Archive for the ‘Where The Bands Are’ Category

Povratak bjegunaca i dolazak cura

Studeni 26, 2015

Koncert uncle-punk iskusnjara Esc Life održan sinoć (srijeda, 25. studenog) u Vintage Industrial Baru – organiziran kao suradnja Dostave zvuka i Good Vibrationsa, redovitih programa kluba namijenjenih promociji nezavisne muzike – trebao je biti svojevrsna kruna turneje koja je bend sredinom jedanaestog mjeseca provela kroz Austriju, Češku, Njemačku i Sloveniju. Ujedno, s obzirom na to da se godišnje svođenje računa neumitno približava, trebao je biti i određeni vrhunac godine u kojoj su ovi novi miljenici poklonika energične melankolije napokon objavili album, odlični ‘Access All Areas’, te nizom eksplozivnih koncerata potvrdili kako nikada nisi prestar za tinejdžerski rokenrol. Sa strane kvalitete izvedenog, koncert je sve to svakako i bio, jer se banda ionako prekaljenih macana izgleda na turneji dodatno napela i učvrstila, a fenomenalno i skladno lupanje zamjenskog bubnjara Andre (iz niza žestokih bendova za frajere, među kojima treba istaknuti Muscle Tribe Of Danger And Excellence) – originalni bubnjar Sanjin je izostao zbog, ako su mi informacije točne, poslovnih obaveza u inozemstvu, zbog čega je turneja i nazvana Dude, Where’s Your Drummer? – nikome nije moglo odati da su s njim uvježbavani tek posljednjih mjesec-dva dana.

Ono što se s procijenjenom proslavom nije složilo bio je relativno slab posjet, koji se u najboljim trenucima dobacio jedva do stotinjak ljudi. Ni najmanje mi to nije utjecalo na dojam same svirke, jer muzika Esc Life i jest namijenjena šačicama čudaka – koliko god mi proklamirali njezinu emotivnost, melodičnost, čistoću i ljepotu, činjenice o svrstavanju u začahureni geto su činjenice. Ali me je ponovno spustilo iz onog oblaka nade na kojemu povremeno poletim, a to je da ono što nazivamo undergroundom, pogotovo oni njegovi bendovi koji su u njemu statusom, a ne izborom sredstava i ciljeva, ima šanse zainteresirati ikakvu širu javnost. Očito je da nema, kad sinoć u publici nisam primijetio niti pojedine uobičajene sumnjivce iz prvih redova, što je sasvim shvatljivo jer su Esc Life imali prilike gledati već mali milijun puta. I to u prostorima koji im više odgovaraju, jer koliko god Vintage bio super prostor sa zaista prekrasnom širokom pozornicom, zapremina kluba ipak je namijenjena bendovima viših tržišnih razreda. Nakon proljetne promocije albuma u Tvornici, za koju mi se činilo da je bila popraćena i izvan uskog kruga specijaliziranih hobističkih kanala, pomislio sam kako nije nerealno dočekivati dan u kojem će Esc Life doseći status barem jednih My Buddy Moose, benda slične scenske pozadine, koji je prije dvije i pol godine na onome nestvarnom koncertu bio rasprodao taj golemi Vintage. I koji svejedno nakon toga u Zagrebu nijednom nije privukao više od sto ljudi pa je jasno kako bljesak i može biti tek kratkotrajan.

Dopustio sam si ovakvo i ovoliko zdvajanje prvenstveno zato što sam sinoć ostao potpuno otpuhan vjerojatno ponajboljom svirkom Esc Life koju sam dosad doživio, a žaljenje što joj nije prisustvovalo više ljudi puklo me tek kad sam stigao doma i počeo se spuštati u dnevnu, odnosno noćnu, životnu redovitost. Drugi je razlog taj što se koncert zapravo ni po čemu suštinski važnom nije razlikovao od onoga na što nas je bend već navikao, jedino što možda ni sam nisam skužio koliko mi je nedostajao još jedan živi susret s njihovim poletnim pjesmama karijesno slatkih gitara i refrena za singalonganje. Uz klasičan izostanak ‘Hero Of The Decade’, album ‘Access All Areas’ je odsviran u cijelosti, a od otkrića izdvajam Vranin lucidni zaključak o inače najboljoj solaži albuma, onoj iz ‘Bad Influence’, koji ju je nazvao mandolinskom. To je taj sitni vez! Ostatak umalo pa jednosatnog seta popunile su sjajne obrade koje bolje od svih usporedbi ocrtavaju prostor kojim se bend kreće, česte ‘The Holiday Song’ Pixiesa i ‘Girl Who Lives On Heaven Hill’ Hüskera, rjeđa ‘We Are 138’ Misfitsa (dosad sam je čuo samo jednom) te meni potpuno iznenađenje, ‘It’s Not Like’ od scenskih kolega Benchwarmersa, za koje je, šmrc!, izgleda istina da nisu više ili barem nisu previše. Nova pjesma ‘Song Of The Week’ pokazala je kako goriva u bendovom spremniku ni najmanje ne nedostaje, iako ćemo novi album vjerojatno morati čekati barem onoliko koliko smo čekali prvi. Isplatilo se prvi put, nema sumnje da će i drugi. Set lista: Ostani uz mene – Absentee – Band Aid – The Holiday Song – It’s Not Like – Bad Influence – What We Want Is Useless – She Won’t Dance – Song Of The Week – Access All Areas – Full Circle – Girl Who Lives On Heaven Hill – We Are 138 – BIS: Let It Bleed

S obzirom na to da ni nominalne zvijezde večeri skupnog programa prostor nisu nakrcale masama ljudi, logično je kako su popratni izvođači svoje setove izvodili tek rijetkim fanaticima, među koje u slučaju Marka Mrakovčića ovaj put nisam spadao. Njegov zadatak privođenja kraju programa koji se ionako oduljio do mjere da je postao bliži mojim jutarnjim obavezama negoli svojem početku odlučio sam preskočiti u korist što bržeg povratka krevetu i NBA ligi. Prije Esc Life svirali su stilom im srodni Austrijanci Remedy, s kojima su se domaćini skompali tumarajući svojim kombijem središnjom Europom. Sasvim mi je jasno zašto su im se svidjeli toliko da mi je pouzdani Naranča toplo savjetovao da ih nipošto ne propuštam, jer kad u zemlji koju s pravom ne smatramo rasadnikom slatkog rock’n’rolla naiđeš na momčiće koji napamet poznaju albume Dinosaur Jr, Fugazi i Pixies, prihvatiš ih kao braću čije radove ocjenjuješ ljudskom bliskošću. Ali koliko god Remedy bili izvrsni u rekreiranju zvuka melodičnije strane američkog ’90s undergrounda, njihova vještina stvaranja moćnoga uvodnog rifa uglavnom se raspline kod pravog mesa pjesama, melodija i refrena, što je nedostatak kojemu nimalo ne pomaže sklonost da svaku pjesmu produlje za koju minutu-dvije atmosferičnog krešenda. Ipak, žao mi je što sam se povukao sa zadnje trećine njihova nastupa jer sam tako promašio Narino pridruživanje u izvedbi power-pop klasika ‘Surrender’ legendarnih Cheap Trick.

Ako ne najbolji, a onda svakako najzanimljiviji i – ajmo se ipak pravit da su sve ovo velike i bitne stvari! – povijesno najvažniji nastup večeri odsvirale su svojom koncertnom premijerom njezine otvaračice (The) Better Girls. Riječ je, kako sam jučer opširnije pisao, o alter-egu omiljenih mi (The) Lesser Men, imenu namijenjenom sviranju obrada pjesama ženskih izvođačica, koje su ionako znali izvesti i pod svojim temeljnim imenom. Ključna razlika bila je u tome što je ovo bio prvi gig benda najavljenog kao (The) Better Girls, koji je, logično, svirački i izvođački izbjegao dobar dio ponekih porođajnih muka svojega starijeg brata. Za uvod s razglasa puštena skrivena verzija pjesme ‘U mraku’ Oružjem protivu otmičara, s bendova eponimnog EP-ja, svojim je zamjenjivanjem uobičajenog uvoda ‘Women Of The World’ Jima O’Rourkea odmah razjasnila kako u setu ne treba očekivati ikakve pjesme Lessera, da se njihovi brojni raspomamljeni fanovi – odnosno, ja i Ludi Žule – ne bi preglasno bunili. EP su izveli po redu od prve do zadnje pjesme, što znači da su bili apsolutno prekrasni u željenoj ‘You Make Me Want To Wear Dresses’ Lise Germano, a za iznenađenje su se pobrinuli odmah na početku, priključivanjem FNC Žaca na gitari u ‘Beestung’ Kristin Hersh. Nije se, doduše, baš čulo zašto je legenda konkretno tu, ali se vidjelo da punk nikada ne omane. Repertoarni kuriozitet ostavljen je za kraj, obrada The B-52’s i njihove ‘Give Me Back My Man’, koju su prearanžirali u jedan od onih neboderskih tripova Leeja Ranalda iz prve polovice devedesetih. Prvo pa žensko! Set lista: Beestung – Blue Flower – Man-Size – You Make Me Want To Wear Dresses – U mraku – Give Me Back My Man

Oglasi

Zasad tek demonstratori

Studeni 25, 2015

Koja je ovo šema s ovogodišnjom poplavom belgijskih bendova u Tvornici? Ne ironiziram, zaista me iskreno zanima, iako je vjerojatno pretjerano poplavom nazvati pojavu koju ne bih ni uočio da nas ovog tjedna, uz sinoćnji solidan nastup indie-rock benda Balthazar i pomalo preplašene synth-pop predgrupe Lohaus, u nedjelju ne očekuje još i koncert njihovih sunarodnjaka My Room pa ni moje najpovršnije prelijetanje promotivnih materijala nije moglo ne uočiti spominjanje države iz koje dolaze. Okej, koliko se god ja nadao nekakvoj priči o menadžeru svih tih bendova koji duguje neke pare pa ih vraća preko veza hrvatskih promotora i balkanske mafije, razlozi su vjerojatno mnogo prozaičniji i uključuju određene paket aranžmane dokazanih bendova (tipa Triggerfinger), nadolazećih nada (Balthazar) i opskurnih imena (My Room). Tako da nam se pružila još jedna prilika provjere zbivanja na sceni koju – iz razloga koje ne mogu objasniti ni sam sebi – čak i mi Hrvati smatramo perifernom, unatoč činjenici kako mi jedan od najdražih bendova uopće, legendarni dEUS, dolaze od tamo. Baš zbog, ispostavilo se donekle lijenih, usporedbi s bogovima na koje sam po tisku nailazio sam svojedobno i nabavio ovogodišnji Balthazarov album ‘Thin Walls’, slušanjem pretpostavljajući da je produkcija iskusnog Brit-rock producenta Bena Hilliera razbarušeno arty-boemsko ruho studentskog benda prekrojila u mainstreamu prihvatljivu wannabe-stadionsku bombastičnost.

Vrlo profesionalan nastup koji su sinoć odradili u malom pogonu Tvornice, međutim, pokazao mi je da je istina gotovo potpuno suprotna, jer je živi zvuk ovoga kvinteta toliko uglađen i ulašten da je jasno kako ga je Hillier zapravo pomalo nazubio i pohabao, prepoznavši ipak postojeću notu neurednosti u bendovim pjesmama. Samo što je to ona vrsta zgužvanosti kakvu studenti koriste kao sezonsku modu, a nipošto nije konkretan izraz nečijega karaktera. Maarten Devoldere, jedan od dvojice pjevača, svoju će razdrndanu akustaru zaista nositi tako da njezin remen ovjesi o desno, a ne dešnjaku logičnije lijevo rame, ali ta nonšalancija se nimalo ne odražava u pjesmama koje spajajući zvukom različite, ali efektom identične stilove Editors (ne zna se što je u pjesmama ‘Leipzig’ i ‘Bunker’ više kvazi-post-punk, ime ili zvuk), Arcade Fire, Mumford & Sons i od svake dubine pročišćenih Tindersticks vrlo čujno pokušavaju biti hitovi. Mislim, bubnjar nominalno indie-folk benda u svojem setu ima i električni tom (ili koji već), svi redom izgledaju kao manekeni i manekenka (violinistica) kul linija za mlade, a kraj u regularnom dijelu finalne ‘Blood Like Wine’ svojom je a cappellom o podizanju čaša i nazdravljanju očito napisan kao programirano finale koncerta. Ne znam kakva im je pozadina nastanka, ali Balthazar su danas više projekt nego bend, jasnog cilja postepenog osvajanja Europe do statusa festivalske atrakcije. Kad bolje razmislim, Balthazar su belgijski Silente, samo što u jebenoj zapadnoj Europi postoje nekakva pravila o tome koliko bend dvadesetogodišnjaka smije zahvaćati u estradu prilikom svojeg prodora u mainstream.

Koliko god ta savršena dizajniranost nervirala indiejanca i pankera u meni, međutim, mora joj se priznati da je savršena i učinkom, jer su redom svi članovi benda majstori svojih instrumenata, obojica pjevača sasvim solidni autori s razumijevanjem funkcioniranja pop pjesama i fino prilagođenim lekcijama komunikacije s publikom, a cijeli bend skladna i uigrana koncertna mašina. Među stotinjak prisutnih posjetitelja – pomicanje tonskog pulta prema sredini dvorane pojačalo je dojam zgusnutosti – bilo je barem dvadesetak fanova koji su pjevanjem pratili gotovo sve pjesme, da bi im se na ranom pogotku ‘Fifteen Floors’ pridružio i nešto veći broj nazočnih. Do kraja svojega jednosatnog nastupa Balthazar su sebi pridobili i dobar broj slučajnih gostiju, što je točno onaj profil publike kakav trebaju da bi ostvarili svoje ambicije i kojima bez ikakve dvojbe znaju ponuditi ono što žele čuti. Bis je bio itekako zaslužen, a na njemu sam napokon i sam čuo makar jednu od pjesama čiju uvjerljivost ne mogu zanijekati ni iz kakve pozicije nebitnim stvarima opterećenoga gunđala, sjajnu ‘Do Not Claim Them Anymore’. Ne znam zašto je baš ta pjesma probila osnovnu prepreku mojemu eventualnom uživanju u muzici koju Balthazar sviraju – to što je manje sviraju, a više proizvode – ali očito je da ima nekog vraga u ovom bendu. Šteta je samo što su ga odlučili krotiti, a ne pustiti da se razmaše.

Ne vrijedi plakati nad dolivenim mlijekom

Studeni 20, 2015

Izvrstan posjet koncerta kanonskih Built To Spill, održanog u utorak 17. studenog u Močvari, dobrim je dijelom otpao na publiku otprilike mojih godina i mojih muzičkih nagnuća. Nije, stoga, čudo što sam s nekolicinom generacijsko-svjetonazorskih kolega i suboraca samu svirku dočekao čestim razgovorom o tome kako bismo bili reagirali da smo ih uživo imali prilike slušati u vremenu njihova općeprihvaćenog vrhunca, pogotovo uzevši u obzir kako simpatična predgrupa Disco Doom, osim čujnim pravilnim korištenjem dinamike, svoje alter-pop pjesme nije ispunila i konkretnijim dozama zanimljivosti i privlačnosti. Naravno da razumijem iznesene mi puste sanje o nevjerojatnoj ljepoti, koju nažalost nismo osjetili, njihovih koncerata iz devedesetih, u kojima su snimili svoja još uvijek najcjenjenija djela ‘There’s Nothing Wrong With Love’, ‘Perfect From Now On’ i ‘Keep It Like A Secret’. I sam sam indie-rock upoznavao, kao i njegova izražajna sredstva i domašaje spoznavao, imajući i te albume u svojoj svakodnevnoj rotaciji esencije. Ali se nikako nisam mogao složiti kako bi, u nekome zamišljenom ili-ili izboru između jednokratnog (ili barem rijetko-kratnog) nazočenja svirkama iz tog vremena i ovim pobjedničkim krugovima poznih turneja kakve se nude i hrvatskom tržištu, trebalo izabrati ranija ukazanja.

Dobar bend je dobar bend i takvi, načelno, uglavnom sviraju dobre koncerte, pa neke suštinske razlike u spomenutoj zamišljenoj ponudi i nema, osim meni inače dosta draže varijante u kojoj bend sa što manje snimljenoga kataloga ima i toliko manje realne šanse nešto iz njega i ne odsvirati na pojedinom koncertu. Osnovni razlog, međutim, zašto u slučaju Built To Spill osobno preferiram ovo što sam zapravo i dobio – dva zagrebačka koncerta u već trećem desetljeću bendova postojanja – osjećaj je koji je bend, ako ne i prije, počeo projicirati barem na albumu ‘Perfect From Now On’ (ne bi bilo cjepidlačenje tvrditi i drugačije, ali naslov se svakako pokazao proročanskim) iz 1997., a to je posjedovanje karaktera velikoga klasičnog benda. Ne toliko u smislu sviranja classic-rocka, koji, doduše, svojim radom svakako oduvijek propituju, nadograđuju i proširuju, koliko dojmom da su Built To Spill najpotpunije svoji tek kao osvjedočen i obljubljen legacy-act. Što je nešto što nipošto (kakva štasonanca!), kao uostalom i u podudarnim situacijama oko, recimo, Yo La Tengo ili R.E.M. ili čak i Sonic Youth, nije bilo moguće spoznati samo kroz eventualne najave prve faze bendove karijere, nego se postepeno rasvjetljavalo svakim novim albumom (makar ih i nije bilo previše), svakom novom sijedom u kosi vođe Douga Martscha, svakom novom solažom korištenom za stizanjem zaobilaznim putem tamo odakle smo zapravo krenuli.

Iako na osjetno manjoj skali, ovaj je koncert tako također bio ono što sam svojedobno bio osjetio na zagrebačkim dolascima velikih bendova poput Pearl Jam ili Wilco, već dovršeno srastanje u ugodnu kožu ugledne institucije, a s čijim korijenima u grungeu i cowpunku imaju bliskosti baš onoliko koliko je Idaho blizu gradovima u kojima su ti bendovi potekli (za one koji mapu Amerike ne znaju napamet, dosta bliže prvom nego drugom). Ikakvo žaljenje za mogućim gubljenjem mladenačke energije ili svježine istraživačke neobuzdanosti, u kontekstu panoramskog presjeka cijele veličanstvene karijere učinilo mi se dodatno nepotrebnim, čemu treba pridodati i meni neodoljivu Dougovu scensku pojavu dobroćudnog strica koji je ipak najdobroćudniji onda kada ga se ništa ne pita. Uz to, ovogodišnji odličan album ‘Untethered Moon’ bendu je osigurao pozitivnu konotaciju dotoka svježe krvi, kad već nije sasvim sigurno iz kojeg razloga Doug treba sve te promjene bendova članstva – u odnosu na preklanjski koncert na istome mjestu izmijenila se ritam-sekcija, jedan je gitarist netragom nestao, a nisam siguran jesmo li drugoga već upoznali ili mu samo sliči. U njegove pjesme Doug vjeruje toliko da s njima bez krzmanja otvara i cijeli koncert (‘So’ u izvedbi supergrupe David Gilmour & Crazy Horse) i trijumfalni bis (prekrasna pirotehnika ‘Living Zoo’), a bome i cijeli set sidri u njihove kolegice ‘Never Be The Same’, zveckavo novo ukazanje preostaloga temeljnog bloka bendova zvuka, nježnog twee-popa, te ‘C.R.E.B.’, koja zvuči kao da je Neil Young ponovno otkrio marihuanu, ali totalno umočenu u reggae.

Pridodavši kvalitetne nove pjesme ovjerenim indie-klasicima kao što su neodoljiva jangle-pop metafizika ‘Carry The Zero’, drndavi pankić ‘Joyride’ ili njegov stariji brat odvjetnik ‘Pat’, koji još uvijek voli olabaviti kravatu i pričvrstiti gitarski kaiš, Built To Spill sami zaista nisu napravili nikakav pogrešan korak, ali je na moj cjelokupni dojam ovoga koncerta uvelike utjecala i jedna okolnost koja nije potpuno pod njihovom kontrolom. Svjestan sam da treba platiti određenu cijenu za ekspedicijsko iskustvo plutanja na Dougovim gitarskim solažama, i osobno uopće ne volim pokušaje ispunjavanja pauza za štimanje nemuštim bazama s pozornice, ali razdvajanje gotovo svakih dviju pjesama minutom prilagodbe potpuno je rušilo atmosferu i snoviti zamah svirke. Nije se podizao nikakav neugodan žamor, nego bi umalo svi prisutni momentalno postali previše svjesni konteksta pa bi se lebdeći mjehurići s našim ležaljkama grubo rasplinuli. Da, Doug bi ih svakom sljedećom izvedbom – izdvajam ‘Untrustable/Part 2 (About Someone Else)’ – ponovno napuhao, još ljepše i udobnije, i jednako sam tako prilično identičan pristup prije dvije godine lakoćom zanemario, prepustivši se ljepoti pjesama, odnosno izmaštanih vremenskih strojeva u njima. Ali gore spominjana pozitivna prtljaga zapečaćenosti bendova statusa ima i svoju lošiju stranu, ujedno i razlog zašto sam napisao da ova komponenta nije potpuno pod kontrolom benda.

Naime, ni do kakve potrebe za ugađanjem osobnih očekivanja i vlastitih preferencija ne bi došlo da su Built To Spill vještije iskoristili svoje jake strane – a kakvih oduvijek, pa i na ovom koncertu, ima pregršt, ali se ipak mogu svesti na dva ključna sastojka: sjajno svirane sjajne pjesme – te se tek malčice pozabavili i prezentacijskom periferijom. Razlog zbog kojeg prije dvije godine o svemu navedenom gotovo uopće nisam razmišljao, zbog čega sam siguran da to ovom prigodom ne rade fanovi koji su ih tek sad uživo slušali prvi put, bila je moja intimna uzbuđenost što će moja uzbuđena intima napokon koncertno neposredno upoznati jedan od bendova koji ju je svojedobno bio modelirao i formirao. Prvi je susret bio indieju prirođeno slavljenje posebnosti prolaznog trenutka koji se naknadnim rasplitanjem priče pokaže presudnim događajem. U usporedbi s njim, drugi je bio tek odlazak na koncert klasičnog benda koji ćemo u metropoli vrlo vjerojatno uskoro gledati i opet, samo što su himne koje Built To Spill imaju u svojem repertoaru isključivo privatnog potencijala, a ne hitovi – a primjerice ‘Car’ čak nisu ni svirali! – koji jasno označe koordinate komunalnog slavlja. Built To Spill jesu veliki rock bend, ali najveći su samo onda dok im dopuštamo da budu mali. Set lista (taman negdje na početku bisa mobitel mi je ostao bez baterije, u smrt sa sobom povevši dotad brižno zapisivanu set listu, zbog čega sam na ovoj rekreiranoj sve lošijom memorijom siguran samo u prvih pet te završnih šest pjesama, a ovo između je škakljivo): So – Strange – The Plan – Reasons – Untrustable/Part 2 (About Someone Else) – Never Be The Same – Else – Joyride – Pat – Three Years Ago Today – In The Morning – C.R.E.B. – Carry The Zero – BIS: Living Zoo – Big Dipper – Broken Chairs

Vidimo se i na drugoj strani

Studeni 17, 2015

U svojemu posljednjem izvještaju bio sam izrazio sumnju oko toga hoću li u petak, 13. studenog, u Laubu na još jedan zagrebački koncert raskošne indie-institucije Mercury Rev stići na vrijeme za slušanje uvodnog nastupa kantautorice Nicole Atkins. Dva dana prije, naime, na isto sam mjesto došao isključivo s ciljem uživanja u muzici tadašnje otvaračice Jessice Pratt, samo da bih se zajedno s umjetnicom i nekoliko desetaka zainteresiranih neuspješno suočio s nepodnošljivošću preglasnog žamora nezainteresirane mase od preostalih tisuću-dvije posjetitelja. Nije mi se dalo ponovno biti toliko blizu, a toliko daleko živom ukazanju muzike koju volim. Moje javno iskazivanje dvojenja zapravo je bila svojevrsna verzija pile naopako, jer su realne šanse propuštanja muzičarke čiji rad cijenim bile gotovo nepostojeće, čak i uzevši u obzir umor zbog puta do Splita i natrag odrađenog u prethodnih dvadesetak sati te želju za gledanjem još jedne briljantne Cedevitine euroligaške pobjede. To se obrnuto piljenje izgleda naposljetku i bilo isplatilo, jer je Nicole svoj dojmljiv uvodni set izvela u dijametralno suprotnim okolnostima od onih koje su bile ugušile Jessicu, svirajući nešto manjem broju ljudi, ali od kojih su je svi, i uobičajeni sumnjivci iz prvih redova i na sigurnu udaljenost povučeni umjereniji pratitelji, slušali s nepodijeljenim poštovanjem, ili makar temeljnom pristojnošću. Jest logično da Mercury Rev na svoj koncert privlače tri-četiri, možda čak i pet puta manje publike od Joséa Gonzáleza, ali izgleda da ima istine i u načelno elitističkom snobizmu procjene kako je njihova publika generalno naklonjenija muzici nego izgradnji određenog imidža.

Svjesna kako spomenute interes i poštovanje kod publike koja je sluša ne pojačava i pretjerano poznavanje njezina kataloga – od svih opskurnih i najopskurnijih bendova koje sam ikad uživo gledao u Zagrebu, ne sjećam se da sam na mnogima vidio manje ljudi da pjevuši prateći izvođenje – Nicole je svoj set organizirala primarno oko najfriškijih pjesama, od kojih je jedna doživjela i svoju punokrvnu premijeru. Provjera novog materijala pokazala se uspješnom, jer nikakvog odudaranja od ranijih, kao što je ‘Bleeding Diamonds’, nije bilo ni u kvalitativnom smislu, ni u stilu koncertnog reduciranja studijskog spajanja ranog rock’n’rolla s vremenski podudarnom big-pop konfekcijom Brill Buildinga na surfersko-loungersku atmosferičnost kao namijenjenu soundtracku eventualne Lyncheve odluke da snimi klasičnu ljubavnu priču. Iza nje je već desetogodišnja karijera, kao i knjižica sa svim pravim kontaktima, od šire cijenjenih suradnika sve do velikih diskografa za koje je objavljivala, pa zaista čudi kako se svojim vrlo pitkim i prilično zanemarivo alternativnim pop-folkom još nije etablirala poput stilski joj donekle paralelne Neko Case, čije joj sveopće kraljevanje Svemirom trenutačno ipak izmiče, da ne spominjem mainstreamu milu Annu Calvi, od koje ipak ima bolje pjesme.

Odgovor je sasvim slučajno pružila jedna legenda iz prvog reda – tip kojega sam poslije koncerta igrom slučaja i zajedničkog prijatelja i upoznao – dobacivši joj kako bi zaista trebala preslušati kultne Tarnation, na koje svojim zvukom itekako podsjeća. Procjena je to, čini mi se, prije svega utemeljena u čujnome alternativnom svjetonazoru, koji konkretnome tržišnom iskoraku pretpostavi pomalo tupave pjesmice o tome kako današnji country nije vrijedan pažnje – a Caitlin Rose? A Chris Stapleton? A Sturgill Simpson? Lydia Loveless? – ili nerazumljivo odijevanje nekakve halje kakve ćemo vjerojatno gledati u nadolazećoj sezoni ‘Igre prijestolja’, a koja nikakve veze nema ni sa žanrom u kojem djeluje ni s ostalim elementima njezina scenskog nastupa. Što Nicole zapravo i čini dodatno simpatičnom u perspektivi poklonika nezavisne muzike. Možda dio njezinih odluka uopće ne razumijem, ali svakako poštujem njezinu odlučnost da u njihovu ispravnost nimalo ne sumnja, čak i kada joj svaka nova godina bavljenja muzikom potvrđuje kako je izlazak iz geta za najupornije kopače sve manje i manje moguć. Zato je izlazak iz studija s dobrim pjesmama uvijek izvjestan.

Na treći zagrebački koncert Mercury Rev, krajem devedesetih jednog mi od najdražih bendova, otišao sam s daleko najmanje uzbuđenja, ali sam zato nakon odslušanoga koncerta kući pošao s daleko najviše uzbuđenja. Stara igra očekivanja svakako je svoje učinila i ovog puta, ali ključnu je razliku izazvala činjenica kako su Mercury Rev, barem što se turneja koje su se dobacile do nas tiče, napokon uživo zvučali kao pravi, funkcionirajući bend, a ne kao tek skupina zbrda-zdola sakupljenih muzičara koji imaju sreće svirati pokatkad zaista izvanserijski repertoar. Na davnašnjem koncertu u Aquariusu Jonathana i Grasshoppera pratili su neki potpuno nebitni likovi, a prije četiri godine u Tvornici debelo me zaboljelo svetogrđe da uvodnu dionicu ‘Goddess On A Hiway’, jedne od dubinski najljepših pjesama svih vremena, ne svira bas nego jedan od dvojice zamjenskih klavijaturista. Kad ju je ovom prigodom na početku zasluženog bisa pravi basist otvorio brižnim otključavanjem odaja u kojima skrivamo najvažnije osjećaje i zgode svojih života, osjetna razlika u pristupu rasvijetlila se u potpunosti. Stoga mi i nije smetalo pomicanje neponovljivog zvuka povijesnog albuma ‘Deserter’s Songs’, s kojeg su odsvirali većinu najboljih pjesama, malo poviše, prema orkestriranom space-popu kojim je bend na albumu ‘The Secret Migration’ 2005. godine pokazao kako su procjene o prelasku u prvu ligu besmrtnika pomalo pretjerane nade s pravom zaluđenih fanova, ali i kako je upravo to stil koji će buduća rotirajuća postava vrlo uvjerljivo i vrlo lako održavati na uvijek poštenome nivou, čak i ako načelna zanimljivost putem nekako ispari.

Čim se u darovnim dućanima ilegalnog međumrežja pojavio bendov aktualni album ‘The Light In You’, posegnuo sam za njim bez ikakvog premišljanja, samo da se ni mjesecima potom nikako ne bih uspijevao natjerati da ga napokon poslušam. Moju pretpostavku da će, kao sasvim razumni te svojeg statusa i njegovih razloga svjesni ljudi, koncertni repertoar sastaviti od trećine pjesama s klasika ‘Deserter’s Songs’, trećine s aktualne ploče radi običaja promotivne turneje te trećine ostalog, Mercury Rev su poštovali gotovo do detalja, izvevši na trećine nedjeljiv broj od 14 pjesama te smanjivši broj najnovijih na samo četiri, a ne pet. Svaka od novih pjesama svoj je naslov skrivala ili u refrenu ili u najupečatljivijem trenutku, zbog čega sam ih nakon dolaska doma lakoćom dešifrirao, a što nedvojbeno svjedoči o bendovu još uvijek nimalo izgubljenom osjećaju za strukturu i utisak lijepe pop pjesme. Nešto su mi se više svidjele parafraza Paula Simona ‘Central Park East’ te tekst inače pomalo kičaste ‘Are You Ready?’, koja spominjanjem The Rascals i The Pretty Things nudi sasvim prihvatljive koordinate pop-psihodelije svojih autora. Međutim, sve one su redom skladno sjele u polu-bestof set listu, kojoj su možda nedostajali tek neki bubblegum-noise draguljčići tipa ‘Chasing A Bee’ ili ‘Car Wash Hair’, ali koja je svojom kompaktnošću i tečnošću zvuka udaljene faze bendove karijere povezala u stil koji mu sada, razvidno je, najviše paše.

Sve mi je to postalo jasno već pri samom početku svirke, negdje na prijelazu još uvijek opčinjavajuće ‘Endlessly’ u prašnjavu iskopinu ‘Frittering’, koja je zvučala kao da se oduvijek slušana empetrica od max 56 kbs napokon provukla kroz glancanje pravoga tonskog studija. Naprosto nije imalo smisla žaliti za ionako teško uhvatljivom kozmičkom slučajnošću jednoga jedinstvenog albuma kad pred sobom imam bend koji ono što želi i može raditi radi prema svim pravilima zanata, ali i prema svojim trenutačnim instinktima, predvođen feminiziranim gondolijerom (jedino što mu zamjeram je potezanje vina direktno iz butelje, što nekako ne priliči svečanom zvuku grupe, ali se može opravdati kao nepoderiv link s pankerskim počecima) koji se teatralnim scenskim nastupom na koncertu daje toliko da mu je nemoguće pronaći išta zadržano. Nije me ovaj koncert ponovno zaljubio u Mercury Rev, ali me itekako sjetio koliko je to prekrasan osjećaj bio onda kada se to bilo dogodilo. Set lista: The Queen Of Swans – The Funny Bird – Autumn’s In The Air – Endlessly – Frittering – Are You Ready? – You’re My Queen – Diamonds – Central Park East – Holes – Tides Of The Moon – Opus 40 – BIS: Goddess On A Hiway – The Dark Is Rising

Petak trinaesti koji je ovaj koncert dobio kao svoj datum, međutim, ne samo u rokerskim krugovima ostat će zapamćen kao najtužnije moguće ostvarivanje mita koji ga prati. Pukom slučajnošću Twitter sam posljednji put bio provjerio valjda desetak sekunda prije poplave informacija o terorističkim napadima u Parizu, zbog čega ih nisam bio svjestan sve do pola sata nakon koncerta u Laubi. Stoga ono što sam na njemu čuo nikako nisam mogao dovesti u ikakav odnos s pariškom tragedijom, a što su neki moji kolege, vješto ili nategnuto, pokušali napraviti. Vlasnik jednog od najboljih ovogodišnjih albuma na njemu se u jednom trenutku pita If rock’n’roll is dangerous, how come I feel so safe in it?, što precizno sumira golem dio mojeg odnosa s tom, ali i svom drugom prekrasnom muzikom. Jedna od (za nas direktno nedodirnute) najtužnijih posljedica ovih napada je grub podsjetnik da je sva ta naša simbolika i metaforika u sukobu s opasnostima stvarnog svijeta potpuno nemoćna i ne nudi nikakvu opipljivu sigurnost. Nikakvih širih stavova ili dubinskih analiza oko cijele situacije nemam, osjećam tek neizmjernu tugu i žaljenje za svima onima koji su stradali (naravno, ne isključivo) na nečemu toliko strastvenom i punom života kao što je rock koncert. Na koncertima bi trebale ubijati samo pjesme.

Prvo reci Hop!

Studeni 13, 2015

Prije desetak godina, ponajveći udio jednog diskografa u mojoj slušateljskoj dijeti zauzimali su bendovi legendarne etikete Saddle Creek, čiji sam katalog počeo istraživati i pratiti zbog povezanosti s tada mi najdražima Bright Eyes, čiji je ‘I’m Wide Awake, It’s Morning’ još uvijek jedan od ključnih albuma mojeg života. Ne samo zbog rođačko-suradničke atmosfere u kojoj su djelovali, a koja je intrigirala OCD-kompletista u meni, vrlo sam se brzo navukao gotovo na sve bendove s rostera, kako one koji su svojim zvukom čvršće definirali etiketin prevladavajući heartland-indie, tako i one koji su ga širili, i ulijevo i udesno, i natrag i naprijed. Da mi je netko tada bio obznanio takav koincidencijski slučaj da će dva zagrebačka koncerta koje pohodim zaredom odsvirati njezini bendovi, ne bih (jel, kako se očekuje) poludio od sreće naprosto zato što mu ne bih ni najmanje povjerovao. Naime, jedini koncert njezinih uzdanica koji sam uopće bio u mogućnosti posjetiti bio je onaj iz ranog proljeća 2005. godine u Beču, kada su Bright Eyes i Rilo Kiley duplim programom potvrdili status jedne od najuzbudljivijih i najljepših nezavisnih scena tog trenutka. Jako mi je žao što se osim generalnog osjećaja užitka s toga koncerta ne sjećam gotovo ničega osim bezuspješne potrage za Jenny Lewis, da se zajedno fotkamo, a razlozi tog nesjećanja vrlo su jednostavni – o tome koncertu nisam bio ništa napisao, pa si ga nisam omogućio tim putem reprizno proživjeti i donekle konzervirati. Baš zato se u posljednje vrijeme i natjeravam na povratak starim navikama redovitoga ponovnog proživljavanja kroz pokušaje uobličavanja doživljaja.

Preksinoć (srijeda, 11. studenog) u Močvari odsviran koncert – pristojan i tih u najavi, posjećen kao ne previše razularen kućni tulum, apsolutno prekrasan i inspirativan u izvedbi – bio je upravo jedan od onih koncerata kojih se najviše volim sjećati, pomalo neočekivanih prometanja bendova koji mi se sviđaju u bendove koje tijekom svirke momentalno počinjem obožavati. Veza sa Saddle Creekom i podugačkim uvodom leži u tome što su nakon njezinih nekadašnjih vedeta Two Gallants, koji su na istome mjestu nastupili prošlog petka, u klub u srijedu došli američki indie-rock heart-coraši Hop Along, čiji je ovogodišnji fantastični album ‘Painted Shut’ objavljen upravo na spomenutoj etiketi, totemu mojega drugog puberteta. Uz razliku u stupnju povezanosti – meni, očito je, nebitnoj, čim me toliko razgalila! – važniji je stil kojim Hop Along kroz filtre melody-punka i power-popa propuštaju upravo taj žanrovski roots/emo JMBG Saddle Creeka iz sredine nultih; a još i najvažnije kako nam je umjesto tek vrlo dobrog ovaj filadelfijski kvartet predvođen džepnim tornadom šefice Frances Quinlan poklonio nezaboravan koncert. S jedne strane blještavošću i čvrstoćom, a s druge ranjivošću i unesenošću, Hop Along su mi pokazali kako moja tvrdnja da volim obje vrste muzike, i indie i rock, nema smisla jer je riječ zapravo o istoj, najljepšoj muzici. Naravno da će scenske diskusije opsjednutih trainspottera žanrovski razlikovati i dva albuma istog benda, ali da neki vanzemaljac na Wikipediji pročita definicije i opise rock’n’rolla te zatim od dvadesetak ponuđenih bendova mora odabrati jedan koji prepoznaje kao simbol žanra, Hop Along bi imali goleme šanse za finalno izdvajanje.

Ono što je u temeljnom pogledu klasični indie-by-numbers, koji bi se isključivanjem distorzije lijepo snašao u jingle-jangleu osamdesetih, a ubrzavanjem okretaja trake bi prestigao pop-punk devedesetih, Hop Along osvježavaju izrazito ritmičnim pristupom koji razjašnjava zašto su ih baš Modest Mouse nedavno vodili sa sobom na turneju. ‘Painted Shut’ me tako ponajviše i podsjeća na Rilo Kiley koji su s ‘Under The Blacklight’ odlučili učiniti ambiciozan korak dalje, samo da sredstva na raspolaganju nisu upotrijebili za koketiranje s Fleetwood Mac i L.A.-funkom, nego za činjenje svojega ranijeg zvuka glasnijim, napetijim, primjetnijim. Produkcija uglednog Johna Agnella – a ‘Painted Shut’ bi se bez previše naguravanja mogao smjestiti i točno između njegovih ranijih radova ‘Boys And Girls In America’ i ‘The Silver Gymnasium’ – savršeno je pročistila i ulaštila zvuk benda a da ga ne negira eventualnim približavanjem mainstreamu. Međutim, uživo Hop Along pokazuju kako im je Agnello osigurao tek šlag na torti, a ne dobacio pojas za spašavanje, jer svu raskoš studijskih snimaka prenose bez ostatka, prenoseći je u koncertu prihvatljivije nijanse nešto sitno prljavije, ali zato izravnije energije. Vjerojatno instinktivno ubovši super omjer višegodišnjega usviranog iskustva i prštećeg entuzijazma još uvijek nadolazećeg benda, zaista ekstatičnu atmosferu su narušavali tek predugačkim preštimavanjima gitara u prvoj trećini koncerta, da bi se negdje nakon ‘Tibetan Pop Stars’ ipak češće odlučivali za brzinske izmjene pjesama.

Drugi potencijalni moment kakve-takve sumnje u šanse besprijekorne izvedbe javljao se zbog Francesina specifičnog pjevanja naglih izmjena tonaliteta i momentalnih skokova iz šapta u vrisak, koji je vrlo logično povezati sa stilom njezina izvođačkog starta kroz samostalni freak-folk projekt Hop Along, Queen Ansleis, što je ime koje je skratila naknadnim širenjem postave. U tom je ruhu nažalost nisam slušao, pa zapravo samo pretpostavljam kako se u jednom dijelu neodsviranih pjesama novog albuma (izveli su ih šest od deset), onome uvjetno rečeno slobodnijem, čuju ostaci nastupnih ideja. Ne samo u tim pjesmama, Francesini albumski vokali zaista obaraju s nogu i izbacuju iz teško stečene dnevne stabilnosti, ali me je bilo malčice strah kako će moje emocije uživo komunicirati s vokalom koji stih I was the only other adult around, iz poput naslova moćne ‘Powerful Man’, otpjeva tako da ga razumijem kao I was the only other adulterer i tako si potpuno zbunim prvotna slušanja (iako me nepostojeća pjesma s tim stihom itekako zanima). Naravno, kao i često prije, ispao sam čovjek koju razinu ispod nepogrešivog (ne glup, normalno!), jer velik dio Francesine uvjerljivosti i leži u glasu iza kojeg se nalaze poticaji koje osjećam čak i kad stihove ne razabirem do kraja. A iako se požalila kako je nekidan uhvatila neku bakteriju pa možda i ne zvuči najbolje, baš je ta blaga promuklost njezinoj izvedbi pridodala novu patinu neodoljivosti.

Koliko god neodoljiva kao pjevačica Frances u ovoj inkarnaciji bila, mislim da ne griješim u procjeni kako njezine pjesme nikada ne bih ovoliko zavolio da ih i dalje izvodi askezom eksperimentalne kantautorice. Hop Along su fenomenalno zarazan, poletan bend, koji ne samo da zvuči kao da je to sve što žele raditi u životu – što bi bilo sasvim dovoljno – nego tako i izgleda, s predvidljivom iznimkom u vidu stoičkog basista Tylera Longa, jer netko valjda treba usidriti zvuk i tako potvrditi klišej. Ostala dvojica članova druga su pjesma, iako je cijeli nastup benda bio jedna velika pjesma o životu, njegovim ljepotama, ali i nesigurnostima. Francesin braco Mark predanom radošću potvrđuje jedan drugi rokerski klišej, onaj o razgoropađenom bubnjaru koji udarajući pokušava uhvatiti i istjerati sve svoje nemire, pa tom silinom goni cijeli bend, ali moj je favorit definitivno izvrsni gitarist Joe Reinhart, čije brčine vjerojatno jesu samo movemberska pizdarija (pizdarijom smatram čin nebrijanja, ne ono što se njim pokušava osvijestiti), ali izgledaju kao da su došle s jednoga drugog, znatno više kulerskog mjesta. Joe, naime, izgleda kao da je gitaru osvojio na pokeru, pobijedivši sredinom sedamdesetih na Bahamima članove Eaglesa, obećavši im kako zauzvrat iz svojeg repertoara trikova nikad neće izbaciti slatke country-rock finte. Već je u uvodnoj ‘Waitress’ na prst nabio slide i poveo nas na omamljeno klizanje, da bi ga do kraja možda i ponajboljega ovogodišnjega koncerta u Zagrebu (jedina konkurencija koja mi trenutačno pada na pamet je Chuck Prophet) sustigao i cijeli bend, vrhunac ostvarivši finalnom road-trip klackalicom ‘Sister Cities’. Set lista: Waitress – Buddy In The Parade – The Knock – Tibetan Pop Stars – Powerful Man – Texas Funeral – Kids On The Boardwalk – Laments – Sister Cities

U svoj toj blagoj potajnosti, širim masama ionako ne pretjerano atraktivan nastup predgrupe još se i dodatno zamutio, iako je bila riječ o svojevrsnoj prekretnici trenutačno jednog od dvaju najboljih hrvatskih bendova. (The) Lesser Men su u srijedu odsvirali posljednji koncert u izvornoj tročlanoj postavi, prelijepo se pozdravivši s prvom fazom postojanja, dok ne doznamo na koji će se način materijalizirati šuškajuće glasine o širenju postave dodatnim dvama gitaristima (dajbože da otkriju southern-rock!). Kako su još uvijek bend koji zbog malog broja koncerata svakim novim ima jednostavnu priliku postajati sve bolji i bolji, u tome nisu omanuli ni ovaj put, a svirkom ispod Močvarine pozornice (gdje su svirali i Hop Along) kao da su se dodatno opustili. Kao odanog obožavatelja i redovitog posjetitelja svih njihovih (ne samo) zagrebačkih nastupa, još i više od čujne efikasnosti i ležernijeg raspoloženja oduševio me izbor odsviranog repertoara, odnosno četiri pjesme koje ili nikad ili najčešće ne bih očekivao. ‘This Won’t Hurt (Long Enough To Cry)’ i ne sviraju toliko rijetko, ali kao jedna od onih koje se ne nalaze na albumu ‘Vacation Freeze’ još uvijek funkcionira kao prilika za kurčenje, samo što se, jel, nemam kome kurčit jer nikog nije briga. ‘These Men’ uglavnom ostane zanemarena u korist pravih hitova – oni najveći su se izveli i preksinoć – a obrada ‘Tuff Gnarl’ Sonic Youth proširila je ionako zavidan popis obrada koje sviraju, potvrdivši svjetonazorske veze koje osjećam još uvijek na tjednoj bazi slušajući bendov album. Međutim, najveće iznenađenje priuštili su mi već pri početku, divnom verzijom najdraže mi ‘Facing The Sand’, posljednji put počete proljetos u Zaboku, prije Basinog pijanog padanja na bubanj i naglog prekidanja pjesme. Možda je baš zbog toga neko vrijeme nisu ni pokušavali svirati. S obzirom na to koliko me svaki put razvali, to je vjerojatno bio bolji izbor. Set lista: Fantastic Accident – Facing The Sand – This Won’t Hurt (Long Enough To Cry) – A Beautiful Thing – Tuff Gnarl – These Men – Friendly Fires – Time You Should Know – Mamamamamamamamamamamamamamamama

U gradu koji ni inače ne oskudijeva različitim koncertima, srijeda je bila jedan od onih dana koji žalopojku zašto ne živimo negdje u zapadnoj Europi barem koncertnom ponudom nadoknadi u potpunosti. Okej, kad se u toj ponudi ističe jedan od najsvježijih sjajnih bendova Hop Along, a ostatak popunjavaju polupilatori Left Lane Cruiser (nije rock ako nije romantika, uvijek treba naglašavati!) te sedativ s odavno isteklim rokom trajanja José González i njegovi iritantni naglasci, onda nikakve dvojbe zapravo i ne može biti. Zajeb se, doduše, pojavio naknadnim uvrštavanjem ljupke Jessice Pratt na početak programa Joséove večeri, jer bi mi zaista bilo teško palo propustiti autoricu dvaju zaista lijepih, ugodnih albuma, ali zahvaljujući pogodnosti nepreklapanja najavljenih satnica te susretljivosti organizatora, ispostavilo se kako i predgrupa za Hop Along može imati i svoju predgrupu, pogotovo ako će uvaljivanje u automobil sommeliera solaža Vlade Gojuna skratiti vrijeme tranzita. Jessicine pjesme najbolje funkcioniraju kao dodatna sladila jutarnjeg čaja koji se vikendom ispija u krevetu, ali svojom smirenošću i opojnošću zaista lijepo opuštaju i prije večernjih izlazaka. Problem je samo što se ništa od toga u Laubi nije ni najmanje čulo. Načelno oduvijek podupirem pravo posjetitelja koji je platio ulaznicu da program prati onako kako želi, ali sve dok svojim ponašanjem ne kvari doživljaj onima koji večer planiraju provesti drugačije. A upravo je to činilo barem 90 posto posjetitelja tog koncerta, pričajući toliko glasno da se Jessicu i pratećega gitarista uopće nije ni moglo pažljivo slušati. Kad god bih se pokušao koncentrirati, koncentracija bi mi krenula u neželjenom smjeru mase koja uopće ne kuži da nepristojno nadjačava koncert zato jer zapravo pokušava glasnoćom nadjačati druge razgovore. Vidno razočarana Jessica nije si dopustila situaciju komentirati ičim doli pomirenim slijeganjem ramena i pokušajem sviranja šačici zainteresiranih, ali ja uopće nisam siguran je li odsvirala najdraže mi ‘Back, Baby’ i ‘Casper’ (iako, bolje da intima ostane intima), pa išta drugo vezanu za njezin nastup i ne mogu komentirati. Prelako bi, i dobrim dijelom pogrešno, krivnju bilo svaliti na takozvanu posvudušku ekipu koja na koncert nije došla slušati muziku nego kul podloge iz reklama, ali je prilično izvjesno kako golem postotak okupljenih naprosto ne osjeća nepisana pravila koncertnog bontona prvenstveno zato jer ih inače i ne posjećuje. Šteta, ovako propustiti priliku uživanja u nastupu odlične aktualne autorice, zaista šteta. Tako da čak nisam siguran hoću li večeras u Laubu doći na vrijeme za slušati uvodni nastup Nicole Atkins. Dvaput bi mi bilo previše.

Sigurno kotrljanje

Studeni 6, 2015

Smješteni u samom središtu Vennova indie-jagrama preklapanja jednom propulzivne scene okupljene oko omiljene izdavačke kolibe Saddle Creek s nadiranjem brojnih blues(y) dueta dosta hajpanih uslijed prihvaćanja The White Stripes od strane mainstreama, sinoćnji su nam (5. studeni) zagrebački gosti Two Gallants – imenom iz Dublina, tijelom iz San Francisca, a duhom iz prošlosti – u posjet stigli s određenim zakašnjenjem. Radi se o desetak godina prohujalih od skiciranog perioda sredine nultog desetljeća, kada su svojim sjajnim albumima ‘What The Toll Tells’ i eponimcem zaprijetili da bi se pomalo neočekivano mogli uvrstiti i u tržišne prve lige obaju navedenih skupova, a ne samo u uski centar njihova križanja, dok im ispravnost stava i ljepota odsviranog, kao u brojnim primjerima kod likova njihovih pjesama, ionako nisu priskrbili ništa opipljivog, a pitanje je koliko i simbolička dobit ikome išta zapravo znači. Što je upravo razlog koji uobičajene perspektive važnosti i aktualnosti pojedinog benda u ovom slučaju prokazuje potpuno promašenima. Pa Two Gallants su oduvijek oživljavali tradicionalne žanrovske forme otprije minimum pola stoljeća, i to one koje su u sebi konzervirale priče i događaje i njima stare daljnjim stoljećima, samo da bi se zaglavili duboko u njihov mulj i svaki put iznova ubijali sebe i slušatelje poput mene, ovisne o takvom tipu melankolično-prkosne mitologije – kako je u jednoj od svojih mumljajućih konferansi sinoć dobacio bubnjar Tyson Vogel, u životu je uvijek važno dobiti good stuff. U prošlosti nema kašnjenja i njoj svojstvenog žaljenja ili pogođenog tajminga sa svojim presingom prave odluke. Zato se u nju i šćućurimo kad nam treba sigurnost.

No, neovisno o toj hipnotičkoj prašnjavosti, Two Gallants su ujedno i nastavili svoje albume objavljivati u za današnje diskografske prilike standardnome nekolikogodišnjem ritmu, pauzu uzevši tek za samostalne potrebe pjevača i gitarista Adama Hawortha Stephensa, na čijem se albumu ‘We Live On Cliffs’ skriva jedna od (njegovih) najboljih pjesama, predivna ‘Heights Of Diamond’. Turneja koja ih je dovela do fino posjećene Močvare (12-13 desetaka ljudi, od kojih barem polovica fanova) primarno jest organizirana kao promotivna kampanja ovogodišnje ploče ‘We Are Undone’ – dojam o kojoj od početne suzdržanosti postojano raste prema iskrenom prihvaćanju, ali ipak sumnjam da će taj rast otići i dalje – ali koncertni je pristup benda na njoj najviše označen skretanjem prema žešćem, grmljavinskom električnom zvuku prvi put predstavljenom na prethodniku ‘The Bloom And The Blight’. ‘My Love Won’t Wait’ je i sinoć zvučala fenomenalno, uz vrhunac glasnoće lako moguće bivajući i emotivni vrhunac cijeloga koncerta, te tako zapravo i opravdavši sitno štekanje ostalih izvedenih hard-rock pjesama poput ‘Some Trouble’ ili ‘Halcyon Days’. Ali pokazalo se da očekivano zabavljačko funkcioniranje gotovo proto-metal ili barem retro-70s blues-rocka u okviru klupskog nastupa barem ovdašnjoj publici benda nije, je li, profunkcioniralo u potpunosti, odnosno na pravi se način pridodalo folk-rock kloparanju preko kojeg smo bend i zavoljeli, i kojim su se i izdvajali od poznatijih dueta usporedivog zvuka. The White Stripes su bili ti zaduženi za hard-rock, a The Black Keys za više crnačkoga groovea, dok su moji junaci, uz sto puta bolje pjesme, imali i taj meni neodoljiv storytellerski western-folk element. Uživajući u koncertu iz umalo pa zadnjeg reda, primijetio sam da su oko mene ljudi pjevali, a fanatici u prvim redovima stisnute šake podizali, upravo kod ranijih folk-rock pjesama, tijekom metaliziranih trenutaka uzimajući predah od egzaltiranja, a za vrijeme prog-pastorale ‘Invitation To The Funeral’ – otprilike, Queen: mjuzikl, u izvedbi asketskih Jethro Tull – odsvirane kao drugi dio klavijaturskog medleyja s bolnom ‘Fly Low Carrion Crow’, gledajući se u simpatizirajućem nekuženju.

Srećom, uz trinaesto preslatko prase u vidu obrade ‘Settin’ The Woods On Fire’ Hanka Williamsa – prema kojoj je nazvan jedan od mojih omiljenih albuma, onaj grupe The Walkabouts, koji ovih tjedana ponovno otkrivam – kojom je otvoren fantastičan bis, sinoćnji je repertoar bio podijeljen točno na pola između friškije žestine i stare sepijske folk romantike. Two Gallants su u svojoj srži ipak onaj dvojac bez kormilara, kako sam ih jednom već bio opisao, koji je na jednom treningu sasvim slučajno otkrio šikarom zaklonjen rukavac Mississippija na kraju kojeg je vrijeme stalo, ili zapravo uopće nije stalo, samo do tamo nitko nije uspio dobaciti vijesti o malome Presleyju koji bogohulno mrda kukovima i pjeva ko crnac, sram ga bilo. Znate onu najpoznatiju fotku Billy The Kida? Two Gallants su retuširanje te fotografije tako da umjesto puške Billy drži gitaru – komotno može i električnu, jer se akustične Adam sinoć prihvatio tek na samom kraju nastupa – te onda i njezino utjelovljenje od strane majstora Bena Fostera, ne samo zbog određene fizičke sličnosti toga glumca i frontmena benda i ne samo zbog Billyjeve sudbine opjevane u himni svih zatvorenika ‘Las Cruces Jail’. Odsvirana umalo na samom kraju, sinoć je predstavljala i finalnu eksploziju jedne dijelom raspojasane, ali dijelom i na šank nujno oslonjene večeri u salunu, ispunjene kaubojskim operetama (‘Fail Hard To Regain’), bluesovima željezničkih tračnica (‘Two Days Short Tomorrow’) te pijanim baladama koje se u punokrvne hitove propinju poput mustanga prije galopa (‘Steady Rollin”). U tim mi je pjesmama donekle mutnjikava zvučna slika smetala još i manje, zapravo pojačavajući ugodnu pred-tehnološku atmosferu u kakvoj se one i osjećaji koji uz njih idu i odvijaju, stvorenu i pokatkad šupljim prostorom između dvaju instrumentalista, jer jebiga, vlasnici okorjelih špelunki na Divljem zapadu baš i nisu ulagali u vrhunske razglase.

Inače, ususret koncertu usudio sam se nadati izvođenju tek dviju pjesama, i bend mi je prvu od želja ispunio, kako je to već red, već prvom pjesmom, osiguravši si moju ionako golemu naklonost za cijeli koncert. ‘Despite What You’ve Been Told’, izvedena u primjerenoj siromaškoj raskoši, naglašava da smo i prije i nakon svega prvenstveno odgovorni samima sebi, što mi uvijek dobro dođe čuti, makar se i ne nalazio prečesto u situaciji koja je naratora potaknula na tu prekrasnu ispriku kroz ispovijed, ili ispovijed kroz ispriku. Spomenuta ‘Las Cruces Jail’ je bila druga od želja, i moram priznati da mi nije bilo svejedno kad je mjesto otvaračice bisa, koje sam joj bio pretpostavljao, zauzela obrada Hanka Williamsa, ali zato mi je oduševljenje konačnim izvođenjem, kao i unesenošću i energičnošću kojima ju je bend nosio, bilo snažnije. Bendovima zaista nije preporučljivo tu i takvu pjesmu ni pokušavati koncertno naslijediti, što je prepreka koju su Two Gallants zaobišli trikom koji inače ne volim, spuštanjem u parter, ali koji za razliku od rokerskih ima smisla kada ga izvedu putujući svirači kakvima se Adam u svojim pjesmama voli predstavljati. Neozvučena unplugged verzija campfire-singalonga ‘Broken Eyes’ – iako, najglasnije i najbolje je pjevao Tyson, kojega sam u zamračenoj stisnutosti zamijenio za posjetitelja kojemu sam se divio zbog filigranski točnih harmonija! – tako je ostavila najpotpuniji dojam slušanja nevezanih lutalica koji prostranim prerijama tumaraju da bi mogli pisati pjesme, pa pjesme pišu da bi mogli tumarati. Ovo što ću im zaželjeti zasigurno nije fer, ali neka se nikada ne smire na jednome mjestu. Set lista: Despite What You’ve Been Told – We Are Undone – My Love Won’t Wait – Steady Rollin’ – Two Days Short Tomorrow – Fly Low Carrion Crow – Invitation To The Funeral – Some Trouble – Fail Hard To Regain – Halcyon Days – BIS: Settin’ The Woods On Fire – Las Cruces Jail – Broken Eyes

A nec!

Kolovoz 24, 2015

Od objavljivanja još uvijek aktualnoga eponimnog albuma, koji mu je 2013. godine promjenom bendovskog imena pod kojim djeluje omogućio svojevrsni svježi početak, Matija Habijanec, odnosno The Marshmallow Notebooks, odsvirao je više koncerata negoli u svih petnaestak godina karijere simpatičnoga profesionalnog diletantizma koji su tome prekrasnom albumu prethodili. Ako sam zbog lijenosti koja me priječi provjeravati točnije podatke u toj procjeni i promašio, sigurno nisam promašio previše, ili u ikakvome relevantnom smislu, jer je protekle dvije godine Matija ispunio ne samo brojnim nego i koncertima koji su svemu njegovu talentu i divnim pjesmicama omogućili dostojno, ignoriranju nepodatno predstavljanje, ali takvo koje se svejedno nije otelo potrebnoj underground kontroli pa slučajno zakucalo na vrata flertanja s poslovnim mainstreamom. ‘The Marshmallow Notebooks’ je nedvojbeno Matijin najbolji album, koji bi Matijinu najljepšu pjesmu sadržavao i da na njemu nije ‘The Last Tourist In Town’, iako u tom slučaju ne bi bilo kristalno jasno o kojoj se pjesmi točno radi. Gledano iz te perspektive, potpuno je logičan čvrst iskorakić koji je autor njime učinio, ali i preferiranje njegovih pjesama u živom repertoaru benda oslonjenog ponajprije na tajanstvenoga mađar(on)skog bubnjara Vladu Mladyja, uz povremeno ušetavanje cijelog niza rado viđenih lica zagrebačke indie-rock scene. Bend je, naravno, nemoguće uigrati i usvirati bez proba, a takve probe jesu najplodnije kada se strukturiraju što čvršće, s planiranim ciljem organiziranja nastupa kakav muzičari mogu izvesti sa što manje naprezanja ili nepredviđenih okolnosti.

No, iako je određeno okamenjivanje repertoara bilo sasvim logično i očekivati i podnijeti, jer bi se u suprotno orijentiranim pokušajima ovladavanja cijelim katalogom od 100+ pjesama bend najvjerojatnije totalno pogubio, Matija si nije dopustio apsolutno zapustiti sve ono što je radio prije, a fantastičnih je pjesama na svojim samosprž izdanjima zaista ostavio pregršt. Druga stvar koju si nije dopustio bila je predugo apstiniranje od daljnjega autorskog rada – iako se, uz sve dužno poštovanje, čini kako gore navedenu ‘The Last Tourist In Town’ zaista nikad neće nadmašiti; a drugi autori neće sigurno – pa je u apostrofiranom razdoblju u život otpustio i sasvim lijep broj sasvim lijepih novih pjesama. Okej, koja je od njih doista nova u pravom smislu riječi, a koja pristiže s nekog od nerealiziranih prijašnjih projekata, vjerojatno zna samo Matija, i to, realno, nije uopće bitno. Primarni kanal predstavljanja tih pjesama, kao i njihova dorađivanja u direktnom druženju s publikom, bili su oni koncerti koje bi Matija odsvirao sam sa svojom gitarom, od kojih je niz zagrebačkih ljetnih anti-koncerata koje redovito održava od 2013. godine posebno znakovit jer svojim impromptu/DIY pristupom učvršćuje vezu s još manje razvikanim počecima njegova rada. Cijela stvar funkcionira tako da se na neku lokaciju na otvorenom, po prilici skrivenu ili barem dovoljno zaštićenu od bučne gradske rutine, prijatelji i fanovi pozovu bez ozbiljnije službene najave, pa se koncert odsvira u buskerskom aranžmanu, bez ikakve tehnologije. Prva dva izdanja bio sam propustio uslijed bivanja na lipom Jadranu zbog godišnjih odmora, ali ovogodišnje se odvijalo preksinoć, 21. kolovoza, taman na dan kada sam se iz Splita vratio u nove radne poraze i mentalne autosabotaže, pa sam, iako ponešto umoran, na poruku koja mi je najavila da sviraju Habijanec i gost Denis Katanec odgovorio radosnim: A nec!

Zadivljujući ambijent Cmroka svojom opakom sanjkaškom padinom pruža potencijalno intrigantno poprište za veće koncerte ili manje festivale, no ovaj se koncertić ipak odvijao malo sa strane, u parkiću preko ceste, svakako primjerenijem prigušenijoj zvučnoj slici, kao i broju okupljenih od pedantno izbrojenih 26, iako svih 26 posjetitelja ni u jednom trenutku nije zajedno bilo pred izvođačima. Nikada nisam volio rođendanske proslave u parkovima jer, prijatelju, nemoj mi manjak žrtvovanja eskiviranjem očekivanoga kućnog tuluma nazivati proslavom, ali njihovu ugodnu atmosferu na druženjima koja nisu rođendanske proslave volim. Ovaj ju je koncert iskoristio na najbolji mogući način, većinom svojeg trajanja izbjegavajući njezine negativne nuspojave eventualno prevelike opuštenosti i posljedičnog izostanka ritma koncerta, koji je pukao tek kad je Matiji pukla žica na Denisovoj gitari koju su dijelili, pa se sesija mijenjanja žice – jebiga, Matija ipak nije toliko vješt gitarist da žicu može promijeniti istodobno svirajući pjesmu kojoj ta žica ne treba – prometnula u standardno nadvikivanje svih okupljenih poradi izvještaja o avanturama s ferija. To, međutim, jest bio jedini slučaj transformacije onoga čemu smo se uspješno pretvarali da prisustvujemo, pravom koncertu, u ono čemu ipak jesmo prisustvovali, privatnom henganju društva u kojem su neki, eto, prilično talentirani za pisanje pjesama i njihovo sviranje.

Donekle sam bio očekivao kako će Denis, svirajući pred primarno Matijinim prijateljima i fanovima, možda osjetiti potrebu zauzdati svoj nesvakidašnje ekspresivan pristup kantautorskom indie-popu, ali mi je posebno drago što njemu samom to uopće nije bilo ni u primozgu, pa je svojih pola sata odsvirao bez ikakvih kočnica, prema kraju seta pjevajući sve glasnije i neobuzdanije. Od materijala za koji se odlučio zaista dobro poznajem tek ‘Florian’, s prošlogodišnjega sjajnog EP-ja ‘Sve moje Laurie’ njegova benda Denis Katanec Okanagan Ltd, a razlog tome je na Potlisti već objašnjen. Naime, Denis se svoj novi album ‘Pejotl’ – čija mi se naslovna pjesma ovom prigodom jako svidjela – odlučio objaviti samo na kazeti i plaćenom downloadu, zbog čega se nitko koga poznajem nije odlučio ni na jedno ni na drugo. Downloade ne plaćam iz principa i razmaženosti, a kazete zaista nemam gdje slušati otkako je riknuo kazetofon u autu zaupolje mojeg oca, što je prava šteta jer njemu bi se Denisova muzika prilično dopala. No, s obzirom na to da poštujem umjetničke odluke i za one poteze koje uopće ne poštujem, svejedno sam bio spreman kupiti kazetu, ali ih autor, jel, nije imao sa sobom. Ono što jest imao ipak je bilo važnije, jako dobre pjesme među kojima se zanimljivom genezom (ispričana u najavi) i za Denisa običnijom melodijom istaknula ‘Zeka’, a meni se kao najzanimljivija učinila ‘Cvijećeće’. Svakako se nadam prilici ponovnog slušanja tih pjesama, a ako se nikako ne uspijem dočepati nosača zvuke normalne slušljivosti, barem će koncerata nedvojbeno biti još. Bis je Denis itekako bio zaslužio, ali u opisanim neformalnim okolnostima nitko se nije odlučio na pozivanje na povratak, koji se obradom Bright Eyes ipak zbio u svojevrsnom guitar-sharingu nakon Matijina nastupa, u kojem su sudjelovali još i Zvonka Svemir te legenda Marin Juranić, jednom kratkotrajno čak i član The Marshmallow Notebooks.

Da stanovitu neslužbenost cijele prigode zabunom ne zamijenimo za opravdanje njezina propuštanja, Matija se pobrinuo odmah na početku svojeg dijela nastupa, iz ormara izvukavši neke stare i rjeđe svirane pjesme kao što su ’30 Something’ i ‘Merry Christmas pt. II’, da bi me odmah potom potpuno raspametio s ‘Letters’. Očito je da ni kruti profesionalac kamenog srca nije više mogao ignorirati moje stalne vapaje za spasenjem u vidu repertoarnog povratka te predivne pjesme, jedne od onih koje doista zvuče kao sva ljepota tinejdžerske zaljubljenosti. Neću poreći kako joj se nadam i u što skorijem bendovskom aranžmanu, ali i ovako je bila ljepša čak i od samog iznenađenja, a ono je bilo golemo. Rečena nada, zapravo, ide uz dlaku mojega neskrivenog promoviranja ideje da se trenutačna postava The Marshmallow Notebooks – Mlady na rudimentarnom stand-up bubnju, povremeno Matko Botić na mandolini i Ana Franjić na basu – prebacivanjem prvog na puni set bubnjeva i širenjem drugog i na električnu gitaru okuša i u rokerskijem, poletnijem indie-popu, ali većina novih pjesama odlazi u potpunom suprotnom smjeru, onome reduciranja upravo na preksinoć doživljenu asketsku samostalnost Matije i gitare. ‘Fridays’ jest siguran budući singalong hit, a i ‘Trondheim, Larcenet & Sfar’ posjeduje finu dozu sobne grandioznosti posljednje ploče, ali tihi, intimni šlageri ‘Lossless’, ‘As If’ i ‘Same Old Melody’ potpuni aranžman imaju baš u tom prostoru oslobođenom i pročišćenom za emocije koje iza njih stoje. Itekako dobro provjerene na mnogim svirkama, već se sad skladno kreću uz klasike kao što su ‘You Can Tell Me Lies’ ili ‘Crawl Into The Warmth’, pa ne sumnjam kako će se studijskim verzijama nametnuti kao novi osobni favoriti Matijinih poklonika. Samo da se opet ne dogodi da studijsko odijevanje novih pjesama iz nekog razloga zapne u realizaciji, kao što se umalo bilo dogodilo s nekoliko godinama odgađanim albumom ‘The Marshmallow Notebooks’ – opet razornu ‘The Last Tourist In Town’ sam prvi put bio čuo u studenom 2009. godine, ni najmanje se ne snebivajući istog je trena proglasiti nepogrešivom ubojicom srčane stabilnosti, ali godinama čekajući i čekajući i čekajući taj album u jednom sam momentu bio pomislio i kako je riječ o fatamorgani. Nemojmo to opet proživljavati. Set lista: 30 Something – Merry Christmas pt. II – Letters – As If – Trondheim, Larcenet & Sfar – You Can Tell Me Lies – Lossless – Summer – Fridays – Crawl Into The Warmth – Well – Same Old Melody – Kerosene – The Last Tourist In Town

Od srca do srca, od uha do uha

Kolovoz 19, 2015

Uopće ne sporim kako je nastup Sun Kil Moon bio ključan mamac mojemu ovogodišnjem hodočašću u Šibenik, koliko god mi teško bilo priznati svoju predvidljivost finalnim izvještajem kako je nastup Sun Kil Moon naposljetku bio i onaj koji me se na cijelom festivalu najviše dojmio. Ali on nipošto nije bio jedini mamac; uz koncerte ponekih uvijek primamljivih domaćih bendova iz možda treće festivalske, ali prve emotivne lige, posljednji od glavnih razloga još jednog dolaska bila je činjenica kako se u tom indie-Šibeniku već godinama uvijek osjećam super. Naravno, s obzirom na to da se redovito ugošćen kod prike Saše nikada nemam potrebu posebno tlačiti logistički ili financijski, finalni okidač oko narednoga ponovnog pohađanja – a ovo smatram petim, u kontinuitetu, još otkako je Mate Škugor pokrenuo onaj suludi prvi Terraneo – povuče se svake godine na samom kraju prethodnog izdanja, kad prvi put svedem račune i osvijestim kako sam opet danima guštao kao malo prase u blatnjavoj majici na R.E.M. Tako je bilo i ovaj put, dok sam u 5 ujutro na festivalskoj plaži Banj čilao uz DJ set omiljenog Žura i njihovo puštanje Valentina Boškovića, promatrao kako borci iz benda Ought smjerno zavode Šibenčanke te s Matom razmatrao eventualni after-party basket. Srećom, njegova lopta je ipak bila odsjela na sigurnoj udaljenosti. Plažu sam, inače, preostalih dana festivala pohađao samo u popodnevnim satima, radi natjecanja na muzičkim kvizovima na kojima sam osvojio jedno drugo i, nakon što sam u funkciji suigrača domaćina zamijenio šibenskim znalcem Darkom, jedno prvo mjesto, ali sam je svejedno napuštao prije na njoj održavanih zagrijavajućih nastupa domaćih underground bendova. No, šećući šibenskim kaletama bio sam sasvim slučajno naletio i na dva buskerska nastupa festivalskih vedeta, jedan Denisa Kataneca te drugi pjevača Vlaste Popić, uz koje se nisam previše zadržavao, ali koji su mi pružili dodatni sloj ugode.

Inače nisam festivalski tip čovjeka, jer se osim kod eventualnih nastupa nedvojbeno najdražih bendova vrlo često uhvatim kako me više nervira ono što propuštam nego što me smiruje ono što slušam, a bome mi se i sama gužva tih razmjera – nek je krcat klub od 1000, ali ne i park od 100 tisuća ljudi! – najčešće ne podnosi. Zato je za moj osobni ukus ovo SuperUho napokon pronašlo idealnu mjeru osjećaja da se ipak nalazim na festivalu obima šireg od standardnih klupskih koncerata, ali bez mogućnosti da događanje naroda preplavi događanje bendova. Ugodno smješteni u tvrđavu Sv. Mihovil i oko nje, svi su posjetitelji na raspolaganju imali itekako dovoljno osobnog prostora, udobne i slikovite pozicije za povlačenje u slučaju da im se bendovi na rasporedu nisu aktivno slušali, što sam radosno iskoristio u nekoliko navrata, ali i fenomenalan amfiteatar glavne festivalske pozornice, koji je umalo pa svakome na tribinama omogućavao fantastičan pregled zbivanja na njoj. Sitna zamjerka ide samo na račun izrazito uskoga parterskog prostora, odnosno razmaka između prvih redova nepomičnih sjedala i ograde pozornice, jer bi pokoji od zabavi usmjerenijih festivalskih izvođača svakako i veći broj ljudi bio povukao na ples, ali promatrano iz gornjih redova, ne mogu reći da je to šušur omelo u osjetnoj količini. Dogodine možda treba skratiti pozornicu, jer osim eventualno Einstürzende Neubauten ionako je nitko nije razigravao u njenoj punini. Upravo mi je njihov nastup, kao najposjećeniji, poslužio kao signal oko broja ljudi, koji bih toga drugoga festivalskog dana procijenio oko 1500 nazočnih, uz koju stotinu manje preostala dva dana.

Što se tiče zbivanja na toj velikoj, glavnoj festivalskoj pozornici, na koju su otpadala dva benda po večeri, ona kao da su donekle bila razdijeljena na blokove – prve večeri naša fešta uz King Khan & The Shrines te Flogging Molly, druge vremešni umjetnici Sun Kil Moon i Einstürzende Neubauten i treće nešto između s indie-klasičarima Merchandise te glam-veseljacima of Montreal. Ono što je im ovom zgodom svima bilo zajedničko, a posjetiteljima vjerojatno ipak najvažnije, to je da od svih njih, realno, nitko nije odradio loš nastup! Možda ni prosječan. Sun Kil Moon su jednostavno bili ono što Mark Kozelek uvijek jest, najveće legende, ali gledano iz perspektive toga da nekima od navedenih bendova gotovo uopće nisam fan – a riječ je redom o glavnim zvijezdama svake od večeri – posebno mi je drago da sam tijekom one završne, otprilike, tri petine svirke svakog od njih koje jesam slušao svjedočio pogođenim nastupima. Koliko god kompetentnih i šačicu jako dobrih pjesama Dave King napisao, Flogging Molly naprosto ne mogu pobjeći od odavanja dojma bandwagonera, samo što bi cijeli jedan poletni žanr bilo besmisleno svesti samo na The Pogues (ili možda i ne?). Tako da mi jest drago da su uobičajene dvojbe koje me more pred svaki njihov, govorim sam sebi, predvidljiv i pomalo jeftin nastup, i ovaj put razorili samim himničkim nastupom. Koji, doduše, jesam čuo već nekoliko zadnjih puta kada sam ih gledao, ali jedna nova pjesma Kingu je pružila šlagvort za najavu skorašnjega novog albuma pa je probuđena sumnja o tome kako su shvatili da i bez novih radova mogu dovijeka dizati neku lovu na tercijarnim tržištima zauzdana do neke druge prilike. Vjerojatno im se više nikad neću zaputiti na samostalnu svirku, ali još je vjerojatnije da ih neću ni pomisliti propuštati na nekim budućim masovkama, koje im zaista pristaju kao salivene. Kad se usred Hrvatske u publici zavijori i zastava Libanona, valjda nešto radiš dobro!

Einstürzende Neubauten sebi su privukli daleko najveći broj ljudi, za što ne treba kriviti samo sutrašnju proslavu Oluje, koja je prazničnim neradom omogućila dolazak i jednodnevnim posjetiteljima, nego i standardno plodno darkersko tlo ovih prostora. Dok su preostalih dana nominalne zvijezde večeri nastupale pred auditorijem koji se prema rubovima razrjeđivao, njemački anti-kunst historičari tribine su napučili do tih samih rubova. Rezervirani cinik u meni usredotočio se na polovicu publike koja je više nego izvođenim materijalom ostajala zaintrigirana bendovim nesvakidašnjim oruđem, ali prijatelj svih bendova u meni, čak i onih koje ne volim, zaista je osjetio specifičnu vrstu hipnoze koju su Blixa i ađutanti vršili nad svojim poklonicima. Iz općekulturnih razloga mi je drago što sam ih napokon čuo i uživo, a iz nekih starih osobnih što su set otvorili povijesnom ‘The Garden’, ali ovo je još uvijek glazba za neke čudne stare ljude. S tim da takvi uglavnom jesu skroz kul. Dan poslije, na istome mjestu sam uz of Montreal imao donekle suprotan dojam, taj kako su čak i oni koje je na početku više zanimalo šarenilo i skakutanje bendova scenskog nastupa – u koje zapravo smijem uključiti i sebe – prema kraju svirke, dok se nabrijanost fino drogiranog glam-disco partyja udarnički povećavala, postajali uvučeni u pumpajući ritam i gotovo onostrane pop melodije bendovih pjesama. Nakon petnaestak godina redovitog slušanja njegovih albuma, od kojih mi je ama baš svaki nagovijestio kako će me jednog dana napokon zarobiti u potpunosti, ali nijedan to još nije i napravio, mislim da Kevina Barnesa smijem doživjeti kao autora oko kojeg se zaista ne moram truditi, samo što je ovaj briljantni, fantastično razigrani koncert to nagovješćivanje vrlo bezobrazno prometnuo u svojevrsno polu-obećanje. A i Barnes je bio jedini stranac koji nam je čestitao Victory Day! Sve se pamti, majstore, svaka čast.

Ali ne laje pas radi sela, odnosno nije roker dobre volje zbog bendova koje ne voli nego zbog onih koje voli, i koji su na SuperUhu odsvirali i još bolje nastupe. Prve među njima valja spomenuti bukvalno prve među njima, odnosno prve koje sam osobno čuo, sumanute old-school soul-revue majstore King Khan & The Shrines, koji su nezahvalan termin otvaranja festivala u nepunih petnaest-dvadeset minuta lakoćom pretvorili u zabavu dostojnu njegova zatvaranja, čak i unatoč tome što se rasplesani ljudi nisu stigli opustiti i napiti kako treba. Međutim, ne budeš Kralj zato što od nekoga nešto trebaš kako bi se pokazao u punom svjetlu, na tebi je da jednostavno narediš i sljedba će poslušati. Iako je ove godine objavio album sa starim suradnikom BBQ-em, King Khan se na turneju zaputio s pouzdanim osmeročlanim pratećim bendom The Shrines, ljudima koji znaju podnositi sve nedaće ceste kako bi na pozornici širili gospel rokenrola. Ukotvljeni u vremenski period prije negoli je rock postao umjetnost, The Shrines pokazuju kako ograničavanje sebe samo na rock možda i jest promašeno, ali je zato ograničavanje sebe na rokenrol i njegove nevine rođake iz soula, funka, popa i rockabillyja itekako mudra stvar, pogotovo ako ih konzerviraš u vječno mladom punku. Na pozornici ih, k tome, ima skoro koliko i u nogometnoj momčadi, pa dok možda i nema smisla analizirati kako padaju svi ti golovi – a padaju barem u svakom refrenu! – bilo mi je neizbježno primijetiti kako zaista svi uključeni rade za sveukupni dobitak. Gitarist i basist na jednoj strani stejdža zavode starinskim koreografijama i ukrštavanjem gitara, tročlana brass sekcija pod plaštovima iskazuje kako je baš ovo prikladna doza sofisticiranosti, klavijaturist potpuni manijak ispunjava prijavu za najneobuzdanijeg frajera kojega smo vidjeli na hrvatskim rokerskim pozornicama – gotovo da se nije znalo tko je luđi, sve dok se sam šef Khan na bis nije vratio strateški razodjeven i potvrdio kako odjeća ne čini čovjeka, pa tako ni zavodnika.

U usporedbi s koncertom kada smo ih jesenas gledali u zagrebačkoj Močvari, Merchandise su se lišili onoga gitarista koji je ionako bio djelovao kao najamni radnik i promijenili su bubnjara dobivši znatan kvalitativni napredak, koji im, međutim, s obzirom na šibensku usredotočenost na manje ekspanzivne indie-pop komade u ovom slučaju možda nije ni trebao. Frontmen Carson Cox nasreću se riješio onoga kričavog sakoa, ali je svojim imidžom svejedno ostao čvrsto usidren u desetljeće iz kojeg njegov bend crpi stil i inspiraciju, samo se premjestio nešto istočnije, točno u naše krajeve. Broj veća bijela majica zavrnutih kratkih rukava, uvučena u crne rebatinke na dnu kojih su se sjajile niske bijele starke, sve skupa podebljano raskošnom frizurom – kačket bi zaista bio previše, i ovako je sve skupa uvelike povuklo na Lošu. Zvuk benda, doduše, također se držao Yu-rocka, ali onih tmurnijih, zajebanijih pomp-rock struktura koje su se napajale radovima Simple Minds, pa mi se uvelike činilo da su točno tako uživo nekad morali zvučati EKV. Da sve ne bi otišlo previše blizu mainstreamu, uz prozračne Coxove melodije najveći su dio posla obavile razvedene gitarske dionice majstora Davea Vassalottija, koji ih se tu i tamo nije libio i učvrstiti rifovima u kojima se, kao u ‘Enemy’, nazirali čak i The Rolling Stones i njihova ‘Jumpin’ Jack Flash’, kako me upozorila gospođa Kujundžić, ljepša polovica scenskog power-couplea koji mi je svojim automobilom i ugodnim društvom uvelike skratio put od Splita do Šibenika i natrag. Da se vratim na Merchandise, iako jesu odsvirali vrlo fin koncert, dojam je kako su oni jedini pali kao žrtva neadekvatne pozornice, jer se pred širinom glavnog prostora tvrđave naprosto nisu osjećali kao u svojemu prirodnom okolišu.

Sličnih problema nisu imali švaleri iz grupe Ought, koje je s Merchandise lako usporediti po pitanju statusa vrlo svježih i vrlo aktualnih nezavisnih gitarskih bendova, iako su kanadski dečki više orijentirani na ponešto mišićaviji i mušičaviji post-punk, gotovo stadionskih potencijala. Ought su, naime, nastupali na službeno nazvanom Drugom stageu – veliki plus za no-bulšit imenovanje! – smještenom pod tribinama glavne pozornice, koji je tako mnogo više funkcionirao kao klupski negoli kao open-air prostor, ali takav koji je zadržao najbolji element svirki na otvorenom, njihovu finu prozračnost. Uigrani i nabrijani, Ought nisu imali problema s pretvaranjem svojeg nastupa u primjereno intimniji, samo što su nažalost naišli na zid golemog dijela publike koja je netom bila odslušala dominaciju Einstürzende Neubauten i nije se bila spremna prepustiti novajlijama, a i nas nekolicina romantika smo još uvijek dolazili sebi nakon utjehe Sun Kil Moon. Ne znam koliko su eventualno svjesni svega toga namjerno proroštali repertoar, ali barem pola odsviranih pjesama nisam bio prepoznao, nazirući ih ovih dana kroz maglu preslušavanjem u međuvremenu iscuriloga novog albuma ‘Sun Coming Down’. Racionalno znam da su odradili itekako moćan nastup, samo što im nisam mogao posvetiti i emocije. Ne sumnjam kako su bili super ugošćeni, pa se od svih bendova festivala njihovome ponovnom dolasku najviše nadam. Na isto štekanje mojih osobnih praznih emotivnih spremnika, nastupajući neposredno nakon bendova koje upravo obožavam, naišli su i inače mi prilično dragi VVhile i Vlasta Popić, koje sam ovlaš ispratio čekajući okrjepu na šanku i planirajući povlačenje prema rekuperaciji. Ostale bendove, u ovom izvještaju nespomenute, naprosto nisam slušao, preferirajući čavrljanje i vrlo dobre hamburgere.

Jedan od gore najavljenih bendova koje upravo obožavam, onaj koji se još jednim obredom ispriječio pozornom slušanju Vlaste Popić, legendarna je Analena koja se malo pomalo, gotovo da nismo ni primijetili, iz perjanica jake zagrebačke nezavisne scene kroz proteklo desetljeće pretvorila u perjanicu jake zagrebačke nostalgične scene, pretežno svirajući na skupnim priredbama namijenjenima prijateljskoj nadoknadi koliko i svirci. Ako nisam jasan, u svemu tome nema ništa loše, pogotovo dok Analena, ovaj put s nebitnom šačicom čujnijih razmimoilaženja na pozornici, i dalje svira upravo fantastične koncerte, koje svaki put iznova doživim kao definitivne dokaze tvrdnje o najboljemu hrvatskom bendu, ali i kao seanse izgaranja svih negativnosti koje se natalože od njihove prethodne svirke. Često sam se okušavao u nemuštim pokušajima barem taksativnog nabrajanja žanrova iz kojih crpe esencije koje onda mućkaju u svoj nezamjenjivi zvuk – dva hrvatska benda prepoznajem zatvorenih očiju, My Buddy Moose zbog Botićeve mandoline, te Analenu zbog gitarskog pletenja šećerne vune – ali svi ti alternativni punkovi, noiseovi, screamovi i što li sve već ne često zamute vrlo jednostavnu stvar. Analena je nepatvoreni rock’n’roll. Naravno, ne u strogim današnjim podjelama žanrova i podžanrova, nego u čistoći svih temeljnih sastavnica najvećeg žanra, od tinejdžerske strasti preko nezadržive energije do najljepših melodija. Rock’n’roll su onako kako su ’77 rock’n’roll, unatoč svemu svojem proklamiranju o njegovoj smrti, bili The Clash, čijom su ‘The Guns Of Brixton’ na bisu zaključili briljantnu šetnju kroz svoju diskografiju. I jednako toliko dobri. Set lista: Ways Of Seeing – Carbon Based Organisms – Comic Relief – Work In Progress – Off With My Head – Starcrossed Logistics – In Theory And Practice – Inconstantinopolis – Spilt Milk – Life In Exclamation Marks – Walker Between Worlds – BIS: The Guns Of Brixton

Doduše, možda sam se malo istrčao s gornjom tvrdnjom o tome kako mi zvuk mandoline dragog čovjeka s tamburicom i velikog prijatelja nepogrešivo asocira njegov domicilni bend My Buddy Moose, jer se Moose Botić sa svojim zvonkim instrumentom sporadično pojavljuje i kao član Matijinih prekrasnih The Marshmallow Notebooks, jedinoga festivalskog benda koji sam pogledao na malom stejdžu (nazvanom, ha, Mali stage!) na platou ispod tvrđave. Jebiga, radi Matije bih došao i u 5 popodne, tako da je 8 navečer bilo sasvim primjereno. Otvorivši set s nekoliko šlagera s nadolazećih studijskih materijala, Matija je nakon njih pjesmu po pjesmu u društvo pozivao članove friške postave benda, od misterioznog bubnjara Vlade Mladya, koji se pridružio za kultnu ‘Vineyard By The Sea’ (pozdrav kralju koji je u reportu njihova nastupa kao predgrupe Jensu Lekmanu showmansku fintu da prve tonove pjesme presijeku zdravicom pa se vrate pjesmi doživio kao vrlo kratku kompoziciju!); preko Botića, koji je otvorio blok pjesama s još uvijek aktualnog i još uvijek nevjerojatnoga eponimnog albuma; te naposljetku i basistice Ane Franjić, najnovijeg pojačanja benda. Već je zaista teško pojmiti kako me ove pjesme, posebno ‘Take More Pictures’ i totalni klasik ‘The Last Tourist In Town’, svaki put iznova ganu do suza. Očito je da su evergreeni. Set lista: Lossless – Same Old Melody – Trondheim, Larcenet & Sfar – Vineyard By The Sea – Crawl Into The Warmth – I’ll Ok It – Take More Pictures – Summer – What If – You Can Tell Me Lies – Train Ghosts – The Last Tourist In Town

Svojevrsni kratki defile diskografske kućice Noisy Night malo su poslije nastavili fenomenalni (The) Lesser Men, svirkom koja je početnim nizom izvrsnih i izvrsno izvedenih pjesama jedno vrijeme opasno prijetila postati najbolji koncert koji sam im čuo, ali se negdje po sredini ipak vratila u vode u kojima slackeraj ne označava samo vremenski period na koji zvukom najviše podsjećaju nego i ponešto uvjerljivosti nastupa. Nije uopće upitno kako (The) Lesser Men imaju najbolje pjesme od svih relativno novijih hrvatskih bendova – barem dok Sleepyheads ne izbace album i zaoštre situaciju – ali mogu razumjeti one slušatelje koji osjećaju kako na živim nastupima uvijek ostaju donekle kratki. Koliko god bend obožavao, a bez njihova debitantskog albuma ‘Vacation Freeze’ više uopće ne mogu zamisliti svoj život, i ja sam jesam svjestan da je pogon na kojem njihove koncerte doživljavam prekrasnima velikim dijelom gonjen gorivom maločas spomenutih osobnih emocija. Samo što, da ga jebeš, Lesseri uživo nikad nisu ništa manje od barem jako dobri, pa onda ipak dubinski ne kužim kako za sebe ne uspijevaju zainteresirati išta osim ljudi s najboljim muzičkim ukusom. Startni intenzitet šibenskoga koncerta jest spustilo Basino (frontmen) malčice pretjerano inzistiranje na konceptu po kojem središnji niz obrada s nadolazećeg EP-ja svira sasvim drugi bend (The) Better Girls, ali svaka je od njih bila odsvirana onako kako se sviraju najdraže pjesme, pogotovo ‘U mraku’ Oružjem protivu otmičara, prije koje je Baso jedini od domaćih muzičara, bez imalo ironije, okupljenima čestitao Dan domovinske zahvalnosti. Nisam siguran koliko su slučajni prolaznici uopće prepoznali obrade (‘Man-Size’ ajde, ali tko zna ‘Beestung’ i ‘Blue Flower’?), ali ako je nekome i mogao zasmetati indie-džuboks, bend se svejedno vrlo brzo vratio svojem repertoaru, dosad najljepšom izvedbom ‘Time You Should Know’, koja je zazvučala kao pjesma od čije bi vrtnje na ‘120 Minutes’ sredinom devedesetih Evan Dando svoj život šarmantne vucibatine živio barem desetak godina. Zaista jest vrijeme da doznate koliko su ovi momci sjajan bend. Set lista: nova pjesma – Friendly Fires – (Stay A Little) Longer (Baby, Tonight) – Proud Of You – A Beautiful Thing – With A Smile – Beestung – Blue Flower – U mraku – Man-Size – Time You Should Know – Mamamamamamamamamamamamamamamama – This Won’t Hurt (Long Enough To Cry) – Summer’s Back (To Haunt Us) – Fantastic Accident. A evo i njihova set lista s Pot piknika održanog 30.05., da ne zahrđa u mobitelu, šta sad: Summer’s Back (To Haunt Us) – Time You Should Know – Beestung – A Beautiful Thing – The Aftermath Of Passing Times – Mamamamamamamamamamamamamamamama – Proud Of You – With A Smile – (Stay A Little) Longer (Baby, Tonight) – Friendly Fires – Blue Flower

Baš je bilo super.

Svetac mrguda i melankolika

Kolovoz 16, 2015

Već prvi pogled koji sam pozornici uputio drugog dana drugog izdanja divnoga šibenskog festivala SuperUho – održanoga prošlog tjedna, od 3. do 5. kolovoza – mojemu je standardnom očekivanju vanserijske kvalitete izvedbe dragog umjetnika pridodao i goleme količine dosad svjesno zanemarivane nade o vrsti repertoarne muzike koju sam se usuđivao čuti. Iako uvijek vrlo pošten prilikom bukiranja gigova tako da svojim osobnim imenom najavljuje one koje će odsvirati solo, a skupnim Sun Kil Moon one na kojima mu se pridružuje barem još jedan muzičar, ćudljivi i nezaustavljivi Mark Kozelek posljednjih je godina brzinski izredao nisku neočekivanih stilskih poteza i promjena smjera koji su svaku pratiteljsku logiku ili analizu činili promašenom u startu. Osobna želja da se vjerojatno najbolji gitarist svih naših muzika koje smatramo dijelom indieja uskoro nanovo prihvati električne gitare, na kakvoj je odsvirao i lako moguće najbolji album prošlog desetljeća – naravno, ‘April’ – budalasta je ispadala ponajviše zato što je nakon nekoliko albuma na kojima se posvetio milovanju njezine starije akustične sestre, Kozelek nedavno doista opet i posegao za strujom i pojačalima, ali više kao dio art-ambient kolaža iz podloga njegova digitalnog folk-hopa te epskog spoken worda. Ali, pripremljena za nastup ovoturnejskoga kvarteta, s dvjema električnim gitarama međusobno postavljenima dovoljno udaljeno da nije bilo šanse kako je riječ o rezervnom oruđu pratećega gitarista, pozornica mi se u sumrak te lijepe večeri nasmiješila i rekla: Mark će svirati električnu gitaru! I samo to bi bilo dosta, a srećom nije bilo sve.

Pričekavši da se prateći trojac – pijanist Chris Connolly iz Desertshore, s kojima je Kozelek snimio dva prekrasna albuma ‘Drawing Of Threes’ i ‘Mark Kozelek & Desertshore’; bubnjar Eric Pollard iz kruga oko Low i Retribution Gospel Choir; te gitarist Nick Zubeck iz Barzin, koji su mu lani bili predgrupa na divnom solo koncertu u Padovi 7. travnja, čiju sam set listu bio standardno revno zapisivao pa da je napokon objavim: You Missed My Heart – I Can’t Live Without My Mother’s Love – Hey You Bastards I’m Still Here – Black Kite – Dogs – I Watched The Film The Song Remains The Same – Micheline – Richard Ramirez Died Today Of Natural Causes – Caroline – Carissa – Ceiling Gazing – By The Time That I Awoke – Ålesund – BIS: Gustavo – udobno smjesti i pripremi, Kozelek se u prekrasni ambijent tvrđave Sv. Mihovil popeo polako, odmah prvom gestom potvrđujući žuđeno i naznačeno, uzimanjem gitare iz koje se razlio prepoznatljiv zvuk ljubljenja zraka i zemlje, ali uobličen u nepoznat rif koji je za koju minutu ipak razjašnjen klasičnim stoicizmom vokala. Izvođenjem ‘Ceiling Gazing’ iz crkvene sakralnosti orguljaške studijske verzije u otvorene prostore chamber-rock benda, kao da ju je ujedno i iz molitvenog intenziteta molbi izveo u širinu njihova uslišenja, novim, itekako pomno dorađenim aranžmanom uigranog benda dokazujući kako zaista nikad ne spava. Na kraju krajeva, to potvrđuje i izrijekom, stihovima pjesme koja se nameće kao ključ razumijevanja njegovih karaktera i autorstva, te objašnjenje kako je to moguće ekstatični užitak koncerta doživjeti kroz povremeno i ne toliko blagu melankoliju izvedenog: Laying in my bed, ceiling gazing, can’t make my mind stop from racing, it’s not good or bad, it’s just how God made me, to lay awake at night, ceiling gazing. Nada mnom jesu bile zvijezde, ali to je još dojmljivije i prikladnije. Plafon ovoj muzici ionako jesu zvijezde, i kvalitativno i ugođajno.

Rubni okviri ovog utjelovljenja ove muzike, međutim, nešto su opipljiviji, pa se iz poštovanja prema dogovoru s organizatorima te rasporedu nadolazećih izvođača ipak bilo nemoguće, odnosno nepristojno, pomaknuti ustranu od svojega festivalskoga vremenskog slota. Podijelivši svojih, meni uvijek prekratkih, osamdesetak minuta na samo osam sveobuhvatnih kompozicija, Mark je najviše goriva za žaljenjem oko kratkoće nastupa osigurao upravo sposobnošću da negdje meditativnom strpljivošću, drugdje oštrom napetošću, a često ih i kombinirajući, svojim pjesmama kaže sve bitno te ponešto naizgled nebitno što se kroz vrijeme prokaže kao još važnije. U tome je smislu bilo lako maštati o potpunom obredu cjelovečernjeg nastupa, u kojem bi popis univerzalnih tema ne samo aktualnog albuma ‘Universal Themes’ bio opširnije obrađen, u kojem bi i elipse i prečaci bili jasniji, u kojem bismo jednostavno dobili još više onoga najljudskijeg što muzika uopće muže pružiti, i to od autora koji svojim ponosnim statusom punokrvnog legacy-acta, ali i prodornom svježinom nezagušene kreativnosti ponajbolje ilustrira umjetnički spoj cijelog festivala na kojem su svirali već okamenjeni pripadnici kanona kao i neki od najuzbudljivijih mladih bendova na svijetu. I upravo me je ta festivalska komponenta, ne samo normalnim uzusima izmjene izvođača na programu, najviše i utješila, sviješću da bih eventualnih dodatnih sat vremena neposrednog kontakta s laserima i rendgenima Markove muzike mogao zaključiti samo odlaskom na hitnu, da pripreme tih nekoliko funkcionalnih organa za nesretnike iz automobilskih nesreća.

Tijekom nastupa, svaki put kad bih napadnut rojem stihova od čijih uboda nema obrane zaprijetio gubljenjem svijesti, brzinsku asistenciju pružao bi mi sam bend, pokazujući kako je muzika najčešće jedini protuotrov za najopasniji otrov na svijetu – muziku. Iako je gotovo svaka od izvedenih pjesama i sama takva da se u njima tonovi osobne ispovijedi prožimaju s onima paradoksalnoga poetskog dokumentiranja, Mark je program sastavio od parnih izmjena melankoličnijih stvari poput ‘Micheline’ ili ‘Carissa’ s grozničavim kotrljanjem ‘Hey You Bastards I’m Still Here’ ili ‘Richard Ramirez Died Today Of Natural Causes’, u kojima bi svoj melodijski freestyle – tu i tamo pretvoren i u pravi reperski freestyle bacanja rima direktno iz glave – ritmički podupirao udaranjem rudimentarnog seta bubnjeva, kao posuđenog od jedne od drugih zvijezda festivala, Vlade Mladya. Bujica riječi koje nedvojbeno upućuju na to da u sebi kriju sve odgovore, ali ne i kako do njih doći, k tome i bujica koja se u refrenima često učvršćuje u parajuće krikove, zaista je bez problema vidala rane zadobivene prethodnim pjesmama, ali i čistila teren za slijetanje novih uboda. Naravno, mada očito ugodno i dubinski uživljen u tu ulogu reperske varijante proizišle ne iz Bronxa i crnačke tradicije nego iz nacvrcanog blještavila konferanse Las Vegasa i o njemu snimljenih noir filmova, osvjedočeni gunđajući putnik Kozelek si nije dopustio gitaru tegliti svijetom samo radi jedne pjesme – osim ako to zaista i nije njegova gitara, nego je samo nosi frendu, kako nam je objasnio u nestvarnoj razglednici ‘Ålesund’, koju bih se bio usudio zatražiti da su Norvežani bili zabili i četvrti gol – pa je se opet dohvatio u garage bloku ‘The Possum’ i ‘Dogs’, koje su uživo zazvučale kao da je Velvete umjesto Loua Reeda osnovao John Sebastian.

Iako nominalno na promotivnoj turneji nedavno objavljenog albuma ‘Universal Themes’, Kozelek se u ovakvome skraćenom programu odlučio za sviranje samo dviju njegovih pjesama, spomenute ‘The Possum’ i završne ‘This Is My First Day And I’m Indian And I Work At A Gas Station’, koja je posebno svojim finalnim duhovitim monologom sjajno zaključila i ovaj uglavnom topao i dobroćudan koncert zloglasnog mrguda. Naglasak stavljen na materijal s prethodnika ‘Benji’, iz nekog meni još uvijek nedokučivog, ali zato izrazito milog razloga njegova najpopularnijeg albuma ispod imena Sun Kil Moon, svakako je imao smisla, jer te pjesme doista žive kao hitovi, koliko god to suludo zvučalo. Ali priznajem da mi je zafalilo još nešto novijih stvari – konkretno možda samo ‘Birds Of Flims’, ali govorim generalno – što mi zvuči nevjerojatno, toliko da sumnjam da su mi ubacili optimizam i gledanje naprijed u piće, jer čak i između odlične nove i samo dobre stare pjesme ja uvijek biram staru, a kamoli kad su jednako dojmljive. Naime, površinskim slojem mamutskog trajanja pjesama, naslova zapremine enciklopedijske natuknice i naprasitim promjenama tempa unutar njih, ‘Universal Themes’ je isprva doista neizbježno doživjeti hermetičnim, pogotovo u vidu, nadam se, krajnje instance određenog radikaliziranja autorova kantautorskog pristupa, te jednako tako pogotovo ako ste, poput mene, fan koji neskriveno obožava sve što Mark radi, ali svejedno žudi za povratkom prema ljupkijim, konvencionalnijim pjesmama. Samo što ‘Universal Themes’ uopće nije hermetičan – neuobičajen je svakako, još jedan iskorak u autorovoj karijeri također, zahtijevan nesumnjivo; ali dovoljno je makar jedno neraspršeno slušanje, takvo na kakva danas nažalost počesto zaboravljamo, za doživljaj umalo pa klasične kantautorske ploče, s jakim pjesmama, čudnjikavim ali čvrstim melodijama i tekstovima koji nipošto nisu tek propušteni rušenjem brane, što se posebno čulo u živim izvedbama u Šibeniku u kojima je Mark kadencu i tekstualni raspored originala pratio bez ikakvih odstupanja, opuštenošću najkorištenijih struktura.

Ne govorim ovdje o tome da se album ikome mora svidjeti, nego da je umalo pa nemoguće da se to ne dogodi ako Markov rad volite otprije. Termin grower dubinski ne podnosim i pogotovo ovdje on nema nikakvog smisla, jer ‘Universal Themes’ nije ni sastavljen od slojeva koje eventualno treba ljuštiti do srži, nego sve ono što nudi, a toga je doista masu, nudi odjednom, pa i najizoštreniji fokus nije u mogućnosti pojmiti sve u potpunosti ili barem blizu nje. Ali ću taj termin svejedno iskoristiti u opisu albuma, točnije za označavanje slušatelja kakvog traži, pa čak i kakvog stvara svojim pjesmama koje se nimalo ne srame ni najškakljivijih priznanja ni najmučnije nelagode. Još od prekretničkog albuma ‘Among The Leaves’, prvog zrcala koje mu je vratilo nepomućenu sliku, kao i sliku koju se usudio prihvatiti jer je shvatio da suprotnost ničemu ne vodi, Mark Kozelek snima albume o čovjeku groweru i za čovjeka growera, pod čime mislim isključivo na ono najvažnije za osobni rast – upoznavanje i prihvaćanje sebe, što, naravno, nikako nije lako. Negativnih nuspojava – bilo procesa bilo rezultata, svejedno – pogotovo kod Marka ima dovoljno, jer prihvaćanje da smo kvarni, on konkretno zajedljiv i zavidan mrgud, često pogreškom verificira i zabludu da nam je onda dopušteno raditi sve što se u tu sliku uklapa, jer promjene ionako neće biti. Nedavna neoprostiva blamaža s doista jadnim vrijeđanjem novinarke Laure Snapes jasan je dokaz njegova zalaženja na skliski teren na kojem je lako izgubiti kontrolu, čin kojim se sam sebi i svojoj krasnoj muzici ispriječio čak i kod djelomično naklonjene publike i kritike.

Ali ja najiskrenije dubinski ne razumijem kako sve to ikome, osim ljudima bliskima vrijeđanoj, može zaista smetati izvan sfere priznavanja prikazane jadnosti, koju uopće ne sporim. Zar vi doista nemate prijatelje koji su radili i sto puta gore stvari, zar vaši prijatelji doista nemaju prijatelja ili prijateljicu koji su radili isto to? Pa ne samo da smo im oprostili, nego nismo ništa ni morali opraštati? Prijatelju, sve okej, ali za tebe je bolje da se to ne ponovi. Naravno da ljudi koji Markov rad ne prate pozorno nemaju referentno polje koje rasvjetljuje njegove dobroćudnost, emotivnost i srdačnost, te naravno da u njegovim ispadima onda ne mogu prije svega nazreti tugu koja gmiže uz njegovu aktivnu krizu srednjih godina – o svemu mogu posvjedočiti i iz osobnog iskustva privatnog razgovora nakon spomenutog nastupa u Padovi kada je zagrebačko-ljubljansku ekspediciju vrlo angažirano ispitivao o svemu što mu je palo na pamet, vidno dirnut našom afektacijom, ali i neugodno svjestan svoje povremene društvene rezerviranosti – ali uzimati taj jednokratni kiks morala kao polazišnu točku doživljaja njegova rada potpuno je debilno. Jednostranu zavadu s meni također omiljenima The War On Drugs, naravno, nikada nije ni valjalo doživjeti kao išta drugo osim, pokazalo se uspješnog, PR poteza te, a to ipak mogu znati samo upućeni, užitka u tome što je dvije godine prije, 2012., u pjesmi ‘UK Blues’ predvidio tu epizodu stihom retro eighties band drowned out my sound. Sreća da SuperUho njeguje politiku nepoklapanja pojedinačnih nastupa pa shoegaze buka susjeda VVhile, koji su svirali poslije Sun Kil Moon, nije ni dobila priliku doživjeti svoju porciju brontulanja i obrušavanja.

Zapravo, zašto sreća? Koliko god pojedine konkretne Markove poteze smatram pogrešnima, toliko ono što iza njih stoji ne mogu ne doživjeti kao izraz istih onih unutarnjih silnica koje su njegovu treću veliku umjetničku etapu učinile jednako vrijednom poput prvih dviju, a njega unutar trenutačnih alternativnih muzičkih zbivanja jednim od najviše izdvojenih i najzanimljivijih glasova. Stoga sam bio posrnuo i sam, nadajući se vrijeđanju bilo koga, da se malo zakuha i da vidimo tko je normalan a tko kmečavac, ali mojim planiranim metama Jadrana, Srba, feminizma, legende Mate Škugora ili Dinama Mark je pretpostavio tek negodovanje što sutradan mora u Dublin (realno, kako zamjeriti čovjeku koji iz osunčane Dalmacije pune lipih cura mora u kišnu Irsku i to mu se ne dopada?), tjeranje dosadnih fotografa (to je malo bilo odrađivanje na autopilotu, da se potvrdi infama koja ga prati) te bacanje nekih klošarskih patika koje je netko skrio iza jednog od monitora na stejdžu (pozdrav kralju koji je u jednom izvještaju ustvrdio da to nije bilo lijepo; pa jebemu mater!). Mlako, jel? I da, i ne. Jer Mark u svojoj srži zaista jest simpatičan i uviđavan barem onoliko koliko je namćorast i kenjkav, što se zorno vidjelo u pokušajima da se pretežno fanovskoj publici prikaže kao osorna osoba, ali su se kroz njih izdajnički probijali zahvalni osmjesi i svijest da se, ruku na srce, u trenutku sviranja svoje prelijepe muzike ljudima koji je vole ipak ni na što ne može požaliti. Makar se ta publika s tom muzikom i upoznala uglavnom preko ilegalnog skidanja od kojeg on sam ne dobiva ni centa. Jebiga.

Izbjegavanje te moje pokvarene želje ujedno se i sasvim glatko složilo s onim što je izazvalo moju drugu želju, ovu prikladnu i pristojnu. Na ovoj turneji svirajući redovito obradu ‘The Weeping Song’, kao izraz suosjećanja s nedavnom obiteljskom tragedijom Nicka Cavea, i samom se Marku činilo logičnim što i meni, a to je da datumsko preklapanje s Einstürzende Neubauten naprosto mora iskoristiti za zamoliti Blixu Bargelda da mu se pridruži u izvedbi kultne pjesme, a Vrana i ja smo ionako bili spremni donijeti kaić na pozornicu i ljuljati ga sa strane. Nažalost, informacije s margina događaja kažu da ga je Blixa odbio, možda i ne shvaćajući kako Mark nije nikakav oportunist – iako, ako je sudio prema publicitetu, tko ga može kriviti? – nego vanserijski obrađivač i veliki poštovatelj klasika nezavisne muzike, pa smo mi tako ostali bez sigurnog hajlajta ne samo festivala ili sezone nego vjerojatno i desetljeća. A možda se ipak nije usudio pristati na kontekst sudjelovanja u nastupu čovjeka koji nije nadmašio samo kasniji odlični muzejski recital Blixine gospode industriala nego i odsvirao koncert koji svakako spada u najljepše otkako se od 2011. godine svakog ljeta na nekoliko dana preselimo u Šibenik. Tražim li zamjenu spomenutome neostvarenom hajlajtu – iako, Markova muzika više djeluje kumulativno, bez potrebe za vrhuncima – svejedno ga nalazim povezanog s The Bad Seeds, u čije je loungersko ruho iz prve polovine devedesetih Mark odjenuo produljenu ‘Carissu’, koristeći zbor publike za ulogu studijskih bekvokala Willa Oldhama. Koliko me je ganuo svojim pjesmama koje neprestano poručuju da je život doista lijep, ali u kurcu, pjevao sam bolno poput samog Willa. Set lista: Ceiling Gazing – Hey You Bastards I’m Still Here – Micheline – Richard Ramirez Died Today Of Natural Causes – Carissa – The Possum – Dogs – This Is My First Day And I’m Indian And I Work At A Gas Station

Oko svoje osi

Veljača 5, 2015

Nakon njihova izuzetno dojmljivoga prošloljetnog nastupa na šibenskom festivalu SuperUho, slow-rock titani Earth u mojem su se slušateljskom univerzumu bez većih problema pozicionirali kao prilično prihvatljiva i potencijalno dodatno inspirativna varijanta onih muzika koje načelno doživljavam neprihvatljivima. Štoviše, ne baš pretjerano udaljeni od pojedinih rukavaca sporijeg odmotavanja kakvo osobno volim – samo bez vokala, što mi oduvijek predstavlja ključnu razliku i prepreku – Earth su mi nakon te svirke i nešto ranijeg prepuštanja albumima blizancima ‘Angels Of Darkness, Demons Of Light’ još jednom bili potvrdili kako pouzdanom Dražu uvijek mogu vjerovati u preporukama melankolične meditacije bilo kojeg kova, zbog čega sam bend odlučio pozornije pratiti, veći dio povratkom unatrag po diskografiji, a onaj manji nadolazećim albumima od kojih je najfriškiji, lanjski ‘Primitive And Deadly’, na svojoj promotivnoj turneji sinoć, 3. veljače, bend doveo i do prilično ispunjene Močvare. Njegov čujan zaokret/povratak metalskim legurama, koje se, naravno, slijevaju strpljivošću i razornošću lave, sam mi po sebi nije pretjerano zasmetao – nisam baš toliki indie mekušac! – ali cjelokupna sinoćnja atmosfera i način kojim su njegove stoičke kompozicije izvođene koncertu ipak nisu dopustili nadmašivanje onoga šibenskog.

Naime, bendu s razmjerno sitnim brojem varijacija temeljne strukture svojih pjesama, koji k tome svojim doomorom – doomor, kovanica na tragu legendarnog Velimirova termina sporor, za onu nišu azijskih horora u kojima se najčešće ništa ne dešava do nekoliko brutalnih skerova, a ujedno inspirirana i imenom benda Umor – znatno više odgovara privatnom prepuštanju u horizontali negoli skupnom doživljaju žive svirke, okolnosti u kojima nastupa svakako više doprinose nego bendovima više orijentiranima na pjesme, a ne na atmosferu. Slušajući ih u Šibeniku, na otvorenom, uz blagu bavu tople ljetne noći i bez briga za sutrašnje obaveze, pogotovo s nešto više udjela youngovske post-‘Dead Man’ country-droneaže u repertoaru, Earth su zvučali kao sila koja pokreće sve na ovom svijetu, samo se u tom trenutku nalazi u trenutku hipnotizirajućeg mirovanja. Sinoć, promjena ambijenta u klasičan rokerski klub, prostor s logičnim manjkom ponude načina na koji se koncertu može predati, te limitiranje prerijske širine u korist strpljivog sabijanja notne zapremine prema uskim ekstazama, neizbježno su ukazale na to koliko je ova specifična čvrstoća grupe zapravo ujedno i krhka. Ne žalim se na trajanje pjesama od barem 8+ minuta – da su dvostruko kraće bile bi dvostruko manje zanimljive – ali trajanje koncerta od sat i pol, uz u kontekstu tečnosti potpuno nepotreban bis, bilo je za nijansu pretjerano.

Spomenuta krhkost najviše se i razotkrila tijekom bisa, izostankom vokala u ‘From The Zodiacal Light’, pjesmi koju inače na albumu pjeva Rabia Shaheen Qazi iz grupe Rose Windows, koju je prošlog ljeta promotorska slučajnost spojila na festivalski lajnap, pa je bila u prilici pripomoći Earthu u razbijanju eventualno monotonog ritma koncerta. Što je učinila tako da je taj ritam zapravo izgradila, omogućivši nešto dobrodošle amplitude razvoju svirke, momentalni vrhunac i poziciju s koje se posljedično bend može ugodno spuštati natrag u udolinu. Koristeći mikrofon samo za obraćanje publici, logično da je Dylan Carlson sinoć ni na koji način nije ni pokušao zamijeniti, ali bilo bi lijepo da postoji opcija kojom bi vokalne dionice tamo gdje postoje – još i ‘There Is A Serpent Coming’ i ‘Rooks Across The Gates’ – nekako bile nadomještene. Nikad nisam mislio da će mi jednog dana osjetno nedostajati Mark Lanegan, ali svašta je moguće. Znam da je nominalno instrumentalnom sastavu priglupo prigovarati na manjku vokalnih melodija, ali prilično sam siguran da je broj od čak tri pjevane pjesme od njih pet ukupno na aktualnom albumu rezultat Dylanova osjećaja kako se žanrovi u kojima lelulaju mogu primjereno obogatiti i sitnim širenjem zvučne ponude. Nikakvo pjevanje nisam trebao na, recimo, sinoćnjem vrhuncu ‘The Bees Made Honey In The Lion’s Skull’ – iskreno, da ih Dylan nije uredno najavljivao, vjerojatno ni jednu odsviranu pjesmu ne bih mogao imenovati sa stopostotnom sigurnošću – ali tamo gdje sam ga zapamtio, zaista bi bilo jako dobrodošlo.

Ali, trebam biti pošten i priznati kako je taj novitet u zvuku benda – sinoćnji trojac je uz redovit(ij)u bubnjarku Adrienne Davies na basu dopunio Don McGreevy, na čiji predgrupaški nastup nažalost nisam bio stigao, dok sam petnaestak minuta Black Spirituals preslušao preko volje, jer nije svako drndanje eksperimentiranje, a ni eksperimentiranje te ne čini nužno inovatorom – možda samo pokušaj koji Carlsona trenutačno intrigira, prije negoli kurs okrene još malčice ustranu, ali s finalnim ciljem u nedokučivoj daljini. Kao netko tko bend još uvijek otkriva, i to čini više manje odjednom, ne slijedeći raspored kojim je ova institucija svoje albume objavljivala tijekom višedesetljetne karijere, vjerojatno sam manje sposoban uočiti sve suptilne dorade i nadogradnje kojih se kroz sve to vrijeme svakako nakupilo. Činjenica kako sve to doživljavam monolitnim i čvrsto definiranim pristupom svakako potvrđuje da Dylan Carlson i Earth znaju što rade, zbog čega zatvaranje pokojih vrata kroz koja su sebi pripustili žanrovske strance poput mene ipak trebam doživjeti kao korak u istome smjeru kojim su oni došli do mene, a ja se očešao o njih. Ni u budućnosti ih neću izbjegavati.

Less is more

Veljača 4, 2015

Zajednički promotivni koncert koji su u subotu, 31. siječnja, odsvirali Benchwarmers i (The) Lesser Men – dva itekako prijateljska benda, kolege po diskografskoj kućici Noisy Night te grupe u čijim objema razvojnim linijama stoji nekadašnja zagrebačka neostvarena indie-nada Casual Elvis – osobno ću više negoli po sjajnoj muzici, kakve nipošto nije nedostajalo, pamtiti po izrazito ugodnom i ipak rijetkom ugođaju posebnosti trenutka koji je ovio cijeli događaj. Naravno, svaki je koncert nužno uvijek više od muzike koja se na njemu odsvira, no nema svaki taj potencijal da se jednom naknadno u moru viđenih koncerata istih bendova nepogrešivo izdvoji određenim eksternim elementima, a ne uljuljka se bezbrižno u lijepu kumulativnu memoriju. Osim same prigode, konačne koncertne promocije jednog od najboljih albuma 2013. godine (‘Define Success’ od već udomaćenih favorita Benchwarmersa) te daleko najboljeg albuma 2014. godine (‘Vacation Freeze’ još uvijek svježe vladajućih (The) Lesser Men) – a oba su na vinilu objavljena istog dana prije malo više od dva mjeseca, tada predstavljena na tihom release-partyju u Sheridan’su – mene je najviše razdragao prilično brojan posjet koji mi je omogućio barem se nakratko pretvarati kako lijepa muzika ljude zaista zanima i natjera da do nje pronađu put, a prekrasnu dvoranu MM centra potvrdio kao najbolji koncertni prostor u gradu.

Specifičan oblik dvorane u kojoj se pozornica nalazi na dnu prostora za publiku, bez ikakve barijere, lakoćom ostvaruje ono što prepisivači nedokazanih mitova neuspješno izvode spuštajući se s pozornica drugih koncertnih prostora u publiku, kako bi ostvarili, jel, direktan kontakt, zapravo se tako čineći nevidljivima za 95 posto prisutnih. U MM centru se taj efekt dobije u startu, posebno naglašen ispunjenošću dvorane u kojoj su se nalazili i oni kojima čak i ne znam prezime, a pjesme Benchwarmersa, koji su svirali prvi, naglas pjevali i ljudi kojima ne mogu nabrojati ni pet najdražih boja ni pet najdražih bendova. Dosad sam, na slabije posjećenim svirkama, često znao pomisliti kako je riječ o bendu čije će prekrasnosti zauvijek ostati svjesni samo pripadnici užeg kruga prijatelja i poznanika, zbog čega me shvaćanje da je taj krug, ako ništa drugo, ipak barem nešto širi, vrlo ugodno iznenadilo, pojačavši standardno ekstatičan dojam pjesama kao što su ‘Snarling Commentary’, ‘It’s Not Like’, rjeđe izvođena ‘Here Be Dragons’ ili himna i hitić s nekoliko godina zakašnjenja ‘Sweet Sunshine’.

Iako neizbježno oboljeli od uobičajenih poteškoća hrvatskog benda, koji u skoro pa pune dvije godine od svoje premijere ne odsvira niti polovicu broja nastupa koji prosječno nebitan američki bend odradi prije prvog pomišljanja na prvi demo, Benchwarmers svoj razigrani college-rock sviraju potpuno uigrano, što kompaktnije to opuštenije, pronalazeći nove nijanse pjesama u njihovom sudaranju s raspjevanom publikom. Promoviranom albumu odsviranom u cijelosti pridodali su još i internaliziranu obradu ‘Aside’ The Weakerthans te jednu novu pjesmu, koju ću s nadom protumačiti kao signal daljnjeg rada, iako bi se klasičan raskorak između davno dovršene ploče koja tek sad privlači nešto osjetnije izvanscenske pažnje i normalnoga razvojnog puta još uvijek mladog benda mogao rastegnuti u smjeru neizbježnih odgoda. Ali, s druge strane, čak i ako netom porinute godine svaki nastup benda bude organiziran oko istoga debitantskog repertoara, od mene nećete čuti da se žalim, jer iako duhom sramežljive, brze i plahe, ove su pjesme proživljene i napisane da traju. Set lista: Leader Of The Pit – Snarling Commentary – It’s Not Like – Aside – Something To Do – Wooden Curtains – Viewer Discretion – Here Be Dragons – A Crosswalk Affair – nova pjesma – Counter Rock – Sweet Sunshine

Za razliku od Benchwarmersa, koje sam u protekle dvije godine uživo slušao i gledao gotovo na mjesečnoj bazi, te svaki sljedeći koncert pohodim znajući gotovo u potpunosti kakav me užitak čeka, moj novi najdraži (hrvatski) bend (The) Lesser Men još uvijek slušam, bilo na ploči bilo na tek četvrtom koncertu koji sam im vidio, s osjetnom dozom nesigurnosti u prirodu mentalne reakcije kojom ću ispratiti niz briljantnih i zajebanih pjesama fantastičnog albuma ‘Vacation Freeze’. Većim je dijelom ona rezultat meni svojstvenog utapanja u paketu signala, putokaza, naznaka, osjećaja i motiva koji mi najdraže pjesme nude, a koje me ne mora nužno nježno poleći na rajsko dno nego može i zakopati u kavez mulja. Međutim, pjesme (The) Lesser Men, iako podatne i svakome dešperatnom samosažalijevanju, kakvima sam uvijek sklon, ipak su pune prkosa, nade, seksa, ponosa, poleta, odnosno pobjedničke energije koja je na subotnjem koncertu zaista izgarala bez prestanka, u izvedbi u kojoj su bendovom trojcu pripomogli bekvokali Natalija i klupaš Vatroslav. Taj autoritativan a opet nimalo bahat nastup do kraja je zanijekao onaj manji dio moje spomenute nesigurnosti, naslijeđen još iz dana Casual Elvis, u kojima se šef Lessera Baso počesto sklanjao iza svoje povučenosti ili suzdržanosti ili čega već, a svi dobro znamo da je stečen status vrlo teško promijeniti.

Ali ne i nemoguće, što je svakom otpjevanom pjesmom u subotu postajalo toliko jasno da je postalo nemoguće nešto drugo – prisjetiti se zašto sam uopće sumnjao. Obgrlivši ga novom pjesmom na startu te polubisem (kažem polu jer nije da se s pozornice MM centra ima gdje otići) na kraju, (The) Lesser Men su svoj ‘Vacation Freeze’ odsvirali redoslijedom sa snimke, zamijenivši samo pozicije ‘With A Smile’ i ‘Fantastic Accident’, koja kraju koncerta ipak odgovara više. Izvodeći ga tako uživo, mojemu osobnome sitnom preferiranju b-strane ploče (aside i beside) priuštili su priliku utjelovljenja u sve veće oduševljenje što je koncert dalje odmicao, sa središtem ipak u programskoj ‘Time You Should Know’. Nažalost, to se vrijeme za dio publike pokazalo neprikladnim, jer se barem tridesetak posto publike (dakle, tridesetak ljudi i brojem, jer bih rekao da je koncert posjetila nekakva fina stotkica, ako ne i više) rasulo nakon Benchwarmersa, benda iskusnih i rado viđenih scenestera, potvrdivši tako moju procjenu o (The) Lesser Men kao bendu koji svima i svemu stoji negdje sa strane. Svejedno, uz nas nekolicinu preobraćenih, dalo se primijetiti kako i tek upoznati s bendom sa zanimanjem slušaju pogotovo ekspresivnije, zaraznije pjesme poput ‘Mamamamamamamamamamamamamamamama’ (osam puta mama, s tim da je na omotu ploče pogreškom otisnuto bez prvog m četvrtog mama) ili ‘Hold On ‘Till I Scream’.

Osobno, izdržao sam do gubljenja glave i duše tek u vrisku vrtloga pred kraj odsvirane ‘Facing The Sand’, pjesme koju se ne usuđujem proglasiti najdražom zbog svega nemirnog što u meni budi, iako zbog nje to ne mogu napraviti niti s ikojom drugom. Svi divni bekvokali koji ploči daju golemi doprinos dotad su se malo gubili usred sitnih problema s tehnikalijama, da bi slobodnim šetanjem po pozornici Natalija pjesmi i publici osigurala sve što zaslužuju. A meni glupavi ponos da se i sam mogu pohvaliti jednokratnim zajedničkim nastupom, na davnim rođendanskim karaokama FNC Goca, mislim 2007., kada sam se, tad još mlad i aktivne memorije, upustio u pound-for-pound dostojno repanje Eminemova ‘Stana’ u čijim mi je refrenima od Dido pomogla upravo ona! Negdje postoje i dokazi u obliku videosnimke, samo da se zna. U taj koloplet nostalgije i odbijanja umiranja svjetla, (The) Lesser Men su znalački upleli i obrade ‘Beestung’ Kristin Hersh te ‘Blue Flower’ Mazzy Star, o kojoj ću nešto više napisati u donjem dijelu ovoga duplog izvještaja, legendarne pjesme koje svojim izborom potvrđuju dijeljenje podudarne slušateljske prošlosti članova benda i mene, ali koje ovom koncertu, ovom bendu i njihovim pjesmama nipošto nisu došle kao šlag na kraju, nego tek kao još jedna tura iste ljepote. Set lista: nova pjesma – Friendly Fires – (Stay A Little) Longer (Baby, Tonight) – A Beautiful Thing – Mamamamamamamamamamamamamamamama – Proud Of You – With A Smile – Time You Should Know – The Aftermath Of Passing Times – These Men – Summer’s Back (To Haunt Us) – Hold On ‘Till I Scream – Fantastic Accident – Facing The Sand – Beestung – Blue Flower

Tjedan dana prije, u subotu 24. siječnja, oba sam ova draga benda, u paketu s trećim ljubimcima The Marshmallow Notebooks, uživo slušao i u Osijeku, u kafiću/klubu Exit, na prvome skupnom koncertu cijelog rostera najbolje etiketice na svijetu. Taj se defile Noisy Nighta nikako nije smio propustiti čak i unatoč tome što su rokerske trećine ekipe, kako smo već vidjeli, na domicilnom terenu svirale tjedan dana poslije, a odluku je uvelike olakšalo gostoprimstvo Mamuzinih roditelja u obližnjemu Donjem Miholjcu (gdje od desetak ljudi koje sam upoznao nitko nije otac, osim Matkovog oca, jel, pa toliko o tome), kao i instinktivna potreba za barem kratkotrajnom promjenom zagušujuće sredine. I dok su putovanja u inostranstva na stranjske bendove već obilato verificirane tekovine, na indie se sceni praćenja bendova unutar granica domovine još uvijek dočekuju s blagim nekuženjem, što je cijeli vikend prometnulo u slatku čudačku avanturicu, u kojoj se našoj ekspediciji (Kanye, Mamuza, ja) pridružilo i još nekoliko karavana iz Zagreba. Strah da ćemo ugodan podrum kluba prevladavajućim postotkom pretvoriti u nepotpuno gostovanje vrlo se brzo razbio masovnim posjetom od nekih stotinjak ljudi, koji su veći dio programa pratili iskreno zainteresirani, da bi se na nekoliko poznatijih pjesama opustili u poštene singalonge. Time mi potvrdivši ono što uporno tupim upravo u trenutku kada sam osobno u to posumnjao.

Naime, nikada ne propuštam priliku naglasiti kako nikome normalnom i nikom tko zaista voli muziku – iako, zna mi se učiniti da su to međusobno isključujuće kategorije – ni najmanje nije bitno kakvo je bilo mitsko ozvučenje. Čuje li se gitara tupo, ili je vokal glasan, je li bas malo preduboko u miksu, gubi li se lijeva strana – care, koga briga, dok god se pjesme i bend čuju u nekome općenitom smislu, čemu moram pridodati i da moju partizanštinu po ovom pitanju podebljava često iskustvo prisustvovanja potpunom neslaganju procjena dvaju inače jednako gorljivih zvukofila. No, osječki je festival Noisy Nighta patio od potpune zvučne propasti, koja se naglašavala kako je program odmicao, tako da su (The) Lesser Men večer otvorili garažnijim i ferceravijim, ali relativno uobičajenijim koncertom da bi je Benchwarmers kraju priveli uz totalni raspad zvučne slike. U čemu je bio problem? Znate onu foru kako je Gregg Popovich u službeni medicinski bilten koji objašnjava odsutnost pojedinog igrača jednom za Tina Duncana napisao jednostavno old? Tako je bilo i ovdje – jednostavno all. Nemam pojma kolika je realna važnost monitora, stručno postavljenog razglasa i pristojno motiviranog tonca, samo znam da je ovdje nedostajalo sve od navedenog, tako da su se bendovi morali sami krpati i snalaziti, koliko mogu. Ne želim ni najmanje kriviti organizatore, pogotovo jer informacije kažu da su i sami bili izigrani, jer znam kako odlazak zagrebačkih underground bendova u druge gradove sa sobom nužno nosi i golemu neizvjesnost po pitanju svih koncertnih elemenata, ali na trenutke je bilo zaista komično slušati nasumično nestajanje instrumenata i glasova iz pojačala.

No upravo kada sam bio spreman sam sebi uskočiti u usta i priznati kako, eto, postoje situacije u kojima je zvuk bitan, iznimno topla reakcije publike koja se s ovim bendovima prvi put susrela uživo dokazala mi je da sam u startu bio u pravu inzistirajući na tome kako će se dobre pjesme probiti kroz kakvu god prepreku te prepoznati odjevene i u ruho koje ne predstavlja najpoželjniji ili prvi izbor. (The) Lesser Men su sa svime spomenutim imali najmanje problema, osim što je Baso pjevao okrenut prema ritam sekciji, a ne prema publici, zbog čega se spremno ispričao. Iako bend finese i elegancije, tehničko krčanje su znalački okrenuli u svoju korist, nabrijanijim setom u kojem su probranim pogocima s ploče pridodali i nove pjesme, uvjetno rečeno rokerskije ‘This Won’t Hurt (Long Enough To Cry)’ i ‘The Beat’ (na SoundCloudu se mogu naći žive snimke obiju pjesama s koncerta u Vintageu), te dvije briljantne obrade, od kojih me neprepoznavanje ‘Blue Flower’ prilično zabrinulo. Je li moguće da sam toliko ostario i da mi je memorija postala toliko šuplja da čak ni pjevajući većinu stihova jedne od pjesama s debija jednog od najdražih mi bendova nisam prepoznao tek dok poslije koncerta skrušeno nisam za informaciju otišao na sam izvor? Izgleda da jest. Mogao bih se sad vaditi da su je (The) Lesser Men toliko prisvojili i promijenili da je nije ni bilo lako prepoznati, ali to jednostavno nije istina, jer su njezinu blagu garažnu psihodeliju naprosto iz temelja izvukli u prvi plan, pri čemu su, recimo, ‘Beestung’ umnogome razmontirali a da me nije uopće omelo. Jebiga, pisao sam već kako (The) Lesser Men uvelike slušam i doživljavam i kao zvuk svojeg odrastanja, odnosno starenja, s čim se ovaj detalj svakako skladno slaže. Set lista: Friendly Fires – Beestung – This Won’t Hurt (Long Enough To Cry) – Proud Of You – A Beautiful Thing – Time You Should Know – Blue Flower – The Aftermath Of Passing Times – The Beat – Fantastic Accident

Centralni dio osječke večeri pripao je centralnoj figuri diskografske kućice Noisy Night, dragom prijatelju Matiji Habijancu i trenutačno jedinome neizbježnom članu The Marshmallow Notebooks, Sve Manje Mladom Vladi, čiji se krhki folk-pop, očekivano, nešto češće nasukavao na hridine nepristupačnoga zvučnog terena. Isto tako očekivano, zapravo još očekivanije, njihov se razoružavajući folk-pop, ovog puta ponovno kanaliziran u posljednjih godinu dana temeljnu set-listu, znatno češće susretao s konkretnim prepoznavanjem publike, koja je sve prisutne pjesme s preklanjskoga zlatnog eponimca pozdravila barem njihanjem, dok smo mi vatreniji fanovi najglasnije zapjevali ‘The Last Tourist In Town’ i njezin ubojit i ubojito neželjen epilog. Izostanak pojedinih zvučnih nijansi ovih finih pjesama svakako se mogao nadoknaditi utjecajem sjećanja u kojem smo ih čuli već sto puta, ali i golemim dozama izvođačkog šarma koji se s prijateljskim stavom publike našao negdje na pola puta, u zajedničkoj razuzdanosti obrade ‘I Held Her In My Arms’. Set lista: Every Little Thing – Crawl Into The Warmth – Take More Pictures – Summer – Vineyard By The Sea – You Can Tell Me Lies – Train Ghosts – Lossless – The Last Tourist In Town – I Held Her In My Arms

Ipak, najveseliji singalong večeri u mojem je izboru pripao najviše iznenađujućem, kada je pretposljednju pjesmu Benchwarmersa, već itekako slavljenu ‘Sweet Sunshine’, zajedno zapjevao cijeli klub, ili mi se to samo tako učinilo usred osobne ekstaze? Primorani s neprijateljski se nastrojenim razglasom suočiti kada je to već bila uzaludna misija, Tomek i Vatro su svoje pjesme pjevali okrenuti jedan drugome, a sviranje albuma po redu sve do ‘Wooden Curtains’ potaknulo je misao da se na improviziranoj pozornici izgleda toliko više ništa ne čuje da pjesme moraju izvoditi okamenjenim redom, da povremena šlampava otklizavanja ne bi postala nešto češća. Ali ne samo da nisu dosegla mjeru u kojoj bi to bilo zabrinjavajuće, nego se doista činilo kako čujan i neizbježan galop tehničkoga kaosa bend tjera da svira srčanije, a publiku da ga sluša istodobno pažljivije i s više otpuštanja. Kada sam bio splitski gimnazijalac, bendovima koje sam uživo slušao nije uopće padalo na pamet svirati ovako i ovoliko lijep alternativni pop-rock, ali mi je ovaj osječki izlet, i (The) Lesser Men i The Marshmallow Notebooks i Benchwarmers (set lista: Snarling Commentary – It’s Not Like – Something To Do – Leader Of The Pit – Viewer Discretion – Wooden Curtains – Here Be Dragons – Counter Rock – nova pjesma – Sweet Sunshine – S.L.U.G.), omogućio spojiti sjećanja na okolnosti u kojima sam sredinom devedesetih bendove slušao uživo sa stilovima bendova koje sam istih tih godina slušao u sobi. A to je sasvim perfektna kombinacija.

Admiral pjesama

Listopad 24, 2014

Sve najvažnije o sinoćnjemu (23. listopada) predivnome nostalgičnom topljenju uz legendarnoga Granta Harta u Močvari zapravo sam doznao dan prije, na koncertu Sebadoh, na kojem su ESC Life, koji su Grantu na netom okončanoj istočnoeuropskoj turnejici pružili usluge pick-up benda, svirali kao predgrupa. Završivši svoj otvarajući set i bacivši se na brzinski posao čišćenja pozornice od svoje opreme, za roadiejevske zadaće mogli su se osloniti i ni na koga drugoga nego upravo Granta! Vidjeti takvog rock titana kako nekim anonimusima pomaže odgurati pojačala i instrumente kroz napunjen klub do zabinja bila je scena dokazivanja njegove razmjerne normalnosti (jebiga, uza sve što je prošao, dio će zauvijek ostati s one strane), kao i stvorene prijateljske veze kakva bi zajednički nastup naprosto morala izdignuti nad standardno odrađivanje posla. Tada sam postao siguran kako će sinoćnji koncert biti super, iako nije da sam i dotad bio previše sumnjao – spoj pjesama iz najuže i najčišće rock, punk i indie antologije sa sjajno usviranim i nabrijanim bendom, uz to dobrim dijelom modeliranim upravo prema stilu Grantovih Hüsker Dü, a sve začinjeno dozom ugodnih sjećanja na publikine vlastite dane ponosa i slave, bio je i u startu vrlo obećavajući. Naravno, ni najmanje ne sumnjam kako se Grant nije lišio sve svoje čangrizavosti, od čega smo dio nazreli i za vrijeme samostalno odsvirane prve polovice sinoćnjega koncerta, no praćen našim dragim ESC Life na momente je izgledao zaista pozitivno izgubljen u ljepoti sviranja divne muzike i bivajući dijelom skladnog benda.

Od ‘Green Eyes’, za čije su se potrebe Grantu pridružili na stejdžu, pa do završetka prvog bisa s ‘Keep Hanging On’ – da, bila je to jedna od onih večeri kada ‘Flip Your Wig’ nanovo osvoji krunu najbolje ploče svih vremena – ESC Life su svakako pokazali otkuda su povukli komad svoje inspiracije i uzbudljivog zvuka, iako su prevladavajući aranžmani krećući se srednjim tempom više odgovarali zvuku kakvim se na svojim posljednjim albumima Grant Hart nešto sporije i manje turbulentno navikava na život srednjih godina negoli središtu melodičnog tornada originalne inkarnacije klasika poput ‘Girl Who Lives On Heaven Hill’ ili ‘Pink Turns To Blue’. Jedna od meni najdražih ‘Flexible Flyer’, čije sam stihove nekoć imao ispisane na srednjoškolskim starkama, te ‘She Floated Away’, koja je izazvala vrhunac zajedničkog participiranja publike (finih, zaista finih dvjestotinjak nazočnih, s mnoštvom do smrti odanih fanova u prvim redovima; da je vrijeme barem bilo za nijansu ugodnije, vjerujem da bi se do kluba dovuklo i još nešto ljudi), čak su zaprimile nekakve polukabaretske ritmove, ali njihove se melodije, stihovi i memorije koje sobom nose sjajno snalaze u bilo kakvim okolnostima. U ponekim bi se momentima na by-numbers izvedbama osjetilo kako ipak nije riječ o bendu koji zajedno održava brojne probe, što je, međutim, fino pasalo šarmu pjesnika-lutalice kojim Grant odiše, danas u vidno boljem stanju negoli na onome također nezaboravnom nastupu prije četiri i pol godine u &TDu. Takve bi momente koji prolaze na toploj patetici trenutka uglavnom momentalno slijedile odlične verzije uigranijih naslova, kao što su posveta NY ’70s sceni ‘You’re The Reflection Of The Moon On The Water’ ili pop razglednica ‘A Letter From Anne Marie’, čime se pokazalo kako su ESC Life kao pratnja umalo pa profesionalnije zvučali u izvedbama Grantova samostalnoga kataloga.

Kako praćen svojim najnovijim starim bendom, tako i u uvodnom dijelu nastupa koji je odsvirao samo uz pomoć gitare s kojom se borio dok mu Elvis (što sam ovdje napisao američkim naglaskom kojim ću ga odsad zvati, ne znam vidi li se to u ovom fontu) nije posudio svoju za ‘Shine, Shine, Shine’ i u međuvremenu naštimao njegovu – kasnije će sve to tlačenje s gitarom proglasiti tek hommageom nastupu Sebadoha – Grant je kao iz rukava sipao pjesme iz svih faza svoje karijere, od uvodne ‘Back From Somewhere’ do kraja drugog bisa, ponovno sviranog bez benda, uz ‘My Regrets’, pridodavši im i već prisvojene obrade standarda ‘You Are My Sunshine’, prikačene u outro ‘2541’, te ‘Signed D.C.’, možda ne žanrovskih, ali svakako svjetonazorskih prethodnika iz grupe Love. Repertoaru su svoj obol dali svi albumi Hüskera od ‘Zen Arcade’ nadalje, oba albuma Nova Mob te svi Grantovi samostalci – vjerujem da se netko i mogao naći kratkotrajno nezadovoljen izostankom njegove baš najdraže pjesme, ali obuhvatniju i detaljniju rekapitulaciju rada ove američke rock ikone bilo je teško izvesti, pogotovo u prihvatljivim okvirima umalo pa dvosatnoga koncerta. Najviše pojedinačnih pjesama ipak je otpalo na aktualni prošlogodišnji rastrojeni album ‘The Argument’, inače argument u korist tima Mould, odnosno njegove ekumenske struje koja smatra kako je upravo Bob svojim oštrim uredničkim škarama i vlastitom plodnošću bio u stanju iz Grantovih konceptualnih prenapučenosti i zaigranih brljarija izdvajati sjajne pjesme i kanonske klasike, iako mi uopće nije cilj ponovno buditi stare sukobe. Dodamo li tim petorima pjesmama još i četiri sa slatkog prethodnika ‘Hot Wax’ – ‘California Zephyr’ je možda bio i najskladniji trenutak večeri – postaje jasno kako Grantu uopće ne pada na pamet živjeti na staroj slavi.

Mislim, okej, naravno da ovo što sam netom napisao nije potpuno točno jer i sam Grant vrlo dobro zna kako ama baš nitko na koncert nije stigao čuti, recimo, ‘Morningstar’ ili ‘Is The Sky The Limit’, koju je lukavo najavio kao još jednu pjesmu koju smo propustili zbog popularnosti njegova prethodnog rada, koliko god prilično dobre te pjesme bile (‘Awake, Arise!’, s druge strane, zaista treba otrpjeti). On zapravo vrlo uvjerljivo balansira još uvijek itekako aktivnu karijeru uvijek zanimljivog elder-statesman kantautora s polaganim pretvaranjem u nostalgični simbol vremena u kojem je sve bilo bolje, bendovi pogotovo, što nikako ne može izbjeći ne zbog svojega nego zbog publikinog odrastanja i, jebiga, starenja. I da se kojim slučajem odluči svirati samo stvari svoje najlegendarnije grupe, osim što bi u tome uživale uši svakoga odanog fana, ja mu ni na razini poštenja u pristupu ne bih mogao ništa prigovoriti. Riječ je o čovjeku koji je svirao, pjevao i pisao pjesme u jednom od, šta, pet ili deset najboljih, najvećih i najvažnijih američkih bendova – mislim, R.E.M., Ramonesi, ko još? Okej, uvjetovani refleksi Byrdsa, Velveta i Stoogesa, a mogu pridodati i osobne favorite Whigse, Socku i Replacementse, i sigurno sam nekoga zaboravio, ali poanta je da ni za jedan ne možemo sa sigurnošću reći da je iznad – a da od svega toga nema ama baš ništa. Ne ono u smislu da živi mirnim građanskim životom dok mu susjedi nemaju pojma kakav je prekrasan pjevač i bubnjar bio, nego se bolnih stopala u japankama (sinoć je ipak nosio cipele) mora povlačiti zabačenim europskim klubovima kako bi si uopće osigurao koliko-toliko mirnu situaciju do sljedeće niskoprofilne turneje.

Da sad ne upadnem u zamku jadikovanja nad nepoštenom sudbinom, u kojoj me spremno na volej očekuju i Grantova ovisnička prošlost koja se nadula nad prilikama za stabilno organiziranje njegova post-Hüsker života i diktatorska strana Mouldova karaktera, svime ovim ponajprije želim naglasiti kako taj ludi rock’n’roll počesto ode baš niz dlaku svih nas koji ga najviše volimo upravo kada romantične priče pripovijeda na rubu ljigavosti i patetike, kao što je ova o tome da ovoliko prekrasan koncertni trenutak intimnog druženja s legendom Grantova kalibra možemo doživjeti upravo zbog svega što je njemu samom u jednom trenutku pošlo po krivu. Sve ćemo to vrlo spremno zanemariti – i crnjake odlično predstavljene dokumentarcem ‘Every Everything’, i njurganje oko gitare koja odbija zvučati kako je zamislio, i sitni šlamperaj u bendovskim izvedbama (što nije nikakva kritika na račun ESC Life, a Ante je kralj!), i gmižuću svijest kako ipak nije riječ ni o kakvoj prekretnici nabolje – kad imamo prilike uživo slušati ‘Never Talking To You Again’ ili ‘No Promise Have I Made’, stojeći na nepuna tri metra od čovjeka koji ih je napisao. A činilo mi se i da je njemu drago stajati na nepuna tri metra od ljudi kojima su to najdraže pjesme. Set lista: Back From Somewhere – Terms Of Psychic Warfare – Admiral Of The Sea – 2541 / You Are My Sunshine – Signed D.C. – Remains To Be Seen – Shine, Shine, Shine – So Far From Heaven – Never Talking To You Again – Evergreen Memorial Drive – Green Eyes – You’re The Reflection Of The Moon On The Water – Charles Hollis Jones – Morningstar – Girl Who Lives On Heaven Hill – Flexible Flyer – A Letter From Anne Marie – California Zephyr – Pink Turns To Blue – She Floated Away – Awake, Arise! – 1. BIS: Is The Sky The Limit – Keep Hanging On – 2. BIS: No Promise Have I Made – Don’t Want To Know If You’re Lonely – My Regrets

Daj mi indie rock!

Listopad 23, 2014

Started back in ’83, started seeing things a differently and hardcore wasn’t doin’ it for me no more, started smoking pot, thought things sounded better slow, much slower, heavier, black magic melody to sink this poseur’s soul…

Kod mene je sve ipak započelo nekih desetak godina kasnije, sredinom devedesetih, kada mi je bujajućim instinktom postajalo jasno da mi tatina kolekcija ploča više naprosto neće biti dovoljna. Ne mogu reći da su me Yu-rock i rokerska klasika širokog raspona od Elvisa Presleyja do Elvisa Costella prestali nadahnjivati, pri čemu ću neke od stanica na tom putu kako treba razumjeti i zavoljeti tek dosta godina poslije, ali bilo je očito kako iza mojih prvih samostalnih izbora R.E.M., Soul Asylum i 10,000 Maniacs postoji još mnogo toga, što za razliku od navedenih nije toliko često posjećivale dnevne termine MTV-ja. Klasične žanrove prihvatljivoga tinejdžerskog buntovništva, metal i punk, s muzičke strane ipak nisam mogao prisvojiti do kraja, ali inicijacija u svijet fanzina i magazina, opskurnih kasnonoćnih radijskih i televizijskih emisija te znanaca iz viših razreda gimnazije odškrinula mi je vrata prema toj svemoćnoj riječi indie i njezinoj sveobuhvatnoj ljepoti. Detaljna kontekstualizacija i historicističko uspostavljanje na red će doći tek kada nakupim nešto iskustva, u tom mi je trenutku bila dovoljna samo ta ljepota – klasičnog obuhvata, ali začudnog oblika – koju sam dobivao sa svake od brižno sakupljanih i čuvanih kazeta. U prvom srednje, kvantni skok rastuće kolekcije (danas broji oko tisuću komada, koje svoj tajni život žive u kutijama u Splitu; koliko me god mama molila, i samo za tu prigodu skužila nešto oko usporedno minornog prostora koji zauzimaju empetrice, ne pada mi ih se na pamet ikad riješiti) označila je TDK devedesetka čije su dvije strane popunili Pavementov ‘Slanted And Enchanted’ i upravo Sebadohov legendarni ‘Bakesale’, koji je na sinoćnjem (22. listopada) koncertu benda u malom pogonu Tvornice osigurao ponajbolje pjesme. Za razliku od uobičajene crne kemijske, popis pjesama na toj sam kazeti iz nekog razloga ispisao debelim plavim flomasterom, tako da se, osim originalnim viđenjem muzike, na polici isticala i vizualno. Bio je to jedan od najkonkretnijih početaka u razvoju onoga što sam sad, a s obzirom na to da se sve odvijalo u Splitu, jasno je da se i korov motao negdje u blizini.

VU Stooges undeniably cool, took a lesson from that drone rock school, manipulate musician hack righteous drool, getting loose with the Pussy Galore, cracking jokes like a Thurston Moore, peddle hopping like Dinosaur J…

Osim svojom, bendovi koje sam tada nezadrživo i nezaustavljivo počeo otkrivati i gutati moj su život obogatili i tuđom muzikom, kako obrađujući tuđe pjesme tako i neprestano pričajući o onome tajnijem kanonu rock’n’rolla, do danas gotovo potpuno izjednačenim sa službenim. Ruku na srce, danas je sve više-manje lako dostupno i to je, još jednom ruku na srce, nedvojbeno jako dobra stvar, ali nisam siguran da bih volio biti zakinut za doista avanturističko iskustvo povezivanja točkica u koliko-toliko objašnjivu sliku (samo jedan brzinski primjer, sjećam se da sam od kuma Ike dobio kazetu ‘Worst Case Scenario’ grupe dEUS, ali bez popisa pjesama, jer je bila snimljena s radija, na što sam otvorio recenzije u Heroini Novoj i Melody Makeru te prema opisima recenzenata pogađao o kojim se pjesmama radi – postotak pogodaka je bio zavidan!). S obzirom na to da su ama baš svi tekstovi o Louu Barlowu naglašavali njegovu prošlost u Dinosaur Jr. i pokvareno izbacivanje iz benda, ta je veza bila bjelodana od početka, iako je slušajući radove obaju bendova baš i ne bih rasvijetlio sam od sebe. Nije mi jasno bilo ni relativno učestalo žaljenje za zajedničkim danima, kad su i Mascis bez Barlowa, a pogotovo Barlow bez Mascisa, snimili svoje najbolje albume. Zajednički reunion koncerti Dinosaur Jr. viđeni u Zagrebu s profesionalne su strane, doduše, ipak dali nešto više, no sinoćnja mi je kaotična pop razvaljutka emocije grlila i u trenucima kad je bilo čujno da se koncept cjelovečernjeg programa raspada po šavovima, a kamoli izborom repertoara. Imam dojam da je upravo tako bilo negdje ’94 na svirkama gonjenima različitim supstancama i neizraženim osjećajima, što su poduprle i pjesme iz kataloga grupe zaključno s ‘Bakesale’, koje su činile više od polovice sinoćnje set liste. Da, ‘Think (Let Tomorrow Bee)’ uletjela je kao trenutačno popunjavanje dok se ne zamijeni otkazalo pojačalo, pa neka onda netko kaže nešto protiv tehničkih poteškoća!

Rock and roll genius ride the middle of the road, milk that sound, blow your load, shoot it further than you ever said it go, four stars in the Rolling Stone…

Iako kućno ime ljubiteljima američke nezavisne muzike makar svojom isplativijom karijerom u Dinosaurima, Lou Barlow se svojim samostalnim projektima i suradnjom s još neuhvatljivijim Jasonom Loewensteinom u Sebadohu ipak potvrdio kao genije skrivene muzike, otkriće koje će onim rijetkima koji to požele i uspiju izvesti zaista zamijeniti uobičajenije razloge proglašavanja nečije genijalnosti. Iz današnje je perspektive jasno kako je riječ o klasičnome konfesionalnom kantautoru – ‘Homemade’ će svojim nezaboravnim stihom Here I am on my knees, praying to the beast that stole the sex from me taj okvir svakako proširiti u smjeru koji izaziva blagi zazor, ali je zato ‘Soul And Fire’, sinoć dijelom izvedena i na moj zahtjev iz publike, prekrasna pop-folk pjesma kakvu je mogao napisati bilo koji od giganata žanra, samo što je to ipak morao učiniti naš Lou – doduše stasalome u društvu noise spadala, no u tadašnjem je svijetu indie rocka njegov pristup bio weirdness na kvadrat. ‘Bakesale’ i njegov nasljednik ‘Harmacy’, čiju je country-fuzz poskočicu ‘Ocean’ bend sinoć izveo neuspješno pokušavajući privesti koncert kraju, svojom su tečnošću u niveliranju teroriziranja zvuka i uraganski emotivnog skladanja pjesama Sebadoh učinili istodobno simbolom nezavisne scene, ali i prihvatljivim krajem muzike tih nekih čudnih klinaca. Sve te pohvalne recenzije, međutim, nisu bile dovoljne da bend napravi iskorak prema mainstreamu – hvala alter bogovima! – pa ne čudi da povratnički koncerti dvadesetak godina poslije u dalekim Hrvatskama ne pune prevelike prostore. Priznajem da sam sebičan, ali održavanje koncerta u malome, a ne velikom pogonu Tvornice, iskreno me razveselilo, jer bez obzira na omogućenu mi blizinu gledanja i slušanja Loua kako svira ‘Skull’ ili Jasona kako ‘Careful’ ili upozoravajuću/zajebantsku ‘My Drugs’ rastavlja do samih atoma gitarskih dionica, za sam je koncert bilo bolje održati ga pred prilično gusto naguranih tristotinjak ljudi negoli pred izgubljenosti istog broja u širem prostoru.

Oooh sludge rock, that’s hard as harsh, just gimme indie rock! It’s gone big, come on indie rock, just gimme indie rock!

Kako je u svojoj recenziji friškoga EP-ja ‘Secret’ bio napisao naš šef Emir, Sebadoh su svakako jedna od lako moguće najtočnijih definicija pojma indie, do danas toliko raširenoga i obesmislenoga da se njime označavaju i, primjerice, electro-pop dueti koji objavljuju za australske major kompanije. Demokratičan i posvemašnje tolerantan u obujmu, ali na razini instinkta prilično strog i egzaktan u osjećaju i doživljaju, indie rock na neki način može biti sve, ali to ipak ne smije biti, a kada se i kako i gdje povlači crta tajna je najvećih. Louova zahvaćanja u kantautorsko naslijeđe folka i countryja te punkične pop poskočice kao negativi pop-punka kombinirane s Jasonovim bučnijim gitarističkim herojstvom inspiriranim alternativnim viđenjem rocka fino zaokružuju prostor djelovanja ne samo grupe nego i rokerskijeg dijela žanra, čiji je vrlo kvalitetan presjek sinoć pružen u devedeset minuta koje su, doduše, podjednako okarakterizirali i nerijetki izvođački šlamperaj i štekanja u tehnikalijama, također odlike žanra i pristupa. Šteta je što se ritam osim nepredviđenim štrajkom pojačala i umiranjem jedne od gitara razbijao i organiziranjem trećina koncerta u autorske blokove – prvo je sedam stvari otpjevao Lou, pa sedam Jason, pa ostatak do kraja Lou. Mislim da bi svakako zabavnije bilo prisustvovati izvođenju tih pjesama naizmjence, a vjerujem da bi Jasonovo eventualno posvećivanje gitari tijekom cijeloga koncerta pružilo još štošta lijepog, ali onda bi power-trio (za bubnjevima stoički udarač Bob D’Amico) trebalo proširiti barem još jednim likom, samo ako je basist je glupo jer nema smisla Loua uživo slušati a da se uopće ne dotakne basa, pa onda možda drugi gitarist… Grrr, izbriši to, neka ostane kako jest, pogotovo kad izmjenjujuće pauze bend prekida klasicima poput ‘Drag Down’ ili razigranom novom ‘I Will’.

Taking inspiration from Hüsker Dü, it’s a new generation of electric white boy blues, come on indie rock, it’s gone big, come on indie rock, just give me indie rock!

Među spomenutih tristotinjak nazočnih, prisutnost koja me najviše obradovala – naravno, osim moje vlastite, jer bih bio jako tužan da iz nekog razloga nisam uspio stići na koncert – bila je ona legendarnoga Grantzberga Vernona Harta, jednog od kako uzora Sebadoha tako i njihova kolege u pisanju nezavisnoga rokerskog evanđelja. Naravno, nije Grant Hart toliki fan benda da za njima putuje na drugi kraj planete – iako je, koliko sam primijetio, posebno strastveno pozdravio ‘Rebound’ i ‘License To Confuse’, što je i normalno – nego se igrom slučaja i krajem fino posložene turneje hrvatskim okozemljem našao u Zagrebu, gdje će je večeras u Močvari dovršiti u društvu ESC Life, koji su mu posljednjih desetak dana bili prateći bend. Ako je istinita ona da koncert vrijedi barem za deset proba, a jest, onda je jasno kako je redovito nastupanje u pratnji neupitne legende ionako ponajbolji hrvatski bend još i više zgusnulo i razigralo, pa je njihov sinoćnji set u svojstvu predgrupe bio fenomenalan bez ostatka, brz i siguran. Autorski repertoar od desetak pjesama koje mi jednostavno ne mogu dosaditi ni na već sedmome ovogodišnjem koncertu – uvjetno rečeno novije ‘Band Aid’ i sjajna ‘Access All Areas’ pogotovo – ovom se prigodom nije širio obradama, nego se čak i malo reducirao, a više od ovoga zaista nije ni bilo potrebno: Absentee – She Won’t Dance – Band Aid – What We Want Is Useless – Access All Areas – Bad Influence – Full Circle

Breaking down the barriers like Sonic Youth, they got what they wanted, maybe I can get what I want too, come on indie rock, it’s gone big, come on indie rock, just give me indie rock!

Granice koje je Lou Barlow svojim radom barem načeo, ako već ne i potpuno srušio, omogućile su, kako njemu tako i Sebadohu, kretanje u dvjema paralelnim linijama istog smjera. Jedna je bila izlazak iz alternativnoga geta u kojemu su se startne slobodarske ideje američkog post-HC undergrounda počele zabrinjavajuće sužavati prema ograničenom popisu savjeta koji su pokušavali funkcionirati kao zakoni. Nije stoga ni najmanje čudno da Sebadoh sinoć nisu odsvirali ni jednu jedinu pjesmu iz perioda lo-fi zagrijavanja, ne računamo li tu obračun ‘The Freed Pig’, koja ipak ima za klasu bogatiju melodiju. Druga je bila upadanje u zaštićen bogataški kvart ograničenog pristupa diskografske industrije koja je tada još uvijek preferirala status quo velikih srednjestrujaških imena i na silu pokušavala dokučiti kako komunicirati s onima koje nije mogla fascinirati svojim standardnim asortimanom beneficija. Prošvercan na repu grungea, koji se pak bio prošvercao još uvijek češće nijekanim rođaštvom s glam-metalom, indie rock je svojim praktikantima osigurao momentalnu vidljivost i iskorištavanje diskografske rastrošnosti, ali i dugoročnu validaciju ovjerenih imena koja se ne moraju jednom za svagda razilaziti nakon nekoliko neuspješnih godina. Povratnička izdanja Sebadoha – EP ‘Secret’ i lanjski album ‘Defend Yourself’, nepotreban, ali sve u svemu solidan, a sinoć je barem ‘State Of Mine’ zvučala kao klasik – te barem ovaj krak reunion turneja upravo su ono što bi mladenačko parolašenje popratilo s podsmijehom, dok stečena mudrost prihvaća mogućnost nešto dodatne zarade. Dok se god to ne kosi s osnovnim duhom benda – a sinoć je bilo sasvim jasno kako je prava istina suprotna, koliko god koncert kao koncert tu i tamo bio iz one vrste koja se preporučuje samo vatrenim fanovima – ja mogućnost da uživo čujem ‘Magnet’s Coil’ ili potpuno neočekivanu ‘Vampire’ prihvaćam uz još manje razmišljanja.

Time to knock the hard rock on its side, time to knock the shit right up a storm, turn to amaze with the indie sludge, grunge!

Kroz ovaj tekst (koji pokušava glumiti izvještaj) citiranu himnu ‘Gimme Indie Rock’ Sebadoh sinoć nisu svirali. Tko zna, možda bismo je i bili dobili na bisu, da se bendove gitare i pojačala nisu, činilo se, sasvim raspali do kraja programa. Realno, njezinoj ne sasvim blagoj ironiji zaista i nije bilo mjesta na koncertu koji je ipak ponajviše igrao na nostalgiju, jer koliko god nostalgiju bilo kakve vrste bilo lako ironizirati, jednostavno je ljepše kada se to ne čini. Set lista: Magnet’s Coil – Rebound – Skull – The Freed Pig – Think (Let Tomorrow Bee) – Arbitrary High – Sacred Attention – Drag Down – Careful – Dramamine – Final Days – Got It – My Drugs – Inquiries – I Will – Homemade – State Of Mine – Too Pure – License To Confuse – Ocean – Soul And Fire – Vampire – Keep The Boy Alive

Nevini dokazuju suprotno

Listopad 22, 2014

Iako im se ime bilo povlačilo po mojemu perifernom vidu nadgledanja situacije u nezavisnom rocku, grupe Pontiak zapravo sam postao svjestan tek kada sam krajem lanjske godine negdje pročitao žaljenje kako će to izgleda ispasti prva godina u kojoj bend neće objaviti novi materijal u svojih skoro pa deset godina postojanja. Takav radoholičarski pristup, uz to kadar izazvati fanovsko očajavanje tog tipa, očito je morao pripadati bendu koji ostaje zaglavljen duboko unutar kataloga kulta, ali i bendu koji svoj kult uspješno širi po uskim paketićima poklonika teške gitarske psihodelije diljem svijeta. Stoga me sinoćnji, 21. listopada, nevelik posjet u Močvari u kojoj su Pontiak odsvirali zaista zabavan koncert nije nimalo iznenadio, te mi je, štoviše, čak i dobro došao nakon nekoliko zgužvanih koncerata kojima sam imao prilike prisustvovati posljednjih desetak dana, ali mi je drago da se toj mojoj sebičnosti o glavu nije obilo ono što je željela. Blizu stotinjak ljudi klub, dakle, nije prekrcalo, ali ga je učinilo itekako ugodnim za bend i njihov ekspanzivni zvuk, a ponajveći postotak zainteresiranih iz prvih su redova ipak predvodili vatreni fanovi koji su ama baš svaku od petnaestak izvedenih pjesama pozdravljali pouzdanim asortimanom oduševljenja (rogovi, pjevanje, headbanganje, skakanje), i to ponajviše one koje ja nisam prepoznao, dakle pjesme s nešto ranijih izdanja, kako to i treba biti kod fanova.

Sam koncert, doduše, prevladavajućim je zvukom odabranih pjesama ipak slijedio čvrstoću ovogodišnjeg albuma ‘Innocence’, dakle prekrivanjem leteće psihodelije znatno uzemljenijim classic-rockom. Nije to bila muzika tableta koje se otapaju pod jezikom i otvaranja nebeskih levela u umu koliko ona žestokog alkohola iz pecara bez energetskih certifikata i odobrenja sanitarne inspekcije te beskrajnog ’70s kruzanja gradovima američke provincije. Da Pontiak, recimo, nekako zamijene Foghat ili Aerosmith u scenama vožnje Randalla Pinka Floyda, Slatera, Woodersona (olrajt, olrajt!) i ekipe, najbolji film svih vremena to bi jednostavno nastavio biti, suštinski nepromijenjen, i upravo iz takvih iskustava dolazi ova nevinost iz imena bendova aktualnog albuma. Tri brata Carney rođena su u pravilnom razmaku od dvije godine (ha, baš kao i moj tata i njegova tri brata nešto prije!) s prijelaza sedamdesetih u osamdesete, i zasigurno bila često izlagana upravo svim tim bendovima koje ćemo danas smještati tu i tamo po žanrovskim ladicama, ali za koje prava istina ostaje jedna jedina – jednostavno su rokali. Njihova je muzika svakako promišljena, ali se unutar nje naprosto ne razmišlja previše, nego se trojac intuitivno prepušta izmjenama izravnih gitarskih brđanskih udara na tragu otvarajuće ‘Surrounded By Diamonds’ ili masnog stoner-popa ‘Lack Lustre Rush’ sa stvarima čiji produljeni atmosferični uvodi imaju zadatak dobrano nategnuti napetost i potom je ispaliti što dalje, kao u ‘Shell Skull’ ili ‘Part III’ EP-ja ‘Comecrudos’. S obzirom da sva trojica žive na istoj obiteljskoj farmi – u različitim kućama, nije neka white-trash spika – nije mi ih teško zamisliti kako probe i skladateljske sesije održavaju na otvorenom, s ciljem dobacivanja zvuka i do najdaljih krajeva posjeda, iza šume i potoka.

Tako baždareni, logično je da nisu imali nikakvih problema ni s ispunjenjem klupskog prostora kotrljanjem svojih gitara – basist Jennings je Vanu brižno čuvao leđa gurajući pjesme dalje i dalje tamo gdje se činilo kako bi ovaj slobodno mogao zapeti u vječnom trenutku soliranja – i odjekom Lainove grmljavine. Naravno, njihovo balansiranje na tankoj oštrici koja dijeli osobno mi prihvatljivu patinu hard rocka stare škole, ali takvog hard rocka koji ne zaboravlja ni na roll, od metalskog pretjerivanja povremeno bi rezultiralo neželjenim ishodom – iako, da budem fer, omiljen moment večeri bilo mi je post-Black Sabbath masiranje ‘Ghosts’ – no histrionika scenskog nastupa (nazdravljanje žestom prije otpočinjanja koncerta, usklici koji otvaraju pjesme, Vanovo neprestano podizanje gitare u nebo oslonjeno na čučeće koljeno, namjerno nekoherentno obraćanje publici, priča o sjebavanju carinika predajom odjeće umočene u kiselinu) pokazala je, u negativu spomenutog malo gore, da se Pontiak zapravo ne shvaćaju previše ozbiljno i jednostavno pokušavaju rekreirati zvučne uvjete u kakvima se rock zabava odvijala onda kada su je oni sami postajali svjesni. Postojano i zasad još uvijek kontrolirano ćelavljenje na tjemenu sve trojice nadoknađeno je bujnim bradama i kosom dovoljne dužine da se muzika povremeno na tragu i Dead Meadow i Black Mountain mogla pratiti i lelujanjem gustih dlaka, pa su svjetlokosa braća vizualno podsjećala i na Gregga i Duanea Allmana. Za razliku od allmanovskog češćeg tkanja južnjačkog rootsa u gitarsko željezo, Pontiak su sinoć omekšavanje odgodili sve do prvog bisa, na kojem su izveli prekrasnu country baladu ‘Wildfires’, i mada mi jest žao što joj nisu pridružili još koju kolegicu, potpuno pozdravljam odluku benda da s iskoracima iz svoje trase pričeka dok prvo ne postavi očekivane temelje svojeg zvuka. Drugi bis, podjednako zasluženo izboren od prilično razdragane publike, smjer je vratio na staro najduljom i najrazvaljenijom kompozicijom večeri, takvom kakvu bih inače nazvao lukavim testom izdržljivosti da dotadašnjim tijekom koncerta nije bilo jasno kako su svi prisutni – i bend, i fanovi, i mi fino počašćeni gosti – test već bili položili lakoćom.

Izgubljen na pravom putu

Listopad 20, 2014

Pojavljujući se u Zagrebu gotovo u pravilnoj polugodišnjoj frekvenciji, Dušan Strajnić je ovoga puta, u Klub. u petak 17. listopada, na gostovanje poveo i svoj cijeli bend Stray Dogg, nakon što je proljetos grad bio posjetio kao dio kantautorskog dueta s Anom Ćurčin. S obzirom da si još uvijek nisam raščistio – zašto, doduše, uopće i bih? – odgovara li mi više slušati ga u reduciranoj varijanti tihe i osamljene atmosfere nastanka njegovih lijepih pjesama (što bi im, barem teoretski, trebalo više pasati) ili u punokrvnoj i rasviranoj pratnji odličnog benda (što je okvir koji ipak načelno preferiram), takvo mi izmjenjivanje pristupa na zagrebačkim svirkama zaista lijepo dođe. Ne bih oko svega toga razbijao glavu da oba ta pristupa ne pružaju jednako ugodne i zadovoljavajuće rezultate, iako mi se čini kako sam se na ovome najnovijem, vrlo dobrom koncertu približio finalnom odgovoru. Bend, ipak. Ali prije svega zato što je u odlično ispunjenom klubu (dakle, onim s velikim K i točkom) – spominjala se mogućnost rasprodaje prostora, ali teško je procijeniti, zbog oblika klupskog podruma u slovo L – bilo čujno da osjetljivo balansiranje prigušenih pjesama na žici žamora gomile ljudi ne ispadne uvijek najsretnije. Mislim da Stray Dogg jesam gledao u društvu više ljudi, ali zato nikad u gušće načičkanom klubu, pa se za vrijeme sporijih i pjesama oslonjenih prvenstveno na Dušanovu gitaru, osim obrade ‘Blue Moon’ koja je publiku fino zarobila svojom tradicionalnom romantikom, zrak punio sitnim pričanjem, zveckanjem sa šanka i sličnim normalnim parafernalijama noćnih sati rock’n’rolla i njegovih srodnika.

No, kada bi cijeli bend svoju prisutnost dokazivao istovremeno, i to redovito potpuno uigrano i s puno međusobnog razumijevanja i podupiranja, bilo je teško ostati neusisan u same emotivne vrhunce pjesama, odnosno nekadašnje vrtloge koji su ih trasirali. Dušanov gradski kantautorski pop u tim bi se trenucima širio prema prostranosti americanskog folka i rocka, ne izdižući se samo usporednom glasnoćom nego i intenzitetom, što se najbolje čulo u briljantnome petnaestominutnom periodu omeđenom dvjema pjesmama Neila Younga. Bend sam već čuo kako najljepšoj i najbolnijoj ‘Almost’ teren prvo pripremi uvodom dionica Didinog soundtracka za ‘Dead Man’, ali baš kad sam pomislio kako nema teoretske šanse da nakon te još uvijek nestvarne ‘Almost’ u set uleti ljepša pjesma, naslijedila ju je odlična verzija ‘Cortez The Killer’, u kojoj se gitarist doista i mogao još koju minuticu-dvije-tri-deset prepustiti lebdjenju na solaži. Kasnije prearanžiranje ‘Break’ u sličnu električnu omamljenost potvrdilo mi je pretpostavku kako bi se Stray Dogg ipak mogli, da ne kažem i morali, češće hvatati ukoštac s čvršćim i glasnijim – naravno, ne zaboravljajući da se prije svega nalazimo u kontekstu sfere muzike za privatne trenutke – odsjecima rocka. Krasni polusatni albumi u ovakvim okolnostima graje razvučene na za nijansu predugačkih osamdesetak minuta (moglo se i bez bisa s ‘Lonely Boy’, koliko god su mi jednu od iritantnijih pjesama u živom sjećanju uspjeli pretvoriti u nešto ne samo zanimljivo nego i privlačno, pogotovo u drugom dijelu) ipak izgube dio svoje uvjerljivosti, ali ne samo zbog prilagođavanja takvim zahtjevima žive svirke mislim kako bi i bendu samom u smislu logike unutarnjeg razvoja dobro došlo premetanje omjera u korist šireg zvuka.

Domaća predgrupa s time nije imala nikakvih problema. Baš kao i prilikom posljednjeg Dušanovog dolaska u Zagreb, koncert je sjajnim nastupom otvorio još uvijek friški bend Denisa Kataneca (moj bivši stanodavac Katanec uvijek mi je tvrdio da se prezime tako sklanja), bombastično i prikladno nazvan Denis Katanec Okanagan Ltd, što je ime iz kojeg je odmah jasno da muzika grupe lakoćom uspijeva ispuniti ne samo kabine prekokontinentalnih kamiona nego i autoceste po kojima krstare. Nemam pojma što je Denis proživio u mjesecima provedenima u kanadskom Okanaganu, gdje se stvorio zametak ideje o novom bendu, ali koliko god u njemu jasni bili odbljesci kantautorskog emo-popa Felona, ovo je znatno zreliji i promišljeniji bend. Prepoznatljivo dječačko predimenzioniranje svakog trenutka i osjećaja, ali i verbalnog stila kojim se opisuju ili prepričavaju, iskusna petočlana postava – dosadašnjega klavijaturista Zvonimira Vargu zamijenila je Sara iz Žen, koja se zbog one legendarne mikrovalne na stejdžu Klub.a nije najbolje vidjela, ali se itekako lijepo čula, i u podlogama pjesama i u vodećem vokalu obrade ‘Andrije’ grupe Bitipatibi – okružuje ritmičnim i odvažnim country-rockom, pa sve zvuči kao imaginarni Conor Oberst & The Cardinals. Uz cjelokupni EP ‘Sve moje Laurie’, bend je odsvirao i dvije nove, odnosno meni nepoznate pjesme, pa izgleda da nema straha kako je riječ tek o kratkotrajnoj avanturi.

Nema lijeka, ali neka

Listopad 17, 2014

Prema rječničkim definicijama, melomanija je obožavanje muzike, iz čega dalje proizlazi kako je meloman onaj koji jako voli muziku, odnosno njezin pasionirani ljubitelj. Eto, tek na pragu 35. godine doznaš tko si i što si! Uzmemo li sve to u obzir, zaista je teško smisliti bolje ime benda od Thee Melomen, pogotovo kada su pod njim okupljeni iskreni i iskusni žanrovski fanatici koji će, sasvim je izgledno, svoje nastupe uglavnom održavati pred sićušnim brojem zainteresiranih, kakvih se sinoć, 16. listopada, u Spunkovu prostoru do skupilo tek dvadesetak (samo što uopće ne kužim logiku da je po početku koncerta osoblje zatvorilo vrata i navuklo zavjese, šta, da buka ne zasmeta ljudima koji su vani na terasi pili piće? Debilana!), ali kakvi u principu i čine prikladnu publiku za bendove ovog tipa. Iako naizgled jedan od temeljnih nivoa klupske ponude, barski bend koji svira obrade određenog podžanra rocka kod nas zapravo i nije prečesta pojava, jer gažerski termini češće otpadaju na estradu ili tipa u pratnji sintića koji pjeva Yu-balade. Thee Melomen – koji su kroz posljednjih godinu dana odradili nekoliko svirki, ali koje iz različitih razloga nisam uspio uhvatiti sve dosad – sviraju nešto sasvim drugačije, donekle čestu stilsku odrednicu garažnog rocka, ali križanu s nešto rjeđim podsjećanjem na proto-punk bendove kao i sjajnim osjećajem za melodiju svojeg pjevača.

Sve postaje shvatljivije imenovanjem tog pjevača. Legendarni Vedran Cesarec odnosno Vex Voxtone sa svojim me je Voxtonesima posljednjih pet-šest godina u milion navrata uvjerio kako su upravo oni najbolji hrvatski bend za koji nitko ne zna, a možda i bez takvog relativiziranja. Kao zaljubljenik u zveckavi power-pop, s Voxtonesima je njegove elemente rekreirao s toliko detalja, ali i iskonske ljubavi, kako može samo potpuni zaljubljenik i sljedbenik žanra, podjednako u svojim autorskim pjesmama i u obradama koje bend svira. Thee Melomen istim načinom pristupaju žešćemu žanrovskom rođaku, samo s većim udjelom obrada iz repertoara New York Dolls, The Stooges ili The Dead Boys, koje zasad rjeđe autorske stvari (ako sam dobro skužio, ‘Cosmic Ted’ i ‘Thunderstorm’ sigurno, a možda i još koja od ovih nekoliko koje nisam prepoznao) jako uvjerljivo prate nešto melodičnijom svirkom. Kvartet još čine odličan gitarist Ive i bubnjar Vex Wombat (tako piše na grupinom Fejsu) – za koje nisam siguran da sam ih ranije slušao u kakvim bendovima, ali oko i uho lako prepoznaju godine i iskustvo – kao i basist Mislav (iz Heretics, nekad u The Babies), kojega na stejdžu s Vexom nisam vidio, mislim, od jedne svirke The Gabettes.

Kao već prekaljeni rokeri, članovi benda muzici svojih formativnih godina pristupaju s neskrivenom nostalgijom, finim i poletnim verzijama u sadašnjost vraćajući ne samo bezbrižnost svoje mladosti nego i vječnu svježinu rokerskijeg kraja punka, ili bi točnije rečeno bilo to okarakterizirati njegovim početkom? Osim autorskih pjesama, kojima sam se najviše veselio jer Vexovih srcotvorina nikad dosta, najviše me oduševila kultna ‘Russian Roulette’ od The Lords Of The New Church, koju su Thee Melomen očvrsnuli u nešto što više odgovara ranijem bendu Stiva Batorsa, i koja je još jednom pokazala kako kustoski rad na revitaliziranju (manje poznate) ostavštine nije ništa manje vrijedan od njezine autorske nadogradnje. List papira koji sam poslije ugodne večeri za uspomenu odlijepio s pozornice sinoćnji je program ovako posložio: Chatterbox – Cosmic Ted – Thunderstorm – Personality Crisis – Sonic Reducer – Do You Remeber? – Russian Roulette – Rockin’ In NYC – Chinatown – Criminals – Pills – Loose – TV Eye – Gipsy Woman

A kada smo već kod Voxtonesa, samo da napomenem kako su prije tjedan dana, u petak 10. listopada, u Klub.u napokon bili odsvirali još jedan koncert, u sklopu otvaranje nove sezone Žura. Njihovu dotad posljednju svirku lanjskoga sam lipnja naivno žudio doživjeti kao signal bendovog povratka češćem koncertiranju, zbog čega ovu tako ocijeniti neću ni u ludilu, ali užitak još jednog slušanja niza sjajnih Vexovih rokenrol pjesama i uvijek oduševljavajućeg zahvaćanja u bolju prošlost uzora i idola nije bio samostalan, koliko god se na bendu povremeno čuo manjak frekventnijih proba. Naime, ponajprije je bilo lijepo iz bendovih izvora doznati kako se već zaista radi na snimanju albuma, što je nešto što čekam ne znam ni sam koliko i kako nestrpljivo. Čut ćete i sve će vam biti jasno. Za tu se prigodu bendu vratio stari bubnjar Ždex, inače osobnim razlozima i obavezama spriječen potpunije sudjelovati u radu grupe, pa se onda iskoristila prilika i za koju svirku. Nažalost, kako je to već na koncertima Voxtonesa običaj, u sam se klub spustilo tek dvadesetak ljudi, iako je terasa tematskog parka rock’n’rolla (da, i mene boli napisat) bila krcata. Nasreću, iako ne onoliko sjajan koliko to zna biti, bend je još jednom bio izrazito zabavan. Izgleda da rokenrol jest muzika za luzere. Neka je. Set lista: Paint Your Colors – I Wanna Know – Bad Trip 66 – A Million Miles Away – Gravity – Take The Skinheads Bowling – (Be My) Lucky Card – New Jersey Turnpike – 69 Pills – Big Star – September Gurls – Other Way Around – Why Don’t You Stay? – What Goes On – Outdoor Miner – Can’t Hardly Wait

Beatlesi i Swansi

Listopad 17, 2014

(naslov je preuzet od legendarnog doajena scene Vrane, koji mi je objašnjavao kako funkcioniraju stvari u njegovu slušalačkom univerzumu – tek neznatno karikirano, imaš Beatlese, i imaš Swanse, i to je to – a lijepo dijalogizira i s naslovom reporta kroz koji ste od našega baždarenijeg Antonija mogli doznati nešto fanovski točnije o koncertu)

Čak i među ljudima koji će se nedvojbeno izraziti kao fanovi, gotovo oduvijek mi se činilo da je rad apsolutno jedinstvenih Swans znatno lakše cijeniti nego voljeti, kako zbog muzike koju je nemoguće kao primamljivu doživjeti na prvu, tako i zbog specifične svijesti da se njoj nije uputno prečesto izlagati ni onda kada je dobro poznajete. Ispred tog poštovanja uopće nije promašeno prilemiti i prefiks straho-, što dobrim dijelom objašnjava zašto zvukove Michaela Gire i njegovih pobočnika rotiranih Repešinim stilom nisam zavolio u vrijeme vlastite inicijacije u svijet nezavisnog rocka. Prije svega zainteresiran za melodije, pjesme, osjećaje, ljepotu, u radovima Swansa iz njihove prve inkarnacije, koliko god zapravo tijekom nje bend različitih faza prošao, te odlike naprosto nisam našao. Nisam netko tko bježi od mraka u pjesmama, ali ovaj je bio predubok, preintenzivan i previše prijeteći, lakoćom se odredivši kao umalo pa jedina doista zastrašujuća gotika, što je svakako utjecalo na sjajan prijem benda u tradicionalno darkerskome belom Zagreb gradu. Upravo su redoviti zagrebački (hrvatski) koncerti ove aktualne, reorganizirane postave Swansa posljednjih godina, međutim, bili jedni od uzročnika da se moje osobno, radi sigurnosti udaljeno poštovanje pretvori u njegovu participirajuću varijantu, jer mi brojni prijatelji nisu propuštali napomenuti kako je sad ovo jedan sasvim drukčiji bend.

Nisam netko tko smatra da su promjene u zvuku bendova apriori pozitivne stvari, pa nikakvih ekstra poena Gira ne zarađuje na konto neke klišeizirane autorske nezadrživosti ili čega već, ali me je zaintrigirala mogućnost da je promjena iz stila osamdesetih, koji mi trenutačno uopće ne pada na pamet nanovo istražiti (iako sam prilično siguran da će i to kad-tad doći na red), izvršena prema nečemu što ću, kao poklonik više folku okrenutih The Angels Of Light i sa sjećanjem na vizualni dojam bande starih rokenrol kauboja koju sam nakratko slušao uživo na Terraneu (i onda pobjegao na The XX, što bih ponovno napravio i sad, jer jebiga), moći čak i voljeti, naglašavajući donekle i taj element na klackalici s početka teksta. I možda kasno Gogo do novih albuma Swansa stiže, ali je naposljetku ipak stigao, primijetivši ponajprije kako su sve one biljke koje su šuljajući se kroz pukotine u pločniku pojačavale atmosferu nihilističkog otpada kroz ovih dvadesetak godina do sada potpuno prekrile staru sliku i na neki je način prometnule u čak i blago smirujući krajolik. Ne kažem da ovogodišnji ‘To Be Kind’, koji mi se od novih albuma najviše sviđa, i to vjerojatno iz potpuno arbitrarnih razloga, ne sadrži jasne i čujne veze s Girinim kanonskim katalogom ili da na njemu nema i elemenata iz mračnog dijapazona, ali ga, izuzev spremnosti da mu se poda dva sata razmjerno koncentrirane pažnje, nije nimalo zahtjevno slušati u onome smislu u kojem su Swansi ranije znali brutalno kažnjavati slušatelje, što je ovom prigodom bila zadaća predperformerice Pharmakon. Čuo sam je samo dok sam pišao u WC-u. Nemojmo se zajebavat.

Na tome ekspanzivnom koncertu Swansa 14. listopada u više nego solidno posjećenom Jedinstvu (ne znam se igrati brojkama, ali više od nekoliko stotina prisutnih, što je ostavljalo dovoljno prijeko potrebnog prostora da se muzici svatko prepusti na način koji mu najbolje odgovara) sam taj switch u pristupu benda koji je izazvao još i nešto veći switch u mojem doživljaju benda osvijestio do kraja, ili sam mu se barem približio. Swans više ne sviraju negativnu muziku! (isprike na otkrivanju tople vode idu onima koji su to bili spoznali na vrijeme) Možda ona u fragmentima tekstova i izazivanju visceralne reakcije kod slušatelja tematizira istu paletu tamne strane života kao i ranije, ali mi se čini da Gira svoje pjesme više ne piše iz središta sveprožimajućeg mraka nego iz relativno komotne i komforne pozicije čovjeka koji je kroz taj mrak uspio proći i koji svoj obred s pravom završava obraćajući se publici da je sve ovo ljubav. Koliko god bučne i glasne i za moj ukus katkad previše abrazivne njegove kompozicije bile – prepoznao sam samo dvije, ali ova je šestočlana ekipa poznata i po prekrajanju starih i upornom uvođenju novih komada u set – svejedno ih je lako slušati čak i ljudima poput mene, naklonjenima nešto kompaktnijem rocku. Jedino što je sveopći ugođaj moglo poboljšati bile bi eventualno postavljene stolice u dijelu dvorane, iza ili sa strane, jer su dva i pol sata lišena ikakve fizičke kretnje (na ovakvu je muziku teško plesati ikako drukčije negoli ritmičnim klimanjem glave) smrt za bolna leđa prosjeka godina publike sigurno prema 40.

Taj je spomenuti kompaktniji rock, doduše, bila i druga komponenta koje sam u utorak postao svjestan, naposljetku odlučan barem zagrebačke koncerte grupe više nikad ne propustiti. Jasno je da će se bend ovolikog domašaja i širine zahvata, kao i puke duljine kompozicija, po defaultu karakterizirati kao eksperimentalan ili avangardan, ali bome nikakvih eksperimenata u zvuku Swansa (više) nema, uz to što je unutra pripušteno i nešto ostatka prerijske samoće i ugođajne suhoće folka Girinih posljednjih stanica prije reformacije benda. Eksperiment podrazumijeva određenu neizvjesnost ishoda, što ovoliko uigranoj i cestom testiranoj ekipi nije ni u primislima dopustiti, jer vrlo dobro znaju što žele, gdje se nalaze, kamo žele stići i kuda do cilja proći, ostavljajući si nešto slobode tek u popisu aktivnosti koje će putem obavljati. I željeno u pravilu uspijevaju ostvariti, i to više puta negoli je u dvoiposatnom programu odsviranih pjesama. Broj od sedam ili osam – kao novajlija zaista ne mogu ocijeniti što je bio medley, što kraj pjesme, a što tek strukturno stišavanje, a nije ni bitno – pokazuje kako Swans naprosto rekalibriraju vrijeme, rastežući ga onoliko koliko im je nužno da standardne ciljeve rock benda, momentalnu katarzu egzaltiranog trenutka, postignu znatno detaljnije i potpunije. Većina bendova to radi rifom i refrenom u trominutnom okviru, a Swans smatraju da brzo obavljen posao nešto kasnije pokaže manjkavosti, pa hipnotizirajućom repeticijom koja, da pokradem sam sebe, svjedoči da se Canned Heat ne može napisati bez Can strpljivo iščekuju pravi trenutak za ničim suzdržani napad. I u tom su smislu konvencionalan rock bend, jer relativno ograničen i brižno izabran dijapazon elemenata koriste u kompozicijama pretežito podudarne strukture, pri čemu se te kompozicije međusobno mogu zamijeniti, ali najviše daju kumulativnim efektom. I ovo zaista ne pišem radi provokacije prijatelja koji bendove ovog tipa, iako Swans doista nemaju pandane, smatraju vrjednijima od pitkijeg rokenrolića, ili barem ne samo radi toga; nego da bih donekle objasnio samom sebi zašto mi se toliko svidio koncert na kojem pošteno zapjevati nisam mogao ni trenutka. Osim možda za one skladbe kada je Gira bez gitare plesao stilom Michaela Stipea iz spota ‘Losing My Religion’, prošvercanim u prostrane tavane njujorškog art undergrounda, da bi mi povratak kući pokazao kako je riječ ipak bila o vračevom dozivanju kiše, koja se u noći iza koncerta spustila na grad nakon desetak prekrasnih dana i srijedu probudila u sivi dom i sivi doom.

Nakon ovoga što sam u utorak čuo na koncertu, ja najiskrenije vjerujem da je Michael Gira sposoban naređivati prirodi.

Uzvodni vodopad

Listopad 17, 2014

Ne morate se bojati povjerovati savjetima kroz koje će vam brightonski bend Fear Of Men – koji je u nedjelju, 12. listopada, u Močvari odsvirao jedan od najljupkijih i općenito najboljih koncerata tekuće zagrebačke godine – biti predstavljen kao vrlo uzbudljiv dodatak aktualnoj indie-pop sceni od strane vaših mlađih prijatelja, hipstera i smucala koja slušaju bendove koji zapravo još i ne postoje. Fear Of Men svakako postoje, u krvi i mesu i razlivenoj atmosferi i zvonkim gitarama, što svojim očima i ušima može posvjedočiti barem stotinjak nazočnih na sjajnom koncertu, čiji je topao prijem pokazao i kako će većina gostiju popratiti i moje osobno oduševljenje pjesmama koje osvježavaju klasične tekovine nezavisnih osamdesetih. Baš poput kolega iz, recimo, Real Estate ili DIIV, i Fear Of Men se vrlo oprezno drže podalje od nepromišljenog presinga otkrivanja tople vode, radije ostajući bliže nešto hladnijim, pročišćenijim strujama gitarskog zvuka u koji su se zaljubili proučavajući žarišta snovitog jingle-jangle guitar-popa izniklog iz post-punka. Od The Smiths, na čiju estetiku podsjećaju i vizualno, omotima koji suptilno korespondiraju s katkad i blaziranim pjesmama i poetskim tekstovima, pa sve do ranog, mahovinom optočenog R.E.M., a sve naokolo oceanom da se posjete i leteće redovnice Novog Zelanda. Ovaj bend poznaje i voli obaveznu lektiru.

Ali još vas manje mora biti strah ovakvoga veteranskog biflanja fosiliziranoga kanona, koliko god zapovijedi uklesane u kamen s pravom zahtijevale da ih se riječju i djelom poštuje i dan danas i za vijeke vjekova. Ovdje se prvenstveno radi o mogućnosti radosnoga ponovnog prepoznavanja nekoć davno doživljenih osjećaja otvaranja muzike u sebi, a i sebe u muzici, upravo u pjesmama Jessice Weiss, glavne autorice i frontvumenice benda, s ništa manje potencijala za identificiranje. Nije riječ o kopiranju ili nasljeđivanju koliko o dijeljenju istih ili sličnih izvora, pa će prekapanje starudije po mentalnim spomenarima sam bend ozvučiti potpuno friškim i instinktivnim pristupom, koji jasno naznačuje da su Fear Of Men bend ovog trenutka, ali i budućnosti. Koliko će ta budućnost obuhvatiti vremena i albuma – iza njih su zasad samo kolekcija ranih singlova ‘Early Fragments’ i vrlo inspirativan ovogodišnji album ‘Loom’ – ne mogu tvrditi sa sigurnošću, ali nešto u stilu postupnog, ali brzo izvedenog istupa na scenu govori mi da ćemo dobiti još jednu potvrdu teze o većoj važnosti kvalitete nego eventualne kvantitete. Što je, uostalom, i jedan od imperativa art-school miljea u kakvom su formirani, kako sviješću da se važan može biti samo ako se pjeva o onome što je važno tebi, tako i spremnošću da idilu dream-pop melodija povremeno zamrače naglim pripuštanjem shoegazične magle. Ni u životu nikad nije samo jedno ili drugo.

Iako načelno svakom organizatoru želim što više prodanih ulaznica, a legendi Bojanu s kojim idem waaaay back i koji stoji iza ovoga koncerta pogotovo, na određeni mi je način čak i drago što sam Fear Of Men prvi (nadam se ne i jedini) put uživo slušao baš u ovakvim okolnostima, u kakvima mi je bilo potrebno tek malo naštimavanja u mislima da bih se katapultirao u kakvu sitnu studentsku kantinu britanske provincije prije tri desetljeća. Već sam spominjao kako Fear Of Men uvelike baštine dobar dio tog proto-Britpop (bez megalomanskih eskapada) nasljeđa, a i osjećaju posebnosti suočavanja s mladim bendom koji je spreman učiniti i taj mitski iskorak dalje bolje odgovara intimnija atmosfera; također, u njoj tako svakako ima i više prostora za lelujanje elegantnih gitarskih dionica Daniela Falveyja. Međutim, Fear Of Men se uživo ne hvataju u tvrdoglavu zamku transformacije snenog i milujućeg u dosadno i anemično, nego predvođeni dvama odrješitim gitarama praćenima postojanom ritam-sekcijom (basistica Becky Wilkie pjeva i bekvokale, bubnjar Michael Miles) pjesme pridržavaju i rokerskijim natruhama, kao da je Dolores O’Riordan i na kasnijim, uvjetno rečeno žešćim, albumima The Cranberries nastavila pisati jednako lijepe pjesme kao na debiju i na ‘No Need To Argue’. To nije čvrstoća u smislu glasnoće nego stisnutosti u kompaktniji zvuk koji uživo lakše emitira sve osjećajne i strukturne nijanse pjesama.

Igrom slučaja ili ne, jedine sitnije i zapravo dubinski nebitne prigovore bendu upućujem samo prilikom pjesama odsviranih bez Jessicine gitare, pomalo nategnutoj obradi ‘Pink Frost’ legendarnih The Chills (kojima je hommage odan i naslovom ‘Doldrums’) – koju je u mračnijem kroju ala The Banshees bilo teško prepoznati do teksta refrena – te završnoj ‘Your Side’, uz čiju je bas dionicu moguće pjevati barem 4-5 različitih pjesama Interpola (koji se pojavljuju već u drugom izvještaju zaredom, a svejedno mi ne pada na pamet još jednom pustiti ‘El Pintor’). Razumijem potrebu za razbijanjem ritma i širenjem izražajnog dijapazona, ali bend je jednostavno ljepši i uvjerljiviji u popu ‘Green Sea’ ili ‘Born’, a i znatno zanimljiviji ispad iz matice izveden je samostalnom Jessicinom ‘Atla’ na bisu, u maniri Jenn S Ghetto. Super tempiranih pedesetak minuta, međutim, tijekom samog odvijanja jasnoćom i čistoćom bendove vizije naprosto nije ostavljalo vremena i prostora za ovakvo cjepkanje pojedinih dojmova. Baš poput prednje bendove trojke, koja se gotovo za cijele svirke vrlo ritmično njihala, kao da se ljulja na mekanim valićima, na koncertu sam zapravo uronio u svojevrsnu golemost mora, nesalomljivo jedinstvo u kojem svejedno uvijek ima mjesta za nove. Jessica bi svejedno upozorila da ne otplivamo predaleko. Set lista: Alta – Waterfall – Green Sea – Mosaic – Doldrums – Born – Luna – Seer – Pink Frost – Ritual Confession – Tephra – Descent – Inside – BIS: Atla – Your Side

Bodulska je tuga pregolema

Listopad 15, 2014

Čistom logikom hobija, interesa ili posla, svi ćemo se mi profesionalni entuzijasti kojima muzika predstavlja jedno od najosnovnijih životnih pogonskih goriva relativno često naći u situaciji promatranja statusne preobrazbe darlingsa dijela posvećenijih pratitelja u punokrvne pop senzacije većeg ili manjega kalibra, ne kužeći zapravo čime je pojedini od tih bendova napokon zadobio opipljiviju i isplativiju pažnju, ali svejedno pozdravljajući takav rasplet. U slučaju synth-pop romantičara Future Islands, bendu privučen tek aktualnim ljepotanom od albuma ‘Singles’, osobno sam se našao s druge strane hypea, među ne baš hordama novih regruta, ali svakako usred toga osjetnog skoka u broju fanova, koji odnedavno i u Zagrebu komotno mogu rasprodavati nemale koncertne prostore, konkretno Močvaru, u koju je nahrupilo barem trostruko više posjetitelja negoli na bendovu premijernom dolasku u metropolu prije četiri godine, koji sam bio propustio. I mada ovako imao bolju poziciju za razumijevanje fenomena usporedivog sa skidanjem naočala kojim se neugledna razredna štreberica u teen filmovima prometne u zanosnu kraljicu školskog plesa – dakle, kompletna transformacija recepcije bez ikakve suštinske promjene – svejedno mi nije nimalo jasno čime su to Future Islands zarobili toliko novih ljudi. Odnosno, jest, jer ovoliko osjećajne i ekspresivne pjesme najčešće nemaju problema s magnetiziranjem srca i duše, ali mi je nejasno ostalo nešto drugo; kako se to dogodilo tek sad? Pa nisu valjda svi prisutni– govorim, naravno, o novonakačenima – prošle subote, 11. listopada, na prekrasnom koncertu u Močvari imali mojemu potpuno podudarno iskustvo?

Jedan dio vjerojatno jest, onaj koji je poput mene tu i tamo prijatelje čuo kako hvale ovaj nesvakidašnji bend, ali ga iz jednog ili drugog razloga, najčešće dobrano utopljenog u lijenost i žanrovsku fokusiranost, naprosto nije stigao poslušati iole koncentrirano, izvan sfere dva brzinska vrćenja dok radim nešto drugo. Međutim, baš nalik na ovogodišnju prašinu koja se podigla za albumom ‘Benji’ omiljene mi trolčine Marka Kozeleka, koji na njemu također svojem izrazu nije pridodao ništa neočekivano ili revolucionarno, Future Islands su se svojom konzistentnošću i predanošću žanru moderne electro-balade – smiješane od prokušanih sastojaka, ali začinjene rjeđe korištenim zrncima growlanja, mekanoga novovalnog basa i indie arome – naprosto u jednome zasluženom trenutku našli u pravo vrijeme na pravome mjestu, snimivši tek još jedan svoj prepoznatljiv album, srećom vjerojatno najuvjerljiviji. Relativiziram prvenstveno zato što mi je friško vršeno otkrivanje unatrag (koje, naravno, još traje), preko prijašnjih albuma, razotkrilo kako je bend od samih početaka bio prilično čvrsto formiran, tako da barem od ‘In Evening Air’ do danas nema znatnijih razlika osim zamjene jedne doze blago prijetećeg duga nezavisnoj sceni s koje su potekli pročišćenijim zahvatom gorko-slatke sintetike osamdesetih godina. Zbog svega toga ni najmanje mi ne smetaju oni koji su zbog TV nastupa o kojem svi sve znamo bendu i njegovu fantastičnom frontmenu pristupili kao najnovijoj razbibrizi s top ljestvica, jer sam slaganjem domina uzroka i posljedica vjerojatno i sam dobio prilike ozbiljnije shvatiti preporuke (ponajprije onu Draženovu, koji me uvijek usmjeri prema nekim novim melankolijama) tek nakon što je brojnijim medijima postalo jasno kolikim potencijalom bubri ovaj bend koji originalnim zvukom zadovoljava i one koji u muzici prije svega traže poznato, a vrijedi i obratno.

Tijekom galame koja je popratila to upoznavanje sa specifičnim izvođačkim stilom Samuela Herringa – kojega je lako zamisliti kao money-act najluksuznijih kasina Las Vegasa, ali u nekom romanu Williama Gibsona – meni je zasmetalo nešto drugo, mogućnost da često pokroviteljsko iščuđavanje u svoju površnost ne proguta divnu i emotivnu muziku koju Future Islands sviraju. Ne prigovaram ovdje isključivo nekome drugom, jer svaki put kad bi se neki raniji razgovor s melodija i atmosfere prebacio na Herringov samostalni retro-futuristički pogo-balet (ili što to već jest), osobno bih se osjetio pozvan za nastavak ignoriranja, a čak i kao obožavatelj albuma koji se promovira na koncert u Močvaru došao sam oboružan i određenom dozom skepse prema nečemu što se može percipirati kao lukav trik privlačenja pažnje. Srećom – i to po mene, koji obožavam promatrati ljude koje muzika čini onime što jesu – niti je ovo bend koji bi se pomislio okoristiti prečicom takve vrste, niti je riječ o promišljenom dodatku sa zadatkom razlikovnog elementa. Znate kako se nakon prekida veze osjećate tupo i bezvoljno, toliko da svaki napor prijatelja za razvedravanjem uporno odbijate iako uopće nema sumnje da druženje s njima doista ima blagotvornog učinka? E pa čini mi se kako Samuel svoje pjesme uglavnom piše upravo iz tog osjećaja tuge i sjebanosti, dok koncerti benda predstavljaju ekvivalent napokon uglavljenom izlasku s ekipom koji bi patnika trebao barem nakratko razveseliti i opustiti. Izlasku koji se neminovno mora dotaknuti i pijanog egzorcizma unutarnje boli.

Herringov ples je upravo to, potpuno oslobođena instinktivna reakcija tijela na vidanje duše, prepuštanje unutarnjim procesima da do svojeg odredišta stignu bez ikakvih prepreka. Kao takav, on zapravo uopće nije šoumenski ili predstavljački, nego je riječ o skoro pa potpuno privatnoj reakciji usred samoće zamračene sobe, u kojoj su plesaču jedino društvo sjećanja i pjesme. Prenesen na stejdž, on je sredstvo postizanja ugode u kojoj će se Herring lakše prepuštati pjesmama, ali i prijeko potrebna injekcija adrenalina kako bi te pjesme – od uvodne ‘Give Us The Wind’ preko romantike ‘A Song For Our Grandfathers’ i ‘Seasons (Waiting On You)’ do već kultne ‘Tin Man’ – dosegle sve svoje emotivne, ali i scenske vrhunce. Kako mi nije padalo na pamet slijediti hrabrije u vlažnu gužvu ne samo prvih redova nego i cijeloga rasplesanoga kluba, koncert sam promatrao s onih vrata po sredini, zbog čega Samuelovo vitlanje mikrofonom, udovima i glasom nisam bio u prilici promotriti najdetaljnije, ali sve ono što jesam vidio važniju je komponentu – zvuk – upotpunjavalo i obogaćivalo. Odsvirane dvije trećine ‘Singles’ (mislim da su falile samo ‘Sun In The Morning’ i ‘Fall From Grace’), a posebno najdraža mi ‘Back In The Tall Grass’, vrlo su me uspješno držale u stanju žuđenoga melankoličnog užitka, no žive izvedbe ranijeg kataloga (recimo ‘Before The Bridge’ ili na bisu izvedena ‘Inch Of Dust’) bile su presudne da nadoknadi propuštenog prionem još angažiranije, baš kako se to dogodi na koncertima rock bendova kakve preferiram.

Izostanak gotovo svakog traga gitare Future Islands nedvojbeno eliminira kao rock bend, ali uprezanje sintesajzera kao njezine zamjene u smislu vodećeg instrumenta, a ne samo prateće tapiserije, donekle objašnjava zašto ne nalazim previše razmimoilaženja između ‘Singles’ i ‘Lost In The Dream’ The War On Drugs – oba su albumi utjehe, dobiveni povratkom instrumenata u vrijeme povratka u budućnost, samo što su Future Islands puno više bend negoli projekt koji postaje bend samo za potrebe živih nastupa. Naravno, kad je frontmen ovoliko nedvojbena točka fokusiranja pozornosti, određena fizička distanciranost ostatka kvarteta ima smisla, što sviračima još i omogućuje bezbrižnije izvođenje pjesama onim slatkim omjerom slijeđenja zabilježenog na snimkama (što kao synth bend na određenoj razini pred-programiranog naprosto moraju) i prilagođavanja zahtjevima žive svirke. Uz sve dužno poštovanje Gerritu Welmersu (tihi rukovoditelj koji se brine da sve šljaka bez štucanja, osim onoga namjernog u zvuku elektroničkoga kuckanja) i basistu Williamu Cashionu (kojemu se na vrhu vrata njegova instrumenta nalazi njujorški podrum u kojem Interpol upravo osluškuju napad na Blizance, a na dnu mančesterska Haçienda za vrijeme nastupa New Order), kao da je taj ključni moment u nesmetanom gospodarenju benda cijelim prostorom odradio bubnjar Michael Lowry, podebljavši podloge toliko da sada na njima ima mjesta za sve oduševljene goste i njihove osobne doživljaje.

Koliko god ‘Spirit’ bila pogođen izbor za kraj koncerta, nikakve sumnje nije bilo da ovo slavlje (a kad smo već tu, predgrupu Celebration nisam uhvatio, zbog basketa; prioriteti su prioriteti) naprosto mora doživjeti i bis, ali me je erupcija nakon erupcije kojom je bila popraćena završna ‘Vireo’s Eye’ ipak iznenadila. Ne znam je li riječ bila o bendovu planu koji se malčice omakao kontroli, ili samo o nesputanosti publike koje je tražila još i u smislu neposrednijeg sudjelovanja, ali tijekom spomenute pjesme pozornicu je zadesila invazija tridesetak najvatrenijih fanova. Volio bih biti ciničan pa gunđati zbog selfieja kojima su djevojke napadale Herringa, dosadne sveprisutnosti prominentnih modnih filozofa ili očitog nesnalaženja ljudi koji nisu znali što dalje jednom kada su se i popeli, ali ne mogu naći riječi protiv takvog finala, koje je pjesmama koje dobrim dijelom i tematiziraju zacjeljivanje kroz euforiju sjelo poput završne modulacije. Ni jednome od bendova prethodna tri hrvatska koncerta nisam imao pameti prisustvovati, ali ako ovo nije bio dosadašnji vrhunac onda kiptim od ljubomore.

Svi zajedno

Travanj 15, 2014

Na moju žalost i na njegovu vjerojatnu sreću, Sašu Relića nikada nisam imao prilike osobno upoznati, iako sam ga vrlo često viđao po underground svirkama na ovoj našoj miloj zagrebačkoj sceni, tek naknadno spojivši lik s imenom na koje sam nailazio u članstvima njezinih brojnih istaknutih bendova, među kojima posebno ističem mitski Reactor, koji još uvijek nisam uspio istražiti do kraja. Kao i većinu drugih scenskih pretplatnika odnosno ovisnika, i njega sam tako na neki način doživljavao kao istomišljenika po pitanju najvažnije mi ljudske tvorevine otkad je svijeta i vijeka, zbog čega sam vijest o teškome moždanom udaru koji je doživio primio kao vrlo neugodno iznenađenje, kao nesretni podsjetnik da se takvo što događa i vrlo blizu, koliko god ja osobno volio zanemarivati tu mogućnost. Njemu i njegovoj obitelji najiskrenije želim da se što brže i što bezbolnije oporavi, pa sam u subotu mi darovanu mogućnost da iz čisto sebičnih i potpuno klasičnih razloga uživanja u muzici dragih bendova – Debeli! Diverzanti!! Benhcwarmersi!!! – Reljinu rehabilitaciju sitno potpomognem kupnjom ulaznice za koncertni benefit u Močvari te majicom njegova benda Storms prigrabio bez razmišljanja. Uz navedene, na rasprodanome koncertu, kojim je više od 600 ljudi (siguran sam da bi se bio rasprodao i veći kapacitet) potvrdilo kako fraza o muzici koja vezuje ljude nije samo fraza, nastupili su još i Lunar te Senata Fox, također bendovi protiv kojih nemam apsolutno ništa, iako ne mogu poreći da ih katkad ne razumijem, naravno, isključivo zbog svojih uskogrudnih pogleda na muziku.

Važniji kao velikodušni događaj negoli kao presjek konkretnih uvjerljivosti svakoga pojedinog benda koji je na njemu nastupio, koncert je prije svega okupio Reljine generacijske srodnike, pri čemu su ulogu juniora otvarača odigrali prekrasni Benchwarmers, bend koji je kroz posljednjih godinu dana potpuno razorio jedan mali zakutak svijeta u kojem odnedavno protiv kolega iz ESC Life igraju koš-za-koš za naslov najboljeg benda u gradu. U svakome trenutku vodi onaj bend koji je igrom slučaja odsvirao posljednji koncert, što prednost sad opet prebacuje na stranu Benchwarmersa, koji su odsvirali svoj prepoznatljiv set, ali osjetno čvršćeg zvuka. Ne znam je li stvar bila u za kasnije žešće bendove baždarenom zvuku u klubu, ili su sami Vatroslav i Tomek odlučili dati gitarama na što slobodniju volju, ali bilo je baš superslatko, gotovo pa na milimetar blizu samima The Weakerthans čijom su ‘Aside’ završili svoj polusatni uvod, u sklopu kojeg su svirali i Reactorovu ‘Further’, očit emotivni vrhunac njihove set liste: Snarling Commentary – Wooden Curtains – Viewer Discretion – It’s Not Like – Further – Something To Do – Leader Of The Pit – Sweet Sunshine – Aside

Kao i prije desetak godina, Lunar sam ponovno doživio kao bend prelijepih evokativnih melodija koje bi mi bile još draže da ih netko i otpjeva, a da nisu rezervirane samo za gitare. Razmišljajući kako mi danas, nakon mnoštva međusobno različitih instrumentalnih bendova koje se trpalo pod isti kišobran post-rocka, Lunar još manje spadaju u to društvo, shvatio sam kako post-rock kao nazivnik zapravo funkcionira identično hip-hopu. Baš kao što repanje raspon od ambijentalne klasične muzike preko gramofonskog skrečanja do hiperdrogiranog plinkanja iz videoigara nivelira u jedan žanr, tako i najčešća odsutnost ikakvog vokala dopušta i vrlo raznorodne tretmane, aranžmane i strukture instrumentalnih kompozicija spajati u isti žanr. Koji mi se u Lunarovoj melankoliji izrazito jako sviđa, dijelom i zato što neometan po glavi mogu prevrtati netom iznesene teorije.

Nakon nominalno indie uvoda, uslijedili su pankerska sredina i kraj, prvim nastupom još jednih dragih mi prijatelja FNC Diverzant s novim instrumentima, zatim još jednim trijumfalnim setom neporecivih titana domaće ne samo melody scene Debeli precjednik, te setom kojim Senata Fox nije zaključila samo ovu lijepu večer nego i svoju karijeru. Zaista se ne mogu sjetiti jesam li Diverzante ikad gledao a da Žac i Goc nisu svirali svoje standardne gitare, pa su me Žacova nova crvena ljepotica – mislim točno onaj model koji otprije koju godinu svira Moose Botić – te Gocov profi-studio-muso bas toliko iznenadili da mi se povremeno majkemi činilo kako svoje klasike ZG-kvartovskog singalonganja piče sviračkom preciznošću i čistoćom zvuka jednih Dire Straits. Nešto veći naglasak na pjesme s ranijih izdanja – ranijih i od ‘Prvog jubilarnog’, koji je Teo najavio kao novi album, objavljen prije 12 godina – potvrđen je gostovanjem Darca iz nekadašnjih 5MTS na bubnju za vrijeme ‘Punk Rock Song, što je Beri dalo krasnu priliku da se napokon dočepa mikrofona. Uz svoje pjesme, FNCD su odsvirali i obradu ‘Svi zajedno’ Razloga za, pjesmu čiju je društvenu temu izravnošću naslova bilo lako preuzeti kao momentalni moto svačije osobne pomoći ove večeri. Set lista: Toga dana – Put za bolje vrijeme – Ostao sam sam – Stranac – Slobodan – Ne tamo (gdje sam bio nekada) – NDS – Daleko od mene – Kažeš da bi htjela – Blizu sunca – Psiho – Svi zajedno – Biba – Punk Rock Song – Stari panxi

Vrlo sličan prijenos tema iznesenih vrlo sličnim izborom riječi u stihovima bio je izveden i nekih sat vremena poslije, kada su Debeli precjednik svoj uigran eksplozivni set kraju priveli redovitom himnom ‘Farmersko srce’ i njezinim stihom Jer ja znam da smo zajedno, za vrijeme kojeg se stejdž napunio kako razdraganim fanovima tako i snažnim izaslanstvom ostalih sudionika programa, u kojem se opet isticao mikrofona željan FNC Bero. Vizualno, prizor je izgledao zaista impozantan, toliko da sam zaista poželio povjerovati u mogućnost akumulacije i transfera pozitivnih vibracija. Naravno, Debeli svoju muziku često zidaju i iz negativnih, obračunavajući se s detektiranim zlima našeg društva kroz pjesme kao što su ‘Heroes Of Today’ ili ‘One Book’, a imam dojam i da je jedna potpuno nova pjesma koju su premijerno izveli upravo na tome tragu. Moji su favoriti ipak i ovaj put bile privatnije borbe ‘Guilty Conscience’ te ‘Moja su koljena umorna od moljenja’, za koju više uopće ne sumnjam kako je preuzela krunu najbolje pjesme grupe. Set lista: Heroes Of Today – Thank You – Enemies – Music Saves – Peter Pan Syndrome – Against The Opposite – My Own Thing – Marionette – nova pjesma – One Book – Guilty Conscience – Zaboravi – Puška ne ubija ljude – Moja su koljena umorna od moljenja – Farmersko srce

Hiperbrzi HC Senate Fox spada u onaj sektor pankerskog undergrounda koji me svaki put razveseli činjenicom da nisam čru-pripadnik scene, pa se onda ne moram pretvarati da ga volim i razumijem. Uza sve divljenje bendu kao instituciji, te pohvalu kako izrazito kratki sprinterski komadi naprosto ne mogu umoriti slušatelja jer se izmjenjuju lako i tečno, ništa drugo osim nekoliko jeftinih fora kako mi se čini da je pjevač Jakić u nekoliko navrata pogriješio tekst bendovoj muzici ne mogu uputiti. Imam dojam kako Senata Fox – ne računajući sad neke sitne tehničke poteškoće koje su im malo omele set – vrlo detaljno zna što hoće i željeno postiže bez i mrvicu ostatka ili kompromisa, zbog čega bend mogu cijeniti čak i ja, ali između te želje i mojih preferencija golem je raskorak. Međutim, kako sam već spomenuo, odrješita brzina i nepatvorena energija kojom sviraju svoje grgljave punk-aforizme zaista nose bez problema i odugovlačenja, pa su mi jako lijepo sjeli kao kratko presijecanje nakon unesenijeg sudjelovanja tijekom prethodnih setova. Od kojih su svi redom bili odlični ne samo zato što su motivirani hvalevrijednom inicijativom pomaganja prijatelju, ali koja je, vjerujem, svaki od bendova zaista bila dodatno inspirirala. Za kraj mogu samo još jednom izraziti želju da se Reljo oporavi što prije; koncert jest bio super, ali mu reprizu nikako ne želimo.