Archive for Prosinac 2012.

Gogini omiljeni kino filmovi 2012.

Prosinac 31, 2012

Sveto trojstvo KKK – muzika, djevojka, košarka – i ove je godine ostavljalo nešto slobodnog vremena i za gledanje filmova, od kojih se na ovoj ljestvici nalaze oni koji su me najviše dojmili/razbili/zabavili/oduševili/rastužili/napravili štogod to već rade dobri filmovi, pod uvjetom da su u Hrvatskoj doživjeli barem jednu jedinu kino projekciju, neovisno bila riječ o filmovima standardnoga kino repertoara ili onima sa rijetkih programskih termina specijaliziranih festivala. Popis kaže da je takvih bilo čak 47 (većina gledana u kinu, jedan dio i doma), a od ovih koje sam pogledao u kućnoj nadoknadi najviše su mi se svidjeli ranije propušteni ‘Attack The Block’ i fantastičan ‘Up In The Air’, dok mi je najveći užitak ipak pružilo spajanje s Bossovom muzikom u ‘The Promise: The Making Of ‘Darkness On The Edge Of Town”. Kako posao ove godine nisam promijenio ni izgubio, ponovno sam pogledao gomiletinu opskurnih showova i serija među kojima vrh čvrsto i dalje drži ultrazabavna franšiza ‘The Challenge’, dok sa žalošću moram priznati kako ‘Jersey Shore’ gubi i zadnje preostale komadiće svoje odbojne privlačnosti, te slijedom toga i gledljivosti. Zbog ovisničke naravi koja stalno tražeći još i to što prije bira serije početi gledati tek kad se izvrte sve sezone (zbog čega sam se i ove godine suzdržavao od ‘Breaking Bad’), od normalnih sam se serija gotovo pa ograničio na nove sezone modernih klasika na potezu od ‘House’ (fina razbibriga šeste i sedme sezone, idealna kao atavizam praćenja serija na redovitome nacionalnome televizijskom programu) do ‘Game Of Thrones’, a otkrio sam i ‘Gossip Girl’ u punom sjaju treće i četvrte sezone te njihovih pripadajućih debilana. ‘Mad Men 5’ je bila zakon, naravno, ali nešto najbolje što sam gledao ne samo ove godine nego i svih vremena sve su tri sezone novoga mi omiljenog patnika. ‘Louie’ me istodobno straši i veseli pomislima da bih jednog dana mogao završiti baš kao Louie. Legenda. Sve izbore i neizbore spreman sam pojasniti u komentarima, a ovo mi je 20 omiljenih ovogodišnjih filmova. Dobro, 21:

0. MARTHA MARCY MAY MARLENE (ne znam je li igrao u kinima, a sjajan je, pa zato nulto mjesto)

1. KOLIBA U ŠUMI (The Cabin In The Woods)

2. LJUBAV (Amour)

3. TED

4. ARGO

5. KRALJEVSTVO IZLAZEĆEG MJESECA (Moonrise Kingdom)

6. ATLAS OBLAKA (Cloud Atlas)

7. VITEZ TAME: POVRATAK (The Dark Knight Rises)

8. NASLJEDNICI (The Descendants)

9. DJEVOJKE U NEVOLJI (Damsels In Distress)

10. GEORGE HARRISON: ŽIVOT U MATERIJALNOM SVIJETU (George Harrison: Living In The Material World)

11. JACK REACHER

12. NEDODIRLJIVI (Intouchables)

13. IGRE GLADI (The Hunger Games)

14. DANAK ANĐELIMA (The Angels’ Share)

15. TEKSAŠKA POLJA SMRTI (Texas Killing Fields)

16. BRAČNE SVAĐE (Carnage)

17. BEAT, RIME & ŽIVOT (Beats, Rhymes & Life: The Travels Of A Tribe Called Quest)

18. UBOJITI JOE (Killer Joe)

19. DEČKO, DAMA, KRALJ, ŠPIJUN (Tinker Tailor Soldier Spy)

20. VJEČNI ZARUČNICI (The Five-Year Engagement)

Domjenak

Prosinac 30, 2012

Rangirajući doživljajne dojmljivosti pojedinačnih nastupa ovogodišnjeg Terranea, površan prelet tik uz stejdž gdje su svirali najkonkretniji i najpouzdaniji zagrebački garažeri Erotic Biljan & His Heretics sam sam sebi opravdao već uigranim tješenjem kod eventualnih propuštanja tog benda – da neće proći previše vremena dok ih ne ulovim ponovno. I to u Spunku. Heretici su svojim sinoćnjim koncertom, svojevrsnim blagdanskim r’n’r domjenkom namijenjenim bendovim poslovnim partnerima, tojest fanovima, potvrdili ispravnost moje pretpostavke, svirajući upravo u skoro do kraja ispunjenome starom Spunku. Uz nekoliko novih pjesama, koje zvuče točno onako kako može zamisliti svatko tko je bendu ikada dao više od pet minuta svojeg vremena plus zvuče jako dobro, većina je večeri bila koncipirana kao kombinacija nužnoga žešćeg treninga – jer, kako kažu, jedan koncert vrijedi kao xy proba – i poluprivatnog tuluma već starije, uglađene gospode koja rock’n’roll baš i ne živi, kako glasi otrcani slogan, nego živi svoje normalne živote kojima upravo začin rock’n’rolla daje onaj fini okus.

Baš je ta razbarušenost atmosfere tijekom nešto manje od sata vremena regularnog dijela koncerta i sam zvuk benda činila nekako gladnijim, napaljenijim, kao da u svim tim svojim pjesmama na potezu od moje omiljene ‘Kerosene Lips’ i ‘You Make Me Bad’ do ‘Sugar Sugar Honey Pot’ i jedne od najboljih domaćih rock stvari uopće ‘Rock’n’roll Revolution No. 5’, koje zvuče ili kao ovjereni garažni klasici ili kao nepravedno zapostavljeni garažni neizbrušeni dragulji, pronalaze isto ono uzbuđenje koje ih je slušajući žanrovske toteme i legende jednom davno i usmjerilo u muziku. Možda su baš zbog toga iz rukava izvukli i rjeđe svirane pjesme, ili pjesme koje barem ja osobno nekako uvijek uspijem promašiti, kao što su prašnjava ‘Wildman’ ili ćudljiva ‘Remember’. Ista je ta neobaveznost atmosfere, međutim, onda koncert produljila s još skoro sat vremena neprestanog prišivanja biseva, koji na razini svake pojedine svirane pjesme nisu nimalo kiksali čak ni tamo gdje su neke pjesme ponavljane (mislim njih četiri), a pogotovo ne kod ‘Boom Boom In The Sonic Room’, koju je neki uporni frajer naposljetku ipak uspio izmoliti, ali koji su superslatku superljepljivost eksplozivne jednosatne svirke uspjeli razblažiti do razine da je i dobar dio poklonika, a jedan od njih sam bio i sam, zadnjih barem dvadesetak minuta proveo čekajući da koncert već jednom i službeno završi, kada je u punini svojeg duha završio već osjetno prije. Ali, ajde, kul je kada je najveća zamjerka bendu ta što je dobre pjesme svirao još i više nego što je bilo potrebno. Blagdansko je vrijeme, ovih dana ionako ni kod čega nemamo mjere.

Lijepo spavaj!

Prosinac 23, 2012

Ovosezonska proširena orijentacija Žura, najboljega redovitog indie-partyja u gradu, koja uz standardnu DJ-selekciju lijepe muzike za srčano deranje po novome zahvaća i žive nastupe uglavnom zagrebačkih manje poznatih bendova, sinoć je u Prostoru do ispunila ono što sam osobno zamislio kao njezin glavni cilj. Naravno, kao gost, nemam ja što tu zamišljati ili planirati, nego je zapravo riječ o nadi upoznavanja nekih bendova za koje drugim kanalima jednostavno prije svirki na Žuru nisam čuo. Iako (barem dijelom) sastavljen od starijih faca, bend Sleepyheads novijeg je datuma, a to što se ja nikako ne mogu prisjetiti jesam li ih imao prilike uhvatiti i nekad prije svjedoči o mojem polaganom ispadanju iz igre, jer mi je organizacijski komitet u sastavu Škare i Ivana priopćio da su uskoro iscurile godine odsvirali nekoliko svirki po Zagrebu. Vođu benda Vedrana – ne prejudiciram hijerarhiju, ali nekako je logično tako titulirati čovjeka koji pjeva, svira gitaru i izgleda piše sve pjesme – poznajem iz malo boljeg viđenja, a kao muzičara ga se sjećam isključivo iz nekadašnje skupine Spori Loris, gdje je, ako dobro pamtim podatke koji možda ni onda nisu bili potpuno točni, prvenstveno bio svirač, a manje autor. To bi nekako i imalo smisla jer ni najmanjih tragova kabaretskog purger-popa Sporog Lorisa u zvuku Sleepyheadsa nema, što nije dobro samo zato jer Lorisi nikada nisu bili uboli pravi omjer nego i zato jer je ovo zaista zanimljiv i vrlo čvrsto definiran indie-rock bend koji ne pati gotovo ni od jedne očekivane boljke bendova sličnog profila i statusa.

Sleepyheads su se tijekom svoje svirke neprestano kretali između teritorija klasičnoga rokerskog power trija (jesam li zabrijao, ili je bubnjar doista onaj koji je prije pet-šest godina svirao u Momcima iz grada?) i novijih viđenja jednako tako klasicističkog power-popa, svirajući pjesme finih melodija koje se već kod drugog ukazanja moglo lako pjevušiti i koje sam cijelo vrijeme doživljavao kao doista skladane, ne toliko nabodene rudimentarnim izmjenama akorda. Poseban začin cijelom materijalu bilo je Vedranovo neobuzdano, a svejedno vrlo pitko soliranje – zbog čega me je cjelokupan paket često podsjećao i na majstore Built To Spill – a koje nisu zaustavile ni čak dvije puknute žice. Prvo slušanje često se pokaže nepouzdano, ali među desetak bendovih vlastitih pjesama najviše su mi se dopale ‘Sweet Song’ i, upućeni kažu hitić, ‘Sunday’, iako sam se najviše oduševio izvedbama dviju pjesama koje volim otprije, ‘No Children’ The Mountain Goats i ‘Homesick’ Kings Of Convenience. Lijepo je kad se netko i u nas laća takvih zvukova i tih stvari, a još i ljepše kada navedene pjesme obradi jednako vjerno, da možemo pjevati, koliko i originalnim viđenjem, uvjerljivim prevođenjem akustičnih nervoze Johna Darniellea i sjete KOC u svoju električnu, tečnu kompaktnost. Kad me je već dobri Škare darivao bendovom set listom, onda ću je dolje i navesti, neka ostane dokumentirano, te dodati dvije napomene. Prva je da na nju nije upisana posljednja odsvirana pjesma, obrada Devendre Banharta, koju nisam prepoznao jer s dotičnim baš i nisam na ti, a druga je da je vrhunac večeri ipak bilo Ivanino puštanje ‘Savannah Almost Killed Me’ najdivnijih American Aquarium. Eto. Set lista: The Swirling Thoughts Of… – Sorry – Sweet Song – Lost Myself – Them – Nightbirds – Country Soul (hm, kako mi se pjesma s ovim naslovom nije oštrije zarila u mozak?) – Where Our Hearts – Miss Being In Love – Final Hours – No Children – Homesick – Sunday – Partying

Repetiranje pa pucanje

Prosinac 22, 2012

Možda su moji receptori jednom od tih dviju prigoda bili pogrešno naštimani, ali čini mi se kako se prevladavajuća atmosfera neposrednog iščekivanja nastupa beogradskih Repetitor preksinoć u Močvari donekle razlikovala od paralelne situacije ovog proljeća u malom pogonu Tvornice. Da se od eventualnih nesporazuma osiguram čim prije, po meni je to jako dobra stvar, taj i ne toliko sitan preobražaj slatke neizvjesnosti oko daljnjega bendovog razvitka u potpunu sigurnost u njegovu svijetlu, bijesnu budućnost. Prije devet su mjeseci u Tvornicu Repetitor stigli usred određenoga praznog hoda, jer je period od objavljivanja debija tada bio narastao znatno više nego što očekujemo od bendova u naponu snage, pa je tek bend sam predstavljanjem novih pjesama poručio kako nema nikakvog razloga za strah. U četvrtak, u Močvaru su ušli gonjeni friško objavljenim novim albumom ‘Dobrodošli na okean’, poduplavši svoj opus i učinivši ga već sad dovoljno moćnim i utjecajnim da nikakve dvojbe oko njihova statusa ne bi bilo ni da se nekom nesrećom sutra raziđu, u procesu postavši jedan od ključnih generacijskih bendova na području bivše Jugoslavije. Na njihove se koncerte sada definitivno odlazi bez sumnji u dobar provod, iz kojega god kuta pristupali njihovom zvuku i njihovoj poetici.

Siguran sam kako je dobar dio brojne publike (minimum 300 ljudi, rekao bih) prepoznao i taj podzapletić, ali najljepša je stvar što vam nikakvo poznavanje situacije ili razmišljanje o njoj nije bilo ni najmanje nužno za sudjelovanje u užitku otvaranja svih ispušnih ventila za svakodnevne frustracije. Repetitor su vrlo ljutiti, a gotovo je svaka njihova pjesma obračun, iz kojih redovito izlaze kao moralni pobjednici ali bez opipljive ili iskoristive nagrade, zbog čega su onda, s pravom, sve bjesniji i bjesniji. Kako sam zbog znancu iznesene procjene kako im je lako filati svoje pjesme takvom žučnom energijom kada se njihov katalog prepoznatljivih tinejdžerskih i studentskih tjeskoba i nerviranja još otvara u Srbiji, zemlji koja je započela svaki rat na Balkanu u devedesetima, ne pobijedivši ni u jednom, bio proglašen nacionalistom, sada to neću učiniti, pogotovo stoga što je dodatan rezervoar ljutnje u Močvari otvorio jedan debil iz publike, kakav se valjda nađe svugdje gdje se skupi više od dvadesetak ljudi. Obavljajući nužne radnje u nužniku upravo kada se sve dogodilo, iz drugih ruku donosim priču kako se još ranije zamijećen provokator naprosto popeo na pozornicu i moje dalmatinske gore listu Borisu oteo i počeo razbijati gitaru, a brza se pjevačeva reakcija prelila i u iziritiranu publiku, čijem su se skupnom izbacivanju lapana iz kluba pridružili i, sad već svjedočim svojim očima, dobroćudni divovi Sale Dragaš i Vid Jeraj.

Mislim da bendu u tome trenutku nitko ne bi mogao zamjeriti eventualan prekid svirke, ali brzinska zamjena gitare onemogućila je svako razočaranje, potvrdivši kako su bendu važniji brojni ljudi koji ih žele slušati od jednoga ekscesnog koji ne želi. Borisov sjetan komentar u stilu kako, eto, nije neka greda, ali je uz tu gitaru jednostavno emotivno vezan meni je osobno bila hajlajt bendova nastupa, čak i više od bučne programatike iz pjesama ’10 puta nedeljno’ ili ‘Šteta’. Momentalno stvorena slika žgoljavog klinca koji se zaključava u sobu i slušajući kanonske klasike na potezu od Sonic Youth do Mudhoney kuži kako svojom gitarom može ispaljivati pjesme koje možda ne zvuče isto, ali nude iste osjećaje, nadoknadila mi je i povremenu monotoniju, iako jest glupo prigovoriti repetitivnost bendu ovog imena. Samo da su, recimo, meni omiljenu ‘Zli sin’, osvježavajući iskorak u čišći rokenrol ala Brejkersi, s bisa vratili malo unatrag, da čvrste nizove nojzičnog parolašenja razbiju napola, mislim da bi u nešto manjim dozama njihovo agresivno iscjeljivanje imalo još efikasniji učinak. Svejedno, Repetitor jesu bend koji svojim pjesmama – uživo su ove s druge ploče zvučale podjednako uvjerljivo, pa moram priznati da ne razumijem u potpunosti pojedine ocjene o određenoj inferiornosti, iako priznajem da album nisam preslušao previše puta – strijelja svaku nepravdu i frustraciju koja mu se nađe na putu, a takva misija ne poznaje predah.

Od strane zvijezda večeri pozdravljeni kao trenutačno najjači bend u Hrvatskoj, Vlasta Popić su jednostavno prečesto – a ni sam tu nisam potpuno čistih ruku – bili otpisivani ili barem kritizirani kao kopija Repetitora da to uopće nije bilo ukusno, ali ni, kako je pokazala ova zajednička svirka, posebno točno. Uz postojeće vizualne i generacijske paralele, podudarnosti zvučnog tipa prije svega proizlaze iz mjestimičnog poklapanja skupova utjecaja ovih bendova, koje onda svaki od njih u svojem zvuku ipak razmješta osjetno drukčije. Tamo gdje Repetitor svoje pjesme povezu u psihodelično bučanje Sonic Youth, Vlasta Popić jednu od svojih pjesama podloži melodijskim mizanscenom iz ‘Teen Age Riot’; gdje Beograđani u pjesme ugrađuju opjevanu dinamiku tiho/glasno i brzo/sporo (odnosno, točnije, pokušaj suzdržavanja bijesa / priznanje neuspjelosti tog pokušaja), Varaždinecima druga pjesma zvuči kao da Pixies sviraju ‘Atmosphere’. Više orijentirani na melodije i konvencionalnije pop strukture, koje međutim nimalo konvencionalno rijetko poštuju do kraja, Vlasta Popić su mi, shvatio sam preksinoć, za nijansu draži bend, iako oba ipak preferiram slušati uživo, u kolopletu glasnih gitara i mladalačkog prkosa, dok će se kod kuće teško naći na repertoaru, zbog izobilja druge i ovih mi godina bliže muzike.

Iako nikakve dvojbe oko odlaska na koncert nisam imao, glavni motivacijski faktor ipak je bio treći bend, koji je neočekivano efektnim setom otvorio cijeli program. Upravo u trenutku kada sam bio pomislio kako se ne sjećam da su pjesme koje su Cripple And Casino svirali iskusno kulerski prije nekoliko godina zvučale ovako konkretno i ovoliko magnetski, pjevačica Petra je razjasnila kako im se na repertoaru nalazi isključivo materijal s nadolazećeg albuma. Većih promjena u zaposjedanju bučne ’90s alternative zapravo, čini mi se, uopće nema, koliko je bend svoj zvuk kanalizirao u puno tečnije pjesme čvrstih melodija, koje ipak ni jednog trenutka ne koketiraju s popom. Jednostavno imam dojam da se negdašnje poštivanje pravila, koje je također donosilo rezultate, prometnulo u instinktivnije prepoznavanje što pojedinoj pjesmi može najviše pružiti, pa je tako meni najdojmljivija, odsvirana posljednja, zvučala kao Analenina post-rock balada, pri čemu se ni jedan od spomenutih termina u ovom slučaju ne bi smio shvatiti uobičajeno; pustite mašti na volju. Osim najdojmljivija. Čak su mi i ona Petrina growlanja (zove li se to tako?), koja su me nekad znala nervirati, sada zvučala logičnije, kao nužan odušak i emotivni vrhunac pjesme, a, ruku na srce, nije da je ostatak materijala ispjevan slavujski pa da mu onda ovo predstavlja nagli zaokret. Dok sam prvi album benda preslušavao reda radi, ove pjesme već sad želim čuti ponovno, a potpuno je jasno kako Cripple And Casino već odavno nisu samo bend kako bi si ljudi u njemu ispunili svoju želju bivanja u bendu, a kako su se nerijetko opisivali, nego baš pravi, dobar bend. Vrlo dobar.

Majka Rusija

Prosinac 18, 2012

Prva tri izdanja Inkubatora, koncertnog mjesečnika kojim su se kolege sa sajta Ravno do dna u suradnji s Tvornicom i konkretnije uključile u hvalevrijedno podupiranje domaće nezavisne/demo scene, propustio sam jer je čini mi se ama baš svako od njih bilo održano na dan kada su u Zagrebu svirali i neki zanimljiviji muzičari, odnosno barem stranci koje ipak imam rjeđe prilike slušati uživo. Prigovor o naprosto promašenim izborima datuma održavanja pao je u vodu kada sam se prisjetio kako je ove godine u zagrebačkome koncertnome rasporedu ubosti slobodan dan bilo teže negoli na Dragaševoj godišnjoj ljestvici pronaći album aktualnog rock benda (kao uostalom i album aktualnog americana benda, pa vas zato molim da Salu više ne napadate optužbama da je roker i kauboj, jer tako vrijeđate nas prave rokere i kauboje, koji slušamo svoju muziku), a podudaranja je bilo i sinoć ali je ono srećom otpalo na bendove koji me ili previše nisu zanimali (zbivanje u Močvari) ili ću ih bez sumnje vrlo skoro uhvatiti ponovno (Man Zero). Međutim, ponajveći mamac mojeg dolaska ipak je bio jedan konkretan bend, hrvatski pank-kozaci Cherkezi United, koje sam posljednji put gledao prije godinu dana, gotovo pa u dan, što je svakako premalo za vrstu napičene koncertne zabave koju uvijek isporučuju bez štekanja.

Dolazak na večer predstavljanja bendova koji još uvijek uživaju manjak prostora i vidljivosti motiviran gledanjem iskusnih i dokazanih rokerskih mačora ponešto jest nepošten, ali ovakve se redaljke dijelom i organiziraju zbog mogućnosti dijeljenja publike, koje se po mojoj procjeni sveukupno skupilo možda čak i osamdesetak, s tim da ni jedne od izvođača nije gledalo više od pedeset. Otvaračima Lonely Passengers čuo sam tek posljednju pjesmu, koja je zvučala bolje od onoga što je dao naslutiti najavni opis, ali ne toliko da bih se živcirao zbog propusta, dok me simpatična post-grunge/pop-rock kantautorica Erna Imamović uspjela zainteresirati tek rijetkim pjesmama na engleskom jeziku, usprkos zaista moćnom glasu i izvrsnom sviranju dvanaestožičane akustične gitare. U pjesmama na hrvatskom se mnogo više primjećivalo kako joj se korak dosezanja (post-)tinejdžerske emotivne univerzalnosti često zapliće o korake klišeiziranog preuzimanja postojećih obrazaca, iako ni jednog trena nisam posumnjao u to kako je sve svoje pjesme doista proživjela. Svakako ću joj dati još koju šansu, jer imam dojam da se u žamoru pozdravljanja s jednim bendom i iščekivanja drugog jednostavno nije ni mogla ozbiljnije nametnuti.

Cherkezi United su prije nekih tjedan dana u svijet na besplatan download pustili svoj novi album ‘Petoljetka’, koji su onda sinoć odsvirali gotovo u cijelosti prateći snimljeni raspored, u raniji materijal zahvaćajući tek tamo gdje je poslužio kao prerađena odskočna daska za nove pjesme. Povremeni friški ukrasi trubača ili ženskih bekvokala na koncertu su, očekivano, bili izostavljeni, što je pokazalo kako bend nije napravio nikakav znatan pomak ustranu, koliko su ga godine zajedničke svirke i dodatnog destiliranja omamljujuće sviračke žestice zapravo učinile još boljim i zabavnijim. Najveća promjena u odnosu na startne pozicije potpuno je prebacivanje na pjevanje na hrvatskom jeziku, što je želja koju sam nekoliko puta i javno izrekao, mada se prepoznatljive slavenske melodije još uvijek odražavaju i na Rajkovo naglašavanje pojedinih riječi koje odudara od norme. Popaljivu atmosferu rusvaja uz bend koji je kao mali upao u kazan u kojem se pekla rakija, osnovno pogonsko gorivo benda i vrlo čest lirski motiv u tekstovima, to je još i osnažilo, pa sam nužan predah pronalazio upravo na onim mjestima usporavanja i promjena strukture unutar pjesama koja mi jedina kod kućnog slušanja albuma ne sjedaju najbolje.

Muzika Cherkeza, međutim, i jest ponajprije namijenjena koncertima; ili zimskom dimljenju Spunka ili ljetnoj prozračnosti pankerskih festivala, pa onda ne čudi da se trikovi živih nastupa održe i u studiju. Koketiranje s elementima koji u rukama i instrumentima nekih drugih koketiraju i s cajkaškim viđenjem folka kod Cherkeza je u pravilu čvrsto kontrolirano rokerskim korijenima – koji mi smetaju samo kod metaliziranja u uvodu ‘Rakije’, ali ja sam ionako indie mekušac – zbog čega mi je stupanj krivnje kod osjećanja guilty-pleasurea dok ih slušam ipak gotovo zanemariv, tako da se ne moram trsiti oko detaljnog nijansiranja razloga svoje naklonosti kao što je to slučaj kod, recimo, Vuce. Je li mojoj suprotna reakcija razlog što na svirkama ovog benda nikad ne viđam Attackove punxe, a koji svejedno briju na, recimo, srodne ali zbog pretjerane ciganice iritantne Gogol Bordello, ne bih mogao sa sigurnošću tvrditi, ali antifa klasikić u nastajanju ‘Maria G. Nikiforova’, uz ‘Smugljanku’ najbolja mi pjesma s ploče, mogao bi ispraviti i tu Drinu. Kao bliža nam, autohtono slavenska varijanta raznoraznih gypsy/pirate/celtic punk kombinacija, Cherkezi United su svakako uvjerljivi, moćni i razigrani, a koliko god prečesto maštao o budućnosti u Americi, tradiciju svojega ruskog prezimena ne samo da ne mogu nego slušajući ovaj bend i ne želim zaboraviti.

Win-windie

Prosinac 14, 2012

Svoditi sad već višegodišnji razvojni put vrijednog benda samo na period u kojem sam se i sam bolje upoznao s njegovim radom pomalo je promašena rabota, čak i ako iza svega doista stoje najbolje namjere, ali ne mogu se oteti procjeni kako se slatke vinkovačke Punčke na izmaku ove godine imaju puno pravo osjećati, pa, trijumfalno. Naravno, ne znači to da im se ikakav ozbiljniji iskorak u širokopojasno hrvatsko muzičko polje niti malčice osmjehnuo, jer je dobro poznata stvar kako naši diskografi pojma nemaju što bi radili čak i s ovako i ovoliko potencijalno atraktivnim imenom. Mislim, ako ne možete prodati i pravilno promovirati bend koji sačinjavaju tri mlade cure i koji svojim pjesmama uvelike korespondira sa zapaženijim strujanjima svjetske indie scene, onda koja je točno vaša svrha? Punčke se, tako mi srećom djeluje, doduše takvim papazjanijama uopće ne zamaraju, a trijumf koji sam gore natuknuo onaj je svakoga novoga fana, koje su strpljivo skupljale na koncertima koji su barem u Zagrebu bili toliko brojni da se moglo učiniti kako u gradu sviraju barem jednom mjesečno. Broj od tek nekoliko desetaka prisutnih ni sinoć u KSETu djevojkama nije smetao da svoj cirka četrdesetominutni set odsviraju stavom i uvjerenošću da su svaki svoj koncert itekako zaslužile, što je pohvalno iz vizure underground skromnosti, ali i da je ova faza tek početak, što je pohvalno iz moje osobne vizure koja svaki izlaz maloga benda na veliku scenu doživljava i kao vlastitu pobjedu. Barem dok ne počnu raditi gluposti, a iskreno sumnjam da su Punčke u takvoj opasnosti.

Kao što je to već uobičajeno, u angažiranju publike i vladanju pozornicom opet je prednjačila energična pjevačica/gitaristica, ali imam dojam da je i suzdržanost ritam sekcije (koliko već netko tko svojski mlati svoje bubnjeve uopće može biti suzdržan) sinoć iz sfere moguće osobne nelagode potpuno prešla u opuštenu samouvjerenost. Shodno tome, Punčke su gotovo skroz eliminirale one dosadašnje povremene šupljine u svojem post-punku, pogotovo kod prijelaza iz plinkajućih uljuljkivanja u bijesne eksplozije, što se posebno čulo u ‘Ritmu kaosa’, koju sam tek sinoć čuo kao pjesmu koja bi odskakala čak i na kakvom ne do kraja poliranom demu Interpola. Pjesme s pokatkad šlampavog debija ‘Robot koji hekla’, primjerice ‘Soba panike’ ili ‘Ja sam ta’, sve razrađenijom su se fluidnošću ujednačile s kolegicama s ovogodišnjeg divnog EP-ja ‘Mehanizmi obrane’, čije četiri ljepotice i dalje osiguravaju koncertne vrhunce, samo sada u oštrijoj konkurenciji. ‘Jesen u New Yorku’ bi se, međutim, do samoga kraja suprotstavljala i najboljim pjesmama onih bendova koje će cure same izdvojiti za svoje uzore, i nisam siguran da bi ostala kratkih rukava.

Na još jednu pobjedu preobrazbe osobnog i sobnog življenja tuđe muzike u tvrdoglavo svojeglavo te nerijetko dojmom čak i ekscentrično življenje svoje drugim nas je dijelom sinoćnjeg programa podsjetio kantautor Felon, svirajući u izdanju u kojem je po mojem sudu ipak osjetno uvjerljiviji – u formi punog benda, koji iza njegove akustare finim urbanim indie-folkom pune momci iz cura iz Vlaste Popić (a koji su u svojoj kombinaciji Seine večer otvorili prerano da bih uspio na vrijeme stići s basketa i rješavanja svojih grčkih problema). Od startnog čuđenja i površnog nerazumijevanja Denisove muzike do danas sam već postao gorljiv poklonik, valjda zato što u svojem sve starijem srcu mjesta za sve post-tinejdžerske varijacije prve faze Bright Eyes iz nostalgičnih razloga imam sve više. A s druge je strane u njemu sve manje, gotovo više nimalo, one odbojnosti prema kuhinjskim mudrijašima sa srednjoškolskih tuluma, koje u jednom trenu čak i upoznaš i skužiš osobu iza fasade, samo da bi kasnije druženje u odnos ponovno uplelo nemogućnost točne definicije. Međutim, takve su početne pozicije odvajkada kantautorski vrlo poticajne, što se u Felonovim pjesmama kao što su ‘Promjena’ ili ‘Odluka br. 1’ sasvim lijepo čuje. Velikog dijela – možda za trunčicu predugačkog – seta nisam se prisjetio iz preslušavanja albuma ‘Jasno, nečujno, a suviše glasno’, pa pretpostavljam kako je riječ o pjesmama koje će se naći na budućem i nadam se što skorijem izdanju. Specifične i već sad dovoljno prepoznatljive Felonove strukture u tim su pjesmama proširene svirkom koja je u jednoj pjesmi povukla i na ‘Greatest Show On Earth’ razbucanih The Felice Brothers, a u drugoj je Kanyea podsjetila čak i na The Last Shadow Puppets, čemu se nije moglo usprotiviti ni moje iskusnije uho. A koliko god se ono naslušalo i classic i indie kantautora, Felon ga svejedno često uspije iznenaditi i razveseliti.

Trebalo je dugo, ali misija je obavljena

Prosinac 12, 2012

Prije nego što vlastitim izvještajem pokušam sebi i svima koje eventualno zanima objasniti zašto sam se na svakome od koncerata koje posjetim osjećao na jedan ili drugi način, aktivno se trudim ne čitati ono što o nekoj svirci napišu prijatelji i kolege, kao ni oni koji mogu nakucati milijune kartica ali nam nikada kolege neće biti zapravo. Jednostavno, svoj doživljaj ne želim mutirati u smjeru argumentiranih stavova koji se od mojega razlikuju, ali ne želim ni primijetiti da je netko prije mene napisao nešto prilično slično mojim zamislima, da svoje ideje onda ne moram izbacivati iz teksta u nastajanju. Ovaj put, vezano za općekulturni koncert koji su Mission Of Burma prekjučer odsvirali u KSETu, u koji je došlo čak i više od 200 ljudi, u takvome naumu nisam uspio, jer sam ipak pročitao što je na Kultivatoru napisao Bojan Krištofić, koji je, eto vraga, dobar dio svojeg teksta potrošio upravo na jedan od glavnih motiva iz mojeg planiranja, legendarnu svetu knjigu ‘Our Band Could Be Your Life’ Michaela Azerrada. Međutim, osim što me time naljutio brišući mi dobar broj već napisanih rečenica, Bojan me time i dodatno razveselio, još jednom potvrdom o realnom postojanju zajedničkih generacijskih (i gore i dole može i po 6-7 godina) kamena temeljaca. Azerradova je knjiga jedan od njih čak i više od same muzike određenog broja bendova o kojima u njoj piše.

Mission Of Burma su za mene upravo jedan od takvih bendova, koji sam od malih nogu muzičkog fanatika cijenio izdaleka, od stalnog spominjanja u tekstovima o najboljem bendu svih vremena, koji je čak i obradio te poboljšao njihovu ‘Academy Fight Song’, do krasnog poglavlja u navedenoj knjizi. U mojem je formativnom razdoblju, međutim, do samih bendovih snimaka bilo nešto teže doći, valjda i zbog kratkotrajne prve epizode bendova života u kojoj su ostavili tek šačicu snimljenih izdanja, pa sam jednom kada sam ih se napokon bio dočepao, tad već debelo usmjeren u nešto drukčije alter/indie rukavce, prema Mission Of Burma ostao blago indiferentan. Gore sam naveo da ih smatram dijelom opće kulture, što je svakako istina, ali možda ne i potpuno, jer bi s obzirom na posvećenost neprestanom ponavljanju proučavanja Azerrada možda bilo točnije označiti ih dijelom religije, i to one vjeroispovijesti koja je širinom muzičke palete i svojom poslovnom politikom presudno utjecala gotovo na sve ono najljepše što slušam i dan danas – a ta je vjeroispovijest američki underground rock osamdesetih godina. A znate kako je s religijom, ako si njen, moraš prihvatiti i ono što ti se ne sviđa – recimo, hrvatski katolici celibat – pa kako onda ja ne bih i ono protiv čega nemam apsolutno ništa, iako možda i nemamo pretjerano toga zajedničkog?

Pristupom koji je u njihovom repertoaru osvijetlio izravnije rokerske potpornje njihova zvuka, Mission Of Burma su me u ponedjeljak u nekoliko navrata dobrano angažirali u slušanje pažljivije od onoga kojim sam redovito provjeravao sve njihove albume nakon ujedinjenja otprije sad skoro već i deset godina. Naravno, nije nedostajalo rastrganih gitarskih pasaža Rogera Millera, trenutaka u kojem se melodična buka basa Clinta Conleyja pretvori u tvrdi zid, ni onih opjevanih pred-refrenskih raspada sistema iz kojih izroni call-to-arms poklič na ramenima bubnjanja Petera Prescotta, ali ni u jednom trenutku nisam osjetio da je cilj benda antagonizam, pa čak ni poziv na propitivanje, koliko zajednička diskusija o rocku koji ne mora nužno biti sveden na zabavu i razbibrigu, a i inače nepotreban udio tape-operatora Boba Westona bio je smanjen toliko da ga, zapravo, nije bilo lako ni primijetiti. Osim ako ona rijetka krčanja iz pojačala nisu bila neplanirana? Kao uigrana trojka, Mission Of Burma su nas podsjetili kako se i iz kojih pobuda to radilo nekad, ali i pokazali da još štošta za reći imaju i danas, svakako uvjerljiviji od mnogobrojnih aktualnih bendova koji se napajaju na njihovoj ostavštini spočetka osamdesetih, a koju četiri albuma nakon reuniona nisu ni najmanje okaljala, ako takav sud smije iznositi netko tko ni te prve zapise ne smatra ne znam kako sjajnima.

Slušajući koncert i promatrajući zbivanja u publici s KSETove galerije, ostao sam donekle začuđen primijetivši da je golem dio toga uvjetno nazvano novijeg materijala benda publiku maltene ostavio nedirnutom, ne računajući onih najvjernijih dvadesetak fanova kakvi se skupe na koncertu ma koje grupe. Regularan dio koncerta tako je obilovao dojmljivom, zgusnutom svirkom muzičara koji, doduše, i uživaju više u sviranju nego u pjesmama, te koji svoje kreativne sokove nisu ni imali prilike iscijediti do kraja, što onda rade u ovoj fazi. Ali tijekom izvođenja novih pjesama publika (uglavnom sve ćelaviji muškarci, primijetio sam iz pozicije koja je onemogućivala drugima da primijete moje vlastite rastuće uvale) se približila meni, više cijeneći bend nego guštajući u onome što svira. Srećom, strateški izvrsno smještena na sam kraj glavnih šezdesetak minuta nastupa, ‘Academy Fight Song’ je izazvala ne samo singalong nego i konkretnije gibanje, kao i zaslužila bendu poziv na bis. A kako na prvom bisu, na kojem su raspalili ‘That’s When I Reach For My Revolver’ i ‘This Is Not A Photograph’, nije bilo nimalo štednje, bend se onda vratio i na drugi, a čini mi se da se tek u tih dodatnih pola sata dogodila prava sinergija kultnog benda i publike u kojoj je bilo i dovoljno onih koji ih čekaju još od vremena kada su bili jedna od najsvježijih pojava američkog post-punka. Nisam siguran da se više od toga ni moglo ni trebalo tražiti.

Čekali ste, čekali, i napokon dočekali – GORILINU GODIŠNJU GLAZBU 2012. ilitiga GGGG12!!!!!

Prosinac 12, 2012

gggg12-otvoreno

Veliko, veliki, preveliko SORI svima što ste toliko čekali na ovu objavu, imao nekog osobnog krkljanca – poglavito što se tiče nenadanog seljenja u novi stan, zbog čega nisam bio ni siguran kad ću opet imati internet! No sad ga imam I SPREMAN SAM ZA VAŠE KOMPILACIJE NAJDRAŽE VAM GLAZBE IZ DVIJETISUĆEDVANAESTE HURA!!!!

Pravila su ista kao i uvijek, al podsjetimo se još jednom:

– na vama je da izaberete dvadeset najdražih vam stvari koje su premijerno ugledale svjetlo dana ove godine (broje se i stvari s albuma iz 2011. koje su postale singlovi u 2012, pod uvjetom da ste ih tek ove godine ili prvi put čuli ili istinski zavoljeli), u mp3 formatu, s tim da naravno svaki izvođač smije biti zastupljen sa samo jednom stvari

– ako igrate, prijavite se u komentarima ovog posta – prijave se primaju do 25. prosinca

– zatim trebate zipirati/rarirati tih 20 najdražih vam mp3ca muzike iz 2012, aploudati to negdje (preporučujem zippyshare) i na djevojke et yahoo točka com mi poslati link najkasnije do ponedjeljka 31. prosinca!!! Zamolio bih vas i da u folder metnete i .txt fajl s popisom stvari s vaše kompilacije – uvelike mi olakša slaganje post-festuma

– ja potom sve zapržim na dvd-e koje ću podijeliti prvog (ili najkasnije drugog ) vikenda prilikom uobičajenog zg-okupljanja na uobičajenom mjestu 🙂 onima koji nisu iz metropole, kao što je također uobičajeno, njihov primjerak šaljem poštom!

Eto to je to a sad se prijavite, ćop ćop!!!

Keep The Fire Burning vol. 20

Prosinac 6, 2012

http://www.youtube.com/watch?v=v12gfMK_C7I

http://www.youtube.com/watch?v=AJ1CRKiwdho

…but, honey, I got no money, I’m all sixes and sevens and nines…

Perolaka kategorija

Prosinac 4, 2012

Kada se uvodni dio njihova nedjeljnoga koncerta u Močvari već polako slegnuo, shvatio sam da zapravo nemam ni najmanjeg pojma što se to dogodilo ekipici iz benda Horse Feathers u protekle dvije godine, otkako su se, tada u KSETu, bili premijerno predstavili Zagrebu. Je li to više uopće isti bend? Jer, 2010. su svojim izrazito mlakim, metiljavim nastupom čak i armiju americana-pacijenata i nježnih indie-dušica natjerali na preusmjeravanje koncentracije na međusobno prepričavanje ljetnih dogodovština (to je bilo posljednje ljeto prije Terranea, dakle, bez redovitog nalaženja rakove djece sredinom toga godišnjeg doba), da bi se preksinoć pokazali kao itekako relevantan i osmišljen bend, sposoban kroz otprilike sat vremena čvrsto držati pažnju ne samo rjeđih fanova nego i svih dobronamjernih namjernika, odnosno slučajnika. Odgovor vjerojatno nije nimalo nedokučiv ili možda skriven, te ga valjda treba potražiti na aktualnom albumu ‘Cynic’s New Year’, koji mi se zbog blage bljutavosti dosadašnje bendove diskografije, koju nije iskupio niti solidan prethodnik ‘Thistled Spring’, uopće nije našao na meniju. Logičnoj doskočici da bih, da sam album ipak bio preslušao, vjerojatno znao što me očekuje uzvratit ću procjenom kako me možda baš ta određena neupućenost baždarila za ugodno iznenađenje.

Već dosadnim preprekama boljeg posjeta u vidu u grad napokon pristiglih zimskih uvjeta i potpune hiperinflacije koncertnih zbivanja u ovom se slučaju, siguran sam, pridružila još i baš ta navedena neuvjerljivost prošle bendove zagrebačke svirke, pa se broj prisutnih u odnosu na nju osjetno smanjio. Predgrupu Lady Friends And Flowers, koja je još jedan zanimljiv showcase ponešto okrnjila, možda se varam, osjećajem suzdržanosti te glupavom neuspjelom forom o Masterchefu, gledalo je samo nekoliko desetaka ljudi, da bi Horse Feathers ipak dočekalo tek nešto manje od stotinu prisutnih. Organizatorova odluka da koncert bude sjedeći atmosferu je dvojako poboljšala, jer su stolice vizualno smanjile prostor na veličinu koju je lako popuniti, kao i publici omogućile bendovu muziku doživjeti u uvjetima kakvima je u najvećoj mjeri namijenjena. Perolaki glas Justina Ringlea – kao da Sam Beam proučava pjesmaricu Roddyja Framea – intimnije je pjesme grupe pretvarao u prijateljska tješenja, ali takva kakva prije svega služe kao kratkoročni ispušni ventili, nimalo kadri patnika doista utješiti. Naime, čak i u žanru koji ne samo dopušta nego i zahtijeva kretanje unutar tradicijom postavljenih okvira, sadržaji Ringleovih pjesama često ne osiguravaju one posebne osobne udice za koje se lakše zakačiti negoli za kompetentno slijeđenje zakonitosti.

Ništa manje vehementne od pikarskog folk-raspašoja s posljednje ploče The Decemberists, uživo su brže pjesme svojim bogatim aranžmanima, čiji su middle-eightovi zbog izražene gudačke sekcije ostavljali dojam vrtne plemićke zabave u srednjovjekovnoj Francuskoj, nadoknađivale taj manjak emotivnog uzbuđenja. Među njima mi se posebno svidjela ‘Fit Against The Country’, a u taj se poletniji niz sasvim skladno uklopila i prokušana ‘Belly Of June’, jedna od rijetkih pjesama iz bendove prošlosti u kojima bend nije zvučao inferioran stilskim srodnicima kao što su, recimo, Great Lake Swimmers. Mojem bi osobnom ukusu više odgovaralo da su barem jednu od violina zamijenili još jednom gitarom, no to je sad već zalaženje u sferu autora i organizatora, još manje smisleno u svjetlu činjenice kako ovaj i ovako strukturiran kvintet Ringleove pjesme svira decentno i s puno poštovanja. Zbog toga se često činilo kako je sam bend bolji od bendovih pjesama, što je s muzičke strane svakako bolje od suprotne varijante – dakle, pjesama koje su bolje od benda koji ih svira – koja je, međutim, meni još uvijek ipak važnija. Na kratak i potpuno zaslužen bis Horse Feathers su izišli upravo s takvom pjesmom, još jednim dokazom kako ovaj bend ima potencijal i za nešto više od srednje struje folky americane.

Dva dobra benda bolja su od jednog

Prosinac 2, 2012

Prošlog sam tjedna odradio svoje redovito godišnje gostovanje u Briljanteenu, ne samo zbog mojih čestih prisutnosti najboljoj emisiji HTV-a, kako bi zajedno s našim prijateljem i voditeljem Škarom i Martinom Validžić raspravljao o demo bendovima, motivirano skorašnjim finalem nekoga demo festivala koji mi se ne da imenovati. Kako je i uz najbolju volju i najbrže govornike u ovakvim emisijama uvijek teško izložiti sve ono što se u startu zamisli i pripremi, tako se i ovaj put moja teza kako danas demo bend kao termin gotovo više nema nikakvog smisla tek natuknula. Napredak tehnologije potrebne za bilo koji korak prezentiranja autorskog materijala granicu između demo bendova koji žude za diskografskim ugovorom i onih koji uživaju blagodati diskografskih kompanija dokinuo je u potpunosti, što je one demo bendove koji funkcioniraju na razini demo bendova otprije tridesetak godina sveo na potpuno nebitnu periferiju scene. Ponajbolji hrvatski novi ili noviji bendovi (pri čemu ne mislim samo na godine muzičara koji ih sačinjavaju) svu tu demo strukturu tijekom svojeg su sazrijevanja možda ne manifestno, ali vidno svakako, izbjegavali, razgranavši nezavisnu diskografsku mrežu do danas zaista zavidnog nivoa, iako sam prilično siguran kako se ljudi koji je pokreću vrlo često osjećaju kao sizifi. Na njihovom im trudu ovdje još jednom zahvaljujem.

Sve ovo spominjem zato što sam sad u četvrtak (nažalost nisam stigao prije pisati) uživo slušao baš ona dva benda koja sam, sasvim slučajno, bio namjeravao spomenuti kao vrlo ilustrativne i jednostavno vrlo kvalitetne primjere grupa čija bi me eventualna popularnost razveselila i, iskreno mislim, hrvatskoj muzici bila dobrodošla, za razliku od one koja će popratiti bendove onoga tipa kakav se još uvijek prijavljuje na demo festivale. Go No Go i Hemendex zapravo nemaju ništa zajedničkog, osim onih elemenata koje ću osvijetliti kako bih odluci da o njima pišem u istom tekstu pojačao tu slučajnost sviranja iste, vrlo kišne, večeri. Pri tom je najvažniji onaj kako oba benda čine ljudi s ohoho pa onda i još jednom ohoho iskustva na hrvatskoj nezavisnoj sceni, koji su sve svoje znanje, iskustvo i poznanstva ugradili u bendove u kojima danas naprosto briljiraju, Go No Go kao meni osobno vjerojatno najdraži hrvatski underground bend i Hemendex koji sam već jednom opisao kao bend koji muziku koju ja uopće ne razumijem svira vjerojatno najbolje u državi, a možda i šire.

Pozvani svirati kao potpora bendu She Loves Pablo u Vip Clubu na jednom od koncerata-zagrijavanja za Pozitivan koncert – da, ni meni nije jasno koje sve to veze ima jedno s drugim – Go No Go su bili iskoristili priliku još jedne pozdravne svirke od dosadašnjeg bubnjara Gorana Andrijanića, jednog od mojih vrlo dragih znanaca i doista all-around nice guya. Kako sam u četvrtak to prijateljevanje s njim i gitaristom Zdravkom osnažio i konačnim upoznavanjem s ostatkom benda, frontmenom Tomijem i basisticom Ivanom, to sam sad u još većoj opasnosti optužbi za subjektivnost i nepotizam, ali ne mogu ja biti kriv što moji prijatelji sviraju u boljim bendovima od prijatelja drugih ljudi! Ako me ne varaju pamćenje i popis posjećenih koncerata, ovo je bio četvrti koncert benda uopće, što je još uvijek razvojna faza u kojoj svaki od njih može, ali isto tako i ne mora, biti još bolji od prethodnog. Konsenzus nas nekolicine koji smo do sad vidjeli ama baš svaki od ta četiri donesen je prilično brzo i glasi kako ovaj i jest bio najbolji, što se zapravo najviše vidjelo na atmosferi na pozornici, na kojoj je bilo puno više osmijeha, pa čak i divljanja – Tomiju je u jednom vitlanju čak i ispala gitara! Uz pet pjesama s EP-ja ‘First’, od kojih mi je uz standardno fantastičnu ‘Tommy Boy’, koja zvuči kao lekcija iz melodičnog soliranja Neila Younga koju drži J Mascis, najbolje zvučala ‘In Clouds’, bend je ponovno odsvirao i tri nove pjesme premijerno predstavljene ranije ovog mjeseca u Močvari. Toliko su catchy da sam ih kod ovog izvođenja lakoćom prepoznao, a ona izvedena kao posljednja stvar svirke pred stotinjak kako je koncert odmicao sve angažiranijih posjetitelja intenzitet hita ‘Tommy Boy’ nije ni najmanje spustila.

Blizina petominutne šetnje nije bila jedini razlog propuštanja She Loves Pablo u korist nastupa Hemendexa u podrumu Funka (u kojem sam, sjetio sam se!, posljednji put na svirci bio na promociji debitantskog albuma Ede Maajke – toliko je to davno bilo…), jer se dobro zna kako sam ja saker za te male nastupe koji bi mogli ispasti veliki ako već ne i povijesni, te neke poluslužbene promocije za malo ljudi, od kojih se onda svatko osjeća posebnim barem te večeri. U svojem briljantnom i briljantno zabavnom izvještaju kojem se zapravo nema što dodati, pa onda previše i neću, Lejmo je naveo kako je tih četrdesetak zgužvano naguranih stvorilo toliku gužvu da se koncert pratio i sa stepenica kojim se silazi u tovečernje poprište svirke. Na njima nisam stajao samo zato što se doista bilo teško probiti u prve redove, nego zato što mi je ova pozicija omogućila sjajan vizualni pregled zbivanja u kafiću, a bome se gore i skroz dobro čulo, uzmemo li u obzir sve realne hendikepe sviranja i ozvučenja takvog prostora. Sabijen u zagušljiv podrum, motorikkkčki synth-werk Hemendexa udara još snažnije, kao da je zapravo i stvaran isključivo s namjerom izvođenja baš na takvim mjestima, koje onda provjetri i raspleše prozračnim italo-sintićima i melodijama koje do drugog refrena zapjevaju čak i ljuti rokeri sa stepenica, nemoćni zaustaviti pocupkivanje svojih stopala. Uvijek mi se čini glupo i nepošteno hvaliti ikoji bend iz žanrova koje inače ne da ne volim nego jednostavno gotovo uopće ne pratim, jer se onda osjećam kao moj prika koji me jednom sasvim ozbiljno – ne, najozbiljnije, istinita priča! – ukorio da sam debil što uopće ne slušam klasičnu glazbu, jer se stvaaarno može sastaviti jedan vrlo kvalitetan miks CD s onim najboljim od klasike! Ali Hemendex mi više nisu samo bend koji podupirem zato jer je to okej u generalnom poretku stvari, nego i bend kojem ću vjerojatno poluredovito odlaziti na buduće koncerte i besplatno downloadati s neta ono što se da. Da, i s njima gajim dobre poznaničke odnose, ali očito je da i moji znanci sviraju u boljim bendovima nego znanci drugih ljudi.