Archive for the ‘Najbolji albumi 2012.’ Category

Gorilini naj albumi 2012: #5-#1

Veljača 15, 2013

05-chromatics

5. Chromatics – Kill for Love
[789 bodova / 6 glasova]
Kakva divna glazba za DJ setove. Možeš uzeti bilo koju stvar s albuma i staviti je u set u najfancy klubovima u Indoneziji ili na tajnim tulumima krcatim prezgodnim manekenkama s kojima možeš pričati o običnim stvarima kao što su avanture pastira Sanitaga. Funkcioniraju te stvari i doma na kompjutorskim zvučnicima ili u slušalicama mp3 playera, ali pravo razbijanje je na danceflooru. O kako je samo moćan taj beat u “Lady”, ono kad uđe još jedna bas linija, komadi totalno polude. I baš je dobro što je “Kill For Love” postao jedan od onih albuma koji svake godine indie/alter/urbanoj klijenteli služe u svrhu socijalne korektnosti i svjetonazorske pravednosti prema drugačijima – reperima, partijanerima, mankenkama, šminkerima, narodnjacima, bižuteriji i svima onima ostalima koji prave ili slušaju neku drugu lijepu glazbu, a čiji je svijet isto tako beskrajno lijep i raskošan. (BM)

04-godspeed_you_black_emperor

4. Godspeed You! Black Emperor – ‘Allelujah! Don’t Bend! Ascend!
[858 bodova / 6 glasova]
Muzika? Makaršta.

Zar zaista još uvijek od nje očekujete utjehu i, ponekad, inspiraciju? Nisam, doduše, takav fundamentalist da bih tvrdio kako je pop muzika danas samo jedan element industrije zabave i ništa više – takva je roto-filozofija, uostalom, sasvim plitka. Nisam ni reakcionar/nostalgičar pa da kukam kako je nekoć bilo bolje – slušam, uostalom, više nove nego stare muzike, a pri tom ne mislim samo na godinu proizvodnje. Ali da je muzika pojeftinila u smislu svoje umjetničke i općeljudske vrijednosti, to je istina. Ima još velikih pjesama, s vremena na vrijeme dogodi se i neki album koji bi se mogao takvim prozvati (po mom sudu, nije ih bilo više od tri-četiri u posljednjih pet godina), ali vrijeme Velikih Umjetnika je prošlo.

Možda vi još možete s velikim žarom slušati skupinu introvertiranih plačipičaka kako drndaju i tule o problemima što svojim, što tuđim; oduševljavati se mistikom i čudnovatošću kantautorica opčinjenima Weltschmertzom, ili čak uživati u stenjanju onog vječno konstipiranog tipa iz New Jerseya koji gitaru prima zasukanih rukava, poput operatera na flajšmašini na slavonskom klanju (tamo ne govorimo ‘kolinje’, nego stvari zovemo pravim imenom). Ne kažem, ne osuđujem… ‘Neko nešta voli’ – uvijek je govorila moja pokojna baba i tako me učila prihvaćanju razlika među ljudima i vrijednosti tolerancije. No osobno mi je ogromna većina spomenutih stvari vremenom postala jednako uzbudljiva i intrigantna koliko i ulja na platnu s konjima u trku: malo ili nimalo.

Muzika je pojeftinila zato što je pojeftinila i sirovina od koje je sazdana: emocije. I opet, ne počinjem tu s nekom trulom priručnom teorijom o potrošačkom društvu, profanaciji transcendentalnog ili bilo čemu sličnome. Stvar je samo u tome što, ako ste se u životu naslušali dovoljno muzike, više-manje ste sve to već u njoj čuli i iskusili: nisu više ni šezdesete, a ni devedesete pa da će netko nešto reći na sasvim novi i drugačiji način. Barem u pravilu ne, a ponavljanje često ostavlja okus prolivenog, krpom pokupljenog, pa u čašu iscijeđenog gaziranog pića. Nije ni da se lirika u pjesmama nešto drastično promijenila – onoliko periferno koliko pratim suvremenu pisanu poeziju (a to je vrlo periferno – think Podsused…), primijetio sam da je neusporedivo naprednija od pop lirike. Barem ona dobra. U redu, imamo tu naviku vezati pjesme uz uspomene – ali kod stvaranja novih uspomena, poistovjećivati ih s pop muzikom čini mi se nekako… pa, jeftino.

No sve dosad spomenuto o pop-glazbi odnosi se na njen sadržaj – barem onaj artikuliran na klasični način. Forma je sasvim druga, danas još vrlo relevantna i uzbudljiva stvar. Vjerujte mi, ne znam tekst nijedne pjesme koju sam stavio na Gorilinin izazov – nije me zanimao, niti sam razmišljao o onome što sam uspio razaznati. Čak i u “Summertime Sadness” daleko mi je zanimljiviji aranžman od samog tjuna. Dva su mi se citata s te kompilacije ipak ‘zalijepila’. Jedan je “Give me a good girl down on her knees” benda Pure Love – samo zato što se nam tom dijelu melodija rascvjeta u (zamišljenu) lijepu, iako užasno stereotipnu tercu; kad sam (tek tijekom pisanja ovog teksta) bacio pogled na tekst, iskreno me iznenadilo koliko je fakerski. Drugi je “Shout to all my lost boys, we rowdie” – predivna bedastoća koju upravo i volim zato što je besmislena, a savršeno funkcionalna.

Aranžmani i detalji ono su što me još uvijek privlači u muzici. Ponekad majstorski zanatski izrađeni ‘tra-la-la’ pop hedonizam s pogođenim hookovima, a ponekad rezonance, sub-bassovi, disonance, sinkope, modulacije… koji mogu izazvati čitav spektar osjećaja, od melankolije i gotovo bolne nelagode do veselja i mladalačke energije. Slušam i puno samih bleepova i wobbleova, ali to nije za kompilaciju. Svejedno mi je je li dubstep, hip hop, punk, pop ili što već, formulaično ili autentično – da nešto od toga nađem kod onog kasapa iz Jerseya, slušao bih i njega. Ono neizrečeno uvijek je zanimljivije, a ako pjesmu ne možeš doživjeti na instinktivnoj razini, onda je najčešće zakurac. Jer muziku slušamo da bismo nešto osjetili, jebemu mater: poruka koju nam je autor namijenio eventualno može doći tek kao nadogradnja, ali ja je uglavnom odbijam primiti jer mi se živo jebe za to što netko koga ne poznam osjeća i želi reći.

Post rock je od početka bio poseban slučaj. Gorda je i plemenita ideja da se sadržaj može artikulirati gotovo isključivo preko forme, da instinkt može nadvladati razum. Put do ostvarivanja tog koncepta prolazi kroz groblje plinkaroša-distorzijaša koji su promašivali ceo fudbal. Samo vrlo rijetki, kao Do Make Say Think, Mogwai i Tortoise uspijevali su svojevremeno uhvatiti Boga za bradu.

Kanadski Godspeed You! Black Emperor nikad nije bio posebno dobar bend, niti je “Allelujah! Don’t Bend! Ascend!” posebno dobar album. On počinje 20-minutnom instrumentalnom epopejom posvećenom, jebiga, Ratku Mladiću; možda je to osveta Garyju Šušku u čijoj su pizzeriji kao klinci jednom pojeli ne baš svježe gljive, možda posveta tišćljetnoj hrvatskoj uljudbi i njenim generalima, a možda tek način da se North American Scum prikaže više smartass nego što jest.

Ljepota je u tome što ne znamo i ne moramo znati, niti nas ima za to biti briga. Ono neizrečeno uvijek je zanimljivije. Bitno je da sami možemo stvoriti svoj doživljaj, a GY!BE je, sasvim iznenađujuće pogodio savršeni volej: ovo nije instrumentalna ‘tapeta’ ili besmisleno iživljavanje, nego totalno instinktivno građenje i razgrađivanje – ne ni kao negacija songwriterstva, nego kao njegova potvrda na najneortodoksniji način. Ovo su doista pjesme – teške, nelagodne, a opet pogođene; ovo je šamaranje, ali ono koje je za naše dobro, ono koje ne posustaje i ne ustručava se, nego još pita ‘Šta je, pičke, oćete još?’

Daj još, mamu ti jebem četničku. (AH)

03-grimes

3. Grimes – Visions
[1044 boda / 7 glasova]
Priznajem da me prilično lako dobiti na kombinaciju synthpopa i dream popa te da to vjerojatno ima veze mojom glazbeno-obožavateljskom poviješću bolesti, pa me ta lijenost oslanjanja na poznato i provjereno nekako i dovela do Grimes. Nije me, međutim, zadržala uz nju jer iako, rekoh već, padam na fore kakvima se koristi i Grimes, obično bi mi takva glazba bila sve prije nego zabavna. “Visions” je, međutim, vrlo zabavan album, i to uglavnom iz jednog dosta banalnog razloga: onoga istog iz kojeg je spot za pjesmu “Oblivion” jako fora. Grimes piči po stadionu sa slušalicama na ušima, nešto si pjevuši i pleše te tjera svijet oko sebe da se prilagodi onome što sama čuje, osjeća i štajaznam. Motori se sinkronizirano naginju uz njezine harmonijice, navijačice se bacakaju onako kako ona svira, momci u svlačionici bildaju u ritmu muzike za ples pa sve izgleda nestvarno kao njezinu malom, privatnom Disneylandu. Dodaš li svemu tome taj smiješan (ali vrlo, vrlo moćan) glasić koji se djevojčurak ne stidi koristiti ni kao ubojito oružje – svijet po kojem šećeš s Grimes u ušima fakat je nekako šareniji, blesaviji i smješniji, čak i kada je tužan (hint: “Vowels=Space+Time”). Neke stvari s albuma, moram priznati, ni do danas mi se nisu uspjele svidjeti pa ih zaobilazim u velikom luku (prilično šepava “Visiting Statue” i baš nikakva “Color of Moonlight”, na primjer), ali 8 sjajnih koje već mjesecima ne skidam s playliste na iPodu dok tramvaji cvile u zavoju onako kako mi Grimes skviči i šapuće – dovoljne su da ovo proglasim jednim od albuma godine. (ZP)

02-frank_ocean

2. Frank Ocean – Channel Orange
[1368 bodova / 5 glasova]
Nevjerojatno je što sve Frank Ocean može sa svojim pjesmama. Primjerice, “Crack Rock” je sigurno jedna od živahnijih pjesama o teškim drogama, u kojoj se s jedne strane pjesva o ‘broken homes’ i ostalom razaranju koje ovisnost o cracku proizvodi, poput prestanka dobivanja poziva za obiteljska okupljanja, a s druge je cijela priča o narkomanskoj sudbini zaogrnuta u raskošnu produkciju koja u svakom trenutku stavlja u prvi plan Oceanov predivni glas. “Channel Orange” je album fascinantne ljepote, pa čak i kada kopa po kontejneru s narkomanima, vješa se oko štange u striperskom klubu u “Pyramids”, analizira i dijagnosticira živote “Super Rich Kids”, prati uspon i pad usputne ljubavne veze u “Sweet Life” (u kojoj Ocean autoironično napominje “The best song wasn’t the single”), izražava tjelesnu žudnju za igrača američkog nogometa (“Forrest Gump”) i što sve ne.

Jer “Channel Orange” nije samo album nego i zbirka priča, presjek nekoliko klasnih i kulturnih miljea Amerike, od bogataša Los Angelesa do njujorškog taksista koji svoje stranke pozdravlja s ‘Allahu ekber’. Muzika je savršena, nema sumnje, ali ne treba zaboraviti da je Frank Ocean kompletan umjetnik, čije riječi nose značenja, stvaraju atmosferu, pogađaju u srž problema i epicentar boli, čemu svakako pomaže kako su ispjevane. Ocean ima svoj glas pod kontrolom, te čini čuda s falsetom, te ga se u vokalnom kontekstu treba – bez zaludne skepse i konzervativnog poštovanja prema klasicima – svrstati u društvo Marvina Gayea i Princea. Cijeli album pak traži nova slušanja, jer svaki put iz njga iskaču u prvi plan novi stihovi, zvukovi i trenuci pjevanja u kojima Ocean doseže nešto prelijepo. (Kad zaviče ‘pleasure’ s najvećom čežnjom u glasu u pjesmi “Pink Matter”, oni kojima ne krene precum nisu pravi muškarci.)

Ljepota je ono što ostaje u naslijeđe od “Channel Orange”, albuma koji je univerzalno pohvaljen i slušan. I koji svakim slušanjem raste. (GD)

01-japandroids

1. Japandroids – Celebration Rock
[2093.8 bodova / 12 glasova]
Od kad je googlea više niko ne može reći “ja ne znam”, nema više pametovanja jer svi googlaju pa ko ne vjeruje nek ugoogla koji je najbolji album u 2012?

Uopće nije bitno dal će biti prvi na listama, jer ovakvu energiju nisam osjetio od vremena kad je Tyson harao u ringu. Uđu u tebe i pokidaju te ko gripa, samo što se poslije njih osjećaš živim, iako ne možeš pomaknuti nijedan dio svoga tijela, kako je Ed Chigliak rekao za “Aliena” kolko god ti govorili da je film zakon, kad ga pogledaš ostaneš iznenađen.

Isto vrijedi za “Celebration Rock”. Nisi mogao zamisliti da nešto može biti tako dobro pa ga stalno slušaš ne bi li otkrio kako je to moguće. (ID)

(pisali: Bojan Mandić, Aleksandar Holiga, Zrinka Pavlić, Gordan Duhaček, Ivan Debelić)

Gorilini naj albumi 2012: #75-#52

Veljača 14, 2013

75-niki_and_the_dove

75. Niki and the Dove – Instinct [106 bodova / 2 glasa]
72. Of Monsters and Men – My Head Is an Animal / Peaking Lights – Lucifer / Rebel Star – Rebel Star [110 bodova / 1 glas]
71. Deftones – Koi No Yokan [110 bodova / 2 glasa]
70. Death Grips – No Love Deep Web [111 bodova / 1 glas]
68. Ricardo Villalobos – Dependent and Happy / Tindersticks – The Something Rain [120 bodova / 2 glasa]
67. Spiritualized – Sweet Heart Sweet Light [123 boda / 2 glasa]
66. Calexico – Algiers [136 bodova / 1 glas]
65. Julia Holter – Ekstasis [140 bodova / 1 glas]
64. Divine Fits – A Thing Called Divine Fits [140 bodova / 3 glasa]
61. Cats on Fire – All Blackshirts to Me / Gentleman Jesse – Leaving Atlanta / Shearwater – Animal Joy [150 bodova / 1 glas]
60. Die! Die! Die! – Harmony [155 bodova / 2 glasa]
59. Light Asylum – Light Asylum [164 boda / 2 glasa]
58. MMOSS – Only Children [170 bodova / 1 glas]
57. Orbital – Wonky [175 bodova / 2 glasa]
56. Bob Mould – Silver Age [175 bodova / 4 glasa]
54. The Avett Brothers – The Carpenter / Matthew Dear – Beams [180 bodova / 1 glas]
53. El-P – Cancer for Cure [180 bodova / 3 glasa]
52. Aesop Rock – Skelethon [185 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj albumi 2012: #10-#6

Veljača 13, 2013

10-the_mountain_goats

10. The Mountain Goats – Transcendental Youth
[551 bod / 2 glasa]
Ima nešto užasno infantilno u fanovštini. Lako je biti ciničan prema toj naivnoj ljubavi i bezrezervnom prihvaćanju, ali čak i kada to osvijestite i kada pokušate predmet svoga obožavanja promotriti objektivno shvatite da to nema smisla; možda je istina da sve treba propitivati, ali ta se istina ne odnosi na bezuvjetnu ljubav.

Ne znam što bi John Darnielle trebao napraviti da poljulja moju vjeru. Nije to vjera da on može napisati najljepši i najdirljiviji tekst na svijetu i oko njega isplesti najzarazniju melodiju (ta u to se ne mora vjerovati, to su puke i lako provjerljive činjenice), niti vjera da popularna glazba može spašavati živote pa čak ni vjera da se srodne duše ponekad pojave kada ih najmanje očekuješ, niotkuda. To je samo potpuno nevina i naivna vjera dječaka kojemu se svako toliko objavi dokaz ili barem nagovještaj dokaza da ipak postoji nešto više; nešto više od života, više od svemira i više od sinkroniciteta – nešto više od bilo koje epske i sveobuhvatne imenice koja vam može pasti na pamet. Nešto za što ne postoje prave riječi, tek izraz „to je to!“ koji ne valja rabiti previše često i bez razmišljanja jer će onda, kao i sve čarobne sintagme, izgubiti na vrijednosti.

Darnielle je prorok. Nedodirljiv je. Istovremeno, strašno je krhak u svojoj divnoj ljudskosti. Tako bi zvučao Tin Ujević da je rođen osamdesetak godina kasnije na drugom kraju svijeta i da je umjesto pisanja poezije odabrao to isto, ali s gitarom. Uopće se ne zajebavam. To je taj isti senzibilitet, to su valovi onih neprocjenjivih trenutaka kada se u istom času možete smijati, plakati i drhtati od spoznaje da netko koga nikada niste vidjeli točno zna što osjećate, ali to zna izraziti milijun puta bolje nego što biste vi ikada mogli.

Na ovom je albumu Darnielle nadmašio sam sebe, ali nemojte mene slušati, ja sam to spreman tvrditi za svaku njegovu novu ploču. Ja sam samo fan, na mene svaki novi album The Mountain Goatsa djeluje kao lijek i kao prokletstvo, obuzima me i klanjam mu se. I svako novo slušanje otupljuje sarkastične bodlje za koje sam sebi obećam da ću izbaciti, ulaštiti i naoštriti, samo zato što me je svijet odraslih naučio da se tako mora, da je tako zdravo.

Ako bih baš morao nekako sumirati i objasniti svoju ljubav i ako bih je želio ogoliti od svega važnog i svesti je tek na sebični interes, rekao bih da me slušanje ovog benda uvijek i iznova čini onim naivnim dječakom koji po prvi put otkriva ljepotu i grubost svijeta. I jednako uživa i u jednom i u drugom. Ako se ne možete sjetiti kako je to, pomalo vas žalim. Srećom, postoji jednostavno rješenje. Zove se „Transcendental Youth“, dobro ste pretpostavili. Vidite, već djeluje. (AŠ)

09-the_gaslight_anthem

9. The Gaslight Anthem – Handwritten
[572.4 boda / 5 glasova]
Kad slusam “Handwritten” djeluju mi ko uigrana ekipa, nešto ko Spursi u NBA, kolko god se od njih očekivo kraj oni te uvijek iznenade uigranošću i izvedbom. Cugu pijem zbog alkohola a rock slušam zbog The Gaslight Anthema. (ID)

08-beach_house

8. Beach House – Bloom
[663 boda / 6 glasova]
TOP 10 JACKIN STVARI U 2013. DOSAD
1. Lockhart – Stronger Than Me
2. Tom Garnett & Lorenzo – Trouble
3. Screwface vs Handi – Little Bird
4. Ill Phil & Lorenzo feat. Bryn Owen – Selectro
5. CoLdCuTs – Forever (Donkie Punch Refix)
6. Paranoid Resistance – Erotic City
7. Chris Gresswell, Paul Lawrence & Craig Price – Danger
8. Yan & Paul Lawrence – Next to Me
9. Burkie Propaganda Beatz – 2 Love (Boiling rmx)
10. Wayne Scott-Fox & Paul Lawrence – That Thing

TOP 10 STVARI NA KOJE NIJE IMALO NIKAKVOG SMISLA OBRAĆATI PAŽNJU U 2013. DOSAD, KAO NI U 2012. ILI UOSTALOM BILO KOJOJ DRUGOJ GODINI 21. STOLJEĆA
1. INDIE ROCK
2. ROCK GLAZBA
3. MUZIKA S ELEKTRIČNIM GITARAMA U PRVOM PLANU A DA NIJE METAL KOJEG ISTO NE SLUŠAM ALI GA BAREM POŠTUJEM
4. ROCK
5. ELEKTRIČNE GITARE
6. NINO RASPUDIĆ
7. MOKRAĆNI MLAZ SMEĐE BOJE S MIRISOM KOJI JE KO NEKA MJEŠAVINA BENZINA I KISELOG KUPUSA (mislim, dok god ne pišaš krv realno nema nekog posebnog razloga za alarm, jel tako?)
8. ROCK MUZIKA
9. ROCK S BILO KAKVIM GITARAMA
10. BEACH HOUSE (LMAO NISAM SLUŠAO TO SU SIGURNO NEKE GITARE?! LOL GTFO) (MT)

07-tame_impala

7. Tame Impala – Lonerism
[685 bodova / 5 glasova]
Zatekoh se kod Lukše taman kad je Pičfork izbacio svojih top 10 stvari protekle godine, i mi odlučismo sjesti i baciti uho. Redale su se pjesme koje sam, koliko pamtim, ljubazno komentirao rečenicama «Bezveze», «Dosadno», «Koji im je ovo kurac?», «Može ovo i bolje», «Nije ovo moja šalica čaja», sve dok me Lukša nije proglasio glazbenim fašistom, dijagnoza s kojom se moram složiti.

A onda je krenulo nešto sasvim drukčije – bubanj se prosipa, piči fantastičan bas, a nježan lennonovski glasić poji krasnu melodiju, sve skupa zvuči kao nostalgija za nečim što znaš da nikad nisi doživio – i ja sam naćulio uši i pitao: «Hej, što je ovo? Ovo je već lijepo!» Bješe to “Feels Like We Only Go Backwards” Tame Impale, jednog od onih bendova koje naširoko hvale dovoljno da čak i ja poslušam jel to valja, pa obično zaključim da tu nema ništa za mene.

Po dolasku kući morao sam provjeriti jesu li me uši možda ipak prevarile i… u sljedećih par dana “Feels Like…” odvrtio barem 50 puta, koža mi se ježila od oduševljenja, a u pauzama između dva fiksa grozio sam se što je netko usnimio nešto tako savršeno, a ja umalo to propustio.

Trebalo je onda posegnuti i za pripadajućim albumom, i, mada se na njemu ipak nije našlo ništa toliko fantastično poput gorespomenute pjesme godine, nije bilo za zamjeriti, jer ostatak nije puno zaostajao za najzanosnijim zgoditkom. Mastermajnd pitome impale Kevin Parker na “Lonerism” je kao od šale napisao pregršt divnih melodija, majstorski ih produkcijski upakirao i stvorio sanjivo-psihodelični svijet iz bajke u kakav se rijetko zaluta. I to dovoljno čaroban da se u njemu rastopi kruto srce čak i ovog glazbenog fašista. Hajl tejm impala. (NP)

06-polica

6. Poliça – Give You the Ghost
[759 bodova / 4 glasa]
Vrlo je lako “Give You the Ghost” slušati kao glazbenu kulisu. Fluidnog, pritajenog zvuka, gust i slojevit a ujedno minimalistički, ovaj bešavni amalgam žanrova neće se iz petnih žila na vas derati ‘Heeej! Tu sam! Primjeti me! Koncentriraj se!’, niti ćete vi odmah nakon prvog slušanja mahnito prijateljima njime mahati pred nosom ‘Ovo moraš čut!’ Ryan Olson i Channy Leaneagh kao da su se našli, malo nešto snimali s instrumentalistima, pa pustili album u opticaj s mišlju ‘Nothing to see here, people, samo nastavite dalje po svom. Možete nas slušati, a i ne morate, ono, mi smo kul s obje opcije.’ I vi si kažete ‘Okej, ajd da neobavezno, informacije radi, preslušam o čem je ovdje riječ,’ nataknete sluške u uši i krenete za svojim poslom. Namjerno zamagljen, obilato – ali ne bez opravdanja – autotjunan Channyn vokal koji meandrira po visokim tonovima i daje dojam da ona, kao ni Grimes, ne koristi jedinice engleskog jezika kako bi izgradila sintagme nego da pjeva nizove slogova ili izmišljenih riječi koje nisu ni u kakvom međusobnom odnosu, pospješuje još neangažiranije slušanje i misaono lutanje. Poliça vas fino prati dok birate sojino mlijeko i bezglutenske žitarice; dok stojite u prepunom tramvaju čitajući preko ramena whatsapp konverzaciju dvoje 16-godišnjaka; dok hodate kišnim gradom zamišljajući post-apokaliptični setting u kojem su mnogi vaši sugrađani koji vam dolaze u susret roboti a vi morate otkriti koji prema načinu na koji vas pogledaju u prolazu; dok perete kosu primjećujući da ste toliko izvan forme da vas sad tricepsi bole već i od malo dužeg šamponiranja, razmišljajući o tome bi li eventualni provalnik koji bi pretraživao vašu kupaonicu mislio da ste neatraktivna osoba ako vidi da na polici imate losion za problematičnu kožu; dok se seksate s n-tom osobom čijeg se imena ujutro nećete sjećati… You know, the usual.

Sve dok jednog bezveznog dana, ni po čem posebnog, odjednom zastanete, pa počnete zaista *slušati*. Odvrnete taj ton skroooz do kraja, zatvorite oči. Skužite da Channy pjeva stihove teške sto tona, teške kao taj dead weight kojeg vučete za sobom bojeći se ostaviti ga kraj puta, jer što kad napokon budete perolaki, toliko laki da sad možete poletjeti? Što ako shvatite da uopće ne želite poletjeti, da samo želite stajati ukopani u mjestu i da sve budete točno onako kako je sada? I što je sa svima ostalima koje posljedično ostavljate iza sebe? Prije nego ste se snašli, probudili ste se na kauču u utorak u tri sata popodne sa slušalicama u ušima i ovakvim i sličnim mislima u glavi. Pitate se kog vraga uopće radite sa sobom, osjećate da vam svijet nešto duguje, ali niste sigurno što točno, možda samo *mogućnost* da napravite nešto od svog života, nisu li nam to obećavali, nije li nam trebalo biti bolje nego svima prije nas, nisu li ovo trebale biti najbolje godine naših života, i najbolje godine, ono, ikad? Channy vam je ušla u glavu, i to tako suptilno, na finjaka, da niste ni primjetili da ste se navukli i da ne možete ni dana provesti a da ne slušate njen predivni album o epskoj srcobolji koji će vam odsad pa nadalje parati kožu iznutra, a vi joj to ni najmanje nećete zamjerati, naprotiv, valjat ćete se u melankoliji i nostalgiji kao u najfinijim plahtama od egipatskog pamuka. I k tome vam je prodala najstariji trik u knjizi; iskrene, proživljene, inovativne stihove o prekidu otpjevane preko inteligentno isproducirane, besprijekorno odsvirane, melodične pop glazbe koja kreativno koristi semplove i soundove. Pfft! Ali nema veze, nije sramota navući se na Poliçu, jednu od najboljih stvari koje su se dogodile glazbi u 2012., a i s bendom koji ima dva bubnjara teško da se može pogriješiti. Pa nije kao da slušate Dexys, za boga miloga. (LB)

(pisali: Andrija Škare, Ivan Debelić, Mind Taker, Nikola Pezić, Lana Brčić)

Gorilini naj albumi 2012: #14-#11

Veljača 12, 2013

14-dexys

=14. Dexys – One Day I’m Going to Soar
[501 bod / 1 glas]
Znate li išta o književnosti, cijenit ćete “Alkemičara”. Znate li išta o televiziji, cijenit ćete “Seks i grad”. Znate li išta o filmu, cijenit ćete “Titanic”. Znate li išta o glazbi, cijenit ćete “One Day I’m Going to Soar”. A ako kojim slučajem cijenite i “Alkemičara” i “Seks i grad” i “Titanic” i “One Day I’m Going to Soar”, nema nikakve brige za vas. (DK)

14-fort_romeau

=14. Fort Romeau – Kingdoms
[501 bod / 1 glas]
Fort Romeau je Londonđanin Mike Norris, koji u slobodno vrijeme drnda po klavijaturama uz La Roux, ali to sad nije ni bitno, jer ovo što on radi nema nikakve veze s onim što ona radi. Jel’ to dobro ili loše, odlučite sami, meni je ipak malo više dobro. Mike je na starom synthu i još starijem laptopu skucao ovaj svoj prvi album, to je nekakav house u svakom slučaju, netko će reći hipster-house, što vam opet može biti dobro ili loše, ne znam, meni je svejedno. Ne znam nikog tko ga je toliko slušao i kome se toliko sviđa. Živo je čudo da sam i sama nabasala na njega. Da nisam, nastavila bih živjeti kao i prije i ne bi mi ništa falilo, ali mi je ipak drago da jesam, jer ovaj album je lijep, dobar, pametan, kul, senzualan, prozračan, blažen, snovit, jednostavan i glamurozan, zavodljiv i nenametljiv, nostalgičan, melankoličan, ljetni, proljetni, zimski, jesenji, noćni, dnevni, za sobu i za klub i za terasu! Puno sam ga slušala na putu – u vlaku, autu, autobusu, uz cipelcug. Odlično mi je sjeo tamo negdje između Vrpolja i Budrovaca krajem travnja, baš čista ekstaza dok se ćiro sat vremena vukao kroz šume i polja po pičećem suncu prema kolodvoru Osijek. Što je lijep ovaj svijet, ondje potok, ovdje cvijet; Slavuj pjesmom ljulja lug, ja ga slušam, i moj drug (Mike). Bla bla bla bla. (BB)

13-chairlift

13. Chairlift – Something
[525 bodova / 3 glasa]
Neću se baviti time kako i zašto je Fleetwood Mac iz Buckingham/Nicks-ere postao ‘cool’ na zgražanje sijedih prodavača ploča, ali je nekako došlo do toga da je indie/underground scena otkrila (dosad nepravedno sotonizirane) pop-dragulje s “Rumours” i “Tusk”. Zašto je došlo do toga ostavljam sociolozima, a osobe koje moderno tumačenje riječi “hipster” smatraju uvredom uglavnom nemaju razumijevanja za taj fenomen i time bend poput ovog postaje još teže probavljiva stvar za njih.

Naime, sintisajzerima i digitalnim efektima natopljeni zvuk Chairlifta je mnogo je bliži onom Fleetwoodu s kraja osamdesetih u kojem imamo zašećerenu synth-pop produkciju i AOR protiv kojeg niti “Američki psiho” ne bi imao ništa protiv, ali sve to na psihodeličniji, šareniji način i pod utjecajem svega što se dogodilo između 1987. i 2012. Bez praznog hoda, “Something” donosi jedanaest jednostavnih pjesama pod utjecajem new wavea, synth popa, najvrćenijih pjesama iz vremena dominacije Michaela Jacksona, shoegazea devedesetih, pa čak i pop psihodelije šezdesetih.

Ovaj sjebani vremeplov je savršen dokument vremena u kojem underground scena uzima utjecaje od nekadašnjih miljenika radio-postaja i možda će se fiktivni prodavači ploča s početka recenzije snebivati nad bendom pod izravnim utjecajem onih koji su u “njegovo vrijeme” bili bezopasni proizvod industrije, ali će i sebi i drugima morati priznati da bi glas Caroline Polachek otopio i ono što je potopilo Titanic. Kao što su i tad nakon dva, tri piva priznavali da je ona što ide “tell me lies, tell me sweet little lies” baš lijepa pjesma. (PN)

12-dirty_projectors

12. Dirty Projectors – Swing Lo Magellan
[530 bodova / 3 glasa]
Možda su Dirty Projectors acquired taste, sigurno ima ljudi koji taj tejst nikad neće akvajrati, neće preslušati “Swing Lo Magellan” niti jedan jedini put i neće imati pojma što propuštaju i bit će spokojni i sretni u svojim životima bez sumanuto veselih i zabavnih i gorkoslatkih zvukova što ih taj bend smišlja, ali ako te ikad probudi mamin histerični glas koji iz slušalice tvog mobitela viče da ne može vjerovati da si toliko neodgovorna i lijena da još uvijek nisi nazvala banke i kartičarske kuće da otkažeš kartice i da će ti ih netko izmaksirati i ostat ćeš bez svega, SVEGA, SHVAĆAŠ LI?, kao da je sve što imaš u životu ta neka jadna svota na računu koja jedva pokriva stanarinu, a ti kažeš da se prestane brinuti jer je to nemoguće bez tvog PIN-a pa pomisliš FAK! STANARINA! jer si sinoć gazdi rekla da ćeš ujutro biti kod kuće kako bi je mogao osobno pokupiti, i on bi ti svaki čas trebao pozvoniti, a ti ćeš kao bijedna siromašna lažljivica morati reći da si izgubila novčanik ili su ti ga ukrali, ne možeš sa sigurnošću rekonstruirati događaje prošle noći, ali ćeš svakako u najskorijem roku riješiti taj problem, što će uostalom biti istina, ali ćeš se zbog mogućnosti njegovog sumnjičavog pogleda svejedno osjećati loše, a još i gore kad se sjetiš da će vađenje novih dokumenata vjerojatno biti najveća i najskuplja bol u guzici u cijelom tom sranju, i ako u tom trenutku sve one litre besplatnog alkohola sa sponzorskog tuluma koje si ulila u sebe da ti pomognu ignorirati misao na jebeni novčanik i lošu muziku iz zvučnika počinju vraćati istim putem kojim su u tvoj želudac i došle pa ćeš morati prostenjati “mama, nazvat ću te kasn…” dok iskačeš iz kreveta, jedva se osoviti na noge, pokušati potrčati prema WC-u, otvoriti oči i shvatiti da ležiš na leđima opružena po hodniku i da se ne možeš sjetiti kako si se tu našla niti zadnjih nekoliko trenutaka svog života, što može značiti jedino da si izgubila ravnotežu, pala, udarila glavom i onesvijestila se i tko zna bi li te itko ikad našao, mogla si umrijeti tako sama, u zelenoj pidžami od frotira, kao ona britanka usidjelica iz filma koja se brinula da će je naći tek nakon tri tjedna dopola pojedenu od strane njemačkih ovčara koje nije niti imala, jamčim da nema boljeg lijeka za takvo buđenje nego da se iz istih stopa vratiš u krevet, pokriješ jastukom po glavi, stisneš play, i da krene recimo ta stvar Dirty Projectorsa koju pjeva Amber Coffman, “The Socialites” se zove, zbog koje ćeš pomisliti, ajme, ovo je tako krasna i sretna pjesma, iako zapravo ne pjeva o veselim stvarima, ne znam zašto Amber ne pjeva sve njihove pjesme, dobro, možda ne sve, ali većinu, i kad tim nježnim R’N’B-jastim glasom veli “Who knows what my spirit is worth in cold, hard cash”, pomislit ćeš, garantiram ti, ma, sve će na kraju biti dobro, i bit će, vidjet ćeš, jer će ti dobra teta spremačica iz SC-a za nekoliko sati pronaći novčanik u kojem neće nedostajati niti jedan stari papirić s garderobnim brojem a kamoli koja novčanica, a ubrzo nakon toga u tvoj će život ušetati mala bijela ovčarka koja će lajanjem upozoravati na svaku opasnost i nikad ali baš nikad ti ne bi pojela lice dok obnevidjela od alkoholnih para ležiš u hodniku, a malo kasnije i još neke dosta bitne osobe. (LB)

11-kathleen_edwards

11. Kathleen Edwards – Voyageur
[545 bodova / 3 glasa]
Iako gotovo uopće ne iz vlastitih iskustava, svi znamo, ili barem u ovom trenutku prihvaćamo, kako se ljubav najčešće dogodi onda kada je ni najmanje ne očekuješ, posebno se pokvarenom pokazujući naglim uklizavanjem u proces pokušaja što je moguće mirnijeg privođenja kraju stare, prethodne, umiruće ljubavi. Kako donijeti pročišćenu i ničim opterećenu odluku dok se pred tobom istodobno prostire širok i osvijetljen put u novo sve, jednako zavodljivo i primamljivo i obećavajuće koliko je ovo koje upravo pokušavaš ostaviti za sobom? Kako vjerovati sebi i svojim instinktima nakon što ste se već nekoliko puta dobrano usosili, uvijek želeći samo najbolje? Kathleen Edwards se prije nekoliko godina zaplela u vrlo slično sudbinsko klupko, napokon priznavši sama sebi kako njezin brak više nije onaj u koji je svojedobno bila ušla svim srcem, ali kako ni ona sama više nije ona koja ga je takvim mogla i htjela činiti, samo da bi se očekivanom svođenju računa u jednu standardnu kantautorsku ispovjednu ploču o prekidu ispriječilo neočekivano buđenje ljubavne strasti prema jednom od suradnika.

Stara je to priča jednu je ostavljao, drugu zavodio, koja je pjesma o kojoj? – naravno, ovdje zamijenjenih spolova – ali nije baš najugodnije pjesme kraja uobličavati u društvu čovjeka čija će prisutnost uskoro inspirirati pjesme početka. Sve i da Justin Vernon – o njemu, naime, pričamo kao o novome Kathleeninu dečku i koproducentu, čime je napokon stao iza kompletno prekrasnog albuma, potvrdivši se kao solidan autor znatno uvjerljivijih aranžersko-producentskih vještina – nije prešao onu liniju razgraničenja koja naše opskurne favorite dijeli od legitimnih stanovnika trač-rubrika, ovakva bi periferija geneze albuma svakako zaokupila pažnju barem redovitih sakera za uglazbljeno srcolomlje, no prevladavajuća atmosfera albuma “Voyageur” skiciranu gorko-slatku kaotičnost izravno prenosi i tamo gdje se iz tekstova ne mogu iščitati konkretni detalji. Miješajući osjećaje olakšanja i krivnje s onima neizvjesnosti i opreza, prvo se naglavačke bacajući u sveobuhvatnu analizu koja joj ne mora donijeti ništa dobro da bi se brzo potom instinktivno povukla iz procesa zaključivanja, neka samo iscuri što je curiti počelo a eksplodira ono nepoznato na kraju tik upaljenog fitilja, Kathleen je snimila ploču koja je prošle godine – a to će nastaviti biti i u ovoj i nadolazećima – bila ne najbolja nego jedina moguća pratnja svih nujnih preispitivanja i ugodnih večernjih šetnji, noćnih samoća i ljepljivih jutarnjih lijenosti.

“Voyageur” je svakom svojom pjesmom mamio na poistovjećivanje zato što se s nesigurnošću najlakše identificirati, ali i ukazivao na, danas često zanemarivanu, optimističnu ljepotu te nesigurnosti, buđenja u okolnosti koje ne poznajemo, ali i nemamo razloga u njih sumnjati. Zato ovaj album i zvuči čisto i bistro, pričajući emocije koje iza pjesama stoje razvojem žanrovske pripadnosti, jer je svoju dosadašnju sasvim prihvatljivu ali pokatkad bolno generičku americanu Kathleen osvježila indie-melankolijom u kojoj gitare ponegdje zveče kao nekad kod Josha Rousea, a klaviri se sviraju uz prozore na trećem katu i pogled na drvored mirne gradske ulice. Naravno, uvriježene alt.country stečevine ne upražnjavaju se isključivo pri temama o bivšem suprugu (ujedno i bivšem suradniku), kao što ni Justinova ušteđevina iz banke krvi nije povučena samo da bi se obogatili nagovještaji nove veze, nego je dinamika međusobnog susreta, sudaranja, maženja, grljenja, rukovanja, ispreplitanja, vezivanja i prožimanja “Voyaguer” učinila albumom koji je opasnost sumornog povlačenja ispunio prekrasnim optimizmom. Ili zapravo polet nikada nije zvučao ovoliko tmurno? Change this feeling under my feet, change the sheets and then change me. Ovisi tko mijenja. (GP)

(pisali: Dean Kotiga, Bilanda Ban, Poručnik Naranča, Lana Brčić, Goran Pavlov)

Gorilini naj albumi 2012: #106-#76

Veljača 12, 2013

106-gojira

106. Gojira – L’Enfant Sauvage [77.6 bodova / 1 glas]
105. David Byrne & St. Vincent – Love This Giant [78 bodova / 1 glas]
102. Fenster – Bones / Human Don’t Be Angry – Human Don’t Be Angry / jj – High Summer EP [80 bodova / 1 glas]
100. Daughn Gibson – All Hell / Perfume Genius – Put Your Back N 2 It [80 bodova / 2 glasa]
99. Apathy – It’s the Bootleg Muthafuckas! Vol. 3: Fire Walk with Me [81.3 boda / 1 glas]
98. Muse – The 2nd Law [85 bodova / 2 glasa]
96. Big Boi – Vicious Lies and Dangerous Rumors / Keaton Henson – Dear… [90 bodova / 1 glas]
94. Amanda Palmer & the Grand Theft Orchestra – Theatre Is Evil / Sleigh Bells – Reign of Terror [91 bod / 1 glas]
93. Target – Direkt [91.9 bodova / 1 glas]
78. Babies, The – Our House on the Hill / Beak> – >> / Black Breath – Sentenced to Life / Bowerbirds – The Clearing / Carter Tutti Void – Transverse / Clark – Clarence Park / Jessie Ware – Devotion / The Maccabees – Given to the Wild / Moonface – With Siinai: Heartbreaking Bravery / The Offspring – Days Go By / Paul Weller – Sonik Kicks / Rival Sons – Head Down / Santigold – Master of My Make-Believe / Solange – True / V/A – Masterpiece: Created by Andrew Weatherall [100 bodova / 1 glas]
77. Islands – A Sleep & a Forgetting [100 bodova / 2 glasa]
76. Jens Lekman – I Know What Love Isn’t [105 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj albumi 2012: #20-#16

Veljača 11, 2013

20-sharon_van_etten

20. Sharon Van Etten – Tramp
[405 bodova / 4 glasa]
U nekoliko mi se navrata tijekom proteklih godinu dana dogodilo da pustim Sharon Van Etten i njezin zadnji album “Tramp”, a netko od pripadnika testosteronskih brigada (u koje ubrajam i vlastitu mater) zakoluta očima i kaže nešto u stilu: “Ajme, opet ti s tom CMI-CMI muzikom”. Pritom valja napomenuti da ne bi baš točno rekao “CMI-CMI”, nego nešto što trpam pod taj krovni pojam. A krovni pojam “CMI-CMI” izmislila sam sama, ne koristi ga (barem koliko znam) nitko osim mene, ali je vjerojatno svima jasno što znači. Za slučaj da nije – to vam je ono kada netko svira gitaru i cmili. Cmiljenje je, pak, nešto između cviljenja i cmizdrenja. Onomatopejski: cmi-cmi. Ponekad ga zbilja obožavam. Kako u glazbi, tako i u drugim granama umjetnosti. Da se mene pita (što bi se uvijek trebalo), cmi-cmi bi morao postati relevantan žanr.

E, pa Sharon Van Etten jedna je od dvije prošlogodišnje kraljice cmi-cmija (druga je Kathleen Edwards, koja je glazbeno nešto jača, ali cmi-cmijevski nemjerljivo slabija). Jest, uklopila se u vladajuću predrasudu da kantautorice uglavnom tandrču po gitari i kroz zube cijede gorku tugu o ljubavi i inim životnim brodolomima, ali tko kaže da to mora biti loše? To vam je kao kada neki idiot kaže da su žene samo za kuhaču, što je odvratna predrasuda – ali to ne znači da je svaka žena koja rado i dobro kuha reakcionarna glupača koja daje za pravo takvim idiotima. Isto je tako sa Sharon. Nije da je izmislila nešto novo, ali zato super ispovijeda svoje “tipično kantautorske” cmiljaže. Nema veze što smo priče o otrovnim ujedima bivših momaka kakve opisuje u pjesmi “Serpents” čuli već po stoti put i koga briga što u pjesmama kao što je “We Are Fine” hvata prečac suvremene “umjetničke tuberkuloze” i biva omg-kako-sam-duboka kroz opis napadaja panike. Sve joj opraštam. Sve za kvalitetan cmi-cmi. I zato molim pripadnike testosteronske brigade da ne zajebavaju i ne bacaju posrpdno kamenje na Sharon. Cmi-cmi je ozbiljna stvar. I Sharon je njegova proročica. (ZP)

19-bruce_springsteen

19. Bruce Springsteen – Wrecking Ball
[430 bodova / 2 glasa]
Iskreno, poslao sam svoju nazovi-listu od sedam ukupno preslušanih albuma samo zato da popravim plasman mome čovjeku na ljestvici. Onda me Tonći zamolio da napišem crticu, što me dovelo do spoznaje da svoje osjećaje prema Bruceu nikada nisam pretočio u pisani oblik. I možda je i bolje, jer teško bi bilo izbjeći patetiku ako bih krenuo objašnjavati zašto ga volim više nego ijednu drugu osobu koju nikada nisam osobno upoznao, zašto je za mene toliko više od muzičara, zašto utjelovljuje sve ono zbog čega volim Ameriku, zašto s njegovom glazbom u ušima imam osjećaj da sam duplo jači i da ću sve čega se uhvatim lakše ostvariti.

Tih osjećaja se ne sramim, potvrdit će to svi koji me bolje poznaju. Ali s pretjeranim izljevima emocija ću se zaustaviti, ipak je ovo crtica o “Wrecking Ballu”. Iako se to iz gore spomenutog ne bi dalo zaključiti, nisam nekritičan prema Bruceu, daleko od toga. Zadnja tri studijska albuma toliko me nisu dirnula da im se, s izuzetkom par pjesama, nakon prvotnih slušanja kasnije uopće nisam vraćao. S “Wrecking Ballom” je situacija bitno drukčija. Lani mi je bio u vrtnji više nego svi ostali albumi zajedno, što nije pohvalno, ali što mogu kada sam dozvolio da mi posljednjih godina, u borbi s drugim vidovima provođenja slobodnog vremena, slušanje muzike padne debelo u drugi plan. “Wrecking Ball” je dobio pažnju koju zaslužuje. Jer Bruce je ovdje, prvi put od albuma “The Rising”, inspiriranog svime što je Americi i njemu donio crni 11. rujna, ponovno unio cijelog sebe, i srce i dušu, kako bi uhvatio trenutak u kojem mu se domovina našla i zabilježio ga za buduće generacije. Nije nikako sretan, o ne, bijesan je, raspizdili su ga bankari koji se debljaju dok su radnici sve mršaviji, ti prokleti lopovi koji su donijeli smrt rodnom mu gradu bez da su metka ispalili, i sam bi ih ubio na mjestu, samo da ima pištolj.

Cijeli album protkan je sentimentom razočaranja u ono u što mu se zemlja pretvorila, jadom zbog iznevjerenih obećanja i stalno nedostižnog američkog sna za marljivog malog čovjeka, ali istodobno i nadom da bolje sutra za takve ljude možda ipak dođe, bremenu loših iskustava unatoč. Zato je valjda Bruce i pristao sudjelovati u finišu Obamine kampanje za reizbor i dati mu snažan impuls, iako je vjerojatno od bujice nade i promjene najavljene 2008. i sam više očekivao. U Brucea idealizma ne manjka, i sam se njime često hranim, ali izgleda da je svjestan koliko je težak put do boljeg i pravednijeg svijeta i da je još teže naći idealnog vođu da nas do njega povede. No, osim snagom svih tih poruka, “Wrecking Ball” odskače i glazbeno, jer i Bruce i E Street Band zvuče moćno i svježe kako dugo nisu, a u to se, kako svima revno preporučam, najbolje uvjeriti vlastitim očima i ušima u ambijentu u kojem su oduvijek bili najbolji – na krcatom stadionu u nekoj od europskih zemalja. Priliku drugi put doživjeti ih uživo imao sam 11. lipnja na stadionu Nereo Rocco u Trstu, gdje su mi Bruce i bend u skoro četiri sata još jednom napunili srce, izmamili suze i pomaknuli ljestvicu očekivanja od koncertnog nastupa na nedostižno. I unatoč klasicima koji uvijek pogađaju, kompletan izvedeni “Wrecking Ball”, minus tek jedna pjesma, ne samo da nije zaostajao, nego je zvučao kao da je dio repertoara već godinama.

Tako će, vjerujem, i ostati, čak i nakon što završi turneja koja se, eto, prolongirala i na ovu godinu. Gledajući 63-godišnjeg gazdu i generacijski mu bliske najbolje prijatelje kako na pozornici u Trstu redom iskreno guštaju u svakoj pjesmi, kako ih veseli veselje publike i kako ne žele da šou završi, razmišljao sam može li im taj osjećaj išta nadmašiti ili zamijeniti, mogu li u nekom trenutku više to ne željeti. Duboko se nadam da ne, i da će Bruce i svi članovi tog veličanstvenog benda nastaviti stopama Clarencea “Big Mana” Clemonsa, i ostati na pozornici dokle god ih tijelo bude služilo. Ako usput naprave još koji album u rangu s “Wrecking Ballom”, nitko sretniji od mene. (PP)

18-saint_etienne

18. Saint Etienne – Words and Music by Saint Etienne
[440.3 boda / 3 glasa]
Nostalgija je zeznuta stvar, nikad nisi siguran u vrijednost nečega kad te ona zagrli. Sam naziv “Words and Music by Saint Etienne” nam daje naslutiti šta možemo očekivati, mene je vratilo u dane kad sam čito “HI-FI: Dućan snova” i jedno ljeto na moru. Na prvom mjestu su mi knjige, no bez glazbe u meni bi bila praznina jer glazba, pogotovo novi zvuk i novi izvođači, mi daje ritam. Misli koje mi se motaju po glavi, bez nekog reda, se poslože, problemi dobiju riješenja. Svi moji prijatelji su prestali pratiti glazbu jer nemaju vremena, kako provode vrijeme nije ni čudo. Album ne donosi ništa novoga kad je bend u pitanju, ali me podsjetilo na lijepe trenutke koje sam proveo uz njih, kažu da mlado stablo daje sladak plod, ali zato staro daje debelu hladovinu. (ID)

17-cloud_nothings

17. Cloud Nothings – Attack on Memory
[490 bodova / 4 glasa]
Ako želite živjeti i vjerovati da će svijet jednog dana biti bolje mjesto za život, onda nemojte slušati ovaj album! Što je prosvijetlilo Cloud Nothings da rade ovakve pjesme – ili možda bolje rečeno mladca po imenu Dylan Baldi – ne znam, ali znam, vidim i čujem da njihova muzika i njihov stav ne ostavljaju prostora za ikakvu dvosmislenost. „No nostalgia, no sentiment/ We’re over it now, we were over it then.“

U prvoj pjesmi albuma i prvom singlu jasno nam daju do znanja da su se izdigli iznad svijeta trivijalnosti i pozivaju nas da krenemo zajedno s njima. Više puta naglase da nam nema prošlosti a bome ni budućnosti. Ni govora o zemlji ponosnih i hrabrih. „Original, it’ll never get old/ Essential, it’ll never get old.“ Bučna gitarska glazba je već davno patentirana, i u tih 3, 5, 7.. akorda teško je nešto novo ubaciti, ali “Wasted Days” sa svojom osmominutnom solažom, zidom gitarske buke i pulsirajućim basom zvuči kao da Sonic Youth ili Jesus Lizard ništa slično prije njih nisu radili. Nešto više od deset godina nakon poziva „don’t you know and you gotta be all you can be“, Baldi odgovara „I thought I would be more than this“ i to glasom koji je na rubu pucanja, stvarajući mi u glavi sliku grla iz kojeg svakog sekunda prijeti da će šiknuti krv.

Takva je današnjica. EMA nam je to prošle godine rekla. Nema tu mjesta za đinđe minđe i šarene balone, nema mjesta razmišljanju dal’ da se štedim i da kalkuliram. Ovdje vladaju druga načela i ovdje se ide do kraja. „There’s no time for another try, no one knows our plans for us, we won’t last long.“ (VR)

champs de mars

16. Neneh Cherry & the Thing – The Cherry Thing
[500 bodova / 1 glas]
Prije nekih mjesec dana, obišao sam sve zagrebačke dućane s glazbom u potrazi za vinlinim izdanjima najboljih albuma 2012. i rezultati traženja su poražavajući. Od traženih deset, samo jedan se može kupiti na vinilu – Norah Jones “Little Broken Hearts.” Tko su selektori u izdavačkim kućama, zašto smo tako zastali u vremenu pa je glavna stvar u izlogu box-set vinila Beatlesa, čemu prodavači nude preloša objašnjenja zašto je neki album dobra zamjena za album koji tražim. Prodavač mi kaže da ima ONAJ album Neneh Cherry na CD-u. Album od prije 20 godina. Mislim, koji lik, kreten par excellence, užasan prodavač i jezivo je koliko su prodavači u CD shopovima glazbeno needucirani. Pogotovo na mjestima koja se smatraju da u njima rade neki kao kul likovi koji u CD-shopu puštaju kao kul muziku. Hercules and Love Affair – omg. Dobar primjer luzerstva prodavača su objašnjenja kako su 180-gramske najkvalitetnije ploče, a svaki ozbiljniji fan ploča zna da ploča od 180g ne znači nužno da je bolja od 90 ili 120-gramske i njena soničnost nema veze s težinom jer težina sama po sebi ne garantira kvalitetu pressinga ploče. Uopće ne postoji uzbuđenje otkrivanja nove glazbe u CD-shopu, diferencijacija nečega novog, snažnog, zanimljivog među stotinama i tisućama drugih glazbenih izdanja u CD-shopu i žalosno je kako su se domaći CD shopovi pretvorili u mjesta na koja moraš doći spreman s informacijama o onome što tražiš i unutra je izuzetno jako teško otkriti nešto novo. Ponajprije zato što prodavači jako malo znaju o glazbi koja se nalazi u njihovom dućanu. I nemoguće je poslušati ploču u domaćem CD-shopu. Ne smije se otvarati? Ali ne samo ploče, teško je  preslušati i CD-ove. Totalna zaostalost pomiješana s neprirodnom situacijom prividne moći prodavača i distributera koji izlažu i nude glazbu na prodaju. Tužno, ali kakvo je stanje u domaćoj medijskoj prezentaciji nove glazbe, nije neobično da prodavači nemaju pojma o ničemu iako se vjerojatno služe engleskim jezikom i čitaju nešto na internetu. No ništa zato, tko vas jebe dragi prodavači i distributeri, od 1.7. nema više carine na kupovinu glazbe izvana. Ionako nam nemate ništa novoga za ponuditi. (BM)

(pisali: Zrinka Pavlić, Petar Panjkota, Ivan Debelić, Vedran Rajčić, Bojan Mandić)

Gorilini naj albumi 2012: #25-#21

Veljača 10, 2013

35FEATURE_frankie rose.indd

25. Frankie Rose – Interstellar
[394 boda / 2 glasa]
Recite mi što god hoćete o Frankie Rose, ali nemojte, ako vam je život mio, ni u bunilu izvaliti da vas podsjeća na The Cure. Odmah popizdim. ODMAH. Nerazumna sam, znam, jer neke stvari s njezina drugog albuma, “Interstellar” na trenutke fakat zvuče kao da ih je odsvirala banda Roberta Smitha (“Know me”, na primjer), ali jednostavno to ne želim prihvatiti. Prvo, zato što mi cijela ta 80’s-revival furka ide jezivo na jetra, drugo – zato što mi je, od svih 80’s revivala, onaj koji bi se referirao na konfekcijski darkeraj The Curea bio možda najjadniji od svih, a treće – zato što mislim da Frankie ima dovoljno vlastitih vrijednosti i da je to što na trenutke podsjeća na neka tamo čet’ri asa (bili oni The Cure ili puno mi draži Cocteau Twins) – zapravo nebitno. Sad se idem izbičevat zbog toga što sam cijeloj toj priči uopće posvetila toliko rečenica.

Prva stvar koju sam čula s Frankieina novog albuma svidjela mi se odmah, na prvo slušanje, kada mi je na Last.fmu uletjela na već neku radiostanicu koju sam si postavila više ne znam po čemu – možda vlastitoj glazbenoj biblioteci, a možda i po nečem sasvim pedesetom. Pritom mi čak, valja napomenuti, nije uletjela nijedna od (uvjetno rečeno) dopadljivijih i poslije izdvojenih stvari, kao što su “Night Swim”, “Apples for the Sun” ili gore spomenuta “Know Me”, nego totalno dream-popovska “The Fall”. Poslije sam se navukla na cijeli album k’o budala na rakiju, ali ta instant-romansa s Fallom ostala je dobar pokazatelj svega onoga što me kod Frankieina drugog albumskog čeda očaralo. Predivne harmonije, čist glas tinejdžerke iz zbora lokalne muzičke škole, filing ko da me utopila u fini bućkuriš akvarela, mora i alkohola i sad ću se zaustavit dok još nisam počela opsežnije srat s metaforama iz srednjoškolskih zadaćnica. Spomenut ću još samo da mi na albumu nema loše stvari, a da mi cijelu priču objedinjava “Pair of Wings”, za koju je već negdje neki kritičar napisao da zvuči poput poziva da se pod Frankieinom paskom prepustimo glazbi. Malo izlizano, ali točno. (ZP)

23-fun

=23. fun. – Some Nights
[400 bodova / 1 glas]
Bit ću iskren – nikad prije nisam čuo za njih i po svoj prilici ne bih ni čuo za njih, izignorirao bi ih kao i mnoge brojeve 1 prije i poslije njih, da nije bilo Janelle Monáe. Nju, pak – o, ironije – nisam ni uspio čuti na „We Are Young“ kojoj nisam uspijevao pobjeći. Potpuno ju je poklopio neurotični, robotizirani glas tog lika iz Fun. koji pjeva onim svojim monstruoznim ustima, zasjenila ju je teatralnost neviđena još od Queen ili možda onog soundtracka “Velvet Goldmine.” Pompoznost čak, usudio bih se reći, na tankoj, tankoj granici lošeg ukusa i sluha. Iz tog kaosa, međutim, izranjaju pjesme tako snažne da sam, posve u skladu s cjelokupnim stilskim usmjerenjem albuma, ostao osupnut. U retrospektivi, „Some Nights“ je doista hit do hita, na trenutke gotovo poput neke kompilacije najvećih hitova raznih izvođača, „It Gets Better“ Panic at the Disco, „Carry On“ Eltona Johna, „Why Am I the One“ Robbieja Williamsa, „All Alone“ Vampire Weekend, i tako dalje sve do „Stars“ koja me razvaljuje svojom posvemašnjom nebuloznošću, epikom zabavnih parkova, poetikom šoping-centara, repetitivnošću autoputova, ali i iznenađenjima iza ugla, kao da su od tih devet pop pjesama baš ovu odlučili razoriti na sastavne dijelove kako bi se u njenih šest minuta probili praktično kroz još jedan cijeli album ideja na krilima zloupotrebe vokodera još goroj nego „Believe“ Cher. A kad smo već na tome, za jedan navodno indie bend (štogod bio taj američki indie), Fun. dijele s njom mnogo više nego što bi uopće voljeli pomisliti, pri čemu ne mislim ništa loše, ni ironično, ni zlobno. Upravo suprotno. (OM)

23-lightships

=23. Lightships – Electric Cables
[400 bodova / 1 glas]
Nekako je ispalo da svakih par mjeseci odete u Split na nekoliko dana. Lijepi dizajnerski hosteli nisu vaša proverbijalna šalica čaja, tako da odsjedate isključivo u socijalističkom prenoćištu Željezničar na Brdima, po mogućnosti u sobi 301. Ta ima najveći balkon, veliki bračni krevet i mali televizor u koji vam se čak ni navečer ne da buljiti pa sjedite na balkonu i promatrate djevojke, starce i djecu. U Željezničaru se smije pušiti, a imate i svoj wc s tušem. Svaki put kad vas blesavi raštrkani mlazovi vode iz rahitične pipe na rasklimanom umivaoniku pogode ravno u oko ili u desnu nosnicu nasmijat ćete se jer ste sretni. Proljeće je. Ljudi koji rade u Željezničaru su ljubazni, skromni i divno neupadljivi. Tete koje u podrumu peru veš će vam uvijek drage volje oprati nekoliko majica i kratkih hlača, čak i ako vam trebaju suhe već sutradan ujutro, konobar/kuhar će za vas uvijek pronaći neki komad, ako ništa drugo, pohane piletine, a teta s recepcije će, kad joj spomenete da se namjeravate preseliti na more, možda baš u Split, i pitate je za mišljenje o tome, nekom rijetko lijepom kombinacijom zdravog veselja i neizmjerne tuge konstatirati kako je vrime stvarno puno lipše nego u Zagrebu, ali da su ljudi sve gori i gori, pa ni sama ne zna šta bi vam rekla. U ruksaku imate jednog Austera (“The Brooklyn Follies”), jednog Kerouaca (“The Dharma Bums”), ručnik, kupaće, litru vode i bananu. U ušima imate solo album Gerarda Lovea, čovjeka koji je napisao skoro pa sve najljepše pjesme Teenage Fanclub. Ne biste željeli živjeti u svijetu u kojem ne postoji “Ain’t That Enough.”

Sjednete na gradski autobus i zbunite se kad u jednom trenutku, nakon što ste na neko vrijeme potpuno odlutali razmišljajući o djevojkama, starcima i djeci, shvatite da autobus nije skrenuo prema HNK. Kad nakon nekoliko minuta shvatite da ste tik iznad Bača, razveselite se jer vam orijentacija u prostoru nikad nije bila jača strana, pa osjećate pretjerani ponos, otprilike kao da ste otkrili rijetku podvrstu crnoglavog galeba, a ne skužili da je istok u suprotnom smjeru od zapada. U zadnji čas iskočite iz busa, spustite se do mora, krenete u šetnju, za čas ste već na Ovčicama, mogli bi i do Firula, a i do Trstenika bi mogli, ali album je gotov, a vi želite ući u more. Pobratimili ste se s ovim albumom već na prvo slušanje i u idućih nekoliko mjeseci ćete ga još više zavoljeti – čak će vas i uspavljivati kad zbog susjedove nezdrave opsesije pneumatskim bušilicama morate staviti slušalice u uši i pustiti neku muziku kako biste ukrali još malo jutarnjeg sna. Nitko od vaših prijatelja neće zavoljeti ovaj album, a i zašto bi? Koga više zanimaju pastoralni albumčići o suncu, godišnjim dobima, fotosintezi i ljubavi, pa makar ih krasile neke od najljepših melodija i najslađih gitarističkih dionica koje ste čuli. Tužni ste jer se vraćate u Zagreb. Razmišljate o alternativnoj stvarnosti u kojoj su ovaj album snimili The Clientele i pomislite da bi to sigurno zvučalo lijepo. Razmišljate o alternativnoj stvarnosti u kojoj je ovaj album snimio Euros Childs i pomislite da bi to sigurno bila neka divna bedasta hipijana. U Zagreb stižete za par sati. Navečer ćete se zaljubiti. (MH)

22-american_aquarium

22. American Aquarium – Burn. Flicker. Die.
[400 bodova / 2 glasa]
Kao umjetnost propuštenog, izgubljenog i nerealiziranog, romantična gitarska americana prije svega je zvuk nostalgije, uglavnom za vremenima i trenucima koji uglavnom nikad, zapravo, nisu bili vrijedni užitka pa ni, shodno tome, naknadnoga čeznutljivog prisjećanja. Nepostojanje pravog razloga za željom za povratkom, međutim, u sebi ne uključuje i nepostojanje razloga za obožavanje bendova koji o toj želji pjevaju, od kojih se u ovo nostalgično otvaranje upravo upliću najlegendarnoignoriranozaboravljenokultniji Patty Hurst Shifter, koji su mi onomad u paketu s naručenim diskovima i majicom bili poslali i plakat svojeg nastupa u, sve ukazuje na to, divnom baru Slim’s njihova rodnog Raleigha. Iz istoga su se tog Raleigha – rokerska alma mater i dame Tift Merritt i ludog prike Ryana Adamsa, recimo – prošle godine napokon preko oceana katapultirali good nu boysi American Aquarium, probudivši mi ono ljeto upoznavanja s PHS refrenom “Let’s drink to the saltwater summers and the landlocked nights down at Slim’s, where American girls drink Mexican beer and city boys sing small town hymns”, drugim njegovim dijelom onako usput definirajući cijeli jedan žanr širok, bogat i lijep poput države po kojoj se zove.

Zaluđeni rock’n’roll pločama i neonskim svjetlima ovi su momci, predvođeni BJ-om Barhamom, odlučili pokušati znajući da neće uspjeti, što je toliki klišej americane da uopće ne čudi kako ovako srčan i uvjeren bend svoje stihove u kojima se nemoguće ne prepoznati, ali i nemoguće ne željeti ne prepoznati, slaže spajajući svaku jebenu frazu iz leksikona vazda pouzdanih fast-life klišeja sa sveobuhvatnim detaljima koji svaki od tih prečaca skreću na staze konkretnog iskustva. Ovo je bend koji preporučuješ u pet ujutro vraćajući se kući, čekajući da tvoje citiranje “Every girl in that bar looked like 1965 with her sailor tattoos and her drawn-out eyes, every now and then she still crosses my mind, by ‘every now and then’ I mean ‘most of the time’, by ‘every now and then’ I mean ‘ALL of the time'” poprati sjaj u očima, trenutačna oduševljenost i čvrsta odluka da se prije spavanja prvo ode na net, pustiti “Burn. Flicker. Die.” – uz ‘Among The Leaves’ drugi od ovogodišnjih velikih road movie albuma – da se skida. Baš kao ni predugi izlasci i pića koja prelako teku ovaj vam bend, zapravo, uopće ne treba, ali paše, i to kako samo paše!, jer porazi možda bole više ali bome i zacjeljuju brže uz ovu prekrasnu praskavu melodičnost, koju produkcija Jasona Isbella s pravom ustoličuje kao novu juniorku Drive-By Truckersa i zamjenu za posustalost jednih The Dexateens ili Two Cow Garage.

American Aquarium se sada nalaze upravo na istoj toj cesti koja je pojela ne samo navedene bendove, čije salunske sirene u obliku crvenokosih vampica, omamljujućeg praha, štiklama istočkanih plahti, dvosatnog iskupljenja na pozornici i pročišćavanja svijeta gledanjem kroz mamurne sunčane cvike sprječavaju usmjeren povratnički kurs ovih Odiseja. Ta se kratkotrajna zadovoljstva svakim novim koncertom i svakim novim putovanjem u svaki novi grad skupljaju u kotrljajuću rastuću lavinu neizbježne tragične eksplozije, ali bend u čijem kanonu između Beatlesa i Stonesa stoje kraljevi odjebavanja posljedica Eaglesi upozorenja doživljava prije svega kao obećanja. Kako, uostalom, odbiti besplatno piće ili odoljeti curi koja zna sve stihove “Born To Run”? U vrijeme kada se pošten i pošteno sjeban momak ne može povući niti u žestoki rokenrol a da ga i tamo ne prate opasne cure, American Aquarium su dobrodošlo utočište one muškosti koje se uglavnom, kao, sramimo, ali koja nam treba da bismo njegovali onaj njezin dio kojim se, katkad, s pravom ponosimo. Znate li cure koje vole American Aquarium, dajte se u bezglavi bijeg. Od njih ili prema njima? Dođe na isto. (GP)

21-carly_rae_jepsen

21. Carly Rae Jepsen – Kiss
[402 boda / 2 glasa]
MILIVOJ: Ne čini li se tebi, Borise, da više i nismo ljudi nego smo se svi pretvorili u hodajuće nakupine memova?
BORIS: Ne znam, Milivoje, ali čak i da je tako – šta ja tu mogu? Šta reći, koju posluku porati?
MILIVOJ: Pa da, jelda! Mislim, i da ti ja to sad napišem crno na bijelo, ti bi isto samo rekao…
BORIS: … A gdje je pečat?
(ulijeće nepoznati čovjek)
NEPOZNATI ČOVJEK: E, sori momci, ima ko možda duvan?
BORIS: Hey, I just met you, and this is crazy, but you’re being kind of stupid, so… fuck off, maybe?
MILIVOJ: Tako je, keep calm and puši kurac!
(Milivoj i Boris se nasmiju i dadu si pet)
NEPOZNATI ČOVJEK (zavapi s rukama): Y U NO GIVE ME DUVAN
BORIS (izvadi cigaru iz usta): One does not simply… give duvan.
MILIVOJ (spusti sunčane naočale na oči): Deal with it.
NEPOZNATI ČOVJEK (razočarano odmahuje glavom): Dinosaurusi su umreli od nema duvana…
(nepoznati čovjek se udaljava)
BORIS: E, znaš koji mi je mem glup? Onaj da pop albumi mogu biti samo par jakih singlova i hrpa filera. “Kiss” Carly Rae Jepsen je najbolji prošlogodišnji primjer koliko je to netočno!
MILIVOJ: Ali to nije mem.
BORIS (zaškilji): Nisam siguran je li mem ili… samo uvriježena lažna istina?
MILIVOJ: Čekaj, jel ti to sad bio Futurama-mem?! Pa šta si ga na hrvatski, jedva sam brate skužio da je to od ovoga iz Futurame! (napravi facepalm)
BORIS: E, inače, našao sam novi posao! Oš probat pogodit koji?
MILIVOJ: Može, daj.
BORIS (podigne sliku klauna): Ono što društvo misli da radim.
MILIVOJ: Hmm… Ajde još jednu.
BORIS (podigne sliku Jerryja Seinfelda): Ono što moja mama misli da radim.
MILIVOJ: Stand-up komičar?
BORIS: Hehehe, znao sam da ću te tu zeznut! (podigne sliku homoseksualca) Ono što moj tata misli da radim… (TK)

(pisali: Zrinka Pavlić, Ozren Milat, Matija Habijanec, Goran Pavlov, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2012: #137-#107

Veljača 10, 2013

apollo_oc

137. Apollo Brown & O.C. – Trophies [49.6 bodova / 1 glas]
128. …And You Will Know Us By the Trail of Dead – Lost Songs / The 2 Bears – Be Strong / Air – Le voyage dans de lune / Andrew Bird – Hands of Glory / Dum Dum Girls – End of Daze EP / Mumford & Sons – Babel / Prince Rama – Top 10 Hits of the End of the World / Purity Ring – Shrines / Sera Cahoone – Deer Creek Canyon [50 bodova / 1 glas]
127. Damir Avdić – Mein Kapital [50.1 bod / 1 glas]
126. Angel Haze – Reservation [53.7 bodova / 1 glas]
125. Royal Headache – Royal Headache [55.9 bodova / 1 glas]
124. Kenny Chesney – Welcome to the Fishbowl [57.8 bodova / 1 glas]
117. Caught in the Wake Forever – Against a Simple Wooden Cross / Goribor – Evo je banja / Hospitality – Hospitality / Macintosh Plus – Floral Shoppe / Mark Eitzel – Don’t Be a Stranger / Max Richter – Recomposed: Vivaldi – The Four Seasons / Natural Child – Hard in Heaven [60 bodova / 1 glas]
116. Schoolboy Q – Habits & Contradictions [61.3 boda / 1 glas]
115. WZRD – WZRD [67.8 bodova / 1 glas]
113. Chet Faker – Terms and Conditions EP / Die Antwoord – Ten$ion / Fiona Apple – The Idler Wheel Is Wiser Than the Driver of the Screw and Whipping Cords Will Serve You More Than Ropes Will Ever Do [70 bodova / 1 glas]
111. Sebadoh – Secret [70 bodova / 2 glasa]
110. Future of the Left – The Plot Against Common Sense [72 boda / 1 glas]
108. Bill Fay – Life Is People / Bob Dylan – Tempest [75 bodova / 1 glas]
107. White Hills – Frying on This Rock [77 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2012: #30-#26

Veljača 9, 2013

30-lambchop

30. Lambchop – Mr. M
[330 bodova / 7 glasova]
Nešto više od tri godine nakon iznenadne smrti Vica Chesnutta, južnjačkog kantautora i bliskog prijatelja Kurta Wagnera, na svjetlo dana je izašao „Mr. M“, jedanaesti studijski album u katalogu nashvilleovskih americana-iskusnjara. Album kojeg je Wagner diskretno označio kao hommage dragom prijatelju sadrži snažne natruhe osjećaja tuge, kanaliziranih u fini balans cigaretama isklesanog Kurtovog baritona, koji se često prometne u funkciju dodatnog instrumentalnog podstreha. Ova ploča i dalje nosi bazičnu, salonsku atmosferu i aranžmane kojima Lambchop  konstantno obitava u službi otpora modernim strujama koje se danas jednostavno nameću; doduše kod njima srodnih autora nešto manje rapidno. Ako je na „Mr. M“ to žalovanje lirički lajtmotiv koji će presjeći prikaz njihove svakodnevne rutine običnih ljudi, svejedno je to i dalje obojano tako da materiju usvajaju svi koji to žele. Nedavno sam čuo jedan dovitljivi komentar kako je Lambchop „bend za starčad i pijance“, dok drugi vole podjebavajući prišiti etiketu njima kao glazbenog izleta eruditskih preseratora na teren nešto recentnijih izvođača. Istina je zapravo u sredini, pošto ni jedni ni drugi uopće nisu u pravu – Lambchop i ovom pločom nastavljaju biti bend koji mogu opjevati najjednostavnije stvari u životu pomoću najljepših orkestracija. A sve što vi trebate je sjesti i strpljivo ih upijati. (JV)

29-django_django

29. Django Django – Django Django
[334 boda / 2 glasa]
Za ovaj koktel će vam trebati:

Gitara; bas gitara; sintesajzer; bubanj. (Kod bubnja je bitno reći da morate imati naglašeni bas bubanj koji je sposoban – uz povremene promjene na mrvicu brži pa mrvicu sporiji – držati tempo na 120 bpm-a kroz otprilike 1 sat. Idealno bi bilo da za ove potrebe pokušate naći nešto nalik nozi velikog mehaničkog klokana). Afričke udaraljke; šuškalice; dlanovi za pljeskanje i prsti za pucketanje. Agilni prsti će vam trebati i za fingerpicking pa nabavite više takvih. Bendžo.

Nasumični zvukovi svemirskog broda, arkadnih i kompjuterskih igrica iz 80-ih.

Melodijski motivi preuzeti iz ekranizacija “Tisuću i jedne noći”, spaghetti-westerna, blues-pjesmarica, zvučnih kulisa rodeo-natjecanja, surferskih tuluma 70-ih godina i afričkih plemenskih okupljanja.

Šaka blistavih zraka tropskog sunca.

Prstohvat utjecaja Hot Chipa (ako ga nemate pri ruci, može dodati i zrnce Animal Collectivea).

Dobro pazite da ne pogriješite u omjerima, pogotovo u količini gitara i syntheva, jer i samo mali višak u korist jednih ili drugih može uzrokovati neuravnoteženi, nepitki miš-maš od kojeg će vas sutradan boljeti glava.

Najbolje bi bilo da za točno doziranje pitate četvoricu Britanaca debitanata obdarenih lijepim glasovima i sklonošću višeglasnom pjevanju u istoj mjeri nalik skandiranju i budističkim napjevima. Sastojke neka stave u shaker i jako ga protresu. Pustite da se mješavina dobro prožme. Popijte naiskap. Poslužite i svim svojim prijateljima na zabavi. Plešite do iznemoglosti. (LB)

28-the_walkmen

28. The Walkmen – Heaven
[349 bodova / 5 glasova]
Svjesno prihvaćam mogućnost da će se moj indie cred ozbiljno poljuljati kada ovdje, urbi et orbi, priznam da The Walkmen nisam za pravo slušao prije ovog albuma. Jebiga, ima previše novih stvari i ne stignem svakoj posvetiti onoliko pozornosti koliko bih možda trebao, a osim toga stalno slušam stare stvari koje volim pa se, eto, dogodi da mi promakne i nešto što ne bi trebalo. Tješim se onom starom floskulom da „kvaliteta uvijek ispliva“ i činjenicom da me u ovom moru informacija nikako neće zaobići ono što me ne smije zaobići. Samo što će nekim stvarima trebati malo više vremena.

Ovaj uvod je tu zato što mi je „Heaven“ bio šamar. Kako je moguće da sam toliko dugo propuštao poslušati bend koji je, po svemu,  toliko moj? A hvalili su mi ga, nudili, nagovarali me, zvali me u Ljubljanu na koncert… Što sam radio u vrijeme kada sam trebao slušati ovaj bend? Vjerojatno sam kombinirano slušao Belle & Sebastian (hej! Pazi! Ovaj šum tu nije bio u proteklih osamsto milijardi preslušavanja!) i neki novi nepoznati bend koji je snimio EP u vlastitoj garaži, a zbog nečega mi se učinilo da bi mogli uzdrmati moj svijet (možda zato što je pjevač imao majicu na The Mountain Goats). Nisu u tome uspjeli, jasno, ali zato je u tome uspio bend koji je uvijek bio tu, na dohvat ruke; bend koji je samozatajno plutao na rubu mog svemira i ravnodušno čekao trenutak da mi se objavi. Snaga dolazi iz spoznaje da si snažan.

Na prvoj pjesmi, „We Can’t Be Beat“ sam ih bio sklon  proglasiti neinvetivnom škvadrom koja pokušava surfati na valu popularnosti Fleet Foxes i slične bratije, ali bilo je tim vokalnim harmonijama i nečeg drugog, nečeg što više odiše melankolijom smrdljivog gradskog asfalta nakon kiše, nego čežnjom za vatricom u djedovom kaminu kojega ionako nikada niste vidjeli. Bilo je tu frajerluka i mrvičak zajebancije, a nostalgija koja se miješa s okusom pomirenosti i zadovoljstva (ako netko zna razliku između sreće i zadovoljstva, The Walkmen je znaju, vjerujte mi) bila je tako životna i svakodnevna da sam požurio prema idućoj pjesmi. A ta je krasna „Love is Luck“ koja, možda i bolje od prve, određuje ton cijele ploče.

Rezignacija može biti pozitivan osjećaj, ona ne mora značiti predaju, već pomirenje. Starenje ne mora biti propadanje, već iskustvo. Roditeljstvo je ogromna briga, jasno, ali je i najveće veselje na svijetu. Duge veze su možda dosadnjikave, ali su zato stabilne. I sve tako.

To su vam teme. To, i postavljanje pitanja. Je li to zaista tako?

Ovo je album bez hitova i, istovremeno, album s dvanaest hitova. No, niti jedna pjesma se ne smije izdvojiti, treba ih se slušati u komadu, jednu za drugom i upijati taj ležerni rock and roll, tu opuštenost, tu životnu mudrost koja zvuči kao da vam je iznosi pripiti prijatelj kojemu vjerujete i kojega volite, ali sve do dana današnjeg niste spoznali koliko je zapravo bistar. I kako zna postaviti pravo pitanje.

Nije mi žao što sam The Walkmen otkrio tek sada. Imaju oni albuma! Imam što slušati, imam što upoznavati. Znam koliko sam zavidio ekipi koja je Belle & Sebastian otkrila prije godinu, dvije ili pet. Toliko pjesama u koje se tek treba zaljubiti! (AŠ)

27-hot_chip

27. Hot Chip – In Our Heads
[351 bod / 2 glasa]
Peti i najbolji album grupe Hot Chip ne donosi gotovo ništa novoga ni pretjerano uzbudljivoga. Recept je jasan: epsko otvaranje, nekoliko bombastičnih hit-singlova stvorenih za elektro-inačice Kultivatorovih tuluma, i cheesy-baladice namijenjene mamurnom popodnevu nakon. Naravno, sve to uronjeno je u ustajalu i pretjerano eksploatiranu estetiku osamdesetih, koja ovoj skupini štrebera i nostalgičara savršeno pristaje. (MI)

26-swans

26. Swans – The Seer
[362 boda / 5 glasova]
Nisam razvio kapacitete za kuženje noisea pa mi je to i dalje neslušljiva muzika, ali kod Swansa – kao i uostalom kod Scotta Walkera – respektiram to što ne rade neslušljivu muziku zato što su stari, nego su stari i rade neslušljivu muziku kakvu bi mogli raditi i mladi ljudi! Cijenim kad penzići rade neke baš agresivno hermetične pizdarije – umjesto, ne znam, kozjeg meketanja uz tiru-liru na klaviru (Bob Dylan), vapaja za eutanazijom koji ne nailaze na plodno tlo jer nitko zapravo ni ne može razaznati što točno gospon mumija mumlja (Leonard Cohen), ili Brucea Springsteena (Bruce Springsteen). A i ono, kad već ljudi imaju toliku potrebu za pravljenjem buke – bolje i da sviraju neke drkeđonde nego da bacaju okolo petarde! Enivej, ako čitate ovu crticu – refrešajte blog još koji put ovih dana u “nadi” da će se na njenom mjestu pojaviti crtica iz digitalnog pera nekoga tko je slušao «The Seer» i misli da je to slušljiva muzika. (TK)

(pisali: Juraj Vrdoljak, Lana Brčić, Andrija Škare, Matej Ivušić, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2012: #167-#138

Veljača 9, 2013

167-off

167. OFF! – OFF! [21 bod / 1 glas]
156. Anathema – Weather Systems / Azealia Banks – 1991 / Billy Talent – Dead Silence / Black Pistol Fire – Big Beat ’59 / Bonnie Raitt – Slipstream / Jack White – Blunderbuss / Lynyrd Skynyrd – Last of a Dyin’ Breed / Madonna – MDNA / Nada Surf – The Stars Are Indifferent to Astronomy / Taylor Swift – Red / ZZ Top – La Futura [25 bodova / 1 glas]
151. Mac DeMarco – 2 / Mogwai – A Wrenched Virile Lore  / The Shins – Port of Morrow / Sinead O’Connor – How About I Be Me (And You Be You)? / White Lung – Sorry [30 bodova / 1 glas]
150. Grizzly Bear – Shields [33 boda / 2 glasa]
149. Apollo Brown & Guilty Simpson – Dice Game [33.1 bod / 1 glas]
148. V/A – Bedrock: Underground Sound of Miami [35 bodova / 1 glas]
147. Lushlife – Plateau Visions [37.7 bodova / 1 glas]
146. Sett – Antiklimaks [38.5 bodova / 1 glas]
142. Bobby Womack – The Bravest Man in the Universe / Haim – Forever EP / Punch Brothers – Who’s Feeling Young Now? / Titus Andronicus – Local Business [40 bodova / 1 glas]
141. Radiohead – OK Computer (8-Bit Version) [45 bodova / 1 glas]
140. Leonard Cohen – Old Ideas [45 bodova / 2 glasa]
139. Dregermajster Crew – Rostna piva & mlada prknad [47.2 boda / 1 glas]
138. Why? – Mumps, Etc. [49 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2012: #35-#31

Veljača 8, 2013

35-ariel_pink

35. Ariel Pink’s Haunted Graffiti – Mature Themes
[300 bodova / 2 glasa]
Ne bavi se ovaj album, kako mu naslov sugerira, stambenim pitanjem, rastavama braka, krizama srednjih godina i parnicama oko skrbništva nad djecom, nego nas žovijalni nimfomanijak Ariel Pink – oboružan kosom koja podsjeća na periku Natalie Portman iz filma “Closer” i haljinom slične nijanse – vremeplovom vodi kroz psihodelične krajolike u kojima podjednako važnu ulogu igraju Klaus Kinski, razrooka koza i jedan obični šnicl. Poza ili autentična, mangumovska ludost? Nije ni bitno dokle god iz te šašave PEZ glave ispadaju bomboni poput „Only In My Dreams“. (MI)

34-john_talabot

34. John Talabot – fIN
[302 boda / 5 glasova]
Baš si nešto slušam recentne mikseve autorskih stvari L Phonix & Yllavation (UK funky x B-Jaxx u karipskom pop-modu x Gilles Peterson bez metle u guzici = NE MOGU VJEROVATI KAKO JE OVO DOBRO ako nećete poslušati cijeli miks učinite si barem uslugu i skoknite na “Rock Your Body” @ 29:36!!) i DJ Q-a (VIP “Closer Than Close” – ijaooooooo!!) i mislim si: pa što ne bi SVI koji rade plesnu elektroniku radili tako i albume, miksajući svoj najudarniji materijal onako kako ga miksaju i kad DJ-aju (ionako praktički više ni ne postoje ljudi koji produciraju plesnu elektroniku a da nisu istovremeno i DJ-i) – umjesto da, kao što je nažalost uobičajena praksa, uzmu nešto udarnog materijala i ostatak nafilaju s realno nikome potrebnim “pokušajima nečega drugačijeg”? Talabotovi dosadašnji radovi su bili na granici između disko kugle u očima i raja u slušalicama, toliko tankoj da mislim da bi stvarno i bilo najbolje da je napravio desetak stvari u stilu remiksa Teengirl Fantasy i Chairlift i smiksao ih kako bog zapovijeda! Al ajde, kad već nije, oke je što su “pokušaji nečega drugačijeg” na kraju = uglavnom ono što i inače radi samo još malo sporije, i što je pribjegao najiritantnijem manevru ikada – ‘ako želiš da te se ozbiljno shvaća kao izvođača elektroničke glazbe onda, jebiga kume, na albumu moraš ugostiti par indie krkana koji ne znaju pjevati!’ – na tek jednoj stvari. Uglavnom, jako, jako dobar album kućne elektronike čiji je jedini eventualni problem što je izašao u godini u kojoj je bilo toliko puno fantastične plesne elektronike da je manje više-sve drugo – i izvan elektroničkih voda – zvučalo bljedunjavo i ne osobito potrebno. (TK)

33-mount_eerie

33. Mount Eerie – Clear Moon
[315 bodova / 2 glasa]
Dko David Lynch više ikada snimi ikakav feature (ili još bolje serijski) film, nadam se da će, uz Angela Badalamentija, za potrebe pripadajućeg soundtracka pokucati i na vrata Phila Elveruma; neće Phil ni trebati skladati ništa posebno za tu priliku, bit će više nego dovoljno priložiti “Clear Moon” i, evo, obećavam da ću pojesti svoj šešir (hm, nemam šešira, moze šešir Ante Tomića onda) ako David ne padne na tur od oduševljenja. Kako i ne bi kad ovim glazbenim remek-djelom od prve do zadnje sekunde vlada čista, najčišća atmosfera Lyncha, bolja čak i od najboljih atmosfera beogradskih, atensko-solunsko pirejskih i istanbulskih košarkaških dvorana (a svi znamo kakve su tek to velebne atmosferčine linča, dakako). A, priznajte, to nije nimalo lako. (DM)

32-alt-j

32. Alt-J – An Awesome Wave
[315 bodova / 5 glasova]
Sjećate kako je Peter Jackson naslagivao završetke u zadnjem dijelu „Gospodara prstenova“, jedan na drugi, pa još jedan, pa još jedan i onda kad smo najbolje očekivali – još jedan? Alt-J započinju ovu svoju valovitu avanturu nižući početke: „Intro“ poklapaju „Interludeom“ i vjerujte mi da bih prestao slušati već tad da taj „Intro“ nije najbolji intro još tamo od prvog albuma Connect. Dalje ide samo nabolje (ako baš inzistirate, ipak je ovo „Two Towers“). „Tesselate“ me rastura usprkos (ili baš zbog) ritmičnosti, klavira i stihova poput „Triangles are my favourite shape/ Three points where two lines meet.“ „Breezeblocks“ je poput brojalice koju ne mogu i ne želim zaboraviti. Onda postane još bolje. „Something Good“ izmjenjuje nježnost, sinkope i rasplinutost kao čarape, pa se onda, da ni ne primijetiš, pretopi u „Dissolve Me“ koja je praktično nastavak jedne „Talk Show Host“ – čini se da ih dijele oceani, a opet tako su blizu, skakuću po krivuljama vremena, glume da ih nema a tako su tu. I opet, opet srlja na još bolje. „For Matilda“ me u ovoj niski filmskih asocijacija iz nekog razloga baca u melankoliju „Magnolije“, „MS“ je ona koju Beta Band nisu nikad uspjeli napisati, „Fitzpleasure“ je prijetnja, najglasnija je u miksu, zvuči kao tektonski poremećaj iz 80ih, „Bloodflood“ kreće prema smiraju, da bi „Taro“ zaključila ovu najneobičniju nakupinu pjesama tako jednostavno briljantnih da skoro da ih i nema. Prolete u sekundi, pogotovo kad ih pjevušim bebi Natanu, ali baš doslovno pjevušim. Ne može se „An Awesome Wave“ pjevati, za razliku od jednog drugog zapostavljenog prošlogodišnjeg favorite, „A Sleep & A Forgetting“ Islandsa. I dok Natan njonja, ja sam najbudniji, ne mogu se načuditi čudesnosti. (OM)

31-crystal_castles

31. Crystal Castles – (III)
[330 bodova / 3 glasa]
Ne snalazim se baš najbolje u klupskoj socijalnoj dinamici. Teško mi je komunicirati s nepoznatim ljudima i u manje invazivnim uvjetima, a kamoli tamo gdje sve što želim jest da me se ostavi na miru. Inhibiran sam ili, jednostavno, svoje ekshibicije proživljavam intimno. To ne znači da sam nepokretan, dapače, samo želim dovoljno prostora da, u situacijama koje apriori impliciraju ekspresiju i otpuštanje, razmislim što će se desiti sljedeće. Želim pasivno percipirati sve što se događa oko mene. Prezirem diktaturu sreće i ekstrovertiranosti koju živimo. Sve što vidim je mrak, koža, stroboskopsko svjetlo, krv, dim, suze. Kraj impresije. (VM)

(pisali: Matej Ivušić, Tonći Kožul, Dino Marelić, Ozren Milat, Vatroslav Miloš)

Gorilini naj albumi 2012: #40-#36

Veljača 6, 2013

40-metz

40. Metz – Metz
[280 bodova / 3 glasa]
Godina iza nas je bila itekako plodonosna za estetiku glasnog, i to u različitim varijantama; počevši sa „Attack on Memory“ Cloud Nothingsa, praćena jako dobrom pločom „Open Your Heart“ bruklinških The Men, a upotpunjena mladićima iz Japandroidsa. Krajem godine su se, praktički niotkud, na tu listu pridodali i momci iz Metza, koji su kao Kanađani izjednačili skor u tom ogledu između američkih i kanadskih nojzerskih miljenika kritike za 2012. godinu. Potpisani za kultni Sub Pop, prva stvar, naslovljena „Headache“ već nagovještava što se da očekivati od njihovog s/t prvijenca. Disonantni, masni gitarski riffovi koji su praćeni ubitačno iskasapljenim, no nevjerojatno ritmičnim bubnjevima; nazalni vokali utopljeni u tom auditivnom bučnom moru zvukova i reverba, koji su zajedno plod zbilja vrhunske produkcije. U tih pola sata, koliko album traje, možda i ne vidimo neki žanrovski varijetet od pjesme do pjesme kakav bi neki priželjkivali, no Metz imaju tu neopisivu privrženost plejadi niskih, jednostavnih akorda koji u kombinaciji sa spomenutom jako neurotičnom i intenzivnom ritam sekcijom čine jedan energični sklop – koji bih rado implementirao kao zvučnu pozadinu na onu kultnu scenu iz „Apokalipse danas“, gdje Duvall daje instrukcije u surfanju dok lovci iza siju tone napalma po ekipi. (JV)

39-twin_shadow

39. Twin Shadow – Confess
[282 boda / 4 glasa]
Nedavno sam “napokon” čuo “hit” singl s ovoga albuma, jebate koje smeće: karikaturalno dno revivala osamdesetih, samo je još falilo da zapjeva Trey Parker pa da bude kompletna sprdačina! Enivej, ako čitate ovu crticu – refrešajte blog još koji put tokom dana jer će se na njenom mjestu pojaviti crtica iz digitalnog pera nekoga tko je slušao «Confess» i misli da je to dobra muzika. (TK)

38-killer_mike

38. Killer Mike – R.A.P. Music
[285 bodova / 1 glas]
Ne volim ispadati nostalgični konzervativac, ali šta jest jest, zadnjih godina jako se slabo snima dobrih mi hip hop albuma. Nije da ih nema hvaljenih, ali jebiga, ne znam starim li ili šta već, ali, kad se sve zbroji i oduzme, svi ti od fjučuri, kendrici i ejesejpiovi i nisu bogzna što. Zato me još i više razveselilo kad mi je, nakon početnog blagog nezadovoljstva, došlo iz dupeta u glavu da je “R.A.P. Music”, ovogodišnji uradak prekaljenog igrača Killer Mikea, vraški dobar komad muzike. Produkciju je u potpunosti odradio El-P (veliko ime alt-hip hopa), isporučivši moćne beatove koji, ako i jesu avangarda, nikad ne propuštaju rasturati. A preko njih, Mike u pravim dozama daje sve što dobar rap album treba imati – uličnu mudrost, priče iz geta, lokalpatriotizam, pucanje po policiji, jebanje majke vlastima, slavljenje glazbenih uzora i uzdizanje vlastite vještine. Istinabog, nije to ništa što već nije viđeno, ali komu to smeta kad se Mike u ulozi i nigge sa stavom i public enemya i ATLiena snalazi kao riba u vodi. I’ve never really had a religious experience… closest I’ve ever come to seeing or feeling God is listening to rap music. Rap music is my religion. Amen. Moj čovjek. (NP)

37-death_grips

37. Death Grips – The Money Store
[286 bodova / 3 glasa]
Nakon hvaljenog mikstejpa “Ex-military” eksperimentalni hip-hop trojac objavio je i dugoiščekivani prvijenac. 41 minuta urlajućeg vokala preko nabrijanih i distorziranih ritam mašina te moćnih abrazivnih syntheva nekontrolirana su vožnja na samom rubu, rezultirajući sigurno jednom od najopasnijih ploča koje sam imao prilike čuti u nekoliko zadnjih godina. Istovremeno to je i užasno zabavna vožnja koja pumpa krv u žile, agresivna i nabrijana sonična distopija te šaka u glavu ne samo modernom hip hopu već većini aktualne glazbe. Primalni urlik i jedan od imho dva najbolja albuma godine. Drugi je, pogađate – isto njihov. (DR)

36-liars

36. Liars – WIXIW
[293 boda / 3 glasa]
I tako, zove me sinoć moj stari prijatelj Thom, i sav zabrinut mi kaže kako mu je jedan mali noise bend iz Brooklyna oteo mogućnost da snimi prvi album za 22. stoljeće; kaže, ko bi rekao da Liarsi to znaju i mogu, alal im vera, brate, ali isto nisu u redu…pa cijeli svijet je očekivao da će to napraviti Radiohead, kad ono….Biiiiiip…I puče veza, a ja se hihoćem. Jebiga, Thome, više sreće slijedeći put. (DM)

(pisali: Juraj Vrdoljak, Tonći Kožul, Nikola Pezić, Dino Rudić, Dino Marelić)

Gorilini naj albumi 2012: #196-#168

Veljača 6, 2013

196-unsane

196. Unsane – Wreck / The Weeknd – Trilogy [1 bod / 1 glas]
189. Bear in Heaven – I Love You, It’s Cool / Josh Ritter – Bringing in the Darlings / Oneida – A List of the Burning Mountains / Pallbearer – Sorrow and Extinction / Sun Kil Moon – Among the Leaves / The Wedding Present – Valentina / Wovenhand – The Laughing Stalk [5 bodova / 1 glas]
188. Soko – I Thought I Was an Alien [8 bodova / 1 glas]
187. Vijay Iyer Trio – Accelerando [9 bodova / 1 glas]
181. Beachwood Sparks – The Tarnished Gold / Father John Misty – Fear Fun / The Hives – Lex Hives / Horse Feathers – Cynic’s New Year / Nina Romić – Ptice / Passion Pit – Gossamer [10 bodova / 1 glas]
180. Ailee – Invitation EP [11 bodova / 1 glas]
179. The Magnetic Fields – Love at the Bottom of the Sea [12 bodova / 1 glas]
178. Blondes – Blondes [13 bodova / 1 glas]
171. Daphni – JIAOLONG / Disclosure – The Face EP / The Evens – The Odds / Firewater – International Orange! / Kendrick Lamar – good kid, m.A.A.d city / Mean Jeans – Life on Mars / Why Stakla – Ilirsko bistro [15 bodova / 1 glas]
170. Mark Lanegan Band – Blues Funeral [19 bodova / 2 glasa]
168. The Act of Estimating As Worthless – Amongst These Splintered Minds//Leaden Thoughts Sing Softly / Wild nothing – Nocturne [20 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2012: #45-#41

Veljača 5, 2013

45-baroness

45. Baroness – Yellow & Green
[241 bod / 2 glasa]
Mesnati groove Black Sabbatha provučen kroz mulj Biblijskog pojasa, tamo gdje je prevruće i prevlažno da bi se sviralo brže ili žešće; u njemu trunje Southern i prog rocka, antiknog bluesa i buntovničkog countryja. Baroness je grmljavina nad močvarom, paganska orgija divljeg seksa u slavu nadolazećeg tornada. Kad John Baizley viče: “Podignite glas… Dišite u zboru!”, to zvuči kao poslanica braći i sestrama na nekom okultnom okupljanju u Bon Tempsu. Pitanje je samo, musava braćo i sestre, koja ste vi sad vrsta? Da niste Werepanthers? (AH)

Scott Walker

44. Scott Walker – Bisch Bosch
[257 bodova / 2 glasa]
Prošla godina je bila bogata glazbenim ostvarenjima, a moram priznati da su me najugodnije iznenadili izlasci albuma stare garde Swansa i Scott Walkera.

U povijesti rokenrola postoje izvođači koji su stvarali trendove, izvođači koji su bili u trendu i izvođači poput gore navedenih, koji su priča za sebe – izvan svake struje. Odabrali su teži put ka uspjehu u svojim glazbenim karijerama. Kažem teži, jer su odbili koketirati s komercijalnom glazbom, a radili su ono što ih je ispunjavalo i činilo sretnima ma koliko ta glazba bila mračna i nepristupačna širim masama. Ta glazba je reflektirala njihovo duhovno stanje, njihovu slobodu.

Swansima se publika vraćala poput pretučene žene koja voli svog neobuzdanog muža za kojeg zna da je u biti dobar, ali sjebano djetinjstvo mu je ostavilo nezacijeljeni ožiljak. Za razliku od Bono Voxa koji bi se svakom svom pojedinačnom obožavatelju najradije uvukao u guzicu jer je kupio njegov album, Gira iz Swansa je znao obožavateljima, koji su se penjali na binu, gaziti po prstima, vući ih za kosu jer bi ga iritiralo kako mašu glavama na njegovu glazbu, te bi na koncertima znao toliko odvrnuti razglas da bi ekipa u prvim redovima povraćala, a da ne spominjem isključivanje klimatizacije u kombinaciji s navedenim. Ako i nakon toga voliš taj bend, e onda je to prava ljubav.

No, da se vratim na ono o čemu sam u startu htio reći par riječi, a to je novi album Scott Walkera – “Bish Bosch”. Ovo svakako nije album za preporuku nekom mladom zaljubljenom muškarcu koji izvodi djevojku na prvi spoj. A možda bi Scorsese, da u današnje vrijeme radi na filmu “Taksist”, iz scenarija izbacio scenu gdje Travis djevojku vodi u kino na neki porno film, a ubacio prizor gdje njih dvoje u autu na nekom jebodromu s pogledom na noćni svjetlucavi grad slušaju “Epizootics” totalno napaljeni jedno na drugo. Ne, to bi prije napravio David Lynch zasigurno.

Kada već spominjem redatelje, Haneke je taj koji me oduševljava. On, poput Swansa i Walkera u glazbi, ide do kraja, izravno i bez okolišanja. Ne volim priče koje se bespotrebno uljepšavaju, koje iskrivljavaju istinu samo da bi se lažno osjećali bolje. Zato ovaj album nije za one željne jeftine zabave. Tko želi jeftinu zabavu ima Lady Gagu, pa neka gaga-guguće.

Scott Walker je genijalni autor, i tu za mene nema nikakve dvojbe. Tko je imalo pratio njegovu karijeru, zna da je bio u bendu Walker Brothers, ali, iako su na početku karijere radili komercijalnu glazbu i nizali hitove, to nije bilo ono što ga je ispunjavalo. Htio je raditi samostalno glazbu, imao je slike u glavi kako to treba zvučati. Slušao je progresivni jazz, i obrađivao Jacquesa Brela na svoja prva tri samostalna albuma. “Scott4” nije dobro prihvaćen u startu, ali kako vrijeme odmiče sve više ga svrstavaju u najbolje albume svih vremena. Sa Walker Brothersima radi zadnji album “Nite Flights” 1978. i nakon toga tone sve dublje jer nije htio ulaziti u komercijalne kompromise s izdavačkim kućama.

Nekako imam dojam da ga je iz dubokog kreativnog sna trgnuo glazbenik na kojeg je Scott dosta utjecao – David Bowie, koji na svom albumu “Black Tie White Noise” izbacuje upravo Walkerovu pjesmu “Nite Flights”. Sredinom devedesetih, dakle, započinje ova fenomenalna trilogija (“Tilt”, “The Drift”, “Bish Bosch”) koja završava izdavanjem zadnjeg albuma početkom prosinca protekle godine. Da zaključim: ovo je album koji povezuje moju i tvoju bol osobenjače. Zato sjedi u naslonjač i stavi slušalice u uši. I znaj, ti nisi jedini izgubljen. Ima nas još. (MD)

43-dinosaur_jr

43. Dinosaur Jr. – I Bet on Sky
[260 bodova / 3 glasa]
Poplava reuniona kultnih glazbenih imena je odavno prešla sve mjere dobrog ukusa, postavši samo tragikomična podloga da se – u većini slučajeva – prostituizira kako ostavština, tako i na kraju krajeva dignitet samih autora. U nešto neprimjetnijoj mjeri vrhunac lakrdije su dosegnuli Sham 69, legendarni britanski punk pioniri koji ovih dana touraju s dvije različite (!) postave; pa je tako i Zagreb nedavno imao prilike vidjeti pljačku krnje postave s Timom V na vokalu i Neilom Harrisom na gitari. Ne, ne glumcem. Ne, niti legendarnim strijelcem Millwalla. Recentnije imamo najavu slične farse s Black Flagom, što će vjerujem još teže pasti široj nostalgičnoj populaciji koja će svejedno pohrliti pljunuti novce da štuju onu postavu koja prije dođe do njihove blizine, u maniri vojnih formacija na ovim prostorima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ali, ekipa iz Dinosaura Jr. ničim ne zaslužuje da se trpa u isti taj profiterski koš.

Možda i najuspješniji povratnički opus, formalno otpočet 2005., a diskografski albumom „Beyond“ iz 2007.i hit-albumom 2009. „Farm“, okrunjen je fantastičnim „I Bet on Sky“. Štancanje odličnih albuma po staroj recepturi nikada nije izgledalo bolje; Mascis s jedne strane ubija svojim gitarskim dionicama koje nose solaže tako intenzivne da čovjek pomisli kako je uistinu springsteenovski „naučio gitaru da priča“, prateći je tim otegnutim vokalom koji kao da je kombinacija Neila Younga i Kurta Cobaina. Njihov zvuk i dalje nije lišen one grungeovske konfuzije, ali je i obojan modernim gitarskim, nepopularno rečeno, „indie rock“ bojama. Ako su im albumi poput ovog već postala ustaljena praksa ispucavanja viška kreativnosti i ovjekovječen rezultat lišavanja bilo kakvog nesklada koji ih je u prošlosti pratio, a očito jesu, onda nema jasnije stvari nego da odemo na skorašnji koncert i licem u lice im damo do znanja da su epitet „legendarni“ uspjeli preoteti onom para gladnom bendovlju s početka crtice i dodati ga kao potporu za korak više na ljestvici besmrtnih alternativnih bendova. (JV)

42-alphabeat

42. Alphabeat – Express Non-Stop
[274 boda / 1 glas]
Nakon što su si s odvažnim no preuranjenim uranjanjem u dance devedesetih na drugom albumu desetkovali fanovsku bazu, Alphabeat su se vratili korijenima s… ovaj, prvog albuma, i tako na svom trećem probali ponoviti ‘čaroliju’ najvećeg im hita “Fascination”. Deset puta.

Album je izašao samo u Danskoj, a tako i zvuči – ne znam je li zbog lizanja rana usred demoraliziranosti ili im je to oduvijek bila evolucijska sudbina bez obzira na sve, ali čini se da misao vodilja više nije “pa, dobra je ova ‘Shout to the Top,’ samo što je nekako… kako da kažemo, PRESUPTILNA? Ajmo onda mi to još malo odvrnuti do jedanaest, ho-ruk, jupiiii!!!” te da više ne ganjaju nikakvog fantoma brit-coola… Pa ni, pravo govoreći, bilo kakvog coola: čak i kad se u “Show Me What Love Is” frajerišu s freestyleom osamdesetih, svejedno ne mogu odoljeti a da ga ne presjeku s ABBA-tastičnim refrenom, eurofično arijevskim ali na sve krive načine (jerbo je po aktualnom barometru coola za Skandinavce hladni electro-pop i dalje jedini dopušteni vid arijevske kulerštine).

Umjesto reakcionarnog pozivanja na neko famozno zlatno prošlo doba kad je pop, kao, zadnji put bio istinski dobar, na “Express Non-Stop” samo traže zajedničku DNK engleskog gitarskog popa i skandinavskog eurovizijskog popa, koristeći, jel, osamdesete kao sidro. Što je šema dosta u duhu ranih Cardigansa! Naravno da se pritom od Alphabeata teško možete nadati nečemu poput “Celia Inside” ili “Travelling with Charley”, no zato pak, s druge strane, zaokret u šlageraj puno bolje paše bendu koji si je zacrtao tako agresivno veseo kurs: napokon plove u vodama u kojima pristup tipa ‘100% Rise and Shine, 0% Celia Inside’ može biti uvjerljiv i ekšli zvučati kao eksplozija nepatvorenog veselja – pod uvjetom, naravno, da se napišu dovoljno dobre pjesme. A kako su u međuvremenu savladali i tu vještinu… (TK)

41-neil_halstead

41. Neil Halstead – Palindrome Hunches
[280 bodova / 2 glasa]
Ime mu nije obrtaljka, odnosno palindrom, ali ako ga pročitamo odostraga možda dobijemo razlog zašto Neil (nažalost) albume izdaje jako rijetko – možda je čovjek samo lien, pa mu se jednostavno ne da. Šteta, jer od ere Slowdive (nešto manje) preko perioda Mojave 3 (puno više) pa sve do recentnih samostalnih izdanja Neil uvijek i iznova oduševljava svojim pjesmama. Jedan je od onih koji jako rijetko, zapravo nikako ne griješe; svako slijedeće izdanje sasvim opravda očekivanja, a neki put (kao npr. sada s “Palindrome Hunches”) čak i više od toga. Sasvim dovoljno da Palindrome proglasimo jednim od najboljih albuma minule sezone. Tko se ne slaže, neka posluša jos jednom. (DM)

(pisali: Aleksandar Holiga, Mario Dominiković, Juraj Vrdoljak, Tonći Kožul, Dino Marelić)

Gorilin naj albumi 2012: #50-#46

Veljača 4, 2013

50-shackleton

=50. Shackleton – Music for the Quiet Hour
[200 bodova / 1 glas]
Savršen album za pisanje zaključaka istraživanja i lucidnih savjetodavnih rješenja uz poneku smjernicu kuda i kako dalje i tu se nema što više za opisivati. Za potpuni doživljaj, kupite na iTunesima ili na vinilu, ako uopće kupujete glazbu. (BM)

50-willie_nelson

=50. Willie Nelson – Heroes
[200 bodova / 1 glas]
Znanstvene studije su izlišne – Willie Nelson hodajući je argument da dugotrajno i intenzivno pušenje marihuane ne mora ostaviti negativne posljedice na ljudski organizam, čak ni u prilično poznim godinama. Štoviše, može djelovati vrlo inspirativno, jer country legenda na pragu osamdesete baš je ultimativnu odu travi “Roll Me Up and Smoke Me When I Die” izabrao za jedan od singlova na svom šezdeset i nekom studijskom albumu koji se i sam prvotno tako trebao zvati. Poslije je odlučio da bi mu to moglo uskratiti ponešto utrška kod konzervativne publike, ali pjesma je – uz asistenciju za travu jednako spremnih gostiju Snoop Dogga, Krisa Kristoffersona i Jameya Johnsona – ispala baš krasna posveta biljčici za čiju se legalizaciju čiča Willie godinama zdušno bori. Uz nju, ovdje je još samo jedna pjesma nešto bržeg tempa, dok ostatak čine laganije stvari, pitke i ugodno nježne, baš za ove zimske dane. Malo ganc novih melodija, malo svježih verzija vlastitih uspješnica i nekoliko vrsnih obrada tuđih pjesama. Među njima me posebno zakačila prekrasna “Just Breathe” Eddieja Veddera, kojoj je Willie udahnuo novi život i to, kao i na većini pjesama na albumu, dijeleći mikrofon s talentiranim sinom Lukasom koji je odmah opravdao prvi put dobiveno očevo povjerenje. Lijepa je čak i obrada “The Scientist” Coldplaya, neloša Waitsova “Come On Up to the House”, dok je još jedan vrhunac “A Horse Called Music” s Lukasom i Merleom Haggardom. Radeći “Heroes”, Willieju je, izgleda, odgovaralo dijeliti studio s dragim prijateljima i obitelji, i nema mu se što prigovoriti. On sam ostaje vitalan i kreativan, vjeran muzici koju živi već više od pola stoljeća. I siguran sam da ćemo od njega još štošta dobroga dobiti. (PP)

49-allo_darlin

49. Allo Darlin’ – Europe
[205 bodova / 2 glasa]
Obožavam te albume koji se već na prvo slušanje doimaju tako običnima, kao da su oduvijek bili tu, među nama. Obožavam kada glazba zvuči kao da je nešto što se podrazumijeva, kao da je treba uzeti zdravo za gotovo, kao što doživljavamo oblake, ulice i poreze; kao suhu činjenicu. Obožavam kada se pjesme koje prvi put pustim odmah pokažu prisnima, kada mi spremnost da prijateljuju sa mnom iskazuju bez razmišljanja, jer im se čini da sam dobar momak, baš kao što su i one neka gala škvadra.

I onda se odnos krene razvijati, baš kako to s odnosima i inače biva. Krenem ih upoznavati, a ja se, naivan kakav jesam, njima predajem potpuno i bez ostatka. Kako vrijeme prolazi sve mi je manje važno što one misle o meni, jedino što se broji je ono što ja mislim o njima, a kada se početna simpatija počne pretapati u oduševljenje (jesam, nekritičan sam i prema ljudima i prema pjesmama koje mi se svide, želim vjerovati da je to odlika romantika) mogu potpuno izgubiti glavu i zakleti se na vječnu ljubav.

Racionaliziranje, ipak, dolazi kasnije.

Zdravu skepsu (barem se nadam da je zdrava) čak ni romantici ne mogu potpuno isključiti. Čak ni najzaneseniji ne mogu izbjeći da si postave pitanje – „je li to zaista to?“ Jednom kada odgovor na to pitanje bude potvrdan možete s njima raditi što hoćete, gotovi su, nema im više pomoći.

Srećom, postoje situacije kada to druga strana ne želi zloupotrijebiti.

Ovo je takav album. Album u koji se zaljubljuje naglo, na prvu i album koji tu početnu fascinaciju podgrijava svakim novim slušanjem i uvijek i opet daje nove razloge zašto ga treba voljeti. Naizgled tek klasičan indie-pop s pjesmama o ljubavi, nedostajanju i putovanjima. Naizgled tek ploča koja zvuči toliko jednostavno da vam se čini da takvih ima na lopate. No, svi koji su u životu nekoga voljeli, nešto čitali ili slušali znaju da je najteže postići jednostavnost koja nije banalnost. Jednostavnost koja je jednostavna kao život kada ga ogoliš.

„Europe“ je zbir pjesama koji u tome uspijeva kao da je to najlakša stvar na svijetu. Kao da nema ničeg prirodnijeg od okupljanja grupice prijatelja, uzimanja instrumenata i pisanja pjesama koje su točno onoliko poetske da u njihovoj poeziji može uživati i onaj tko živi u ciničnom uvjerenju da je poezija tek instrument kojim novovjeki bradati senzibilci pokušavaju osvojiti kakvo nježno srdašce; pjesama čije su melodije toliko lijepe da se čini da ih nije izmislilo ljudsko biće; pjesama koje su toliko životne i naše, svakodnevne da je pravo čudo da ih niste čuli nikada prije. Pjesama koje već na prvu postaju dobri prijatelji i tu ulogu nikada ne diskreditiraju. Svi znamo koliko je teško naići na takvo blago, i u muzici i u životu. Ako između to dvoje uopće postoji razlika. (AŠ)

48-plan_b

48. Plan B – Ill Manors
[215 bodova / 1 glas]
Bio prošle godine s Lukšom i Kotigom na ksetovom kvizu, došla rubrika «ksetoteka» (pogoditi 10 pjesama + izvođača), i krene Plan B-jeva “She Said”, ja velim «Ma čuo sam ovo sto puta, al ne znam čije je», a Kotiga će: «Ja mislim da je ovo Plan B.» A ja – «Plan B?? Ma jesi ti normalan, nema šanse da je to on, pa on je reper!» – «Ma to je njegova stvar, skoro sto posto sam siguran.» – «Ma koji Plan B, ok, nije da sam ga slušao puno, al’ čuo sam ga prije par godina, pa to je reper, ono, pravi, ozbiljni reper, ovo je neki pederko cendravi, nemre ovo imat veze s njim…» I tako se i on pokolebao, nismo upisali Plan B (nismo upisali ništa), naravno da je bio on, naravno da smo popušili bodove, naravno da mi je Dejo krv pijuckao («Jesam rekao!»). A ja se čudio kako je gospodin Ben Drew uspio tako okrenuti ploču, još više što mi je to skroz promaklo.

Nasreću, koji mjesec kasnije momak je bez velike pompe izbacio “Ill Manors”, saundtrek hvaljenog filma koji je napisao, režirao i u njemu glumio. A na njemu ništa slično njegovoj mejnstrim frendli inkarnaciji, već pregršt oporih beatova i sumornih priča o suvremenoj urbanoj Britaniji. Svega ima u Drewovim rimama – droge, bandi, zlostavljane djece, ilegalnih imigranata, propalih života, raspada društva, svepristunog osjećaja besciljnosti – ali jedva da ima tračka svjetla u svom tom jadu. Čak i kad pred kraj albuma Drew zapjeva “Everything will be OK, yes it will, come tomorrow/ We’re gonna see better days, and no more sorrow”, jasno je i nama i njemu da ništa neće biti OK, ni u Britaniji, ni ovdje, ni igdje. Sve u svemu, nešto kao uglazbljena “Žica.” Ajde, ne baš tolika bomba u glazbi kao što je “Žica” na ekranu, ali svejedno jako dobro. A i veseli vidjeti da od cendravog pederka možeš (opet) postati sirovo momče. (NP)

47-miguel

47. Miguel – Kaleidoscope Dream
[216 bodova / 2 glasa]
Netko je nedavno negdje napisao nešto što je zapravo puno više točno nego što bi se možda moglo na prvu činiti, a to je da je R&B – jedan od onih žanrova kod kojih ono najbolje uvijek ispliva na površinu te ne bude uskraćeno za lovorike! Naravno da će cratediggeri (tj. sad već youtube/hulkshare-diggeri) uvijek za svoj trud biti nagrađeni s nekim draguljem od stvari, zabačenim na neki mixtape ili neceremonijalno procurenim u demo-obliku, ali za kremu kreme će vam uvijek biti dovoljno da provjerite o kome i čemu se trenutno najviše priča – a o Miguelu se podosta priča u zadnje vrijeme čak i izvan krugova predanih ljubitelja R&B-ja. Nije ni čudo: “Kaleidoscope Dream” je u duši rockerski R&B album, što na početku biva eksplicitno obznanjeno – kad u epilogu radioheadijade “Don’t Look Back” Miguel iz čista mira počne pjevušiti “Time of the Season” Zombiesa – ali se kasnije iskazuje na puno suptilnije načine. Spoj senzualnosti diskretno eksperimentalnog R&B-ja i senzualnosti diskretno eksperimentalnog rocka jest nesvakidašnje prirodan, ali i dalje ne bi tako dobro funkcionirao da nije Miguelovog divnog glasa i razoružavajuće persone, s kojom je u stanju «daj se napij pa da se kresnemo» i «ajmo se drogirat mala pa onda znaš što» pretvoriti u «lijepo nam je, što nam ne bi bilo i još ljepše?», i da to ne djeluje prijetvorno predatorski nego, ono, stvarno iskreno i toplo. (TK)

46-the_xx

46. The xx – Coexist
[232 boda / 4 glasa]
Čak i u svojim srednjim ranim tridesetima još uvijek izrazito volim tinejdžerske serije, možda danas tek malo više s naglaskom na gledati, a manje na s njima se poistovjećivati, iako moram priznati kako se noviji naslovi sve teže i teže uvrštavaju u sad već davno napravljen srčani odabir mojih osobnih favorita. Kod ovih friškijih serija, među kojima se sjajna “The XX” izdvaja savršenstvom realizacije naizgled često upražnjavane idejne zamisli, najčešće se zakačim za elemente koje u njihovoj potpunosti mogu razumjeti upravo zbog toga što sam minimalno desetak godina stariji od njihovih protagonista, mlađarije studentske dobi za koju bismo reći kako se više nego studiranjem fakulteta bavi studiranjem života – mogli samo kada bi već jednom odjebali iscrpljujuće analize propuštenog i prepustili se nadolazećem. Vjerujte, ima života i poslije 22, ali isto tako itekako dobro znam kako se te problematične noći u ispuštenim danima sasvim jasno zrcale i više od desetljeća poslije.

U drugoj sezoni, Romy i Oliver još se uvijek nisu pomirili sa svojom razdvojenošću, jednako kako se u prvoj nisu mogli nositi s previše zahtjevnom bliskošću, pri čemu Jamie Smith i njegov neusporediv osjećaj za atmosferu najubojitije scene smješta na prohladne ulice ispred klubova u koje se ne odlazi po zabavu, nego po zaborav, pa se bez odijevanja jakne trčeći izlazi vani kako se potmuli basovi ne bi ispriječili dugo očekivanome te ionako zagušenome mobitelskom razgovoru. Sve je već odavno rečeno; ništa si ozbiljno nikad nismo rekli. Dinamika ovo troje sramežljivih mladih ljudi uvelike podsjeća na legendarni celuloidni indie-tercet Julie Delpy, Ethana Hawkea i Richarda Linklatera, ali tamo gdje su dvadesetak godina stariji ljubavnici svoje stvarne i željene sudbine provodili kroz maratonske dijaloge, mladost odrasla na skraćivanju svega što se skratiti može – kao i povlačenju u najdalje krajeve kauča na tulumima koji dirljivo neuspješno pokušavaju biti divlji – svoje emocije reducira na kasnonoćne esemesove, privatne poruke na Twitteru i neodgovorene pozive.

Nije mi ovdje namjera ulaziti u teoretiziranje o tome koliko su novi mediji sami promijenili sadržaje njima posredovanih poruka, a koliko se stvari koje se nekome žele reći često pokažu neiskazive i u potpuno idealnim okolnostima; ali istodobno prepoznavanje mojega stvarnog i željenog sebe onemogućilo me u glasanju za ovu seriju u ovom izboru, jer jednostavno nisam znao kako kvantificirati odnos koji gradim s nečim s čime, zarad mira u glavi, nikako ne bih smio. (E, jebiga, Tonći, tek sad vidim da mi nisi naglasio da smo prestali listati najbolje serije 2012. godine i da smo krenuli na albume! Sad je kasno…) (GP)

(pisali: Bojan Mandić, Petar Panjkota, Andrija Škare, Nikola Pezić, Tonći Kožul, Goran Pavlov)

Oke, krećemo: GORILINI NAJ ALBUMI 2012!

Veljača 4, 2013

xx grms jpdroids focean

Glasalo je trideset i troje ljudi (brojkom: 33)! Dotični su: Bilanda Ban, Ivan Biruš, Igor Blatančić, Lana Brčić, Leonard Brunac, Jurica Ćorluka, Ivan Debelić, Mario Dominiković, Gordan Duhaček, Funny Little Frog, Mirza Gazibegović, Matija Habijanec, Aleksandar Holiga, Matej Ivušić, Silvo Katalenić, Dean Kotiga, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Dino Marelić, Ozren Milat, Mislav Miličević, Vatroslav Miloš, Poručnik Naranča, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Lovel Petrović, Nikola Pezić, Vedran Rajčić, Dino Rudić, Dražen Smaranduj, Andrija Škare i Juraj Vrdoljak.

Hvala svima koji su glasali, posebno onima koji su napisali te će napisati pokoju crticu!

Ako sve krene po planu, s izlistavanjem krećemo do večeri… U međuvremenu, evo s koliko se naslova naš top 50 naj albuma 2012. preklapa s topovima 50 drugih glasila:

top502012

Posljednji poziv na glasanje za GORILINE NAJ ALBUME 2012!!!

Siječanj 18, 2013

franjo_hdz
Kad je već bio produžen rok za serije – pa što ne bi i za albume. 🙂

Uglavnom, ako niste još glasali za Gorilin izbor najboljih albuma 2012. – JOŠ STIGNETE!!! Princip glasanja je i dalje takav kakav je, novi rok je ponedjeljak, može glasati ama baš svatko, što će ga reći – da, I TI ISTO!!!! Stoga: slobodno navali, narode!

Svi, svi, SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA 2012!!!

Siječanj 9, 2013

droid
Je, dočekalo se i to!!! Da ne duljim:

– glasate za minimalno pet do maksimalno dvadeset najdražih vam albuma (i mini-albuma, i EP-ja s četiri ili više stvari, i komercijalno izdanih mikseva s pretežno novim materijalom, i kompilacija s opskurnom muzikom s nekog drugog kraja svijeta što je tek u 2012. prezentirana zapadnjačkoj publici, i slično…) premijerno izašlih u 2012, na koje ćete po vlastitom nahođenju rasporediti fond od 1000 bodova

NOVO PRAVILO u ovogodišnjem izboru je da pojedinom albumu smijete dati dobiti maksimalno 501 bod!!!

– svoju listu šaljete na djevojke et yahoo točka com, i to najkasnije do 18.1. (ilitiga do idućeg petka)

– javite i ako biste bili voljni napisati koju crticu!

– ponavljam: SVI SVI SVI STE POZVANI I DOBRODOŠLI, zovite i prijatelje i susjede, ajmo ljudi ajmo ljudine GLASAJTE!!!!!!!

– ako nešto nije jasno – pitajte u komentarima

P.S. Podsjećam da je u tijeku i izbor za naj serije 2012!