želju odmicanja od svojih starih radova, o čemu uvjerljivo svjedoči fanovski manifest ‘I’da Called You Woody, Joe’, nego zapravo traže pronalaženje novih verzija starog, polaganom uvodnom ‘Mae’ najavljujući kako ispred sebe sada imamo bend koji je ipak odrastao. Publika u Gasometeru, u rasponu od tetovaže&skinny rebe punk-rock šminke do starijih lica u potrazi za eliksirom mladosti, taj je bend prihvatila itekako dobro, pa je čak i poslovična austrijska suzdržanost često pokleknula pred sasvim solidnom šutkom, koju sam uglavnom promatrao sa strane, osim u eksplozijama privatnog u ekipno tijekom omiljenih ‘Casanova, Baby!’ i završne ‘Great Expectations’. Nju je popratilo čak i kresanje bengalke podrijetlom iz zagrebačke Dubrave, na što se Fallon malo trgnuo, nasmijano upozorio da you can’t start the fire! (e da su onda uletjeli u ‘Dancing In The Dark’ bio bi smak svijeta!), dok je Rosamilia objasnio kako je to talijansko nogometno ludilo i pjesmu započeo ispočetka. Ne znam da li me kasnije pitanje prezimenjaka Ante, kojeg smo slučajno sreli, jesmo li baš mi zapalili baklju više uvrijedilo (jer ipak sam ja zreo čovjek) ili razgalilo (jer zna se tko su najveći fanovi). Nismo mi, znamo tko jest.

I sami iznenađeni nepodijeljenom potporom i emotivnim dočekom, Geslajti su u Beču ukupno odsvirali čak 26 (27 ako računamo interpoliranu ‘If I Had A Boat’) pjesama, dvije više od dotad najobimnijih koncerata turneje. Prostor za njih pronašao se na bisu, u kojoj su barem tri pjesme bile velika iznenađenja, upozoravajuća balada ‘The Navesink Banks’, himna ‘The Patient Ferris Wheel’, koju sam prvi put uživo čuo tek na trećem bendovom koncertu, te obrada ‘Astro Zombies’, koju nisam uspio prepoznati čak ni pjevušeći poneke njezine stihove. Kasnije saznanje kako je riječ o pjesmi Misfitsa misteriju fino razrješuje; ili sam je čuo na nekome od tuluma u prostoriji FNC Diverzant, ili vozeći se okolo s Uglednim Prijateljem. Legenda Dave Hause (kojega sam nakon lanjskoga kiksa s kašnjenjem na The Revival Tour propustio sad već drugi put, kao da nam nije suđeno!) s prepoznavanjem nije imao problema, pretrčavši iz zabinja gdje se odmarao od svoje uloge predgrupe preko cijele pozornice i u publiku skočivši ne klasičnim stilom crowdsurfinga nego umalo ekvivalentom skakanja bombe u bazen, da bi držan na rukama hrabrih otpjevao cijelu pjesmu, vrativši se gore za bekvokale ‘American Slang’. Osmijeh koji sam mu na licu uhvatio tijekom leta situaciju je opisao na najbolji mogući način – stari ratni drug benda putuje Kontinentom, svira pred minimalno deset puta brojnijom publikom od one koju bi mogao privući sam, spremno nadoknađuje ponešto čistunski lajfstajl većine glavnog benda, ali i, ne manje važno, iz večeri u večer ima priliku uživo slušati najvažniji bend posljednjih deset godina, istodobno se osjećajući kao netko ravan njegovim članovima. Baš toga osjećaja nipošto ne manjka ni bendovim fanovima, koji u bendovim pjesmama prepoznaju sve svoje srcobolje i nemirne instinkte, ovaj ih put katarzično izgarajući u užitak.

Vozeći se na povratku iz Beča prema Zagrebu via Ljubljana kao najstariji član fanovske ekspedicije, prisjetio sam se sličnih povrataka otprije šest-sedam godina, s nekim drugim prijateljima, u čijem sam društvu bio daleko najmlađi. Ta me svijest nije posebno uznemirila, ili barem ne više nego inače, jer se glupo pretvarati da godine sa sobom ne nose uvijek nove i nove odgovornosti i okolnosti, a život neizostavno teče dalje. The Gaslight Anthem su jedan od onih bendova uz koje smirenje ne tražim isključivo kroz sjećanja na neke nevinije dane, nego si njihovom muzikom mogu obrazložiti i ono najbolje što sam iz mladosti uspio prošvercati u kakvu-takvu zrelost. Brian Fallon je ili moj potpuni vršnjak ili rođen samo dva dana poslije mene, a naše generacijsko-svjetonazorske podudarnosti, pokazuju mi sve njegove pjesme koje obožavam, lakoćom nadilaze osjetne razlike naših konkretnih životnih iskustava. Ako je ijedan segment ijedne generacije moguće obilježiti onime što je naučio od muzike koju voli, onda su The Gaslight Anthem kao bend upravo ono najbolje što je moja generacija ostavila nekim novim klincima. Vjerujem da i oni sami to znaju. Set lista: Mae – The ’59 Sound – Old White Lincoln – ”45” – Handwritten – The Diamond Church Street Choir – Here Comes My Man – Film Noir – Sliver – Casanova, Baby! – Howl – Blue Dahlia – I’da Called You Woody, Joe – Angry Johnny And The Radio – The Queen Of Lower Chelsea – 1930 – Mulholland Drive – Here’s Looking At You, Kid – The Backseat – Drive – BIS: The Navesink Banks – Astro Zombies – American Slang – The Patient Ferris Wheel – Keepsake – Great Expectations

Dave Hausea smo bili propustili zbog nešto kasnijeg stizanja u Beč od planiranog, a iako sam pizdio da kako neki tamo Blood Red Shoes mogu svirati poslije Davea?!, bilo mi je potpuno jasno da je njihova alter/classic gitarijada prikladnija kao neposredno zagrijavanje za glavni bend od akustične kantautorske pjesme. Osim procjene kako vam slobodno, budete li u prilici, mogu preporučiti odlazak na njihov ovomjesečni nastup u Tvornici, o bendu zapravo nemam više ništa za reći, jer vjerujem kako i sami znate kako je vrlo teško koncentrirano slušati ikoji bend u iščekivanju kasnije svirke najdražih pjesama na svijetu. Slično je prokletstvo, ali suprotnog predznaka, sutradan bilo palo na preslatke The Pains Of Being Pure At Heart, koji su u podrumskoj prostoriji ljubljanskog Kina Šiška nastupili pred tek nešto malo više ljudi od Japandroidsa početkom rujna. Prve je redove, normalno, popunilo dvadesetak Hrvata. Painse svakako volim, ali ipak manje od njihovih pjesama, a iako me mogućnost živog susreta s njima bila dostatno veselila, ipak nisu uspjeli nadoknaditi hendikep nastupa dan nakon omiljenih Geslajta. Za to oni sami nisu ni najmanje krivi, kroz pedesetak minute poletne svirke pružajući nebesko indie-pop obilje, svirano energičnije nego što se moglo očekivati od ovakvog tipa benda, ali bez gubitka sofisticiranosti. Žao mi je što sam takav set iskoristio primarno kao svojevrsno resetiranje poslije jedne od najviših točaka ne samo koncertne godišnje amplitude. Ultrasimpatični Kip Berman mi, međutim, ne djeluje kao netko tko bi mi to uzeo za zlo.