Archive for Svibanj 2012.

Službeni PRODUŽETAK DEADLAJNA za GORILIN izbor NAJ LIKOVA iz TV-SERIJA!!!!!!1!!!

Svibanj 31, 2012

Pristiglo je nešto lista za Gorilin izbor naj likova iz TV-serija… ali oćemo ih još još JOŠ!

Tako da se glasanje produžuje do ponedjeljka – ako još nisi složio/la i poslao/la svoju listu, iskoristi ovaj vikend da učiniš upravo to!

Da, i TI isto!!!

Ajmo ljudi, nemojte se sramiti 🙂

Oglasi

Neumrli

Svibanj 31, 2012

Gledajući sinoć sa svoje odmaknute pozicije uz šank omamljene fanove koji su oko mene fingirali padanje u kozmički trans, morilo me pitanje na koje odgovor nisam pronašao sve do kraja koncerta Kyuss Lives! u Tvornici (u kojoj osobno više ljudi u posljednje vrijeme nisam vidio od navijačkog grotla Dropkick Murphysa), a bome ni poslije njega. Jesu li se ljubitelji ovog benda – odnosno benda iz kojeg se ovaj bend razvio, ali te nam je priče valjda svima već puna kapa – u srednjoj školi jebali i drogirali više ili manje od mene i meni sličnih, koji smo se u formativnim godinama zakačili na neku skroz drukčiju muziku? Kompaktna, gusta smjesa rifova i bubnjarskih gromova, nalik onoj vreloj tečnosti koja se sa zidina polijeva po napadačima koje se želi zaustaviti od proboja, po svemu bi sudeći trebala odgovarati frajerima lica crnih od popravljanja motocikala i dlanova posutih barutom prilikom pucanja iz lovačkih pušaka, ali od takvih barem moj predrasudama označen um ne očekuje toliki stupanj tolerancije koji bez sumnjičavosti prihvaća uškopljeni poj eunuha, na kakav me Garcia podsjećao kada god bi se vinuo u visine. Tako da sam, onda, siguran u nešto drugo; ljubitelji ovog benda od mene su u srednjoj školi stoposto više igrali igrice i slušali Janis Joplin, makar samo zato što ja nisam uopće.

John Garcia tako je istodobno bendovo najjače ali i oružje najsklonije zakazivanju, s jedne strane opravdanje korištenja barem djelomičnog imena Kyuss, a s druge vokal kakav nama koji nikad nismo ostali očarani Robom Halfordom jednostavno ne može prodati priču o kalifornijskim jebačima. Problem, kao i uvijek, može biti u očekivanjima, jer u informacije o opakoj pustinjskoj bandi koja za prave opačine ne pronalazi vremena uslijed nonstop drogiranja i konstruiranja instrumentalnih letjelica, na koje sam naišao tamo po gašenju prvotne inkarnacije grupe, nisam posumnjao ni do danas. A nisam zapravo ni sinoć, jer me taj specifičan stil pjevanja, u biti, nije nervirao koliko iznenadio, jer ga se sa onih rekreacijskih sesija kod kvartovskih frendova metalaca sjećam ponešto odrješitijeg, konkretnijeg. Pred zvuk tročlane instrumentalne gromade ne toliko postavljen, koliko uklopljen u njegove rijetke napukline, Garcia zapravo svojom frontmenskom pozicijom i kulerskim lijenim njihanjem sasvim uvjerljivo igra predvodničko lice benda, uz neumornog Branta Bjorka za bubnjevima, koji je negdje po sredini osamdesetominutnog nastupa nadigravanjem s publikom pokazao kako iza revitalizacije benda postoje i razlozi srca, a ne samo novčanika.

Proglasiti gitarista i basista koji popunjavaju aktualnu postavu plaćenicima, te shodno tome i cijeli projekt tezgaroškim, bilo bi predvidljivo, ali i, usprkos pojedinim podupirućim dokazima, prilično nepošteno. Gažerski pristup nažalost je prisutan i na koncertima navodno aktivnih bendova, a mnoštvo se meni omiljenih autora ne bi nikada ni našlo u prilici snimanja i sviranja da na račune nekih muzičara nisu uplatili određene svotice. Kao netko tko je Kyussa bio svjestan tek ovlaš, ne usudim se procjenjivati smisao i uvjerljivost Kyuss Lives! u odnosu na matični bend, ali sudeći po ekstatičnom prepoznavanju pjesama većine prisutnih, te pogotovo pjesmi, skinutim majicama i podignutim rukama prvih redova, rekao bih kako najvjerniji obožavatelji nemaju nikakvih sumnji u autentičnost benda. Slušajući ih svježim i prošlošću neopterećenim ušima, čuo sam itekako živ bend, koji mi je vrlo argumentirano objasnio kako to nije moja muzika. Ne volim koncerte na kojima žanrove koje inače ne volim svira potpuna komedija ili sranje od benda, jer tad ne znam u čemu je točno problem, mojoj cijepljenosti protiv pojedinih zvukova ili njihovoj inferiornosti. Kyuss Lives! su sinoć odsvirali potpunu suprotnost, poštenu svirku koja sva pravila žanra kojem pripadaju ne samo poštuje, nego i podsjeća tko ih je dobrim dijelom u startu i napisao, te koja će meni još jednom potvrditi dvije stvari. Prva je ta da je sasvim logično da me intrigira kalifornijski rokerski bend iz kojeg se poslije razvio i fini seksi stoner pop QOTSA, a druga da nema smisla da očekujem da me očara bend koji naslijeđe Black Sabbath još i uspori!, te prije svakog prijelaza ubaci onaj dodatan akord za otežavanje. Nekoliko ubojitih refrena i strateški ubačena balada, prilično sam siguran, naš bi flert uvelike potpomogli, ali nije to njihova spika.

Iz zemlje krvi i pijeska

Svibanj 25, 2012

Teško je sinoć na goloj pozornici malog pogona Tvornice u postarijem, nešto i glomaznijem indijancu kojemu su se dugačke pletenice spuštale gotovo do lakata bilo prepoznati onoga good ol’ american boya kakav je Richard Buckner bio kada su mi se njegove ploče bile prišuljale kao najpovjerljivija tajna, tamo mojih prvih zagrebačkih zima. Lice s potjernice za pravim frajerima na tragu teksaške konfesionalne folk-country struje u dvadesetak se godina od početka autorove karijere dobrano izboralo, a cjelokupnome vizualnom dojmu nije odmogla ni činjenica kako je sinoćnji koncert bio posljednji na trenutačnoj turneji. Sijede dlake razbacane po bradi u čvrstom busenju izgledale su ništa manje oštre od žica gitare, koja je uz različite pedale i efekte bila Richardovo jedino sinoćnje oružje. Osim slike, Buckneru nikad nije nedostajalo ništa ni po pitanju spike, štoviše, čak bi se reklo da ni njemu samom ne bi smetalo konačno isušivanje izvora na kojem kroz već desetak albuma crpi svoje najčešće tmurne pjesme.

Iako je njegova, više hrabra i intuitivna negoli eksperimentalna s namjerom, verzija temeljne američke pjesme više usporediva s često navođenim majstorima tipa Butch Hancock, Townes Van Zandt ili Billy Joe Shaver, ali u alternativnoj izvedbi Giant Sand ili Calexico, Bucknera sam osobno iz vrlo privatnih razloga uvijek instinktivno uspoređivao s Willom Oldhamom. Jednostavno, albume sam im vrlo često slušao jednog za drugim, logično su se nadograđivali i jedan u drugog muljevito ulijevali. Stoga sam Bucknera u potrazi za brzinskim određenjem označavao hermetičnijim od Willa, koji se jest znatno više poigravao s korijenskim formama i pokatkada odlazio na mjesta s kojih se nije znao vratiti, ali kojemu je upravo taj povremeno harlekinski odnos osiguravao nužan kontrapunkt pjesmama u kojima je mrak dobivao svoj finalan oblik. Buckner je, s druge strane, u svojem repertoaru imao gotovo isključivo takve pjesme, što se u značajnijem smislu nije promijenilo ni do danas. Repertoar je to prebogat dirljivim pjesmama, od kojih je Buckner sinoć odsvirao čak 24, što trebate uzeti sa sitnom rezervom.

Naime, Buckner svoje koncerte svira tako da najčešće po tri pjesme usustavljuje u sekvence koje svira bez pauze, umjesto posljednjih tonova ili vijugavih krajeva prethodne pjesme naglo ulijećući u uvodne akorde sljedeće. Sve pjesme s dole izlistane set liste svakako je odsvirao makar u dijelovima – čini mi se kako je ‘A Chance Counsel’ bila svedena na tek nekoliko stihova, a mislim i da su si ‘Boys, The Night Will Bury You’ i ‘Kingdom’ međusobno isposuđivale poneke od svojih. Tako da me ne bi začudilo i da se ispostavi kako je autor posegao i za još kojom pjesmom, a koju nisam prepoznao ili stigao prepoznati. Tako oformljene udarničke trojke stvarale su dijelom omamljujuću, dijelom prijeteću atmosferu, kroz koju bi konkretnije iskočili udari kao što su ‘Amanda Barker’, ‘Believer’ ili trenutačno mi omiljena, aktualna ‘Lost’. Miksajući melodičnija prebiranja svirana sjećanjima na vrijeme dok je još mogao osjetiti nježnost s agresivnim tamburanjem kojim se protiv istih tih sjećanja bori, Buckner sinoć, pitate li mene, ni jedan jedini put nije zapao u klasičnu zamku monotonije solo kantautora. Iako ponegdje na albumima jesu podstavljene rokerskijim instrumentarijem, ove su pjesme u svojem pravom ruhu tek umotane samo u Bucknerovu gitaru i glas kojim godovi informiraju o starosti debla.

Pitate li, recimo, Moosea Botića, bendovskog purista koji se zalaže za donošenje zakona po kojem bi svatko na stejdž morao dolaziti u pratnji ritam-sekcije, para gitarista, trubačke linije, harfista, timpanista, klape i tamburaškog orkestra – a to je tek nužan minimum – onda bi i Buckneru dobro bio došao pokoji prateći glazbenik, da sviranoj muzici da na raznovrsnosti i, valjda, prijemčivosti. Ali ne slušajte dragog prijatelja, on bi da mu najave koncert uskrsnulog Townesa Van Zandta gunđao kako je s one strane mogao sa sobom povesti i Keitha Moona, Chrisa Ethridgea i Georgea Harrisona, a Bachu bi preporučio udruživanje s, njegovim riječima, Deep Purple. Šalu na stranu, razumijem temeljne postavke takvog prigovora, pogotovo ako dolaze od nekoga tko Bucknerov rad poznaje slabije, ali poklonicima doista ne treba ništa više od autora samog i njegova nadahnuća. Prvo se podrazumijeva čim smo na koncert imali prilike doći, a jako je lijepa stvar da nismo ostali uskraćeni ni za drugo. Set lista: Traitor – Amanda Barker – …And The Clouds’ve Lied – Ariel Ramirez – A Chance Counsel – Blue And Wonder – Straight – The Tether And The Tie – Thief – Willow – Count Me In On This One! – Figure – Boys, The Night Will Bury You – Kingdom – Believer – Escape – (Loaded @ The Wrong Door, – Confession – (A Year Ahead)… And A Light – On Travelling – Lost – Collusion – Ed’s Song – Fater

Hudson Falcons – Sleep, Drive, Rock ‘n’ Roll, Repeat

Svibanj 25, 2012

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/771-hudson-falcons/2172-hudson-falcons-sleep-drive-rock-n-roll-repeat.html

 

Debljamo se, ali i dalje pjevamo

Svibanj 22, 2012

Čak i ljudi koji nisu bili ni na jednom, ili su se znojili i razbacivali eventualno tek na jednome od njih, svjesni su činjenice kako su najviše zajedničkih koncerata u KSETu odsvirali osječki mišićavi titani Debeli precjednik i dugavljanski melodični heroji te moji dragi prijatelji FNC Diverzant. Ne samo godine nego i desetljeća dijeljenja pozornice kultnoga kluba u mojoj su memoriji sve te koncerte (računajući, naravno, i one koje su na istome mjestu svirali samostalno ili u društvima nekih drugih bendova) gotovo pa pomiješale u jedno iskustvo, vatromet pjevanja, plesanja, pijenja i uživanja, kojem se uvijek rado vraćam jer je zabavu koju pruža teško doživjeti tijekom drugih prigoda. Subota se, tako, ni po čemu nije razlikovala, a po još jednu turu srčane šutke, odnosno bolje rečeno šutke srca, otišao sam i usprkos finalu Lige prvaka. Kod mene rokenrol uvijek pobijedi nogomet, pogotovo ako tip ispred mene na smartphoneu prati razvoj situacije i uokolo dojavljuje ljudima.

KSET se, tehnički, ovaj put nakrcao (rasprodan do kraja, iako mi se čini kako se prodao nešto humaniji broj ulaznica, jer je gužva bila podnošljiva) zbog promocije novog albuma Debelih, nakon prvih nekoliko slušanja vrlo dobrog ‘Bruto Slavo / VBK’, pa su poslije propuštenog otvaranja Frakture mozga na stejdž prvo izašli Diverzanti, s klupskoga razglasa praćeni Belanovom himnom ‘Dani ljubavi’, koju je Žac dostavio DJ-u. Ponovljena i tijekom kasnijeg partijanja, kao onaj zloglasni leptir koji krilima maše bez razmišljanja večer je odvela u ponešto neželjenom smjeru s čije sam trase sišao tek sad, pa izvještaj pišem s debelim zakašnjenjem. Jebiga. Više-manje isti set koji sviraju posljednjih godinu-dvije Diverzanti su u subotu sveli na desetak neizostavnih elektro-šokova sivilom svakodnevice i tmurilom životnih izdaja umorenih srca ostarjelih pankera, te ga podebljali rjeđe izvođenom ‘Zadnjom epizodom’ i polu-pokušajem prezentiranja nove ‘Sjaj mog grada’. Trenutak za smrzavanje zbio se u uvodu ‘Blizu sunca’, kad je postalo jasno da Teo osim signalnog Ne želim ne mora otpjevati ništa drugo – ostatak je unisono iz najskrivenijih zakutaka svojih duša ponovno proživio cijeli klub, a majke mi mile zapjevušio je čak i Ozzy! Znam da neće priznati, ali sam ga vidio. Zajedno s trima sjajnim pjesmama koje su je naslijedile – ‘Psiho’, ‘NDS’ i ‘Biba’ – ‘Blizu sunca’ je svakako označila emotivni vrhunac večeri, pod stare se dane šuljajući do statusa najdraže mi bendove pjesme. Set lista: Toga dana – Kažeš da bi htjela – Slobodan – Daleko od mene – Put za bolje vrijeme – Blizu sunca – Psiho – NDS – Biba – Zadnja epizoda – Sjaj mog grada – Punk Rock Song – Stari panxi

Točnije je možda bilo napisati kako je ‘Blizu sunca’ bila jedan od emotivnih vrhunaca večeri, jer je u noćima kada sviraju Debeli ta kruna uvijek rezervirana za ‘Farmersko srce’, koja sve ono što od nje nekoliko stotina razgaljenih očekuje apsolutno nikada ne propušta ispuniti. Ovom su je prigodom okupljeni iščekivali možda i još nestrpljivije nego inače, jer je golemi dio bendova programa bio sastavljen od pjesama s friške ploče, koju fanovi još uvijek nisu upoznali do kraja. Spomenuo sam već da mi se album na počecima mojeg odnosa s njim čini jako dobar, hrvatskim jezikom otpjevan dio ‘VBK’ čak i sjajan, čemu svakako treba pribrojiti i revitaliziranu napaljenost benda koji nakon više od pet godina ponovno ima novih pjesama za svirati. Posljednjih mi se godina znalo učiniti kako pojedine pjesme repertoara bend odrađuje viškom rutine i manjkom prepuštenosti, što je sasvim shvatljivo, ali i štetno s obzirom na sviračku moć cijele grupe, a pogotovo Kocin frajerski frontmenski nastup. S desetak novih mitraljeza na raspolaganju bend je svojoj mašini koja gazi sve pod sobom promijenio ulje i pričvrstio vide, koje su svejedno letjele na sve strane prilikom izvođenja ubojitih ‘Against The Opposite’ i, posebno, ‘Puška ne ubija ljude’. Osobno mi je žao što nisu svirali ‘Moja su koljena umorna od moljenja’ – nije valjda da su popili bulšit o neoprostivoj mekoći pjesme? – ali primjećujem određene poteškoće u pokušaju usustavljenja takve emo-core divotice u pijan i bijesan set sazidan od okamenjene pankerske energije. Ovako su mekušci poput mene svu svoju plačljivost morali unijeti u kraj ‘Guilty Conscience’. Znam i lošije zaklone od tog.

Svi, svi, SVI ste pozvani da sudjelujete u… Gorilinom izboru naj likova iz TV-serija!!!

Svibanj 21, 2012

Na pomolu je još jedan epski grupni izbor na Ruralnoj gorili! U najkraćim crtama:

– na vama je da sastavite listu od maksimalno pedeset / minimalno dvadeset  – čega? Najdražih vam likova iz TV-serija (i igranih i animiranih), eto čega! (Ako će vam biti išta od pomoći kao nekakav jako, jako šturi podsjetnik – ovdje su neki prijedlozi koje smo dosad nabacali)

– liste mogu biti rangirane, a i ne moraju… Na rangiranim listama prvo mjesto dobiva 100 bodova, pedeseto jedan bod, i tako dalje, da ne nabrajam sad sve između – dok će pak na nerangiranim listama svaki lik dobiti po 33 boda

pored svakog lika u zagradi navedite iz koje je serije!!!

– rok za predaju lista je četvrtak 31.5. – dakle imate preko tjedan dana fore! Liste mi šaljite na djevojke et yahoo točka com

– kao što naslov veli, sudjelovati može SVATKO – slobodno zovite frendove, znance i rodbinu da se priključe!

– navedite mi u mejlu i svoje ime i prezime ako ga ne znam – ili neki nick, nadimak, svejedno – kako bih vas mogao spomenuti u uvodnom postu zahvale

– i recite ako bi napisali koju crticu, svaka pomoć je dobrodošla!

Izlistavanje konačne liste kreće za dva-tri tjedna. Sastavljajte i šaljite, ljudi, Gorila vas ljubi i bodri!!!

P.S. Imate kakvih pitanja? Pitajte!

P.P.S. Ovaj post će idućih tjedan i kusur biti sticky tako da slobodno odskrolajte tu i tamo da vidite jel Gogo objavio koji novi koncertni report!

Koncerti u shuffleu

Svibanj 18, 2012

Druge večeri ovogodišnjega Barinog memorijala iz mračnih su bendovskih grobnica zakopanih negdje pod WC-ima neaktivnog (?) noćnog kluba H2O na svijetlima pozornice obasjanu noć izišli i pravi upokojeni teškaši, za razliku od načelno trenutačno vrlo aktivne postave od prekjučer. Mene osobno od šest bendova dva nisu zanimala ni najmanje, jedan tu negdje, a preostala tri su fino raširila lepezu od poštovanja do ljubavi. Šumski je bend koji je u početnim epizodama mojeg otkrivanja muzike koja postoji i dalje od ploča koje mi je puštao tata odigrao zapaženu rolu, na svojim luckastim i vizualno atraktivnim kazetama uvijek imajući dovoljno zaraznih vještičjih etno-pop ekspedicijica da nadomjesti umojeb svojeg kraut/prog/Zappa/funk prosviravanja koje je jednome indie mulcu znalo biti prezahtjevno. Ali, jedna anegdota tek periferno povezana s bendom kod svakog će vaganja ove začinjavce prebaciti na stranu koju podupirem. Naime, vidjevši jednoga starijeg trećaša s nekoliko kazeta u izdanju Kekere Aquariuma u ruci, moj je tadašnji razredni kolega i budući i sad već bivši fakultetski cimer Slaven (of Little Slaven and the Sonic Slaves fame), logično, zaključio kako se radi ne o obožavatelju alternative, nego ni manje ni više nego zastupniku navedene izdavačke kuće za Dalmaciju! Maraska, zastupnik Kekere Aquariuma za Dalmaciju. Umirem i dan danas.

Nataložilo se godina otkako sam Šumski posljednji put vidio uživo, prilično sam siguran nigdje nakon stare Močvare u Runjaninovoj, i u periodu od svojih prvih studentskih dana naovamo dobrano sam pročistio i ograničio žanrovske interese. Ipak, ne toliko da se uz svojevrsnu godišnjicu polaganja prvih fakultetskih ispita ponovno ne mogu prepustiti svirci benda. Standardnih pola sata namijenjenih svakome od sudionika Šumski su ispunili ponajprije razigranim instrumentalima, one igre u kojoj je lakše uživati igrajući je nego promatrajući sa strane, da bi najaktivniju reakciju ponovno brojne publike (možda malo manje ljudi nego prvog dana, ali – barem tijekom dvaju nastupa koje sam slušao – u većem postotku u koncertnom prostoru negoli u dvorištu na cigareti i čavrljanju) izazvali kultnom brojalicom ‘Baba spava’. Ne znam kako drugima, ali meni je nastup Šumskih bilo teško potpuno koncentrirano slušati iz, prilično sam siguran da ćete se složiti, vrlo opravdanog razloga – svirali su neposredno nakon Analene. Jebiga, da. Netko je morao. Njih također nisam gledao već dugo, znatno duže nego što je to poželjno, pa su me sinoć ranjivoga prvo uvaljali u bazen punjenja za bombone od naranče i onda me tako ljepljivog posuli osmijesima hrabrosti i oduševljenja. Ne znam kako se to istodobno može biti najaktivističkiji underground i najteenemopop ramalama, ali dok Analena svojim gitarskim čekićima zabija lizalice u srca razdraganoga kluba ne sumnjam da se ipak može.

Ostatak sinoćnjega Močvarina programa sam ili propustio zbog kasnijeg dolaska, ili besramno odjebao u korist napetije mi muzike koja se svirala nekoliko stotina metara dalje, u Spunku. Kad ja nosim sudačku uniformu, žustri powerpop uvijek pobijedi gotovo bilo koji drugi žanr, a upravo se najbolje od njegove aktualnosti pod imenom Mother’s Children sinoć iz daleke Kanade dokotrljalo do glavnog štaba zagrebačke pop garaže. Legende Pećanac i Moose inboks su mi filale informativnim esemesovima o razvitku situacije, pa sam u Spunk stigao taman da uhvatim nekoliko završnih numera predgrupe Mondo Ray, čiju svirku zamalo nisam ni doživio, prepričavajući prijateljima manje spremnima za puštanje koncertnih prostora u shuffle kako je bilo na obali Save. Obradovalo me primijetiti da nisam jedini fanatik, jer je barem petnaestak faca viđenih i u Močvari radosno skakutalo uz iz najnapetijeg luka ispaljene refrene Mother’s Children. Mislim, živa svirka studijske snimke nabrije u pravilu, ali ovi su svoje pjesme sinoć garili, činilo se, skoro duplo brže, kao da se Sloan ništa ne sluteći popnu na prikolicu-pozornicu jednog od onih kamiona kakvi se koriste za spotove u kojima se bend vozi po gradu i svira, počnu lagano sviruckati nešto od ranih Beatlesa ili Paula Collinsa, samo da bi kasno skužili da za volanom nije plaćeni profesionalac, nego razvaljena balavurdija iz, recimo, Redd Kross, ili vremenskim strojem ravno iz 1978. pristigli The Adverts. S obzirom na to da sad istodobno moraju održavati ravnotežu i svirati u ritmu gutanja kilometara, ne čudi da se prvih nekoliko pjesama nitko nije sjetio pojačati mikrofone, da čujemo i vokale prednje trojke. Kad se dogodilo i to, ispunili su se svi uvjeti za drugi dio sinoćnje euforije.

Reminiscencija bez presinga

Svibanj 17, 2012

Legendarnog Ivicu Baričevića Baru osobno nikad nisam imao prilike upoznati – meni nažalost, njemu vjerojatno nasreću – što ga, međutim, nije spriječilo da mi, kao i mnogim suborcima, uvelike determinira ne samo svakodnevne fragmente života nego i dobar dio njegove šire slike. Iz tih sam se razloga doista trudio pohoditi sve koncerte svirane proteklih godina njemu u čast, ali se u slučajevima spriječenosti odlaska ne bih pretjerano grizao. Mislim da bi se i on složio sa mnom da je muzika ponajčešće važnija od izmirenja kako realnih tako i duhovnih dugova. Jučerašnja prva večer ovogodišnjega dvodnevnog memorijala brojnim je nazočnima (sve skupa je sigurno bilo dovoljno ljudi za ispuniti Močvaru, samo što se vrlo rijetko događalo da se barem većina cijelog broja doista i nađe ispred pozornice) pružila već standardan paket nostalgične reminiscencije u društvu bendova i prijatelja koji se dugo nisu vidjeli te iskazivanja zahvalnosti jednome od ljudi koji su iznijeli pionirski teret podizanja Zagreba u koncertnu scenu kakva je danas, no ove je godine taj paket poduprt i, iskrenog sam dojma, najatraktivnijim lajnapom bendova ikad dosad okupljenih za ovu redovitu godišnju prigodu.

Prikladan defile upokojenih scenskih veličina očekuje se tek danas, dok su sinoćnji program činili uglavnom itekako aktivni bendovi, među kojima i jedan potpuno svjež, iako sastavljen od članova koji svojim sviračkim stažem pod drugim zastavama čak i šiju mnoge preostale kolege s programa. Go No Go su me svojim debitantskim nastupom prije nekoliko mjeseci u Dragašu potpuno osvojili, toliko da sam ih bez imalo suzdržavanja proglasio najboljim novim zagrebačkim bendom. Sinoćnji im je nastup bio manje razoran samo zbog umnoška gubitka startnog šoka neočekivane pojave ovoliko slatkog indie-rocka s još uvijek nepoznavanjem pjesama pjevajući koje bih mogao aktivnije participirati. Sada ih znam i znam koliko su dobri, a mogu pjevati samo instant-klasik ‘Tommy Boy’, odličnu ilustraciju njihove poluslackerske frajerštine svojstvene cijelom nizu sjajnih američkih bendova s prijelaza osamdesetih na devedesete. Stoga se jako veselim najavljenom EP-ju, kao i koncertu koji će se sredinom lipnja održati u Spunku.

Možda se poštivanje najavljene satnice gotovo do u minutu ponešto i odrazilo na kvalitetu zvuka ponekog od bendova, ali je svima nama naviklima na odugovlačenje izazvano nepotrebnim perfekcijašenjem (koje svejedno ne urodi željenim rezultatom!) bilo pravo osvježenje. Početak nastupa Dunje Knebl sam propustio uzalud pokušavajući pronaći mjesto za gledanje prve polufinalne utakmice hrvatskoga košarkaškog prvenstva između Cedevite i Splita (nema bojazni, opet ćemo ih se napiti na Gripama), da bih se simpatičnoj etnologinji vratio kod izvođenja nekoliko pjesama tek priključenih njezinom repertoaru i završnoj ‘Ja si jašem na konjaru’, još uvijek jednako opčinjavajućoj. Koliko su cjelokupna opuštenost i dobra atmosfera utjecala na moje raspoloženje ne znam, ali sumnjam da su mi se samo zbog toga Man Zero svidjeli više nego ijednom prije. Stvar je prije u tome da sam kod instrumentalne muzike baždaren na kraće doze, pa u pola sata nisam ni dobio prilike laičko-heretički pomisliti kako je sve to isto. Nije, baš se lijepo razvija i još ljepše grune, jako paše razmišljanju i svođenju dnevnih računa, samo da bi te tik prije finalnog zbira drmnuo kakav krešendo. Pa sve ispočetka.

Još se uvijek nisam odvažio konkretnije zakoračiti u svijet kulta zvanog Marinada, koji od prijatelja najsavjesnije propagiraju Dražen i Vrana, mada mi se to na mentalnom popisu stvari za odraditi nalazi otkako su me prije dvije godine hipnotizirali nastupom na sad već više i ne posljednjem Žednom uhu. Njihova je sinoćnja dionica predstavljala omamljujuću zaljevsku bonacu prije prvo žestine a zatim i zabave koje su uslijedile, kakvu si ovog ljeta jednom moram priuštiti popodnevnom prikunjavanju. Da me obje riječi u kontekstu glazbe ne nerviraju poput HDZ-a, Marinadu bih nazvao art-klapom, iako ni ta doskočica ne zadire potpuno do centra u mozgu koji mjesečare čuva i štiti od eventualne nesreće. Tamo se negdje skladišti ta kombinacija potpune lucidnosti i najkreativnijeg sna koju ovi povučeni majstori uobličuju u pjesme.

Spomenuo sam maločas stranku lopova i popova, što mi dobro dođe kao šlagvort jer u sferi zastrašujućeg povratka mrtvaca – kakav se predviđa po Karamarkovoj pobjedi na stranačkim izborima – primat ipak odnosi jedan drugi Ha De, onaj benda Ha Det Bra (naravno, uvijek sam izgovarao t). Nakon tko zna koliko godina okupljeni u petočlanu postavu, zvučali su toliko kompaktno i gromoglasno kao da bez ikakve pauze u radu sviraju svaki dan po dva koncerta, natjeravši me za trenutak pomisliti kako sam se kao srednjoškolac od svih ponuđenih konaca slabe ponude vrlo lako mogao uhvatiti i za onaj žestoke buke. (a onda sam se sjetio kako jedva čekam krenuti kući s novim Sun Kil Moon u slušalicama) Moćna svirka, uvjerljiva poza, pjesme koje ne praštaju, i Ico kao totalni bog noisea. Nije moja religija, ali oduvijek sam zagovarao ekumenizam.

Javite mi ako griješim, ali nije li ovo sinoć bila prva zagrebačka svirka The Bambi Molesters otkako se zavodljiva plavuša sa sredine pozornice preobrazila u mučaljivoga visokog indijanca koji se inače šverca kao kaubojski revolveraš? U tom slučaju, gdje su bili bijesni fanovi i prosvjednici protiv kapitalističkog razvoja obiteljske firmice u stabilno ustrojenu tvrtku u kojoj zaposlenice imaju pravo na sve beneficije rodiljskog dopusta, a honorarnim klavijaturistima se nudi mogućnost napretka sve do srednje pozicije na bini? Eto, još nekih godinu dana umjesto Lade ćete gledati legendu Benčića – nisam fan pa da mogu jamčiti bez ikakve sumnje, ali čini mi se kako muzičko-instrumentalnih razlika neće biti mnogo, ako uopće. Inače, svaka čast Molestersima, bendu koji kao iz šale može ulaznicama od sto kuna rasprodati prostore velike poput Močvare, na sudjelovanju i nadahnutoj izvedbi, iako moram dodati kako mi jest bilo zabavno da su jedine probleme s opremom imali upravo najveći profesionalci. Jebiga, autentična old-school oprema broji desetljeća prženja sunčanog surfa, pa ne čudi da tu i tamo zašteka. Uvukli se sol i pijesak. Pravovremena reakcija kolega situaciju je riješila u zanemarivom roku, pa se bend vratio kraćem rezimeu svojih najefektnijih uboda, spuštajući naoštrene tenzije prethodnika. A meni je pomisao na kućne tostove bila znatno primamljivija od gledanja Peach Pit, pa sam krenuo doma.

Spora pjesma za svakog

Svibanj 15, 2012

S obzirom na dva desetljeća karijere u kojima su se okušali u nebrojenim žanrovima na širokom potezu od rocka i šansone do jazza i filmske glazbe, percepcija o Tindersticksima kao pouzdanom i stilski ujednačenom (govore li poklonici) one-trick-ponyju (pričaju li protivnici) doista jest dovoljno začuđujuća. Odnosno, takva jest sve dok svojim glasom zahrđalog baršuna Stuart Staples ponovno ne povede svoje najpouzdanije suradnice, fatalističke balade, u novu rundu zavođenja po kasnonoćnim barovima i ofucanim foajeima trošnih kazališta. S takvim asom u grlu kao osnovnim pokaznim identitetom i sa sklonošću sporijem razlaganju priče ma kakvoga muzičkog ruha, bend je sve te naznačene brojne varijacije polaznih i udaljenih žanrova ipak isprobavao više privlačeći ih sebi a manje odlazeći njima. Drugim riječima, muzička paleta Tindersticksa od samih je početaka – a što se kroz devet studijskih albuma i mnoštvo dodatnog materijala do danas itekako potvrdilo – bila bogata, samo što su se u to dobili priliku uvjeriti tek oni kojima ne bi smetalo ni da je sastavljena od škrte šačice uglavnom zagasitih boja.

Stari darkerski Zagreb takvih i toliko upornih ima dosta, sudeći po sinoć prilično solidno popunjenoj Tvornici, koja bi se možda i osjetnije napuhala da je veliki pogon bio pregrađen na pola, kako bude na koncertima gdje se valjda očekuje slabiji posjet. Međutim, Tindersticks ionako nisu bend koji vatrenu atmosferu bilo traži bilo pruža, pa je barem meni osobno odgovarala široka komocija podatna njihanju i supijanom snatrenju, kakvu nisu uživali samo oni iz pozornici najbližih redova. Za vrijeme nastupa otvarača Thomasa Belhoma – toliko neprimjetnog i suzdržanog da nemam pojma je li i koliko dobar uopće bio – broj prisutnih od nekoliko desetaka mirisao je na debakl, ali situacija je do najavljenog početka zvijezda večeri (što paše i u smislu da njihove pjesme daju putokaz u mraku, dnevnom i dušnom) uplovila u mirne vode. Prije dvije godine, na koncertu u Kinu SC, bend jest djelovao motiviranije i uživljenije, te je ako ništa drugo svirao nešto dulje, samo što bih ipak pokušao zaustaviti daljnji razvoj pomisli o određenoj razini odrađivanja posla. Na nivou koji su, zapravo, zaposjeli već svojim prvim singlovima, Tindersticks su toliko rafinirani i šarmantni da naprosto ne mogu biti loši. Meni bi bilo super da su se sinoć s pozornice povukli već i nakon uvodne divote ‘Blood’, ali isto tako vjerujem da mogu biti barem malo bolji.

Jedan od načina postizanja toga sitnog poboljšanja bilo bi razbijanje polaganog odmotavanja koncertne strukture nekolicinom energičnijih starijih pjesama, kakvih u repertoaru imaju zavidan broj. Takvim bi potezom s jedne strane začepili usta prigovora kako je njihova muzika ipak prilagođenija sjedilačkom tipu koncerta – a, ruku na srce, ipak jest – a s druge bi publiku koja se još uvijek nije upoznala s krasnim novim albumom ‘The Something Rain’ angažirali i kupili za posvećenije slušanje odličnih novih pjesama. Ne radi se toliko o konkretnom izostavljanju ‘Her’ ili ‘City Sickness’ ili ‘Travelling Light’ koliko o nastojanju da se rasipanje koncentracije nazočnih tijekom dvije četveročlane serije aktualnih pjesama može jednostavno spriječiti. No, modus operandi benda jednostavno je takav; isti tip koncerta Tindersticks sviraju već godinama, pa tako i preklani u Zagrebu, samo što se, ako me sjećanje ne vara, jučer nije ponovila ni jedna jedina pjesma otprije dvije godine. Dakle, svira se (gotovo) cijeli friški album, tada ‘Falling Down A Mountain’ a sada ništa slabiji ‘The Something Rain’, dok se u zavidnu ostavštinu zahvaća prilično neočekivano, za razveseljavanje ozbiljnijih fanova.

Već spomenuta ‘Blood’, tako, nije otvorila samo koncert kao takav, nego i startno pokazivanje benda da je svjestan kako im status najviše ovisi o poklonicima koji ih prate još od prvih dvaju eponimnih albuma, nastavljeno starim škrinjama blaga poput ‘Dick’s Slow Song’ i ‘If You’re Looking For A Way Out’. Ne samo drugom od tih dviju pjesama, sinoć najzastupljeniji stari album bio je, dosad mi se činilo, donekle zapostavljen ‘Simple Pleasure’, čija je selekcija potvrdila Matkovu tezu kako se radi o jednom od ponajboljih bjelačkih soul albuma ikad snimljenih, što poslije na bisu izvedene ‘If She’s Torn’ nitko ne bi trebao pokušavati osporiti. Sam je bend, ipak, najviše gospoštine i šmeka unio u ritmičnije nove pjesme, naznačivši sa ‘Show Me Everything’ – danima sam se mislio koji to liz bend koristi u uvodu, da bi mi legenda/rival/suputnik Letica sinoć otvorio oči spominjanjem Hot Chocolate! – kako bismo se ipak trebali otarasiti očekivanja hit singlova (ako je taj termin u kontekstu ove grupe uopće primjeren) i prepustiti novitetima poput ‘Slippin’ Shoes’ ili ‘Come Inside’. Jedan sam od onih koji su to napravili i bez nagovaranja. Set lista: Blood – If You’re Looking For A Way Out – Dick’s Slow Song – Chocolate – Show Me Everything – This Fire Of Autumn – A Night So Still – Don’t Ever Get Tired – I Know That Loving – Slippin’ Shoes – Frozen – Come Inside – Goodbye Joe – BIS: If She’s Torn – Medicine

R.I.P. Duck Dunn

Svibanj 13, 2012

Stišao se zvuk južnjačkog soula.

Doma sigurna tri boda

Svibanj 12, 2012

Kada sam prije dva tjedna propustio otvarajući nastup Erotic Biljana & His Hereticsa prije podvale pod kodnom šifrom The Jim Jones Revue, kiksem se u prvom času nisam previše zamarao, znajući kako je naprosto nemoguće da bend, i to u neko skorije vrijeme, ponovno ne nastupi u Zagrebu. Razvoj spomenute večeri jest mi uzrokovao žal za propuštenom dozom dobrog rokenrola, ali pretpostavka ponovnog susreta potvrdila se znatno brže od očekivanog, sinoćnjim lijepim nastupom benda u Prostoru do. Možda griješim, ali mislim da je koncert u startu bio najavljen za Spunk, što je zapravo nebitno osim kao informacija da u slučaju dolazaka na neke buduće programe provjerite i jedan i drugi prostor; sistem spojenih posuda i bratskog pristupa repertoaru valjda se koji put odrazi i na promjenu pozornice u zadnji tren. Ne bih to ni spominjao da nemam dojam kako sami Heretici na neki način stari Spunk – pa onda nužno i njegova razvijenijeg mlađeg bracu – ne doživljavaju kao svoj dnevni boravak, u kakvom se onda i oni, a i publika koja ih dođe poslušati, osjećaju ugodno i opušteno.

Heretici su sinoć svirali kako se igra na domaćem terenu, bez nepotrebnih modifikacija pobjedonosne formule, samo sa od samog starta uključenim modom domaćinskoga šarmantnog kurčenja. Pred potpuno ispunjenim klubom (kafićem?) bend je projurio kroz gotovo sve pjesme sa svojih dvaju albuma i gotovo sve nijanse i nijansice izvorne sixties garaže inspirirane britanskom invazijom, da bi mašina zaštekala samo tijekom pošasti pucanja gitarskih žica. Za moj je ukus bend to malo previše omelo, pa valjda se žestoki rock može svirati i bez pokoje žice!, ali vjerujem da se moja vještina pokatkad uhvaćenih rudimentarnih akorda ne može mjeriti s bendovim parom gitarskih ložača. S druge strane, nije ni da su te pauze trajale previše pa da bi eventualno mogle presuditi tečnom zamahu svirke. I još samo jedno pitanje – zašto Hereticsi uopće ne sviraju obrade? Apsolutno im ne nedostaje dobrih pjesama, naprotiv, ali bend ovakvog tipa, pretpostavljam utemeljen na kolekcionarskom fanatizmu donekle zanemarenih poglavlja rokerske razvojne crte, nekako bi po defaultu mogao biti više opsjednut odavanjem počasti svojim uzorima. Opet, male su šanse da bismo svi mi koji im pohodimo koncerte prepoznali neku opskurnu b-stranu iz Michigana iz ’66, a bendove vlastite stvari publika je i sinoć pjevala uglas s divljim Jurom.

Drago mi je zbog mog starog

Svibanj 11, 2012

Nakon Nothingtona i Hudson Falconsa, evo i još jedan koncertni osvrt pišem s danom zakašnjenja u usporedbi s mojim dobrim starim običajem izvještavanja odmah sutrašnjeg dana poslije svirke. Kod navedenih je razlog bila naporna radna noć koja je poništila svu potencijalnu kucačku energiju i poneke tekstualne ideje, a odugovlačenje u slučaju divnoga preksinoćnog koncerta simpatičnih Punčki u malom pogonu Tvornice ima još i čvršću ispričnicu. Jučer naprosto nisam htio zbrzati tekst o koncertu koji me je oduševio toliko da mi dojmovi doista zaslužuju pokušaj što točnijeg prenošenja, kao ni poništiti i ovo malo interesa čitatelja dvjema postovima u razmaku od otprilike sat vremena. Ne osjetim odgovornost prema bendu prečesto, čak ni kod onih koje jako volim, pa se u situacijama javljanja ne želim ponijeti bezobrazno i onda tu odgovornost ignorirati.

Osnovan i najčešći motiv odlazaka na koncerte, promatrano univerzalno, jest osjećaj određene stope naklonosti prema bendu, od uživanja u nekoliko okej pjesmica do apsolutnog obožavanja kao dijela slušateljeva osobnog identiteta. Neki od ostalih su i preporuke prijatelja kojima se vjeruje, želja za izlaskom, bla bla bla, pa sve do onoga primarnog u naših novinara, poslovnih obaveza. Znam da čak i mnogi od vas koji ovo čitate ne dijelite moj fanatizam prema svetosti koncertnog rituala kao takvog, ali suborci znaju da uz neosporan vrhunac gledanja svojeg najdražeg benda u naponu snage stepenicu niže ne stoji nekakav nebulozno neodređeno definiran dobar koncert dobrog benda, nego onaj koncert na kakvom osjetiš prisustvovanje nečemu nesvakidašnjem ili rijetko ponovljivom, neovisno o stupnju, da se tako izrazim, njegove suhe kvalitete.

Punčke su u Tvornici odsvirale upravo takav koncert, iskorak iz relativno ugodne čahure simpatične demo nonšalancije i potvrdu kako su usprkos tome što su male i nenametljive postale pravi bend. Bio bih bahat odlučim li se sad iznositi nekakav pretpostavljeni narativ njihova razvoja, s obzirom na to da sam ih dosad uživo gledao samo jednom (dakle, vidio sam im nekih 2-3 posto sveukupno odsviranih nastupa), prije godinu dana u ulozi predgrupe Nežnom Daliboru, a prvo njihovo izdanje koje sam koncentriranije preslušao bio je ovogodišnji vrlo dobar EP ‘Mehanizmi obrane’ (u recenziji kojeg je Ante Estrada legendarno poentirao: em su žene, em sviraju spoj gitara devedesetih i postpunk ritmova, em su iz Vinkovaca!). Međutim, ono što me je u srijedu navečer osvojilo nije toliko bio napredak ostvaren u ovih petnaestak mjeseci koliko neporeciva svijest svjedočenja koncertu koje će članice same izdvojiti kao jedan od svojih najvažnijih i najdražih.

Vidjelo se to u osmijesima koje su po odmicanju cirka pedesetominutne svirke članice razmjenjivale među sobom – basistica sramežljivo, bubnjarka malčice zadihano, a frontvumenica isprva rezervirano a kasnije potpuno samopouzdano, paralelno razvoju pjesama poput ‘Ritam kaosa’ ili ‘Teško dišem’, koje se od škrtog i hipnotičkog postpunk plinkanja ala Young Marble Giants propinju u šarmantno reduciranu varijantu zvuku ubrizgavanja zraka u žile svojstvenog, recimo, Televisionu. Vidjelo se to i u njezinom zaposjedanju gotovo cijeloga prednjeg dijela pozornice, dok joj je ritam-sekcija leđa čuvala zavodljivo melodičnim bas-linijama i elastičnim temeljima bubnjeva. No, najvažnije je da se u svakoj odsviranoj i otpjevanoj noti čulo kako ih ovaj put ne izvode samo instrumenti i glasovi nego i pojačane doze sigurnosti, uvjerenja, usmjerenja i sreće što su upravo sada i ovdje. (odnosno, prekjučer u Tvornici)

Logično je da se najveći dio zasluga adresira bendu, ali svoj je dio uvelike odradila i publika. Daleko od toga da je broj od otprilike četrdeset ljudi golem u bilo kakvom kontekstu, ali isto tako sumnjam kako ih Punčke (ili bilo koji drugi bend njihova ranga), nažalost, na svojim koncertima često skupe više. Međutim, dobrohotnost, usredotočenost i uživanje publike ne izračunavaju se matematički, a svi oko mene su se već nakon prvih nekoliko pjesama bendu prepustili bez ostatka, s vrhuncem u meni najljepšoj pjesmi grupe, ‘Jesen u New Yorku’ (okej, priznajem, da se recimo zove ‘Jesen u Tirani’ ne bi mi bila toliko dobra). Ključan element mi je ipak razjasnila vinkovačka veza Peša Anec, objasnivši da četvorica sredovječnih muškaraca u našoj neposrednoj blizini nisu čudnovati i dosad u gradu neprimijećeni ljubitelji all-girl new-wavea, nego roditelji djevojaka na pozornici, pri čemu se ozarenošću posebno isticala Slavončina od 190 centimetara u bijeloj košulji, koji je tu i tamo čak i zapjevušio pokoji stih svoje kćeri pjevačice.

Umijesiti roditelje u rock koncert možda se i ne doima ukusnim receptom, ali to od mene tijekom trenutačnog mi prelaska iz ranih u kasne rane tridesete nećete čuti. Uz jedno Izvini, tata, nakon u vokabular zalutale psovke, reakcija koju su tate isprovocirale bila je isključivo ona ponosa što se početni hobi transformirao u snažan autorski izričaj jasnog osobnog pečata. Za onaj dio mojeg ukusa koji dane gubi u picajzliranju, Punčke se za nijansu previše oslanjaju na ćudljive ogranke postpunka, kad je svima normalnima jasno da sreća leži u melodijama bližima indieju. Samo što to preksinoć nije bilo ni najmanje važno. Takvi su koncerti rijetki, što prvenstveno ukazuje na moje nestrpljenje, ali je ovaj bio i još nešto, jedan od onih koncerata koji mi opravdaju sva lutanja po svirkama u potrazi barem za kratkoročnim užitkom. Koncert Punčki bio je ono što pop muzika pruža kada je iznimno dobre volje.

Pobjeda mladosti, za dlaku i na staru slavu

Svibanj 10, 2012

Malo je koje trljanje soli na ranu iritantno poput natjecanja naših medija u pronalasku uvijek novih usporedbi koje bi nam imale potvrditi kako danas svi skupa živimo lošije nego prije nekoliko godina. Potrošačka košarica, broj hamburgera u Meku, benzin, ne znam, rastezljivost kondoma, dužina špigeta i što li sve ne. Znamo i bez mazohističkih dokazivanja, molim lijepo, ali stara dobra o pridruživanju uslijed nemogućnosti pobjeđivanja vrijedi i ovaj put. Moja recesijska ilustracija muzičke je prirode i pokazuje kako se u nešto sitno viška od dvije godine vrijednost benda spusti s oko 250 ljudi u potpuno razgaljenoj Mediki na tek sedamdesetak prisutnih preksinoć u KSETu. Ne znam što se statusu sjajnog Nothingtona dogodilo u međuvremenu – u kojem su, zapravo, snimili i još jedan super album – ali iskreno sam očekivao ispunjen klub i posljedičnu vatrometniju atmosferu, koju širokim prostorom razbacani fanovi naprosto ne mogu uspostaviti čak i uz najbolju volju, najglasnije refrene i najprolivenije čaše. Da nije stvar u bendovima koji su popunili program? Teško, za vrijeme defilea nebitnjaka prije dvije godine većina je ekipe ionako pila u dvorištu, a jednako tako sumnjam kako je nekoga od preksinoćne zabave odvratila činjenica što uz Nothington sviraju i Independent Progress i Hudson Falcons. Mislim, jeste li ikad uopće čuli za njih? Nisam ni ja.

Odnosno, do najave ovoga koncerta nikad nisam čuo samo za Independent Progress, što me nakon poslušane im svirke uopće ne čudi, jer su svojim neoriginalnim zvukom gotovo pa redefinirali pojam generike u vremenima u kojima ionako nitko više nije originalan. Hudson Falcons je, s druge strane, ime na koje jesam nailazio u ponekim preletima i pregledima, pa sam ih iz nekog razloga pogrešno smjestio u mentalnu ladicu s ostalim modernim melodičnim bradama koje jednom doista mislim provjeriti, kad se ukaže prilika ili vrijeme. Prva sumnja u točnost te slike rodila se kada se ispostavilo da pedesetogodišnji bradonja s naočalama i maramom oko glave, koji se pomalo šepajući vucarao po klubu, nije vozač ili menadžer turneje, nego frontmen benda, imenom Mark Linskey. Prilično sam siguran da se zajebancija o kasnom cvjetanju ili još kasnijem paljenju nije motala samo mojom glavom, ali u nepovrat ju je otpuhalo nekoliko rafalnih sekundi koje su uslijedile. Mi smo Hudson Falcons i sviramo working class rock’n’roll!, zaderao se Mark i stropoštao u uvodni rif tolikog intenziteta da je i sam ostao dobro protresen strujom, mijenjajući šepanje svojeg godinama i putovanjima istrošenog hoda u lebdjenje/klizanje pozornicom koja ovako prekrasan rock’n’roll nije ugostila tko zna otkad.

Kako je moguće da mi je ovakav i ovoliko dobar bend izmicao u svih svojih 15+ godina karijere? Linskey je legenda starog kova i stare ali poletne duše, čovjek koji iskreno vjeruje kako su mu život spasile upravo električne gitare i stihovi o važnim stvarima. U tome svjetlu, nema se smisla pitati otkud mu volja tumarati Europom u društvu dvadeset godina mlađe mularije. To je ono što on radi da bi se osjećao dobro, a s obzirom na to da mu pratnju uz bend čini i simpatična buca od supruge zadužena za merch, što mu uopće više treba? Grgljavo hrapav vokal praćen energetskim bombama na raskrižju putova koji vode od cowpunka, sixties garaže, kantautorskih struktura i domicilnom mu New Jerseyju svojstvenih prskalica soula, koje proizvode stokilaš u crvenoj majici s natpisom Solidarity i njegov macanski bend (bubnjar još jedna iskusnjara, pomalo zatvorske stature, plus basist i gitarist Independent Progress koji su u tih deset minuta između nastupa nekim čudom prosvirali) – mislim, što vi zovete rokenrolom? Hudson Falcons zvuče kao da Bob Dylan u pratnji Crazy Horsea svira najbolje iz repertoara Jasona Ringenberga ili Stevea Wynna, i to ne samo zbog paralela u zvuku, nego još i više zbog svježine i uvjerenja kojima rocku daju usta na usta. Hey, hey, my, my, doista. Moram se pohvaliti da mi je poslije svirke Linskey prišao i, pokazujući na moju majicu, konstatirao kako su Marah najbolji bend na svijetu, čiji koncerti izgledaju onako kako zamišlja da su početkom sedamdesetih izgledali Bossovi. Kako da onda ne kupim kompilaciju ‘Sleep, Drive, Rock ‘n’ Roll, Repeat’ (ali, kakvo ime! Sve je jasno) i već se dva dana u njoj ne davim? I kao da to nije bilo dosta, legenda me još dočekala na izlazu iz kluba i poklonila mi download karticu za aktualan mu prošlogodišnji album, u znak zahvale! Teško da će se Hudson Falcons u Zagrebu pojaviti još koji put, ali tad ih ni u kojem slučaju nemojte propuštati. To je naredba.

Jebiga, došavši na stejdž sa startnim minusom od petnajst razlike, bilo je očito kako Nothington pobjedu nad veteranima mogu izvojevati samo naglašavanjem svojih najjačih strana – brzine, strasti, melankolije – zbog kojih sam ih prije nekoliko godina i zavolio. Mudrovali nisu ni najmanje i učinili su upravo to, ispipavanjem terena novom pjesmom ‘Far To Go’, da bi se odmah potom dohvatili hitova s prethodne ploče. Reakcija publike bila je podjednaka kod svih stvari, a pjevali su brojni, od pankera koji su poluuspješno pokušavali zapodjenuti šutku u prvim redovima do starije sijede gospode (ne zajebavam se na svoj račun, doista je bilo takvih scenskih zaslužnika) smještene malo pozadi. Logično, Nothington nominalno i bez suvišnog kompliciranja jesu romantični melodični panksi, ali u akordnim naguravanjima njihovih pjesama i obalnoj ranjivosti njihovih melodija mnoštvo je dokaza da mladost nisu provodili isključivo uz ploče koje verificiraju čru-status u šporkim rupama diljem planeta. Možda je baš zato posjet ovaj put podbacio? Ono, previše underground za normalne, premalo pank za pankere? Ne znam zašto bi to ikome smetalo, ali mislim da jesmo na pravom tragu, i dok nam brački Chris Matulich svojim njonjavim glasom poje o svojim nesigurnostima i dok nam Smaranduj-lookalike Jay Northington markantno dokazuje kako je naučio sve lekcije koje mu je život bacio pod noge. Žao mi je što u 45 minuta programa nije ušla moja omiljena ‘Awake For Days’, ali flaster marke ‘St. Andrews Hall’ efikasno je zaustavio i to krvarenje. Set lista: Far To Go – The Ocean – A Mistake – The Escapist – Bottom Line – Where I Can’t Be Found – Not Looking Down – Last Time – Don’t Have To Wait – End Of The Day – St. Andrews Hall – Where I Stand – BIS: Stop Screaming – Territorial Pissings (da, Nirvana)

U susret… Gorilinom izboru naj likova iz TV-serija!

Svibanj 8, 2012

Dakle vako, lipi moji: za desetak dana na Gorili kreće glasanje za NAJBOLJE LIKOVE IZ TV-SERIJA IKADA. Mislim da bi bilo dobro kad bi mogli što više izbjeći one situacije tipa kad glasači gledaju konačno listu i furiozno se lupaju po čelu, vičući: “Ajme, pa KAKO se nisam sjetio lika XY, totalno bi glasao za nju/njega da sam je/ga se bio sjetio kad sam sastavljao/la listu!!!” I stoga vas pozivam da u komentarima ovog posta lobirate za svoje omiljene likova te tako osigurate da ne budu zaboravljeni prilikom konsideracije za bilo čiju listu! A kad krene glasanje ja ću ili nabaciti link na ovaj post, ili skupiti sve prijedloge na jedno mjesto pa objaviti kao neki popratni šalabahter…

Sve u svemu, možete lagano početi razmišljati o svojim listama – i usput nabacivati ovdje podsjetnike na omiljena igrana i animirana lica s malih ekrana!

Mind Taker predstavlja: Tejkeru, vozi polako!

Svibanj 7, 2012

Smiksao sam još jedan miks!

Tagovi: nu disco, slowhouse, balearic house

Tejker nije do kraja poslušao svoj savjet pa je s početnih 105 BPM-ova do kraja miksa dogurao do 125 istih, ali bez straha, i unatoč tome se ostalo leđero do kraja ^_^

Goriline najbolje pjesme Beatlesa: #10-#1

Svibanj 6, 2012

10. Here Comes The Sun (1030 bodova / 22 glasa / 2 prva mjesta)

‘Here Comes The Sun’ se ne može odsvirati na gitari. Dugo me to mučilo, cijeli treći i četvrti srednje, jer ipak je riječ o najboljoj mi stvari najdražeg mi člana Beatlesa. Zašto ne može? Pa teško je objasnit, ta jednostavna, praskava melodijica koja tako savršeno paše s tekstom mora se svirat negdje gore, na otvorenim žicama, al kad je smjestiš tamo em ne paše uz CD, em zvuči pretamno, kao da je sunce već zašlo. Dugo me to, kažem, mučilo, bila su to predinternetska vremena, a Erika me bilo sram gnjavit za ta tri pišljiva tona. Onda sam sasvim slučajno doznao za postojanje čudne sprave tajanstvenog imena kapodaster. I nabavio sam mandolinu. Da sam toliko opsesivan bio oko neke druge pjesme, recimo oko ‘A Day In The Life’, danas bi My Buddy Moose imao trombon u bendu. (MB)

9. While My Guitar Gently Weeps (1050 bodova / 23 glasa)

Osim žena i provoda, ništa nije toliko inspiriralo rokere kao njihovi šestožičani ljubimci. Hendrix je, primjerice, spavao s gitarom kada ga je žena izbacila iz ‘Red Housea’, a Jonu Bon Joviju predstavljala je zamjenu za pištolj dok je u ‘Wanted Dead Or Alive’ pokušavao uvjeriti sebe i svijet da je on zapravo moderna inačica revolveraša Divljeg zapada. Zbog čega je, međutim, ‘While My Guitar Gently Weeps’ jedina prava posveta instrumentu koji je rock’n’rollu donio jednako čarolije i najgoreg užasa? Razlog je jednostavan – nevjerojatan skladateljski talent Georgea Harrisona, isti onaj koji nikako nije uspijevao doći do izražaja u Beatlesima i koji je osjećao da mora pokazati čitavom svijetu nakon raspada grupe. Zato je u prvih pet godina samostalne karijere snimio jednako toliko albuma, od kojih su čak dva bila dvostruka. Nisi se trebao truditi, George, svoje mjesto među besmrtnima osigurao si već s ove četiri minute i 44 sekunde. (VH)

8. Ticket To Ride (1050 bodova / 24 glasa)

Kad pogledaš ovako cijelu ljestvicu, da, Beatlesi su fakat bili jak bend, vidiš da imaju baš jebački broj jebačkih pjesama! Ali daleko od toga da su mi neka svetinja: ipak su oni istovremeno odgovorni i za neke od najsmornijih daveža u povijesti popularne glazbe (‘Yesterday’! ‘Let It Be’! ‘Penny Lane’! ‘Hey Jude’! Bože, daj mi snage!), a nisu ni svoj dobar materijal baš uvijek odradili kako treba – iskreno sam zabezeknut time kako, naprimjer, nakon Laibachove obrade itko može ozbiljno shvaćati ijedan od oriđiđi ‘Across the Universova’; ‘Here Comes the Sun’ je dobila na težini tek dvadesetak godina poslije, brutalno gurnuta u rejverski maelstrom Acenove ‘Close Your Eyes’, dok je ‘Ticket to Ride’ u obradi Carpentersa jedan od najljepših komada glazbe ikada! A to što čak i u usporedbi s jednim od najljepših komada glazbe ikada ‘Ticket’ v1.0 zvuči poprilično kul – spomenik je veličini ne samo te pjesme, nego i simpatične liverpulske četvorke općenito. (TK)

7. Hey Jude (1054 boda / 22 glasa / 1 prvo mjesto)

Ideja za ‘Hey Jude’ je sletjela u glavu Paula McCartneyja putem prema kući Cynthije Lennon. Zaputio se tamo utješiti ostavljenu i ucviljenu Cynthiju koja je nakon rastave od Johna doslovno preko noći bila izopćena iz svijeta u kojem je živjela. Navodno je napisana za njenog i Johnovog sina Juliana i prvotno joj je naslov bio ‘Hey Jules’, ali je poslije preimenovana u ‘Hey Jude’ zbog zvučnosti. Zanimljivo je da je John mislio da je posvećena upravo njemu, o čemu bi se dalo prodiskutirati. Naime, Lennon je nedugo prije toga započeo svoju planetarno poznatu aferu s Yoko Ono i sasvim se otuđio od ostatka benda. Za života je uglavnom zanemarivao prvorođenog sina, radije provodeći slobodno vrijeme u istraživanju halucinogenih supstanci negoli sa sinom, što je kasnije nastojao ispraviti sa Seanom. Moram priznati da je i meni, što više razmišljam o tome, sve više sumnjiva ta McCartneyjeva tvrdnja da pjesma govori baš o Julianu, budući da je i sam Paul u nekoliko navrata dao različita objašnjenja o tome kome je posvećena. No, zbog velike simpatije prema Lennonovu prvom sinu zanemarit ću sve kontradiktornosti koje mi se vrte u glavi i nastaviti ove ‘Misli 21. stoljeća’ u pravcu Juliana. Nakon Lennonove smrti njegov blizak prijatelj (ne sjećam se više imena, niti funkcije u administraciji benda) došao je do dnevnika koji je John pisao i koji je želio jednog dana dati Julianu da ga pročita. Po njegovim tvrdnjama, krišom ga je uzeo iz stana Johna i Yoko i dao ga nekom liku da ga prepiše kako bi ga, bez da itko (čitaj: Yoko) primijeti, mogao vratiti nazad, a prepisani primjerak namjeravao je dati Julianu. No taj je lik, pohlepan kao i ostatak čovječanstva, ubrzo shvatio kakvo bogatstvo drži u rukama, te je za vraćanje dnevnika počeo tražiti novac. Budući da je Cynthia bila bogata koliko i crkveni miš (zbog čega je svojedobno prodala čak i neka ljubavna pisma koja joj je John pisao na samom početku njihove srednjoškolske ljubavi), dnevnik je otkupila – pogađate već – da, da, Yoko Ono, glavom i bradom. Yoko je bila japanska drolja koja se predstavljala kao konceptualna umjetnica i borac za mir. Zapravo je bila samo zla muškobanjasta ženica koja je revala u mikrofon Don’t worry, Kyoko nakon što su profesionalni glazbenici već vrhunski odradili svoj dio posla u studiju. Po tvrdnjama Cynthije Lennon u knjizi koju je napisala o Johnu, Yoko je Johnovim sinovima nakon njegove smrti ponudila da izaberu svaki po jednu tatinu gitaru. Siroti Julian je izabrao crnu Yamahu sa zmajem na kojoj mu je otac znao svirati za rijetkih trenutaka koje su provodili zajedno (pa mu je stoga mnogo značila), no Yoko mu je odbila dati baš tu i umjesto nje mu ponudila druge dvije. Poslije sam pročitala da je Johnu tu gitaru kupila baš Yoko (mislim da laže, ali jebiga), ali ipak ne mogu (i ne želim) nikako opravdati taj potez, jer ipak je riječ o djetetu, za boga miloga. Iako, po svemu sudeći, ni Julian ni mi nikad nećemo saznati što je John zapisao u svoj dnevnik (vjerojatno je zapisano i čime ga je Yoko drogirala i na koji ga je način hipnotizirala da u njoj vidi sve ono što je naknadno zapisao i otpjevao u ‘Woman’), ipak nam je za utjehu ostala bogata diskografija Beatlesa, a među njima i ‘Hey Jude’. Ponekad držim da ju je trebao otpjevati John, ali kad čujem njegov fakinski back vokal na pojedinim dijelovima konačne verzije, pomislim da to možda i nije najbolja ideja. Ipak je McCartney mister sensitive guy (kad pogledam promotivni video za ‘Hey Jude’ mogu se okladiti da je čupao obrve!). ‘Hey Jude’ je prekrasna balada nabijena emocijama, zarazne, gotovo hipnotizirajuće melodije zbog koje svaki put kad je čujem uzmem def u ruke u onom momentu kad se čuje i u pjesmi, te zaurlam iz petnih žila skupa sa članovima orkestra (od kojih je jedan, zanimljivo, odbio pjevati uz izjavu da neće on pljeskati rukama i pjevati Paul McCartney’s bloody song!) – naaaa naaaa naaaa na na na, na na na, hey Jude! (DB)

6. You’ve Got To Hide Your Love Away (1082 boda / 20 glasova / 1 prvo mjesto)

Ovu sam doslovno naslijedila od mame. Ne sjećam se točno s kojom frustrom sam joj došla po tješenje, mislim da čak nije bilo ljubavne tematike, dobila sam kao i obično porciju kuženja svemira, al u nekom trenutku je rekla: Apropos, ima jedna genijalna stvar od Beatlesa koju bi si ja puštala kad… Blago razočaranje. Ustvari, više zbunjenost. Lennone? Dylane? Dylannone? Di je bas? Di je mnogofonija? Al već je prvi refren pogodio ravno u sridu, na all you clowns sam znala da sam zaljubljena, a do flaute da je doživotno. Otad smo prošle svašta, volimo se još i više, a funkcioniramo po principu Hey, you’ve got to hide your __________ away. Meni ova melankolija, ovo čeznuće s daškom samosažaljenja prevazilazi granice venuća – na crtu mi ide sve od nesretnih zaljubljivanja, neostvarivih želja, ruzinavih ideala, raznih nesigurnosti do PMSa – ali prvenstveno je to ipak ultimativna oda odbacivanju, neuzvraćenim osjećajima i potiskivanju odnosno sublimaciji istih. (MT)

5. In My Life (1157 bodova / 21 glas / 1 prvo mjesto)

Kaže Charles Bukowski: Intelektualac jednostavne stvari kaže na složen način, a umjetnik složene stvari kaže na jednostavan način. Gdje ćeš boljeg dokaza ove tvrdnje od ‘In My Life’ – malo kad se toliko bogatstva upakiralo u dvije i pol minute. Dugo već dreždim nad tipkovnicom i smišljam što da kažem o svemu što nudi, ali prevelika je lavina osjećaja, misli i sjećanja koju pokreće u meni, a premalo sam spretan s riječima da je u jednoj crtici čitavu stavim na ekran. Samo ću reći da je Lennon divne, velike i važne stvari što ih je proživljavao znao uhvatiti na vrpcu, a ja sam presretan što mogu doživjeti isto što i on. Možete sigurno i vi. Stoga, što ću vam ja (antropolog koji voli nepotrebno komplicirati), ili bilo tko drugi, da pretače iskustvo slušanja stvari kao što je ‘In My Life’ u riječi, one ionako uvijek kaskaju za glazbom. Dovoljno je da pritisnete play ili stavite iglu na ploču. (NP)

4. Something (1189 bodova / 23 glasa)

Da sam u doba The Beatlesa mogla vrištati iz mnoštva, definitivno bih vrištala za Georgeom Harrisonom. Otišla bih u Indiju, izgurala Pattie Boyd i govorila svima da je ‘Something’ napisao upravo za mene. Predivnu i prekrasnu mene. Meditirali bismo u vrtu Maharishija i smijali se Lennonu koji svako jutro prerano ustaje i trči na poštu po pisamce od Yoko. Ma kakav Ray Charles!, odgovarala bih 30 godina poslije na novinarska pitanja, zanosno zamahujući kosom. ‘Something’ je moja najdraža ljubavna pjesma, a inače nisam baš neki pretjerani ljubitelj sladunjavosti i romantike. No ova sentimentalna i vrhunski orkestrirana balada, producirana s dušom taman toliko koliko treba, s predivnim gitarskim solom, od mene radi totalnu romantičarku. Najljepša pjesma o ljubavi ikad. Čak se i stari lisac Sinatra složio sa mnom, a tražiti više od toga bilo bi jednostavno previše. (DB)

3. I’m Only Sleeping (1305 bodova / 23 glasa / 2 prva mjesta)

Ako su Beatlesi bend koji je u svom opusu dotaknuo sve zamislive životne situacije i filozofske probleme, od usamljenosti preko ljubavi do smrti, onda je vjerojatno da bi se svaki čovjek s nekom od njih mogao opisati. Od prvog ozbiljnijeg slušanja (a priznajem, ‘Revolver’ sam zavoljela prilično kasno, tek negdje na početku studija) osjećala sam da je ovo moja pjesma. Psihodelična simfonija o povlačenju od stvarnog u vlastiti svijet, o želji za ostankom u svom krhkom balončiću u kojem se osjećaš sigurno i zaštićeno od surovih vanjskih utjecaja koji te žele usrkati u sistem, danas mi je, priznajem, čak inherentnija nego u ono postpubertetsko doba kada je to možda bila samo neka djetinja poza. A još kad su takvi stihovi umotani u pomalo suludu glazbu kojoj naopačke nasnimljene gitare daju cijeloj priči taj neki snoviti štih, onda uopće nema sumnje da se radi o meni najzanimljivijoj pjesmi Beatlesa ikad napisanoj. Vječno, vječno je mogu slušati i nikada mi neće dosaditi. (JS)

2. Strawberry Fields Forever (1464 boda / 27 glasova / 4 prva mjesta)

Jezoviti uvod na melotronu kaže nam da zaboravimo sve što smo čuli o ranijim fazama Beatlesa. Iako je već prije eksperimentirao s raznim zvučnim teksturama koje evociraju narkotička stanja svijesti (‘Tomorrow Never Knows’, ‘I’m Only Sleeping’, ‘Rain’), na ‘Strawberry Fields Forever’ John Lennon je otišao korak dalje. Znali su ga kao samouvjerenog, prepotentnog tipa koji se popularnost benda drznuo usporediti s Isusovom. Ovdje je Lennon usamljen, vjerojatno drogiran i preplašen k’o šojka. Barem 5 puta u toku pjesme ponovi I think, a na refrenu uvjerava Nothing is real. Ništa nije stvarno: 4 minute fantaziranja o djetinjstvu, paranoje, strahova, samoće – stih No one, I think, is in my tree bi u drugim kombinacijama zvučao smiješno i infantilno, ovdje samo pojačava dojam nelagode autora koji je sa slušateljstvom podijelio više od onog što je dozvoljeno. Ljeto ljubavi 1967. još nije ni počelo, a već u veljači iste godine stiže upozorenje na mogućnost razočarenja, loših flashbackova i besciljnih lutanja umotano u veličanstvenu avangardnu muzičku tapiseriji koja, uz album ‘Pet Sounds’ Beach Boysa (koji je srodan ovoj pjesmi, po orkestraciji i depresivnoj atmosferi) najavljuje pop muziku kao legitiman smjer klasične glazbe s visokom umjetničkom vrijednosti. Brian Wilson iz Beach Boysa je rekao da je odluka o stavljanju albuma ‘Smile’ u ladicu pala nakon što je čuo ‘Strawberry Fields Forever’. Paul Weller i Noel Gallagher se dive strukturi i produkciji. Pa ipak, u jednom od svojih zadnjih intervjua Lennon je napao McCartneyja da je podsvjesno sabotirao na ovoj pjesmi. Šteta što ostatak svijeta nije imao privilegiju zvati McCartneyja da barem malo sabotira stvari kao što je to napravio Lennonu. (ZT)

1. A Day In The Life (1954 boda / 29 glasova / 5 prvih mjesta)

Roditelji su nas počeli trovat dosta rano. Čak i za uspavljivanje su nam puštali svašta, od dječjih priča preko klasike do Floyda tata, a Oldfielda mama i brijem da sam jednako puta čula ‘Ježevu kućicu’ kao i onaj bijeli (samo prvi dio, drugi je bio za ročkase). Pitam ih za najdraže stvari najdražeg im benda. Tati ‘No Reply’ i sve sa ‘SGTP’ (voli kratit, štaš), mami ‘Strawberry Fields’, ‘She’s Leaving Home’ i… BZC kaže stari. Beatlesi za curice. Pitam za najbolju, ono objektivno, kolko ide. Skoro u isti glas su rekli ‘A Day In The Life’. Oh boy… Rejvat o ovom epskom komadu se može iz svakog kuta gledanja i iz svih raspoloživih oružja. Da su to dvije kompletno različite pjesme spojene u jednu savršenu cjelinu i da to mogu fakat samo Beatlesi. Da je McCartneyjev klavirski idilični dio o običnom danu običnog čovjeka i sanjarenju idealna protuteža Lennonovom bolnom, skoro weltschmerzovskom, čitanju novina. Da je s obzirom koliko su se njihove kreativne staze u tom momentu već razilazile nevjerojatno da je takvo spajanje uopće izvedeno, da je to najgenijalnije isproducirana stvar u povijesti glazbe i da orgazam orkestra među strofama dovodi do orgazama među nogama. Da onaj završni klavirski akord svira unedogled – yeah, it’s magic i da je i supervisoki ton na kraju prije kraja koji navodno mogu čuti samo psi (a ja svaki put brijem da ga čujem?!) fenomenalno plasirana bedastoća. Na prvom mjestu moje liste nije završila samo zato što su neke druge dobile emotivni bump to the top (a i zato što sam znala da će ionako kotirati visoko). I još uvijek imam laganu grižnju savjesti. Možda blebnem, možda ću slagat i možda govorim napamet, ali onaj tko ne razumije sve te (i još) mnoge razloge zbog kojih ova pjesma spada u vrh vrhova njihovog opusa, ne može razumjeti Beatlese. (MT)

(pisali: Matko Botić, Vedran Harča, Tonći Kožul, Davorka Brajković, Maja Telenta, Nikola Pezić, Jelena Svilar i Zoran Tučkar)

(…i time smo gotovi. Hvala svim glasačima, posebno autorima crtica; slušajte Beatlese i pratite Gorilu i dalje. Spremaju se nove igre!)

Goriline najbolje pjesme post-Beatles karijera

Svibanj 6, 2012

Kako je većina vas ili previdjela ili odlučila previdjeti onu stavku startnog poziva na glasanje koja se odnosila na eventualnu bonus ljestvicu najboljih pjesama koje su članovi Beatlesa snimili nakon raspada benda, ovdje ću izabrane pjesme malobrojnog žirija (Jelena Čobanov, Saša Čobanov, Zoran Tučkar i ja) navesti abecednim redom:

All Things Must Pass – George Harrison

Back Off Boogaloo – Ringo Starr

Band On The Run – Paul McCartney & Wings

Behind That Locked Door – George Harrison

End Of The Line – Traveling Wilburys

Got My Mind Set On You – George Harrison

Handle With Care – Traveling Wilburys

Happy Xmas (War Is Over) – John & Yoko/Plastic Ono Band

Imagine – John Lennon

Instant Karma! (We All Shine On) – John Lennon

It Don’t Come Easy – Ringo Starr

Jealous Guy – John Lennon

Maybe I’m Amazed – Paul McCartney

My Sweet Lord – George Harrison

Let Me Roll It – Paul McCartney & Wings

Love – John Lennon

Power To The People – John Lennon/Plastic Ono Band

Say Say Say – Paul McCartney & Michael Jackson

What Is Life – George Harrison

When We Was Fab – George Harrison

Woman – John Lennon

Working Class Hero – John Lennon

Young Boy – Paul McCartney

Goriline najbolje pjesme Beatlesa: #20-#11

Svibanj 5, 2012

20. All My Loving (715 bodova / 20 glasova)

Ovu sam pjesmu zavolio zahvaljujući svom bratu, koji ju je izvodio na gitari kad smo bili mlad(j)i, obično na plaži, pjesma me podsjeti na ražanačku mladost! I volim je ponajviše zbog tih pozitivnih asocijacija, iako ne samo zbog toga, jer da je tako obožavao bih i Urbanovog ‘Robota’ – koju su često ljeti pjevali i svirali Pero (spomenuti brat) i Ivica iz Njemačke – a ne obožavam ga nego upravo suprotno, mislim da je smeće kao i sve što ima veze s Urbanom! Sad bi bio idealni moment da zaokružim crticu s nekim gorko-slatkim in the beginning, when we were winning finišem, kako to već ide, s nekim epilogom tipa da je nekoliko godina poslije Ivica završio u komi a Pero mu svake godine za rođendan na bolničku postelju donese transformera – ali nasreću nije tako! Oba živi, oba zdravi, fala bogu, sve po starom, i dalje svakog ljeta opendreče kojeg ‘Robota’, a za Beatlese nemam pojma, čini se da ih nisam davno čuo ali, ono, nije sad da nazočim baš svakoj minuti svake svirke Pera i Ivice u cijelosti pa, tko zna? (TK)

19. Here, There And Everywhere (720 bodova / 17 glasova / 1 prvo mjesto)

Od sviranja akorda na gitari, melodije, riječi i višeglasja, ovo je 100 posto romantična ljubavna pjesma koja je omiljena njenom glavnom autoru Paulu, koautoru Johnu i producentu Georgeu Martinu i koja iz nekog nejasnog razloga nije poznata kao ‘Michelle’, ‘Yesterday’ ili ‘And I Love Her’. ‘Here, There And Everywhere’ datira iz perioda utrkivanja s Beach Boysima (provjerite: ‘Ticket To Ride’ – ‘Girl Don’t Tell Me’, ‘Warmth Of The Sun’ – ‘Yes It Is’, albume ‘Pet Sounds’ i ‘Sgt. Pepper’), a Paulovo pjevanje zvuči anđeoski, kao da mu je glas Carla Wilsona na ‘God Only Knows’ vokalna ideja vodilja. Iz ‘Here, There And Everywhere’ isijavaju idiličnost i zaljubljenost koje su plasirane tako direktno da nema mjesta cinizmu ili interpretaciji s intelektualnim odmakom. Također, valja pohvaliti zvuk gitara na originalnoj verziji, koji je diskretan, suzdržan, ali nevjerojatno seksi. Ovo je pjesma za onu pravu ljubav i večeru uz svijeće. (ZT)

18. Girl (742 boda / 19 glasova)

Kad sam kao dijete s roditeljima išla na more, uvijek bi s nama išla i tatina kolekcija kazeta koje smo preslušavali za vrijeme dugotrajne vožnje, a jedna od najdražih mi je bila A strana kazete Beatlesa s nasnimljenom pločom ‘Rubber Soul’. Nisam tada, u tim glazbeno formativnim godinama, nimalo držala do naziva albuma, pa čak ni pojedinih pjesama, osim onih koje bi mi momentalno gricnule srce pa bih ih se, i ne razumijevajući u potpunosti tekst s tih desetak godina starosti, silom trudila naučiti napamet. ‘Girl’ mi je uvijek bila nekako najdraža pjesma s te ploče pune nestvarnih hitova, prva koju sam zavoljela i dugo sam mislila da prava ljubav tako nekako mora zvučati; bez kajanja zbog propuštenog, bez zamjeranja, bez gorčine, melankolično, a strasno istovremeno. Mislila sam neko vrijeme i da je poželjno da žena bude ledena kraljica i manipulatorica, jer ako Lennon onako uzdiše za jednom takvom koja ga kinji i spušta u društvu a on je i dalje obožava, onda valjda i druge frajere to pali. Poslije sam, doduše, shvatila da se tu radi o sado-mazo odnosu, ali bilo je već kasno; odnosi sa suprotnim spolom bili su trajno narušeni deluzivnim uvjerenjima o prokletoj mogućnosti bezuvjetne muške ljubavi. (JS)

17. Norwegian Wood (This Bird Has Flown) (762 boda / 19 glasova)

‘Norwegian Wood (This Bird Has Flown)’ er ein song av The Beatles som fyrst vart utgjeven på plata ‘Rubber Soul’ frå 1965. John Lennon skreiv mesteparten av songen, men Paul McCartney medverka med mellompartiet. Songen er kjend som ein av dei første vestlege popsongane der eit indisk musikkinstrument, ein sitar, vert nytta. Songen er ein glad, akustisk ballade med Lennon på solovokal og ein typisk Beatles-harmoni i mellompariet. Den eksotiske instrumenteringa og den skeive teksten var ein av dei første indikasjonen på ein meir eksperimentell tilnærming til musikken Beatles skulle gje ut seinare. (nn.wikipedia.org)

16. Penny Lane (800 bodova / 17 glasova / 2 prva mjesta)

‘Penny Lane’! Već s prvim taktom ove pjesme uvijek se istovremeno osjećam i tužan i sretan. Kako i ne bih, kad je uspjela uglazbiti onaj univerzalan osjećaj nostalgije za prostorom i vremenom koje se više vratiti neće. Posebice kad je riječ o djetinjstvu, izgubljenoj zelenoj dolini u koju nema povratka, osim preko pjesama poput ‘Penny Lane’. Po tom nadnaravnom efektu s njom se da usporediti jedino ‘Strawberry Fields Forever’. Baš te dvije pjesme čine, ne samo najveću singlicu svih vremena,nego i individualne stvaralačke vrhunce Lennona i McCartneyja. E baš zato dolazimo do jednog paradoksa. Kako sam ustvrdio, ‘Penny Lane’ smatram McCartneyjevim ne samo skladateljskim nego i aranžerskim vrhuncem, a da ne spominjemo prekrasan tekst o brijačima, vatrogascima, lijepim bolničarkama i suncu i kiši. Ja sam tu istu krasoticu tutnio tek na 39. mjesto najboljih pjesama Beatlesa – very strange? Evo pokušaja objašnjenja. Kad god pomislim na svoju suprugu, osjetim toplinu oko srca i zato nastojim provoditi što više vremena s njom. Ona ima majku, zabrinutu majku, koja svoju kćer zove barem šest puta na dan. Kako sam rekao da forsiram često druženje sa suprugom, naravski da sam prisutan i tim telefonskim razgovorima. Sve u svemu, moja supruga kao rington koristi izvjesnu ‘Penny Lane’. Jedino što mogu zaključiti da Pavlovljev (ne znam jel u rodu – jest! GP) efekt itekako radi. Što nije stavila za rington ‘The Long And Winding Road’?! (BŠ)

15. We Can Work It Out (825 bodova / 17 glasova / 2 prva mjesta)

Ovu crticu posvećujem onima koji vole Beatlese i glasali su, a neće ništa pisati. Ako takvih ima. E pa jedite govna. Ne da se ni meni. Subota je, sunčano je, vjetar puše taman onako kako volim, idem na plac po ribu, dok je još relativno friška. Da se razumijemo, ‘We Can Work It Out’ je jebena stvar, i štošta se o njoj dade napisati ako ste normalna osoba. Meni na prve taktove na um sine nekakva imaginarna reklama hiTler-coma s iritantno urbanim ljudima koji su se oko nečega porječkali, onda se nekoliko sekundi dure, da bi naposljetku nazvali jedni druge i riješili stvar prvo preko mobitela, a zatim i susretom uživo (kadar u kojem trče jedni prema drugima kroz polje maslačaka). Život je kratak, a mobitel uvijek u džepu. Što čekate, riješite to! Eto, toliko od mene. Ne zamjerite, jebiga. Try to see it my way. (reče radnik Jadrankamena ministru Ostojiću). (BB)

14. For No One (826 bodova / 18 glasova)

U jednom intervjuu Nick Cave je rekao kako ne voli pjesme Paula McCartneyja i da zapravo vjeruje da ih je velik broj zaista napisao na WC-u, jer tako i zvuče, aludirajući pritom kako su valjda… Smeće. Kao veliki fan gosp. Nikice toj sam se izjavi grohotom nasmijala prisjećajući se pritom svih onih pjesama koje su tijekom godina izašle iz pera i glave Sir Paula. No, nemojmo sad odmah krivo zaključiti da moja sklonost ismijavanju tuđih uradaka (ipak sam ponekad malograđanka u srži) ide toliko daleko da nemam senzibiliteta uživati u glazbi neovisno o tome da li je napisana u kupaonici ili na mirisnoj livadi punoj lavande (jer ipak na koncu nisam malograđanka u srži). Uostalom, taj sam intervju gledala poprilično davno i zapravo sam u toj dobi imala svojevrsnu averziju prema Beatlesima, jer mi jednostavno nisu bili dovoljno kul da se uklope u moj srednjoškolski svjetonazor. Uglavnom sam se rukovodila načelom da ono što slušaju moji starci teško da može biti dovoljno dobro za mene, jer ipak su oni stari, dovraga i bestraga! Tek sam kasnije shvatila da baš njima imam zahvaliti što je u mom životu glazba postala i ostala zvonka radost. Kad sam nadošla pameti shvatila sam da teško da ima normalnog živog ljudskog bića koje se ne bi moglo prepoznati u stihovima ‘For No One’. Ta vječna tema o ljubavi koja umire u određenom trenutku koji je zapravo teško prepoznati dotakla je, sigurna sam, mnoge na način na koji je dotakla mene. Snažna i emocionalna barokna skladba koja vrhunac melankolije doseže u trenutku kad njome zadominira šećerni solo odsviran na francuskom rogu i otpuhne pritom bilo kakvu dvojbu o tome zna li Paul McCartney napisati fantastičnu pjesmu. Naravno da zna. Ne samo da zna napisati fantastičnu pjesmu, nego zna napisati fantastičnu pjesmu o kraju ljubavi koja pored rastužujuće tematike nije nimalo patetična. I ne tjera slušatelja na skok kroz zatvoren prozor. Baš naprotiv. Stvorena je za vožnjicu autom tijekom sunčanog dana u momentu kad se čovjek već pomirio sa svojom tužnom sudbinom. I može zaključiti samo jedno – sutra je novi dan. Sigurna sam u to uvijek kad čujem ‘For No One’. (DB)

13. I Am The Walrus (863 boda / 19 glasova / 1 prvo mjesto)

Da su sve stvari Beatlesa bile ovakve, e onda mame ne bi htjele da im ćerke slušaju Beatlese. Po meni je ovo najtripoidnija pjesma Beatlesa, a i sam je Lennon rekao da je prva dva stiha napisao na dva odvojena tripa. Strah me i pomislit koliko ih je izija do kraja pisme. Kad je Lennon čuo da njegov učitelj iz osnovne daje đacima na analizu tekstove pjesama Beatlesa, onda je baš u ovu stvar namjerno unio posebne besmislice. U svakom slučaju, ova mi je pisma potpuno ludilo, u doslovnom i prenesenom smislu riječi. Tko nije pogledao spot ja ne znam što čeka, a na popularnoj Wikipediji o ovoj pismi je napisan seminarski rad od šest kartica sa 25 referenci… (TR)

12. Across The Universe (923 boda / 18 glasova / 2 prva mjesta)

John Lennon je jednom rekao da bi ‘Across The Universe’ mogla biti i najbolja pjesma koju je napisao: See, the ones I like are the ones that stand as words, without melody. They don’t have to have any melody, like a poem, you can read them. Pjesma je to o njegovom raspravljanju sa ženom Cynthijom, ali to je i pjesma o odnosima među ljudima i o odnosu prema samom sebi. Kada su dvoje ljudi ljuti jedno na drugo, njihova srca se jako udalje i kako bi pokrili tu udaljenost moraju vikati da bi čuli jedno drugo: It’s you, it’s you, it’s all for you. Everything I do. I tell you all the time! No, što se događa kad se dvoje ljudi voli? Ne viču jedno na drugo nego si govore nježno zato jer su njihova srca jako blizu: Heaven is a place on earth with you. Tell me all the things you want to do. Kada se svađate, ne dopustite da se vaša srca udalje. Ne izgovarajte riječi koje vas međusobno sve više udaljavaju jer će inače doći dan kad će udaljenost postati tako velika  da nećete naći put kojim ćete se vratiti: They say that the world was built for two. Only worth living if somebody is loving you. Svejedno je tko je kome učitelj, a tko učenik, bio on Maharishi, John Lennon ili Lana del Rey, važna je samo poruka koja se prima i odašilje. Na Baliju kućne pomoćnice odlaze s posla kada smatraju da vlasnici zapadnjaci prizivaju lošu energiju dok se deru na njih da nešto nije pospremljeno i čisto jer vjeruju da im život nije vrijedan tog deranja. Jai Guru Dev (BM)

11. Eleanor Rigby (1029 bodova / 22 glasa / 1 prvo mjesto)

Ono što privlači svu silnu masu ljudi koji dolaze na nogometne utakmice i, na ovaj ili onaj način, uživaju u njima, ni u čemu se ne razlikuje od onoga što privlači svu silnu masu ljudi koji gledaju filmove, čitaju knjige, slušaju glazbu ili proučavaju slikarstvo, arhitekturu, modu, whatever. Sve te ljude povezuje uživanje u kulturi i umjetnosti, kao i povremena, ali, zapravo, cjeloživotna preispitivanja samih sebe, otkuda dolaze i kome pripadaju. Moj otac rođen je u Evertonu pa moja obitelj službeno pripada Evertonu, i u derbijima bih trebao navijati za Everton. Ali nakon jednog koncerta na Wembleyju, postao sam prijatelj s Kennyjem Dalglishem i pomislio sam da bi mogao početi pratiti oba kluba iz Liverpoola i jer nisam baš u toj katoličko-protestantskoj priči. Ali kada dođe do sukoba, ja sam Evertonovac, govorio je o pripadnosti Paul McCartney koji je oca McCartneyja promijenio u oca McKenzieja da mu otac ne bi popizdio. Beatlesi su iz Liverpoola, mitskog nogometnog grada, koji se puno više poznaje po Liverpoolu i Evertonu nego po Beatlesima (pa ne znam baš – GP), i u njihovo vrijeme, bilo je skoro nemoguće zaobići nogomet, plemenitu englesku igru čija se tradicija i ljubav, najčešće, prenosi s oca na sina, kao i između dva prijatelja, te se nogometna tematika suptilno provlači kroz opus Beatlesa, iako su rijetko govorili o nogometu. Jedna od poenti nogometa je da se, kad si dodajemo loptu jedan drugome, trudimo dodavati sa što većom vještinom i umijećem jer, kada to radimo dobro, postajemo dobri prijatelji, a kada radimo loše, i dalje smo prijatelji, samo malo manje dobri, ali nikada ne ostajemo sami i u usamljeni u tom dodavanju. A usamljenost, ako uopće i postoji, možemo sasvim fino razmatrati od ‘Taxmana’ do ‘Tomorrow Never Knows’, na najboljem albumu Beatlesa, na kojemu je ‘Eleanor Rigby’ taj pravi početak, mjesto otvaranja životnih pitanja, među kojima trivijalno pitanje poreza gubi svaku smisao, i koja je, upravo zbog svoje zakučasti i složenosti i neodgovorenih pitanja u tako malo vremena, jedna od onih najvećih pjesama svih vremena koja nikada nije izvedena uživo. Naprosto jer je u zen momentu – jako jednostavna i komplicirana u isto vrijeme. Isto kao i nogomet. (BM)

(pisali: Tonći Kožul, Zoran Tučkar, Jelena Svilar, nn.wikipedia.org, Brane Šutalo, Bilanda Ban, Davorka Brajković, Tonči Raić i Bojan Mandić)

Goriline najbolje pjesme Beatlesa: #100-#51

Svibanj 5, 2012

100. Getting Better (125 bodova / 5 glasova)

99. Please Mister Postman (127 bodova / 5 glasova)

98. Back In The U.S.S.R. (130 bodova / 7 glasova)

97. Glass Onion (132 boda / 3 glasa)

96. It Won’t Be Long (136 bodova / 8 glasova)

95. Hey Bulldog (138 bodova / 3 glasa)

94. I’ll Follow The Sun (142 boda / 4 glasa)

93. Anna (Go To Him) (142 boda / 5 glasova)

92. Tell Me What You See (143 boda / 3 glasa)

91. You’re Going To Lose That Girl (150 bodova / 3 glasa)

90. Twist And Shout (152 boda / 7 glasova)

89. Ob-La-Di, Ob-La-Da (156 bodova / 3 glasa)

88. I Should Have Known Better (157 bodova / 8 glasova)

87. Everybody’s Got Something To Hide Expect Me And My Monkey (160 bodova / 4 glasa)

86. Drive My Car (160 bodova / 8 glasova)

85. Martha My Dear (170 bodova / 5 glasova)

84. The Night Before (170 bodova / 6 glasova)

83. Lady Madonna (177 bodova / 6 glasova)

82. You Never Give Me Your Money (178 bodova / 5 glasova)

81. Please Please Me (192 boda / 6 glasova)

80. I’m So Tired (193 boda / 7 glasova)

79. Oh! Darling (196 bodova / 6 glasova)

78. I Feel Fine (197 bodova / 7 glasova)

77. Two Of Us (199 bodova / 7 glasova)

76. Julia (199 bodova / 8 glasova)

75. Carry That Weight (200 bodova / 8 glasova)

74. Dig A Pony (204 boda / 5 glasova)

73. I’m Happy Just To Dance With You (210 bodova / 5 glasova)

72. Every Little Thing (210 bodova / 6 glasova / 1 prvo mjesto)

71. Rocky Raccoon (211 bodova / 5 glasova)

70. She’s Leaving Home (213 bodova / 7 glasova)

69. I Want You (She’s So Heavy) (214 bodova / 6 glasova)

68. Golden Slumbers (216 bodova / 9 glasova)

67. The Ballad Of John And Yoko (217 bodova / 6 glasova)

66. She Said She Said (222 boda / 6 glasova)

65. I Need You (223 boda / 7 glasova)

64. I’m Looking Through You (223 boda / 8 glasova)

63. No Reply (234 boda / 10 glasova)

62. If I Needed Someone (251 bod / 4 glasa / 1 prvo mjesto)

61. From Me To You (252 boda / 7 glasova)

60. All I’ve Got To Do (264 boda / 6 glasova)

59. Things We Said Today (275 bodova / 9 glasova)

58. Run For Your Life (280 bodova / 10 glasova)

57. Got To Get You Into My Life (285 bodova / 5 glasova)

56. Eight Days A Week (298 bodova / 11 glasova)

55. Hello, Goodbye (300 bodova / 8 glasova)

54. Dear Prudence (313 bodova / 11 glasova)

53. Sexy Sadie (324 boda / 7 glasova)

52. All You Need Is Love (324 boda / 9 glasova)

51. Day Tripper (326 bodova / 10 glasova)

Goriline najbolje pjesme Beatlesa: #30-#21

Svibanj 4, 2012

30. Come Together (582 boda / 17 glasova)

‘Abbey Road’ je kultni album Beatlesa, čak i posljednji snimljen, ali ima li tu još neka zapravo super stvar osim ove? (Po meni.) Pjesma je inspirirana kampanjom Tima Learyja za guvernera Kalifornije protiv Ronalda Reagana (Tim je završio u pržunu radi posjedovanja trave, tko zna kako bi povijest svijeta izgledala da nije?), a ako se malo pažljivije osvrnete na stihove, vidjet ćete da je ovo jedan pravi reperski reprezent… Od svetog rolera Harrisona do zgodnog Paula. Još jedna od pjesama Beatlesa koja je materijal za istraživanje. Uz to, opet se spominje morž, ta predivna životinja. (TR)

29. A Hard Day’s Night (586 bodova / 15 glasova)

Znam samo jednu stvar: kad su ovo jednom prilikom pustili na Žuru u Griču, sve su pjesme i prije i nakon nje zazvučale tako beskrvno i bezlično. A čula sam je milijardu puta. I nisam više sigurna je li ovo samo jedan u nizu mojih hejtova prema dobrom dijelu aktualnog njonjavog gitarskog indieja, ili je ‘A Hard Day’s Night’ toliko dobra da joj je preteško konkurirati. Da, usporedbe su izlišne. Meni je, u svakom slučaju, druga na ljestvici. (BB)

28. She Loves You (586 bodova / 16 glasova / 1 prvo mjesto)

Znate svi onu priču kad je Lennon izvalio da su Beatlesi veći od Isusa, pa se digla frtutma i Lennon se bio primoran ispričati, pravdajući se da je naprosto konstatirao golu činjenicu. Ne bih se složio da su, u globalnom poretku stvari, Beatlesi veća sila od kršćanstva, no za mene osobno Johnova tvrdnja stoji. Jer, mada vjerujem da je davnom palestinskom hipiju srce bilo na mjestu kad se trudio svijet učiniti boljim, em u priče o životu poslije smrti u nebeskom carstvu koje će zavladati jednog lijepog dana ne vjerujem, em se čitava ta priča izrodila u nešto što je češće kvarilo no poboljšavalo svijet. S Beatlesima takvih problema nema – radeći odličnu glazbu, jednu od stvari zbog kojih vrijedi živjeti na Zemlji, davno su već učinili naš svijet ljepšim mjestom, čine ga i danas, činit će ga i ubuduće, i ne vidim što bi tu moglo poći po zlu. Pa ti reci tko je veća faca. Jesus loves you? I’ll pass, ja bih radije da mi se zavrti, recimo ‘She Loves You’, jedan od najsjajnijih dragulja Beatlesa – i meni dobro. (NP)

27. Lucy In The Sky With Diamonds (633 boda / 16 glasova)

Tako, jednu večer, nakon odigranog glazbenog kviza u Booksi, ja i Kožul Tonći malo ćaskamo o svemu pomalo, i korak po korak dotaknemo se Gorilinog izbora o najboljim pjesmama Beatlesa. Kako je Tonći za opus slavne liverpulske četvorke zainteresiran nešto samo malo više nego ja za norvešku kožarsku industriju njemu je valjda bilo sasvim normalno provaliti misao da bi Beatlesi bili pun kurac bolji bend da su umjesto na Indiju zabrijali na, eto, recimo Balkan!!! Jebote, Tonći! No, kako je vrijeme prolazilo, a ja morao smišljati šta napisati o nekim pjesmama koje mi je Gogo zadao, stvarno, počeo i ja zamišljati što bi bilo da su se Beatlesi umjesto na obale Gangesa iskrcali, recimo, na Cetinu, Miljacku il Krku. Da li bi povijest bila ista? Hm, možda bi, ali možda i ne bi. Ma, garant ne bi. Jebemu, Beatlesi zabriju na Maharaši Meheš Jogija, počnu se čudno oblačiti, propagirajući neke još čudnije ideje i ne prođe tjedan, dva, svako dijete u bloku je sjedilo na podu prekrštenih nogu. Lennon se okiti cvijećem i evo djece cvijeća. Harrison padne u parareligijski zanos, i eto tisuće pročišćenih u slivu Brahmaputre. Šta bi bilo da su eto, ne znam, zabrijali na sevdah? Da li bi svijet dozvolio da onaj ruski književni razbojnik Eduard Limonov mrtvo ladno pred kamerama uz šljivovicu šajba s Pala po Sarajevu? Da li bi se dogodile Omarske,  Manjače i Srebrenice? Ma nema šanse. Ili, recimo, da su otkačili na Milu Krajinu umjesto na Ravija Shankara. Da li bi ‘Within You Without You’ zvučao drugačije da je George drkao po guslama umjesto po sitaru? Da li bi naš Mile zasvirao na Woodstocku, a njegova kćer Kata (hm, ne znam ima li Mile djece, al valjda ko svaki pravi Hrvat ima ih barem sedmero, osmero, pa valjda ima i koju kćer) izdala najnoviji album koji bi u današnjem Jutarnjem secirao Sale Dragaš? Ma sve to bi. Nema šanse da ne bi. Hrvatska bi bila turistička meka sa najvećim BDP-om uz Lihtenštajn, Lennon bi bio živ i sve bi bilo drugačije. Samo da… No, eto, šta je tu je, umjesto srpske prepečenice il šibenske travarice, Beatlesi se navuku na tripove i snime jednu od najljepših pjesama u povijesti, pjesmu koju kad čujete – oprostite im sve. (SČ)

26. Help! (648 bodova / 19 glasova)

 …’znači do Helpa ideš samo ravno…odlična je cesta, ma ko autoputom, samo pičiš…e, e…onda znači kod izlaza Helpa siđeš…malo dalje ćeš jasno vidit kad si izašo iz Bitlsa Donjih i onda ulaziš u Bitlse Gornje…e a dalje samo prati cestu….ili GPS…e i spusti prozore…krov, još bolje…eto, aj, aj…doć ćeš nekako, he-he…uglavnom skrene se kod Helpa, pa dalje dugom zavojitom i to je to… Najveseliji poziv u pomoć i jedna od najboljih tema ikad (i-k-a-d!) napisanih za film. Jedna od prvih Lennonovih osobnih (emocionalno iskrenih, a reče čoek i njemu najdražih) pjesama i pjesma koja je savršeno uhvatila moment(um) onog kad je bal – nek je maskenbal, pa je tekst o vlastitoj depresiji i očaju skeljio na još jednu zarazno vedru melodiju. Well, howboutthat? Uz to, kad si netom propupala tinejdžerka teško je ne misliti da se prepoznaješ u svakom slovu i noti. I od onda još sijaset puta: novi kontekst, nove emocije, isto staro prepoznavanje. Hura! Jer ovih dana zamišljajući sebe i svoje kako svaki petak u Kulušiću cca 1993. ekstatično urlamo when I was younger, SOOOO much younger than today prilično se doslovno upišam u gaće od smijeha. (MT)

25. Helter Skelter (668 bodova / 20 glasova)

Beatlesi kao najbolji bend svih vremena? Može. Beatlesi kao najbolji rock’n’roll bend svih vremena? Također. Beatlesi kao najbolji pop bend svih vremena? Isto. Beatlesi kao najbolji boy bend svih vremena? A, jest. Beatlesi kao najbolji indie bend svih vremena? Normalno. Beatlesi kao jedini dobar krišna bend ikad? Stoposto. Beatlesi kao najbolji country bend svih vremena? Ajde, može. Beatlesi kao najbolji folk bend svih vremena? Zašto ne? Beatlesi kao najbolji kantautori svih vremena? A tko drugi? Beatlesi kao najbolji punk bend svih vremena? Hamburg ne laže. Što je još ostalo, hm… Heavy metal? Može i to. (GP)

24. Happiness Is A Warm Gun (680 bodova / 16 glasova / 2 prva mjesta)

Tata, o čemu on piva u ovoj pismi?, pitala sam davno staroga, prebirući po njegovoj kolekciji ploča koju sam godinama sustavno uništavala ne znajući tada kakvo bogatstvo držim u rukama. O ljubavi i… Shvatit ćeš kad odrasteš, promumljao je. I shvatila sam, jedno 10-15 godina poslije. Moram reći da su mi tada kao djevojčici svakakve ideje padale na pamet. Tražila sam odgovore okrećući ploču po rukama, a odgovora nigdje na vidiku. Da ne govorim na kakvim sam mukama bila kad sam čula ‘Cold Turkey’ (ko normalan piše o hladnoj purici???). Kasnije se moja percepcija shvaćanja o čemu se tu radi mijenjala s godinama. Mijenjala se i vizualizacija. Tako sam jedno vrijeme na sam osluh zamišljala Johna i Yoko kako sjede na podu stana pretrpanog smećem prekriženih nogu i staklenih očiju. Njih dvoje iza neprobojnog zida. S vremenom sam izbacila Yoko iz vizualizacije (što je bio iznimno težak zadatak nakon što sam vidjela omot ‘Two Virgins’) i svijet je opet bio lijep. Ok, isto je u priči ostao gun, ali ipak je ‘Happiness Is a Warm Gun’ postala jedna od meni najdražih pjesama Beatlesa ikad. Navodno je u vrijeme kad je nastajala Lennon već dobrano zagrizao u čari heroina, a kad zagrizete u čari droge onda ne vidite loše strane. To što ne izlazite iz kuće mjesecima, ne predstavlja vam prevelik problem, vi ste vladar situacije. Mozak vrluda svojom putanjom, a samo nebo je granica. Tako kažu, ja sam samo glasnik. Tipičan ushit heroinskog početnika!, ispalio je moj prijatelj ko iz topa u slušalicu na upit što njemu predstavlja ‘Happiness Is a Warm Gun’. I čini mi se da je u pravu. Samo što bih ja još nadodala da je to brutalno genijalan ushit. Stanje ushićenog mira koje ne prestaje, već se samo prelijeva iz jednog ugođaja u drugi. I nikad ne dosadi. Kompleksna, strastvena, nježna, inspirativna, odvažna, nadrealna… Sve to odjednom. I mnogo više od toga. I nemojte me krivo shvatiti. Smatram da droga ima veze s glazbom koliko i žabe s dilanjem kreka. No, budući da žaba kad je sretneš kaže krek, rekla bih da se radi o teoriji relativiteta, tj. možda-možda. U svakom slučaju, ‘Happiness Is a Warm Gun’ je oda svemu onome što je rock’n’roll u mom svijetu. A to je svijet u kojem su Sonic Youth fantastičan pop. (DB)

23. Tomorrow Never Knows (690 bodova / 14 glasova)

Koliki god ljubitelj vječito novih zvučnih avantura bio, dugogodišnje me iskustvo preslušavanja najrazličitijih izdanaka moderne glazbe nagoni da konstatiram: ništa me ne veseli kao odlična pop pjesma. Neka inovacija u tehnici, state-of-the-art produkcijskih zahvata, novih žanrova i zvukovlja, mogu ja guštati u tome, ali ormarisani konzervativac u meni i dalje govori: samo vi drkajte u studiju, igrajte se velikih inovatora i kurčite se kako ste avangardni, džabe vam to bez Dobre Pjesme. Napisati jednu takvu najradikalnija je i najteža stvar u muzici, a Beatlesi su ih pisali i svirali dobro kao malo koji bend u povijesti. Što ih nije spriječilo da katkad zakorače na nove staze. Nisu ih uvijek odvele u dobrom smjeru – khm, ‘Revolution 9’, khm – no takvi se kiksevi lako opraštaju čim se ludilo ‘Tomorrow Never Knows’ zakotrlja iz zvučnika. Reakcija mi je uvijek ista – Jebote, pa kako im je ovo samo uspjelo?! Hrabro ploviti neistraženim morima glazbe, a pritom napraviti Dobru Pjesmu (ma što dobru, fantastičnu) – to mogu samo majstori kakvi se rijetko rađaju. (NP)

22. Don’t Let Me Down (709 bodova / 16 glasova / 1 prvo mjesto)

Izluđeni vrištanjem raspamećenih obožavateljica, Beatlesi su već sredinom šezdesetih prestali održavati koncerte. Pred ljudima, uvjetno rečeno, nastupili su još samo jednom i, po tko zna koji put, zauvijek ispisali povijest pop glazbe. Za oproštaj od publike nisu odabrali stadion ili koncertnu dvoranu, nego vrh zgrade svoje kompanije Apple i u te 42 minute izveli nešto što su deseci bendova nakon njih manje ili više bezuspješno pokušavali iskopirati. Sviranju na krovovima (ili barem glumatanju za potrebe videospota) u narednim desetljećima tako nisu odoljeli ni U2, ni Guns N’ Roses, pa čak ni sarajevska Crvena jabuka, no magiji tog prohladnog siječanjskog dana nitko se nije uspio ni približiti. Prema vlastitom priznanju, članovi grupe u to se vrijeme više nisu podnosili, zbog čega je snimanje posljednjeg im albuma ‘Let It Be’ bilo gotovo neizdrživo, pogotovo za Harrisona koji ih je u jednom trenutku i napustio. Kada su se popeli na taj krov i uštekali u pojačala, negativna energija je nestala, a John, Paul, George i Ringo ponovno su postali oni nabrijani klinci koji su, samo nekoliko godina ranije, iz nekog trošnog liverpulskog podruma krenuli osvojiti svijet. Pitate se kako sve to znam? Jednostavno, pročitao sam na njihovim licima dok su svirali ‘Don’t Let Me Down’. (VH)

21. I Want To Hold Your Hand (711 bodova / 20 glasova)

Iako će reći kako nema dražeg benda od skauzerske četvorke (osim možda Bijelog dugmeta), tata je oduvijek bio fejker. Od čitave diskografije Beatlesa, sve što se prevrtanjem kutaka nevelikog stana i pretinaca auta dalo pronaći bila je tek bijedna kompilacija hitova. Na dugoj i vijugavoj magistrali, unutar plavog fiata, ta se kazeta svakog ljeta borila za primat s jednim od albuma Matka Jelavića (vjerojatno ‘Sretno ti bilo, anđele’). Uspješnica ‘Rodija se sin’ uglavnom je smjela treštati iznad granica tatine tolerancije, a isto je vrijedilo i za nevinu ‘I Want To Hold Your Hand’, čak i u stresnim trenucima pretjecanja kamiona… A danas? Plavi fiat je prošlost, kazete isto. Jelavić zabija za Everton. Tata sluša isključivo Antenu. Još jedna u nizu nostalgično-patetičnih crtica. (MI)

(pisali: Tonči Raić, Bilanda Ban, Nikola Pezić, Saša Čobanov, Maja Telenta, Goran Pavlov, Davorka Brajković, Vedran Harča i Matej Ivušić)