Archive for Listopad 2014.

Johnstown Dexateens 2014/15

Listopad 27, 2014

Poučen prošlosezonskim iskustvom, kada sam nedvojbeno najtalentiraniju skupinu igrača uspio odvesti tek do polurealnoga contendinga, jer su brojne ozljede svoj danak naplatile upravo kada više nije bilo ni teoretske šanse za kozmetičku nadoknadu – dakle, u posljednjim tjednima – ove godine neću ništa najavljivati. Zatvorili smo se u dvoranu, trenirali i radili sjajno, veterani su prigrlili mladiće i spremni smo iz večeri u večer pokazivati suparnicima svu raskoš klasičnog run-and-guna Dexateensa. Naravno, kao lojalna franšiza okrenuta pravim vrijednostima, jedno je, makar simbolično, mjesto na rosteru rezervirano za najvećeg – Steve Nash profesionalnu košarku više neće igrati osobno, ali u svakom potezu svakoga pravog košarkaša vidjet će se njegov utjecaj. Ekipa ovogodišnjeg Ispodobruča fantasyja:

Prva petorka: Goran Dragić, James Harden, Rudy Gay, LaMarcus Aldridge, Roy Hibbert

Klupa: Kyrie Irving, Tyreke Evans, Jordan Hill, David Lee, Gerald Green, Jamal Crawford, Andrew Bogut, Channing Frye

Trenutačna zamjena: Kendall Marshall

Ozlijeđena legenda: Steve Nash

Admiral pjesama

Listopad 24, 2014

Sve najvažnije o sinoćnjemu (23. listopada) predivnome nostalgičnom topljenju uz legendarnoga Granta Harta u Močvari zapravo sam doznao dan prije, na koncertu Sebadoh, na kojem su ESC Life, koji su Grantu na netom okončanoj istočnoeuropskoj turnejici pružili usluge pick-up benda, svirali kao predgrupa. Završivši svoj otvarajući set i bacivši se na brzinski posao čišćenja pozornice od svoje opreme, za roadiejevske zadaće mogli su se osloniti i ni na koga drugoga nego upravo Granta! Vidjeti takvog rock titana kako nekim anonimusima pomaže odgurati pojačala i instrumente kroz napunjen klub do zabinja bila je scena dokazivanja njegove razmjerne normalnosti (jebiga, uza sve što je prošao, dio će zauvijek ostati s one strane), kao i stvorene prijateljske veze kakva bi zajednički nastup naprosto morala izdignuti nad standardno odrađivanje posla. Tada sam postao siguran kako će sinoćnji koncert biti super, iako nije da sam i dotad bio previše sumnjao – spoj pjesama iz najuže i najčišće rock, punk i indie antologije sa sjajno usviranim i nabrijanim bendom, uz to dobrim dijelom modeliranim upravo prema stilu Grantovih Hüsker Dü, a sve začinjeno dozom ugodnih sjećanja na publikine vlastite dane ponosa i slave, bio je i u startu vrlo obećavajući. Naravno, ni najmanje ne sumnjam kako se Grant nije lišio sve svoje čangrizavosti, od čega smo dio nazreli i za vrijeme samostalno odsvirane prve polovice sinoćnjega koncerta, no praćen našim dragim ESC Life na momente je izgledao zaista pozitivno izgubljen u ljepoti sviranja divne muzike i bivajući dijelom skladnog benda.

Od ‘Green Eyes’, za čije su se potrebe Grantu pridružili na stejdžu, pa do završetka prvog bisa s ‘Keep Hanging On’ – da, bila je to jedna od onih večeri kada ‘Flip Your Wig’ nanovo osvoji krunu najbolje ploče svih vremena – ESC Life su svakako pokazali otkuda su povukli komad svoje inspiracije i uzbudljivog zvuka, iako su prevladavajući aranžmani krećući se srednjim tempom više odgovarali zvuku kakvim se na svojim posljednjim albumima Grant Hart nešto sporije i manje turbulentno navikava na život srednjih godina negoli središtu melodičnog tornada originalne inkarnacije klasika poput ‘Girl Who Lives On Heaven Hill’ ili ‘Pink Turns To Blue’. Jedna od meni najdražih ‘Flexible Flyer’, čije sam stihove nekoć imao ispisane na srednjoškolskim starkama, te ‘She Floated Away’, koja je izazvala vrhunac zajedničkog participiranja publike (finih, zaista finih dvjestotinjak nazočnih, s mnoštvom do smrti odanih fanova u prvim redovima; da je vrijeme barem bilo za nijansu ugodnije, vjerujem da bi se do kluba dovuklo i još nešto ljudi), čak su zaprimile nekakve polukabaretske ritmove, ali njihove se melodije, stihovi i memorije koje sobom nose sjajno snalaze u bilo kakvim okolnostima. U ponekim bi se momentima na by-numbers izvedbama osjetilo kako ipak nije riječ o bendu koji zajedno održava brojne probe, što je, međutim, fino pasalo šarmu pjesnika-lutalice kojim Grant odiše, danas u vidno boljem stanju negoli na onome također nezaboravnom nastupu prije četiri i pol godine u &TDu. Takve bi momente koji prolaze na toploj patetici trenutka uglavnom momentalno slijedile odlične verzije uigranijih naslova, kao što su posveta NY ’70s sceni ‘You’re The Reflection Of The Moon On The Water’ ili pop razglednica ‘A Letter From Anne Marie’, čime se pokazalo kako su ESC Life kao pratnja umalo pa profesionalnije zvučali u izvedbama Grantova samostalnoga kataloga.

Kako praćen svojim najnovijim starim bendom, tako i u uvodnom dijelu nastupa koji je odsvirao samo uz pomoć gitare s kojom se borio dok mu Elvis (što sam ovdje napisao američkim naglaskom kojim ću ga odsad zvati, ne znam vidi li se to u ovom fontu) nije posudio svoju za ‘Shine, Shine, Shine’ i u međuvremenu naštimao njegovu – kasnije će sve to tlačenje s gitarom proglasiti tek hommageom nastupu Sebadoha – Grant je kao iz rukava sipao pjesme iz svih faza svoje karijere, od uvodne ‘Back From Somewhere’ do kraja drugog bisa, ponovno sviranog bez benda, uz ‘My Regrets’, pridodavši im i već prisvojene obrade standarda ‘You Are My Sunshine’, prikačene u outro ‘2541’, te ‘Signed D.C.’, možda ne žanrovskih, ali svakako svjetonazorskih prethodnika iz grupe Love. Repertoaru su svoj obol dali svi albumi Hüskera od ‘Zen Arcade’ nadalje, oba albuma Nova Mob te svi Grantovi samostalci – vjerujem da se netko i mogao naći kratkotrajno nezadovoljen izostankom njegove baš najdraže pjesme, ali obuhvatniju i detaljniju rekapitulaciju rada ove američke rock ikone bilo je teško izvesti, pogotovo u prihvatljivim okvirima umalo pa dvosatnoga koncerta. Najviše pojedinačnih pjesama ipak je otpalo na aktualni prošlogodišnji rastrojeni album ‘The Argument’, inače argument u korist tima Mould, odnosno njegove ekumenske struje koja smatra kako je upravo Bob svojim oštrim uredničkim škarama i vlastitom plodnošću bio u stanju iz Grantovih konceptualnih prenapučenosti i zaigranih brljarija izdvajati sjajne pjesme i kanonske klasike, iako mi uopće nije cilj ponovno buditi stare sukobe. Dodamo li tim petorima pjesmama još i četiri sa slatkog prethodnika ‘Hot Wax’ – ‘California Zephyr’ je možda bio i najskladniji trenutak večeri – postaje jasno kako Grantu uopće ne pada na pamet živjeti na staroj slavi.

Mislim, okej, naravno da ovo što sam netom napisao nije potpuno točno jer i sam Grant vrlo dobro zna kako ama baš nitko na koncert nije stigao čuti, recimo, ‘Morningstar’ ili ‘Is The Sky The Limit’, koju je lukavo najavio kao još jednu pjesmu koju smo propustili zbog popularnosti njegova prethodnog rada, koliko god prilično dobre te pjesme bile (‘Awake, Arise!’, s druge strane, zaista treba otrpjeti). On zapravo vrlo uvjerljivo balansira još uvijek itekako aktivnu karijeru uvijek zanimljivog elder-statesman kantautora s polaganim pretvaranjem u nostalgični simbol vremena u kojem je sve bilo bolje, bendovi pogotovo, što nikako ne može izbjeći ne zbog svojega nego zbog publikinog odrastanja i, jebiga, starenja. I da se kojim slučajem odluči svirati samo stvari svoje najlegendarnije grupe, osim što bi u tome uživale uši svakoga odanog fana, ja mu ni na razini poštenja u pristupu ne bih mogao ništa prigovoriti. Riječ je o čovjeku koji je svirao, pjevao i pisao pjesme u jednom od, šta, pet ili deset najboljih, najvećih i najvažnijih američkih bendova – mislim, R.E.M., Ramonesi, ko još? Okej, uvjetovani refleksi Byrdsa, Velveta i Stoogesa, a mogu pridodati i osobne favorite Whigse, Socku i Replacementse, i sigurno sam nekoga zaboravio, ali poanta je da ni za jedan ne možemo sa sigurnošću reći da je iznad – a da od svega toga nema ama baš ništa. Ne ono u smislu da živi mirnim građanskim životom dok mu susjedi nemaju pojma kakav je prekrasan pjevač i bubnjar bio, nego se bolnih stopala u japankama (sinoć je ipak nosio cipele) mora povlačiti zabačenim europskim klubovima kako bi si uopće osigurao koliko-toliko mirnu situaciju do sljedeće niskoprofilne turneje.

Da sad ne upadnem u zamku jadikovanja nad nepoštenom sudbinom, u kojoj me spremno na volej očekuju i Grantova ovisnička prošlost koja se nadula nad prilikama za stabilno organiziranje njegova post-Hüsker života i diktatorska strana Mouldova karaktera, svime ovim ponajprije želim naglasiti kako taj ludi rock’n’roll počesto ode baš niz dlaku svih nas koji ga najviše volimo upravo kada romantične priče pripovijeda na rubu ljigavosti i patetike, kao što je ova o tome da ovoliko prekrasan koncertni trenutak intimnog druženja s legendom Grantova kalibra možemo doživjeti upravo zbog svega što je njemu samom u jednom trenutku pošlo po krivu. Sve ćemo to vrlo spremno zanemariti – i crnjake odlično predstavljene dokumentarcem ‘Every Everything’, i njurganje oko gitare koja odbija zvučati kako je zamislio, i sitni šlamperaj u bendovskim izvedbama (što nije nikakva kritika na račun ESC Life, a Ante je kralj!), i gmižuću svijest kako ipak nije riječ ni o kakvoj prekretnici nabolje – kad imamo prilike uživo slušati ‘Never Talking To You Again’ ili ‘No Promise Have I Made’, stojeći na nepuna tri metra od čovjeka koji ih je napisao. A činilo mi se i da je njemu drago stajati na nepuna tri metra od ljudi kojima su to najdraže pjesme. Set lista: Back From Somewhere – Terms Of Psychic Warfare – Admiral Of The Sea – 2541 / You Are My Sunshine – Signed D.C. – Remains To Be Seen – Shine, Shine, Shine – So Far From Heaven – Never Talking To You Again – Evergreen Memorial Drive – Green Eyes – You’re The Reflection Of The Moon On The Water – Charles Hollis Jones – Morningstar – Girl Who Lives On Heaven Hill – Flexible Flyer – A Letter From Anne Marie – California Zephyr – Pink Turns To Blue – She Floated Away – Awake, Arise! – 1. BIS: Is The Sky The Limit – Keep Hanging On – 2. BIS: No Promise Have I Made – Don’t Want To Know If You’re Lonely – My Regrets

Daj mi indie rock!

Listopad 23, 2014

Started back in ’83, started seeing things a differently and hardcore wasn’t doin’ it for me no more, started smoking pot, thought things sounded better slow, much slower, heavier, black magic melody to sink this poseur’s soul…

Kod mene je sve ipak započelo nekih desetak godina kasnije, sredinom devedesetih, kada mi je bujajućim instinktom postajalo jasno da mi tatina kolekcija ploča više naprosto neće biti dovoljna. Ne mogu reći da su me Yu-rock i rokerska klasika širokog raspona od Elvisa Presleyja do Elvisa Costella prestali nadahnjivati, pri čemu ću neke od stanica na tom putu kako treba razumjeti i zavoljeti tek dosta godina poslije, ali bilo je očito kako iza mojih prvih samostalnih izbora R.E.M., Soul Asylum i 10,000 Maniacs postoji još mnogo toga, što za razliku od navedenih nije toliko često posjećivale dnevne termine MTV-ja. Klasične žanrove prihvatljivoga tinejdžerskog buntovništva, metal i punk, s muzičke strane ipak nisam mogao prisvojiti do kraja, ali inicijacija u svijet fanzina i magazina, opskurnih kasnonoćnih radijskih i televizijskih emisija te znanaca iz viših razreda gimnazije odškrinula mi je vrata prema toj svemoćnoj riječi indie i njezinoj sveobuhvatnoj ljepoti. Detaljna kontekstualizacija i historicističko uspostavljanje na red će doći tek kada nakupim nešto iskustva, u tom mi je trenutku bila dovoljna samo ta ljepota – klasičnog obuhvata, ali začudnog oblika – koju sam dobivao sa svake od brižno sakupljanih i čuvanih kazeta. U prvom srednje, kvantni skok rastuće kolekcije (danas broji oko tisuću komada, koje svoj tajni život žive u kutijama u Splitu; koliko me god mama molila, i samo za tu prigodu skužila nešto oko usporedno minornog prostora koji zauzimaju empetrice, ne pada mi ih se na pamet ikad riješiti) označila je TDK devedesetka čije su dvije strane popunili Pavementov ‘Slanted And Enchanted’ i upravo Sebadohov legendarni ‘Bakesale’, koji je na sinoćnjem (22. listopada) koncertu benda u malom pogonu Tvornice osigurao ponajbolje pjesme. Za razliku od uobičajene crne kemijske, popis pjesama na toj sam kazeti iz nekog razloga ispisao debelim plavim flomasterom, tako da se, osim originalnim viđenjem muzike, na polici isticala i vizualno. Bio je to jedan od najkonkretnijih početaka u razvoju onoga što sam sad, a s obzirom na to da se sve odvijalo u Splitu, jasno je da se i korov motao negdje u blizini.

VU Stooges undeniably cool, took a lesson from that drone rock school, manipulate musician hack righteous drool, getting loose with the Pussy Galore, cracking jokes like a Thurston Moore, peddle hopping like Dinosaur J…

Osim svojom, bendovi koje sam tada nezadrživo i nezaustavljivo počeo otkrivati i gutati moj su život obogatili i tuđom muzikom, kako obrađujući tuđe pjesme tako i neprestano pričajući o onome tajnijem kanonu rock’n’rolla, do danas gotovo potpuno izjednačenim sa službenim. Ruku na srce, danas je sve više-manje lako dostupno i to je, još jednom ruku na srce, nedvojbeno jako dobra stvar, ali nisam siguran da bih volio biti zakinut za doista avanturističko iskustvo povezivanja točkica u koliko-toliko objašnjivu sliku (samo jedan brzinski primjer, sjećam se da sam od kuma Ike dobio kazetu ‘Worst Case Scenario’ grupe dEUS, ali bez popisa pjesama, jer je bila snimljena s radija, na što sam otvorio recenzije u Heroini Novoj i Melody Makeru te prema opisima recenzenata pogađao o kojim se pjesmama radi – postotak pogodaka je bio zavidan!). S obzirom na to da su ama baš svi tekstovi o Louu Barlowu naglašavali njegovu prošlost u Dinosaur Jr. i pokvareno izbacivanje iz benda, ta je veza bila bjelodana od početka, iako je slušajući radove obaju bendova baš i ne bih rasvijetlio sam od sebe. Nije mi jasno bilo ni relativno učestalo žaljenje za zajedničkim danima, kad su i Mascis bez Barlowa, a pogotovo Barlow bez Mascisa, snimili svoje najbolje albume. Zajednički reunion koncerti Dinosaur Jr. viđeni u Zagrebu s profesionalne su strane, doduše, ipak dali nešto više, no sinoćnja mi je kaotična pop razvaljutka emocije grlila i u trenucima kad je bilo čujno da se koncept cjelovečernjeg programa raspada po šavovima, a kamoli izborom repertoara. Imam dojam da je upravo tako bilo negdje ’94 na svirkama gonjenima različitim supstancama i neizraženim osjećajima, što su poduprle i pjesme iz kataloga grupe zaključno s ‘Bakesale’, koje su činile više od polovice sinoćnje set liste. Da, ‘Think (Let Tomorrow Bee)’ uletjela je kao trenutačno popunjavanje dok se ne zamijeni otkazalo pojačalo, pa neka onda netko kaže nešto protiv tehničkih poteškoća!

Rock and roll genius ride the middle of the road, milk that sound, blow your load, shoot it further than you ever said it go, four stars in the Rolling Stone…

Iako kućno ime ljubiteljima američke nezavisne muzike makar svojom isplativijom karijerom u Dinosaurima, Lou Barlow se svojim samostalnim projektima i suradnjom s još neuhvatljivijim Jasonom Loewensteinom u Sebadohu ipak potvrdio kao genije skrivene muzike, otkriće koje će onim rijetkima koji to požele i uspiju izvesti zaista zamijeniti uobičajenije razloge proglašavanja nečije genijalnosti. Iz današnje je perspektive jasno kako je riječ o klasičnome konfesionalnom kantautoru – ‘Homemade’ će svojim nezaboravnim stihom Here I am on my knees, praying to the beast that stole the sex from me taj okvir svakako proširiti u smjeru koji izaziva blagi zazor, ali je zato ‘Soul And Fire’, sinoć dijelom izvedena i na moj zahtjev iz publike, prekrasna pop-folk pjesma kakvu je mogao napisati bilo koji od giganata žanra, samo što je to ipak morao učiniti naš Lou – doduše stasalome u društvu noise spadala, no u tadašnjem je svijetu indie rocka njegov pristup bio weirdness na kvadrat. ‘Bakesale’ i njegov nasljednik ‘Harmacy’, čiju je country-fuzz poskočicu ‘Ocean’ bend sinoć izveo neuspješno pokušavajući privesti koncert kraju, svojom su tečnošću u niveliranju teroriziranja zvuka i uraganski emotivnog skladanja pjesama Sebadoh učinili istodobno simbolom nezavisne scene, ali i prihvatljivim krajem muzike tih nekih čudnih klinaca. Sve te pohvalne recenzije, međutim, nisu bile dovoljne da bend napravi iskorak prema mainstreamu – hvala alter bogovima! – pa ne čudi da povratnički koncerti dvadesetak godina poslije u dalekim Hrvatskama ne pune prevelike prostore. Priznajem da sam sebičan, ali održavanje koncerta u malome, a ne velikom pogonu Tvornice, iskreno me razveselilo, jer bez obzira na omogućenu mi blizinu gledanja i slušanja Loua kako svira ‘Skull’ ili Jasona kako ‘Careful’ ili upozoravajuću/zajebantsku ‘My Drugs’ rastavlja do samih atoma gitarskih dionica, za sam je koncert bilo bolje održati ga pred prilično gusto naguranih tristotinjak ljudi negoli pred izgubljenosti istog broja u širem prostoru.

Oooh sludge rock, that’s hard as harsh, just gimme indie rock! It’s gone big, come on indie rock, just gimme indie rock!

Kako je u svojoj recenziji friškoga EP-ja ‘Secret’ bio napisao naš šef Emir, Sebadoh su svakako jedna od lako moguće najtočnijih definicija pojma indie, do danas toliko raširenoga i obesmislenoga da se njime označavaju i, primjerice, electro-pop dueti koji objavljuju za australske major kompanije. Demokratičan i posvemašnje tolerantan u obujmu, ali na razini instinkta prilično strog i egzaktan u osjećaju i doživljaju, indie rock na neki način može biti sve, ali to ipak ne smije biti, a kada se i kako i gdje povlači crta tajna je najvećih. Louova zahvaćanja u kantautorsko naslijeđe folka i countryja te punkične pop poskočice kao negativi pop-punka kombinirane s Jasonovim bučnijim gitarističkim herojstvom inspiriranim alternativnim viđenjem rocka fino zaokružuju prostor djelovanja ne samo grupe nego i rokerskijeg dijela žanra, čiji je vrlo kvalitetan presjek sinoć pružen u devedeset minuta koje su, doduše, podjednako okarakterizirali i nerijetki izvođački šlamperaj i štekanja u tehnikalijama, također odlike žanra i pristupa. Šteta je što se ritam osim nepredviđenim štrajkom pojačala i umiranjem jedne od gitara razbijao i organiziranjem trećina koncerta u autorske blokove – prvo je sedam stvari otpjevao Lou, pa sedam Jason, pa ostatak do kraja Lou. Mislim da bi svakako zabavnije bilo prisustvovati izvođenju tih pjesama naizmjence, a vjerujem da bi Jasonovo eventualno posvećivanje gitari tijekom cijeloga koncerta pružilo još štošta lijepog, ali onda bi power-trio (za bubnjevima stoički udarač Bob D’Amico) trebalo proširiti barem još jednim likom, samo ako je basist je glupo jer nema smisla Loua uživo slušati a da se uopće ne dotakne basa, pa onda možda drugi gitarist… Grrr, izbriši to, neka ostane kako jest, pogotovo kad izmjenjujuće pauze bend prekida klasicima poput ‘Drag Down’ ili razigranom novom ‘I Will’.

Taking inspiration from Hüsker Dü, it’s a new generation of electric white boy blues, come on indie rock, it’s gone big, come on indie rock, just give me indie rock!

Među spomenutih tristotinjak nazočnih, prisutnost koja me najviše obradovala – naravno, osim moje vlastite, jer bih bio jako tužan da iz nekog razloga nisam uspio stići na koncert – bila je ona legendarnoga Grantzberga Vernona Harta, jednog od kako uzora Sebadoha tako i njihova kolege u pisanju nezavisnoga rokerskog evanđelja. Naravno, nije Grant Hart toliki fan benda da za njima putuje na drugi kraj planete – iako je, koliko sam primijetio, posebno strastveno pozdravio ‘Rebound’ i ‘License To Confuse’, što je i normalno – nego se igrom slučaja i krajem fino posložene turneje hrvatskim okozemljem našao u Zagrebu, gdje će je večeras u Močvari dovršiti u društvu ESC Life, koji su mu posljednjih desetak dana bili prateći bend. Ako je istinita ona da koncert vrijedi barem za deset proba, a jest, onda je jasno kako je redovito nastupanje u pratnji neupitne legende ionako ponajbolji hrvatski bend još i više zgusnulo i razigralo, pa je njihov sinoćnji set u svojstvu predgrupe bio fenomenalan bez ostatka, brz i siguran. Autorski repertoar od desetak pjesama koje mi jednostavno ne mogu dosaditi ni na već sedmome ovogodišnjem koncertu – uvjetno rečeno novije ‘Band Aid’ i sjajna ‘Access All Areas’ pogotovo – ovom se prigodom nije širio obradama, nego se čak i malo reducirao, a više od ovoga zaista nije ni bilo potrebno: Absentee – She Won’t Dance – Band Aid – What We Want Is Useless – Access All Areas – Bad Influence – Full Circle

Breaking down the barriers like Sonic Youth, they got what they wanted, maybe I can get what I want too, come on indie rock, it’s gone big, come on indie rock, just give me indie rock!

Granice koje je Lou Barlow svojim radom barem načeo, ako već ne i potpuno srušio, omogućile su, kako njemu tako i Sebadohu, kretanje u dvjema paralelnim linijama istog smjera. Jedna je bila izlazak iz alternativnoga geta u kojemu su se startne slobodarske ideje američkog post-HC undergrounda počele zabrinjavajuće sužavati prema ograničenom popisu savjeta koji su pokušavali funkcionirati kao zakoni. Nije stoga ni najmanje čudno da Sebadoh sinoć nisu odsvirali ni jednu jedinu pjesmu iz perioda lo-fi zagrijavanja, ne računamo li tu obračun ‘The Freed Pig’, koja ipak ima za klasu bogatiju melodiju. Druga je bila upadanje u zaštićen bogataški kvart ograničenog pristupa diskografske industrije koja je tada još uvijek preferirala status quo velikih srednjestrujaških imena i na silu pokušavala dokučiti kako komunicirati s onima koje nije mogla fascinirati svojim standardnim asortimanom beneficija. Prošvercan na repu grungea, koji se pak bio prošvercao još uvijek češće nijekanim rođaštvom s glam-metalom, indie rock je svojim praktikantima osigurao momentalnu vidljivost i iskorištavanje diskografske rastrošnosti, ali i dugoročnu validaciju ovjerenih imena koja se ne moraju jednom za svagda razilaziti nakon nekoliko neuspješnih godina. Povratnička izdanja Sebadoha – EP ‘Secret’ i lanjski album ‘Defend Yourself’, nepotreban, ali sve u svemu solidan, a sinoć je barem ‘State Of Mine’ zvučala kao klasik – te barem ovaj krak reunion turneja upravo su ono što bi mladenačko parolašenje popratilo s podsmijehom, dok stečena mudrost prihvaća mogućnost nešto dodatne zarade. Dok se god to ne kosi s osnovnim duhom benda – a sinoć je bilo sasvim jasno kako je prava istina suprotna, koliko god koncert kao koncert tu i tamo bio iz one vrste koja se preporučuje samo vatrenim fanovima – ja mogućnost da uživo čujem ‘Magnet’s Coil’ ili potpuno neočekivanu ‘Vampire’ prihvaćam uz još manje razmišljanja.

Time to knock the hard rock on its side, time to knock the shit right up a storm, turn to amaze with the indie sludge, grunge!

Kroz ovaj tekst (koji pokušava glumiti izvještaj) citiranu himnu ‘Gimme Indie Rock’ Sebadoh sinoć nisu svirali. Tko zna, možda bismo je i bili dobili na bisu, da se bendove gitare i pojačala nisu, činilo se, sasvim raspali do kraja programa. Realno, njezinoj ne sasvim blagoj ironiji zaista i nije bilo mjesta na koncertu koji je ipak ponajviše igrao na nostalgiju, jer koliko god nostalgiju bilo kakve vrste bilo lako ironizirati, jednostavno je ljepše kada se to ne čini. Set lista: Magnet’s Coil – Rebound – Skull – The Freed Pig – Think (Let Tomorrow Bee) – Arbitrary High – Sacred Attention – Drag Down – Careful – Dramamine – Final Days – Got It – My Drugs – Inquiries – I Will – Homemade – State Of Mine – Too Pure – License To Confuse – Ocean – Soul And Fire – Vampire – Keep The Boy Alive

Nevini dokazuju suprotno

Listopad 22, 2014

Iako im se ime bilo povlačilo po mojemu perifernom vidu nadgledanja situacije u nezavisnom rocku, grupe Pontiak zapravo sam postao svjestan tek kada sam krajem lanjske godine negdje pročitao žaljenje kako će to izgleda ispasti prva godina u kojoj bend neće objaviti novi materijal u svojih skoro pa deset godina postojanja. Takav radoholičarski pristup, uz to kadar izazvati fanovsko očajavanje tog tipa, očito je morao pripadati bendu koji ostaje zaglavljen duboko unutar kataloga kulta, ali i bendu koji svoj kult uspješno širi po uskim paketićima poklonika teške gitarske psihodelije diljem svijeta. Stoga me sinoćnji, 21. listopada, nevelik posjet u Močvari u kojoj su Pontiak odsvirali zaista zabavan koncert nije nimalo iznenadio, te mi je, štoviše, čak i dobro došao nakon nekoliko zgužvanih koncerata kojima sam imao prilike prisustvovati posljednjih desetak dana, ali mi je drago da se toj mojoj sebičnosti o glavu nije obilo ono što je željela. Blizu stotinjak ljudi klub, dakle, nije prekrcalo, ali ga je učinilo itekako ugodnim za bend i njihov ekspanzivni zvuk, a ponajveći postotak zainteresiranih iz prvih su redova ipak predvodili vatreni fanovi koji su ama baš svaku od petnaestak izvedenih pjesama pozdravljali pouzdanim asortimanom oduševljenja (rogovi, pjevanje, headbanganje, skakanje), i to ponajviše one koje ja nisam prepoznao, dakle pjesme s nešto ranijih izdanja, kako to i treba biti kod fanova.

Sam koncert, doduše, prevladavajućim je zvukom odabranih pjesama ipak slijedio čvrstoću ovogodišnjeg albuma ‘Innocence’, dakle prekrivanjem leteće psihodelije znatno uzemljenijim classic-rockom. Nije to bila muzika tableta koje se otapaju pod jezikom i otvaranja nebeskih levela u umu koliko ona žestokog alkohola iz pecara bez energetskih certifikata i odobrenja sanitarne inspekcije te beskrajnog ’70s kruzanja gradovima američke provincije. Da Pontiak, recimo, nekako zamijene Foghat ili Aerosmith u scenama vožnje Randalla Pinka Floyda, Slatera, Woodersona (olrajt, olrajt!) i ekipe, najbolji film svih vremena to bi jednostavno nastavio biti, suštinski nepromijenjen, i upravo iz takvih iskustava dolazi ova nevinost iz imena bendova aktualnog albuma. Tri brata Carney rođena su u pravilnom razmaku od dvije godine (ha, baš kao i moj tata i njegova tri brata nešto prije!) s prijelaza sedamdesetih u osamdesete, i zasigurno bila često izlagana upravo svim tim bendovima koje ćemo danas smještati tu i tamo po žanrovskim ladicama, ali za koje prava istina ostaje jedna jedina – jednostavno su rokali. Njihova je muzika svakako promišljena, ali se unutar nje naprosto ne razmišlja previše, nego se trojac intuitivno prepušta izmjenama izravnih gitarskih brđanskih udara na tragu otvarajuće ‘Surrounded By Diamonds’ ili masnog stoner-popa ‘Lack Lustre Rush’ sa stvarima čiji produljeni atmosferični uvodi imaju zadatak dobrano nategnuti napetost i potom je ispaliti što dalje, kao u ‘Shell Skull’ ili ‘Part III’ EP-ja ‘Comecrudos’. S obzirom da sva trojica žive na istoj obiteljskoj farmi – u različitim kućama, nije neka white-trash spika – nije mi ih teško zamisliti kako probe i skladateljske sesije održavaju na otvorenom, s ciljem dobacivanja zvuka i do najdaljih krajeva posjeda, iza šume i potoka.

Tako baždareni, logično je da nisu imali nikakvih problema ni s ispunjenjem klupskog prostora kotrljanjem svojih gitara – basist Jennings je Vanu brižno čuvao leđa gurajući pjesme dalje i dalje tamo gdje se činilo kako bi ovaj slobodno mogao zapeti u vječnom trenutku soliranja – i odjekom Lainove grmljavine. Naravno, njihovo balansiranje na tankoj oštrici koja dijeli osobno mi prihvatljivu patinu hard rocka stare škole, ali takvog hard rocka koji ne zaboravlja ni na roll, od metalskog pretjerivanja povremeno bi rezultiralo neželjenim ishodom – iako, da budem fer, omiljen moment večeri bilo mi je post-Black Sabbath masiranje ‘Ghosts’ – no histrionika scenskog nastupa (nazdravljanje žestom prije otpočinjanja koncerta, usklici koji otvaraju pjesme, Vanovo neprestano podizanje gitare u nebo oslonjeno na čučeće koljeno, namjerno nekoherentno obraćanje publici, priča o sjebavanju carinika predajom odjeće umočene u kiselinu) pokazala je, u negativu spomenutog malo gore, da se Pontiak zapravo ne shvaćaju previše ozbiljno i jednostavno pokušavaju rekreirati zvučne uvjete u kakvima se rock zabava odvijala onda kada su je oni sami postajali svjesni. Postojano i zasad još uvijek kontrolirano ćelavljenje na tjemenu sve trojice nadoknađeno je bujnim bradama i kosom dovoljne dužine da se muzika povremeno na tragu i Dead Meadow i Black Mountain mogla pratiti i lelujanjem gustih dlaka, pa su svjetlokosa braća vizualno podsjećala i na Gregga i Duanea Allmana. Za razliku od allmanovskog češćeg tkanja južnjačkog rootsa u gitarsko željezo, Pontiak su sinoć omekšavanje odgodili sve do prvog bisa, na kojem su izveli prekrasnu country baladu ‘Wildfires’, i mada mi jest žao što joj nisu pridružili još koju kolegicu, potpuno pozdravljam odluku benda da s iskoracima iz svoje trase pričeka dok prvo ne postavi očekivane temelje svojeg zvuka. Drugi bis, podjednako zasluženo izboren od prilično razdragane publike, smjer je vratio na staro najduljom i najrazvaljenijom kompozicijom večeri, takvom kakvu bih inače nazvao lukavim testom izdržljivosti da dotadašnjim tijekom koncerta nije bilo jasno kako su svi prisutni – i bend, i fanovi, i mi fino počašćeni gosti – test već bili položili lakoćom.

Izgubljen na pravom putu

Listopad 20, 2014

Pojavljujući se u Zagrebu gotovo u pravilnoj polugodišnjoj frekvenciji, Dušan Strajnić je ovoga puta, u Klub. u petak 17. listopada, na gostovanje poveo i svoj cijeli bend Stray Dogg, nakon što je proljetos grad bio posjetio kao dio kantautorskog dueta s Anom Ćurčin. S obzirom da si još uvijek nisam raščistio – zašto, doduše, uopće i bih? – odgovara li mi više slušati ga u reduciranoj varijanti tihe i osamljene atmosfere nastanka njegovih lijepih pjesama (što bi im, barem teoretski, trebalo više pasati) ili u punokrvnoj i rasviranoj pratnji odličnog benda (što je okvir koji ipak načelno preferiram), takvo mi izmjenjivanje pristupa na zagrebačkim svirkama zaista lijepo dođe. Ne bih oko svega toga razbijao glavu da oba ta pristupa ne pružaju jednako ugodne i zadovoljavajuće rezultate, iako mi se čini kako sam se na ovome najnovijem, vrlo dobrom koncertu približio finalnom odgovoru. Bend, ipak. Ali prije svega zato što je u odlično ispunjenom klubu (dakle, onim s velikim K i točkom) – spominjala se mogućnost rasprodaje prostora, ali teško je procijeniti, zbog oblika klupskog podruma u slovo L – bilo čujno da osjetljivo balansiranje prigušenih pjesama na žici žamora gomile ljudi ne ispadne uvijek najsretnije. Mislim da Stray Dogg jesam gledao u društvu više ljudi, ali zato nikad u gušće načičkanom klubu, pa se za vrijeme sporijih i pjesama oslonjenih prvenstveno na Dušanovu gitaru, osim obrade ‘Blue Moon’ koja je publiku fino zarobila svojom tradicionalnom romantikom, zrak punio sitnim pričanjem, zveckanjem sa šanka i sličnim normalnim parafernalijama noćnih sati rock’n’rolla i njegovih srodnika.

No, kada bi cijeli bend svoju prisutnost dokazivao istovremeno, i to redovito potpuno uigrano i s puno međusobnog razumijevanja i podupiranja, bilo je teško ostati neusisan u same emotivne vrhunce pjesama, odnosno nekadašnje vrtloge koji su ih trasirali. Dušanov gradski kantautorski pop u tim bi se trenucima širio prema prostranosti americanskog folka i rocka, ne izdižući se samo usporednom glasnoćom nego i intenzitetom, što se najbolje čulo u briljantnome petnaestominutnom periodu omeđenom dvjema pjesmama Neila Younga. Bend sam već čuo kako najljepšoj i najbolnijoj ‘Almost’ teren prvo pripremi uvodom dionica Didinog soundtracka za ‘Dead Man’, ali baš kad sam pomislio kako nema teoretske šanse da nakon te još uvijek nestvarne ‘Almost’ u set uleti ljepša pjesma, naslijedila ju je odlična verzija ‘Cortez The Killer’, u kojoj se gitarist doista i mogao još koju minuticu-dvije-tri-deset prepustiti lebdjenju na solaži. Kasnije prearanžiranje ‘Break’ u sličnu električnu omamljenost potvrdilo mi je pretpostavku kako bi se Stray Dogg ipak mogli, da ne kažem i morali, češće hvatati ukoštac s čvršćim i glasnijim – naravno, ne zaboravljajući da se prije svega nalazimo u kontekstu sfere muzike za privatne trenutke – odsjecima rocka. Krasni polusatni albumi u ovakvim okolnostima graje razvučene na za nijansu predugačkih osamdesetak minuta (moglo se i bez bisa s ‘Lonely Boy’, koliko god su mi jednu od iritantnijih pjesama u živom sjećanju uspjeli pretvoriti u nešto ne samo zanimljivo nego i privlačno, pogotovo u drugom dijelu) ipak izgube dio svoje uvjerljivosti, ali ne samo zbog prilagođavanja takvim zahtjevima žive svirke mislim kako bi i bendu samom u smislu logike unutarnjeg razvoja dobro došlo premetanje omjera u korist šireg zvuka.

Domaća predgrupa s time nije imala nikakvih problema. Baš kao i prilikom posljednjeg Dušanovog dolaska u Zagreb, koncert je sjajnim nastupom otvorio još uvijek friški bend Denisa Kataneca (moj bivši stanodavac Katanec uvijek mi je tvrdio da se prezime tako sklanja), bombastično i prikladno nazvan Denis Katanec Okanagan Ltd, što je ime iz kojeg je odmah jasno da muzika grupe lakoćom uspijeva ispuniti ne samo kabine prekokontinentalnih kamiona nego i autoceste po kojima krstare. Nemam pojma što je Denis proživio u mjesecima provedenima u kanadskom Okanaganu, gdje se stvorio zametak ideje o novom bendu, ali koliko god u njemu jasni bili odbljesci kantautorskog emo-popa Felona, ovo je znatno zreliji i promišljeniji bend. Prepoznatljivo dječačko predimenzioniranje svakog trenutka i osjećaja, ali i verbalnog stila kojim se opisuju ili prepričavaju, iskusna petočlana postava – dosadašnjega klavijaturista Zvonimira Vargu zamijenila je Sara iz Žen, koja se zbog one legendarne mikrovalne na stejdžu Klub.a nije najbolje vidjela, ali se itekako lijepo čula, i u podlogama pjesama i u vodećem vokalu obrade ‘Andrije’ grupe Bitipatibi – okružuje ritmičnim i odvažnim country-rockom, pa sve zvuči kao imaginarni Conor Oberst & The Cardinals. Uz cjelokupni EP ‘Sve moje Laurie’, bend je odsvirao i dvije nove, odnosno meni nepoznate pjesme, pa izgleda da nema straha kako je riječ tek o kratkotrajnoj avanturi.

Nema lijeka, ali neka

Listopad 17, 2014

Prema rječničkim definicijama, melomanija je obožavanje muzike, iz čega dalje proizlazi kako je meloman onaj koji jako voli muziku, odnosno njezin pasionirani ljubitelj. Eto, tek na pragu 35. godine doznaš tko si i što si! Uzmemo li sve to u obzir, zaista je teško smisliti bolje ime benda od Thee Melomen, pogotovo kada su pod njim okupljeni iskreni i iskusni žanrovski fanatici koji će, sasvim je izgledno, svoje nastupe uglavnom održavati pred sićušnim brojem zainteresiranih, kakvih se sinoć, 16. listopada, u Spunkovu prostoru do skupilo tek dvadesetak (samo što uopće ne kužim logiku da je po početku koncerta osoblje zatvorilo vrata i navuklo zavjese, šta, da buka ne zasmeta ljudima koji su vani na terasi pili piće? Debilana!), ali kakvi u principu i čine prikladnu publiku za bendove ovog tipa. Iako naizgled jedan od temeljnih nivoa klupske ponude, barski bend koji svira obrade određenog podžanra rocka kod nas zapravo i nije prečesta pojava, jer gažerski termini češće otpadaju na estradu ili tipa u pratnji sintića koji pjeva Yu-balade. Thee Melomen – koji su kroz posljednjih godinu dana odradili nekoliko svirki, ali koje iz različitih razloga nisam uspio uhvatiti sve dosad – sviraju nešto sasvim drugačije, donekle čestu stilsku odrednicu garažnog rocka, ali križanu s nešto rjeđim podsjećanjem na proto-punk bendove kao i sjajnim osjećajem za melodiju svojeg pjevača.

Sve postaje shvatljivije imenovanjem tog pjevača. Legendarni Vedran Cesarec odnosno Vex Voxtone sa svojim me je Voxtonesima posljednjih pet-šest godina u milion navrata uvjerio kako su upravo oni najbolji hrvatski bend za koji nitko ne zna, a možda i bez takvog relativiziranja. Kao zaljubljenik u zveckavi power-pop, s Voxtonesima je njegove elemente rekreirao s toliko detalja, ali i iskonske ljubavi, kako može samo potpuni zaljubljenik i sljedbenik žanra, podjednako u svojim autorskim pjesmama i u obradama koje bend svira. Thee Melomen istim načinom pristupaju žešćemu žanrovskom rođaku, samo s većim udjelom obrada iz repertoara New York Dolls, The Stooges ili The Dead Boys, koje zasad rjeđe autorske stvari (ako sam dobro skužio, ‘Cosmic Ted’ i ‘Thunderstorm’ sigurno, a možda i još koja od ovih nekoliko koje nisam prepoznao) jako uvjerljivo prate nešto melodičnijom svirkom. Kvartet još čine odličan gitarist Ive i bubnjar Vex Wombat (tako piše na grupinom Fejsu) – za koje nisam siguran da sam ih ranije slušao u kakvim bendovima, ali oko i uho lako prepoznaju godine i iskustvo – kao i basist Mislav (iz Heretics, nekad u The Babies), kojega na stejdžu s Vexom nisam vidio, mislim, od jedne svirke The Gabettes.

Kao već prekaljeni rokeri, članovi benda muzici svojih formativnih godina pristupaju s neskrivenom nostalgijom, finim i poletnim verzijama u sadašnjost vraćajući ne samo bezbrižnost svoje mladosti nego i vječnu svježinu rokerskijeg kraja punka, ili bi točnije rečeno bilo to okarakterizirati njegovim početkom? Osim autorskih pjesama, kojima sam se najviše veselio jer Vexovih srcotvorina nikad dosta, najviše me oduševila kultna ‘Russian Roulette’ od The Lords Of The New Church, koju su Thee Melomen očvrsnuli u nešto što više odgovara ranijem bendu Stiva Batorsa, i koja je još jednom pokazala kako kustoski rad na revitaliziranju (manje poznate) ostavštine nije ništa manje vrijedan od njezine autorske nadogradnje. List papira koji sam poslije ugodne večeri za uspomenu odlijepio s pozornice sinoćnji je program ovako posložio: Chatterbox – Cosmic Ted – Thunderstorm – Personality Crisis – Sonic Reducer – Do You Remeber? – Russian Roulette – Rockin’ In NYC – Chinatown – Criminals – Pills – Loose – TV Eye – Gipsy Woman

A kada smo već kod Voxtonesa, samo da napomenem kako su prije tjedan dana, u petak 10. listopada, u Klub.u napokon bili odsvirali još jedan koncert, u sklopu otvaranje nove sezone Žura. Njihovu dotad posljednju svirku lanjskoga sam lipnja naivno žudio doživjeti kao signal bendovog povratka češćem koncertiranju, zbog čega ovu tako ocijeniti neću ni u ludilu, ali užitak još jednog slušanja niza sjajnih Vexovih rokenrol pjesama i uvijek oduševljavajućeg zahvaćanja u bolju prošlost uzora i idola nije bio samostalan, koliko god se na bendu povremeno čuo manjak frekventnijih proba. Naime, ponajprije je bilo lijepo iz bendovih izvora doznati kako se već zaista radi na snimanju albuma, što je nešto što čekam ne znam ni sam koliko i kako nestrpljivo. Čut ćete i sve će vam biti jasno. Za tu se prigodu bendu vratio stari bubnjar Ždex, inače osobnim razlozima i obavezama spriječen potpunije sudjelovati u radu grupe, pa se onda iskoristila prilika i za koju svirku. Nažalost, kako je to već na koncertima Voxtonesa običaj, u sam se klub spustilo tek dvadesetak ljudi, iako je terasa tematskog parka rock’n’rolla (da, i mene boli napisat) bila krcata. Nasreću, iako ne onoliko sjajan koliko to zna biti, bend je još jednom bio izrazito zabavan. Izgleda da rokenrol jest muzika za luzere. Neka je. Set lista: Paint Your Colors – I Wanna Know – Bad Trip 66 – A Million Miles Away – Gravity – Take The Skinheads Bowling – (Be My) Lucky Card – New Jersey Turnpike – 69 Pills – Big Star – September Gurls – Other Way Around – Why Don’t You Stay? – What Goes On – Outdoor Miner – Can’t Hardly Wait

Beatlesi i Swansi

Listopad 17, 2014

(naslov je preuzet od legendarnog doajena scene Vrane, koji mi je objašnjavao kako funkcioniraju stvari u njegovu slušalačkom univerzumu – tek neznatno karikirano, imaš Beatlese, i imaš Swanse, i to je to – a lijepo dijalogizira i s naslovom reporta kroz koji ste od našega baždarenijeg Antonija mogli doznati nešto fanovski točnije o koncertu)

Čak i među ljudima koji će se nedvojbeno izraziti kao fanovi, gotovo oduvijek mi se činilo da je rad apsolutno jedinstvenih Swans znatno lakše cijeniti nego voljeti, kako zbog muzike koju je nemoguće kao primamljivu doživjeti na prvu, tako i zbog specifične svijesti da se njoj nije uputno prečesto izlagati ni onda kada je dobro poznajete. Ispred tog poštovanja uopće nije promašeno prilemiti i prefiks straho-, što dobrim dijelom objašnjava zašto zvukove Michaela Gire i njegovih pobočnika rotiranih Repešinim stilom nisam zavolio u vrijeme vlastite inicijacije u svijet nezavisnog rocka. Prije svega zainteresiran za melodije, pjesme, osjećaje, ljepotu, u radovima Swansa iz njihove prve inkarnacije, koliko god zapravo tijekom nje bend različitih faza prošao, te odlike naprosto nisam našao. Nisam netko tko bježi od mraka u pjesmama, ali ovaj je bio predubok, preintenzivan i previše prijeteći, lakoćom se odredivši kao umalo pa jedina doista zastrašujuća gotika, što je svakako utjecalo na sjajan prijem benda u tradicionalno darkerskome belom Zagreb gradu. Upravo su redoviti zagrebački (hrvatski) koncerti ove aktualne, reorganizirane postave Swansa posljednjih godina, međutim, bili jedni od uzročnika da se moje osobno, radi sigurnosti udaljeno poštovanje pretvori u njegovu participirajuću varijantu, jer mi brojni prijatelji nisu propuštali napomenuti kako je sad ovo jedan sasvim drukčiji bend.

Nisam netko tko smatra da su promjene u zvuku bendova apriori pozitivne stvari, pa nikakvih ekstra poena Gira ne zarađuje na konto neke klišeizirane autorske nezadrživosti ili čega već, ali me je zaintrigirala mogućnost da je promjena iz stila osamdesetih, koji mi trenutačno uopće ne pada na pamet nanovo istražiti (iako sam prilično siguran da će i to kad-tad doći na red), izvršena prema nečemu što ću, kao poklonik više folku okrenutih The Angels Of Light i sa sjećanjem na vizualni dojam bande starih rokenrol kauboja koju sam nakratko slušao uživo na Terraneu (i onda pobjegao na The XX, što bih ponovno napravio i sad, jer jebiga), moći čak i voljeti, naglašavajući donekle i taj element na klackalici s početka teksta. I možda kasno Gogo do novih albuma Swansa stiže, ali je naposljetku ipak stigao, primijetivši ponajprije kako su sve one biljke koje su šuljajući se kroz pukotine u pločniku pojačavale atmosferu nihilističkog otpada kroz ovih dvadesetak godina do sada potpuno prekrile staru sliku i na neki je način prometnule u čak i blago smirujući krajolik. Ne kažem da ovogodišnji ‘To Be Kind’, koji mi se od novih albuma najviše sviđa, i to vjerojatno iz potpuno arbitrarnih razloga, ne sadrži jasne i čujne veze s Girinim kanonskim katalogom ili da na njemu nema i elemenata iz mračnog dijapazona, ali ga, izuzev spremnosti da mu se poda dva sata razmjerno koncentrirane pažnje, nije nimalo zahtjevno slušati u onome smislu u kojem su Swansi ranije znali brutalno kažnjavati slušatelje, što je ovom prigodom bila zadaća predperformerice Pharmakon. Čuo sam je samo dok sam pišao u WC-u. Nemojmo se zajebavat.

Na tome ekspanzivnom koncertu Swansa 14. listopada u više nego solidno posjećenom Jedinstvu (ne znam se igrati brojkama, ali više od nekoliko stotina prisutnih, što je ostavljalo dovoljno prijeko potrebnog prostora da se muzici svatko prepusti na način koji mu najbolje odgovara) sam taj switch u pristupu benda koji je izazvao još i nešto veći switch u mojem doživljaju benda osvijestio do kraja, ili sam mu se barem približio. Swans više ne sviraju negativnu muziku! (isprike na otkrivanju tople vode idu onima koji su to bili spoznali na vrijeme) Možda ona u fragmentima tekstova i izazivanju visceralne reakcije kod slušatelja tematizira istu paletu tamne strane života kao i ranije, ali mi se čini da Gira svoje pjesme više ne piše iz središta sveprožimajućeg mraka nego iz relativno komotne i komforne pozicije čovjeka koji je kroz taj mrak uspio proći i koji svoj obred s pravom završava obraćajući se publici da je sve ovo ljubav. Koliko god bučne i glasne i za moj ukus katkad previše abrazivne njegove kompozicije bile – prepoznao sam samo dvije, ali ova je šestočlana ekipa poznata i po prekrajanju starih i upornom uvođenju novih komada u set – svejedno ih je lako slušati čak i ljudima poput mene, naklonjenima nešto kompaktnijem rocku. Jedino što je sveopći ugođaj moglo poboljšati bile bi eventualno postavljene stolice u dijelu dvorane, iza ili sa strane, jer su dva i pol sata lišena ikakve fizičke kretnje (na ovakvu je muziku teško plesati ikako drukčije negoli ritmičnim klimanjem glave) smrt za bolna leđa prosjeka godina publike sigurno prema 40.

Taj je spomenuti kompaktniji rock, doduše, bila i druga komponenta koje sam u utorak postao svjestan, naposljetku odlučan barem zagrebačke koncerte grupe više nikad ne propustiti. Jasno je da će se bend ovolikog domašaja i širine zahvata, kao i puke duljine kompozicija, po defaultu karakterizirati kao eksperimentalan ili avangardan, ali bome nikakvih eksperimenata u zvuku Swansa (više) nema, uz to što je unutra pripušteno i nešto ostatka prerijske samoće i ugođajne suhoće folka Girinih posljednjih stanica prije reformacije benda. Eksperiment podrazumijeva određenu neizvjesnost ishoda, što ovoliko uigranoj i cestom testiranoj ekipi nije ni u primislima dopustiti, jer vrlo dobro znaju što žele, gdje se nalaze, kamo žele stići i kuda do cilja proći, ostavljajući si nešto slobode tek u popisu aktivnosti koje će putem obavljati. I željeno u pravilu uspijevaju ostvariti, i to više puta negoli je u dvoiposatnom programu odsviranih pjesama. Broj od sedam ili osam – kao novajlija zaista ne mogu ocijeniti što je bio medley, što kraj pjesme, a što tek strukturno stišavanje, a nije ni bitno – pokazuje kako Swans naprosto rekalibriraju vrijeme, rastežući ga onoliko koliko im je nužno da standardne ciljeve rock benda, momentalnu katarzu egzaltiranog trenutka, postignu znatno detaljnije i potpunije. Većina bendova to radi rifom i refrenom u trominutnom okviru, a Swans smatraju da brzo obavljen posao nešto kasnije pokaže manjkavosti, pa hipnotizirajućom repeticijom koja, da pokradem sam sebe, svjedoči da se Canned Heat ne može napisati bez Can strpljivo iščekuju pravi trenutak za ničim suzdržani napad. I u tom su smislu konvencionalan rock bend, jer relativno ograničen i brižno izabran dijapazon elemenata koriste u kompozicijama pretežito podudarne strukture, pri čemu se te kompozicije međusobno mogu zamijeniti, ali najviše daju kumulativnim efektom. I ovo zaista ne pišem radi provokacije prijatelja koji bendove ovog tipa, iako Swans doista nemaju pandane, smatraju vrjednijima od pitkijeg rokenrolića, ili barem ne samo radi toga; nego da bih donekle objasnio samom sebi zašto mi se toliko svidio koncert na kojem pošteno zapjevati nisam mogao ni trenutka. Osim možda za one skladbe kada je Gira bez gitare plesao stilom Michaela Stipea iz spota ‘Losing My Religion’, prošvercanim u prostrane tavane njujorškog art undergrounda, da bi mi povratak kući pokazao kako je riječ ipak bila o vračevom dozivanju kiše, koja se u noći iza koncerta spustila na grad nakon desetak prekrasnih dana i srijedu probudila u sivi dom i sivi doom.

Nakon ovoga što sam u utorak čuo na koncertu, ja najiskrenije vjerujem da je Michael Gira sposoban naređivati prirodi.

Uzvodni vodopad

Listopad 17, 2014

Ne morate se bojati povjerovati savjetima kroz koje će vam brightonski bend Fear Of Men – koji je u nedjelju, 12. listopada, u Močvari odsvirao jedan od najljupkijih i općenito najboljih koncerata tekuće zagrebačke godine – biti predstavljen kao vrlo uzbudljiv dodatak aktualnoj indie-pop sceni od strane vaših mlađih prijatelja, hipstera i smucala koja slušaju bendove koji zapravo još i ne postoje. Fear Of Men svakako postoje, u krvi i mesu i razlivenoj atmosferi i zvonkim gitarama, što svojim očima i ušima može posvjedočiti barem stotinjak nazočnih na sjajnom koncertu, čiji je topao prijem pokazao i kako će većina gostiju popratiti i moje osobno oduševljenje pjesmama koje osvježavaju klasične tekovine nezavisnih osamdesetih. Baš poput kolega iz, recimo, Real Estate ili DIIV, i Fear Of Men se vrlo oprezno drže podalje od nepromišljenog presinga otkrivanja tople vode, radije ostajući bliže nešto hladnijim, pročišćenijim strujama gitarskog zvuka u koji su se zaljubili proučavajući žarišta snovitog jingle-jangle guitar-popa izniklog iz post-punka. Od The Smiths, na čiju estetiku podsjećaju i vizualno, omotima koji suptilno korespondiraju s katkad i blaziranim pjesmama i poetskim tekstovima, pa sve do ranog, mahovinom optočenog R.E.M., a sve naokolo oceanom da se posjete i leteće redovnice Novog Zelanda. Ovaj bend poznaje i voli obaveznu lektiru.

Ali još vas manje mora biti strah ovakvoga veteranskog biflanja fosiliziranoga kanona, koliko god zapovijedi uklesane u kamen s pravom zahtijevale da ih se riječju i djelom poštuje i dan danas i za vijeke vjekova. Ovdje se prvenstveno radi o mogućnosti radosnoga ponovnog prepoznavanja nekoć davno doživljenih osjećaja otvaranja muzike u sebi, a i sebe u muzici, upravo u pjesmama Jessice Weiss, glavne autorice i frontvumenice benda, s ništa manje potencijala za identificiranje. Nije riječ o kopiranju ili nasljeđivanju koliko o dijeljenju istih ili sličnih izvora, pa će prekapanje starudije po mentalnim spomenarima sam bend ozvučiti potpuno friškim i instinktivnim pristupom, koji jasno naznačuje da su Fear Of Men bend ovog trenutka, ali i budućnosti. Koliko će ta budućnost obuhvatiti vremena i albuma – iza njih su zasad samo kolekcija ranih singlova ‘Early Fragments’ i vrlo inspirativan ovogodišnji album ‘Loom’ – ne mogu tvrditi sa sigurnošću, ali nešto u stilu postupnog, ali brzo izvedenog istupa na scenu govori mi da ćemo dobiti još jednu potvrdu teze o većoj važnosti kvalitete nego eventualne kvantitete. Što je, uostalom, i jedan od imperativa art-school miljea u kakvom su formirani, kako sviješću da se važan može biti samo ako se pjeva o onome što je važno tebi, tako i spremnošću da idilu dream-pop melodija povremeno zamrače naglim pripuštanjem shoegazične magle. Ni u životu nikad nije samo jedno ili drugo.

Iako načelno svakom organizatoru želim što više prodanih ulaznica, a legendi Bojanu s kojim idem waaaay back i koji stoji iza ovoga koncerta pogotovo, na određeni mi je način čak i drago što sam Fear Of Men prvi (nadam se ne i jedini) put uživo slušao baš u ovakvim okolnostima, u kakvima mi je bilo potrebno tek malo naštimavanja u mislima da bih se katapultirao u kakvu sitnu studentsku kantinu britanske provincije prije tri desetljeća. Već sam spominjao kako Fear Of Men uvelike baštine dobar dio tog proto-Britpop (bez megalomanskih eskapada) nasljeđa, a i osjećaju posebnosti suočavanja s mladim bendom koji je spreman učiniti i taj mitski iskorak dalje bolje odgovara intimnija atmosfera; također, u njoj tako svakako ima i više prostora za lelujanje elegantnih gitarskih dionica Daniela Falveyja. Međutim, Fear Of Men se uživo ne hvataju u tvrdoglavu zamku transformacije snenog i milujućeg u dosadno i anemično, nego predvođeni dvama odrješitim gitarama praćenima postojanom ritam-sekcijom (basistica Becky Wilkie pjeva i bekvokale, bubnjar Michael Miles) pjesme pridržavaju i rokerskijim natruhama, kao da je Dolores O’Riordan i na kasnijim, uvjetno rečeno žešćim, albumima The Cranberries nastavila pisati jednako lijepe pjesme kao na debiju i na ‘No Need To Argue’. To nije čvrstoća u smislu glasnoće nego stisnutosti u kompaktniji zvuk koji uživo lakše emitira sve osjećajne i strukturne nijanse pjesama.

Igrom slučaja ili ne, jedine sitnije i zapravo dubinski nebitne prigovore bendu upućujem samo prilikom pjesama odsviranih bez Jessicine gitare, pomalo nategnutoj obradi ‘Pink Frost’ legendarnih The Chills (kojima je hommage odan i naslovom ‘Doldrums’) – koju je u mračnijem kroju ala The Banshees bilo teško prepoznati do teksta refrena – te završnoj ‘Your Side’, uz čiju je bas dionicu moguće pjevati barem 4-5 različitih pjesama Interpola (koji se pojavljuju već u drugom izvještaju zaredom, a svejedno mi ne pada na pamet još jednom pustiti ‘El Pintor’). Razumijem potrebu za razbijanjem ritma i širenjem izražajnog dijapazona, ali bend je jednostavno ljepši i uvjerljiviji u popu ‘Green Sea’ ili ‘Born’, a i znatno zanimljiviji ispad iz matice izveden je samostalnom Jessicinom ‘Atla’ na bisu, u maniri Jenn S Ghetto. Super tempiranih pedesetak minuta, međutim, tijekom samog odvijanja jasnoćom i čistoćom bendove vizije naprosto nije ostavljalo vremena i prostora za ovakvo cjepkanje pojedinih dojmova. Baš poput prednje bendove trojke, koja se gotovo za cijele svirke vrlo ritmično njihala, kao da se ljulja na mekanim valićima, na koncertu sam zapravo uronio u svojevrsnu golemost mora, nesalomljivo jedinstvo u kojem svejedno uvijek ima mjesta za nove. Jessica bi svejedno upozorila da ne otplivamo predaleko. Set lista: Alta – Waterfall – Green Sea – Mosaic – Doldrums – Born – Luna – Seer – Pink Frost – Ritual Confession – Tephra – Descent – Inside – BIS: Atla – Your Side

Bodulska je tuga pregolema

Listopad 15, 2014

Čistom logikom hobija, interesa ili posla, svi ćemo se mi profesionalni entuzijasti kojima muzika predstavlja jedno od najosnovnijih životnih pogonskih goriva relativno često naći u situaciji promatranja statusne preobrazbe darlingsa dijela posvećenijih pratitelja u punokrvne pop senzacije većeg ili manjega kalibra, ne kužeći zapravo čime je pojedini od tih bendova napokon zadobio opipljiviju i isplativiju pažnju, ali svejedno pozdravljajući takav rasplet. U slučaju synth-pop romantičara Future Islands, bendu privučen tek aktualnim ljepotanom od albuma ‘Singles’, osobno sam se našao s druge strane hypea, među ne baš hordama novih regruta, ali svakako usred toga osjetnog skoka u broju fanova, koji odnedavno i u Zagrebu komotno mogu rasprodavati nemale koncertne prostore, konkretno Močvaru, u koju je nahrupilo barem trostruko više posjetitelja negoli na bendovu premijernom dolasku u metropolu prije četiri godine, koji sam bio propustio. I mada ovako imao bolju poziciju za razumijevanje fenomena usporedivog sa skidanjem naočala kojim se neugledna razredna štreberica u teen filmovima prometne u zanosnu kraljicu školskog plesa – dakle, kompletna transformacija recepcije bez ikakve suštinske promjene – svejedno mi nije nimalo jasno čime su to Future Islands zarobili toliko novih ljudi. Odnosno, jest, jer ovoliko osjećajne i ekspresivne pjesme najčešće nemaju problema s magnetiziranjem srca i duše, ali mi je nejasno ostalo nešto drugo; kako se to dogodilo tek sad? Pa nisu valjda svi prisutni– govorim, naravno, o novonakačenima – prošle subote, 11. listopada, na prekrasnom koncertu u Močvari imali mojemu potpuno podudarno iskustvo?

Jedan dio vjerojatno jest, onaj koji je poput mene tu i tamo prijatelje čuo kako hvale ovaj nesvakidašnji bend, ali ga iz jednog ili drugog razloga, najčešće dobrano utopljenog u lijenost i žanrovsku fokusiranost, naprosto nije stigao poslušati iole koncentrirano, izvan sfere dva brzinska vrćenja dok radim nešto drugo. Međutim, baš nalik na ovogodišnju prašinu koja se podigla za albumom ‘Benji’ omiljene mi trolčine Marka Kozeleka, koji na njemu također svojem izrazu nije pridodao ništa neočekivano ili revolucionarno, Future Islands su se svojom konzistentnošću i predanošću žanru moderne electro-balade – smiješane od prokušanih sastojaka, ali začinjene rjeđe korištenim zrncima growlanja, mekanoga novovalnog basa i indie arome – naprosto u jednome zasluženom trenutku našli u pravo vrijeme na pravome mjestu, snimivši tek još jedan svoj prepoznatljiv album, srećom vjerojatno najuvjerljiviji. Relativiziram prvenstveno zato što mi je friško vršeno otkrivanje unatrag (koje, naravno, još traje), preko prijašnjih albuma, razotkrilo kako je bend od samih početaka bio prilično čvrsto formiran, tako da barem od ‘In Evening Air’ do danas nema znatnijih razlika osim zamjene jedne doze blago prijetećeg duga nezavisnoj sceni s koje su potekli pročišćenijim zahvatom gorko-slatke sintetike osamdesetih godina. Zbog svega toga ni najmanje mi ne smetaju oni koji su zbog TV nastupa o kojem svi sve znamo bendu i njegovu fantastičnom frontmenu pristupili kao najnovijoj razbibrizi s top ljestvica, jer sam slaganjem domina uzroka i posljedica vjerojatno i sam dobio prilike ozbiljnije shvatiti preporuke (ponajprije onu Draženovu, koji me uvijek usmjeri prema nekim novim melankolijama) tek nakon što je brojnijim medijima postalo jasno kolikim potencijalom bubri ovaj bend koji originalnim zvukom zadovoljava i one koji u muzici prije svega traže poznato, a vrijedi i obratno.

Tijekom galame koja je popratila to upoznavanje sa specifičnim izvođačkim stilom Samuela Herringa – kojega je lako zamisliti kao money-act najluksuznijih kasina Las Vegasa, ali u nekom romanu Williama Gibsona – meni je zasmetalo nešto drugo, mogućnost da često pokroviteljsko iščuđavanje u svoju površnost ne proguta divnu i emotivnu muziku koju Future Islands sviraju. Ne prigovaram ovdje isključivo nekome drugom, jer svaki put kad bi se neki raniji razgovor s melodija i atmosfere prebacio na Herringov samostalni retro-futuristički pogo-balet (ili što to već jest), osobno bih se osjetio pozvan za nastavak ignoriranja, a čak i kao obožavatelj albuma koji se promovira na koncert u Močvaru došao sam oboružan i određenom dozom skepse prema nečemu što se može percipirati kao lukav trik privlačenja pažnje. Srećom – i to po mene, koji obožavam promatrati ljude koje muzika čini onime što jesu – niti je ovo bend koji bi se pomislio okoristiti prečicom takve vrste, niti je riječ o promišljenom dodatku sa zadatkom razlikovnog elementa. Znate kako se nakon prekida veze osjećate tupo i bezvoljno, toliko da svaki napor prijatelja za razvedravanjem uporno odbijate iako uopće nema sumnje da druženje s njima doista ima blagotvornog učinka? E pa čini mi se kako Samuel svoje pjesme uglavnom piše upravo iz tog osjećaja tuge i sjebanosti, dok koncerti benda predstavljaju ekvivalent napokon uglavljenom izlasku s ekipom koji bi patnika trebao barem nakratko razveseliti i opustiti. Izlasku koji se neminovno mora dotaknuti i pijanog egzorcizma unutarnje boli.

Herringov ples je upravo to, potpuno oslobođena instinktivna reakcija tijela na vidanje duše, prepuštanje unutarnjim procesima da do svojeg odredišta stignu bez ikakvih prepreka. Kao takav, on zapravo uopće nije šoumenski ili predstavljački, nego je riječ o skoro pa potpuno privatnoj reakciji usred samoće zamračene sobe, u kojoj su plesaču jedino društvo sjećanja i pjesme. Prenesen na stejdž, on je sredstvo postizanja ugode u kojoj će se Herring lakše prepuštati pjesmama, ali i prijeko potrebna injekcija adrenalina kako bi te pjesme – od uvodne ‘Give Us The Wind’ preko romantike ‘A Song For Our Grandfathers’ i ‘Seasons (Waiting On You)’ do već kultne ‘Tin Man’ – dosegle sve svoje emotivne, ali i scenske vrhunce. Kako mi nije padalo na pamet slijediti hrabrije u vlažnu gužvu ne samo prvih redova nego i cijeloga rasplesanoga kluba, koncert sam promatrao s onih vrata po sredini, zbog čega Samuelovo vitlanje mikrofonom, udovima i glasom nisam bio u prilici promotriti najdetaljnije, ali sve ono što jesam vidio važniju je komponentu – zvuk – upotpunjavalo i obogaćivalo. Odsvirane dvije trećine ‘Singles’ (mislim da su falile samo ‘Sun In The Morning’ i ‘Fall From Grace’), a posebno najdraža mi ‘Back In The Tall Grass’, vrlo su me uspješno držale u stanju žuđenoga melankoličnog užitka, no žive izvedbe ranijeg kataloga (recimo ‘Before The Bridge’ ili na bisu izvedena ‘Inch Of Dust’) bile su presudne da nadoknadi propuštenog prionem još angažiranije, baš kako se to dogodi na koncertima rock bendova kakve preferiram.

Izostanak gotovo svakog traga gitare Future Islands nedvojbeno eliminira kao rock bend, ali uprezanje sintesajzera kao njezine zamjene u smislu vodećeg instrumenta, a ne samo prateće tapiserije, donekle objašnjava zašto ne nalazim previše razmimoilaženja između ‘Singles’ i ‘Lost In The Dream’ The War On Drugs – oba su albumi utjehe, dobiveni povratkom instrumenata u vrijeme povratka u budućnost, samo što su Future Islands puno više bend negoli projekt koji postaje bend samo za potrebe živih nastupa. Naravno, kad je frontmen ovoliko nedvojbena točka fokusiranja pozornosti, određena fizička distanciranost ostatka kvarteta ima smisla, što sviračima još i omogućuje bezbrižnije izvođenje pjesama onim slatkim omjerom slijeđenja zabilježenog na snimkama (što kao synth bend na određenoj razini pred-programiranog naprosto moraju) i prilagođavanja zahtjevima žive svirke. Uz sve dužno poštovanje Gerritu Welmersu (tihi rukovoditelj koji se brine da sve šljaka bez štucanja, osim onoga namjernog u zvuku elektroničkoga kuckanja) i basistu Williamu Cashionu (kojemu se na vrhu vrata njegova instrumenta nalazi njujorški podrum u kojem Interpol upravo osluškuju napad na Blizance, a na dnu mančesterska Haçienda za vrijeme nastupa New Order), kao da je taj ključni moment u nesmetanom gospodarenju benda cijelim prostorom odradio bubnjar Michael Lowry, podebljavši podloge toliko da sada na njima ima mjesta za sve oduševljene goste i njihove osobne doživljaje.

Koliko god ‘Spirit’ bila pogođen izbor za kraj koncerta, nikakve sumnje nije bilo da ovo slavlje (a kad smo već tu, predgrupu Celebration nisam uhvatio, zbog basketa; prioriteti su prioriteti) naprosto mora doživjeti i bis, ali me je erupcija nakon erupcije kojom je bila popraćena završna ‘Vireo’s Eye’ ipak iznenadila. Ne znam je li riječ bila o bendovu planu koji se malčice omakao kontroli, ili samo o nesputanosti publike koje je tražila još i u smislu neposrednijeg sudjelovanja, ali tijekom spomenute pjesme pozornicu je zadesila invazija tridesetak najvatrenijih fanova. Volio bih biti ciničan pa gunđati zbog selfieja kojima su djevojke napadale Herringa, dosadne sveprisutnosti prominentnih modnih filozofa ili očitog nesnalaženja ljudi koji nisu znali što dalje jednom kada su se i popeli, ali ne mogu naći riječi protiv takvog finala, koje je pjesmama koje dobrim dijelom i tematiziraju zacjeljivanje kroz euforiju sjelo poput završne modulacije. Ni jednome od bendova prethodna tri hrvatska koncerta nisam imao pameti prisustvovati, ali ako ovo nije bio dosadašnji vrhunac onda kiptim od ljubomore.