Archive for Travanj 2010.

RETRO PETAK: Franco el Gorila feat. Yandel – Sexo Seguro (2009)

Travanj 30, 2010

Reggaeton je što se tiče europske publike plesao jedno ljeto, ali što se tiče hispanoameričke – groznica ne jenjava, pleše se i dalje! Veliki pozdrav rođi Francu, mi gorile se moramo držati skupa, a i traka je jebena.

Oglasi

Dan 4 – Predah, svojevrsni

Travanj 30, 2010

Doista jesam bio razmatrao jučerašnji ostanak doma, ali lihvar ostaje lihvar, pa sam ipak odlučio sve unaprijed uplaćeno i iskoristiti, makar i po cijenu žuđenog odmora i opuštanja. Jedina islandska žrtva festivala, Matmos, ionako me ne zanima ni najmanje, pa za njome shodno tome nisam uopće žalio, a nije baš ni da su me privlačila ostala potvrđena imena, Mia Zabelka Trio i Marinada (ili maRInada, kako kaže myspace). U prvom se nalazi riječ koja ukazuje na određene sklonosti koje ne dijelim, iako nipošto nije riječ o jedan kroz jedan pravilu, a simpatične minimalistične Riječane iz drugog benda naprosto nikada ranije nisam slušao. Danas mi je drago što jesam, jučer. Mijin trojac uhvatio sam samo krajičcima uha prolazeći do garderobe i WC-a, jer par dana ranije spomenuti zvučnici u kafiću nisu bili uključeni. I to malo mi je bilo itekako dovoljno za zaključiti kako je izbor piva/spike s Harčom i Vidom puno bolji i isplativiji. No, domaće je domaće, a mojem nazočenju nije odmogla ni stanovita win-win situacija. Ispadne li Marinada dobra, super, uvijek volim otkrivati dobre bendove; ispadnu li loši, heh gušta, nova je to pošiljka materijala za gađenje novih nada hrvatske scene. Ispali su dobri, i to jako, a bilo bi i još jače da sam uspio skužiti jesu li njihovi fragmentarni, lapidarni tekstovi samo kul zajebancija, ili lucidna specifičnost tekstualne vizije. Neovisno o tome kojem od tih polova naginju, moram priznati kako je njihova repeticija izvrsno lijegala na određeni pop-minimalizam zvuka benda, uglavnom izvođen isključivo na pjevačevoj električnoj gitari, uz tek povremene pasaže sintića, basa ili kojekakvih elektro-efekata. Zamislite novijeg Josha Rousea, ovoga koji je zabrijao na Španiju, na novom poslu vokala u The xx, i tu ste negdje. Ili uopće niste, jer ja baš i ne posjedujem dovoljno polje referencije za ovakve zvuke. Žao mi je što nisam izdržao do kraja, jer mi je glava par puta opasno zaprijetila padom i snom, pa sam se pokupio kući na vrijeme. A morao sam se i ustati u 6, na drugo poluvrijeme. Sunsi opet u drugom krugu! Ali, tko ih to tamo čeka – oh, no, not those niggaz again?!?

Dan 3 – Odsjaj dostojan legende

Travanj 29, 2010

Za razliku od nekadašnjeg suborca/suparnika Boba Moulda, koji je kasnije kroz Sugar i solo karijeru uspio ostati blizu površine i danas prilično uvjerljivo igra ulogu zaslužnog alter-velikana, čini mi se kako Grant Hart svoju prošlost u Hüsker Dü, jednom od najboljih bendova svih vremena – a neću vam proturječiti ni izbacite li iz tvrdnje startno relativiziranje – nije naplatio ni najmanje. Ne mislim ovdje isključivo na novac i beneficije koje omogućava, nego ujedno i na nekakav status, makar će njegova prava definicija uvijek biti neopipljiva, gotovo neopisiva. Primjer – čak me i Iko upitao tko je ono taj Grant Hart, zvučalo mu je poznato, na čiji sam koncert jučer išao u &TD. A riječ je o čovjeku koji mi je u prvom srednje snimio ‘Metal Circus’, ‘Flip Your Wig’ (osobni favorit sve do danas) te SST-ovu kultnu ‘Duck And Cover’ kompilaciju, na kojoj su Hüskeri bili uletjeli u osam milja visok uragan! Daleko od očiju, daleko od srca i još dalje od pamćenja. Međutim, da je sudbina htjela drugačije, možda moji vlastiti, sebični interesi nikada ne bi bili zadovoljeni. Moulda još uvijek nisam vidio uživo, a Harta, od jučer u 22.25 sati, ipak jesam. Koncert ovoga velikoga osobnog heroja najavljivao sam kombinacijom nestrpljenja i podozrivosti, jer iako je, da se zaustavimo samo na posljednjem, solo album ‘Hot Wax’ bio sasvim lijep, strepnji kako Grant više nije ni sjena one nezaustavljive bubnjarske i autorske force nisam se uspijevao oduprijeti. Fizički, potpuno je očito da je Grant zadnjih dvadesetak godina proveo povlačeći se od nemila do nedraga, iako je frizura modernog indijanca još uvijek tu. Glazbeno, problema nije bilo ni u najsitnijim tragovima, jer je Grantov glas još uvijek moćan, rezak i sposoban ispuniti i one krajeve dvorane do koje pojačalo nekim slučajem ne dobaci njegove gitarske majstorije. Naravno da smo svi mi posvećeni iz prvih redova ove pjesme u srca spremili kao eksplozije detonirane zidom slatke gitarske buke i sprinterskim bubnjevima, ali ništa im nije falilo ni u ovakvome spartanskom izdanju. Ipak je Grant veliki autor klasičnih pop-rock pjesama, a takve njegove nemaju se čega sramiti ni ogoljene. Kroz punih 80 minuta svirke, ispunivši i golem dio želja iz publike (koja je, inače, pristojno pričekala da isteče barem 45-50 minuta prije negoli ih je počela tražiti naglas; popizdim kad debili već nakon dvije stvari počinju zahtijevati svoje omiljene pjesme!), Grant je uživo predstavio jednu od najmanje dvojbenih prijavnica za rock antologiju, uz samo dvije nepoznate pjesme, obradu ‘Signed D.C.’ legendarnih Love i vlastitu novu, ljupku ‘What’s A Little Angel Doing So Far From Heaven?’, kako joj ime otkriva mrežni sveznadar. Ostale pjesme spadaju ili u najčišću rock antologiju (Hüsker Dü) ili u kult autora koji još uvijek jest sposoban stvarati čuda, samo ipak nešto rjeđe (Nova Mob, solo radovi). Sve će vam, zapravo, reći set lista, ja ću samo ostati oduševljen besmrtnom ljepotom njenih karika: Remains To Be Seen – You’re The Reflection Of The Moon On The Water – The Girl Who Lives On Heaven Hill – Signed D.C. – Terms Of Psychic Warfare – Pink Turns To Blue – What’s A Little Angel Doing So Far From Heaven? – 2541 – Diane – Barbara – Never Talking To You Again – Puzzles – The Last Days Of Pompeii – Don’t Want To Know If You Are Lonely – My Regrets – California Zephyr – Teeny’s Hair – Green Eyes – Flexible Flyer – Books About UFOs – She Floated Away – Back From Somewhere – You’re A Soldier

Iako su na samim počecima svojih karijera u osamdesetima na prvi pogled dolazili iz različitih glazbenih pozadina, Grant Hart i Chuck Prophet, koji je nastupio kao drugo veliko ime večeri, naposljetku su često dolazili na isto mjesto – hram velikih, ubojitih pop-rock pjesama. Putova do tog odredišta oduvijek je bilo i više nego nekoliko, pa je tako Grant stigao onim nesputane želje za inovacijom i širenjem izražajnih sredstava, a Chuck slijedeći tradicijsku nit vodilju. A tko zna, ne čini mi se nevjerojatnom ni mogućnost da su se još negdje tamo 1986. godine, u svojevrsnoj najavi jučerašnje večeri, Hüsker Dü i Green On Red bili našli na zajedničkom programu. Bila su to dobra vremena, čini se danas, pogotovo nakon još jednog, tko zna kojeg, divljenja Azerradovoj hagiografiji kakva su uvijek na tapeti kad naletim na imenjaka Andrijanića. Stoga se, da se vratimo koju rečenicu unatrag, plan da Grant i Chuck nastupe iste večeri pokazao ne samo opravdanim, nego i pravim trijumfom pjesama s melodijama i refrenima, pogotovo u usporedbi s nešto eksperimentalnijim ostatkom festivalske ponude. Kada je Chuck Prophet lani nastupio u KSETu naoružan samo akustičnom gitarom, bio je odsvirao dostatno ugodan koncert, ali nisam se mogao oteti dojmu kako bi se i on sam više volio ponovno naći u ulozi nepogrešivog guitarslingera, koji je do pobjede predvodio Green On Red u većini bitaka u kojima su sudjelovali. Ali, i on je naučio piti i spavati sjedeći, a lekcija je to koja omogućava jednostavnije izmjene solo nastupa i bendovskih ekspedicija. Jučer je u &TD Chuck sa sobom doveo i prateći The Mission Express, koji čine tri kulera s diplomom salunske scene američkog jugozapada, te njegova najbolja prijateljica, supruga Stephanie Fitch. Presjek njegove izdanjima jako bogate solo karijere još mi je jednom pokazao kako griješim sve dok ne nabavim i posljednju ili najopskurniju pjesmu s njegovim potpisom, jer bi ovaj praznik američke roots radiofonije bilo šteta slaviti samo na rijetkim koncertima. Sinoćnji, ovjeren i zajedničkim prvorednim colanjem Ante Tomića i Luke Benčića, dvaju velikih štovatelja kvalitetne country-rock ugode, iskoristio sam i kao prijevozno sredstvo do nekog bara u Tucsonu, Arizona, atmosferu kojeg su The Mission Express sinoć učas stvorili svojim pustinjskim rokenrolom. Prvi sam štit bacio već na ‘Just To See You Smile’, kasnije sam se s radošću pridružio ‘Good Time Crowd’, a Springsteenova ‘For You’ i Chiltonova (po Chuckovu sudu čovjek koji je izmislio sve što on i mnogi drugi rade i danas) ‘Bangkok’ bile su dobrodošli nakloni začinjavcima. Krećem u popunu kolekcije.

Eh, da, kasnije je svirao još i Goribor, ali, sorrybor, kombinacija Žuline pile, premorenosti i jutarnjih obaveza bila je jača. Rezultat valjda i bolji.

Dan 2 – Dan (Deacon) velikih lavova

Travanj 28, 2010

Nije bila počela ni druga večer festivala, a ja sam već osjetio zgaženi umor – bit će zajebano izdržati do petka. Ali, nema mi pomoći, jer Žedno uho u kozmičkom poretku stvari nije toliko bitno da bi se zbog njega odgađali standardni interesi i obaveze, a opet mi je osobno previše primamljivo da bih ga kojeg dana naprosto eskivirao. Možda se odmorim u četvrtak, takav mi je nekako plan, pogotovo što će kasnije te noći Sunsi tražiti ulaznicu za mjesto na kojem nisu bili od 2007., drugi krug plejofa. Kad smo već kod sporta, nije me ni najmanje sram priznati da baš zdušno navijam za čovjeka koji bi da zna išta bio najbolji nogometaš svijeta, a ovako je samo najveći car – Ola Tri Gola! Sinoćnji su program festivala otvorile žovijalne jazz iskusnjare Charles Gayle i Han Bennink, pa sam u skladu s privatnim preferiranjem nogometne improvizacije (normalno je da pucaš desnom nogom, ali možeš i lijevom, s tim da se računa i gol glavom) nad onom slobodnozidar… ups!, slobodnodžezerskom nastup ovoga dua pokušao izbjeći u korist podrške novome bavarskom princu. U tome nisam baš uspio u potpunosti, jer su u &TD-ov kafić izgleda postavljeni zvučnici putem kojih se festivalske svirke mogu slušati i u slučaju da vam je draže sjediti uz pivo i razgovor s ekipom, negoli koncert gledati u mračnoj dvorani. Ono što sam čuo ponovno je potvrdilo sve moje sudove o postojanju dvaju dijametralno oprečnih žanrova, muzike i jazza, ali je po informacijama prijatelja glavna atrakcija bila ono što nisam vidio. Bennink i Gayle se navodno jako dobro zabavljaju i zabavljaju druge dok sviraju. Vjerovat ću, a ne provjeravati. Zabavlja li se Carla Bozulich, koja je svirala nakon njih, imalo na stejdžu, onda je to isključivo zbog uživanja u izazivanju nelagode kod publike koje prisustvuje njenim avangardnim egzorcizmima. Sumnjam kako se osjeća super zbog emocija od kojih su joj izgrađene pjesme, barem one iz sinoćnje set liste. Naime, njezin je nastup, u kojem je njenima glasu i gitari potporu pružao čelist Francesco Guerri, sasvim opravdao ime projekta, odnosno ove inkarnacije ove kultne punk-kantautorice – Bloody Claws. Nepregledne količine bučnog feedbacka i razornog struganja u moje su se uši stvarno zabijale kao oštre kandže u golo meso. Bilo je očito kako protekle godine nisu nimalo smekšale ženu koja je bila član jednih Ethyl Meatplow, a koje sam nabavio greškom misleći kako će Carla i u svojim drugim bendovima pičiti isti onaj kataklizmični cow-punk koji je trusila u The Geraldine Fibbers. Nažalost nije, a nije ni jučer, kada je za svaku Marianne Faithfull/PJ Harvey zlokobnu baladu odradila i još jedan vrtlog krikova iz pojačala, koji su mi sjedali malo teže. Ali, vjerujem ipak ne toliko teško kao Carla sama, koja se na kraju svoje svirke s pozornice spustila među lagano nervozne prve redove i stala valjati po (ne)sretnicima u njima. Sva sreća, bio sam joj izvan domašaja, a za vrijeme bis-pauze sam za svaki slučaj zauzeo udobne stražnje pozicije. Sasvim drugačiji model rješavanja negativne energije ponudio nam je posljednji član jučerašnjega znatno shizofrenog lajnapa – nemojte me krivo shvatiti, takvi mi ni najmanje ne smetaju – pomaknuti hype-performer Dan Deacon. Gdje je Carla crne misli i slutnje na silu izvlačila na čistinu, Dan ih je odlučio jednostavno razmrviti nuklearnom bombom party ludila. Iako su mi kod kuće njegovi ‘Spiderman Of The Rings’ ili ‘Bromst’ (one opskurnije samizdate se nisam ni najmanje trudio nabaviti) ponekad još i znali osiguravati sasvim ugodnu pozadinu igranju Zume ili nekome neobaveznom kuckanju, uživo me je njegova glasna stroboskopija prečesto podsjećala na Scooter a da bih ga otvorenije pohvalio. Zabrinjavajuća činjenica, zabrinjavajuća po mene, jel, jest ta što sam dobar dio njegova showa proveo lagano cupkajući, na samom startu odobrovoljen efektnim feelgood spikama. Bilo mi je toliko zabavno – ono, totalna bolnica! – da mi nije zasmetao niti odabir održavanja nastupa među publikom, na parteru iz kojeg su dotad ekspresnom akcijom bile izbačene pomične stolice iz kojih je ipak bilo lakše pratiti prethodna dva nastupa. Ponovit ću još jednom – granica između benda i publike nije nikakva prepreka, nego nužnost normalnog uživanja u svirci! Želim čuti, ali želim i vidjeti! No, opet, vidio sam sasvim lijepo, fluorescentno zelenu kostursku glavu, zabodenu kao zastavu na…, hm, miks pult, trntejbls, CD plejer? Ne znam, jer to nisam vidio. Dakle, početno odbrojavanje u kojem je pojedine brojeve trebalo zamijeniti najdražim te najpoštovanijim likom iz ‘Kralja lavova’ izravno je naznačilo nivo kasnije vesele pizdarije, a uvod u plesni konkurs, u kojem je Viski naprosto briljirao, pokazao je Danovo zavidno poznavanje zakučastih balkanskih geopolitičkih odnosa. Najavivši da su Slovenci sinoć u plesu bili sjajni, bez greške je razbudio hrvatski nacionalni ponos – normalno da ćemo bit duplo bolji! Jesmo li bili, odnosno jesu li bili, jer se osobno nisam odvažio survati u vrzino kolo, ne mogu garantirati, ali nakon toga urnebes nije jenjavao ni za nijansicu. Stvarno zabavno iskustvo, koje mi je bilo drago doživjeti, ali jednom će biti itekako dosta. A danas: A cowboy, a nurse or a fireman, There’s so many things that you can be, You can set bigger goals but set your soul, yeah, set your soul free! Grante, oslobodi nam duše!

Dan 1 – Fear The Deer!

Travanj 27, 2010

Sigurno svi već dobro znate kako je ovogodišnje, jedanaesto (!!! Svaka čast!), Žedno uho ujedno i posljednje u ovom obliku, u ovom gradu. Nema više. Jebiga. Žalopojke, psovke i gnjev na tu temu već smo svi skupa imali prilike itekako upražnjavati, sve što mi je preostalo je pristojan i dostojan oproštaj, svakodnevnim korištenjem na vrijeme osigurane festivalske iskaznice, čemu će svakako pripomoći iznimno mi privlačan i napet program ovog izdanja. Okej, priznajem kako sve ostalo, pa čak i Chucka Propheta i The Wedding Present, doživljavam tek kao popratne sadržaje ukazanju jednog od bogova, ali ti su najavljeni popratni sadržaji doista atraktivni. Možda Grant Hart više i nije sposoban stvarati čista čuda, ali ja mu se neću imati nikakvih dvojbi pokloniti, makar i ne odsvirao ‘Flexible Flyer’ ili ‘The Girl Who Lives On Heaven Hill’. Legende su legende, a ja sam olinjala starudija – kolege, vidimo se u srijedu u prvim redovima! Nakon što su me imena s plakata prošlogodišnjega Žednog uha prvi puta u festivalskoj povijesti ostavila doma svake večeri – jazz/improv/noise/click/free/alter mafija bez sudioništva poštene pop skupine, pri čemu mi je bilo jedino žao za propuštanje East Rodeo, ali ipak je to bilo lani i do danas me već debelo prošlo – aktualni tjedan potpuno mi je sumnjiv jedino u četvrtak, a ostali dani su barem interesantni ako već ne i nepropustivi. Sinoć, festival je otvorio duo High Places, koje sam iz nekih neznanih razloga zapamtio kao bend koji izvrsno prezentira sindrom klasične žrtve moga prekrcanog harda. Ponavljam, ne znam što mi je bilo, ali imao sam dojam kako su me u ona dva pred-prošlogodišnja slušanja bili ugodno iznenadili, te da ih kasnije nisam slušao i još više samo zato što sam morao slušati neke druge bendove. Naaat! Rob i Mary zvuče onako kako sam zamišljao da zvuči Natacha Atlas – glasni i čvrsti electro beatovi i istočnjačke melodije kupljene kao suvenir na ekskurziji – dok mi Ramljak nije rekao da sam potpuno u krivu. Naravno da High Places nisu isključivo strastveni field-recordings istraživači s vatrom u očima, ali mene je posebno umorilo to što se njihova očita indie pozadina jednostavne formule New Order puta Cocteau Twins prečesto gubila u letu na čarobnom ćilimu. Mada, nije da se vrlo dobro popunjen &TD (izvađenih stolica) u potpunosti složio sa mnom – manji dio prijatelja, poznanika i suboraca podijelio je doživljaj izlaskom na mirniji razgovor, većinski ostatak im je iskreno zapljeskao. Doduše, ni približno tolikom oduševljenošću kojom su koji sat kasnije u noć ispraćeni neobuzdani Deerhoof, nominalni headlineri prve večeri, a skoro i najjače trenutno ime cijelog festivala. Izgleda da je Mate Škugor dobio kakvu dojavu iz moga štaba, jer Deerhoof stvarno i jesu ono što sam mislio za High Places, bend kojem imam gotovo sve albume (vidim da mi od regularnih fali samo ‘Holdypaws’), za koje mi iTunes brojač kaže da su čak i relativno često preslušavani, ali koje i dalje zapravo nimalo ne poznajem. Osnovni razlog tome je taj što se nerado družim sa zajebantima od kojih nikad ne znam što očekivati, kao i s onima od kojih znam da uvijek mogu očekivati pingpongasto preskakanje iz druželjubivoga u konfrontirajući mod. Deerhoof totalno spadaju u drugu skupinu, svojim beskompromisnim škripanjem i razularenom rekonstrukcijom indie-pop pjesme. Kao nekakva Looney Tunes varijanta noise psihodelije, zašećerena simpatičnim vokalnim besmislicama Satomi Matsuzaki, Deerhoof zvuče kao Pizzicato Five izgubljeni u kući zrcala, tako da čovjeku nije jasno sluša li njih ili samo raštimane odraze. Zbog toga mi i pašu samo u malim dozama, pa me je koncert ostavio otprilike ravnodušnim, osim za izvođenja himne ‘Basket Ball Get Your Groove Back’ (Sunsi su noćas odigrali kao da im je poruka ušla u glavu, samo neka tu i ostane do četvrtka) i obrade ‘Going Up The Country’, kojom su dečki pokazali kako djetinjstvo jesu proveli uz klasični rock. Upravo od svega klasičnog – melodija, refrena, tekstova, struktura – bend bježi lakoćom, pa se slušateljev osjećaj kako se ispod razmazane površine kriju punokrvni pop hitovi vrlo brzo ispostavi kao pogrešan. Meni se čini kako Deerhoof zapravo ne funkcioniraju tako da standardne pop pjesme razmontiraju do neprepoznatljivosti, nego sasvim suprotno, da varljivost svojih zvučnih zamki prikrivaju s nešto sitno ukusne, probavljive glazure. Kužim zašto su mnogima super, i takvi su sinoć sigurno bili zadovoljeni bez ostatka. Još bolje kužim zašto ih osobno lako mogu cijeniti, ali bez instinktivnih želja za konkretno slušanje.

Pravovremeni PODSJETNIK

Travanj 27, 2010


Imate još samo četiri tri dva jedan dan za glasanje za Gorilin izbor najboljih serija nultih! Da ne bi bilo da nismo znali. (17 19 20 23 ljudi dosad priložilo svoje liste btw)

RETRO PETAK: Jelena Rozga – Gospe moja (2007)

Travanj 23, 2010

Slabo nažalost pratim hrvatski pop zadnjih godina, tako da sam ovu uspješnicu sa Splita ’07 čuo tek u OMV Crpki ’10. Baš lijepa pjesma, jelda! Nema dalmatinskog napjeva do meksičkog napjeva. I mada je Tonči Huljić generalno, kreativno gledano, već neko vrijeme prazna ljuštura, to da mu se čak i nadomak četvrtom (jebote!) desetljeću stvaralačkog života može potrefiti nešto ovako maestralno – trebalo bi biti inspiracija svima.

Payback Time!

Travanj 22, 2010

Da se Danijeli jučer nije baš jako išlo u &TD na Why?, ja bih se vjerojatno bio posvetio alternativnim planovima. Ili navijanju za Olića (puca mi neka stvar i za Inter i za Barsu i za Lyon i za Bayern, a načelno i za sve hrvatske balunjere na gastarbajtu, ali slavonska luda je legenda!) ili gledanju zadnjih par epizoda ‘Losta’, a možda i odlasku u Mediku na provjeru Socijalne službe, koju moje veze iz pank bratovštine često proglašavaju najboljim novim bendom na sceni. I bio bih se grdno zajebao, jer je Zagreb jučer u &TD-u doživio vjerojatno najbolji koncert godine, odnosno njene prve trećine! Naravno da ću ja na njenom kraju na svojoj listi najboljih svirki ispred Why? od već odsviranih vjerojatno staviti i Grand Archives i Nothington i neke naše mahere, Pase, Marshmallowse ili Moose, ali to je zato što sam predrasudama vođen reakcionarni roker; no barem danas, dok su sinoćnji doživljaji još jako svježi, ne mogu se i ne želim zamarati tričarijama kao što su navijačke sklonosti i nužnost čvrstoga žanrovskog opredjeljenja. Bilo je super! Baš zato! Eto, ne bi čovjek vjerovao, ali izgleda da se curama ipak isplati vjerovati, znaju one što govore.

Posljednji put kada su Why? svirali kod nas večer sam zapamtio isključivo zato što mi je Bojan Stilin bio najavio kako će mi poslati link za tek procureni ‘Stay Positive’ The Hold Steady, koji je na kraju ispao odličan. Sam koncert nije me baš bio nešto posebno oduševio, jer kao djelomični pratitelj bendova rada nisam bio našao mamce za detaljnije upoznavanje, ali me bend isto tako nije ni nešto posebno razočarao, iako su bili vidno hendikepirani zdravstvenim poteškoćama. Kako mi je dan jučer otpočeo upravo mejlanim linkom (hvala, Matija!) na najnoviji album The Hold Steady, koji se kroz prvih nekoliko slušanja rasvjetljuje kao divota na desetu, tako me paralelno puknuo i neugodni groundhogasti fleš, kao, ne bi baš bilo dobro da se i ostali motivi ponove. Srećom, nisu ni najmanje. Nakon što je hobotničasti bubnjar benda Josiah Wolf (pjevačev braco) svojim kantautorskim one-man-band solo nastupom odradio kvalitetno zagrijavanje kao predgrupa – melodije i način pjevanja na tragu Kurta Wagnera, iako mu je glas nešto viši, ali, opet, čiji nije? – na pozornicu su se popeli i ostali ispitivači, pred nekih 300-400 (nebitno koliko točno, glavna &TD-ova dvorana, iz koje su bile izvađene stolice, bila je odlično popunjena) ljudi i to pretežno napaljenih fanova. Ako već i sam ne spadam među takve, uvijek mi je koncerte veći gušt gledati u takvim okolnostima, jer se kolektivna sreća često zna prenijeti i na nas ostale, pa čak i skeptike. Cijeli komplet jučer je funkcionirao besprijekorno.

Osnovni razlog zbog kojeg Why? nisam nikada poželio provjeriti pozornije leži u činjenici kako su startni radovi benda bili obojani onim hip-hop farbama koje mi u vrijeme njihova objavljivanja nikako nisu pasale. Nije da mi pašu ni sada, ali spojene s velikim količinama gitarskog indieja, alternativnog rocka, primjetnijih refrena i klasičnijih struktura izgleda da su u periodu naovamo, s naglaskom na zadnje dvije ploče, nekom alkemijskom reakcijom izazvale veliki prasak prekrasnoga modernog indie-popa. Doista, to je sve bila jedna velika, kako bi to pjevač Yoni i gitarist Andrew Broder rekli u svojoj Hymie’s Basement inkarnaciji (koja je iz nekoga neznanog razloga bila jedna od rijetkih stvari iz Anticon/Lex kruga koje su mi dobro sjele) – ’21st Century Pop Song’, koju su čak i odsvirali na bisu. I to drugom, nakon što su se svjetla u dvorani već bila upalila, jer se publici jednostavno nije išlo doma. A mislim, tko ju je mogao kriviti, teško se na standard svakodnevice prešaltati nakon nebeskog iskustva kakvo je bio ovaj koncert.

Elementi različitih žanrovskih orijentacija često mogu izazvati neželjen efekt prekipjeloga bosanskog lonca, ali onaj koji pronađe njihove unutarnje dubinske veze – naravno, ako uopće postoje, stoga se doista ne morate truditi spojiti country i operu na zadovoljavajući način – lako ih može lukrativno iskoristiti. Sudeći po jučerašnjem koncertu, današnjem opreznijem preslušavanju ‘Alopecije’ i, nadam se, ostalim pločama koje planiram idućih dana posvećeno provjeriti, Yoni Wolf je bez sumnje jedan od takvih. Jest da ima frizuru prosječnoga zagrebačkog DJ-a koji namjernike tlači svojom vizijom retroaktivne balearike, ili što se već nosi tekuće kul-elektro sezone, ali ovaj klošar ima ubojit flow koji tek uživo pokazuje sve nijanse svojih naizgled zakučastih, a zapravo prilično izravnih ritmova. Pjevački glas mu jest malo neobičan – teško da bi ga bendovi koji čak i zvuče srodno Why?-evoj melodičnoj indie strani trpjeli kao frontmena – ali ovakvome puzzle-pop bendu apstraktnih emocija teško bi se moglo naći prikladnijeg, ne samo zbog suludih nu-ballet plesnih pokreta kojima je punio show. Kao vizionar bendova usmjerenja, Yoni (pretpostavljam da je ipak on taj koji najviše određuje set-liste pojedinih koncerata) je ritam svirke izgradio besprijekorno, toliko da sam čak i ja, već dokazani nevježa po pitanju bendova zvukovlja, točno osjetio trenutak u kojem će se bend survati u hitčinu ‘Fatalist Palmistry’ i njenu čarobnu uvodnu melodiju.

S obzirom da se Yoni nekoliko puta osvrnuo na komplikacije koje su njima koliko i publici pokvarile njihov zadnji koncert u Zagrebu, bilo je očito kako ga je po njegovu mišljenju taj promašeni cilj itekako pekao ove dvije godine. Govori to nešto o čovjeku. E sad, sumnjam kako je glavni pokretač jučerašnje sjajne svirke bila samo želja za nadoknadom. Volim svoje predrasude i volim svoje žanrove, ali isto tako volim i nadići koju od tih predrasuda i zavoljeti bend koji nominalno ne bih trebao moći. U idućem ću osvrtu znati i neka druga imena pjesama, osim ovih dvaju spomenutih, svečano obećavam.

Svi, svi, ama baš SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJ SERIJA NULTIH!!!!!

Travanj 20, 2010

Da, upravo tako – prvo smo izabrali naj albume prošlog desetljeća, a sad ćemo izabrati i naj serije! NAJ SERIJE NULTIH!! (Da ne bude zabune, «serije nultih» = «serije koje su se počele prikazivati u nultima, dakle desetljeću od 2000. od 2009, računajući premijerne datume prikazivanja na njihovim matičnim tržištima, dakle one koje možete vidjeti na IMDB ili wikipediji.) (Također se broje i serije koje su startale u devedesetima ali je svejedno jedan njihov pozamašan dio premijerno prikazan u nultima… Koliki bi taj dio točno trebao biti da se može nazvati «pozamašnim»? Pa, evo recimo – ne manje od 40% epizoda?)

Pravila natječaja:

– traže se liste vama najdražih serija nultih; liste mogu sadržavati maksimalno trideset serija, ali može i manje – s tim da vam se lista mora sastojati od minimalno deset serija

poželjno je da liste budu s redoslijedom, ali i nije nužno… dakle, prihvaćaju se i liste s rangiranim serijama (po rednim brojevima), i liste na kojima nisu rangirane (bez rednih brojeva)

– traže se samo igrane i animirane serije… dakle, ne dokumentarci, realityji, talk-showovi i slično

– što se tiče serija koje su startale u devedesetima i nastavile se u nultima, ili serija startalih u nultima koje su nastavile s novim epizodama i u ovom novom desetljeću – glasate isključivo za one epizode/sezone takvih serija koje su prikazane u nultima! Što bi to konkretno značilo: ako ćete npr. glasati za «Friendse», to znači da dajete glas samo i isključivo za zadnjih pet sezona «Friendsa»; ako glasate za «Lost», glasate za sve iz opusa «Losta» osim, naravno, tekuće šeste sezone

– glasate za serije u cjelini (ili tj. barem onoj cjelini što je premijerno prikazana u nultima), ne za pojedine epizode ili sezone… ali kako ćete se dalje ravnati prema tome, e to je vaša stvar. Npr: ako spadate među one koji misle da je «Galactica» bila isprve super ali su nemilo zasrali sa zadnjih par sezona, vi možete zbog toga prilikom sastavljanja liste «kazniti» BSG smještajem na nižu poziciju (ili, još drakonskije, neuvrštavanjem na listu uopće) – ali, isto tako, možete i reći «ma ko ga jebe, kad je bila dobra ‘Galaktika’ je bila stvarno dobra», i stoga je staviti pri vrh. Oba pristupa su legitimna!

– može sudjelovati tko god hoće, tako da  – ako znate još nekog tko bi mogao htjeti glasati, vi ih slobodno vrbujte

– svoju listu trebate poslati na djevojke@yahoo.com, najkasnije do subote 1. svibnja (drugim riječima: imate deset dana)

– prilikom objavljivanja konačne zbirne liste u jednom ću odlomku spomenuti tko je sve sudjelovao u izboru, tako da bih vas zamolio da uz listu u mejlu stavite i svoje ime i prezime

Kako bih zainteresiranima olakšao posao, složio sam razmjerno iscrpan podsjetnik na neke od serija nultih:

Serije nultih: podsjetnik na neke od naslova

Popis, naravno, nije stopostotno potpun, daleko od toga, tako da ako uočite da sam nešto smetnuo s uma – slobodno to spomenite u komentarima tog posta, i ja ću prvom prilikom ažurirati popis!

Ako sve bude išlo po planu, izlistavanje konačne zbirne liste – top 50, ako pristigne dovoljno lista – kreće u ponedjeljak 10. svibnja.

Fusnote:

– liste s rangiranim serijama će se bodovati po principu aritmetičke progresije – s razlikom 1 od 30. do 21. mjesta, zatim s razlikom 2 od 20. do 11. mjesta, pa razlikom 5 od 10. do 6. mjesta, i konačno s razlikom 10 za prvih pet mjesta (drugim riječima, 30. mjesto donosi 1 bod a prvo 100 bodova)… a što se tiče lista na kojima serije nisu rangirane – svaka će dobiti po 30 bodova

– sezone koje su startale na jesen ’99. se u kompletu računaju pod nulte

– kao i kod izbora naj albuma nultih, svaka od serija iz konačnog zbirnog topa 50 bit će popraćena nekom crticom od nekoliko rečenica – tako da bih zamolio sve koji su zainteresirani za pisanje takvih crtica da mi se jave u komentarima ovog posta!

– nemojte se zamarati spikama tipa “ali ja nisam gledao ovo, ali ja nisam gledao ono, pa kako onda mogu sastaviti poštenu listu”… Meni će recimo “Breaking Bad” doći na red za gledanje tek u jednom od predstojećih tjedana, i sudeći po svemu što sam čuo i čitao o toj seriji ja jesam poprilično uvjeren da će mi se svidjeti i da bih glasao za nju da sam je pogledao na vrijeme – ali bože moj, pa šta sad, nema veze, glasat ću za one koje jesam gledao i koje su mi super i to je jedino što je važno!

– po završetku izlistavanja konačne zbirne liste, objavit ću post u čijim će komentarima svatko tko to želi imati prilike objaviti svoju osobnu listu

Postoji hit, a postoji i istina – na kojoj ste strani?

Travanj 20, 2010

Na vrijeme upozoren na prijetnju organizatora Garage Spring Rolla kako na subotnji dio festivala u Spunk neće pustiti nikoga tko je izbivao s prvog, održanog dan ranije u Brazilu, zato jer je bio u Tvornici na Živom blatu, mudro sam se pritajio i odlučio pričekati s izvještajem. Nikada me nećete uhvatiti! Iako, sad kad ovo ponovno preletim pogledom, uhvati me sram pred Generalom, koji bi se sigurno prezirno nasmijao, prije negoli svojom gitarom pokosi sav taj nebitno-debilni rokerski kvazi-underground! Tako je to u životu, predvodnici predvode, a mi smo hrabri samo iza njih, čistinu izbjegavamo. Godinu dana nakon lanjskoga velikoga koncertnog povratka u Zagreb, grad u kojem je bend ujesen 2000. godine odsvirao svoj prvi nastup, Živo blato se još jednom vratilo na mjesto zločina i opet srušilo sve oko sebe – ma dobro, je li itko uopće sumnjao? Ususret samom nastupu znao sam se uhvatiti u razmišljanju kako se povećavanjem frekvencije koncerata grupe neizostavno gubi dobar dio kulta, uvelike temeljenog i na neuhvatljivosti, ali u praksi me zabolila neka stvar jer me je lani par dana prije svirke bila razorila surova gripa pa sam morao ostati doma. Prilika za popravni se tako pružila i prije negoli sam očekivao, i sada sam na učinku 3/8 viđenih koncerata grupe, osim ako se jednom nije odsvirao i neki za koji ne znam. Bez lažne skromnosti, dobar je to score.

Koncert je bio još i bolji. Ma šta bolji, sjajan! Sve moćnija trojka (Mitu, legendarni Tošo na bubnjevima, Mačak na basu) lakoćom je YU-rock himničnost Generalovih klasika nakalemila na žešću, metalniju podlogu s više bušenja, uz koje je svatko s iole kose (da se dva dana ranije nisam bio otarasio imidža hipi-četnika ni ja ne bih imao većih problema) mogao fino vrtjeti glavom. Prije kojih mjesec-dva, tijekom listanja Gorilinih najboljih albuma tisućljeća (okej, majstore, najboljih albuma potpuno arbitrarno izdvojenog razdoblja od početka 2000. do kraja 2009. godine), Tonći je bio napisao kako svakome u životu dobro dođe kvalitetna porcija glasnog pjevanja na nekome rock koncertu. Zborio je istinu, nema dvojbe. Okej, ja se u takvom okruženju nađem ipak znatno češće od njega, ali na rijetko se kojoj svirci doživi non-stop zborno pjevanje ne samo svih refrena, nego i apsolutno svih stihova. Solidno popunjena Tvornica (kažu da je lani ipak bilo osjetno više ljudi) svojim je pjevanjem, skakanjem i skandiranjem uspjela čak i ganuti Generala, a svi znamo da to nipošto nije pizdarija, koji je priznao kako je ovo bio bolji koncert nego lanjski u Kocke u Splitu, koji je ipak bio bolji od lanjskog u Tvornici, koji je ipak bio bolji… Eh, da, liste – moj čovjek!

Velikih iznenađenja u set listi nije bilo, osim iznimno dobrodošlog izvođenja nezaboravne Quicksandove ‘Exploding Sky (Dark, Only Dark)’, white-metal himne svih onih koji se žele othrvati zovu nečastivog, te posudbe ‘I Wanna Fuck’ od bratske grupacije Klanje ljudi. Odsviran je gotovo cijeli ‘Konac konca’ – naravno da bi još i ‘Pjotr’, ‘Katela’ i ‘Groblje’ dodatno zabavili nazočne, ali stvarno se može i bez njih – s time da su ‘Pucko’ i manifestna ‘Estrada’ izvedene dvaput. S obzirom da je riječ o pjesmama barem duplo boljima nego što bilo koje pjesme uopće imaju pravo biti, neka! U ‘Dođi’ je vraćena čak i virtuozna usna solaža, što je meni osobno predstavljalo intimni vrhunac cijele dvosatne svirke, posvećene Clintu Eastwoodu. Lani premijerno predstavljene ‘Ti si kurva koju ne moram da plaćam’ i ‘Kasap iz Đakova’ već su poprimile status velikih pjesama – prva bi uz prikladniji tekst, koji bi joj u tom slučaju otupio oštricu ali bože moj, bila hit sezone ’85/’86, a teško se domisliti preciznije analize života na post-traumatskom rubu od druge, vjerojatno inspirirane Mituovim stanovitim kolegom po činu. Baš kao i kod Brucea Springsteena, i kod Generala Vasilija Mitua svirke su životni kompleti različitih koncepcija: socijalna kritika, ispovijedanje grijeha, rock-zabava, katalog poroka, politički miting, WWF spektakl, kulturni forum i što još sve ne.

Međutim, ovaj će se koncert ipak ponajprije pamtiti po izvođenju dvaju fantastičnih glanc-novih pjesama, posebno najavljenih i na ulaznici, zbog čega onda nije bila riječ o iznenađenjima, nego nestrpljivom očekivanju. ‘Krvoproliće’ je još jedan Generalov obračun s prenapučenim svijetom, u usporedbi s kojim dječarci iz Rammsteina djeluju i još komičnije, a ‘Neću rabiti kondome’ je budući all-time favorit, efektno ekstremiziranje recentnih Vucinih radova kao što su ‘Ne mogu ti to oprostiti’ ili ‘Raspameti se seko’. Poslušajte sami i guštajte. Ja se, zbog očitih određenih podudarnosti koje dokazuju kako shizofreni um nije imun na surađivanje sa samim sobom, opet moram požaliti zbog danas već zabrinjavajućeg zapostavljanja eventualnog double-billa, trosatnog spektakla na kojem bi se spojili svi sveti zapisi i Vuce i Živog blata, na potezu od ‘Nedjelje’ do ‘Stranaca’. Ipak, to je jedino što se najdražem luđaku može ozbiljno zamjeriti, a vjerujem da će i taj potez jednom doći na red. Zasad su samostalni koncerti dovoljni, pogotovo kada Živo blato svira tako da ne može bolje.

Jednostavna matematika ukazuje na čak četiri – ‘Ti si kurva’, ‘Kasap’, ‘Krvoproliće’, ‘Kondomi’ – potpuno nove pjesme, ali to je izgleda tek vrh ledene sante. Po Generalovu javnu priznanju na stejdžu, novih napisanih pjesama ima čak 36! A novi album bi trebao stići nakon ljeta, kad uvježbaju ovih desetak neuvježbanih i snime sve ostale. Možda bih i bio skeptičan prema objavljivanju (glasine kolaju već godinama pa ništa) i samoj kvaliteti (jedan je stvarno dosta, legendo!) albuma, ali svojim sam ušima čuo te četiri ludilo stvari, pa se čini kako svakako ima i vatre, i to one iste koje je svojevremeno bila potpalila originalni oganj. Jedva čekam.

Dan kasnije sam se ipak uspio prošvercati u Spunk, na drugu večer četvrtoga Garage Spring Rolla, čije sam lanjsko, treće, ukazanje morao propustiti zbog one iste gore spomenute gripe, i koji mi je baš nedostajao. Na lajnapima se ostalih zagrebačkih glazbenih festivala svakako nađu draži mi bendovi, koje baš želim vidjeti, ali ova se rokerska garažna oaza izdvaja ugodnim i ležernim osjećajem neopterećenog uživanja u malim stvarima. Poučen iskustvima prethodnih festivalskih izdanja u Spunk sam došao tek par minuta iza najavljenog početka u 20 sati, a domaći je mladenački dvojac Revolts! već dobrano rasturao svoj klasični, ali proživljeni podrumski blues-rock. Strastvenu svirku obogatili su i tekstovi na hrvatskom jeziku, koje ipak nisam pretjerano dobro skužio, jer su tutnjava i deranje bili jači. No, načelno, pozdravljam takav vid izražavanja, ne samo iz patriotskih razloga. Za kraj su odsvirali i ‘Steam Engine Nitemare’ scenskih heroja WCIF. Austrijanci Betty Pages nisu Austrijanke, iako bi na to moglo ukazati njihovo ime, baš kao što ni u mojim zamišljenim srednjoškolskim The Lelainas (po Winoni Ryder) nije trebala svirati niti jedna cura. Ali zato bi se uz njihovu muziku sasvim lijepo dale kuvati ženske na nekome plesnjaku sredinom šezdesetih u školskoj dvorani u Wisconsinu ili Kansasu. Sjećam se da su kod nas svirali i prije koju godinu – nisam mogao otići – tako da vjerojatno imaju i nešto više od 18-19 godina koliko im odaju čista lica, ali energija, elan i radost tinejdžerskih godina još ih uvijek nisu napustili. Meni su bili najbolji na festivalu, odnosno njegovu drugom danu. Što mislite, kako bi mogao zvučati bend u kojem bi se eventualno spojili gitarist i basistica Nero Burns, čestih zagrebačkih garage gostiju, s gospodinom Drumsonicom iz Odbora za doček? Upravo tako, sajko-kul zlokobno, zvuče Tombstone Hearts, valjda zato što ih čine baš svi članovi koje smo maločas u pokusu zamislili skompati. Fina polu-supergrupa, svakako. Betty Pages bi svoju titulu najboljega festivalskog benda presented by Gogo osvojili znatno lakše da se na programu nisu našli i The Last Rapes Of Mr Teach, pripadnici scene koja se meni koji srodne aktivnosti pratim povremeno, periferno i po strani čini najplodnijom u Evropi, one francuske. Baš kao i njihovi sunarodnjaci iz grupa Jack Of Heart, Creteens ili The Feeling Of Love, koji su me svi zadnjih par godina u Zagrebu zabavili divnim koncertima, i ovi dečki u rokenrolu vide najprimamljivije igralište, na kojem nesputano ispaljuju svoje melodične bombice koje pogađaju ravno u srce. Da me već nije bio sustigao umor od suludo ispunjenog dana, možda bih se i bio digao i plesao, a onda bi i njihove šanse za naslov postale veće. Nadam se da nema ljutnje. Festival je zatvorilo nominalno najjače ime, TV Ghost, koje uopće nisam doživio. Bend je vjerojatno dobar, ali garaža mu služi za post-punk eksperimente pune krčanja i psihodelične škripe, a ne za izravnu grmljavinu rifova i refrena. Po meni je to malčice previše alternativno za ovakav festival, barem u usporedbi sa svim brojnim bendovima koje sam na njemu gledao ovih nekoliko godina. Vidimo se dogodine.

R.I.P. Guru

Travanj 20, 2010

A jebemu miša. Imao je neponovljivu kemiju s Premierom; njegov glas je neraskidivo vezan za neke od najmasnijih beatova ikada, i zato mi je taj glas s vremenom užasno prirastao srcu, čak i kad me nije posebno zanimalo ono što ima za poručiti. Puno sreće i zdravlja na onom svijetu želi ti Highduke! Peace.

Gorilin izazov nultih: rezime

Travanj 18, 2010

Bilanda
Alan Braxe & Fred Falke – Rubicon
Alba y Marta – Bicho Raro
Alphabeat – The Spell
Bertine Zetlitz – Ashamed
Blu Cantrell feat. Sean Paul – Breathe
Christina Milian – I Can Be That Woman
Cut Copy – Far Away
Fall Out Boy – Sugar, We’re Going Down
Fountains Of Wayne – Hackensack
Jasbir Jassi – Kudi Kudi
Jay Z – Big Pimpin’
Jelleestone – Money pt. 1
Julian Casablancas – 11th Dimension
Kelis – Flashback
Lady Gaga – Poker Face
LFO – What If
Lo Fidelity Allstars – Feel What I Feel
Magic Box – If You
Philly’s Most Wanted – Cross the Border
Royksopp feat. Robyn – The Girl and the Robot
Scissor Sisters – Lovers in the Back Seat
Siobhan Donaghy – Man Without Friends
The Divine Comedy – The Happy Goth
The Knife – Heartbeats
The Lonely Island feat. Julian Casablancas – Boombox
Toni Braxton – He Wasn’t Man Enough
Twista – Overnight Celebrity
Vega – No Reasons
Yeasayer – 2080
Yuksek feat. The Bewitched – So Far Away from the Sea

Dino
Animal Collective – My Girls
Arab Strap – Last Orders
Beirut – Postcards from Italy
Calexico – Ballad of Cable Hogue
Camera Obscura – Lloyd, I’m Ready to Be Heartbroken
Fever Ray – Seven
Franz Ferdinand – This Fire
Grandaddy – The Crystal Lake
Iliketrains – Terra Nova
Interpol – Untitled
Joy Zipper – 2 Dreams I Had
Lambchop – The Old Gold Shoe
Low – Everybody’s Song
Malcolm Middleton – Loneliness Shines
Manic Street Preachers – All Is Vanity
Midlake – Roscoe
Mogwai – Take Me Somewhere Nice
Mojave 3 – In Love with a View
Queens of the Stone Age – Go with the Flow
R.E.M. – Imitation of Life
Radiohead – The Gloaming
Saint Etienne – Heart Failed (In the Back of a Taxi)
The Flaming Lips – Do You Realize??
The Hold Steady – Constructive Summer
The Knife – A Lung
The National – Mistaken for Strangers
The Streets – Blinded by the Lights
The Strokes – New York City Cops
Yo La Tengo – Little Eyes
Živo blato – Maloljetna

Goran
Hot Water Music – Trusty Chords
The Libertines – Time for Heroes
Okkervil River – Black
Patty Hurst Shifter – When You Lie
Slobberbone – Some New Town
Jesse Malin – Brooklyn
Bright Eyes – First Day of My Life
The Good Life – Album of the Year
Stars – Ageless Beauty
Amerie – 1 Thing
Mos Def feat. Faith Evans – Brown Sugar (Extra Sweet)
Jay-Z – Izzo (H.O.V.A.)
R. Kelly feat. Jay-Z, Boo & Gotti – Fiesta (remix)
Philly’s Most Wanted – Cross the Border
Lucero – Joining the Army
Dixie Chicks – Travellin’ Soldier
Marah – Round Eye Blues
Drive-By Truckers – Outfit
Damien Jurado – Texas to Ohio
Sun Kil Moon – Carry Me Ohio
Will Johnson – Just to Know What You’ve Been Dreaming
Josh Ritter – Kathleen
Neko Case – If You Knew
Tift Merritt – Trouble Over Me
Ryan Adams & The Cardinals – Let It Ride
The Lox – Go Head
Gang Starr feat. Jadakiss – Rite Where U Stand
Immortal Technique – You Never Know
The Gaslight Anthem – Here’s Looking At You, Kid
The Hold Steady – Certain Songs

Jurica
Anthony & The Johnsons – Fistful of Love
Arcade Fire – Neighborhood # 1 (Tunnels)
British Sea Power – Remember Me
Built To Spill – Goin’ Against Your Mind
The Cardigans – For What It’s Worth
Chin Up Chin Up – Collide the Tide
The Czars – Paint the Moon
Death Cab For Cutie – Soul Meets Body
Favourite Sons – Tear the Room Apart
The Felice Brothers – Frankie’s Gun!
Friendly Fires – Paris
The Game feat. 50 Cent – Hate It or Love It
Julien Jabre – Swimming Places
Kings of Leon – The Bucket
Lifelike – So Electric
Marah – Round Eye Blues
My Morning Jacket – One Big Holiday
New Order – Crystal
Patty Hurst Shifter – For the Record
Phoenix – Too Young
The Pipettes – Pull Shapes
Polmo Polpo – Kiss Me Again and Again
Ryan Adams – When the Stars Go Blue
Sébastien Tellier – La Ritournelle
Shout Out Louds – Impossible
The Smashing Pumpkins – Stand Inside Your Love
T.I. – What You Know
Teddybears – Cobrastyle
TV on the Radio – Wolf Like Me
UNKLE feat. Moby – In a State/God Moving Over the Face of the Waters

Miroslav
[machina] – Marija
Bloc Party – Banquet (Phones Disco Edit)
Death In Vegas – Dirge (Cossack Remix)
Deus – Bad Timing
Devics – Red Morning
Ester Brinkmann – Maschine
Franz Ferdinand – Better in Holbroken (acoustic live)
Future Of  The Left – The Hope That House Built
Hard Fi – Cash Machine
Jay Jay Johansson – On the Radio
Johnny Cash – Personal Jesus
Kante – Im ersten Licht
Ladyhawke – My Delirium
Last Shadow Puppets – Standing Next to Me
M83 – Teen Angst
M Ward – Sad, Sad Song
Mercury Rev – Tides of the Moon
Mogwai – Take Me Somewhere Nice
Portishead – We Carry On
Rage Against The Machine – Renegades of Funk
Schneider TM – Light 3000
Songs:Ohia – Farewell Transmission
Starsailor – Four to the Floor (Thin White Duke Mix)
Super Furry Animals – Juxtaposed with U
The Coral – In The Morning
The Delgados – The Light Before We Land
The Notwist – Pick Up the Phone
The Pains Of Being Pure At Heart – A Teenager in Love
The pernice Brothers – The Saddest Quo
The Strokes – Hard to Explain

Ozren
Natasha Bedingfield – These Words
Blu Cantrell feat. Sean Paul – Breathe
La Roux – Tigerlily
Of Montreal – Heimdalsgate Like a Promethean Curse
Gnarls Barkley – Just a Thought
Sébastien Tellier – Divine (Danger Remix)
The Strokes – Someday
Babyshambles – Beg, Steal or Borrow
Islands – Don’t Call Me Whitney, Bobby
The Libertines – Time for Heroes
Two Gallants – Despite What You’ve Been Told
Bright Eyes – Southern State
Kings Of Convenience – Homesick
Yeah Yeah Yeahs – Maps
Clap Your Hands Say Yeah! – The Skin of My Yellow Country Teeth
The Go! Team – Everyone’s a V.I.P to Someone
The Avalanches – Since I Left You
Justice – D.A.N.C.E.
Daft Punk – One More Time
MGMT – Kids (Soulwax Remix)
M.I.A. – Bucky Done Gun
Vruće kitice posse feat. Ripper, Rea & Sana – Vrući party (Ne mogu ga se odreći)
Truth Hurts feat. Rakim – Addictive
Ghostface Killah feat. Amy Winehouse – You Know I’m No Good
Wyclef Jean feat. Mary J Blige – 911
Eminem feat. Dido – Stan
Dilated Peoples – Worst Comes to Worst
Kanye West – Home
Jay-Z – Izzo (H.O.V.A.)
RJD2 – Ghostwriter

Tonći
Adesh Samaroo feat. Nisha Shah – Come with Me
Akufen – Jeep Sex
Atomic Kitten – Whole Again
Beverley Knight – Shoulda Woulda Coulda (D’n’D 4 on da Floor Mix)
Cahill – Trippin’ on You (Wawa Radio Edit)
David Banner feat. Sky – Choose Me (chopped & screwed)
Deadmau5 – Not Exactly
DMX – Party up
Duncan Powell – Something Wrong (Intro Mix)
Emma Bunton – Crickets Sing for Anamaria
Fatman Scoop – Be Faithful
Girls Aloud – It’s Magic
Guy Gerber & Gregor Tresher – Open the Gates
Junior Jack – Stupidisco
Lil Kim feat. 50 Cent – Magic Stick
Lina – This Time
Megan Rochell – My Mistake
Mis-teeq – B with Me (Bump & Flex Dub)
Qualifide – Blocked
Sean Garrett feat. Akon & Plies – Come On in
September – Follow Me
Shania Twain – Nah! (crvena verzija)
Shola Ama – Imagine (Club Asylum Remix)
SIKK – My Washing Machine
T-Pain feat. Akon – Bartender
Timbaland feat. Tweet & Petey Pablo – Love Me
Toby Keith – I Love This Bar
Todd Edwards – Heaven (2005 Main Mix)
Twista and R. Kelly – So Sexy (Chapter 2: The Remix)
Živo blato – Ubij se

Zoran
Destroyer – New Ways of Living
Fleet Foxes – White Winter Hymnal
Mew – The Zookeeper’s Boy
Arctic Monkeys – Fluorescent Adolescent
Belle & Sebastian – Jonathan David
The Shins – Turn on Me
Guillemots – We’re Here
Super Furry Animals – Juxtapozed with U
The Tears – Beautiful Pain
The New Pornographers – The Bleeding Heart Show
Fountains Of Wayne – Valley Winter Song
Pulp – Trees
Ash – Shining Light
Morrissey – First of the Gang to Die
Manic Street Preachers – Autumn Song
The Killers – Bones
Of Montreal – Heimdalsgate Like a Promethean Curse
Annie – Heartbeat
Animal Collective – Bluish
Hard-Fi – Better Do Better
My Morning Jacket – X-Mas Curtain
The Cardigans – Communication
Black Box Recorder – Weekend
The Divine Comedy – A Lady of a Certain Age
Mason Jennings – If You Ain’t Got Love
Weezer – Pig
Gorky’s Zygotic Mynci – Christina
Mojave 3 – In Love with a View
New Order – Crystal
Blur – Out Of Time

RETRO PETAK: Joe Goddard – Apple Bobbing (Four Tet Remix) (2009)

Travanj 16, 2010

Nije tajna da volim muzike elektronišen s nasjeckanim vokalima – dapače, ne da volim nego sam totalna drolja! A još kad je nasjeckana ni pet ni šest nego Cassie… e stvarno nije bilo ikakve šanse da mi se ovo ne svidi, mojoj desetljetnoj indiferentnosti spram Four Teta unatoč. Jest da se čuje da čovjek i dalje nije baš skroz na “ti” s plesnim podijem i da stoga ovaj remiks vapi za hauserskijim editom koji bi njegovu delikatnu ljepotu pretvorio u zasljepljujuću, razarajuću ljepotu, no neću se puno žaliti, i ovako je bajka.

Vau vau

Travanj 16, 2010

Nisam baš toliko ciničan da bih tvrdio kako na cijelom svijetu apsolutno nigdje ne postoje aktivistički pothvati vrijedni podržavanja, ali nije mi baš drago da ispadne da podržavam – ili eventualno sasvim slučajno podržim – nešto što je samo privatni kapric društvene avanture koja pokušava dokazati da je drugačije funkcioniranje moguće, ali u tome baš i ne uspijeva. Ne bih htio previše griješiti dušu, ali informacije koje sam, pretežno sinoć, dobio o prirodi Recikliranog imanja govore kako je riječ o nekakvoj alternativi prevladavajućemu kapitalističkome životnome modelu, putokazu kako je i različiti, bolji svijet itekako dosežan. Ili tako nešto, ruku na srce, nisam proučavao do detalja, nije me zanimalo. No, osim u slučaju da sam totalno promašio igralište pa je moje pitanje sasvim debilno, kakvog onda smisla ima održavati benefitni koncert za to i takvo imanje? Okej, smisla ima, skupit će se pare koje će se onda dalje vjerujem pametno uložiti, ali nije li sam čin održavanja jučerašnjeg benefita u Močvari dokaz kako ta alternativa baš i ne funkcionira? Načelno izrazito cijenim svaku ideju koja se ne zaustavlja samo na esenciji nego se pokuša izvesti i konkretno, i u tom smislu mi se stvarno nije frka odvojiti od 30 kuna, ali postoji znatna razlika u tome je li moj novac donacija kojom se projekt može obogatiti ili tek nužna potreba da račun u minimarketu ne ostane nepodmiren. Ali, neka, nije da me je itko puškom tjerao ispisati ček s pet-šest znamenki, nego su mi za pristojne novce ponudili jednu lijepu koncertnu večer uz svirku dragog mi benda, pa je onda očito kako svi dobivamo. Odnosno, ne baš od početka, jer je koncertni program otvorio novi zagrebački orkestar za vjenčanja i sprovode, ciguli-miguli instrumentalisti Vergl Grind, kvartet (bubanj, kontrabas, saksofon, bendžo/harmonika) kao skrojen za studente slavistike koji, kako se jednom precizno izrazila pronicljiva Danijela, samo piju i na Srbe briju. Da me ne biste odmah optužili za šovinizam i ostale ružne izme, nemam ja u ovom slučaju ništa protiv Srba i Roma, ali mi se taj muzički potez na pruzi od sela Bregovići do sela Gypsy Kingsi potpuno gadi. Zamislite one najdosadnije bezvokalne intermece Rundekovih manje zanimljivih albuma i onda ih zamislite desetak zaredom, napumpajte im malo helta u žile, i dobili ste njihovu jučerašnju svirku. Nije to za mene, no way. Al dobro momci sviraju – ne, nisam se upoznao ni s jednim članom grupe, zašto pitate? Drugi je bend sinoć bio taj koji me izvukao iz kuće, iako sam tijekom tuširanja poslije basketa dvaput bio pomislio kako bi mi možda lakše bilo ostati doma, ali zov melodične dernjave bio je jači. I s moje strane već nekoliko puta spominjana višegodišnja pauza koncertne aktivnosti riječkih Pasa još mi uvijek nije nestala iz pamćenja, pa mi ih je sukladno tome i dalje napeto gledati što češće, makar im se repertoar i dalje bazira na starim klasicima. Ako ste sada pomislili da bih više volio kada bi pičili novije stvari, onda sam ostavio krivi dojam – nove snimke svakako željno iščekujem, ali na koncertima mi nove skladbe stvarno ne trebaju. Jučer su takve bile dvije, ako se ne varam, obje klasične poetike – red zajebancije, red melodramatične društvene kritike. Pasi su usvirani i razigrani u jednakoj mjeri, a kako ih ni godine još uvijek nisu objeručke zgrabile za vrat tako se u cirka pedesetominutnoj svirci iznimno rijetko primjećivalo padanje energije. Pjesama čije refrene guštam pjevati iz svega glasa ionako imaju finu gomilicu – jučer je možda nedostajala jedino ‘Pupak’ – što sve skupa uvijek garantira redovitu zabavu. Jebiga, po meni su oni jedini bend poslije Štulića koji može otpjevati kiticu To je paradoks simpatije, Zar tamničare vlastite imati ko subjekt idolatrije? I dal je naš strah od valova višestoljetna tradicija? Anakronija što se ponavlja u pravilnim vremenskim intervalima? a da to zvuči opravdano – u jednoj drugoj pjesmi se spominje čak i riječ recidiv! – tako da i to valjda nešto znači. Što? Pa valjda da mi je bend drag! Nakon džukela, program su krenuli zatvarati opjevani Antenat, bend koji mi ama baš nikad nije legao. Nikakve misterije nema, razlozi toga što ih ne pušim leže u džamajkanskim žanrovima koje prakticiraju – ni jedan od njih nije danshol, hvala na pitanju. Iako sam barem zadnjih godina sve zatucaniji anglofil isključivo željan rifa, melodije i refrena, volim si utvarati, kako bi rekao Ćiro, da dobar bend mogu prepoznati u bilo kojem žanru, čak i u onima koje ne slušam ili ne poštujem. Odnosno, točnije rečeno, svakako mogu prepoznati loš bend u bilo kojem žanru. To se jednostavno čuje. Kod Antenata se to ne čuje ni izdaleka, sviraju strastveno, djeluju uživljeno, curice plešu, dečki skakuću, odašilje se pozitivna spika. Ali meni je to naprosto strano, ili je kvaka u tome da moj hrvatski jal nikako ne može svariti njihov hrvatski Jah? Neka, siguran sam da su se jučer dobro snašli i nakon što smo Fitna i ja nakon tri pjesme otišli kućama. Nije mi puno bilo preostalo – vraćanje domu i današnjem rokenrolu.

Samo jedno pitanjce za sve vas…

Travanj 14, 2010

… koji koliko-toliko redovito pratite strane medije o glazbi (časopisi, webzini, portali, blogovi, forumi, što god): koliko vam se često dogodi da na takvim mjestima naletite, onako čisto slučajno, na nešto – recenziju, vijest, bilo što – o Bambi Molesters? Ili bilo kojem drugom hrvatskom bendu koji je “postigao značajne uspjehe vani”?

Ljekovita doza

Travanj 13, 2010

Ma vjerojatno sam i sam masu puta brzopletim opisima i svojeglavim tumačenjem žanrova nekoga bio naveo na krivi trag, i ovime onda samo otvaram prostor zamornoj raspravi dobronamjernih (ili ne) predbacivanja i pišačkih natjecanja, ali, jebemu miša potopira, tko to piše ove koncertne najave? I zašto, ako se, očito je, trudi odbiti potencijalnu publiku željnu divne gitarske ramalame? Konkretno, po kojoj su to izvrnutoj logici The Pharmacy psihodelični indie punk bend? Vjerovao ja takvim najavama prije dvije godine, pa propustio njihovu prvu zagrebačku svirku i bez zvučne provjere, vjerovao ja i u posljednje vrijeme i svakako bih bio propustio i jučerašnji koncert grupe u polukružnoj &TD-ovki (solidno popunjena) da mi pred kraj radnog vremena nije bilo dosadno na poslu. Ajd, rekao sam sebi, da provjerim onda kako to točno zvuče ti The Pharmacy, kao LCD Soundsystem možda, ili Bloc Party ili The Rapture? Ozric Tentacles, jebat ga? Je li barem podnošljivo pa da odem popit pivo, ili je grozno koliko opis govori, pa da s kviza pobjegnem ravno doma gledat ‘Razred’? Kad ono – nešto potpuno drugačije, toliko lijepo i pjesmovno i melodično i sjajno da nije bilo ni teorije o ponavljanju kiksa. Nikad nije kasno! A ja svečano dajem dupli zavjet – prvi dio je taj da ću se stvarno truditi provjeriti vlastitim ušima sve bendove prije finalnih odluka o (ne)praćenju, a drugi da ću se još i više truditi što točnije opisivati bendove koje gledam. S time da sam ovo drugo ionako radio i dosad, ama baš svaki put! No dobro, ajmo probati naći opravdanje za onu tročlanu psovku. Indie je okej, i u faktografskom smislu objavljivanja materijala na opskurnim diskografskim etiketama, i u glazbenom smislu melodičnog veselja ubrzanih gitarskih zujalica kakvo se češće nalazi u undergroundu. Punk – pa dobro, žestoki su, garažni, podrumske zajebancije, i koncert su završili desetominutnom kakofonijom i polu-odrađenim razbacivanjem instrumenata, pa može, da ne cjepidlačim i više nego što je potrebno. Ali psihodelični? Ne kužim, ni najmanje. Ako se mrska odrednica u frazi pojavila samo kao rezultat opravdane predrasude opisivača koji se usrao u gaće skuživši da tročlanu postavu benda uz bubnjeve i gitaru zatrokutuju klavijature, onda ajde, svi bismo mi rokeri više voljeli vidjeti bas, ali, brate, ni p od psihodelije ja jučer nisam čuo. Dionice dugokosog Stefana Rubicza jesu razvedene i dekorativne, ali u ključu nekakvoga razigranog rokoko’n’rolla, bez ikakvog palamuđenja, nimalo svrha same sebi, nego goniči vokalnih melodija koje Stefan najčešće pomaže izvoditi gitaristu i glavnom pjevaču Scottu Yoderu. Sve skupa, nošeno tutnjavom Brendhana Bowersa, prekrasan je ’60s garage-pop na tragu Black Lips ili Reigning Sound, samo još malo omekšan zaraznim girl-group ukrasima. Jedna za drugom pjesme su me upravo ubijale svojim vatrometima melodija i refrena, a prva slušanja novog albuma ‘Weekend’ (ovako, po naknadnom prepoznavanju, rekao bih da su odsvirali većinu njegovih numera) govore mi da ću čak i novi Teenage Fanclub – ipak drugačiji bend, ali slične west-coast mitološke pozadine – čekati strpljivije. Eh, da se ova banda razuzdanih hipi propalica bila pojavila na Sunset Stripu tamo negdje 1965., danas bismo ih smatrali neupitnim legendama.

RETRO PETAK: Kaskade – Never Ending (2006)

Travanj 9, 2010

“Ah, još bih i kliknuo kad bi mi mogao iskreno reći da je i muzika tako lijepa kao ova slika.” PA I JE!!!! “Sto posto?” Sto posto. “Sigurno?” Okej, ajde, devedeset posto. “…” Dobro, dobro, dobro, osamdeset i… tri, četiri posto? Moja zadnja, ispod toga ne idem. “A šta je to, neki house?” Aha. “Vokalni?” Jep. “Dobro, okej, ali… kaže tu da traje šest minuta, ne mogu ja to, to mi je previše, da je neki rejdio edit još ajd-ajd…” Pa i je rejdio edit, to te samo jutjub zeza, zadnje dvije minute su tišina! “A onda bih… štajaznam, onda bih možda i mogao to poslušat?” Sad ti pričaš! “Ke?!” Sad ti pričaš, kužiš, to ti je nau jor toking, ono, kužiš, doslovan prijevod, haha. ” ‘Haha’, evo pustiću plej samo da te više ne moram slušat.”

Krapina blues

Travanj 7, 2010

Moram priznati da mi je već lagano puna kapa (instinktivno sam htio napisati da mi je pun zapravo kurac, ali sam se onda prisjetio odluke da ću se truditi biti što pristojniji i primjereniji nekakvome eventualnome mainstream mediju, ne bi li me koji takav regrutirao za gostujućega blogera! Ha ha ha…) bendova koje gledam svakih par mjeseci, jer nekada stvarno više ne znam što bih o njima pisao. A ne mogu baš sad NE pisati, jer je zavjet ipak zavjet, a ne mogu ni njihove koncerte propuštati, jer sam željan dobre svirke. Da mi je netko prije godinu dana bio rekao kako će upravo Marshmallows, tada gotovo u stanju hibernacije, biti motivacijska pozadina ovog uvoda, bio bih umro od smijeha, ali, vidi đavla (Viskija, ako se detaljno ne sjećate svega što pišem), u zadnje se vrijeme čovjek ne može ni okrenuti a da se s neke pozornice ne začuje ‘Pipe Tobacco’ ili ‘The Last Tourist In Town’. Stvarno su postali zagrebački bend koji najviše svira. O kolikoj koncertnoj frekvenciji govorim postat će jasnije kad me čujete da ovu drugu pjevam. Iako još uvijek nije objavljena na dugo očekivanome novom albumu (trebao bi skoro, koliko znam), ja joj već znam dosta teksta – toliko sam je puta čuo da se jednostavno urezala u pamćenje. Plus je super pjesma i lijepi tekst. Obje spomenute pjesme činile su dio i jučerašnje set liste Marshmallowsa, koji su sinoć u Klubu SC nastupali u sklopu after partije Dana hrvatskog filma. I opet odsvirali jako dobar koncert, iako se Oli kasnije izvinjavao Matku da je bilo loše i to – nikada ne treba vjerovati muzičarima. Postali ljudi profesionalci, štaćeš, i to oni u pozitivnom smislu, a svježinu u odnosu na posljednja dva giga (jebiga, Škare, ne mogu ovu riječ prevalit preko usana niti preko tastature da se barem malo ne nasmijem sam sebi) osigurao je povratak violinistice Katarine, zbog čega su i aranžmani bili malo širi, razigraniji. Od Matijinih klasičnih melankoličnih pjesama iz žanra koji je sam stvorio – a čije se ime nalazi u naslovu teksta i označava sve one pjesme o tome kako je Krapina mali grad u kojem nemaš što raditi osim se zaljubljivati u cure, s time da si se u one zgodne već nekoliko puta bio zaljubio i od njih odljubio, a one ostale su ipak ispod svakog nivoa, a sve skupa ih je možda 20 – draže su mi one raspojasanije, poput izletničke ‘Vineyard By The Sea’ ili fantastične ‘Liar’, meni bez dvojbe vrhunca sinoćnje svirke. U više-manje uglavljeni repertoar bend je jučer ubacio i jednu obradu, čije su kitice pjevali svi po redu, baš kao The E Street Band ‘If I Should Fall Behind’ početkom tisućljeća. Izbor bi mi stvarno bio nevjerojatan, da se Matija pred koji tjedan SMSom nije izlanuo da će svirati i jednu pjesmu Elvisa J. Kurtovića. Nisam bio pogodio da će biti riječ o ‘Ljubav je jaka’, koju je Matija s dosta prava najavio kao najljepšu pjesmu naših jezika i jezičnosti. Raznježila me, priznajem. Nakon Marshmallows, svirali su i Brkovi, koje unatoč interesu nisam uspio dočekati, zbog odgovornosti prema jutarnjim obavezama. Bit će prigode, ni najmanje ne sumnjam, a odluku o napuštanju zdanja olakšao je DJ koji je zavrtio Vucinu ‘Podigla me iz pepela’. Žule, Tonći i ja smo se tada lako složili da treba stati kada je najbolje.

Iz arhive Plana B: Iluzija o razboritosti

Travanj 6, 2010

Kako se jedan ateist-racionalist, koji stremi biti tolerantan i razviti razumijevanje spram vjernika, može pomiriti s time da u njegovom životu postoje dragi, odrasli i inače sasvim razumni ljudi koji, recimo, tretiraju Bibliju kao maltene povijesni udžbenik, ili vjeruju da je netko – netko o čijem navodnom postojanju svjedoči samo ta jedna, jedina knjiga (koju su btw napisali fanovi dotičnog, ono, vjerodostojnost ful gas) – bio u stanju uskrsnuti iz mrtvih? Richard Dawkins je u zbirci eseja «Vragov kapelan» kao odgovor ponudio analogiju virusa, s naslijeđenim vjerskim uvjerenjima kao malicioznim softverom koji napada ranjivi hardver dječjeg uma te se odatle nastavlja replicirati.

To je jedno sasvim elegantno riješenje za kognitivnu disonancu što zna obuzeti prosječnog ateista-racionalista dok se trudi shvatiti vjernike, posebno one obrazovanije i inteligentnije. Naime, svima nama je teško otarasiti se ideja što su duboko usađene u nas od malih nogu, koliko god bili razumni ili ne, tako da ateist za vjernika može reći da si on jednostavno – ne može pomoći, i šta sad, nije fer kriviti ga za nešto što je mahom izvan njegove moći. No, dok je ta pozicija možda zgodna za razvijanje ateističke tolerancije, upitno je koliko je dobra za razvijanje dijaloga jer time se vjerniku praktički poručuje slijedeće: «Čuj stari, poštujem ja tvoje pravo da vjeruješ u što god želiš vjerovati, ali samo da znaš, ti ne bi vjerovao u te gluposti da ti nije ISPRAN MOZAK lol!»

Dawkinsova nakana da s «Iluzijom o Bogu» potakne vjernike da «napuste religiju svojih roditelja» kompromitirana je već u samom predgovoru knjige, gdje poseže za rječničkom definicijom iluzije: «Ustrajno krivo vjerovanje od kojega se ne odustaje, usprkos čvrstim dokazima u suprotno, osobito kao simptom psihijatrijskog poremećaja.» Briljantnog li načina za otvoriti «dijalog»! Pa mislim, ako nekome kažeš da je mentalno poremećen (čak i ako on/a to jest!) – što će biti verojatnija reakcija na takvu opasku? «Ajoj, pa to nije nimalo dobro, e hvala ti što si mi obratio pažnju na taj problem, idem se ja liječiti, ajd bok»? Ili možda ipak prije: «Ma koga ti zoveš poremećenim, pička ti materina?!?»

Kako knjiga odmiče, postaje jasno da posrijedi nije bio nekakav šeprtljavi prvi korak u pokušaju pokretanja zvonjave alarma u vjerničkim glavama – jer Dawkins jedva da iskazuje i minimum volje za izlazak u susret vjernicima, kamoli da bi uopće pokušao iskreno razumjeti koja je vrijednost religije u njihovim životima. Uočite samo kako se nervozno i bahato osvrće na jednu od, rekao bih, ključnih stvari u cijeloj raspravi:

«Dosadan je već kliše (i za razliku od mnogih drugih klišeja nije čak ni istinit) da se znanost bavi pitanjima koja počinju s ‘kako’, a samo je teologija u stanju odgovoriti na pitanja koja počinju sa ‘zašto’. Nije svaka u rečenica u jeziku koja počinje riječju ‘zašto’ opravdano pitanje. Zašto su rogovi jednoroga šuplji? Neka pitanja jednostavno ne zaslužuju odgovor.»

Pa dobro, dragi moj Richarde, evo, reci ti meni: je li ti možda u kojem trenutku prilikom pisanja tih redaka, možda, palo na pamet da je smisao života za većinu ljudi ipak… kako bih ti rekao… relevantnije pitanje od, ono jebote, smisla šupljine jednorogovog roga?! Zar bi mi stvarno bio spreman reći da je pitanje smisla života – pitanje koje ne zaslužuje odgovor? Vjerujem da ipak ne bi otišao tako daleko. Vjerujem i da bi se složio da ne postoji samo jedan odgovor na to pitanje, pa bih ti obratio pažnju na činjenicu da i dalje, nakon svih ovih tisućljeća, NIJE postignut precizan i opći konsenzus oko toga koji je od mogućih odgovora «istinit». Zar nije očito da je tomu tako zato što je, između ostalog, riječ o vrsti pitanja na koje znanost kao takva nije u stanju odgovoriti?

No Dawkins uopće ne prihvaća mogućnost da znanost ne mora baš nužno uvijek i u svemu biti ultimativni arbitar. A njegova najveća greška u napadu na religiju je ta što pojavu kreacionizma – bezbrižno prihvaća kao carte blanche za pretresenje religije po strogo znanstvenim kriterijima, i nikako drugačije.

«Iluzija o Bogu» nije knjiga bez svojih draži, i njeni najupečatljiviji dijelovi su oni u kojima se Dawkins obrušava na kreacionizam, silovito i duhovito. Tu mu barem ne manjka materijala za inspiraciju, jer kreacionizam predstavlja krajnje patetičan pokušaj određenih kršćanskih krugova da se igraju znanstvenika – za što su kompetentni koliko i ribar koji dođe na pistu u Grobniku s vanbrodskim motorom pod rukom i kaže: «Dobar dan, htio bih sudjelovati u utrci motora!»

S druge strane, određeni kršćanski krugovi su doslovce samo to, određeni krugovi, a Dawkins se kroz cijelu knjigu ponaša kao da SVI kršćanski mislioci na svijetu posežu za znanošću kako bi opravdali svoju vjeru – te su stoga znanstveni argumenti, je li, jedini argumenti potrebni za obračun s religijom. Pa tako tvrdi u predgovoru: «’Hipoteza o Bogu’ je znanstvena hipoteza o svemiru, hipoteza koja se mora raščlanjivati skeptično kao i svaka druga.» Ali čekaj, stani malo… Pa tko uopće osim kreacionista tvrdi da je to «znanstvena» hipoteza? I zar je «hipoteza» uopće primjeren termin za sklop vjerovanja koja, u pravilu, obitavaju izvan sfere racionalnog?

Kao i svaki moderni pop-publicist koji drži do sebe, Dawkins se ne libi mlatiti čitatelja jednim te istim argumentom – kontajući, valjda, da jadni maloumni čitatelj možda ipak nije prvih 528 puta skužio što je pjesnik htio reći – pa se tako kroz stotinjak stranica «Iluzije o Bogu» iznova i iznova vraća na tvrdnju kako je prvi uzrok svega morao biti jednostavan. Jer sve u prirodi se kreće od jednostavnog prema složenijem pa zato Bog ne može biti taj prvi uzrok, pošto bi onda Bog morao biti jako složen i statistički nevjerojatan da bude u stanju pokrenuti proces postanka svemira.

I s time se generalno slažem, no opet… Sama činjenica da išta postoji, ultimativno je čudo. Koliko god bila jednostavna prva čestica (ili kako bi se već to nazvalo) iz koje je nastalo sve sve sve ikada… to što je i ona uopće postojala je nepojmljivo nevjerojatan i neobjašnjiv događaj, ergo ČUDO. </pijano-napušene rasprave u sobici studentskog doma u pet ujutro> I ispravite me ako griješim, ali: ako znanost ikada utvrdi o kojoj je i kakvoj točno čestici bila riječ, svejedno neće moći utvrditi otkud ta najelementarnija čestica, i možda još važnije – zašto se pojavila.

Dawkinsu i meni, a vjerujem i mnogima od vas, priroda i svemir su sasvim dovoljno, štoviše beskrajno fascinantni čak i dok uzimamo zdravo za gotovo da odgovor na to «zašto» sasvim komotno može glasiti «zato!» (ili ako hoćete, «za babino brašno!»). I još smo usto u stanju živiti sasvim lagodne živote bez da padamo u egzistencijalistički očaj i depresiju zbog te spoznaje! Ali nisu svi ljudi isti. Nekima je u životu naprosto potreban neki opipljiviji odgovor na to «zašto».

Sjećate se one prošlogodišnje vijesti o londonskim autobusim s natpisom «Bog vjerojatno ne postoji. A sad prestanite brinuti i uživajte u životu»? Dawkins je blagoslovio tu akciju, a ona je potekla od Udruge britanskih humanista te bila podržana od brojnih ateista – što nažalost pokazuje kako on nije jedini koji je, u pokušaju shvaćanja vjernika, fulao celi fudbal. Kršćansko poimanje grijeha te strah od istog – to svakako jest unazadilo društvo kroz povijest i duboko usadilo neke poprilično sjebane norme u našu svakodnevicu, no potpuno je pogrešno iz tog kumulativnog tisućljetnog efekta izvući zaključak da je strah od grijeha nekakava dominantna sila u svakodnevici pojedinačnih vjernika. Jer, njih ne goni strah – njih vodi nada. Njima Bog nije izvor «briga», nego riješenje za brige!

Ako izuzmemo glasnu manjinu sastavljenu od kreacionista i sličnih ekstremista i redikula, rekao bih da za većinu vjernika misterija Postanka nije takmičenje tko će prije isukati svoj veliki argumentacijski kurac i spustiti drugoj strani; njima odgovor na «zašto» predstavlja prijeko potreban oslonac u životu. I zašto ga ne bi imali, ako im toliko treba? Ta uostalom, osim spomenute glasne manjine, nama ateistima-racionalistima vjernici generalno ne brane da tražimo svoje odgovore na «otkud», pa ako nam u tome ne smetaju – zašto bi mi njima branili da na svoj način, sa svojim metodama promišljanja, doživljavaju i tumače čudo Postanka? Brate, ono, živi i pusti živjeti.

Sad će netko zavapiti: «Ali oni meni ne puštaju živjeti, crkva sa svojim sranjima non-stop zadire u moje slobode!» A ja bih na to podsjetio da crkva i vjernici… jebiga, nisu jedno te isto! Jest da ponekad zastupaju iste društveno štetne stavove, ali ponekad – i ne. Ja evo poznajem dosta vjernika i, ako ostavimo po strani čarke iz doba osnovne škole, s njima zbog svog ateizma dosad uglavnom nisam imao problema. (Varijacije na vječnu temu ustaša i partizana kod nas recimo potiču daleko žustrije rasprave na svakodnevnoj razini, a čak i tu je jasno da «ustaše» i «partizani» trebaju jedni druge – jer s kim bi se inače do sitnih sati svađali za šankom ili briškulom?)

Također, valja imati na umu da različiti vjernici, unutar iste religije, mogu imati i različita vjerovanja i stavove. Neki recimo misle da je Zemlja stara nekoliko tisuća godina, dok neki prihvaćaju teoriju evolucije, pa čak i teoriju Velikog praska. Neki se kunu u svaki slog Biblije, dok je neki je prihvaćaju kao zbirku lijepih priča koje ne treba uvijek shvaćati doslovno. Neki vjeruju u raj i pakao, neki u nedefinirani zagrobni život. Neki misle da Bog sve vidi i čuje, neki su deisti, mnogi su panteisti iako se ne bi uopće takvima deklarirali. Neki idu redovito u crkvu, a nekima se bljuje na samu pomisao. Jebote, znam čak i jednog koji nema ama baš ništa protiv homoseksualaca (a hetero je)!

Naravno, svjestan sam kako je taj jedan podosta izniman po tom pitanju. I da, kad bi živjeli u iole civiliziranijem društvu, crkva bi bila suočena s jasnim izborom: ili se mora odreći homofobije, ili će joj biti zabranjeno djelovanje. Taj trenutak nažalost još jest dalek, ali ako bi i locirali glavni uzrok homofobije u kršćanskom nauku – vrijedi pritom imati na umu to koliko puno, neopisivo puno praktičnih vjernika tretira Bibliju kao mini-market iz kojeg uzima samo ono što im paše. Što će ga reći: zatiranje kobnih vjerskih predrasuda načelno jest izvedivo bez zatiranja vjere! Izvedivo je na mnogo načina… ali kačenje iste nazadnjačke karikature na sve vjernike definitivno nije jedan od njih.

Dawkins se čak i svako toliko nađe na rubu prihvaćanja činjenice vjerničkog biodiverziteta, pa promrmlja nešto o, primjerice, religioznim ljudima koji su istovremeno i ozbiljni znanstvenici te kao takvi «predmet vesele zbunjenosti njihovih kolega u akademskim krugovima» – ali se onda opet vrati natrag staroj besjedi, i impliciranju da u svakom vjerniku čuči potencijalni palitelj klinika za abortus ili krvoločni džihadist. Šta ćeš, ipak je lakše napisati knjigu kad se sve vjernike strpa u isti koš srednjevjekovne zatucanosti!

Zato je ne samo tužno, nego i štetno što je globalnim glasnogovornikom ateista postao jedan tvrdoglavi, abnormalno zadrti racionalist koji ne samo da nije u stanju, nego niti ne želi shvatiti one koje napada. Utoliko se svi njegovi pusti argumenti na kraju svode na obično trolanje vjernika, a ja mislim da možemo, i trebamo bolje.

(izvorno objavljeno u Planu B, prosinac 2009.)

RETRO PETAK: Mariah Carey – Skydiving (2009)

Travanj 2, 2010

Legenda kaže da je ova stvar snimljena za “Memoirs of an Imperfect Angel” ali da nije uvrštena na album jer bi previše odudarala ugođajem (što je sasvim točno); osvanula je jesenas na jednom mixtapeu Trackmastersa, a pošto je otad efektivno istrebljena s youtubea, sve se čini da je u planu da bude i službeno objavljena na nekom budućem nosaču zvuka gospođe Carey. Šuškalo se da bi to mogao biti remiks-album “Angels’ Advocate”, no dotični je netom storniran i zadnje vijesti kažu da je Mariah počela raditi na ful novom albumu (!), koji bi možda mogao izaći već i do kraja godine (!!). Jest da mi je žao što joj ne ide baš prodaja u zadnje vrijeme, al ako to s druge strane znači da će u grozničavoj potrazi za hitom nastaviti izbacivati album za albumom svake godine, u nadi da će valjda bar nešto upaliti – onda super! Jer ta grozničava potraga je urodila s već tri sjajna albuma zaredom – što je IMHO u ovom tisućljeću još jedino Toddu Edwardsu pošlo za rukom – i pritom je uvijek surađivala s različitim ljudima, tako da se ne može sve pripisati upregnutim produkcijskim silama: jedina konstanta u tom nizu sjajnosti je Mariah Carey, na kreativnom vrhuncu, i to još u onom poodmaklom stadiju karijere kad se 99% glazbenika svodi na mrtva puhala. Bože, što obožavam tu ženu! A Timbaland… e on je recimo jedno od tih mrtvih puhala, mada ipak uspije jednom do dva puta godišnje zadiviti kao što je nekoć znao činiti na tjednoj bazi, a za ’09. je tu kvotu ispunio s “Intuition” i “Skydiving”.