Archive for Veljača 2012.

Gorilini naj albumi 2011: fusnote vol. 2

Veljača 29, 2012


Big K.R.I.T. – Return of 4eva

Kapiram da će se u budućnosti desiti ona lepa situacija – da se setim nekog perioda u životu kada se setim albuma, ili da se setim albuma kao nečega što je ispratilo jedan deo mog života. Lepo sam u junu pao sve ispite, nije mi bila neka naročita frka – ranije sam bio slobodan da provedem leto ne radeći ništa. Živeo sam taj život desetogodišnjaka: kad izađem iz kuće keva pita gde ću, ja samo kažem “napolje!” Zvuči dobro, a stvarno i jeste bilo. E pa „Return of 4eva“ je bio soundtrack za takav život. Ujutru jedem kornflejks – slušam Krita, radim sklekove u sobi – slušam Krita (dobro, ovo se desilo max 3 puta), obuvam patike da odem na basket – slušam Krita, idem u lokalnu kafanu na popodnevno pivo – i dalje slušam ovaj album iz kineskog mp3 plejera dok hodam na 35 stepeni. A slušajući ga sad dok ovo pišem, setio sam se kako smo letos stigli i dobili partiju basketa koju smo gubili 12-20, kako sam barem tri puta pišao sa Brankovog mosta idući na neki splav, nekih riba, nekih buksni na atomskom skloništu u kraju, toga kako je Bo Mekejleb odveo Makedoniju do polufinala Evropskog prvenstva. I postalo mi je jasno zašto se baš taj album meni nametnuo kao muzička pratnja leta – zato što je nekako normalan, valjda. To je južnjački rep kojeg pravi neki normalan lik, koji uz to zna da pravi i jako lepe i raznovrsne bitove. Taman je bio dovoljno raznolik da mogu da ga slušam stalno i bez skipovanja, i taman dovoljno nepretenciozan da ne udavi. To je na kraju, izgleda, bilo dovoljno: nenaporni lik koji dobro repuje + pravi lepe bitove + idealni trenutak u kojem je taj album došao meni u uši. (NN)


Ricardo Villalobos & Max Loderbauer – Re: ECM

Da sam ranije znala pravila igranja igre glasanja, umjesto 87 upisala bih Villalobosu i Loderbaueru barem 551 bod, jer zaslužuju biti među prvih 20 a ne tek 126-i. Iako uglavnom nemam potrebu nametati svoje strasti drugima (potpuno je jasno da su oni koje bi ovaj album interesirao na njega već mogli naići – odnosno, ukoliko su to već obavili, dati mu i pokoji bod smatraju li ga vrijednim), odlučila sam zaigrati igru Bojana M. i napisati dečkima crticu, jer su je ovim svojim zvučnim eksperimentom apsolutno zaslužili.

„Re: ECM“ spoj je dvaju dijametralno suprotnih svjetova i svjetonazora, fuzija sakralne tradicije i profane dekadencije iz koje Villalobos i Loderbauer, svjesno ili ne, stvaraju jednu novu civilizaciju. Ta civilizacija nije samo nova homogena zvučna stuktura već ona istovremeno djeluje i kao most, pružajući svakoj strani ako ne već ruku da prijeđe, onda barem pogled na onu drugu. Na jednoj se strani nalazi njemačka izdavačka kuća ECM s koje se pregledno vide suvremeni jazz i klasika, prefiks Re: je i regarding, i reshaping, i restructuring i – iako čak možda najmanje od svega – remixing na kakvog smo navikli, a s druge su strane Villalobos i Loderbauer, klupski minimal i eksperimentalna elektronika. Njih su dvojica za svoje Re: igranje dobila na raspolaganje kompletan ECM-ov arhiv u paketu s potpuno odriješenim rukama, i napravili konceptualno jako zanimljiv – neki bi rekli avangardni, no budući da sam puritanka po pitanju periodizacije zadržat ću se u području općenitijih kategorija – eksperimentalni album. „Elektronika je strukturno kao i jazz – sve je u improvizaciji koju povezuju međusobno isprepleteni repetitivni elementi,“ rekao je Ricardo u kratkom razgovoru o samom albumu, i naglasio kako su i on i Loderbauer veliki fanovi ECM-a. Podsjetio me u tome malo na Koonsa, koji svijetu prodaje košarkaške lopte u akvariju dok osobnu kolekciju puni starim majstorima, no tu ću standardnu ‘i umjetnici moraju od nečega živjeti’ diskrepanciju Villalobosu, na račun „Re: ECM“-a, velikodušno oprostiti. Glavninu materijala za svoje zvučne strukture Villalobos i Loderbauer crpe iz dva izvora – klasike ruskog kompozitora Alexandera Knaifela (Resvete / Reblazhenstva / Retikhiy / Resole) i suvremenog jazza mladog Norvežana Christiana Wallumrøda, odnosno njegovog jazz ansambla (Reblop / Recat / Requot / Redetach). Neke stvari rastavljaju i grade do neprepoznatljivosti pretvarajući ih u potpuno nove zvučne strukture u punom smislu te riječi, dok od drugih podlaganjem suptilnih beatova stvaraju čistu eteričnu čaroliju (Knaifelova Blaženstva i  „Re:ECM“-ova Reblazhenstva). Iako sam uglavnom sklona eksperimentalnom potonje su mi slušljivije i draže, no obje su varijante zapravo tako skladno raspoređene na (kako info u txt fileu kaže – dvostrukom) albumu pa prilikom slušanja u kontinuitetu zvukovi sasvim ugodno teku i bezbolno se prelijevaju iz jednih u druge. Savršen soundtrack za hodanje gradom, ali i za kućnu kontemplaciju uz glazbu.

Sviđa li vam se načelno ovakva muzika ili ne u ovom je slučaju potpuno nevažno, ukus je i tako društvena kategorija koja ne podliježe trajnim značenjima i svi kojima je glazba – iako ozbiljan ali opet i tek samo – soundtrack za život, uživaju privilegiju prepustiti se isključivo onoj koja komunicira s njihovim emocijama. A „Re:ECM“, date li mu priliku, doista komunicira s njima na nekoliko razina šireći pritom horizonte, i zaslužuje jedan duboki naklon – ako ne već zbog toga što je prosvrdlao srce, onda barem zbog odvažnog i kreativnog, konceptualno zanimljivog interkulturalnog glazbenog dijaloga. (PB)


Hassaan Mackey & Apollo Brown – Daily Bread

Apollo Brown je rodom iz Detroita – mjesta koje ima bogatu glazbenu povijest, što koriste mnogi producenti pa tako i oni iz svijeta hip hopa, kažu da je to razlog što se lako mogu prepoznati, J Dilla je primjer. No to kod ovog čovjeka nije slučaj, a kako su ljudi u Detroitu dosta nabrijani – primjer su Pistonsi – nije mu bilo lako furati zvuk koji podsjeća malo na DJ Premiera (mrzim te usporedbe). I šta mu je to donijelo? Na početku vjerojatno probleme kod lokalnih DJ-a koji ga nisu puštali na radiju, jer su više forsirali detroitski zvuk, a MC-ji su ga izbjegavali, osim par ljudi iz njegove ekipe. Sad kad se probio – pola onih što su ga izbjegavali ga zovu za podloge, a polovica se moli da se prosere. To sve ne mora biti istina, al to nije ni bitno jer čovjek još nije napravio lošu podlogu, stoga ga preporučam, ko zna dokle će to ovako jebeno dobro biti. (ID)

(pisali: Nikola Novaković, Petra Belc, Ivan Debelić)

Oglasi

Gorilini naj albumi 2011: fusnote vol. 1

Veljača 27, 2012

Sjećate se možda kako sam prije par tjedana bio predložio da tko god želi napiše crticu o nekom jako dragom im albumu iz 2011. koji nije upao u Gorilin top 50? E, pa četvero ljudi je napisalo takve bonus-crtice. To je bilo pretprošlog tjedna. Moja lijenost je jedini razlog zašto to objavljujem tek sad. Sorkač!

Sad slijede prve dvije, a preostale dvije sutra; ako još tko želi napisati nešto a stigne do srijede – slobodno pošaljite, ja ću objaviti.

Arctic Monkeys – Suck It and See / The Rapture – In the Grace of Your Love / Noah and the Whale – Last Night on Earth / Girls – Father, Son, Holy Ghost

Odmah mi je bilo nešto čudno, ali nisam pomno pratio odbrojavanje. Uslijedio je šok i nevjerica kad sam shvatio da većina albuma s moje liste (5/8) ima samo moj glas, a još jedan svega dva. Nisam to očekivao, nikako, jer nisu to neki avangardni albumi, nezavisniji od nezavisnih, opskurniji od opskurnih. To je skoro pa mainstream, koji je valjda izgubio sposobnost da oduševljava, izgleda da se svijet glazbe svake godine sve više diversificira, zbog interneta, piratstva, dostupnosti, brojnosti, čega god. Ili je taj porazni skor samo rezultat iskrivljenog bodovanja.

Za početak Arctic Monkeys (1 glas), s možda i njihovim najboljim albumom, pjesme koje tresu stakla ne cviležom gitara (a djelomice i time), nego čistom snagom melodija. Razmišljam, možda je to njihov „američki“ album, razveden od zagriženih fanova, a još k tome Alex priča kako je zaboravio napisati hit-pjesmu. Pa, čovječe, hit nikad nije ni bio mjeren top listama, a u ovom vremenu još manje. Po tom je A***e snimila najbolji album zadnja, kajjaznam, tri desetljeća, tu negdje. Koji me, usput, ostavlja posve hladnim, kao da se zove, „61“, IYCMD.

Zatim The Rapture (2 glasa; nisam sam!), koji su se povratkom kod Murphyja vratili nekim sasvim drugim korijenima. Na minimalnom ritmu, hipnotizirali su me pjevušenjem, plesljivošću, općenitom samozatajnošću. Na DFA su i YACHT (1 glas) čije brojalice ulaze u uho tako lako, još lakše od HolyGhost! (0 glasova?) koje sam i ja zaboravio, iako mi jesu na GGG-u. Još k tome ja i nisam neki obožavatelj LCD Soundsystema, čisto da se zna, ali neki od tih bendova na DFA rasturaju, svježinom i razigranošću zvuka, pišu hit do hita. Okej, okej, uz dozu avangarde i malo opskure.

Pa Noah and the Whale (1 glas) sa svojom iskrenutom vizijom pop-glazbe kakva bi trebala biti, s aranžmanima terasa koji zvuče kao najradikalniji Wet Wet Wet 2010ih – stvarno kao zadnja noć na zemlji, što je, jel, jednako kuruzno ime kao i cjelokupni zvuk ovog benda koji – opet! opet! – piše hit do hita, najozbiljnije.

Sve skupa, ne razumijem, očito je ujedinjenje skoro pa nemoguće (osim po pitanju Destroyera), jedino mi je nekako žao, jednako kao što mi je bilo prije 20 i kusur godina kad sam krenuo u avanturu širenja gospela, sa zaboravljenim rezultatima i bez nekog naročitog uspjeha. Kad smo već kod gospela (tko ih je poslušao, zna o čemu pričam), moj novi najbolji album svih vremena za ovaj tjedan je Girls (4 glasa, na pragu Top 50 a bez mog glasa). Nekako sam ga propustio, jer ipak mi fali mjesec i pol života u 2011, pa me je sad opalio svom snagom. Kao najblistavija mješavina Arcade Eyes, Dinosaur Whigs i Lawrencea Houstona, čini mi se da su ta dvojica tu onako propisno pali s Marsa, baš iskonski frikovi s vizijom kako najblistavije zvukovne poremećaje pretvoriti u pop-pjesme nekog prošlog i budućeg vremena istovremeno, što je paradoks koji drži na okupu ovaj album i još štošta drugo. (OM)

Nothing’s Carved in Stone – Echo

Moj broj 1 (s 200 bodova) podijelio je 59. mjesto s još šestoricom drugova.

Da vam kažem par riječi o mom broju jedan.

Nothing’s Carved In Stone je grupa nastala nakon što je Ubukata Shinichi, gitarist Ellegardena, odlučio ne nastaviti druženje s frendovima u projektu Hiatus već je osnovao vlastitu grupu – profilirajući Ellegardenov izričaj u nešto bogatije i melodioznije, bliže japanskom eklekticizmu no zadržavajući čvrstinu različitih podvrsti rocka.

Album Echo nije se “dogodio”.

Nakon Ellegardena, prvi NCIS-ov album bio je „Parallel Lives“ (2009.) koji je na Oriconovoj tjednoj listi debitirao na 11. mjestu. Iste godine izašao je i „Around the Clock“ (maxi singl), a 2010. album „Sands of Time“.

„Paralellel lives“ bio je sramežljivi odmak od Ellegardena što se može najbolje primjetiti u „November 15th“ koju kao da je napisao Hosomi Takeshi pršti životnošću i emocijom u par jednostavnih riječi, ostajući vjerna melodičnom panku.

Na „Sands of Time“ svaka sljedeća pjesma dokaz je novostečenoj samosvijesti i samopouzdanju benda – hrabrost iskoraka više se ne nazire već jasno vidi u svakoj novoj noti zaokreta prema AOR-u.

I onda, u 2011. dolazi „Echo“.

Veličanstveni album japanske grupe koja se između ostalog odlikuje i sasvim suvislim tekstovima na engleskom jeziku, a koje je Muramatsu Taku sposoban i izvrsno, pitko i besprijekorno otpjevati. To je album koji uz otvarajući instrumental i devet pjesama na engleskom sadrži i tri predivne stvari na japanskom – tako emocionalno uključujuće da me već mjesecima motiviraju na sve bolje i bolje ovladavanje japanskim jezikom. Glazbeno idealna mješavina rockerske čvrstoće i elemenata jazza, funka, punka, post-rocka i nježnog eksperimentalizma odlična je pratnja kako večeri provedenih u koncentriranom slušanju glazbe, tako i seksa ili čitanja knjiga. Raznovrsnost doživljaja u različitim okolnostima za mene je najbolji dokaz kvalitete, a ovaj je album nepobitno ima toliko da je višestruko zaslužio prvo mjesto u bivanju soundtrackom moje egzistencije.

Poslušajte ga. Pogledajte spotove. Divotica. (DF)

(pisali: Ozren Milat, Derza Fanistori)

Bunt je lukrativan koncept

Veljača 26, 2012

Ušavši preksinoć u Močvarino dvorište, koje je već pola sata prije početka bilo ispunjeno ljudima i njihovim duvanima, u glavi sam počeo formulirati pitanje koje sam naglas, makar samom sebi, postavio tek kada se negdje do recimo desete minute nastupa Damira Avdića klub nakrcao toliko koliko ja osobno ne pamtim (iako moje sklonosti jesu više na strani opskurnih bendića koji privuku tek nekoliko desetaka prisutnih, ali ipak): Kada je i kako to točno Avdić postao ovoliko velik? Je li u međuvremenu, a bez mojeg znanja, izbacio hit duet s Rozgom ili Kekinom? Hoće li se pokazati kako zabluda da se kvalitetan i uporan rad naposljetku uvijek isplati zapravo i nije zabluda? Jebemu mater, zar Dragaš doista ima toliku moć promocije i izgradnje pojedinog izvođača, i zašto je onda u tom slučaju ne koristi češće, za bendove koji to barem jednako zaslužuju? Vjerujte mi da nitko nije sretniji od mene kada se umjetnikov trud počne naplaćivati, i moje čuđenje nije rezultat eventualnog prezira promjene situacije, samo što se ni do danas ne uspijevam usuglasiti sam sa sobom je li (svakako potrebna i odlično izvedena) modifikacija Avdićeva autorskog potpisa sebi privukla nove poštovatelje, ili je promjena vanjskih komponenti konteksta u koji, nažalost ili nasreću, neporecivo spada i ono što doživljavam kao njegove karakteristike povela u drugom smjeru.

Nikakav kopernikanski obrat Avdić nije učinio ni u muzičko-aranžerskom ni u tekstualno-parolaškom smislu, a niti imam ikakvo pravo procjenjivati pravo ikoga drugog da u njegovu radu uživa na način koji mu/joj najviše odgovara. Meni se samo čini kako masivnost posjeta minimizira mogućnost postizanja onog efekta koji je njegove dosadašnje koncerte kojima sam prisustvovao činio jedinstvenim iskustvima. Bez silaženja u publiku, bez šetnje od jednog do drugog posjetitelja koje bi svojim makabričnim facijalnim grčevima u pravilu natjerao na spuštanje ili skretanje pogleda, on više ne može izazvati šok, konkretan i neugodan strah izvučen iz najzabačenijih samica naših duša. Šećući se pozornicom od jednog do drugog pa onda i do trećega mikrofona iskusnijim posjetiteljima pokazao je kako ga itekako svrbi želja za reinscenacijom nekadašnjih performensa, ali i da je vrlo ispravno zaključio kako bi se ono što je nekad bilo ujedinjenje svakog nazočnog u zajednički doživljaj ovako, zbog nužnosti izbora onih kojima će se unijeti u lice, pretvorilo u izdvajanje. Nije mi namjera odvesti izvještaj u standardne pankerske gdje-si-bio-’91? vode – jednako kako sam Avdića ja uživo vidio prije 98 posto preksinoćne Močvare, tako ga je preostalih 2 posto vidjelo prije mene. Samo sam prilično siguran kako nema ni najmanje šanse da se osobi koja ih vidi nekoliko upravo prvi posjećen koncert Damira Avdića u pamćenje ne ureže najdublje. Više poetsko-glazbena monodrama ili HC-recital nego koncert, svakim novim gledanjem naprosto gubi na silini i razornosti iznenađenja. Utoliko je šteta što većina naprosto nije ni imala šanse doživjeti Avdića u punoj snazi, poput sretnog mene u Spunku prije nekoliko godina.

Sumnjam da je tek zgodna koincidencija da se legenda o Avdiću učvrstila a njegova sljedba omasovila odmjerenim skretanjem kursa s arheologije grobova balkanskih ratova, kako onih prije 20 tako i onih prije 70 godina, prema komentiranju formiranja novih političko-ideoloških bojišnica kapitalističkog svijeta, izvedena u stilu dvorske lude koja se ruga svima i ne popušta nikome. Nipošto nije riječ o temama koje se međusobno isključuju, naprotiv, detaljno se i obuhvatno ne mogu proučavati bez saznanja dobivenih na poljima druge. Međutim, dok u društvu u kojem živimo još uvijek nema konsenzusa o krivcima, žrtvama, pobjednicima i poraženima čak ni u zadnjem ratu, nikome ne pada na pamet osporiti potrebu za transformacijom aktualnoga liberalnoga kapitalizma u model kakav će što je više moguće dokinuti opasnosti socijalne propasti nesretnih pojedinaca. Avdić nije otupio ni sablje koje koristi umjesto gitarskih žica ni svoj jezik u obliku trozupca, ali lelek umrlih u devedesetima ne može ne izazivati paničnu neugodu, dok udarničke rugalice aktualne ploče ‘Mein Kapital.’, koliko god višestruko ironične bile, sa sobom uvijek donose i nešto prkosa, koji katkad generira i akciju. Refreni nove ploče mogu se izvikivati i bez unutarnjih eksplozija bola, pa skladnije sjedaju u zborno izvikivanje pijane raje.

Kao takve, s pravedničkim su ih veseljem prihvatili svi vikend-prosvjednici, koje nimalo ne mori činjenica da se vrlo čestu nađu na meti Avdićeva verbalnog pikada. Ne štedi ih, ali ih bome isto tako i zluradije ne napada, znajući da je crtić-verzija društvenog aktivizma tek posljedica sustavnog zatiranja mogućnosti, a ne glavni problem. Vjerujem da je Avdić vrlo svjestan činjenice kako mu je zavidan posjet najvećega solističkoga koncerta omogućio upravo dnevni list koji najgorljivije i katkad izuzetno bezobrazno promovira vrijednosti protiv kojih se, inače dostatno ambivalentan sudac, Avdić najotvorenije bori. Na koncertu nisam bio jedini u najkicama ni jedini s ajfonom, a niti jedini u najkicama i s ajfonom – iako isključivo self-made konstrukt došao ravno iz ostataka onoga što smo nekad ponosno nazivali undergroundom, danas je Avdić mnogima tek još jedan razlog za izlazak. Da ne ispadne da serem drugima, navest ću kako sam ja osobno dan prije koncerta pio preskupa piva u luksuznom klubu na samom Trgu, a dan nakon gledao holivudski spektakl u kinu, zbog kojeg ovaj tekst i nisam stigao napisati jučer. Nemoguće je da mozak Avdićeve oštrine i srditosti ne percipira nove okolnosti, i nekako mislim da je spremno odlučio podnijeti tu žrtvu. Da tu žrtvu previše ne glorificiram, nema ništa teško podnošljivo ili umjetnički nedostojno u nastupanju pred gomilom ljudi koja tvoj rad poznaje i, očito je, izrazito cijeni, samo mi se čini kako je Avdić, vjerojatno motiviran plemenitim razlozima, napravio grešku približavanja ustaljenim normama rock koncerata.

Gledajući ga dosad, na nastupima koji su trajali oko 45 minuta, nisam ni imao prilike osjetiti kako snaga njegovih udaraca kopni što dulje udara. Spominjao sam gore šok kojim je punio manje prostore – pristup je bio efikasan jer je izvođač katalog svojih efekata znalački koristio dok ga ne potroši, s time da je omamljenoj i prestravljenoj publici do predviđenoga kraja bilo svega dosta i nestrpljivo smo čekali dopuštenje da se vratimo u naše male ružičaste stvarnosti. Preksinoć, dva su sata naprosto bila previše, jer se u cijeloj drugoj polovici koncerta – a Avdić je ipak uvjerljiviji kada više nastupa a manje koncertira – morao osloniti na pjesme same, bez njihova usustavljenja u ubojitiji redenik, bez pojačavanja njihovih tekstova ekspresivnošću naglog urlika. Sumnjao sam da je pad moje koncentracije uzrokovalo moje didunstvo i bol u leđima, ali povlačenje do zida na koji sam se mogao nasloniti omogućilo mi je i primjećivanje sve frekventnijeg muvanja u publici i stabilnog rasta razgovornog žamora. ‘Utopijom dojim’ nije slabija pjesma od ‘Bog je koncept’, daleko od toga, ali izvedena u fazi kada su se gotovo svi nazočni privikli na Damirove eskapade pa i malo od istih umorili, izgubila je njihovu pozornost, a time i svoju uvjerljivost. Iskreno vjerujem da bi se dio toga izbjegao ne samo skraćivanjem nastupa nego i smještanjem u sjedeće prostore, iako se možda čini promašenim dinamitnu snagu njegovih pjesama pokušati suzbiti u smirenije okružje.

Po meni, Avdić još uvijek nije napravio ni jedan jedini krivi korak, izuzmemo li spominjano prekomjerno trajanje koncerta, ali kako ne svirati još brojnoj publici koja želi još, ili barem jako lijepo sebe uvjerava da želi još? Nikako. Bitka je to u kojoj Avdić ne može pobijediti. U njima se on vrlo dobro snalazi.

Sve na svijetu zna i jasno mu je sve

Veljača 24, 2012

Ima nešto u zakonima fizike, doista je nemoguće u isto vrijeme biti makar samo na dvama različitim mjestima, treće da i ne spominjem. Attack i garažno krljanje sinoć su tako otpali već u startu planiranja, ali preostale dvije zgode, obje svečane prigode posebne kategorije, nisam smio preskočiti. U Tvornici, Potlista je slavila treći rođendan, kojem sam se veselio i kao prijatelj i kao čitatelj i kao kontributer. U Vip Clubu, Zagreb je napokon posjetio i jedini preostali živući član Wu-Tanga bez hrvatskog koncerta u CV-u, veliki genijalac GZA. Nešto od njegove aure posvećenosti MC-zanatu na neki se način sinoć prelilo i u mene, jer sam na rođendanskoj partiji iz lijepo posloženoga mentalnog ormara (ne koristim naftalin, sori) izvukao mikrofon (dobro, nisam ja, nego organizator) i prije 6-7 godina umirovljene vještine freestylea. Dvije kitice drmanja iz glave, za kraj i legendarna ‘Pjesma koja grize’ i, priznat ću, baš sam se dobro osjećao. Možda je karijeru u branši trebalo ganjati s više žara? Priča mojeg života.

Jedini problem koji mi je taj nastupić uzrokovao bilo je otpuštanje zavidne količine adrenalina u moje žile, pa je žurba prema Trgu bila obojena nekim starim emocijama i nekim novim nemirom. Previše živih utisaka s GZA-ina rastura u dotad dobro ispunjenoj spoznajnoj memoriji mi, tako, nažalost, nije ostalo, što je pohvalno zato što nikakvih sadržajnih ekscesa tijekom nastupa zapravo nije bilo. GZA je master, i njegovih cca 45 minuta proletjelo mi je u head-noddingu za vrijeme kojeg mi se glava neprestano njihala između onoga srednjoškolskog ljeta kada sam bio skužio kako je hip-hop škrinja divote i mudrosti te trenutka i ambijenta u kojem sam se upravo nalazio. Red klasike s ‘Liquid Swords’ malo je garniran s nekoliko novijih stvari, ali i, izgleda obaveznim, podsjećanjem na himne ostale WU bratije – možda nije svjetlucav i šaren, ali spektakl je bio svejedno, za svakog tko je ikad pješke kružio gradom s RZA-inim beatovima i eMCklopedijskim tekstovima u slušalicama. Ja jesam. I danas sam ponovo.

Craig Finn – Clear Heart Full Eyes

Veljača 24, 2012

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/722-craig-finn/2027-craig-finn-clear-heart-full-eyes.html

Keep The Fire Burning vol. 16

Veljača 22, 2012

Tom Petty privatizirao rubriku. Jebiga.

http://www.youtube.com/watch?v=x_ml9Jab2gk&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=uNgt7U9QrFQ

…God, it’s so painful, when something that’s so close is still so far out of reach…

Reanimirani rock

Veljača 18, 2012

Lako što nekada propustim priliku, ali skoro pa jednako često promašim i rezervnu priliku, što mi se opet dogodilo i sinoć s premijerom animiranog filma ‘Monster Master’, održanom u Prostoru, da točno navedem ime kafića koji ćemo svi skupa svejedno nastaviti nazivati omiljenim Spunkom. Na prvu projekciju nismo stigli na vrijeme, a tijekom druge smo skužili kako prostor Prostora baš i nije adekvatan za prikazivanje filmova jer se cijelo platno bez smetnje pogledom moglo uhvatiti tek iz limitiranog broja položaja, koji su se usto još i neprestano mijenjali, ovisno o kretnjama ostalih gostiju, kojih se sinoć u klub nakrcalo poprilično. Ipak, osnovni motiv dolaska ipak mi nije bio film – iako me zanima – nego koncert Dykeman Family (griješim li ili se putem izgubilo jedno n iz Dykemann?), čiji je Goran Lautar napravio muziku za crtić. Pjesmu iz filma čuli smo na bisu – mislim da bi bilo potpuno idiotski objašnjavati kako zvuči. Zvuči isto, zvuči odlično. Dykemane sam sad već gledao ohoho puta pa mi se možda baš zbog toga sinoć učinilo kako sam prepoznao dobar dio zapaljenih pjesama. Mada, možda nisam toliko prepoznao same bendove pjesme koliko vječne šprance koje bend strastveno i opravdano koristi. Dykeman Family su bend rokenrol klasicista, dušu dao za neobavezne polusatne rafale koji sačinjavaju začine ležernog izlaska petkom navečer, a sve to bez da postoji imalo sumnje u to da se pretvore u neprimjetnu pozadinu. Ako ni zbog čega, a onda zbog buke koju stvaraju, iako vjerujem da bi svatko baždaren na moderne varijante starih rock formi eventualni prvi susret doživio kao dobrodošlo upoznavanje. Treba li naglasiti novitet, onda ne smijem zaboraviti spomenuti preferiranje basa u odnosu na kontrabas, što, s druge strane, i nije značajnije utjecalo na cjelokupnu zvučnu sliku benda. Možda desni zvučnik doista jest bio riknuo, kako je posumnjao Žalac, ali ja još uvijek nisam stekao dovoljno muso-sluha da primjećujem takve sitnice.

Srpski PR

Veljača 17, 2012

Moj dobar prijatelj Jukić, sasvim razuman i racionalan tip, definiranog nacionalnog osjećaja bez lutanja u šovinističke varijante, srpske uspjehe na brojnim različitim poljima ne propušta objasniti kroz jedan specifičan rakurs. Đoković, Kusturica, Bajaga, rukometaši, bla bla bla – nikome od njih ne niječe ponekad čak i izvanrednu umješnost u zanatu kojim se bave, ali status pravih veličina, po njemu, svi duguju isključivo činjenici kako Srbi imaju bolji PR. Bolji od nas, je li, a izvan svih usporedbi svejedno kvalitetan. Ostanemo li na polju površne zajebancije, a molim vas ajmo jer nemam sape za ozbiljniju raspravu s obzirom na to da ovo kucam s friška dva šava na malom prstu lijeve ruke, paaaa, smijem reći da se donekle slažem s njim, ako ćemo da razgovaramo o područjima mojih interesa. Muzika i film. Bolji smo i to je to, pri čemu bolji koristim kao komparativ od dobar, a ne suprotnost od grozan. Zabranjeno voće do danas je već i istrunulo, ali kroz dijapazon neugodnog zapuha do nas se još uvijek probije i privlačna nijansa mirisne ugode.

O svemu sam tome razmišljao sinoć, došavši na koncert kultnih beogradskih prsten-i-zlatni-lanac džibera Prti Bee Gee u dupkom nakrcan KSET. Priznajem da više nisam standardan sudionik scene, pa stoga svi moji pokušaji pretpostavljanja aktualnih trendova metropoline hip-hop zajednice završavaju debaklom, ali očekivao sam nešto više starije ekipe, željne nekolicine sočnih politički nekorektnih reminiscencija na tulume otprije 6-7 godina, i to sve skupa u ukupnom broju od nekih stotinjak. Kadli tamo horde mladenačke raje, koja je Mikrija i Eufrata dočekala toplije negoli kada sam posljednji put u Zagrebu gledao V.I.P., a skoro u rangu svršavanja na Bad Copy. Neka, bre, nisam hejter koji se naslađuje tuđim posrtanjima, samo mi je bio malo bed što sam očito najstariji u klubu, ne računajući sjedokosog činovnika ZAMP-a koji je usporedno s mojim naručivanjem pića konobara ispitivao tko je odgovoran za ovaj neprijavljeni koncert. Onda sam vidio legendu Chilla, pa sam se malo skulirao. Kakogod, naše mlade snage Prti Bee Gee izgleda puše (u gudra-drolje kontekstu prikladniji termin od kamilica vole, cijene ili slušaju) u znatnoj mjeri, a duo se na dočeku zahvalio skroz razvaljenom koncertnom žurkom.

Prti Bee Gee osobno volim više od Bad Copy jer mi se, možda griješim, čini kako se klišejima američke bitches&guns spike manje izruguju, a više zajedno s njima tulumare uz piće i porniće. Rezultat se na prvi pogled i na prvi posluh i ne razlikuje toliko, iako se određene znakovite razdjelnice lako daju iščitati iz stava. Bad Copy su inteligentni zajebanti zavidnog muzičkog talenta, koji bi se snašli i u mnogim drugim žanrovima, zbog čega bi mi možda trebali biti favoriti, samo što je zajeb da ja u hip-hopu baš volim dum-puf-prc. Prti Bee Gee jesu džikani čijim se kvartom ne bih volio sam prošetati ni u popodnevne sate, ali ih nemam problema zamisliti kako ista ta cijela popodneva dangube u sobama uz iskreno divljenje Snoopu ili Cypressima. Manje su talentirani, ali više nabrijani, a prevlast dobrih strana takve pozadine postignuta je relativno upornim i postojanim radom. Najnoviji album ‘Bez šećera’ nisam slušao, ali debilni klasici poput ‘Klabing klabing’, ‘U dresu Redži Milera’ ili programske ‘Sex, gudra, prti BG’ još uvijek garantiraju skakanje i deranje prvih redova, kao i moj zadovoljan smiješak s galerije.

Ista ta programska pjesma, međutim, svojim refrenom pojašnjava i zašto osobno ipak nikad nisam prešao granicu između poštovatelja i obožavatelja: dramenbejs, hip-hop, rege, sex, gudra, Prti Bee Gee. Svaka čast neumivenom i vjerojatno ne previše hiperboliziranom presliku kvartovskog lajfstajla, opravdanoj nadmenosti kojom se tekstovi izvode uživo (bez ikakvog DJ-a, samo bi se Mikri pred krajevima pjesama posvećivao laptopu, s time da su lakoćom izbjegli sve suvišne pauze i u lice se nasmijali odnosno u facu popišali svim onim reperima kojima na koncertima dulje traju pauze nego pjesme), a pogotovo opsjednutosti basketom, ali za moj ukus podloge prečesto zastrane u jeftinu drumbu. Istina jest da kao takve pričama ove grupe pašu kao salivene, jer Prti Bee Gee ne dolaze iz luksuznih lounge-barova iz centra, nego iz oronulih periferijskih straćara prenamijenjenih u diskače, samo što mene taj odjeljak hip-hopa često vrlo brzo zamori. Sinoć mu je trebalo nešto dulje, zapravo više od sat vremena, prvenstveno zahvaljujući sjajnom Eufratu. Prednastup Kalija, Jantara i Scriptora sam uhvatio tek pri kraju, i moram priznati da bih ih volio čuti i drugi put, uz više koncentracije.

Moram li zaigrati na samo jednu kartu, bez krzmanja se odlučujem za underground mitove o loodim srpskim reperima kao glavni razlog statusa koji Prti Bee Gee izgleda kod nas uživaju. Samo što katkad ispadne i da PR ne prodaje kvake, nego pospješuje kvalitetne sadržaje.

R.I.P. Mosor

Veljača 17, 2012

Barba Mile, pozdrav.

Ahoj crtičari!

Veljača 9, 2012

Kako stvari stoje, izgleda da ipak ide ona ideja da ćemo imati dodatak izboru naj albuma 2011. u kojem će svi kojima se to da napisati koju crticu o dragim im albumima iz 2011. što nisu upali u top 50 – zasad nas četvero sudjeluje definitivno, a pozivam i sve ostale koji se žele pridružiti da mi pošalju svoj(e) prilog(e) do ponedjeljka na djevojke majmun yahoo točka com! Ne mora biti doslovno album kojem ste dali najviše bodova a nije se uspio plasirati: može i neki koji vam je bio niže na listi ali bi o njemu rado pisali, može čak i neki kojeg niste imali na listi a otkrili ste ga u međuvremenu… Svi i svakakvi prilozi su dobrodošli. 🙂

Mind Taker predstavlja: Pelin-tonik

Veljača 8, 2012

Novi miks u izvedbi moje malenkosti!

Miks sadrži: 20+ minuta partytastičnog diskoidnog housea, pola sata još partytastičnijeg electro-housea

Ugođaj: dosta živahan

Kakvoća miksanja: uzorita IMHO

ANKETA: što i kako dalje?

Veljača 5, 2012

Kroz koji tjedan Gogo bi trebao izorganizirati izbor najboljih pjesama Beatlesa, a ja bih se za par mjeseci angažirao oko još jednog velikog izbora… Imamo nekoliko zgodnih ideja za temu dotičnog i ne možemo se odlučiti, pa bih zamolio sve zainteresirane da kažu koja im je najprivlačnija od slijedećih opcija:

– najbolji likovi iz TV-serija
– najbolja slana hrana
– najbolji bendovi svih vremena

I još jedno bonus pitanje – kakav biste sistem bodova htjeli ubuduće za izbor naj albuma godine?

– kao i dosad
– kao i dosad, ali s ograničenjem na broj bodova koji se mogu dati pojedinom albumu
– klasično bodovanje kao i na svim ostalim izborima

Pijem spiku, barem dijelom

Veljača 4, 2012

Prosudba nominalno glavnog benda donesena kroz prizmu obožavanja naknadno pokrenutoga usputnog projekta, koliko god on očaravajući bio, može se dogoditi samo pomalo umornom kampanjcu i reakcionaru moga kova. Zaintrigiran pohvalama u kojima su se po svojem pojavljivanju davili do grla, Bernays Propagandu sam provjerio površno, zaključivši kako nije fer prema toliko napetom i usmjerenom bendu slušati ih tek pokušavajući na silu uklizati u oduševljene priče onih slobodnijeg duha, ali ni prema sebi samom vrijeme ulagati u trud, a manje u uživanje. Slučajna mimoilaženja podsjećala su me da bi im i mogao dati pravu šansu, samo što je eventualno sprijateljavanje zapriječila pojava benda koji je svirački trojac (ili? Bubnjar me večeras zbunio) osnovao kako bi utjelovio svoju žeđ za jednim od baš onih zvukova koji mi ne prestaju vrtjeti glavu otkako sam ga prvi put čuo. XAXAXA su se idealu Hüsker Dü približili na milimetar, sa strane uništivši svaki promil moje aktivnije želje da vidim što to momci rade u svoje radno vrijeme.

Pa, doista sviraju u još jednoj dobroj grupi, kako sam večeras imao prilike doznati u ajde-dovoljno ispunjenome malom pogonu Tvornice. Uza sve svoje nužne i suptilne nijanse, XAXAXA je jednosmjerni uragan tolike siline da se već nakon prve sekunde svirke ne sjećaš vremena prije njezina početka, i koji nestane toliko naglo i odrješito da sa sobom odnese i dobar dio memorije na neposredno održan nastup. Bernays Propaganda koriste cerebralnije elemente pankerskoga novog vala, kao bend koji bi se jednako komotno osjećao u rosteru ZTT Recordsa, na pozornici Haciende ili na VA kompilaciji rame uz rame s Talking Heads i Fugazi. Ako je kompilacija kućne izrade, snimljena na dvokazetašu zaljubljenog DIY fanatika sa svrhom opčinjavanja pankerice iz razreda do, tim bolje! Propulzivni, inzistirajući ritmovi i Vaskove cvileće gitare istodobno tjeraju na ples (ritmično gibanje, ajde!) i pozivaju na dijalog s nizom efektnih parola koje kulerica Kristina uspije prošvercati kroz ogradu makedonskog jezika.

Ni jednu jedinu pjesmu nisam poznavao otprije, ni jedna jedina nije mi ostala u uhu dosad, nekoliko sati otkako je koncert završio. Jednostavno nisam baždaren na ovaj zvuk, ali bome ni protiv njega. Nešto manje od sata propagandno-plesnog programa proveo sam najvećim dijelom bivajući čvrsto angažiran, ni jednom poželjevši biti negdje drugdje. Da ne znam bolje da nema dovoljno vremena na svijetu i da je jedini imperativ slušati instinkte, možda bih i poželio nešto sasvim suprotno – malo veću dozu upornosti u raslojavanju strukture Bernays Propagande do razine na kojoj bi bilo jasnije kako dijelimo mnogo formativnih elemenata. Ovako će nam slučajnosti ostati jedine zajedničke situacije.

Kao predgrupa, večer su otvorili Cripple And Casino, koje ne znam ni sam kako uspijevam propustiti već više od dvije godine. Priča se umalo ponovila i večeras, jer se, što je za jednog bezbrižnog Spliću očekivano, nisam na vrijeme uspio kroz kijamet probiti do kluba. Šef Frulurija me je brifirao kako su se znatno poboljšali, a i legendarni Kujundžić je u razgovoru poslije svirke potvrdio uloženi rad. Sudeći po tri pjesme koje sam ipak uspio uhvatiti, obojica bi vrlo lako mogla biti u pravu. Posebno mi se svidjela završna atmosferična polulaganica, u kojoj je pjevačica svoj očit i čujan sram nastupanja pred frendovima (uvijek iste face sa svih ZG alter/indie svirki, minus njih četvoro na stejdžu) najuspješnije pretočila u šarmantno vrištanje. Snijeg me možda pobijedio, ali nisam mu se predao ostankom na toplom. To je moja pobjeda, a i dovoljna pohvala bendovima.

Gorilini naj albumi 2011: #5-#1

Veljača 3, 2012

5. Jedi Mind Tricks – Violence Begets Violence
[922 boda / 1 glas]
Šteta je što ne postoji termin za fenomen benda koji postane dobar tek nakon što propadne.
Dešava se generacijskim ili bendovima koji su u jednom trenutku bili the next big thing.

Umjetnicima je potrebno par albuma da se pomire s činjenicom da njihova muzika nije više relevantna i počnu raditi:
a) ono što najbolje znaju (Prodigy – “Invaders Must Die”)
b) ono što vole (JMT – “Violence Begets Violence”)

Češći fenomen je da bend krene raditi back to the roots materijal i snimi još nekoliko sramotnih albuma na kojima pokušavaju zvučati kao novi bendovi koji pokušavaju zvučati kao oni.
Ali za to već postoji ime.
Slayer.
Imajući na umu da su Jus Allah i Vinnie Paz duo u kojem je Vinnie musliman jasno je da je not giving a fuck bila premisa projekta i prije desetak godina – sada kad su bijesni i nemaju što izgubiti, nitko ne daje … manje jeba… no less fuck is… oni su Nick Nolte.

“Shit is fucked up”. (Offspring)

Violence Begets Violence ne može biti out više nego što jeste; bijela indie-ekipa sluša Taylor The Creatora (jesam li dobro napisao to sranje?) i Odd Future OMGFGGTY (jesam li dobro napisao to sranje?), crnci su praktično reversed-wiggeri (oznaka za tight jeans crnca u V izrezu i bijelim raybankama je u fazi postprodukcije; moj prijedlog indiegger je neslavno propao) i nitko sa imalo samopoštovanja ne želi znati što slušaju, iako se priča da postoji nešto što nazivaju “Drake”. Izdavanje ovakve hip hop ploče u ovom trenutku je poput dolaska u Starbucks s fudbalerkom i podvrnutim rukavima na majici kratkih rukava. Neki će se zapitati da li oni to ozbiljno, a većina će ignorirati. Istina –  Jedi Mind demographics je praktično nepostojeći: Muškarac, gangsta, militantni musliman iz Philadelphije ili Jerseyja, talijanskih korijena, sluša black metal.

“Mentalitet koji niko nima, rođen za smrt i život bez cilja”. (Žuvi, Hajduk Split)

Kupovina (skidanje s interneta) hip hop ploče (mp3-ca) je za bijelca poput odlaska u low rise pit po junk.  Dolazimo samo po z a j e b a n o  sranje jer loš shit imamo i pred zgradom. Drugim riječima – za butthurt bičanje o životu, rime za koje je potreban Merriam-Webster tab u browseru i uvrnuto sempliranje loše bjelačke muzike imamo… lošu bjelačku muziku.
I gdje je nestalo nasilje? Ne, Action Bronson i njegov toughest-mofo-in-a-special-ed-class horor bulšit se ne računaju. Hip hop pjesme koje ne mogu funkcionirati kao entrance song Nicku Diazu ne trebaju postojati. Ozbiljno. Prestanite pisati ta sranja.

Rap theme-pool koji je dosta dobro fukcionirao do sada:
– potpuno nepoštivanje ljudskog života
– ostalo (kurave, droga i disrespect nakon što je prva tema u potpunosti iscrpljena)
U ovom segmentu JMT briljiraju potpuno: suludo nasilje i mržnja. Neprijatelji su brojni: pederi, “svinjojedi”, katolici (ista stvar, ali isplati se ponoviti zbog količine lajni koja im je posvećena), #Occupy ekipa, MTV cribs rapperi, ostali zamišljeni dileri, svjedoci, slučajni prolaznici koji neće svjedočiti, cinkaroši… papa (očigledno). To je već nešto uz što se može raditi mrtvo dizanje!

Najblistaviji trenuci ovog albuma proizvod su lošeg workflowa između dva MC-ja, tema je načelno dogovorena, ali pristupi su potpuno različiti, često i suprotni. Najbolja pjesma na albumu, “Carnival of Souls”, ujedno je i najbolji primjer toga; nakon što Vinnie Paz završi svoj rant (“AK-s and grenades, matter fact I slay them with blades, They blatantly gays, faggots in berets in parades […] You face the brigade, I hate you and I pray you get AIDS […] I would bomb a nation for God, [I’m a suicide bomber) […] Y’all are swine-eaters, that’s abomination to God”), Jus Allah otvara svoj dio s “All I got is too much hate, not enough love…”. Da stvar bude potpuna pobjeda, različiti pristupi se spoje na refrenu, koji objašnjava duh ovog albuma: “Fuck all the story telling, I don’t like these phony fables/ You niggers sound like cable, fuck you and your fucking label.”

Ostatak albuma prolazi u prekrasnim referencama na borilačke sportove (“You don’t fight, you ducking fights, you Mayweather”), modificirano oružje (“We Islamic wars, we that godbody/ We the Russian AK, we the sawed shotty”) i još nasilja (“I punch you in the face for nothing, I just love the conflict”), uz anti-kršćanstvo (“Fuck a crucifix, I’ll use it just to stab a nun”), usputnu mizoginiju (“I keep a stupid bitch around me just to stash the gun”) i naravno – metal (“I’m Black Sabbath, you savages get a lashing tongue/ I’m black magic and ravenous, you a passive crumb”).  Nekome bi moglo smetati što autor ovih stihova nevjerovatno podsjeća na onog malog jadnika iz “Kralja Queensa” i sawed shotty bi ga vjerovatno izvalio na leđa, ali to ne bi trebalo biti važno. Nije se prigovaralo ni “Predator”-era Ice Cubeu što mu put nije baš bio popločan drive-by leševima, važna je namjera i egzekucija (pun intended).

“When I’m not shooting I get iron deficiency, And I don’t wanna have the guys look at me differently, I would rather have a gun than an epiphany…”

Me too, Vinnie.

Violence Begets Mindless Violence. There. Fixed that for ya. (GP)

4. Bon Iver – Bon Iver
[938 bodova / 12 glasova]
Čuo sam sve uvrede. Sprovodna muzika, depresivno zavijanje neoprane zabiti, makni taj smor mater ti…. Ne kuže. Ne kuže moć tih zvučnih valova koji u sebi nose daleka smrznuta prostranstva bescilja, tračke nade na kraju vijugavog puteljka kao i zavodljivu anonimnost velegrada. Negdje tamo, vani, daleko. U metrou. Na plaži. U gomili i osami, bilo mi je lijepo u Vernonovom snijegu. Puno glazbe dođe i prođe (kao dobitnici Oscara kojih se nitko više ne sjeća nakon par godina – “King’s Speech”?). Bon Iver ostaje. Zima je, proći će me, mislio sam, a onda je došlo ljeto. I nije me prošlo. Postao mi je to zvuk plaže, ljeta, kontra koja se samo trebala dogoditi. Paše. Paše uvijek. Često. I svuda. Moj. Privatan. Najbolji na slušalice. Volim ljude koji vole Bon Iver. Prepoznajemo se u gomili.

Novi album je sljedeći korak u razvoju, neuredniji, prištekan na struju, nova simfonija hipnotičke melankolije i bolji sa svakim slušanjem. Čak se i na “Beth/Rest” navikavam. (Zašto, ali zašto, tako nemaštovit naslov albuma?) Vernon je otkrio mainstream i mainstrem je otkrio njega. Da li je to dobra stvar, tek ćemo vidjeti. Nemoj, pliz, postat arogantni seronja. (LR)

3. Centro-matic – Candidate Waltz
[1114 bodova / 6 glasova]
Sve do prošle godine sam sustavno izbjegavao Willa Johnsona i njegove Centro-Matic. Razlog je banalan: uspio sam sebe uvjeriti da nemam vremena za još jedan katalog i njegove popratne projekte, a hrabrosti za popravni ispit jednostavno nisam imao. Previše gradiva. No, ignoriranje  je bilo uspješno sve dok nisam pao na najjeftiniju foru – slomio me hit! Zamislite, Centro-Matic nakon više od 15 godina karijere imaju hit za koji su snimili i spot. A ta “Only In My Double Mind” je toliko grandiozna i zarazna da bi vrlo vjerojatno mogla preživjeti više od pola godine svakodnevnog puštanja na jednom Otvorenom radiju. O da, tamo neki alt-country bend snimio je univerzalnu monumentalnu pjesmu za samopomoć: “Champion of quarantine! Quarantine your demons, friend. Respect ability, respect what is you.” Taj sam video pokrenuo samo kako bih se još jednom uvjerio da propuštam nešto važno, ali umjesto informativnog pregleda desila se pjesma godine (ajde ju napokon poslušajte). Ubrzo nakon toga počeo se dešavati i cijeli “Candidate Waltz” kojeg sam odmah sam sebi objasnio kao album kojega Wilco nisu snimili između najboljih “Summerteeth” i “Yankee Hotel Foxtrot”, na što je Gogo ponudio još zanimljiviji odgovor u svom detaljnom osvrtu. Nakon nekoliko slušanja bilo je jasno da su Will i njegova družina posebna priča. Ali to sam mogao i očekivati. Trebalo je samo žrtvovati nešto drugo i prilagoditi raspored. Za kaznu će mi se taj lik višestruko vraćati u budućnosti. Pazite samo ovo: za koji dan izlazi “New Multitudes”, album sličan sada već starom i kultnom projektu Mermaid Avenue u sklopu kojega su krajem devedesetih Billy Bragg i Wilco uglazbili neobjavljene pjesme Woodyja Guthriea. U ovom novom projektu čeka nas jedna totalno neočekivana kombinacija urbanih kauboja: Will Johnson, Jim James (My Morning Jacket), Jay Farrar (Son Volt) i Anders Parker (na njega ovom prilikom prvi put nalijećem). (DS)

2. James Blake – James Blake
[1215 bodova / 12 glasova]
James Blake je ležanje u oblacima natopljenima kloroformom, ali onim koji nikad ne omami do potpune besvijesti. Osjećam se ugodno i zapravo se nalazim korak do savršenstva, ali nešto nedostaje. Vječito me bode ta jedna kriva nota, ugodna pulsacija ali na potpuno krivom mjestu, i nije mi jasno zašto jer smo u teoriji apsolutno savršeno stvoreni jedno za drugo.

Vidjela sam ga i prije nego što mi je ikada progovorio, i znala sam da je to to. Gledao me sa stranica i-D-jevog exhibitionist issuea, čitala sam što priča o svojoj muzici, o Londonu, sjećanjima, dubstepu s kojim se prvi put susreo u FWD>>u. Obara me s nogu činjenicom da svira klavir od osme godine, ali kaže da voli i elektroniku. Savršeno, moja kombinacija. Brendel meets Burial u slowmotionu, tako mi mali James izgleda kao da bi mogao zvučati. Ne samo da ga želim, nego ga baš trebam. Još od Saltilla me nitko nije uzeo među dlanove i zgnječio u najnježnijem tonalnom ljubavnom zanosu, onom zbog kakvog plačeš od tuge i vrištiš od sreće istovremeno. James bi mogao biti taj. Nema veze što ne priča previše, bitno je da to što kaže bude moćno poentirano. Želim da mi slomi srce, tako ćemo se najduže voljeti.

I don’t know about my loving anymore, All that I know is, I’m falling… Blakeove pjesme podižu bijele vibrirajuće mramorne zidove u mojoj glavi, toliko nepregledne i glatke da se nemam za što uhvatiti dok potpuno prepuštena njegovom eksperimentu klizim niz njih iz jedne stvari u drugu. Iz “Unluck” u “The Wilhelm Scream” u “Lindisfarne II”. Tu malo zastanem, odmorim na boniverastoj livadi među žutim tratinčicama ispod plavog neba, i uskačem naglavačke u “Limit to Your Love”. Zavodi me pjevajući kako ništa nije trajno, uspijeva mi napola slomiti srce i taman kad počinjem misliti kako imamo nade, “To care like you” me vraća nazad u stvarnost u kojoj je ljubav plutajući označitelj a emocije uvijek potčinjene razumu. Sve bih to nekako i mogla preživjeti da se ne moram kroz “I Mind” i “Measurements” na -10 u pola 5 ujutro vraćati kući iz izlaska za koji mi u tom trenutku postaje jasno da je bio suvišan.

Nažalost, ne odgovara mi kad sam na biciklu i ne volim s njim izlaziti van, dinamike nam se u javnom prostoru nikako ne poklapaju. James i ja najbolje funkcioniramo kada smo solo kod mene doma, samo što sam postala štedljiva s vremenom pa ga sve manje trošim na one s kojima ne mislim ozbiljno. Zavele su me doduše njegova drskost, kreativnost i klasično glazbeno obrazovanje, i iako je još uvijek malo premlad da bismo bili ozbiljni, “Enough Thunder” me strpljivo čeka na hardu. Ili ja njega. A i Saltillu novi album izlazi u veljači, tako da će ova godina biti ok kako god da okrenem. (PB)  

1. Dječaci – Istina
[1461 bod / 9 glasova]
Obraćaju se generaciji stasaloj u vrijeme sanaderijanskog blagostanja, onoj koja sa diplomom može guzicu obrisat, a bez nje cemenat mišat. Onoj čija je budućnost propala kao tržište kapitala. Onoj koja je od malena zadojena suludom mržnjom i bolesnim nacionalizmom, onoj koja je na svojoj koži osjetila kolaps obrazovnog sustava.

Međutim, nismo se predali. Internet nam je prozor u svijet. Kultni sultani multija ga utiliziraju na najbolji mogući način i komuniciraju s nama, svojom militantnom i gnjevnom sljedbom, putem sajta, foruma, majspejsa, fejsbuka, tvitera, lastefema i tumblera. U nama se stvara taj infantilni osjećaj pripadnosti, poput onog navijačkog kojem se rado izrugujemo. Taj nam osjećaj prihvatljivim čini i dotad nezamislivo. Ponosni smo na svoje prijatelje, čak i ako vole mislit da nismo dio njih, i podršku im iskazujemo kupovinom albuma, gubljenjem glasa na rasprodanim koncertima i zajedničkim napadima na svakog neistomišljenika. Razumijemo i nešto starije, one kojima je rat ukrao mladost, ali našu himnu ne izvodi Laufer, nego Papi Batina. Ovo nije svijet za nas, iako smo pročitali jednu knjigu više nego Kerum. Junaci našeg doba su Lisbeth Salander i Vojko Vrućina. (MI)

(pisali: Goran Pećanac, Luka Rukavina, Dražen Smaranduj, Petra Belc, Matej Ivušić)

Gorilini naj albumi 2011: #77-#51

Veljača 2, 2012

77. AraabMUZIK – Electronic Dream [165 bodova / 2 glasa]
76. Pips Chips & Videoclips – Poštar zvoni 2×2 [167 bodova / 1 glas]
75. Bill Calahan – Apocalypse [170 bodova / 2 glasa]
74. Death Grips – Exmilitary [171 bod / 3 glasa]
73. Planningtorock – W [175 bodova / 1 glas]
72. TBF – Pistaccio Metallic [175 bodova / 2 glasa]
71. V/A – Drive OST [175 bodova / 2 glasa]
70. The Horrible Crowes – Elsie [176 bodova / 3 glasa]
69. Nežni Dalibor – Normalan život [182 boda / 4 glasa]
68. Hindi Zahra – Handmade (deluxe edition) [188 bodova / 1 glas]
67. Josh T. Pearson – Last of the Country Gentlemen [190 bodova / 3 glasa]
66. Danny Brown – XXX [198 bodova / 2 glasa]
59. The Doppelgangaz – Lone Sharks / Emuul – The Drawing of the Line / John Maus – We Must Become the Pitiless Censors of Ourselves / Noah and the Whale – Last Night on Earth / Nothing’s Carved in Stone – Echo / Social Distortion – Hard Times and Nursery Rhymes / XAXAXA – Tango revolucioner [200 bodova / 1 glas]
58. The Rapture – In the Grace of Your Love [200 bodova / 2 glasa]
57. V/A – Chutney Rum Shop vol. 11 [206 bodova / 1 glas]
56. Low – C’mon [206 bodova / 4 glasa]
55. Rustie – Glass Swords [206 bodova / 5 glasova]
54. Jovanotti – Ora [220 bodova / 1 glas]
53. Girls – Father, Son, Holy Ghost [226 bodova / 4 glasa]
52. Frank Turner – England Keep My Bones [229 bodova / 5 glasova]
51. EMA – Past Life Martyred Saints [245 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2011: #10-#6

Veljača 2, 2012

10. tUnE-yArDs – w h o k i l l
[709 bodova / 9 glasova]
Ekstremno reduktivna povijest indieja by ja: kao reakcija na dominantne vrijednosti 80ih, indie je nehigijenska muzika koja slavi luzerštinu, indie se naziva ‘alternativom’ –> nakon “Neverminda” grunge postaje novi heavy metal, indie se lagano odriče rock-, hard-, hevi- i općenito bilo kakvih elemenata koji se mogu protumačiti kao “muževni”, indie iz ‘alternativa’ mijenja ime u, jednostavno, ‘indie’ –> uspon Belle & Sebastian, indie s ponosom nosi bedž higijenske muzike za tzv. “pičkice” –> ono što je nekad zauzimalo stranicu-dvije u Ritmu pod naslovom ‘Cosmic American Music’ sad zauzima cijelu glavnu struju pokreta, indie kuka: “Dotak’o sam dno kreativnog života!” –> Arcade Fire osvajaju grammyje i omiljeni su bend Zlatka Galla, indie kuži da je KRAJNJE vrijeme da promijeni taktiku –> ???? = upravo se piše novo veliko poglavlje, indie je sve manje utočište za one koji žale za klasičnim rockom a sve više ono što imho i treba biti, utočište za čudake i čudačku muziku (mislim, okej, nekome tko sluša samo Taio Cruza The National možda i jesu “čudačka mLOL GTFO) / tUnE-yArDs jE žEnA kOjA jAkO vOlI dRnDaTi I dErAtI sE i KoMpLiCiRaTi GdJe GoD sTiGnE // pjeva kao mladi Sting koji je nakon promjene spola krenuo istraživati svoju seksualnost /// masu cijenim što album otvara s “napornim” stvarima a one “pristupačnije” ostavlja za drugu polovicu albuma //// ali zapravo ništa tu nije nepristupačno, ima se melodija, ima se refrena, a ako vam ne smeta njen vokal + strukturalne digresije * ono kad zvuči kao da je netko odjednom bacio sve instrumente na pod * zabava = onda nije ni naporno, dapače. (TK)

9. Destroyer – Kaputt
[812 bodova / 12 glasova]
Problem sjajnih albuma koji izlete u optjecaj kalendarski rano je što te godine postanu mjerna jedinica za kvalitetu albuma, otprilike kao vaš penis pod tušem svlačionice, bilo to nakon pilatesa ili nogometa. I mjerite onda, mjerite, ali nijednom ne polazi za rukom biti većim od vašeg, pa u ljetnim mjesecima pomislite kako je godina baš loša. Jesen dođe i prođe, a vi ste i dalje pod utjecajem razarajuće suptilnosti i autoironije, koja se tako skladno pripila uz neukrotivu šibensku buru. Ukućani se čude i pitaju kad je to Chris Rea postao hipster, lake žene koje vam se ujutro ne daju iz kreveta kažu kako baš paše uz lijen, popodnevni snošaj, nominalno žestoki prijatelji bivaju razočarani mekoćom zvuka benda koji se usuđuje Destroyerom zvati, dok potajno odlaze na koncerte 30 Seconds to Mars i drkaju na Jareda Letoa (ili onog našeg glavonju). Kako i zašto? Pitajte Vatroslava. (MI)

8. Metronomy – The English Riviera
[859 bodova / 6 glasova]
Provezete li se samo jednom jednog lijepog dana duž rivijere i obalne magistrale u njenom srednjem i donjem dijelu, jedna stvar će vam zauvijek ostati u sjećanju – ogromna količina novogradnje. No to nisu hoteli, apartmanska naselja, vile na golf-terenima ili slični bauci kojima se plaše ljudi. To su kuće, vile torte, silni apartmani, čardaci ni na nebi ni na zemlji. Nedavno je pisalo kako je to kraj gdje je najmanje zaposlenih ljudi, a najviše se tamo gradi, stalno se gradi i gradi, uništava, zauzima, širi, trga priroda i ljepota toga mora za kojeg se jako trude reći kako je najbolje i najljepše, a zapravo, to more nije najljepše na svijetu, a nije čak ni najčišće. Osim mora, postoje i bolja vina – jeftinija, a toliko luđa i odvaljenija. Može se i kruh umakati u sto puta finija ulja i gostiti slasnijim sirom i slađim pršutom. Uslužnijih i poštenijih ljudi ima puno više svuda gdje god hoćeš, lijepih žena za popizdit koliko su lijepe, na tržnicama više svega svježijeg i zdravijeg, a i sve je povoljnije. O privatnom apartmanskom smještaju i hotelskom izboru smještaja i uslugama da ne govorimo. Ne može se odigrati ni partiju golfa. Kakvo glupo more. I ne znam je li to zaista tako jako teško ili je samo riječ o ignorantima i ljenčinama, ali konobari ne znaju svoj osnovni posao – napraviti mali espresso, doći obrijani i ne u trapericama, pogotovo neopranim i, naposlijetku, pustiti neku drugu muziku? (BM)

7. Kurt Vile – Smoke Ring for My Halo
[885 bodova / 6 glasova]
Kurt Vile je dečko duge hipijevske kose kojem su svi dopizdili pa se skriva u naručju svoje cure, on se ne bi mijenjao ali ne bi ni ostao isti, ne bi radio ali ne bi ni sjedio i mrštio se… podsjeća me na mene skroz. Premda ostavlja dojam smušenog i nonšalantnog frajera kojem je sve ravno, genijalnost ovog albuma uvjerava nas u suprotno. Naime, napravio je fantastičan gitarski album koji se od prve pjesme, prelijepe ljubavne balade «Baby’s Arms», s nevjerojatnom lakoćom i pitkošću uvlači pod kožu i tjera vas da ga slušate do iznemoglosti. Vile je vješto isprepleo gitaru s elektronikom koju je gurnuo u drugi plan, albumom pak prevladava nježan i tih gitarski rad koji u sebi nosi bujajuću energiju koja bi mogla eksplodirati svakog trenutka, ali Vile je kontrolira titrajući uvijek na rubu užitka. Svaka pjesma zvuči prokleto jednostavno ali, poslušate li pomnije, lako ćete uvidjeti da je svaka minuciozno razrađena do najsitnijeg detalja i uklopljena u savršenu melankoličnu cjelinu imenom «Smoke Ring For My Halo». (AP)

6. PJ Harvey – Let England Shake
[895 bodova / 8 glasova]
Pogonsko gorivo do sada najboljeg albuma Polly Jean su krv, jad i bijeda engleskog naroda te svih onih na koje se namjerila slavna kruna u svom višestoljetnom pohodu pohlepe.

Blato, rovovska stopala, miris smrti, juriši u sunce preko ničije zemlje i pijane tuče u pabovima su unutar ovog literarno-muzičkog djela pomiješani u neprekinutom vrtlogu povijesti, unutar kojega više nitko nije siguran što je uzrok a što posljedica ovog drugog.

Jedno je ipak sasvim izvjesno. PJ je istinska kraljica Engleske. (ŽK)

(pisali: Tonći Kožul, Matej Ivušić, Bojan Mandić, Ante Prtenjača, Željko Krešić)

Gorilini naj albumi 2011: #15-#11

Veljača 1, 2012

15. M83 – Hurry Up, We’re Dreaming
[576 bodova / 7 glasova]
Ponekad želim zagristi cijev, povući okidač i rascvjetati se, Kurt Kobejn stajl. Dijelom zbog toga što sam melodramatični pizdek kojeg mogućnost suicida zabavlja još od tinejdžerskih dana*, dijelom zbog toga što me moderna muzika ionako ubija. Triput prokleta retromanija proširila se svijetom poput kuge, infiltrirala se u sve pore društva i sada truje našu nejač iz dana u dan. O tempora, o mores i slična sranja.

* (previše sam gledao “My So-Called Life”, priznajem)

Nemojte me krivo shvatiti, i dalje uživam kao prase u novoj muzici, ali volio bih nešto češće čuti zvukove koji nisu iskopani iz kolekcije ploča naših predaka. Zamara me postmoderna, zamaraju me osvrti na prošlost, zamara me preživanje istrunulih lešina bez obzira o kojem se muzičkom pravcu radi. Zašto sam, zaboga, onda glasao za reakcionarni komad muzike poput „Hurry Up, We’re Dreaming“? Zašto sam glasao za Gonzalezovo nekrofilično izdrkavanje nad truplom osamdesetih?

Pod:
1.) zato jer sam malčice licemjer (koji mora prestati pisati jer svaki put otkrije neke stvari koje radije ne bi znao o sebi)
2.) zato jer mi je dobra pop pjesma još uvijek važnija od inovacije

Ovaj je album krcat sjajnim pop-pjesmama, zaraznim hitovima, melodijama mariniranim u gustoj otopini sinteva i ritam mašina koje mirišu na prošlost, ali nemaju vonj naftalina i plijesni; upravo suprotno; one odišu zaraznom svježinom. Kada ih slušam prestaje me biti briga što sam ih već čuo. Samo želim još i još i još. (HF)

14. Tom Waits – Bad as Me
[598 bodova / 5 glasova]
Našao sam se u gabili, napisati crticu o jednom albumu jednog autora. Ispalo je nemoguće, jer to nije samo jedan album, to je dugo kontinuirano voljenje. Još od trećeg srednje i naše emisije na lokalnoj radio-postaji. U subotu popodne. Četiri klinca puštena u eter, koji su tek počeli s glazbenom evolucijom, i onda se dogodio Tom. Dao mi ga je brat, kao što puno tih priča ide. “Frank’s Wild Years”. Jedan od tih albuma, znate na koje mislim, onih koje znamo napamet, onih uklesanih u nas u formativnom razdoblju, svaka nota i slovo sigurno spremljeni u neku memorijsku ladicu. Često smo puštali Waitsa, skoro svaku emisiju. Na čuđenje nadzornog tehničara, i pokojeg slušatelja tih subota na širem zagrebačkom području. Volim mu sve faze podjednako, frendovi su iz dalekih zemalja donosili orginalne CD-e – frend je dobio “Big Time” (danas ga imam na LP-ju), ja “Asylum Years” koji bi, da je kazeta, bio izlizan.

Tom – toliko se dobro i dugo znamo da smo na first-name basis – je bio i ostao glazbena činjenica, I kuriozitet. Ne samo da je još živ i da još snima, već i evoluira. Promišlja što radi, nadograđuje, raste … Tako je nakon šest godina odlučio izbaciti novi materijal. Zadnjih par ploča nisu TOLIKO oduševile (ali ipak je to Tom, nemre on zajebat), a za ovu novu sam baš imao neki dobar filing, ma bit će nešto, mega-tajnim-načinom sam došao do linka i među prvima poslušao novi materijal. Dobro je to, dobro, već na prvo uho bilo. Nikoga ja neću nagovorit da posluša ovaj album, koji je natprosječno dobar za Tomov opus, samo sam htio istaknuti kako je to umjetnik koji je meni puno dao, a možda i vama. Znate koji ste. (LR)

13. Beirut – The Rip Tide
[635 bodova / 9 glasova]
Ja sam veliki fan glazbenika koji pišući riječi pjesama pokušavaju prenijeti verbalnu, razumljivu poruku, i zapravo smatram gadljivim pederlukom isfuravanje na veliku umjetnost koje se očituje u korištenju jezika samo kao akustičkog materijala… Ali, čini se, svako pravilo ima iznimku. U 2011 pojavio se Beirutov «The Rip Tide». Iako nisam Condonov obožavatelj, a još manje poklonik trubačke orkestracije i ispraznog poigravanja verbalizmima – ovaj me predivni album očarao. Živopisan, vrludav, bogat zvučnim slikama poput kornukopije od prve do posljednje pjesme vodi u svijet šarena života, dalekih mora, gusarskih avantura. Svaka naredna pjesma organski izrasta iz prethodne, iznenađujući i sljubljujući skladom. Istovremeno intrigantno egzotičan i uljuljkujuće predvidljiv, rastvara se pred slušateljem poput lotosova cijeta, britak, opojan, obgrljujuće snažan, baš poput protu-plime kojom je imenovan. (DF)

12. Britney Spears – Femme Fatale
[637 bodova / 2 glasa]
“Hold It Against Me” je pjesma koja je redom stavljala kvačice kraj svega što se očekuje od povratničkog singla Britney – bombastični refren s harmonijama koje bacaju na formativne singlove pod palicom Maxa Martina, middle eight sa super-trendi produkcijom (dubstep, naravno), žvakanje strateški odabranih riječi (hazy kao HEJZAEEEJJJJJ) – vrišteći bez imalo šarma: «Eeeej ljudi, vratila se Britney kakvu znate i volite, jeste sretni, jelda da ste sretni, ajmo ruke u zrak, ho-ruk». No koliko god bilo apsurdno stavljati u istu rečenicu riječi ‘Britney’ i ‘organsko’, ostatak albuma ipak, hvala nebesima, jest poručio isto to ali na jedan organskiji, manje isforsiran, i definitivno neusporedivo više zadovoljavajući način: Max Martin na ostalim pjesmama ne pokušava vratiti kazaljke unatrag nego radi ono što i inače danas radi s Dr. Lukeom, rokerski nabrijan bubblegum-dance kakav Britney pristaje ko Bog, a dubstep nije više nasilu naboden modni dodatak već se temeljito prožima s pjesmama, štoviše na dosta inovativne načine («Inside Out» je valjda prva dubstep power-balada ikad, a «Seal It With a Kiss» nudi ženstvenu varijantu brostepovskog miksa hormonalnog i infantilnog, bivajući tako istovremeno i više seksi i više pozitivno creepy). A tu su i Bloodshy & Avant! S trancerskom bajkom «Trip to Your Heart» i totalno opičenom «How I Roll»! «Femme Fatale» nema onaj mračni sleaze «Blackouta», ali to nadoknađuje s još više još boljih pjesama: ne znam kad se zadnji put jedan pop-album uspio toliko približio all killer/no filler-idealu, a kad još i maknem «Hold It Against Me» i «Drop Dead Beautiful», te zamijenim «Big Fat Bass» s bonusom «Up n’ Down» (OMG Britney + «Good Life»!!!) – dobijem nešto što bi bilo čak i sasvim dostojno titule najboljeg albuma, ono, ikada. (TK)

11. Shabazz Palaces – Black Up
[666 bodova / 4 glasa]
Otvorite škrinju i krenite s kopanjem. Kopajte satima, danima, tjednima, godinama. Kopajte, izazivam vas. Znam da nigdje nećete naći nešto slično „Black Upu“. Najorginalnija hip hop ploča od prvog albuma cLOUDDEAD-a  stvorena je u vakuumu, lišena utjecaja i oslobođena prošlosti, presuptilna da bi predvodila revoluciju, presložena da bi jurišala na vrhove top-lista. Njen utjecaj na kulturu 21. stoljeća ostat će ništavan i mizeran, a jedino što će je spasiti zaborava je eventualni kultni status kojeg bi jednog dana mogla imati. No to nije razlog za žaljenje, bar ne za mene. „Black Up“ možda neće ostaviti trag u povijesti pop-glazbe, ali ga zato ostavlja u meni, a to je naposlijetku jedino bitno. (HF)

(pisali: Hrvoje Frančeski, Luka Rukavina, Derza Fanistori, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2011: #106-#78

Veljača 1, 2012

106. Little Dragon – Ritual Union / Mastodon – The Hunter [100 bodova / 2 glasa]
105. Hassaan Mackey & Apollo Brown – Daily Bread [103 boda / 1 glas]
104. Danger Mouse & Daniele Luppi – Rome [105 bodova / 2 glasa]
103. Toro Y Moi – Underneath the Pine [108 bodova / 2 glasa]
102. Night Birds – The Other Side of Darkness [110 bodova / 1 glas]
101. Holy Ghost! – Holy Ghost! [110 bodova / 2 glasa]
99. …And You Will Know Us By the Trail of Dead – Tao of the Dead / Florence + the Machine – Ceremonials [115 bodova / 1 glas]
98. The Republic of Wolves – The Cartographer [120 bodova / 1 glas]
97. Active Child – You Are All I See [120 bodova / 2 glasa]
94. David Lynch – Crazy Clown Time / The Dø – Both Ways Open Jaws / Luke Haines – 9 1/2 Psychedelic Meditations on British Wrestling of the 1970s & Early ’80s [120 bodova / 2 glasa]
93. Toxic Holocaust – Conjure and Command [130 bodova / 1 glas]
92. Feist – Metals [130 bodova / 2 glasa]
91. Wilco – The Whole Love [136 bodova / 3 glasa]
90. Beastie Boys – Hot Sauce Committee Part Two [136 bodova / 3 glasa]
89. Common – The Dreamer/The Believer [140 bodova / 1 glas]
88. Drake – Take Care [141 bod / 2 glasa]
87. Fucked Up – David Comes to Life [148 bodova / 3 glasa]
86. Ryan Adams – Ashes & Fire [149 bodova / 2 glasa]
84. Arctic Monkeys – Suck It and See / Steven Wilson – Grace for Drowning [150 bodova / 1 glas]
82. East Rodeo – Morning Cluster / The Rural Alberta Advantage – Departing [150 bodova / 2 glasa]
81. Wugazi – 13 Chambers [151 bod / 2 glasa]
80. Black Lips – Arabia Mountain [152 boda / 2 glasa]
79. Raphael Saadiq – Stone Rollin’ [153 boda / 2 glasa]
78. Little Lisa Dixie – Little Lisa Dixie [160 bodova / 1 glas]