Archive for Siječanj 2015.

Gorilini naj albumi 2014: #30-#26

Siječanj 31, 2015

30-sun_araw

30. Sun Araw – Belomancie
[300 bodova / 1 glas]
I opet pozdrav od administratora liste! Glazba Sun Arawa se opisuje kao “eksperimentalna neo-psihodelija”, što u praksi vjerojatno znači da zvuči kao… The War on Drugs s par semplova Judy Garland iz “Čarobnjaka iz Oza”? Svaka mu čast što fura brkove, još do prije par godina bih mu se možda podsmjehnuo zbog toga ali više ne, jer… Kao prvo, praktički cijeli ovaj novi milenij traje (uglavnom) tihi revival brkova i nikako da se uhvati, džaba svi pokušaji da im se vrati neki plemeniti dendijevski dignitet kad jednostavno izgledaju ridikulozno i točka, i recite o hipsterima što god oćete ali barem su se uhvatili u koštac s tom fundamentalnom istinom pa brkove uglavnom rokaju jedino u kombinacijama s, a ne znam, hozntregerima i čajnikom na glavi? Pa koliko mi god i dalje brkovi bili PREblesavi, cijenim modne go-big-or-go-home ispade, i cijenim integritet iz ustrajnosti kontra konstantnog disrišpekta. A kao drugo, brkove je zamijenila još gora muška facijalna moda – koja se usto nažalost i puno više primila – a to su jebene BRADE!!! (Sad znam kako su se se osjećali svi oni Nijemci koji su njurgali zbog Weimarske republike, samo da bi je onda potom zamijenio – TREĆI REICH!) Prisjetimo se samo na trenutak tko je sve u povijesti imao bradu: Vladimir Šeks. Jovan Rašković. Pjevač iz Black Crowesa. AJ REST MAJ KEJS. S druge pak strane ne poričem da nekima brada čak i dobro stoji, pa ajde evo recimo ovako: ako se znamo i sa mnom si u dobrim odnosima – zamisli da tebe smatram za jednog od takvih, a ako se ne znamo a imaš bradu e onda newsflash, wannabe-drvosječo: ne izgledaš kao neki cool lumberseksualac nego kao DRAGO KRPINA U STUDENTSKIM DANIMA!!! Pa daj obrij to smeće sa sebe, jebote. (TK)

29-grouper

29. Grouper – Ruins
[303 boda / 4 glasa]
Ovaj predivni album još predivnije Liz je izašao na samom kraju listopada mjeseca godine gospodnje dvehiljadeičetrnaeste; nabavio (čuj, “nabavio”…) sam ga nekih desetak dana kasnije (manje ili više…) i toliko mi se svidio da je istisnuo jedne Alvvays s dvadesetog mjesta moje sopstvene godišnje ljestvice albuma. Taj čin će se pokazati nepovoljnim po moju malenkost jer cca dva mjeseca kasnije dobivam važan i težak zadatak napisati nešto o albumu od strane uvaženog gospodina Kožula a ono, baš mi se i ne da… Djeco, poslušajte ovu ploču, nećete zažalit. (DM)

28-sharon_van_etten

28. Sharon Van Etten – Are We There
[304 boda / 4 glasa]
“I love sleep. My life has the tendency to fall apart when I’m awake, you know?”

To je mantra Ernesta Hemingwaya, koju je, barem po refrenu svog hita “Every Time the Sun Comes Up”, popratila i američka stihoklepkinja Sharon Van Etten.

Njena priča je više-manje standardna; njen dugogodišnji partner nije mogao podnijeti činjenicu da nje nema gotovo čitavu godinu i odlučio je pokopati njihovu vezu. Sad, Ernest je tugu zatvorio pogledavši u krivi kraj sačmarice – a Sharon je krenula dalje, napisavši “Are We There”, album koji se može na prvu opisati kako bi opisali gotovo bilo koji drugi album iz te singer-songwriterske niše. Emotivan, intiman, iskren – umetni srodan pojam. Međutim, “Are We There” te ne tjera da se sklupčaš i jecaš u komad odjeće koji još miriše na njega/nju. Sva ona sranja o ‘snažnom ženskom karakteru’ koja se redovito provlače kroz današnju popularnu kulturu ona svojim tekstovima u potpunosti, na moje zadovoljstvo, pregazi. Naravno, njen ton je sjetan kao i njene melodije; ona ponosno priznaje da se “boji ničeg”, u svojim tekstovima ima izravnu konfrontaciju s njim bez ikakve zadrške. Ona mu je “prala suđe, ali i srala u njegovom zahodu”. Zato je “Are We There” album žene koja sluša Cat Power i koja zna kako ići dalje sama bez da iščekuje podršku onih koji bi se nad tom činjenicom trebali, kao, sablažnjavati. Udri besu, legendo! (JV)

27-taylor_swift

27. Taylor Swift – 1989
[305 bodova / 3 glasa]
Kaže jedna moja kolegica s posla da sam joj “baš slatka” kada pustim Taylor Swift. Slatka sam joj navodno zato što “bez ustezanja puštam svoju unutarnju tinejdžerku na slobodu” i iako razumijem zašto to tako kaže – to je, uostalom, i uvriježeno mišljenje o Taylorinoj glazbi među mojim vršnjacima u Hrvatskoj, duboko u sebi osjećam suštinsko neslaganje s tom tvrdnjom. Tinejdžerska ja, naime, Taylor Swift bi zdušno prezirala. Tinejdžerska ja bila je PRITENŠS, MUA? do te mjere da biste joj pri susretu neizostavno poželjeli zviznut šamar, a onda joj dat malo čokolade uz rečenicu: “Ajde, ajde, ne plači, mnogo će te još nevolja zadesiti u životu. BIT ĆEŠ TI MENI JEFTINIJA!”

Uf, sranje. Sad ispada da danas, za razliku od tinejdžerske dobi, volim Taylor Swift zato što je njezina glazba JEFTINIJA, a osim što je to, s obzirom na piratske navade, tehnička istina, nije metafizička niti ikakva druga. Volim Taylor Swift zato što je super kantautorica, zato što, kao što to priliči super kantautorima, u svoje pjesme izlijeva sve unutarnje organe, a najviše mi je super da pritom ne misli da sve to smije uglazbiti samo jednim monotonim instrumentom i oprezno ograničenim rasponom glasa. NISU SVI KANTAUTORI ARSEN DEDIĆ NI LEONARD COHEN! Fala kurcu.

Enivej, najnoviji album. Iljadudevetsot osamdezdeveta. To je godina Taylorina rođenja, pa bi štokoji slušatelj i opservator, zbog toga što su i pjesme na njoj počesto ‘osamdesetične’, mogao pomisliti da je riječ o KONCEPTNOM albumu. Ono, osamzdeveta, ja-odavde-potječem, glazba-iz-osmdezdevete. Ali brus (i to ne springstin). Ono što je na ovome albumu osamdesetično nije baš iz ’89., nego nekako više iz ’86. i ako mi sad kažete da cijepam dlake, nemojte tako. U glazbenim vremetocima tri godine katkad su geološka razdoblja i dok je ’86. svijetom te top-listom časopisa Bravo još uvelike vladao synth-pop, ’89. je već na pomolu bio onaj famozni rock-revival, Nirvana i takoto. Dakle, govorimo o različitim vremenima. Bit će da ona naslov Taylorina albuma ipak nema veze s vrstom glazbe. Ili ima, ali samo tangencijalno, da se kaže “a ono, nešto iz osamdesetih, ništa bitno”.

No iz kojeg god tromjesečja te već naveliko dosadne dekade potjecala ideja o najnovijem albumu Taylor Swift, njezina zvučnost u 2014. bila je iberkul, pjevna i plesna, vesela i diskoidna, razuzdana, ali i “slatka” na način one tinejdžerke s početka crtice, koja nije postojala u stvarnosti, ali je eto u glasnicama 25-godišnjakinje koja je otpjevala ovaj album. Volim Taylor, ovo mi nije njezin najdraži album, ali je jedan od onih kojima ne bih znala naći ozbiljnije mane. Znam samo ono što mi je osobni vrhunac – pjesmica “How You Get the Girl”. Pa zapjevajmo je onda zajedno, drugovi i drugarice, a pustimo priče o 1989. nekim prošlim vremenima. Recimo, iljadu devetsto osamdeset i šestoj. (ZP)

26-valentino_boskovic

26. Valentino Bošković – VSSR
[306 bodova / 3 glasa]
Za ime božje sakrijte internet od otoka, TOVARI OTKRILI BANDCAMP!!! (UA)

(pisali: Tonći Kožul, Dino Marelić, Juraj Vrdoljak, Zrinka Pavlić, Umorni administrator)

Oglasi

Gorilini naj albumi 2014: #157-#131

Siječanj 30, 2015

157-diabase

157. DIBIA$E – Up the Joystick 2 (Hidden Levels) / Drekka – Ekki gera fikniefnum / Ian William Craig – A Turn of Breath / Lykke Li – I Never Learn / Matthias von Stumberger – Matthias von Stumberger spielt Rockundroll Musik / Neneh Cherry – Blank Project / Strand of Oaks – HEAL / Tobacco – Ultima II Massage [25 bodova / 1 glas]
156. Micah P. Hinson – Micah P. Hinson and the Nothing [27 bodova / 1 glas]
154. The Baseball Project – 3rd / Todd Terje – It’s Album Time [28 bodova / 1 glas]
153. Bonnie “Prince” Billy – Singer’s Grave a Sea of… [28 bodova / 2 glasa]
152. Parkay Quarts – Content Nausea [29 bodova / 1 glas]
147. …And You Will Know Us by the Trail of Dead – IX / The Antlers – Familiars / Bohren & Der Club of Gore – Piano Nights / Damien Jurado – Brothers and Sisters of the Eternal Son / Perfume Genius – Too Bright [30 bodova / 1 glas]
146. Lana Del Rey – Ultraviolence [31 bod / 1 glas]
145. The Juan MacLean – In a Dream [31 bod / 2 glasa]
144. The Black Keys – Turn Blue [34 boda / 1 glas]
143. Wovenhand – Refractory Obdurate [34 boda / 2 glasa]
139. Gesloten Cirkel – Submit X / Joyce Manor – Never Hungover Again / Ramona Lisa – Arcadia / Warpaint – Warpaint [35 bodova / 1 glas]
138. Savages & Bo Ningen – Words to the Blind [37 bodova / 1 glas]
137. Torn Hawk – Through Force of Will [38 bodova / 1 glas]
132. Jamie T – Carry on the Grudge / Nina Romić – Stablo / Pixies – Indie Cindy / Shackleton – Freezing Opening Thawing EP / Slow Club – Complete Surrender [40 bodova / 1 glas]
131. Trans Am – Volume X [40 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj albumi 2014: #35-#31

Siječanj 30, 2015

35-micachu

35. Micachu – Feeling Romantic Feeling Tropical Feeling III
[250 bodova / 1 glas]
Ima tome tjedan dana kako je umro prijateljev kum, devedesetčetirigodišnjak, vitalan i koji, tako se pričalo, nikada nije bio kod doktora, osim ono jednom kada je morao u vojsci. Kažu da je bio zdrav ko dren i da je umro prirodnom smrću, zaspao i otišao. Primio čist signal. Iako mi još uvijek nije jasno povodom čega mu je pokojnik bio kum, što ćemo valjda jednom razjasniti u nekom razgovoru, prijateljev odlazak na sahranu uzorkovao je dodatni, puno veći, problem od gubitka kuma. Dok su on i žena mu bili na putu i odavanju posljednjeg pozdrava, nestao im je mačak. Nema ga. Neki ljudi iz njihovog gradića, a koji isto imaju mačke, kažu im neka se ne brinu i kako je to normalno za mačke jer već pred veljaču počnu njuškati unaokolo u potrazi za mačkama s kojima bi se mogli pariti. I da će se mačak vratiti nakon što se dobro isprazni. Međutim, neutješni i nestprljivi za svojim mačkom, nikako da se smire, po cijeli dan ga traže i dozivaju, a kad uđu u kuću, sve im je neobično jer mačka nema pa nema. Jučer mi rekao da se uvijek malo rastuži kad se sjeti mačka, a to je svakih pola sata, i pitao me bi li ja došao do njih pa se možda mačak pojavi jer sam i ja bio prisutan kada se mačak donio u njihovu kuću jer ima ona neka priča da mačke sve pamte i raduju se uvijek prvim osobama s kojima se druže u početku. Pristanem i krenem na put danas. Tik prije polaska, opet zove i pita me da li imam onaj mini-disc i kazete na kojima smo, u studentskom stanu, prije cca šesnaest godina, snimali zvuk našeg zajedničkog mačka zvanog Jonesy jer smo tih dana gledali “Alien” serijal u kojemu se mačak agentice Ripley zove Jonesy. Onda smo mačkovo glasanje dok prede miksali, u prvom Cool Edit softwareu, sa zvukovima svih uređaja s kojima je mačak imao neku komunikaciju, a to su struja iz televizora, iz kompjutora, iz svjetla što je stalno zujalo u hodniku, pećnice i, mačkove omiljene igračke – tankog mlaza vode iz pipe na kadi u kojoj je sjedio satima i buljio kako curi mlaz i nikako nije mogao riješiti problem zašto se mlaz ne miče dok ga on probode kandžama. Dobiveni polusatni mix prebačen je na A-stranu neke stare plave Scotch kazete koja postoji i dan danas, a zove se “Jonesy Adventures Mixtape vol.1”. Na B-strani je sličan mix nastao iz promatranja mačka u borbi s golubovima na balkonu što je klasičan field recording, bez dodavanja drugih zvukova, a na kojemu se može čuti bušilica i slični opaki strojevi što su popravljali nogostup. “Jonsey Sebastian Bach Mixtape vol. 2.” je još jedan field recroding, sofisticirani snimak mačka dok prede i leži na klaviru susjede, učiteljice glazbenog, koja svira Bacha i traje 30 minuta, a na B-strani te druge kazete nalaze se raznovrsna mačkova mijaukanja. Nažalost, ne znam gdje se točno nalazi taj minidisc i te kazete pa ih nisam ponio na put. U međuvremenu, dok sam stigao na odredište, mačak se još nije pojavio i sada ćemo provesti vikend u potrazi za mačkom. Naravno, imamo mini-disc i mikrofon i već je pao dogovor kako ćemo snimiti treći mixtape s mačkom ukoliko ga nađemo. Nema veze što je riječ o drugom mačku kojeg trenutno uopće nema nigdje, i što onaj prvi mačak već dugo nije s nama, važno je jedino što ćemo raditi novi mačji mixtape čiji se naziv već zna. “Jonesy Resurrection Mixtape vol.3”. (BM)

34-caribou

34. Caribou – Our Love
[250 bodova / 3 glasa]
Što bismo mi bez Dana Snaitha? Budući da čovjek dosad nije snimio loš album, ni ovaj me nije razočarao. Očit je pomak prema house glazbi ali hej, nešto novo, nešto divlje je uvijek osvježavajući koncept. Format pjesama na albumu je par stihova koji se ponavljaju kroz cijelu pjesmu, ludi beatovi, slatki vokali. Volim tu njegovu repetitivnost. Iako je “Can’t Do Without You” megahit albuma, moj favorit je “Julia Brightly”. Pjesma zbog koje se osjećate kao da trčkarate livadom ispod duge dok s neba na vas padaju šareni bomboni. Ili ste vi na bombonima? Kako god, genijalna pjesma! Nakon nje slijedi “Mars”, pjesma koja bi bila savršeni soundtrack za neku 18+ kazališnu predstavu “Ivice i Marice”. Ako je Bruce ‘The Boss’, onda je Dan definitivno ‘The Man’! Koliko god na albumima zvučao izvrsno, uživo zvuči još i bolje, čemu doprinosi i činjenica da je za nastupe okupio oko sebe vrsne glazbenike poput Johna Schmersala iz benda Enon. Da, Enon, čovječe! Bilo kako bilo, ako se još niste zaljubili u glazbu koju Caribou stvara, poslušajte “Our Love” i očekujte leptiriće u trbuhu. (EŠ)

The Wildhearts

33. Ginger Wildheart – Albion
[253 boda / 1 glas]
Ne znam za vas, ali meni uvek krivo kada shvatim da je neki autor u svom kreativnom zanosu ušao u studio, snimio neke predivne pesme, i onda čekao dve-tri godine da ponovo uđe u studio, da bi tad saznao da je zakasnio i da inspiracija i talenat imaju randevu sa nekim drugim koji ih neće zapostaviti. Zašto se nisi zatvorio u studio, i snimao i snimao, dokle god ima zlatnih jaja, sakupljaj!?! E pa, Džindžer upravo to radi! Neki tvrde da je “Albion” njegovo sedmo izdanje u dve godine, no – da li je to uopšte bitno? Ono što treba da znate jeste da su u njegovoj kuhinji distorzirane gitare i predivni raspevani refreni jedini sastojci od kojih se pravi klopa, u zavisnosti od gostiju stavi malo više jednog ili drugog, na kraju doda đumbir, i to je to, imamo hranu za svakog. Rekli ste da više volite Bitlse ili Napalm Death?

Sećam se jednog intervjua sa Džindžerom u kojem je pričao kako je, radi opklade sa Barnijem Grinvejom iz Napalm Death, pristao da svira kao predgrupa na njihovom koncertu u Londonu 2001. Izazov koji je stavio ispred sebe bio je – gledaće te fanovi ND, sve ima smisla jedino ako budeš više hevi nego ND! Samo za tu priliku oformio je bend Ginger’s Angry Youth (iliti G.A.Y.) i otprašio, priča se, vrlo dobro. Ovo sve je bitno da se zna, zato što vas učiteljica to može pitati i vi ćete onda dobiti peticu iz muzičkog i istorije, ali i zato da razumete kako Džindžerova psiha funkcioniše (što vas isto neko može pitati) – harmonije mi moraju biti lepše i kompleksnije od The Beach Boys, gitare više hevi od ND, Mark Bolan će mi zavideti kako sviram glem rok, i sl, izazovi koje stavlja pred sebe su zaista Izazovi.

Upravo na tom putu ka velikim i dalekim ciljevima, stvoren je album epskog imena “Albion”, gde ista ekipa saradnika koja ga prati u drugim inkarnacijama sada je na poziciji pratećeg benda, što ponovo naginje ka istom željenom pravcu. Ono što Džindžer ne uspeva da uradi na ovoj ploči jesta da svoju glazbenu viziju poštedi šizofrenije, te “Albion” na trenutke zvuči kao kolaž svih projekata na kojima je nedavno radio. Tako je smena “Capital Anxiety” (C3) u “Into This” (C4), šokantna kao da ste iz rudnika Raspotočje prešli u Edenski vrt, no za Džindžera mi nikada nismo napuštali mesto, samo je pitanje ko i iz kog ugla posmatra svet. “Some would say, start appreciating little things like drops of rain/ That separate and fall to greet the sea again/ Some would say, you can stick your little drops of rain/ It’s pissing down and no one has seen the sun around” jasan je u “The Beat Goes On”. Na lirskom planu, ja i dalje nastavljam da potcenjujem ovog Džordija, a on i dalje nastavlja da me iznenađuje, pisati o vlastitoj depresiji u pesmi sa poletnim refrenom nije moguće osim u “The Order Of The Dog” koja zatvara prvu stranu, gde stihovi “You can’t fight and you/ You can’t win, but you/ Sometimes you’ve gotta let the black dog in/ You don’t lose if you, you give in/ But you, sometimes you’ve gotta let the…” zvuče kao uže spasa koje treba imati uz sebe, zlu ne trebalo.

Dobar dobar album. Takvih je uvek oskudica. Hoćemo još! (PJ)

32-liars

32. Liars – Mess
[291 bod / 2 glasa]
Prva stvar koja mi padne napamet kad netko spomene prošli album Liarsa “WIXIW“ je ‘Liars otkrili elektroniku!’

Da, otkrili su je, pomiješali sa svojom autentičnom bukom i napravili sjajan album. Novi album “Mess” nastavlja istim putem, mada odmah i ne zvuči tako. Prva stvar na albumu “Mask maker” kreće elektroničkim vokalom, klasičnim elektroničkim beatom, kao nekakva Liars verzija Kraftwerka i već davno zaboravljenih elektroničkih muzičara devedesetih godina prošlog stoljeća. Taman kad pomislite da su se skroz prebacili na polje elektronike, nakon pola pjesme javlja se karakteristični vokal Angus Andrewa i pjesma se vraća na koliko-toliko poznati teren. Drugom pjesmom “Vox Tuned D.E.D.” kreće hipnotički zvuk basa i bubnja i odvlače nas u Liars svijet.

“Don’t you listen to your heart?” u jednom trenu nas onako, naivno Angus pita, te bend odmah odgovara bukom u pulsirajućem ritmu srca, života, grada, sata, vremena, koja me dovodi u stanje da mi tijelo počinje otkazivati. Srce lupa sve jače, najradije bih plesao ali ovo baš i nije plesna muzika, najradije bih samo stajao na mjestu, pogledom put neba okretao glavu i ispuštao neartikulirane zvukove dok se ne srušim na pod. I nije riječ o samo toj jednoj pjesmi, ovaj album u meni izaziva nekakvu imploziju, sva osjetila podivljaju, mozak jednostavno ne zna što da radi s tijelom i sva sreća da pjesme prema kraju albuma bivaju sve laganije pa puštaju tijelo da se vrati u normalu. Kao kad roller-coaster uspori pred kraj i pusti vas da uhvatite zraka, da se vratite u (normalni) život. (VR)

31-run_the_jewels

31. Run the Jewels – Run the Jewels 2
[291 bod / 5 glasova]
Za razliku od dekadentnih rap-tajkuna Jigge i Kanyea, koji su albumsku suradnju zamislili kao razmetanje svim i svačim – od preskupih beatova do kenjkanja o odjevnim predmetima marke Hermès – i zalili to nebrojenim buteljama Châteaua ovog i onog, #ATL kmica Killer Mike i bruklinski mračnjak El-P sjaje poput Silmarila u mraku retard-rap i anti-flow ere. Još kad bi u kolekciji vinila komše Bronsolinija iskopali “Prodavnicu tajni”, imali bismo hit i za Sokol, Fontanu ili, štajaznam, Lampaše. Hajde, plavi moj safiru… (MI)

(pisali: Bojan Mandić, Ena Šarić, Petar Jovanović, Vedran Rajčić, Matej Ivušić)

Gorilini naj albumi 2014: #40-#36

Siječanj 28, 2015

bright eyes.jpg

40. Conor Oberst – Upside Down Mountain
[220 bodova / 2 glasa]
Znam. “Upside Down Mountain” nikako ne spada među najbolje albume Oberstove bendovske i samostalne karijere, ali nakon toliko godina proživljavanja i postepenog odvikavanja od tinejdžerskog i adolescentskog angsta nemoguće je ne primijetiti opuštenost izvedbe novih pjesama u kojima (ipak) još uvijek ne odustaje od tog istog angsta. No, situacija kao da više nije toliko kritična i pogubna. Conor nije odrastao preko noći i natruhe onoga što slušamo danas mogli smo već slušati na albumu “I’m Wide Awake, It’s Morning” njegovih Bright Eyesa, odnosno tek ovo je pravi nastavak na njegov samostalni crni album iz 2008. nakon kojega je postalo jasno da se Conor polagano mijenja. Konačna promjena životne atmosfere došla je ipak zbog stupanja u sretni brak koji je više nego zaslužan što “Upside Down Mountain” zvuči tako kako zvuči. Uglavnom, da ne dužim više s faktografijom i eventualnim dokazivanjem zašto je ovaj album zakon. Stvar je u tome što sam se, totalno neplanirano (nisam die-hard fan), ne neku foru baš fino sinkronizirao s Conorom i njegovim kasnim odrastanjem. Ipak je samo godinu dana stariji od mene. (DS)

Mogwai

39. Mogwai – Rave Tapes
[225 bodova / 3 glasa]
Iako oni to ne znaju, Mogwai su moji najbolji prijatelji već duže od 15 godina. Oni baš, baš najbolji, koji su uvijek tu kad ih trebaš i koji te baš, baš nikad ne razočaraju. “Rave Tapes”, suprotno mišljenju mnogih, ama baš ničim ne zaostaje za svojim albumima prethodnicima; sve šta se od više-i-ne-baš-tako-mladog tima očekuje to nam naši Glazgovezi i ovaj put isporučuju, neovisno o nešto elektoničkijem pristupu i nešto manjoj količini njihove trademark kristalno čiste buke. Da termin supergroup ne znači ono što (nažalost) stvarno znači, uz taj pojam bi u leksikonima sigurno stajala slika pet škotskih mladića iz jednog velikog post rock benda. Potpuno, potpuno zasluženo. (DM)

38-lydia_loveless

38. Lydia Loveless – Somewhere Else
[231 bod / 1 glas]
Lydia Loveless je vatrena buntovnica kakva plahim indie dječarcima, iz kakvih smo izrasli u štogod bilo ovo što smo danas, naprosto mora biti zanimljiva i privlačna, jer non-stop izlazi, pije i drogira se, nosi kožnate jakne i vozi motore, mijenja i povrjeđuje muškarce, picaje iz škole da bi igrala biljar i pila u parku, sve to radeći na podlozi reskih gitara koje ono najuzbudljivije iz procvata alternativnog country-rocka druge polovice devedesetih godina spajaju s indieju naklonjenijim zvukovima najmodernijih revizionistica klasičnog countryja kao što su Caitlin Rose, Kelsey Waldon ili Kacey Musgraves. Baš onako kako je cvikeraš Mike Mills jednom davno opisao Chrissie Hynde – kako je moguće ne voljeti chick koja nosi crveni kožnjak i razbija gitaru u bendu? Ali Lydia Loveless je istodobno vatrena buntovnica kakva te iste plahe indie dječarce naprosto mora i, jel, plašiti jer, kako smo već vidjeli, non-stop izlazi, pije i drogira se, nosi kožnate jakne i vozi motore, mijenja i povrjeđuje muškarce te picaje iz škole da bi igrala biljar i pila u parku. Njezin fantastični prošlogodišnji album “Somewhere Else” (ako je bilo pet boljih, barem dva nisam čuo) obje je od navedenih komponenata njezina očaravajućeg utjecaja pojačao kompaktnom snagom najboljeg što je dosad snimila, ispunivši obećanje dano na preklanjskom EP-ju “Boy Crazy”. Nakon Stevea Earlea na red za obračun došao je i Chris Isaak (ne pravi, nego frajeri koje tako naziva jer sliče slavnim muzičarima), radije nego romantični rokenrol Lydia bi slušala Metallicu, a talent za izazivanje strke i zbrke iskoristila je na ponešto drukčiji i zreliji, ali zato ništa manje eksplozivan način. No, na red za obrađivanje zato je došla besmrtna “They Don’t Know” Kirsty MacColl, romantiku je više nego u playlistu za vožnje Lydia kanalizirala u najljepše pjesme, a taj talent za stvaranje kaosa prije svega je iskoristila kao štit ispred svojih unutarnjih previranja i emotivnih nesnalaženja. I vratila se s njim, ne na njemu, kao i s albumom koji ne bi imao nikakvog problema uletjeti u top 3 cijele karijere Ryana Adamsa, računajući tu i – o, da! – Whiskeytown. (GP)

37-james

37. James – Le Petite Mort
[248 bodova / 1 glas]
Prvi, nažalost ne i posljednji, pozdrav od administratora liste! Ponekad s raspodjelom crtica jednostavno nemam manevarskog prostora, kao evo naprimjer kada jedan čovjek sa svojim glasovima u top 50 progura tri albuma za koje je samo i isključivo on glasao, a na moje moljakanje da bi li išta mogao o njima napisati odgovori: “Brale, stvarno iman blokadu.” I šta da ja sad, brale, radim?! A ništa, evo onda par riječi o James za mlade naraštaje koji za njih nikad čuli: riječ je o bendu iz Manchestera, svojevrsnom engleskom pandanu Silentea. Nijedan (!) član benda se ne zove James. Pjevač im je nekad imao kosu. (TK)

36-simple_minds

36. Simple Minds – Big Music
[249 bodova / 1 glas]
I još jedan pozdrav administratora liste, s još jednom crticom o još jednom uzbudljivom mladom bendu u naponu snage! Pouzdani izvori tvrde da su im prva tri-četiri albuma ekšli iznenađujuće super, no ja se odlučujem praviti da postoje samo najveći hitovi Simple Mindsa – te bih u tom pogledu konstatirao kako nijedan drugi bend na svijetu nema, niti je ikada imao tako točno i prikladno ime. (TK)

(pisali: Dražen Smaranduj, Dino Marelić, Goran Pavlov, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2014: #191-#165

Siječanj 28, 2015

191-a_sunny_day_in_glasgow

191. A Sunny Day in Glasgow – Sea When Absent / AC/DC – Rock or Bust / Lee Brice – I Don’t Dance / The Pains of Being Pure at Heart – Days of Abandon [1 bod / 1 glas]
189. Protomartyr – Under Color of Official Right / Simian Ghost – The Veil [2 boda / 1 glas]
186. Big Ups – Eighteen Hours of Static / Especia – Gusto / Hammock – The Sleepover Series, Volume Two [5 bodova / 1 glas]
185. Passepied – Makunouchi-ism [6 bodova / 1 glas]
184. Craft Spells – Nausea [7 bodova / 1 glas]
183. Tricky – Adrian Thaws [8 bodova / 1 glas]
178. Copeland – Because I’m Worth It / Fucked Up – Glass Boys / Helms Alee – Sleepwalking Sailor / Royal Blood – Royal Blood / Shit & Shine – Powder Horn [10 bodova / 1 glas]
177. Echo and the Bunnymen – Meteorites [14 bodova / 1 glas]
174. Purling Hiss – Weirdon / The Raveonettes – Pe’ahi / Wolves in the Throne Room – Celestite [15 bodova / 1 glas]
173. Ti – Vidimo se [16 bodova / 1 glas]
172. Quilt – Held in Splendor [18 bodova / 1 glas]
167. Flying Lotus – You’re Dead! / King Creosote – From Scotland with Love / Matthewdavid – In My World / Parquet Courts – Sunbathing Animal / Turing Machine – What Is the Meaning of Remixes EP [20 bodova / 1 glas]
166. The Autumn Defense – Fifth [21 bod / 1 glas]
165. The Knife – Shaken-Up Versions [22 boda / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2014: #45-#41

Siječanj 27, 2015

45-ryan_adams

45. Ryan Adams – Ryan Adams
[202 boda / 1 glas]
Ima ta scena u emisiji ‘Live from Abbey Road’, kada u razgovoru o stripovima pitaju Rajana zašto nema super heroja koji su muzičari, a on odgovara “Ima, njeno ime je Dazler”, i počinje strastveno da opisuje ovu Marvelovu junakinju i njene moći, te se najednom zaustavi, tik što je spomenuo kako je slatka, i kaže: “Ona ne postoji naravno… Ja sam kao dete proveo puno vremena sam”. I spent a lot time alone as a kid. Izgovor za one koji ne shvataju, za neke druge još jedan je beleg raspoznavanja, jednostavno izrasteš u drugačiju osobu kad su ti kao klincu super junaci i super ploče – najbolji prijatelji. To znam.

Eponimni albumi koji nisu istovremeno i debi albumi, često su prekretnice u karijeri autora ili benda. S obzirom na zvaničnu diskografsku pauzu (verovatno najdužu za Rajana) od “Ashes & Fire”, deluje da album nije slučajno tako nazvan, a tom zaključku vodi i omot sa Rajanovim licem u gro planu, koje kao da govori “Eto, to sam ja danas“. Utisak je da je ovo bio album koji je morao da snimi i izda. Da izbaci iz sebe da bi nastavio dalje. Onaj klinac koji je proveo puno vremena sam, (i) ovde je nesiguran i traži način da to prebrodi. “I can’t talk/ my mind is so blank”, “I can’t sleep/ I can’t go home”, “Trouble/ I hear the clock tick in the room”, prvi su stihovi prve tri pesme na prvoj strani albuma. Čak i nalepnica na A-strani ima notu crvene koja kao da poziva na uzbunu. Album obiluje pat-pozicijama, nesigurnostima, gde god da krene, Rajan oseća da je u klopci, ali ide dalje. Patetike nema, pesme mora da piše, iako ništa ne mora da dokazuje njima. “Never leave the house/ Barely leave the room/ Got nothing to say/ Got nothing to prove”, svedoči u “I Just Might”. Mendi Mur je prateći vokal na “Am I Safe”, i kako da shvatimo stihove “Am I safe/ Am I safe/ If I don’t wanna be with you”, koje zajedno peva bračni par koji se upravo razvodi? Problemi su tu, ne uvek izbrušeni do prepoznatljivosti, ali tako je to u životu. Ne poznajemo uvek uzroke ni sreće ni tuge.

Rajan Adams je u formi i na čvrstom tlu. Ušao je u svoju 41. godinu, što je doba kada više niko ne bi smeo da beži od sebe. To što je nedavno obradio “Run to You” od Brajana Adamsa, deluje mi kao finalni čin. Ovo sada je zaista 100% Rajan Adams. (PJ)

44-maria_minerva

44. Maria Minerva – Histrionic
[203 boda / 1 glas]
Ovomjesečni koncert Marije Minerve u Močvari bio je, ne računajući elektroničke live-actove te svirke na jednoj književnoj večeri ili jednoj terasi bratovog lokala, prvi koncert na kojem sam bio u jedno barem… godinu i pol dana? OK dobro, Maria je s laptopa koliko sam skužio vrtila matrice uz koje je pjevala tako da je više bilo ‘elektronički live-act’ negoli koncert al šta sad, bila je u koncertnom prostoru, nastupala za koncertnu ekipu, jebe mi se, ja ću to nazivat i smatrat KONCERTOM! Enivej mislim da je to bio prvi koncert (ili tj. “koncert”?) u organizaciji Žive muzike koji sam pohodio i očekivanja su bila na minimumu što se tiče muzike, ali i neminimalna što se tiče IVENTA – 160ak ljudi kliknulo na fejsu da će atendat, na što sam ja naivno pomislio da to znači da će ih barem 80ak atendat, i ja uvijek te ivente Žive muzike zamišljao kao neke fabulozne queer kornukopije na kojima ordinarni indijaneri minglaju s flambojantnim ekstravagantušama i da će u najmanju ruku biti na lopate tipova sa super ludim frizurama uz kojih će mi biti ful neugodno što ja sa svojom kosom ne radim ništa konstruktivno (a nije da mi fali sirovog materijala za preradu), a kad ono – sve samo hipsteri vulgaris!!! Nema ludih frizura, nema konveksnih bluza s radioaktivnim šljokicama, ništa, nema, nula bodova. :\ A od koncerta nisam očekivao ništa posebno (i ništa posebno nisam ni dobio) jer, ono, Marijina muzika em nije muzika za veselice, em ne znam nikog tko je voli kao što je volim ja pa nije baš ni muzika za ljude općenito, hipsterijatu je to uglavnom simpatično electro-sleš-štagod snatrenje i ništa više od toga, meni je ULTIMATIVNO electro-sleš-štagod snatrenje koje mi je savršeno ukrasilo brojna mamurna samotna kišna jutra: nije da ne bih volio bih da imam s kim dijeliti ljubav za ovu muziku ali i ovako isto nije bed. (TK)

43-k_michelle

43. K. Michelle – Anybody Wanna Buy a Broken Heart?
[204 boda / 1 glas]
Jako me fasciniraju, pa i zabavljaju priče singl žena moje generacije o tome kako “ne možeš više nigdje naći normalnog frajera”: nije, naravno, da se naslađujem tuđom ljubavnom nesrećom, prije bi mogla biti stvar u tome da mi, a štajaznam, rod kojem pripadam često ide na živce i da stoga podržavam tu i tamo malo gaženja istog u sklopu programa čišćenja vlastitog dvorišta or something, a i u najmanju ruku na pitanje “pa, kako to misliš, nema više ‘normalnih’?” se uvijek mogu čuti zanimljive priče i teorije (BTW, kažem ‘žene moje generacije’ čisto zato što uglavnom samo od njih i čujem te priče – tek povremeno do mene dopluta koji intrigantan uvidić u svijet istovjetnih žalopojki mlađih cura, tipa da su dečki danas pretežno debili koji samo idu u teretanu i samopouzdanje su uzdigli na razinu religije ili što već)… S druge strane, pak, te priče znaju djelovati i, onak, komično distopično – kao da su baš SVI slobodni muškarci iznad tridesete poluretardirani mutanti koji tumaraju gradom slineći i buljeći u pod! A istina je valjda, kako to često biva, negdje u sredini: K. Michelle stvarno nije imala i nema sreće u ljubavi, u njenim pjesmama se s povećalom trebaju tražiti momenti sreće i zadovoljstva mimo bazičnih strasti, ali u njima i često razmatra ono što će jedna takva distopičarka rijetko izraziti naglas – a to je mogućnost da je možda i, tko zna, zapravo u njoj problem (najjasnije izraženo u “How Do You Know?”, kad K. u jednom refrenu na “How do you know? When you’ve given him everything…” nadoveže “…and he still made a mess of things”, a u drugom “…and YOU still made a mess of things”)? Sumnja može ili ne mora biti na mjestu, ali dobro je u svakom slučaju katkad se zapitati jesi li možda baš ti problem ili dio problema, i u ljubavnoj i u drugim životnim sferama, kojeg god spola/roda da si, a ako ti ne cvjetaju ruže – trud oko vrta barem može dati plodno tlo za, evo naprimjer, najdivniji prošlogodišnji R&B album! (TK)

42-centro-matic

42. Centro-matic – Take Pride in Your Long Odds
[205 bodova / 1 glas]
Samozatajno i dostojanstveno, sasvim u skladu s postulatima bendova ni s kim usporedivog postojanja, u nedavnoj najavi posljednje turneje Centro-matic Will Johnson je potiho obznanio da će im ona ujedno biti i zadnja, jer su sva četvorica došli do zajedničkog zaključka kako je vrijeme za spuštanje zavjese. Manjak bombastičnog materijala u vijesti oko obustave rada fanove nije ni najmanje iznenadio, a mnogobrojne je ostale zaintrigirao i još manje jer su Centro-matic – baš poput ponajboljih hrvatskih Voxtonesa, također dokinutih minule godine – ionako živjeli izvan domašaja svih mogućih reflektora industrije i tkoznakojih scena. Pod tako razjašnjenim okolnostima, elegičan, samopouzdan i rekapitulirajući ton krasnog albuma “Take Pride In Your Long Odds” prometnuo se u logičan i itekako čujan pozdravni krug, iako je to u vrijeme njegova polugodišnjeg objavljivanja iz prepoznatljivo kriptičnih Willovih stihova bilo nemoguće iščitati. Izbjegavajući izravnu patetiku kao eventualnu strukturnu odrednicu, dečki je se svejedno nisu mogli ni htjeli odreći kao pogonskoga goriva svoje umjetnosti, pa je jasno da album sam nije bio promoviran kao posljednji zato da naslage izvanjskog sadržaja, i konačno pronađen kut iz kojeg bi o njima mogli pisati površni novinari, ne bi natkrilili muziku koja je bendu oduvijek bila najvažnija. A meni je, starom patetičaru, jednako tako neizbježno naslutiti svjesnu odluku da se od svoje publike jednostavno nisu željeli oprostiti neupitnim i hitovima nakrcanim vrhuncem “Candidate Waltz”, jer bi to zaista bilo preteško podnijeti, nego su taj zadatak delegirali za nijansu hermetičnijoj, nazubljenijoj i težini rastanaka primjerenijoj ploči, koja svejedno sjajno dovršava petoalbumski niz (“Love You Just The Same”, “Fort Recovery”, “Dual Hawks” i dva spomenuta) koji ih potvrđuje kao najljepši i najkonstantniji bend zadnjih dvadesetak godina, ili barem onaj tik do Drive-By Truckers. Baš zbog prijateljevanja s ekipom iz DBT-kruga ili legendarnim Slobberbone, Centro-matic su se počesto doživljavali kao omekšali okrajak novovjeke southern-rock scene, dok su ih, s druge strane, tvrdoglavo inzistiranje na DIY-principima, melodijska razbarušenost i plodna neukrotivost (prošle godine reizdan debi “Redo The Stacks”, recimo, broji 23 pjesme) označavali kao standardne indie-mudrijaše. Volite li te žanrove – a zbog čega je jasno zašto ja osobno ovaj bend obožavam do smrti – Centro-matic su neprestano spajali najbolje od njih i nudili perfektnu sintezu tih dvaju pristupa, baš kao da Guided By Voices zamijene The Heartbreakers kao prateći bend Toma Pettyja, što ih čini i legitimnim nasljednicima R.E.M. u ulozi sveameričkih kuratora rokerskih tradicija i revolucija. A ako ste čudaci koji od tih žanrova iz nedokučivih mi razloga bježe, Centro-matic su također izbjegavali ono što u tim žanrovima može biti odbojno te izrezano nadomještali neiscrpnom svježinom ideja, dubinom osjećaja i ljepotom realizacije koje mogu preobratiti i najpostojanije skeptike. Male su šanse? Jebiga, Centro-matic su se svojim malim šansama oduvijek ponosili, noseći te sitne izglede ne samo kao pečat porijekla nego i kao dokaz ispravnosti puta koji su tek imali prijeći. Danas, kada je put napokon prijeđen, ponos zbog ostvarenog uspjeha još je i veći. Pozdrav, legende! (GP)

41-against_me

41. Against Me! – Transgender Dysphoria Blues
[217 bodova / 2 glasa]
Laura Jane Grace (do 2012. poznata kao Tom Gabel) je učinila taj iskorak (heh!) po pitanju svog rodnog identiteta i uglazbivši svoj coming out revitalizirala jedan bend donedavno pomalo izgubljen u raskoraku između želje za komercijalnim uspjehom i autentičnosti. Jako osobna priča i životni preokret poslužili su kao pogonsko gorivo za neustrašiv, neposredan i energičan, ali istovremeno i ranjiv album pun pamtljivih rifova i himničnih refrena. Bez obzira na nominalno specifičnu priču s kojom se većina neće moći direktno identificirati, uspjeh ove konceptualne cjeline je u tome što je u srži zapravo katarza koja nastaje kroz univerzalnu potragu za vlastitim identitetom praćenu neizbježnim osjećajem alijenacije… I unatoč svim preprekama i strahovima Laura je pobjedonosna u suočavanju sa sobom i svijetom i to je užitak slušati. No more troubled sleep, there’s a brave new world that’s raging inside of me! (DR)

(pisali: Petar Jovanović, Tonći Kožul, Goran Pavlov, Dino Rudić)

Gorilini naj albumi 2014: #50-#46

Siječanj 26, 2015

50-scott_o)))

50. Scott Walker + Sunn O))) – Soused
[190 bodova / 2 glasa]
Scott Walker je, vele, neki kul(t) lik; meni se eto zasad nije baš primio, ni sa svojom lijepa-normalna-muzika fazom iz davnih dana (jeste znali da je “Dog Man Star” Suedea više inspiriran tim uratcima nego Bowiejem i Smithsima, što se obično navodi?), još manje s ovom recentnom avangarda-fazom – ali ajde, svaka čast, dovoljno da me zaintrigira njegovo uparivanje sa Sunn O))), koje podosta volim i jedva čekam da usnime nasljednika odličnog “Monoliths & Dimensions.” Rezultat možda i nije baš epohalan, ali kad Scottov (i u poznim godinama) krasan glas te eksperimentalno pimplanje i standardna zemljotresuća dronaža Andersona i O’Malleyja kliknu – porcija jeze&zlokobnoće i više je no zadovoljavajuća. Preporučljivo štivo za sve koji se vole otisnuti u opasnjikave zvučne avanture. (NP)

49-ought

49. Ought – More Than Any Other Day
[195 bodova / 2 glasa]
Pijete li smoothieje? Ne bi bilo zgorega da probate Ought. Bend iz Montreala u kojem ne svira ni jedan Kanađanin na svom prvijencu strpao je hrpetinu sastojaka iz indie/underground odjela vašeg omiljenog supermarketa u muzički mikser i smiksao napitak fantastičnog soničnog okusa. Njihov glazbeni smoothie nije smooth, što je jasno kada prepoznate okuse koje su odabrali – “More Then Any Other Day” vuče utjecaje pretežno od angularnih, bučnih i iskrivljenih izvora poput ranih Talking Heads, Velvet Underground, Gang of Four, Wire, Sonic Youth, Fugazi, Television i ostalih bendova koji su na pop-formu gledali kroz debele i iskrivljene leće.

Svejedno, Ought ne treba otpisivati kao još jedan u moru bendova koji samo pokušavaju emulirati prethodnike. Njihov ukusni napitak ne sadrži samo prazne kalorije, oni imaju što za reći. “More Then Any Other Day” album je koji promatra suživot pojedinca i političkog trenutka koji diktira sve njegove odnose – ekonomske, društvene, ljubavne, prijateljske – fokusirajući se na bol spoznaje o postojanju takvog odnosa, bol koju ekipa iz Oughta ubija bogatim dozama cinizma, humora i borbe koja proizlazi iz uvjerenja kako se svijet uvijek može popraviti i kako je sasvim u redu biti u njega zaljubljen, makar pod trenutnim političkim svjetlom izgledao hella ružan. Čak i ako ne volite smoothieje, ovaj bi mogli probati. Možda vas okrijepi. Mene jest. (HF)

48-vvhile

48. Vvhile – More
[195 bodova / 3 glasa]
Upokojenjem bratskog benda Tough Guys of America, beogradski je duo Vvhile – čiji je član Andrija Špičanović bio jedno vrijeme vokal oba benda – nadogradio svoj noise-punk igrom melodija, koje su TGOA tako predivno krotili, da bi rezultat svega ispao “More.” Album je to koji plijeni povrh svega pažljivo izgrađenom kombinacijom dinamike i melodioznosti, panka i melankolije, što za rezultat ima najeklektičniji i najmoderniji recentni album s ovih prostora. Načelno, ovo je glazba kakvu bi svirao Real Estate da imaju ambicije biti jednostavno – zanimljiviji bend. (JV)

47-pallbearer

47. Pallbearer – Foundations of Burden
[200 bodova / 1 glas]
Uoarrrrrrrrgghhhhhhh it’s your boy Željko, ŽELJKO ANTARES!!! Uvijek u prvim redovima, prekaljeni metaloljubac, metalolizac, uz mene je svaki dan beskrajni dan metala jer ja sam HEAVY METAL SVIZAC!!!!! Veliko UOUOUARRRGHHHHHH svim štovateljima rifovskih baraža i opakih solaža, Sotoninih rogova i nordijskih bogova! UP THE IRONS!!! Pozvan sam da prekinem na moment ovu otužnu paradu “najboljih” ne-metal albuma 2014. ali volio bih da sam pozvan u neka sretnija vremena jer teška su ovo vremena, i za metalce i za ljude općenito jer, suočeni s “Hellhammerom” recesije, tonemo sve dublje. Nekada si se bojao da ćeš u pismu dobiti “Anthrax”, ali sada možeš dobiti samo “Warrant” za ovrhu! Naša djeca, “Children of Bodom”, umjesto da u zoološkom vrtu gledaju “Panteru” ostaju kod kuće, jer im je džeparac za zoo puki “Nightwish”, dok na svu tu socijalnu bijedu opet i “Opeth” ostaje slijep naš “Blind Guardian” Zoran Milanović na svom “Darkthroneu”, a čiji “System of a Down” (uključujući i “Boris” Lalovca) očigledno nema “The Dillinger Escape Plan” za ekonomiju pa će iza njega ostati samo – “Iced Earth”!!! Hrvatsku, takozvani “Paradise Lost” na “Earth”, može spasiti samo “Corrosion of Conformity”, jer već sada ispoljavamo raznorazne “Neurosis” i “Suicidal Tendencies” a ako ovako nastavimo, vjerujte mi, čak će nam i “Megadeth” biti – “Mercyful Fate”!!! Ljudi više nemaju za cigare pa motaju duhan, umjesto CD-a Metallice kupuju se “Motallice” za duhan, u koji neki od muke stavljaju čak i – marihuanu! Takvi rado slušaju doom metal, za razliku od vašeg dobrog starog Željka koji i dalje više voli speed, heavy, thrash, symphonic, progressive, power, gothic, folk, black metal, ali ovaj album Pallbearera na velikoj je cijeni među doom gorkokuscima pa ‘ko voli nek’ izvoli, glavno samo da je metal i da smo svi metalci JER U JEDINSTVU POD SOTONOM JE SPAS ZA NAS!! UOARRRRRRRRRGGGHHHHHHHHH!!!!!!!!!! (ŽA)

46-miranda_lambert

46. Miranda Lambert – Platinum
[201 bod / 1 glas]
Da pišem ozbiljan osvrt na “Platinum”, pisala bih nešto o tome kako Miranda Lambert na svojem pitajboga kojem po redu albumu pokazuje određenu zrelost, ali da time nije kompromitirala svježinu i veselje te da nam se pokazala u svem bogatstvu svoje country-pop-udala-sam-se-za-jedinog-koji-je-u-istoj-ligi-kao-i-ja persone. I to bi bila istina. Ali meni baš na današnji dan vjera nekako brani pisati ozbiljne i smislene osvrte na albume.

“Platinum” mi je, da vam skroz iskreno priznam, fenomenalan album zbog toga što mi ga se da slušati i nakon što završi naslovna pjesma. A naslovnu pjesmu jednostavno obožavam. Nije mi dojadila ni nakon pola milijuna opetovanih reprodukcija zbog kojih će me susjedi jamačno tužiti predstavniku stanara, a majka me poslati na neurološko promatranje. Ne kažem da na tom albumu nema i drugih dobrih stvari. Ima, itekako ima! Tu je, recimo, “Priscilla” (tu se Miranda kakti usporedila s Elvisovom ženom, iako bih ja prije rekla da je u braku Mirande i Blakea Sheltona Priscilla on, a ne ona), tu je i honky-tonkerski “Old Shit” i… ma, zapravo, sve se daju slušat, sve ću ih poslušat barem triput dnevno, ali nijednu nikada ne bih poslušala da nije bilo te divne platine iz naslova.

Zašto toliko volim “Platinum”? Kritičar Rolling Stonea napisao je da je slušanje te pjesme kao prisluškivanje u frizerskom salonu i jebem mu mater zbog toga. Prvo zato što je malo u pravu, a drugo zato što znam ja takve koji baš odaberu FRIZERSKU od svih mogućih točnih metafora. To on tako zato da bi Mirandu i njezinu POEZIJU učinio manje vrijednom. Jer moš mislit kako bi itko osim površnih debila htio prisluškivati babe u frizeraju. Priznajem, Miranda si je možda za to malo i sama kriva sa stihom “what doesn’t kill you only makes you blonder”, ali jebeš kritičara koji to odmah protumači samo na toj, prvoloptaškoj razini.

Naime, ZNAM JA MIRANDU (to si utvaram za sve pjevače, pisce, režisere i ostale umjetnike koje volim). Naravno da taj “blonder” u njezinom stihu znači “stronger”, ali vam usput hoće reć da voli ona bit i plavuša, frizerski salon mjesto je njezine duhovne obnove I AKO STE POMISLILI DA U TOME IMA IMALO FRIVOLNOSTI, odjebite. Miranda voli sebe na vrlo simpatičan način, na način da je svjesna i tko je i što je. Voli što su joj, zbog sve svjetlije kose, potpetice i hoteli u kojima odsjeda sve viši, a za sve one koji i dalje preokreću očima zbog referenci na farbanje kose, frizeraj, štikle i sve to “glupo žensko”, pokušajte samo vokabular njezine prve strofe usporediti s klasičnim “muškim” truck-driving, whiskey-swilling, tobacco-chewing countryjem:

My disposition permeates
The room when I walk in a place
I’m sorry!
By calculation I’m way too much
Pretentiously I bitch a buck
But you bought it!
I can’t exceed my reputation
A small town girl with compensation
Explorin’ all my possibilities
Well don’t you know I’ll blaze a trail
But hell
You can come with me

I s tim me dobila. “You can come with me”. Nit sam plavuša nit pronalazim snagu u činjenici da sigurnim korakom jezdim na vrtoglavo visokim potpeticama, ne čeznem za svime što sadrži hidrogen, ali totalno je kužim. Sigurno i zbog glazbe, jer refren ove pjesme zvuči kao da je doista za sobom povela sve cure koje se sviđaju same sebi i raduju se tome u jednom krasnom ženskom sing-alongu, odobravajući Mirandi što su njezini elementi samospoznaje, eto, utemeljeni na onome što “izgleda jednako dobro na pločama kao i na njezinoj kosi” – platinasta boja. Meni je to možda nešto drugo, ali zašto ne bih malo pjevala o platini i štiklama? Platina je cool, štikle su super. Isto kao i moja bakrenocrvena i čizme na žniranje, a nakon ove pjesme osjećam se kao da bi Miranda s jednakom razdraganošću pjevala i sa mnom o tome. Nikada u stvarnome životu nisam doživjela takav stupanj ženske sloge i međusobnog radovanja kao što ga čujem u refrenu “Platinum”, a kada mi glazba odškrine vrata prema utopiji o kakvoj sanjarim, voljet ću je do smrti. I slušat ću sve što u svakoj sljedećoj pjesmi na istoimenom albumu želi poručiti njezina autorica. (ZP)

(pisali: Nikola Pezić, Hrvoje Frančeski, Juraj Vrdoljak, Željko Antares, Zrinka Pavlić)

Pa eto, bilo bi vrijeme i za GORILINE NAJ ALBUME 2014!

Siječanj 26, 2015

00warondrugs 00benji 00rtj2 00futureislands

Dobar vam još jedan dan, i dobro mi došli u još jedan izbor najboljih albuma prošle godine na Ruralnoj gorili. 🙂

Glasalo je nas 29 ljudi: Bilanda Ban, Tomislav Biškup, Leonard Brunac, Ivan Debelić, David Edel, Hrvoje Frančeski, Emir Fulurija, Matija Habijanec, Matej Ivušić, Petar Jovanović, Tonći Kožul, Zoran Lazić, Bojan Mandić, Dino Marelić, Ivana Miholčić, Ozren Milat, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Vedran Rajčić, Davor Rončević, Dino Rudić, Dražen Smaranduj, Ante Spahija, Jelena Svilar, Ena Šarić, Andrija Škare, Juraj Vrdoljak i Matko Žurić.

Hvala svima na glasanju, i ekstra hvala svima koji će da napišu crtice! 🙂

Slijedi uobičajena procedura: svaki dan osim nedjelje po pet komada, usput se polagano izlistavaju i albumi koji nisu upali u top 50, prva tura slijedi nadam se večeras, vidimo se i čitamo se. 😉

P.S. Evo s koliko se naslova naš top 50 naj albuma 2014. preklapa s listama pedeset naj albuma 2014. drugih glasila:

00top50preklapanja

(The) Lesser Men – Vacation Freeze

Siječanj 24, 2015

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/the-lesser-men-vacation-freeze

Goginih 87 – moja omiljena muzika 2014.

Siječanj 21, 2015

I uvijek završim početkom, odnosno temeljem – najdražom mi studijskom muzikom objavljenom u godini iza nas, predstavljenom kroz broj od ukupno 87 apostrofiranih izdanja, broj koji se od puke slučajnosti 2006. godine do danas afirmirao kao nezamjenjiva komponenta mojeg izbora, jednako kao i standardni muzički žanrovi koji njime vladaju. Kako sam albumski čovjek, na glavnom dijelu ljestvice nalaze se isključivo novi studijski albumi, njih 66, kojima je na njoj pridodano i njihovih 7 bonusa u vidu paralelnih popratnih izdanja istog izvođača kao što su kompilacije, EP-jevi, live albumi, demoi i izvođačev nešto inferiorniji regularan album (iako je upitno koliko regularnog ima u albumu obrada božićnih klasika) – a ako se bend koji stoji iza pokojeg od takvih ne nalazi na glavnoj ljestvici, onda se nalazi u posebno izdvojenom uvodu od 14 izdanja sjajne muzike koja nije stigla s ovogodišnjih (koji su sad već prošlogodišnji, jel) regularnih albuma. Dakle, 66 regularaca plus 7 bonusa plus 14 ekstra naslova jednako 87. Posljednjih godina iznimno plodna industrija prepakiranja legendarnih klasika, kultnih totema ili zapostavljenih opskura lani je eksplodirala gotovo do nemogućnosti pozornog praćenja, pa sam takva izdanja namjerno izostavljao (npr. ‘Gentlemen At 21’, deluxe edition eponimca American Football ili dvadeseta obljetnica ‘Definitely Maybe’, da izdvojim samo neke), svjestan da sam komotno mogao napraviti zaseban popis takvih reizdanja (na kojem bi bez problema pobijedio bolno prekrasni ‘The Gasoline Age’ East River Pipe, uljepšan neobjavljenim pjesmama). Ali kud bih još i s tim, dovoljno je ovih ionako pretjeranih 87 među kojima se – da se i dalje standardno prekopiram iz lanjskog i preklanjskog posta (dogodine ću napisati nešto novo, obećavam!) – nalaze kako albumi koji su mi pružili tek pokoje ugodno popodne, tako i oni koje očekujem kao krucijalne sastavnice svojeg života i za desetak ili više godina, a rangirani su čitavim nizom logika, pristupa, sredstava i procjena, od kojih mnogi nemaju previše veze sa zdravim razumom, ali ni muzika je sama prečesto nema, pa se to onda lijepo slaže. Za neke albume opet imam dojam da su previše visoko, ali ni jedan od onih ispod njih ne bih popeo iznad; drugi se čine prenisko, ali ne mogu ih podići ni iznad kojeg kojem gledaju u leđa. Sve je to ionako uvijek nesavršen pokušaj objektivnog sagledavanja subjektivnih sklonosti i okolnosti, a svaki ću izbor ili neizbor s radošću pojasniti u komentarima, bude li nekoga doista zanimalo. Određeno razlikovanje ove ljestvice od one koja se nekidan pojavila na Potlisti – a Gorilinom maspoku od izbora već godinama ionako prilažem popis od samo pet ključnih naslova za koje navijam – prvenstveno je uzrokovano primijenjenim uvjetima sudjelovanja u skupnom izboru s ljudima čiji ukus moram barem pokušati korigirati, što mi se uglavnom obije o glavu, a i dodatno vrijeme ima običaj baciti ponešto drugačije svjetlo. Muzika se živi, muzici se daje. Play unfunky music, white boy!

EKSTRA 14 ABECEDNIM REDOM

DENIS KATANEC OKANAGAN LTD – Sve moje Laurie EP

ESC LIFE – Demo – Live At Button Factory

THE HOLD STEADY – RAGS EP

ISAIAH RASHAD – Cilvia Demo

JOHN MURRY – Califorlornia EP

KIRSTY MACCOLL – All I Ever Wanted: The Anthology

LONE JUSTICE – This Is Lone Justice: The Vaught Tapes, 1983

LUCERO – Live From Atlanta

NADA SURF – B-Sides

R.E.M. – Complete Rarities I.R.S. 1982-1987

R.E.M. – Complete Rarities Warner Bros. 1988-2011

R.E.M. – Unplugged 1991 2001 The Complete Sessions

VA – Žur Plus

VALENTINO BOŠKOVIĆ – VSSR EP

66-61

66. PETER BUCK – I Am Back To Blow Your Mind Once Again

65. TOM PETTY & THE HEARTBREAKERS – Hypnotic Eye

64. SUPERSUCKERS – Get The Hell

63. NUDE BEACH – 77

62. FRANKIE COSMOS – Zentropy

61. CHRIS FORSYTH & THE SOLAR MOTEL BAND – Intensity Ghost

60-51

60. CHRISTIAN FITNESS – I Am Scared Of Everything That Isn’t Me

59. CHUMPED – Teenage Retirement

58. MERCHANDISE – After The End

57. THE DELINES – Colfax

56. GROUPER – Ruins

55. LUKE HAINES – New York In The ’70s

54. STEVIE NICKS – 24 Karat Gold: Songs From The Vault

53. CAYETANA – Nervous Like Me

52. NATURAL CHILD – Dancin’ With Wolves

51. FRONTIER RUCKUS – Sitcom Afterlife

50-41

50. ALLO DARLIN’ – We Come From The Same Place

49. AGAINST ME! – Transgender Dysphoria Blues

48. REIGNING SOUND – Shattered

47. CORY BRANAN – The No-Hit Wonder

46. KELLEY MICKWEE – You Used To Live Here

45. MARTIN CARR – The Breaks

44. BOB MOULD – Beauty & Ruin

43. COLD SPECKS – Neuroplasticity

42. MATTHEW RYAN – Boxers

41. SHARON VAN ETTEN – Are We There

40-31

40. COUNTING CROWS – Somewhere Under Wonderland

39. THE AFGHAN WHIGS – Do To The Beast

38. LYKKE LI – I Never Learn

37. THE HOTELIER – Home, Like Noplace Is There

36. STEVE GUNN – Way Out Weather

35. ALVVAYS – Alvvays

34. MODERN BASEBALL – You’re Gonna Miss It All

33. KELSEY WALDON – The Gold Mine

32. BLANK REALM – Grassed Inn

31. RESTORATIONS – LP3

30-21

30. CALEB CAUDLE – Paint Another Layer On My Heart

29. SLEAFORD MODS – Divide And Exit + Chubbed Up. The Singles Collection + Retweeted

28. FUTURE ISLANDS – Singles

27. POSSE – Soft Opening

26. FEAR OF MEN – Loom

25. CYMBALS EAT GUITARS – Lose

24. RUN THE JEWELS – Run The Jewels 2

23. THE MEN – Tomorrow’s Hits

22. HAMILTON LEITHAUSER – Black Hours

21. DRIVE-BY TRUCKERS – English Oceans

20-11

20. HISS GOLDEN MESSENGER – Lateness Of Dancers

19. LEE BAINS III & THE GLORY FIRES – Dereconstructed

18. NATALIE MERCHANT – Natalie Merchant

17.16. RYAN ADAMS – Ryan Adams /1984  + Jacksonville EP

15. WUSSY – Attica!

14. JENNY LEWIS – The Voyager

13. REAL ESTATE – Atlas

12. XAXAXA – Sami maži i ženi

11. THE WAR ON DRUGS – Lost In A Dream

10-1

10. SINGLE MOTHERS – Negative Qualities

9. FREDDIE GIBBS & MADLIB – Piñata

8. LANA DEL REY – Ultraviolence

7. THE GASLIGHT ANTHEM – Get Hurt + The B-Sides

6. CHEAP GIRLS – Famous Graves

5. CENTRO-MATIC – Take Pride In Your Long Odds

4. LYDIA LOVELESS – Somewhere Else

3. SUN KIL MOON – Benji + Third And Seneca EP + MARK KOZELEK – Sings Christmas Carols (sam po sebi bi upao negdje pred kraj, oko šezdesetpetice) + MARK KOZELEK – The Kids: Live In London

2. DAN MICHAELSON AND THE COASTGUARDS – Distance

1. (THE) LESSER MEN – Vacation Freeze

R.I.P. Kemal Monteno

Siječanj 21, 2015

https://www.youtube.com/watch?v=qSALn2s5qas

Gogini omiljeni koncerti 2014.

Siječanj 19, 2015

Srušivši lani sve svoje rekorde koncertnog fanatika ukupnim brojem od 126 koncerata 162 različita benda ili izvođača (drugi dio rekorda, doduše, ostao je u vlasništvu 2012. godine i njezina 192 različita imena koja sam slušao uživo), iza svojeg ponosa i zblenute nevjerice nazreo sam i neizbježan koračić unazad, izazvan kombinacijom očekivanog umora, prirodnog usporavanja i preorijentiranja nekih fokusa na moguće važnije sadržaje (iako je pitanje postoji li išta važnije od muzike, a odgovor je da ne postoji). Davno oglašen projekt o 365 koncerata unutar 365 dana jedne godine, s izvještajem sa svakoga objavljenim sutradan tijekom dana, još uvijek nije našao izdašne financijere, pa se najava o smanjivanju netom dovršene 2014. godine realizirala u nešto sitnijim brojevima od 92 viđena i slušana koncerta čak 141 različitog benda ili izvođača. Po mjesecima je to izgledalo ovako – siječanj 3, veljača 10, ožujak 8, travanj 11, svibanj 10, lipanj 8, srpanj 2, kolovoz 6, rujan 3, listopad 14, studeni 9 i prosinac 8. Bendovi koje sam slušao više puta predvidljiva su imena iz popisa mojih najdražih, a između ESC Life i Sleepyheads koje sam gledao po 7 puta pobjedu ipak odnose ovi prvi, jer im kao osmi nastup pridodajem i ulogu pratećeg benda Grantu Hartu, a Sleepyheadsima sam u spomenutih 7 uračunao i solo svirke frontmena Šuvija. Dalje idem do starih favorita Benchwarmersa (6) te My Buddy Moose i The Marshmallow Notebooks (po 5), a od stranih bendova naravno da nisam propustio trodnevnu šibensku rezidenciju The National, dok sam dosadnjikavi kanadski Barzin u Zagrebu gledao nemajući pojma da će biti i predgrupa Kozeleku u Padovi, pa otud oni dvaput na popisu.

Nažalost, drugi dio najave dane u prošlogodišnjemu koncertnom rezimeu – onaj o tome kako ste moje doživljaje trebali i dalje moći redovito čitati, uz nadu da se preklanjska česta ispadanja iz ritma, uočljiva posebno tijekom druge polovice godine, neće ponoviti, ili će se to barem zbiti samo u iznimnim situacijama – nije se uopće ostvario, i to potpuno suprotnim ekstremom. U golemim periodima protekle godine jednostavno nisam mogao pisati. A jednom kada sam shvatio da se ne moram osjećati dobro da bih pisao nego da mi pisanje čini da se osjećam dobro, onda sam se prepustio negativnim tendencijama OCD-a i bio u kurcu zbog svega što sam propustio popratiti kojom rečenicom, pa bih se opet vraćao bojkotu. Nekakva slijepa nada da ću se jednog dana probuditi i bez dizanja sa stolice napisati sve promašene izvještaje još uvijek iz mene nije isparila u potpunosti, no mislim da mi se ipak pametnije okrenuti budućima. Tako da ovdje ponavljam obećanje, a hoće li se ponoviti i njegovo neizvršenje postat će jasno prilično skoro. Ja zaista planiram da neće, iako će dosad posjećeni koncerti tekuće godine pasti kao kolateralne žrtve i ostati bez detaljnijeg reporta – Pasi su 07.01. Vintage Industrial Bar razorili kako i priliči jednome od naših najboljih bendova; ruski modsi The Riots su 12.01. u Attack!u pokazali da se može iskopirati sve osim osjećaja za melodiju, ali je cijelu večer izvukla sjajna predgrupa Thee Melomen; a Sleepyhead Šuvi se 15.01. akustičnim solo nastupom u Atelieru Monika još jednom potvrdio kao majstor svirke i još veći majstor pjesme.

I, prije listanja najdražih mi 40 koncerata 2014. godine, još samo da ponovim pravila – dakle, koncert se broji sistemom jednog ulaska u koncertni prostor (primjerice, festival SuperUho se broji kao tri koncerta, po jedan za svaki dan, a ne za svaki bend), a na donjoj su ljestvici poredani pojedinačni nastupi, čije sam izbore i neizbore kao i uvijek spreman pojasniti u komentarima, ali sjećanje srca je dokazano prevrtljiva i mušičava kategorija.

  1. THE GASLIGHT ANTHEM, Tvornica, 09.11.
  2. MARK KOZELEK, Circolo Mame, Padova, 07.04.
  3. THE NATIONAL, Tvrđava Sv. Mihovila, Šibenik, 02.08.
  4. GRANT HART & ESC LIFE, Močvara, 23.10.
  5. FRANK TURNER & THE SLEEPING SOULS, Kino Šiška, Ljubljana, 07.03.
  6. FUTURE ISLANDS, Močvara, 11.10.
  7. MY BUDDY MOOSE, K.S.E.T., Banja Luka, 29.03. / MY BUDDY MOOSE, Vip Club, 07.06.
  8. SEBADOH, mali pogon Tvornice, 22.10.
  9. FEAR OF MEN, Močvara, 12.10.
  10. SLEEPYHEADS, Route 66, 29.11.
  11. DAMIEN JURADO, Močvara, 09.06.
  12. ELIZABETH MORRIS, Klub., 07.06.
  13. FNC DIVERZANT, Spunk, 15.02.
  14. PIPS CHIPS & VIDEOCLIPS, mala dvorana Doma sportova, 06.12.
  15. MERCHANDISE, Močvara, 07.11.
  16. (THE) LESSER MEN, Vintage Industrial Bar, 24.10.
  17. SWANS, Jedinstvo, 14.10.
  18. XAXAXA, Depo, 19.09.
  19. ESC LIFE, Klub., 14.03.
  20. MARIJAN BAN I DIKTATORI, Tvornica, 12.12.
  21. BAJAGA & INSTRUKTORI, Tvornica, 08.03.
  22. SAGE FRANCIS, Močvara, 25.11.
  23. ANALENA, Attack!, 04.04.
  24. THEE MELOMEN, Spunk (prostor do), 16.10.
  25. EARTH, SuperUho festival, 2. dan, Pristanište TEF / Gradska plaža Banj, Šibenik, 04.08.
  26. THE MARSHMALLOW NOTEBOOKS, Spunk, 09.04.
  27. LAURA STEVENSON & THE CANS, Močvara, 21.12.
  28. THE MOTHERSHIP ORCHESTRA, KSET, 21.02.
  29. BENCHWARMERS, Klub., 14.03.
  30. MYKKI BLANCO, Močvara, 30.04.
  31. NO COMMENT, Attack!, 04.04.
  32. BLACK LIPS, SuperUho festival, 1. dan, Pristanište TEF / Gradska plaža Banj, Šibenik, 03.08.
  33. BOMBINO, INmusic festival, 2. dan, Otok hrvatske mladeži na Jarunu, 24.06.
  34. PONTIAK, Močvara, 21.10.
  35. DEBELI PRECJEDNIK, Vintage Industrial Bar, 15.01.
  36. TERRY LEE HALE, Vintage Industrial Bar, 01.05.
  37. TRUE WIDOW, Močvara, 19.04.
  38. NOTHING, Močvara, 08.11.
  39. VEX AND THE VOXTONES, Klub., 10.10.
  40. THE FRATELLIS, INmusic festival, 1. dan, Otok hrvatske mladeži na Jarunu, 23.06.

Imate još samo par dana da, ako još niste, glasate za GORILINE NAJ ALBUME 2014!!!

Siječanj 19, 2015

lucy-charlie-brown-voting

Stiglo nešto lista al oću JOŠ! 🙂 Pravila su i dalje tu, raspoređujete 1000 bodova na pet do dvadeset najdražih vam prošlogodišnjih albuma, jednostavan te nadam se i dalje zabavan princip glasanja pa što ne bi sudjelovao/la i – TI? 😉 Primam liste do srijede ujutro pa ajde bre brate/sestro složi listu ako nisi i pošalji, biće veselo i još veselije s tobom!

Gogini omiljeni kino filmovi 2014.

Siječanj 18, 2015

Kako sam se već udomaćio činiti, svoju rekapitulaciju još jedne precrtane godine i ovom ću zgodom otvoriti pregledom najdražega mi među onim što sam u njoj gledao, da bih sljedećih dana nastavio s muzičkim dijelom pregleda. Za razliku od tog segmenta, ova moja redovita godišnja rangiranja filmova koji su me se najviše dojmili nikada nisu bila posebno relevantna ili autoritativna, izvan ljuto osobne sfere, ali 2014. godine sam zaista mnogo vremena – koje se jednim dijelom jest otvorilo lijenošću oko pisanja o muzici – proveo u kinu ili pred laptopom. Tako da ću popis izdvojenih nakon lanjskih redukcijskih petnaest ponovno vratiti na brojku od dvadeset omiljenih, pri čemu napominjem da sam na startnom popisu poboldanih kandidata imao i njih čak pet više, zbog čega ipak preskačem lani najavljeno uvrštavanje ‘The Broken Circle Breakdown’ u glavni program. Od njegovih ovogodišnjih ekvivalenata – dakle, filmova koji ne ispunjavaju čvrstim pravilima postavljene uvjete za upad na ljestvicu – oduševila su me dva igrana filma i tri dokumentarca. Igrani filmovi su znanstveno-fantastični dinner-party ‘Coherence’, s više sljedova paralelnih stvarnosti negoli jela, te ‘Mud’, americana kakvu pušim i kad umiješa patetiku i predvidljivost, ili tek tad!, što Benov brat Jeff Nichols ipak servira u manjim dozama. Dokumentarci su ‘Making Dazed’, kako i samo ime kaže oral history nastanka najlegendarnijeg ‘Dazed And Confused’ plus dva muzička – ‘Hit So Hard’ o divnoj Patty Schemel te ‘Mark Kozelek On Tour – A Documentary’, jer doista nema ništa ljepše nego gledati crno-bijele europske gradove po čijim trgovima natmureni Mark hrani ptičice i pati za macom, dok u pozadini sviraju njegove pjesme. Definicija melankolije.

Većinu serija koje sam pratio sam morao zbog posla, ali ove godine nažalost bez nove sezone petoga američkoga velikog sporta ‘The Challenge’, sa sitnom utjehom u debilizmu prvih dvaju sezona ‘Are You The One?’. Napokon sam počeo i vrlo brzo dovršio svih pet sezona ‘Breaking Bad’ i ostao oduševljen koliko su me i upozoravali, dok sam od tekućih serija imao gotovo isti gledateljski meni kao lani, uz odluku čekanja da ‘Mad Men 7’ dovrši cijelu raspolovljenu sezonu prije nego što je počnem gledati. ‘Game Of Thrones 4’ mi je bila ponajbolja dosad u seriji, ‘True Detective 1’ me razbila korištenjem svih mi omiljenih sastojaka i kataloga osobne mitologije, ali iznad svega se uzdigla ‘Louie 4’, jedna od najdražih mi sezona koje sam ikad pogledao. Brrr. A sad napokon prelazim na glavni dio, kojeg sam svaki izbor ili neizbor ponovno spreman pojasniti u komentarima, iako će većina izostavljenih biti opravdana klasičnom izlikom da ih naprosto nisam pogledao. Spomenuta pravila koja su ostala ista kažu da se računaju svi filmovi koji su u godini za nama barem jednom prikazani u nekoj hrvatskoj kino dvorani, bilo igranjem na redovitom repertoaru, bilo jednom jedinom projekcijom specijaliziranog festivala, a nevažno je jesam li ih osobno gledao u kino dvorani ili na laptopu, kakvih je ipak bilo manje. I za kraj, samo još jedna stvar. Apsolutno nikad prije nisam ni za koga ili što navijao na dodjeli Oscara – nisam nikakav hejter, ali zaista nije ni najmanje bitno – ali ove godine uopće nije upitno da baš strastveno navijam za najvećega Richarda Linklatera i mojega aktualnog prvaka, što bi bila možda i najveća pobjeda mojih jednom davno ne toliko donesenih koliko naslućenih i prigrljenih izbora. Kada sam još 1995. tvrdio kako ne mogu zamisliti da u povijesti filma postoji, postojao je ili će tek postojati redatelj koji bi mogao snimati ljepše i važnije filmove bio sam malo neiskusno trabunjalo, ali izgleda s dovoljno srčanog instinkta za procjenu koja se danas više uopće ne čini iole odvažnom.

  1. ODRASTANJE (Boyhood)
  2. NEBRASKA
  3. VERONICA MARS
  4. EVERY EVERYTHING: THE MUSIC, LIFE & TIMES OF GRANT HART
  5. ČELIČNA PRAVDA (Out Of The Furnace)
  6. INTERSTELLAR
  7. JOHN WICK
  8. HOTEL GRAND BUDAPEST (The Grand Budapest Hotel)
  9. U GLAVI LLEWYNA DAVISA (Inside Llewyn Davis)
  10. NESTALA (Gone Girl)
  11. PROČIŠĆENJE: ANARHIJA (The Purge: Anarchy)
  12. PLAVA OLUPINA (Blue Ruin)
  13. PRAVEDNIK (The Equalizer)
  14. AMERIČKI VARALICE (American Hustle)
  15. VUK S WALL STREETA (The Wolf Of Wall Street)
  16. DOBRI DILERI IZ DALLASA (Dallas Buyers Club)
  17. RITAM LUDILA (Whiplash)
  18. UBIJTE GLASNIKA (Kill The Messenger)
  19. SNOWPIERCER
  20. IGRE GLADI: PLAMEN (The Hunger Games: Catching Fire)

Goriline naj serije 2014: #5-#1

Siječanj 15, 2015

Happy Valley

5. Happy Valley
[141 bod / 7 glasova / dva prva mjesta]
Eto zašto volim internet i facebook. Pitaj Boga jel bi ikad čuo za ovu seriju da se nije pojavila na godišnjem izboru Guardiana za najbolju seriju 2014. i to, gle čuda, na prvom mjestu. Naravno da smo mi Serijske ubojice vazda gladne novih zanimljivih serija ovo odsvilarili u dan-dva. Za razliku od “The Missing”, nisam čuo od ikog tko ju je gledao da je rekao kako mu ne valja. I to s pravom, jer “Happy Valley” je pravo remek-djelo. Ne sjećam se kad sam u nekoj seriji gledao ovako kvalitetno napisane likove, od prvog do zadnjeg, ali i i zanimljive dijaloge. Autorica serije Sally Vainwright je zaslužila sve moguće nagrade. A premisa površnom gledatelju ne predstavlja neku poslasticu. Genijalana Sarah Lancashire glumi policijsku narednicu Catherine Cawood, kojoj se brak raspada nakon samoubojstva kćeri. Iza nje je ostao mali Ryan, koji je začet nakon što ju je silovao Tommy Lee Royce. Royce izlazi iz zatvora, a režirana otmica bogataševe kćeri ga ponovo uvodi u Catherinin život. Uz odličnu glumu baš svih gledamo i zanimljive pejzaže ruralnog Yorkshirea, čije ulice, kuće i zgrade stvaraju dodatni osjećaj klaustrofobije. Šest epizoda proleti u hipu, a nakon završetka se morate zamisliti, sjesti, zapaliti cigaretu i trgnuti jednu ljutu. Ako nakon svega toga razmišljate sljedećih nekoliko dana o seriji kao ja, onda znate da ste gledali seriju godine! (SM)

04-the_leftovers

4. The Leftovers
[146 bodova / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Hm, i dalje ne znam kako se na hrvatskom kaže rapture… Uznesenje? Uzdignuće? Uzvišenje? Uglavnom, tako nešto se dogodilo u “Leftoversima”, mada nije bio baš onaj kršćanski rapture da je Isus na nebo odveo dobre ili kakve već kršćane, nego je sa Zemlje jednostavno odjednom na random nestalo 2% populacije. Bilo je već SF(-astih) serija sa sličnom premisom, no one su se uglavnom bavile time gdje su nestali (ili što im se dogodilo ako su se vratili) – dok je ova skoncentrirana na utjecaj tog nemilog misterioznog događaja na duševno zdravlje onih ostalih 98%. Utjecaj, naravno, i nije bio baš neki vrhunski, što “Leftoversi” često nesuptilno podcrtavaju: pričamo o seriji kojoj nije ispod časti imati, primjerice, kadar patnika u bazenu koji pod vodom, praćen dramatičnom muzikom, nečujno vrišti, čisto za slučaj da ste možda pomislili da se ostatak epizode bezvoljno i ukurčevito šunjao okolo, onak, iz fola? No opet, emocionalna je manipulacija u umjetnosti loša jedino ako je neuspjela, a “The Leftovers” sa skoro svakom od svojih deset dosadašnjih epizoda uspijevaju u gledatelja (barem ovog, barem neke koje zna) utjerati posvemašnju tjeskobu. A i to uznesenje nije samo promijenilo pojedince nego malo i društvo, tako da imamo zanimljiv imaginarni svijet za otkrivati kao nadopunu svim tim osobnim čemerima – ali i za predah od njih.

Neki bi rekli da taj predah nude i misterije, i oko toga su se znala lomiti koplja: pošto je u seriju prste upleo “Lostov” Damon Lindelof, mnogi pušu na hladno pa na svaku, čak i ponajmanju nerazjašnjenu sitnicu strepe da će na kraju ispasti da je sve bio samo san magičnog polarnog medvjeda ili što već, dok su za većinu nas koji smo zavoljeli ovu seriju misterije – kojih, osim one centralne, i nema toliko puno – njen ponajmanje privlačan dio. Mislim, ono, i ja sam jedan od onih koji bi se Lindelofu, da mi je susjed, zbog zadnje sezone “Losta” posrao svakog jutra na travnjak do kraja života, ali čak i ja moram priznati da njegova stara mantra da nije stvar u misterijama nego u likovima, toliko tragikomično nepovezljiva s “Lostom” – ovdje itekako drži vodu. Za to je očito uvelike zaslužan Tom Perotta, autor knjige po kojoj je Lindelof s njim napravio “The Leftovers”, pa se zbog držanja uz predložak nije moglo puno zasrati; mogući problem je jedino što je, eto, s ovom sezonom taj predložak iscrpljen a dalje slijedi terra incognita: već je rasuta šačica detalja (tri riječi: NATIONAL JEBENI GEOGRAPHIC!) koji uznemirujuće ukazuju na mogućnost degeneracije u najgoru lindelofštinu u doglednoj budućnosti, pa i ja nastavak iščekujem s laganom strepnjom. No, do daljnjeg – ostajem uznesen i zanesen. (TK)

03-the_good_wife

3. The Good Wife
[170 bodova / 10 glasova / tri prva mjesta]
Moja veza s Alicijom Florrick duboka je i ljubavna, ali ne bez turbulencija. Prvu sezonu serije u kojoj glumi naslovnu ulogu – “Dobru ženu” – svojedobno sam odgledala u dahu, a onda mi je početkom druge sezone štošta počelo ić na jetra pa sam je prestala gledati na pune tri godine. Čitave te tri godine prezrivo sam frktala na svakoga tko bi mi rekao da je serija baš super, najčešće izgovarajući sada mi ultrasmiješan argument: “Ali to je… najobičniji procedural“. Pritom sam ovo zadnje, procedural, izgovarala onako kao što bih inače izgovorila “gljivična infekcija”, “gomila crva u kutiji s brašnom” ili “CSI: Miami”. Jer to je moj serijsko-gledajući personality. Ja sam elitist. Neću valjda gledati serije u kojima se svakoga tjedna rješava neki zasebni SLUČAJ ili priča. To gledaju priproste kućanice koje masturbiraju na Gregoryja Housea. Ja sam to nadrasla u srednjoj školi.

Osim vlastitog snobizma, priličnu prepreku u uživanju u “Dobroj ženi” predstavljao mi je ljubavni interes glavne junakinje. Will fucking Gardner. Svaki za sebe – on kao nosati kravataš koji od dječačkih opsesija u ured donosi fascinaciju bejzbolom, a ona kao superpragmatična i zen-smirena alfa-žena – bili su mi super, ali zajedno? Gnjet. Ona famozna kemija koja se kakti razvijala među njima meni je bila na onoj razini koju Ameri nazivaju vanilijom – ljiguli-miguli misionarka u kravati, a kad netko nekome slučajno i lizne spolovilo, odmah se vade Asepsolete iz decentne kožne torbice. Njah. Ako se mene pita, Alicia je oduvijek imala mnogo šarolikiji i iskričaviji (što ne znači i dobar, još manje romantičan) odnos s onim mufljuzom od bivšeg muža, ali me se nije pitalo pa sam i dalje izbjegavala seriju. Dodam li još k tome da me i dan-danas muči pitanje skida li Kalinda šminku industrijskim razrjeđivačem boje i skida li čizme IKADA, ispast će da zapravo hejtam ovu seriju, ali strpite se još trenutak, u sljedećem odlomku slijedi DRAMATIČNI PREOKRET.

E, dakle. Onda sam se, nakon tri godine izbjegavanja TGW-a, na Fejsbuku učlanila u grupu ‘Serijske ubojice’ u kojoj se raspravlja o, nećete vjerovat, serijama (i o ubojicama ako je serija o njima, ali dobro sad). Tamo su gotovo svi redom bili zaljubljeni u “Dobru ženu” i mislim da nema teme o kojoj se nasralo više komentara. Bilo je ful zanimljivo čitat kako svi proživljavaju emotivne drame iz tjedna u tjedan, premda me i tamo nerviralo što su svi odobravali romansu između Alicije i Willa pa sam se i na taj fejsbučki topik znala duriti po nekoliko tjedana (ne ozbiljno, naravno). No mic po mic, peer po pressure i negdje početkom prošlog ljeta napokon sam – uglavnom zbog spika s te fejsbuk grupe – kapitulirala. Uhvatila sam se onog tako popularnog binge-gledanja “Dobre žene” i u pet-šest tjedana odradila sve što sam godinama marno zapostavljala.

Mile ti majke, kakvog li užitka! Mislim da ne bih bila više uživala ni da su mi jednorozi rasplitali i zaplitali kosu, a tisuće me kineskih Mandarina onim svojim noktima češkalo po leđima. Ma, kakav najobičniji procedural! Jedan od najboljih ikad snimljenih procedurala, s aktualnim i ponekad ozbiljno kontroverznim temama, pritajenom, ali inteligentnom duhovitošću, čitavom plejadom genijalnih sporednih likova, među kojima sam se posebno zaljubila u poremećene suce i odvjetnicu Elsbeth Tascione, čiji opis izmiče bilo kojem znanom mi pridjevu! Kakva sam glupača bila, mislila sam za boljih dana. I kako ću zbog upornog sjedenja pred trećom epizodom u istome danu dobiti plućnu emboliju, bila sam sigurna za lošijih!

E, a onda je došao onaj najgori dan. Neću reći točno o čemu je riječ jer bih onda u društvo morala pozvati Majora Spojlera, čija se prisutnost na ovim stranicama, a ni inače u životu serijskih gutača osobito ne cijeni. Dapače, svi ga mrze i najradije bi ga poslali na suđenje u Haag, gdje je takvim zlim majorima i mjesto. No svi koji su gledali petu sezonu “Dobre žene” znat će o čemu govorim. O VELIKOM ŠOKU. I sigurno ćete pomisliti da me to GROZNO ŠOKANTNO što se dogodilo, zbog sentimenata koje sam opisala nekoliko odlomaka prije – nije pogodilo. ALI JEST! UŽASNO ME POGODILO! Nisam promijenila mišljenje o “tome”, ali svejedno me ubilo u pojam. I da, plakala sam. Ne stidim se priznati! Suza mi je kanula, ali neka je! Zbog pravih je vrijednosti!

Mislit ćete da pretjerujem kad napišem da sam nekoliko noći nakon gledanja presudne epizode sanjala opake snove, ali ne pretjerujem. Da stvar bude gora, snovi se nisu toliko odnosili na događaje u seriji, nego se moja noćna mora sastojala od sljedećeg – zbog dramatičnog poteza, preokreta, prevrata, užasa, šoka i nevjerice na polovici pete sezone – SERIJA JE POSTALA SRANJE! Sanjala sam da se scenaristi nisu snašli i da je “Dobra žena” DOISTA POSTALA SAMO GLUPI PROCEDURAL! Avaj majko! Svit se skonča!

Okej, nisam to sanjala, pretjerujem i lažem ko pas. Ali da, takve su mi se crne misli stalno rojile po glavi. Tim više što ostatak pete sezone nekako baš i nije fercerao. Dao se gledat, ali… njah.

E, ali onda se dogodilo ono zbog čega sada mogu ovdje pisati ovakve pizdarije. ŠESTA SEZONA! Jebote. Led. Šesta. Sezona. Carey u zatvoru! Alicijina kampanja! Lemond Bishop! Taye Diggs! JA ĆU POPIZDIT! Znam da nisam jedina i da je čitav televizijsko-recenzentski Internet pisao o tome, ali takav uzlet u šestoj sezoni doživjela je rijetko koja, ako uopće ijedna serija. I još k tome nakon onog megasranja na polovici prethodne sezone, kada nas je dosta mislilo da eto, anadr van bajts d dast.

Vrhovi popisa najboljih serija obično su rezervirani za superzahtjevne kabelske klasike kao što su “Breaking Bad” i “Mad Men” ili za šarmantne novajlije kao što su ove godine bili “Fargo” i štajaznam. RIJETKO će se na njima naći koja serija s američke network televizije, pogotovo ne proceduralni mastodont u šestoj sezoni, što je za takve serije u najboljem slučaju klimakterij. “Dobra žena”, međutim, na štokojem je popisu najboljih serija svake godine sve više i više, što mene, sa svom onom gore ispisanom dramom čini mnogo manje posebnim gledateljem, ali sigurno nešto OBJEKTIVNO znači. Pa ako među onima koji ovo čitaju i dalje ima nevjernih Toma koji “Dobru ženu” izbjegavaju iz klasičnih kretenskih razloga, kao što je onaj moj procedural ili ideja da je to “serija za pičke”, izvucite glavu iz pijeska. Ovo je jedna od najboljih serija koje se trenutno mogu gledati na televiziji, a ako je suditi po njezinu razvoju u ovoj sezoni, sljedeće bi godine mogla biti još i bolja. Nemam pojma kako, ali nisam mislila ni da je ovo moguće. “Dobra žena” rula! Svi smo mi Alicia! Eh, kamo sreće… (ZP)

FARGO -- Pictured: Allison Tolman as Molly Solverson -- CR. Matthias Clamer/FX

2. Fargo
[198 bodova / 15 glasova]
Fargo je TV-serija o kriminalu i snijegu, detaljnija crtica TBA.

01-true_detective

1. True Detective
[319 bodova / 19 glasova / četiri prva mjesta]
Uvodna špica, pjesma, scene propalog i prokletog, isprana fotografija… Navukla sam se nakon prvih dvadeset sekundi. Rustin Cohle. Dora Lange. Kralj i kruna. Močvara, šuma, bijeda i pustara. U ovoj se seriji uživa svim osjetilima: gluma, omamljujući kadrovi Louisiane, glazba, T Bone Burnett. Sve je tu. Sjebani i tragični likovi, sivilo i siromaštvo, prekrasni pejzaži i ljepljiva atmosfera, južnjački naglasak i policijski sleng. Dobar je i Woody, ali McConaughey… Heavy shit. Savršena gluma. Reggie Ledoux – ma je li itko ikada smislio bolje ime fikcijskog lika? Poslušajte samo kako se kotrlja jezikom, lijeno kao bayou američkim jugom…

Spori tempo, i onda onih šest minuta na kraju četvrte epizode! Moćno i prekrasno, ostavilo me bez riječi i daha. Bilo je prigovora na stoput prožvakane motive – tragedije, misterije i antijunaci – no što može biti primamljivije? (Anti)junakinje? Please. A ona scena kad Rust i tad već propali propovjednik razgovaraju, mogla bih ih slušati zauvijek. Čak i epizodne uloge su za pamćenje: Brad Carter kao Charlie Lange i uvijek genijalni Paul Ben-Victor, kudos. Gledanje serije u tempu kojim se originalno prikazuje i iščekivanje sljedećeg tjedna nosi dodatne čari. Slatko je, a ne možeš dobiti sve odjednom. Možeš vrtiti iznova na ekranu, i u glavi, zamišljati i igrati se idejama… ima to svojih prednosti. I mana.

S prevelikim sam uzbuđenjem čekala zadnju epizodu. Onako kao kad ideš na prvi dejt. Žmarci i velika očekivanja i što ako se razočaram? Kad je epizoda završila, nisam u prvi čas mogla skupiti dojmove u glavi. Prethodno apsolutno uvjerena da će glavni lik(ovi) skončati drugačije, proživljavala sam neko vrijeme kognitivnu disonancu. Trebalo mi je kratko da se disonanca razriješi, priznajem. I nisam shvaćala zašto pola interneta tjednima pizdi oko nečeg što su si ionako, vođeni prevelikim uzbuđenjem i valjda naučenim predvidljivostima, bili naopako zacrtali. Tada, sljedeće jutro, a i sad, kad sam ponovno odgledala cijelu sezonu pogotovo, jasno mi je. Da je sve sjajno napisano. I savršeno jasno. I sve je na svome mjestu. Kako treba. Baš sve. (MMB)

(pisali: Samir Mila, Tonći Kožul, Zrinka Pavlić, NETKO TKO MI JOŠ NIJE POSLAO CRTICU, Martina Matezović Biškup)

Goriline naj serije 2014: #40-#21

Siječanj 15, 2015

40-sherlock

40. Sherlock [25 bodova / 4 glasa]
39. Masters of Sex [26 bodova / 4 glasa]
38. 24: Live Another Day [26 bodova / 4 glasa]
37. Line of Duty [28 bodova / 2 glasa]
36. Brooklyn Nine-Nine [28 bodova / 3 glasa]
35. The Knick [29 bodova / 2 glasa]
34. Parks and Recreation [29 bodova / 4 glasa]
32. Banshee / Legit [30 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
31. Penny Dreadful [30 bodova / 3 glasa]
30. Girls [33 boda / 6 glasova]
29. Halt and Catch Fire [34 boda / 2 glasa]
28. The Fall [35 bodova / 4 glasa]
27. Silicon Valley [35 bodova / 6 glasova]
26. Bob’s Burgers [37 bodova / 3 glasa]
25. Rectify [41 bod / 5 glasova]
24. Hannibal [52 boda / 3 glasa]
23. Broad City [54 boda / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
22. Orange Is the New Black [54 boda / 9 glasova]
21. The Americans [57 bodova / 6 glasova]

Goriline naj serije 2014: #10-#6

Siječanj 14, 2015

10-peaky_blinders

10. Peaky Blinders
[108 bodova / 5 glasova / dva prva mjesta]
My name is Thomas Shelby, and today I’m going to kill a man.

Tom rečenicom započinje finale druge sezone ovog britanskog dragulja koji mi je nedavno ušetao u život. Zateklo me. Nisam dugo nečem novom dao šansu. I onda sam se razbolio. I prihvatio (mudar) savjet . Godina je 1921. i lokalna banda iz Birminghama, Peaky Blinders (poznati po ušivenim žiletima u obod kape), šire svoj utjecaj i krugove djelatnosti dalje od svog sokaka. London town, baby! Peakye je najlakše opisati kao Sopranose u 20tim godinama, a u biti su jedna velika priča o PTSP-u i posljedicama rata (u ovom slučaju Prvog Svjetskog) na psihu pojedinca i korozivno društvo koje ga okružuje, sve dok piči Nick Cave, Jack White ili Arctic Monkeys.

Tommy Shelby (uloga života Cilliana Murphya) više ne želi bit krimos, sad bi radije bio gospodin, sve što radi ima samo jedan cilj – go legit! Što naravno ide preko mrtvih tijela suparnika i suradnika. I pokojeg konja. Druga sezona vraća korumpiranog i osvetom zaslijepljenog coppera (famozni Sam Neill), ali i dodaje nove šefove bandi, kao što je židovski «pekarski» mafiozo Alfie Solomon (gle – Tom Hardy s bradom) ili talijanski ljigo Sabini (Noah Taylor). Ali najbolji novi lik je Pollyin izgubljeni sin Michael (Finn Cole), jedva 18-godišnjak koji jedini iskazuje bistrinu misli i postupaka usporedivu s Tommyjem, mali mastermind u nastajanju, rijetki koji sa strikom razgovara bez odvraćanja pogleda, desna ruka i nasljednik u nastajanju.

Glavni i jedini scenarist Steven Knight tvrdi da nije ni gledao “Boardwalk Empire” (koji mu uporno naguravaju kao usporedbu), a ako vam je netko zadnje vrijeme pričao o onom filmu di je Tom Hardy cijelo vrijeme u autu, e to je “Locke”, koji je režirao i napisao već spomenuti gdin Knight.

Jesam vas nagovorio na gledanje? A nisam ni spomenuo da je prokleto šminkerski snimljeno i montirano, ni da epizoda nema puno (šest po sezoni), kao ni da je jedna glumica operirala nos između sezona te da se pojavljuje i Winston Churchill.

Ostavljam vas sa zadnjom rečenicom druge sezone, naznakom da najbolje tek dolazi: “I’ve got some ideas, Michael, for the future of the company. And also… I’m planning on getting married.” (LR)

09-rick_and_morty

9. Rick and Morty
[128 bodova / 7 glasova / dva prva mjesta]
Ispalo tako da sam prije drugog kruga kroz u svakom smislu fantastičnu prvu sezonu “Rick & Mortyja” išao malo gledati “Toast of London”, engleski sitcom koji je sasvim dobro postavljen sa svojim mozak-baj-baj humorom ali je… rijetko baš smiješan. Recimo, bila je jedna epizoda gdje sam se jako nasmijao na moment kad se kazališni redatelj, notoran po doslovnom stiskanju muda glumaca s kojima radi, s luđačkim sjajem u očima prisjeća kako je to činio Benedictu Cumberbatchu:  “Both of us, staring into each other’s eyes, it seemed like an eternity… but it was less than half an hour!” – ali to je ujedno bio i jedini baš stvarno ha-ha smiješan moment u epizodi, i naravno da je desetak minuta kasnije pobjednički konj išiban do smrti sa scenom u kojom redatelj iz epizode čini to isto glavnom liku: trajalo je samo minutu-dvije, ali je bio toliko neduhoviti overkill da je djelovalo kao cijela vječnost.

U odnosu na takve humoristične serije nižeg kalibra, “Rick & Morty” je… talk about nebo i zemlja! Animirano čedo Justina Roilanda i “Communityjevog” tvorca Dana Harmona je apsurdno darežljivo i s kvalitetom i s kvantitetom svog humora, u stanju je kroz dvije-tri minute projuriti kroz urnebesne podzaplete koje bi drugi razvodnjavali i razvlačili na cijele epizode, poput trke kroz paralelne dimenzije s antropomorfnim namještajem u epizodi koja je bila već i više nego dovoljno mahnita sa svojom niskom paralelnih Rickova i Mortyja, ili bonus scena onako usputno zabačenih nakon špice (“Those guys are inside me, huh? Like, building a park?” “THOSE GUYS ARE INSIDE YOU BUILDING A PIECE OF SHIT, ETHAN! They’re inside you building a MONUMENT TO COMPROMISE!” :D), ili kad na kraju jedne epizode pošalje Ricka i Summer u teretanu samo da bi – zašto? koga briga! – imali montažnu sekvencu u kojoj mlate ekipu uz pratnju DMX-ove “X Gon Give It to Ya”. ili recimo kad pored svog mogućeg vanzemaljskog življa na Rickovoj intergalaktičkoj zabavi svojih pet minuta slave dobije i njegov neuspjeli pokus Abradolf Lincler, genetski križanac Hitlera i Lincolna (“It’s weird, ’cause I definitely think that all men are created equal, but, at the same time…” :D).

Uglavnom, serija je o ludom znanstveniku Ricku (instantni new-entry na prvom mjestu liste najboljih sitcom alkoholičara!) i njegovom tutlavom unuku Mortyju i njihovim anything-goes pustolovinama (s Rickovim portal-gunom mogu uletjeti u bilo koji kutak i bilo koju dimenziju svemira, s menija je maknuto jedino putovanje kroz vrijeme – mudra odluka autora imho), koje se često prepliću sa životima ostatka familije, prvenstveno napadno bezveznog Mortyjevog oca. Autorski tandem Roiland-Harmon se sjajno nadoponjuje, Harmon daje oblik Roilandovom dječački zaigranom kaosu i discplinira ga (u Roilandovom solo-pilotu djed unuka uvjerava da će se riješiti problem tako što mu popuši kurac, ha… ha?!), i daje emotivnu težinu seriji koja pak, pod pritiskom Roilandovog ludila, nikad ne otsklizne u ekscesnu emovštinu kao u nekim epizodama “Communityja”. Nisam gledao sve, pa ni većinu humorističnih serija prošle godine, ali nema šanse da je ijedna druga bila smiješnija – “Rick & Morty” je čista genijalnost, vrh vrhova. (TK)

08-mad_men

8. Mad Men
[132 boda / 10 glasova]
Jedna od najstabilnijih serija današnjice polako se približava svom kraju. Suptilna ljepota razvoja radnje zadržala je svoj sjaj i u prvoj polovici posljednje sezone. Ljudi pričaju, puše, piju viski, ljube, prepiru se, pokušavaju biti što uspješniji u svom poslu, tu i tamo umiru – i tako već osam godina. Neki su manje grozni, neki više. Uredska politika i Donova želja za povratkom čine okosnicu radnje, dok srž onog ljudskog dijela  i dalje drže Don i Peggy. Peggyna novostečena pozicija s Donom kao podređenim nije dobro djelovala na njezin karakter. Postala je izrazito mrzovoljna i frustrirana, Valentinovo ju je pogotovo ubilo u pojam. Oh, ženo! I ja samo želim da naiđe neki dobar muškarac da te uzme u naručje. Kad sam se već pobojao da će njezin lik „odvesti na put koji neću moći slijediti“ (Osveta Sitha citat – ha!), Don je uspio posegnuti duboko u sebe i pronaći ostatke svoje ljudskosti. Čini mi se da je Weiner bio i više nego svjestan reakcije publike na Donovo milovanje Peggyne ruke u petoj sezoni te je servirao fanovima novu dozu čarobne intimnosti mentora i učenice kada njih dvoje zaplešu uz “My Way”. Ovog puta munja je zamalo promašila udariti na isto mjesto, djelovalo mi je previše proračunato i u službi gledatelja. S druge strane, njegov odnosa sa Sally razvija se organski i prirodno što je uvelike zaslužna i fenomenalna Kiernan Shipka. Na kraju krajeva, Betty pratimo samo zato jer je Sallyna majka. Kako sve sluti, završnica serije će se vrtjeti oko pronalaženja kemije između okosnice originalnog tima što smo dobili u divnoj sceni u Burger Chef restorančiću.

Osim nekolicine standardno klasičnih prizora za ljepotu, i u ovoj sezoni smo dobili jednu „Koji vrag?!“ epizodu. Recimo samo da je dobro da Ginsberg ne živi u današnjem cyber-okruženju. Drugi trenutak bizarnosti smo dobili na samom kraju ove polusezone u vidu punokrvnog glazbenog broja koji mi nikako nije sjeo. Oprostite, ali iznenadni skok u mjuzikl mogu probaviti samo ako uključuje Rogera i LSD. Harry Crane pak je, što se mene tiče, oduvijek bio nepravedno pljuvan. Čovjek samo želi biti dostojno nagrađen za posao koji obavlja, a hoće li se to i ostvariti ostalo je još visjeti u zraku. Ako Joan može biti partner (a svi znamo kako), ne vidim razlog zašto ne bi i netko tko je zaista unaprijedio tvrtku. Megan ovog puta nije pjevala, ali te njezine minice nastavljaju raspaljivati maštu. I ne samo njene. Ma da Weiner u završnim epizodama stavi sve nove likove i glumce, a ostavi kostime, scenografiju i ugođaj nastavio bih gledati. Da, i dalje je to jedna od najseksi serija proteklih godina. I najboljih. Sve po starom. (JB)

07-louie

7. Louie
[135 bodova / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Kroz sad već četiri prikazane prekrasne sezone – od kojih je ova posljednja, koju ovdje slavimo, vjerojatno najbolje i najživotnije što sam ikad vidio na TV-ekranu (odnosno, na ekranu laptopa) – od mojeg straha da bih jednog dana mogao završiti kao Louie bila je veća jedino nada da bih jednog dana mogao završiti kao Louie, od čega je, opet, veći bio jedini strah da bih jednog dana mogao završiti kao Louie. Nisam toliko duhovit (negdje sam na 70 posto), a i nemam ni jedan drugi talent usporediv s njegovim pozivom, što me svejedno ne priječi da realan život koji svakodnevno živim još uvijek doživljavam kao nužnu pauzu prije finalnog proplamsaja u ono za što sam zaista poslan, što je zapravo i manje bitno u usporedbi s činjenicom da u kompletu svojih želja, strahova i odluka počesto prepoznajem potencijal rađanja tužne samoće koju Louie živi. Živi, da, i uvijek se osjeća pokvarenim i promašenim tako osjećati, jer najvažniju i najdelikatniju ulogu koju muškarac može obavljati, onu oca dvjema preslatkim mustricama, igra s tolikim postotkom pogodaka da seriju lakoćom čini jedinim nužnim priručnikom svakome novome preplašenom roditelju, čemu nekako ne pristaje povremena mu frustrirana usredotočenost na samog sebe. Možda je baš zato, kao autor, najtopliji instant-trijumf četvrte sezone prepustio prijatelju i kolegi komičaru Toddu Barryju u njegovu prepričavanju tipičnog dana ničim obvezane osobe, nakon kojeg gledatelju ne preostaje ništa nego kresnuti bengalku. Louiejevih vlastitih trijumfa ove sezone također nije nedostajalo, samo što su prije nego razredu brzopoteznih i podatnih opijenom slavlju pripadali rastućem širenju odrasle mudrosti, zbog čega i jesu bili podcrtavani tihom melankolijom i pojačano objašnjavani nizom flashbackova u Louiejevu prošlost, čime si je serija otvorila golemi novi prostor, prestavši biti humoristična (što, realno, nikad nije isključivo i bila) i pretvorivši se u najavu cjeloživotnog epa simpatičnog autsajdera. Baze jesu bile neke od najboljih koje je Louie ikad napisao – naporni smetlari, neopterećeni doktor Bigelow i nokautiranje Yvonne Strachovski, među ostalim, već su ušli u legendu – ali je njihov ukupan udio ipak bio znatno smanjen u odnosu na opširnije dramske priče koje nisu samo propitivale te, laički rečeno, velike teme, nego su jednostavno bile zanimljivije i fascinantnije (od ičega uopće na televiziji). Da bi onda onaj meč s početka ovog teksta naposljetku razriješile u korist nade. (GP)

06-the_missing

6. The Missing
[140 bodova / 7 glasova / dva prva mjesta]
Čini se kako su Britanci ove godine dobili primat nad Amerikancima u dramskim serijama. Jedna od serija koja mnogima pretendira za seriju godine je “The Missing”. Premisa podsjeća na svima dobro poznatu priču o Madeline McCann. Obitelj Hughes je namjeravala provesti idilični odmor u Francuskoj. No, po povratku im se pokvari auto i prisiljeni su ostati nekoliko dana u pitoresknom gradiću Chalons De Bois. Životi im se mijenjaju kad maleni Oliver nestane nakon što je s tatom otišao na bazen. Tatu glumi poznati britanski glumac James Nesbitt, koji je dosad glumio u puno britanskih dramskih serija, a širem geldateljstvu je najpoznatiji po ulozi u tri nastavka “Hobbita”. Način pripovjedanja je sličan kao u nekim drugim serijama koje smo gledali u zadnje vrijeme – pratimo Tonyja Hughesa (Nesbitt) 2006. nakon nestanka i osam godina kasnije, kad se vraća u francuski gradić jer je u međuvremenu pronašao novi trag. U tih osam godina Hughes je izgubio ženu Emily (Frances O’ Connor), no nije izgubio nadu. Emily je nastavila sa životom i utjehu našla u britanskom policijskom inspektoru Marku Walshu (Jason Flemyng). No onaj koji je po meni najbolje razrađen lik je francuski policijski inspektor Julien Baptiste (Tcheky Karyo), koji je vodio istragu u 2006., a 2014. je u mirovini i umjesto kriminalaca bavi se pčelama. Ipak, na Huhghesov poziv krene za novim tragovima. U osam epizoda zajednički pratimo tragove s Hughesom i Baptisteom, ali i prolazimo kroz dileme koje i on prolazi. Što bismo mi napravili kad bi nam se tako nešto dogodilo? Zanimljivo je kako je serija izazvala oprečna mišljenja. Dok je nekima jedna od najboljih serija godine, drugima je Nesbitt kao Hughes neuvjerljiv, i zbog toga se ne mogu poistovjetiti s njim. Što reći nego sto ljudi, sto ćudi? (SM)

(pisali: Luka Rukavina, Tonći Kožul, Jurica Benčik, Goran Pavlov, Samir Mila)

Goriline naj serije 2014: #63-#41

Siječanj 14, 2015

63-the_comeback

63. The Comeback / Faking It / The Gods of Wheat Street / The Honourable Woman / Sons of Anarchy / Survivor (US) [10 bodova / 1 glas]
62. Modern Family [11 bodova / 2 glasa]
61. Shameless [11 bodova / 2 glasa]
59. High Maintenance / Under the Dome [12 bodova / 1 glas]
57. Getting On / Gotham [13 bodova / 2 glasa]
53. American Horror Story: Freak Show / Awkward / The Mentalist / The Red Road [15 bodova / 1 glas]
52. Brickleberry [16 bodova / 2 glasa]
51. The Mindy Project [17 bodova / 2 glasa]
50. Review [18 bodova / 2 glasa]
45. BoJack Horseman / Dominion / Downton Abbey / Last Week with John OIiver / The Librarians [19 bodova / 1 glas]
44. True Blood [21 bod / 2 glasa]
43. Mozart in the Jungle [24 boda / 1 glas]
42. Boardwalk Empire [24 boda / 2 glasa]
41. Orphan Black [25 bodova / 2 glasa]

Goriline naj serije 2014: #15-#11

Siječanj 13, 2015

15-the_walking_dead

15. The Walking Dead
[83 boda / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Ne pada mi na pamet niti jedna serija s toliko uspona i padova kao što je “The Walking Dead”, od milja jednostavno “Mrtvaci”. Nakon dost loše prve i negledljive druge sezone kroz koje su nas davile ljubavne Patnje mladog zombija, s trećom su rasturili i zakucali. I četvrta krene dobro, pa opet razočaranje. No 2014. smo srećom gledali dosta uspješnu drugu polovicu 4. sezone koja je donijela i nekoliko vrlo snažnih epizoda. Znate ono kad epizoda završi, a vi malo nastavite tupo blejati u prazno dok vam u ušima odzvanja ona svaki put druga, a zapravo kao da je ista pjesma na kraju… Imam prijateljicu koja seriju baš i ne voli, ”Kaje tu zanimljivo, želim gledat zombije, ovo je drama”, veli. No ja sam sucker za tu postapokaliptičnu bijedu, čemernu atmosferu i općenito fotografiju kojoj fali pola spektra. I peta sezona, točnije njenih prvih osam epizoda koliko je emitirano 2014., zasad je na visini. To ponešto glumačke i režiserske postave “Wirea”, koji su kao pojačanje došli od treće sezone, pomažu dojmu. Nešto novih likova i setinga poput Terminusa i bolnice pružaju novu dimenziju sjebanih odnosa od kojih vam dođe muka u želucu i, iako razumijem da će netko pitati zašto to, pobogu, itko želi gledati, ja sam se 2014. veselila ponedjeljcima i novim Mrtvacima. Ne znam. Nije to serija koja će osvajati Emmyje, al kaj da velim. Volim. (MMB)

14-house_of_cards

14. House of Cards
[89 bodova / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Kako odigrati poteze za pobjedu, izvesti zakulisnu igru, stvoriti prednost nad konkurencijom, plasirati novu paradigmu, navući vodu na svoj mlin i zaraditi na kraju, odlično možemo vidjeti u drugoj sezoni “House of Cards”, seriji koju bi profesori na fakultetima politologije, međunarodnih odnosa, marketinga i PR-a trebali preporučiti svojim studentima kao obavezno gradivo. Da vide kako se predavanja i knjižurine primjenjuju u praksi. U seriji smo saznali stvari koje se zaista događaju u realnosti – kako će dolar rasti, kako će SAD ispregovarati s Kinom i opet postati najjača ekonomija svijeta i kako se na lokalnoj razini mogu isposlovati stvari koje nužno otvaraju prostor za provedbu strateških odluka s vrha (nedavna pobjeda republikanaca na lokalnim izborima u SAD-u), izvanredno prikazano prenošenje teorijskog znanja u održivu matricu. No, to je ništa naspram onome čemu je ova serija poslužila – stvaranju prednosti nad konkurencijom, popularizaciji nove paradigme, definiranju općeprihvaćenog standarda na svjetskoj razini i dobroj zaradi na kraju. Jer ne gledamo samo kako stvari funkcioniraju pri vrhu najmoćnije zemlje svijeta, gledamo postavljanje velikog tehnološkog skoka, pripremu za masovnu prodaju novih uređaja, novih retina displayja, gledamo seriju u 4K rezoluciji, što je 4000 pixela – 4x više nego trenutno omiljeni 1080p. Netflixov new deal of content marketing. (BM)

13-game_of_thrones

13. Game of Thrones
[101 bod / 9 glasova]
Kao osoba koja je dva puta pročitala knjige, nikako ne mogu shvatiti kako sve to izgleda ljudima koji ih nisu čitali. Iz sezone u sezonu pojavljuje se gomila novih likova (sitnica naspram količine novih likova u knjigama) uz već podosta dugačak line-up likova koji se pojave svakih nekoliko epizoda pa nestanu. Uza to, tu je i pregršt glavnih likova koji umiru samo tako – ipak, sve je jasno i “All men must die.” Sigurno vas više iznenađuju epizode kao što su “The Rains of Castamere” u trećoj sezoni ili “The Mountain and the Viper” u četvrtoj, ali vam zasigurno nedostaje razrađenost svih tih silnih likova koja se nikako ne može prebaciti iz knjiga na televiziju. Jedan od zabavnijih likova u knjigama je Stannis Baratheon – iz poglavlja u poglavlje pokazuje kolika je tvrdača i ne odustaje od tvrdnje kako je upravo on pravi kralj Westerosa. U zadnjoj sezoni to se najbolje vidi na primjeru Oberyna Martella iliti Red Vipera kojeg izvrsno glumi Pedro Pascal – naposljetku, njegov je lik u knjigama toliko dobar i uvjerljiv da ga je teško loše odglumiti. Kao strastveni čitatelj, zadovoljan sam načinom na koji su priču prebacili na male ekrane, ali nedostaju mi brojni dijalozi Oberyna i Tyriona. Naime, upravo kroz njihove razgovore, oba se lika produbljuju, ali i daju pozadinu raznim drugim likovima i događajima. U fanovskim krugovima napokon se počelo spominjati uvođenje flashbackova u naredne sezone kako bi se gledateljima objasnila sva ta silna povijest koja se u knjigama spominje u gotovo svakome poglavlju. Upravo je to element koji bi izvrsnu seriju podigao na novu razinu; misteriozne pozadinske priče zapravo su najjača strana knjiga i razlog zbog kojeg ne mogu dočekati da bradonja ispiše i posljednja dva volumena. No, kako stvari stoje, to bi moglo potrajati koje desetljeće.

Četvrta sezona ekranizira drugi dio možda najzabavnije knjige serijala što je vidljivo i po samom sadržaju. Svijet postaje veći i sve se više zakuhava bitka oko prijestolja. Još se mnogo toga mora odigrati i baš me zanima što su Benioff i Weiss naumili. Neke detalje iz knjiga potpuno su ignorirali iako su prisutne od samog početka (Krakeni); drugima su pak dali previše prostora iako u knjigama stvari bolje funkcioniraju kada, kao čitatelj, znaš premalo (Theon). U ovoj sezoni je zapravo došlo do najvećeg razilaženja s knjigama – nisam baš siguran koliko mi to odgovara. S jedne strane, zabavno je promatrati kako se “izvlače” iz raznih zapetljancija koje sami stvore smanjivanjem opsega enormno velikog broja likova iz knjiga. S druge strane, žao mi je što izbacuju mnoge zanimljive stvari. Ipak, svjestan sam da bi cjelokupnu radnju bilo nemoguće uklopiti u sezonu s deset epizoda. Najveća zamjerka posljednjoj sezoni bila bi lagano spojlanje knjiga. No, to je zapravo neizbježno – Martin je spor i serija bi ga već u slijedećoj sezoni u mnogočemu mogla preduhitriti. (DM)

12-youre_the_worst

12. You’re the Worst
[104 boda / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
On i ona se sretnu, promptno se zamrze i usrdno si međusobno jebu majku, a onda se iz sve te negativne energije izrodi eksplozivna ševa, pa na kraju čak i ljubav. S tom nas forom autori romcomova klistiraju još otkad su Katherine Hepburn i Spencer Tracy hodali Zemljom, a George Cukor na snimanje dolazio s vjernim brontosaurom na uzici, pa je, kada su se pojavili traileri za seriju “You’re the Worst”, isprva izgledalo kao da će nam nešto slično učiniti i s time. I stvarno, Gretchen i Jimmy, dvoje glavnih likova u ovoj seriji, upoznaju se pod okolnostima koje nisu osobito zavodljive – on pijan radi neugodnu scenu na vjenčanju svoje bivše, a ona s istog tog vjenčanja mrtva-hladna krade poklone, no cijela priča ipak nije na razini “tko se tuče, taj se voli” klišeja. Oni se ne tuku – oni su oboje samo… prilično sjebane osobe koje, eto, u jednom trenutku svojega mladog života odluče: “Gle, sad sam upoznao ovu/ovoga, to će najvjerojatnije propasti kao i svaka veza u kojoj sam dosad bio/bila, pa čemu trud? Bit ću onakav/onakva kakva jesam”. Smješnoća cijele serije proizlazi iz toga što se zapravo ne ponašaju baš točno onako da bi se u tome odrazila njihova prava priroda, nego se pred svojim novim partnerom upravo trude prikazati u najšiterskijem od svih sranjskih izdanja. On pije ko smuk, ona leži ko klada ili žvače kaugumu tijekom seksa, zajednički se pijani i goli obesvještavaju na prilazu pred garažom njegove kuće… ma, milina! S vremenom i razvojem bliskosti u vezi, međutim, odjednom im, ničim izazvane, na svjetlo dane počnu izranjati i… dobre osobine. Počnu se jedno drugome sviđati. Mila majko, što sada?

Riječ je, dakle, o uobičajenoj priči o vezi između dvoje ljudi, samo što je dinamika izokrenuta naglavačke. Umjesto onoga kad su si partneri na početku veze zbog slijepe zaljubljenosti najbolji na svijetu i muci-buci savršeni te neminovnog otkrivanja da možda ipak nisu jer, jebiga, prde u snu ili puno seru o getribama u društvu – ovdje imamo dvoje mladih, ciničnih sjebankovića koji to rade u suprotnom smjeru. I zgodno je, kao što i svaka priča o upoznavanju i sparenom životu može biti zgodna kad je se dobro osmisli, kada u nju ubaciš dobre likove i dodijeliš ih dobrim glumcima. Osobno sam u početku – ne znam točno zašto – strahovala da će se serija pretvoriti u još jedan “jao, kako smo otkačeni i drugačiji” traktat o losanđeleskim hipsterima, kao što je to slučaj u “New Girl” i filmu “500 Days of Summer”, ali nije. I usput budi rečeno, “Djevojke” se mogu sakrit sa svojim novim ko fol kontroverznim seks-scenama jedenja dupeta. Ovdje se pod regular utrpava pljuvanje po genitalijama. ROMANTIKA! (ZP)

11-homeland

11. Homeland
[105 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Prikladno ili ne, vrijeme na letu doma iz Pariza nakon najgoreg terorističkog napada u francuskoj povijesti odlučio sam ubiti pišući o četvrtoj sezoni “Homelanda”. Za početak, moram se posuti pepelom – ne griješim često, ali u lanjskoj crtici o trećoj sezoni zaključio sam kako iduća nema smisla jer da se sve bilo fino zaokružilo i da Carrie Mathison sama ne može nositi seriju. I alkar Petar Panjkota je promašio. Četvrta sezona startala je toliko bombastično da sam nakon samo dvije epizode revnim pratiteljima među kolegama redom izjavljivao kako je ovo najbolje što sam od “Homelanda” dotad gledao. Brody i njegova dosadna familija iz prve tri sezone kao da nikad nisu ni postojali, a dislokacija radnje u Pakistan ispala je pun pogodak. Onima koji nisu gledali teško je nešto ne spojlati, ali dovoljno je znati da sranje kreće s američkim napadom bespilotnom letjelicom u kojem umjesto zlog terorista biva pobijena čitava njegova nedužna obitelj, osim nećaka koji čudom preživi udar za kojeg je izravnu naredbu dala upravo Carrie. U idućih deset epizoda slijede još kojekakvi twistovi i turnovi, a dinamika i napetost rijetko jenjavaju, kako se od serije ovog tipa i očekuje. Dodatan plus sezoni je i to što je aktualnija od svih dosadašnjih. Kao prvo, barem do neke mjere kritički propituje upotrebu dronova koji se baš u Obaminu mandatu koriste više nego što je američka i svjetska javnost uopće svjesna. Kao drugo, veći dio radnje vrlo je zamisliv u realnom svijetu, a vjerujem i da motivi i postupci svih ključnih aktera sezone – od terorista, pakistanske vlade i tajnih službi do američkih obavještajaca – ne odudaraju previše od stvarnog stanja na terenu. Sezona je taman bila pred finalom kada su u školi za djecu vojnika u pakistanskom gradu Pešavaru talibani pobili 132 djece. Pokolj je za CNN, među ostalima, komentirao i bivši pakistanski ambasador u SAD-u al-Haqqani, prezimenjak glavnog negativca četvrte sezone. I taj je ambasador Haqqani na CNN-u citirao riječi Hillary Clinton koje se cijelu ovu sezonu vrte na špici – “you can’t have snakes in your back yard and expect them to bite only your neighbours”.

Tako je jedini problem koji imam sa sezonom stigao na samom kraju. Zadnja epizoda toliko odudara od ostatka da mi je opet stvoren određeni otpor prema gledanju i pete sezone. Ali neću ništa zaključivati da se ne bih opet zajebao. Prostora za napredak i dalje ima, a kako teror i terorizam ne prestaju biti aktualni, “Homeland” će jamačno nastaviti privlačiti gledatelje sijanjem i fikcijskog straha i panike. Znam da ju zbog toga mnogi ne vole, kao što nisu voljeli ni “24”, jer ih vide kao poligon za stvaranje islamo- i generalno ksenofobije. No, kako me terorizam u poslu često neizbježno dotiče, dopuštam si da me način na koji ga se ovdje prikazuje i obrađuje zabavlja. Prebacimo li se u surovu realnost, od Carrie Mathison, kao ni od Jacka Bauera (op.a. – ne bi li bilo super kad bi se njih dvoje ujedinilo na jednu sezonu?) ne očekujem da oblače majice s natpisom “Je suis Charlie”, nego da se s gamadi poput braće Kouachi obračunaju ekspresno i efektno. (PP)

(pisali: Martina Matezović Biškup, Bojan Mandić, Denis Murković, Zrinka Pavlić, Petar Panjkota)

Goriline naj serije 2014: #102-#69

Siječanj 13, 2015

102-arrow

102. Arrow / The Following / Murder in the First / Scandal [1 bod / 1 glas]
99. Jane the Virgin / Longmire / Revenge [2 boda / 1 glas]
96. The Big Bang Theory / Elementary / In the Flesh [3 boda / 1 glas]
92. The Game (UK) / Ljubav je na selu / Maron / Ray Donovan [4 boda / 1 glas]
90. New Girl / The Strain [4 boda / 2 glasa]
89. Community [5 bodova / 1 glas]
83. Hell on Wheels / Looking / Person of Interest / Puberty Blues / Supernatural / Utopia [6 bodova / 1 glas]
82. How to Get Away with Murder [6 bodova / 2 glasa]
79. Janet King / P’tit Quinquin / The Vikings [7 bodova / 1 glas]
78. Forever [7 bodova / 2 glasa]
72. About a Boy / Are You the One? / Arvingerne (The Legacy) / Hand of God / The Middle / South Park [8 bodova / 1 glas]
69. Inside No. 9 / The Killing / My Mad Fat Diary [9 bodova / 1 glas]