Archive for Svibanj 2009.

Cuadro sueco

Svibanj 29, 2009

Dijele li makar nešto sitno nogometne opsesije sa gradom koji im je dao ime, I’m From Barcelona su sinoć nešto veselja dijelili i sa svim prisutnima na njihovu koncertu – svima koji vole nogomet. Negativci su se veselili jer su osvojili kup, hrabri junaci koje ništa pokolebati neće zato što smo opet pokazali da smo bolji od njih. Naravno, može se reći i da smo mi bili u kurcu što onakav preokret nismo priveli kraju kako treba, a oni zato što su skužili da su jednostavno preloši za prejesenjavanje (ako i jesen uopće dočekaju) u Evropi, ali pokazalo se sinoć da na svirci I’m From Barcelona naprosto nema mjesta suzama. Zbog nogometa samog koncert je izgleda i počeo nešto kasnije, barem kada je riječ o sredini radnog tjedna, ali katalog ukupnog trajanja 80ak minuta nije ni mogao odgoditi spavanje i otežati jutarnje dizanje. I’m From Barcelona su, jednostavno, veseo indie pop bend, kojem tridesetak registriranih članova treba baš zato da bi veselje bilo veće, kaže stara izreka. Logično je da ih višak obaveza i manjak autobusnog prostora ponekad mogu omesti u turiranju u punom sastavu, tako da ih je sinoć u Pauku bilo 14, ako nisam krivo izbrojio. Uz malo pretjerivanja, mogu reći kako je publike bilo tek malo više, tako da bi idealan prostor koncerta svakako bio &TDov atrij, ali je kombinacija nešto niže temperature i nužnosti komotnijeg stejdža valjda učinila svoje. Iako redom simpatične i pitke, njihove pop pjesmice doma sam sveukupno preslušao možda pet puta, jer mi se jednostavno uvijek više sluša nešto drugo, ali i tih je pet ili manje puta bilo dovoljno da mi se melodije i refreni urežu u mozak. Šef Emanuel Lundgren očigledno umije napisati zaraznu pjesmu, i to takvu koja je u pravilu sretna i optimistična. Kaže se kako je vesele pjesme puno teže pisati nego tužne, ali meni je to uvijek bila potpuno nejasna procjena, baš kao i ona da je lakše pisati recenzije u kojima nešto kudiš nego hvališ. O ove dvije stvari možemo opširnije diskutirati nekom drugom prigodom, prvu ovdje navodim samo zato što je na Emanuelu i ostatku simfonijskog orkestra potpuno vidljivo s koliko uživanja, elana i lakoće stvaraju atmosferu dječjeg rođendana. Kući to zna biti malo previše, uživo, u sjajno odmjerenih sveukupnih 60 minuta, bilo je taman pogođeno. Ajde, mora se priznati da su pomalo pretjerali s popratnim sadržajima jer mjehuri od sapunice, veliki crveni baloni i šarene konfete – juhu, ludilo, smijeh!; puno mjehura od sapunice, velikih crvenih balona i šarenih konfeta – okeeej; previše mjehura od sapunica, velikih crvenih balona i šarenih konfeta – ma daj odjebite više i odsvirajte neku heartbreak baladu u turobnim molovima! Nije, međutim, pošteno fokusirati se samo na dekor, jer se čak ni ja, koji znam biti cinik i koji više volim kada mi dešperatni bradati Amerikanci poju o across the river you can dance all night, a pretty little girl that I left behind, I know you’re not waiting on me, look at you girl you’re just skin and bones, you’re breaking all the hearts of the boys back home, and I know you’re not waiting on me (uh, zaboravio sam se, sori ljudi) (ali, koja pjesma!), nisam mogao, ni htio, oduprijeti napadu veselja koje su I’m From Barcelona priuštili i Zagrebu, počevši od ‘Rufus’ i ‘Paper Planes’ pa do ‘Treehouse’ i ‘Ophelia’ na bisu, s vrhuncem u omiljenoj mi ‘Headphones’. Paralelna sredstva građenja koncertnog showa te multikolorni pop overdrive koji nosi bendove pjesme umnogome me podsjetio na The Flaming Lips, ali takve koji nemaju prošlost ljute alternative u koju su posljednjih dosadnih godina regresirali. Pjesme I’m From Barcelona su komunikativne, prijazne i otvorene, priđu one tebi ako ti nećeš njima, i iako me u principu nerviraju takvi koji tlače svojim pričama čak i ako ih ništa nisi pitao, jučer sam u njihovu društvu ipak proveo sasvim ugodan sat vremena.

Happy Birthday, Teens!

Svibanj 26, 2009

Okej, ‘Suada’, ‘Bolje biti pijan nego star’ i ‘Good Bye Teens’ svakako spadaju u kategoriju obaveznih i očekivanih, ali četiri su pjesme same bile dovoljne da bi sinoćnji polu-private-party koncert Plavog orkestra u Đuri učinile odličnim, što je bio ionako. Devet godina nakon posljednjeg nastupa u Zagrebu, Loša i njegov Orkestar vraćaju se koncertima, a zagrijavanje za veliku turneju po velikim dvoranama koja će se zbiti na jesen predstavljaju četiri koncerta po velikim gradovima bivše Juge, ali u njihovim malim klubovima. Skupilo se tako u Đuri sinoć negdje 300 hardcore fanova benda, među kojima i Ozzy i ja, koji se nipošto ne možemo svrstati u tu odrednicu, ali barem bih se ja mogao da bend nije snimio ništa poslije ‘Smrt fašizmu’. Riječ je o vrlo dobrom nastavku fantastičnog debija – ‘Soldatski bal’ mi je bez ikakve dvojbe jedan od naših najboljih albuma uopće, ma i jedan od najboljih bilo čijih albuma uopće, prekrasan maturantski pokušaj skladištenja čitavog odrastanja na dvije vinilne strane. Osobno, mislim da je Loši, Pavi i blizancima Ćerama pokušaj itekako uspio, pa su mi nekako sve kasnije pjesme benda u startu zvučale još i slabije, jer nisu bile ravne onima koje je bend snimio na toj sjajnoj ploči. Dakle, gornje tri svakako su dio redovitoga repertoara benda, ali su me sinoć ubile one neočekivane – ‘Parajlija’, ‘Gujo, vrati se’ i ‘Soldatski bal’, redom superslatki gimnazijski komadi moćnog folk-rocka. Jest da se u najavama, koje su upozoravale kako će bend na ovim low-key nastupima iz naftalina izvući neke stare fanovske favorite koji više nemaju mjesta u njihovim set-listama, spominjala i ‘Kad mi kažeš, Paša’, ali nju valjda čuvaju za Beograd (ako tamo već nisu svirali, ostali gradovi ove pripremne turnejice su Ljubljana i Sarajevo). Jebiga, da su razorili ‘(Medena curice) Daj mi vruće rakije’ stvarno bi bili najveće hadžije, što nekako ipak nisu, koliko god bili dobar bend, tako da zapravo žalim samo za besmrtnom ‘Odlazi nam raja’, koja bi u ovakvom aranžmanu prijateljskog okupljanja možda i bila neprikladna, ali koga briga. Četvrta od ovih neočekivanih divota bila je najveći anti-fa klasik YU rocka, i dan danas nevjerojatna ‘Fa, fa fašista nemoj biti ti (jerbo ću te ja draga ubiti)’, u kojoj su najviše pokazali koliko dobro, zapravo, zvuče. Plavi orkestar sam dosad uživo gledao samo jednom, negdje krajem osamdesetih na splitskim Gripama, tako da pojma nisam imao kako zvuče na koncertima, ali nekako sam ih uvijek doživljavao kao studijski pop bend, valjda i zbog Lošine skladateljske karijere u zadnjih 15ak godina. Koja greška! Bez ikakvih klavijatura ili sličnih dodataka, u klasičnoj rokerskoj postavi s dvije gitare (ne, Pavine zlatne gitare nisu se vratile u bend, Saša Zalepugin je još uvijek u timu), Plavi orkestar su sinoć baš ono rasturili čvrstim pop-rock pristupom, koji se uopće ne nalazi daleko od jednih The Nerves, recimo, čiju sjajnu kompilaciju ‘One Way Ticket’ ovih dana stalno slušam. Nije sinoć bilo ikakvih mekanih finti za velike dvorane, prilagođavanja zvuka slučajnoj publici, nego samo fini, glasni rokenrolić sarajevske škole, koji je bolji samo na debiju Crvene jabuke. Ostatak 90minutne svirke ispunile su pjesme koji mi ne znače toliko koliko navedene – kao i ‘Zelene su bile oči te’, za koju me je uvijek sram naći lijepe riječi – a posebno su me iznenadile ‘Djevojku iz snova’ i ‘Straže’, power pop ubodi skoro nalik onima Teenage Fanclub, jer mi je baš bilo kul otkriti nešto novo što mi se sviđa kod benda za koji sam žalio što se osjetno promijenio od svojih početaka. Neka, bilo je baš dobro. A sad: Bio sam sa drugom, bila si i ti, Ja pojma nisam imao i njega digla si, Bio sam sa drugom, i dalje smije se, Po kosi posut suzama život odvaljuje, Ako odem draga, ni popa ni hodžu, Neka meni samo stari prijatelji dođu, Ako odem draga, ne krivim ja tebe, Želim da se samo malo odmorim od sebe, Odlazi nam raja, odlazi nam raja, odlazi nam raja, odlazi nam raja, nestaju polako kud i kam, OOOOO Odlazi nam raja…

My Buddy Moose i 40 hajduka

Svibanj 23, 2009

Iskusnim čitateljima Gorile sve će biti jasno iz naslova. Prije malo više od tri godine, u Galeriji SC bio je nastupio legendarni majstor Chris Brokaw, a posjeta koja je bila toliko slaba da je ukupan broj ljudi računajući i zaposlenike i muzičare iznosio točno 41 bila me natjerala na naslov istovjetan ovome, samo uz drugo ime izvođača. Nije da se zapravo sinoć išta drugačije i moglo očekivati. My Buddy Moose su u cijeli paket svirke kao predgrupa The Bambi Molesters uletjeli relativno kasno, tako da uopće nisu bili najavljivani ni po plakatima ni po medijima, plus je zacrtani početak koncerta za 22 sata onemogućio da oni sat ranije imaju barem nešto sitno dodatne slučajne publike. Nije da je to ikome od nas namjernih nazočnih obožavatelja najbolje hrvatske grupe smetalo, jer je dojam poluprivatne rokenrol zabave baš lijepo legao. Svojih 40ak minuta My Buddy Moose ispunili su uglavnom novim, redom odličnim stvarima, a većini koju već sviraju dulje vrijeme i koja će se naći na, nadam se što skorijem, novom albumu pridodali su i jednu najnoviju, instant-klasik hrvatskoga country-rocka (kada žanr čini negdje bend i po, onda to i nije toliki problem, ali pjesma jest izvrsna). S debija smo čuli samo ‘Sundays’, ‘Bad Day’ i ‘I Know I’ve Gotta Stop’, u klasičnome rasturačkom izdanju, a za finale je ostavljena sve redovitija obrada ‘The Ghost Of A Smile’, koja mi osobno predstavlja vrhunac bendove razigrane šetnje po tuđim pjesmama. Barem dok ne obrade ‘Can’t Hardly Wait’, planove o čemu mi je u kasnijem razgovoru iznio pjevač Luka, zadužen još i za prehranu izgladnjelih fanova, kojima je spremno donio pizze, čips i bananu iz zabinja. The Bambi Molesters su bili skroz okej za slušanje izvana, za vrijeme razgovora, fina glazba za liftove čak i kada liftova nema. Nove pjesme s vokalima zvučale su mi mnogo bolje nego njihovi klasični instrumentali, koji zapravo uopće nisu loši, ali mi ih je oduvijek jako teško razlikovati, kad ne posjeduju moje omiljene razlikovne elemente tekstova i vokalnih melodija. Ali, jako dobro popunjenoj Močvari takve sitnice nisu ni najmanje smetale. Nisu, zapravo, ni meni, jer sam svoju porciju finog rokenrola dobio, te bi bilo nepristojno tražiti više.

Povratak u mulj

Svibanj 22, 2009

Prije par godina – apsolutno mi se ni najmanje ne da provjeravati fakte – skupina dobročinitelja i filmskih aktivista, okupljena oko ekipe ZFF-a, pokrenula je akciju takozvanog spašavanja kina Europa. Prijetnja da bi i to kino, poput gotovo svih ostalih gradskih kina, moglo prestati s radom i doživjeti prenamjenu u kakav drugi objekt otklonjena je kako različitim nizom različitih programa, tako i peticijom koju je stvarno bila potpisala gomila ljudi. Ono, tisuće, možda i deseci tisuća ljudi. So far, so hvalevrijedno. Ali, mene je i tada morilo sljedeće: da je svaki od potpisnika peticije barem jednom u svaka dva tjedna doista i odlazio u samo kino, vjerojatno nikada nikome ne bi ni palo na pamet kino zatvarati! Klasična hrvatska pizdarija u kakvoj je najvažnije ispasti dobar, primjeren PC dušobrižnik, makar se brinuo oko stvari za koje ti, izgledno je, puca kurac. Zašto je, zapravo, uopće važno gdje gledaš neki film? Ako ti se ide u kino, odi u Cinestar. Ako ti se gleda film koji nije na repertoaru, skini ga ili sprži od Velimira. Mislim, Europa i dalje zjapi prazna za vrijeme svih svojih redovitih programa, ne računajući tu različite festivale koji najčešće u njoj nalaze svoj dom.

Sve ovo gore pišem zato jer se jučer ponovno otvorila Močvara, bez da sam ja osobno uopće i primijetio da je bila zatvorena – pa, prije točno godinu dana tamo sam gledao Shellac. Okej, meni Močvara kao takva uopće nije nedostajala, zato jer sam je oduvijek doživljavao kao tek jedan od zagrebačkih koncertnih prostora (istina, u kojem smo Punk-Rock Hrvati odsvirali svoj najbolji ili čak i dva najbolja koncerta), a ne kao mjesto za izlazak. Brdo alter/pank/metal klinaca, s druge strane, jest, pa sam očekivao kako ću sinoć u Močvari naići na pravu, nesnosnu gužvu nesputanog veselja zbog otvaranja omiljenoga kluba, koji je svojim birokratskim spletkama bio zatvorio Bandić i njegovi korumpirani mafijaši, ili kako je to već išlo. Naišao sam na nekih stotinjak ljudi. Razlog za to dijelom je svakako ne baš opravdana odluka klupskog vodstva da prvi dan nove Močvare otvore relativno nepoznati bendovi i širim masama neatraktivni mamci Cripple And Casino, Nežni Dalibor, We Can’t Sleep At Night i Tobogan, kao i cijena ulaznice od 50 kuna. Odnosno, meni je takva odluka super, jer mi je sto puta draže da se nominalni underground klub otvara nastupima takvih bendova, nego sutrašnjom svirkom Transglobal Underground dosade, ali potpuno mi je jasno da to nisu imena koja mogu privući velik broj ljudi. Samo, čemu onda tolika galama oko Močvarine neaktivnosti, kada i kao aktivna ne privlači niti one koji su je takvom priželjkivali? Gdje su nestali svi oni kojima Močvara treba?

Pa, eno ih na nasipu, njih nekoliko stotina. Sad, osim ako se u posljednjih nekoliko godina nasip bez moga znanja profilirao kao atraktivna izlazišna prekotjedna lokacija, sasvim je jasno da se ta gomila ljudi na njemu okupila zbog Močvarina otvaranja. Zašto onda nisu i ušli u nju? Kužim ja da je karta 50 kuna, da klinci baš nemaju uvijek toliko na raspolaganju, da se treba kupit vino i kola za bambus, da se sviralo i na terasi pa se dobro čulo i s nasipa, da se vani može bolje razgovarat i barit suprotan spol. Ali, zašto je opet važnije srati protiv nečijih odluka (koliko god ih i sam smatrao pogrešnima), nego konkretnim činom (davanja novca, a šta sad) podržati programe za koje se ionako deklarativno izjašnjavaš?

Nije ni najmanje važno. Važni su bendovi koji sviraju. A, barem je nešto pozitivno slaba posjeta donijela – nije bilo redova za WC, nije bilo redova za šank! Vratimo se, konačno, bendovima, koji su svirali izmjenjujući se na vanjskoj pozornici koja je bila postavljena u dvorištu, te klasičnoj unutarnjoj, tako da su pauze između bendova trajale najviše 5-10 minuta, što uvijek valja glasno pozdraviti. Prvi su, vani, nastupali Cripple And Casino, koje sam konačno uspio uhvatiti kako spada, nakon što sam ih lani gledao na Rokaju gdje su me bili fino iznenadili, ali sam im iz različitih razloga sve buduće koncerte propustio. Ispostavilo se kako njihov gitarist Darko čita Gorilu, i slaže se , po vlastitom priznanju, s 90 posto mojih tekstova, pa me čovjek lijepo bio pozvao na jedan od njih, ali nisam išao zbog tada novopronađene akademske aktivnosti. Onda nisam stigao radi basketa. Onda su svirali ove veljače u &TDu, ali se a) razglas bio raspao pa se rodila dosada i b) sutradan sam bio išao na koncert najboljeg benda svih vremena The Gaslight Anthem pa se nisam mogao skroz prepustiti ikakvim pjesmama koje nisu ‘High Lonesome’ ili ‘We Came To Dance’. Sinoć jesam.

Cripple And Casino su stvarno dobri i moćni, i da sam jedno dvanaestak godina mlađi bili bi mi baš zakon, ne zato što mislim da sviraju muziku za srednjoškolce (kakva bi to uopće muzika bila?), nego zato što sam ja kao srednjoškolac puno više slušao bučniju, rastrzanu alternativu. Danas slušam gotovo samo rokenrol, i sve me teže razvali nešto drugo. Ali, Cripple And Casino stvarno razvaljuju, i nemoguće je i fizički ne osjetiti energiju i silinu kojom napadaju sve svoje pjesme. Ono što je super je to što baš imaju pjesme, nisu to samo nakupine neočekivanih zvukova i čudnovatih struktura, kakve se često nalaze kod bendova slične provenijencije. Nekakvome temeljnome američkom alter rocku pridodaju dovoljno pop iskri aktualnog post punka, da sve skupa zvuči zarazno i poletno, čak i kod najžešćih stvari. Basist je kuler, bubnjar udarač teške kategorije, gitarist majstor koji kuži najbolje blogove, ali scenom dirigira pjevačica. Kad se priča o dobrim frontvumenicama kod nas, priča se uvijek svodi na par istih, koje zapravo uopće nisu dobre, ali ova mala stvarno rastura. Kad im se bio srušio razglas u polukružnoj dvorani &TDa, činila mi se nesigurna, ali valjda bi u takvim okolnostima svi tako izgledali. Ovo jučer, dok uigran i uživljen bend piči bez problema, bilo je nešto drugo. Pogledajte kad vam se ukaže prilika.

Jučer sam bio ponešto hezitantan proglasiti koncert Pink Mountaintops jednim od nastupa sezone, danas neću ni najmanje oklijevati tako opisati drugi jučerašnji Močvarin nastup, izuzmemo li, naravno, gorespomenute The Gaslight Anthem, koji su u posebnoj kategoriji. Nežni Dalibor svojim su sjajnim setom jučer naprosto rasturili, pokazavši kako se punokrvni indie pop može svirati i na našim prostorima. Uvijek me je to čudilo – toliko ljudi znam koji slušaju najrazličitije podvrste indie popa, ali bendove uglavnom osnivaju samo oni koji briju na alternativu. Ova srpska trojka pokazuje kako stvari baš i nisu takve kakve izgledaju u mojim pogrešnim procjenama, jer su naprosto fantastični. Matko ih već mjesecima navodi kao jedan od najdražih bendova, a iako mi je njihov ‘Sredstva i veštine’ baš odličan album, nekakva sitnica me je priječila da mu se pridružim u navijanju. Još uvijek ne znam koja je to sitnica, zapravo, bila (osim možda tekstova koji i nisu baš, ali, opet, odlično funkcioniraju u paketu s muzikom), ali da su je jučer otpuhali nezadrživim nastupom, jesu! Itekako! Njihova me glazba najviše asocira na nekakav spoj uraganske nježnosti Smashing Pumpkins i ljupke žestine Belly, a sinoć sam se nekoliko puta uhvatio i u razmišljanju kako baš tako na svojim koncertima moraju zvučati Nada Surf. Svirali su unutra, pred nekih šezdesetak ljudi, ali barem je polovica nazočnih pjevala sve tekstove, tako da mislim da imamo lijepe šanse skoro ih vidjeti ponovno, na solo svirci. Nema straha da će se autorski možda potrošiti, jer je nova stvar koju su izveli na bisu (koji se stvarno rijetko dožive na redaljkama ovog tipa, ali reakcija publike je bila ekstatična) opet pun pogodak. Rađa se veliki bend.

Slovenci We Can’t Sleep At Night možda uopće nisu bili loši, ali stvarno ih nisam mogao ozbiljno shvatiti nakon divote popularnih Dalbača, pa ću njihov postpunkpopštoveć morati provjeriti nekom drugom prilikom. Ne dobijem li je, ništa zato. Tobogan mi nije bilo ni na kraj pameti gledati, jer me je opis koji sam negdje čitao na vrijeme upozorio kako se radi o zvucima iz mojih noćnih mora. Nekakav jungle sviran na živim instrumentima, ili tako nešto. Brrrr.

Eto, Močvara se ponovno otvorila, i vjerojatno me neće viđati tako često, nakon što večeras pogledam My Buddy Moose, koji sviraju kao predgrupa The Bambi Molesters. Yee-hah!

Iz skučenog, opsesivnog retroground svemira Stereo Sokoja

Svibanj 22, 2009

Pronašao sam najmanje gugljiv hrvatski bend! Ukucate li u popularni pretraživač riječ “šumski”, istoimeni sastav se pojavljuje tek na petoj stranici rezultata.

U drugim vijestima, ovako su se zabavljali mladi u Belfastu dok su se mama i tata Gorana Pavlova još samo stidljivo gledali.

Think Pink

Svibanj 21, 2009

Možda je za to zaslužna moja gotovo potpuna sviračka nekompetentnost bilo kojeg instrumenta (osim mikrofona, je li), ali nikada nisam uspio skužiti gušt višeminutnoga repetitivnoga groovea. Ono, kad isti ritam i iste dionice gitare i basa piče, čini se, do iznemoglosti, i taman kad pomisliš da ne može više, i kad bend sam da određenu naznaku da će se nešto promijeniti, i ti se ponadaš da se bliži kraj, a onda samo nastave još, i još. I još. Ne želim biti skroz nepošten (ali ni skroz tolerantan!) pa proglasiti takav pristup ispraznim drkanjem, možda privlačnost motorike doista proizlazi iz sposobnosti da se kvalitetno proizvede. A možda sve skupa s time nema nikakve veze, nego su uvjeti neki drugi: dobre droge, Jobovo strpljenje, indeks indologije i etnologije, ili osobna iskaznica koju je izdao MUP San Francisca. Upravo su takve – duge, repetitivne, pilatorske – bile srednje dvije stvari koncerta koji su sinoć u ne-baš (niti 1.5 Bw ljudi) popunjenom atriju &TD-a (sve mi je jasnije da baš sve bendove želim gledati upravo u njemu) odsvirali Stephen McBean i njegovi Pink Mountaintops. Da te dvije pjesme nije bilo, ili da sam takvom zvuku ponešto naklonjeniji, odmah bih ga sad proglasio jednim od najboljih koje sam gledao ove sezone, ovako ipak neću, makar dijelom i zbog toga što ih nisam gledao toliko puno da bi takva ocjena išta značila. Zbog sličnih razloga još uvijek nisam ni nabavio novi bendov album ‘Outside Love’, što sada svakako planiram napraviti što prije. Naime, prethodnik ‘Axis Of Evol’ mi je bio baš super tamo gdje mi je bio dobar, ali i baš dosadan tamo gdje bi se McBean odlučio na tripove. Nije toga bilo toliko puno, taman toliko da u ovo svedobavljivo doba u kojem se desi da još uvijek nisam poslušao nove albume, recimo, Black Lips, Boba Moulda ili Marije Taylor, a koji mi inače čame na hardu i na mp3 plejeru, prednost ipak dam bendovima s većim postotkom ubačaja. Kao da su za to znali, sinoć su Pink Mountaintops svoj podigli na skoro 90 posto, odličnim koncertom iz onog soja kakav već dugo nisam iskusio kod bendova koje donekle poznajem – koncertom koji te tjera bend koji si cijenio još i zavoljeti. Šesteročlana postava (inače, dosad je kroz albume grupe prošlo negdje 20ak ljudi), u kojoj sam prepoznao jedino legendu Matthewa Camiranda (koji je prije tri godine sa svojim maherima Blood Meridian snimio divotu ‘Kick Up The Dust’), polako me je ali sigurno uljuljala u svoj ritam, otvorivši nastup s ‘Comas’, i svirajući podjednako pjesme s ranijih albuma, te nove ljepote poput ‘While We Were Dreaming’ ili ‘And I Thank You’ (za koje pretpostavljam da se tako zovu po tekstovima koje sam zapamtio te uspoređivanju sa sveznajućim internetom). Uživo Pink Mountaintops imaju najmanje (rokerske, jamerske) veze s McBeanovim drugim bendom, također odličnima Black Mountain, a više zvuče kao nekakvi country Velveti. Ne kao Velveti na nekim stvarima s ‘The Velvet Underground’ ili ‘Loaded’, nego kao ponosni nastavljači brojnih americana tradicija – gospel, soul, folk – istovremeno zaljubljeni u različite moderne finte manipuliranja zvukom. Kao, recimo, Bill Callahan u pratnji Spiritualized. Hm, recimo. Srećom, u takvom dvoboju (koji zapravo nije dvoboj nego susret) pobjeđuje tradicija, pa je meni, umjerenom podržavaču napretka i fanatičnom pokloniku konzerve, sinoć bilo baš super.

‘Harakiri, jaje, amputacije – Seks i smrt u japanskoj kulturi’

Svibanj 18, 2009

Dragi prijatelji, kolege, znanci i perverznjaci;

Pozivam vas da u četvrtak, 21. 5. u 19 sati, dodjete u kino Europa (Subversive Film Festival) na promociju moje nove knjige HARAKIRI, JAJE, AMPUTACIJE – SEKS I SMRT U JAPANSKOJ KULTURI, predstavljanje trećeg dijela moje ‘japanske trilogije’. Evo nekoliko informacija o knjizi  – ostatak ćete doznati na promociji, a sve detalje u samoj knjizi!

***

Ovo je povijest japanske popularne kulture sa žarištem u fenomenu erotske groteske, tzv. erogura. Žanr je duboko ukorijenjen u japanskoj tradicionalnoj kulturi, ali je povezan i s kontingentnim administrativnim odredbama japanske kulturne politike. [ne smiju se vidjeti pica i pimpek] No, već u prvoj polovici stoljeća dolazi do recepcije erogura u nizu prijevoda na engleski u antologijama, a osobito u radovima J. G. Ballarda i francuskog teoretičara Georgesa Bataillea te njihovih brojnih sljedbenika. [tipa ono kad si iskopaju oči da se dok se seksaju]

Ako Vas zanimaju Japan, seks i nasilje, pročitajte knjigu.

Po prvi put, ne samo na hrvatskom jeziku, kroz analizu ero guro nansensu sadržaja Grgić objašnjava pozadinu strastvenog spoja seksa, nasilja i apsurda u japanskoj tradiciji i suvremenoj kulturnoj proizvodnji. Knjiga predstavlja neka od najvećih umjetničkih, književnih i redateljskih imena japanske povijesti, u čijem se opusu mogu pronaći žene koje spolno opće s hobotnicama ili zatrudne nakon analnog seksa s čudnovatim kljunašem, kao i parodije na Tolkiena s Frodoyamom kao seksualno frustriranim sumo hrvačem koji postaje prvak zahvaljujući svojim čarobnim tangama te će, kao prvo takvo djelo na hrvatskome jeziku, biti nezaobilazno za daljnje bavljenje japanskom popularnom kulturom. [masu toga možete skinuti s Interneta]

Rampo Edogawa, ‘Nosferatu’, Teruo Ishii, Salvador Dali, Harajuku, Shuji Terayama, ‘Masters Of Horror’, Suehiro Maruo, Dir en grey, Shintaro Kago, Takashi Miike, Goth-Lolite, Georges Bataille, Marquis de Sade, David Cronenberg, Nagisa Oshima, Hokusai, Shuji Terayama, Marlene Dietrich, bishoneni – sve to u ovoj jedinstvenoj knjizi, koja će zanimati ne samo ljubitelje Japana i bizarnosti, već i fanove filma, glazbe, književnosti, stripa, animacije, umjetnosti, kazališta i mode.

Harakiri Jaje Amputacije - naslovnica (mala)

Kad imamo Matove, ne trebaju nam Neilove

Svibanj 15, 2009

Jebote, ovi stvarno zaslužuju da se zbog njih vratim Gorili“, sinoć sam Matku rekao negdje sredinom predivnoga koncerta Grand Archives, oduševljen onim što je bradata, tetovirana ekipa Mata Brookea izvodila u atriju Teatra &TD, koji definitivno jest najbolji koncertni prostor u Zagrebu. Pa sam se i vratio, ali ne samo zbog njih. Eto, kako u trenu oku ispare sve odluke da neću tematizirati razloge pauze i motive povratka, ali šta da radim kada sam a) sklon egotripaškom meta-pristupu nečemu toliko običnom kao što je bloganje, i b) sklon jeftinim trikovima kojima ću osigurati još pokoji character u word countu, da većim tekstom ispadne kako sam se vratio u najboljem svijetlu. Odnosno, u svijetlu pod kojim se najbolje vidim onakav kakav jesam, možda takav zapravo i nisam najbolji. No, sada sam previše zabrazdio u nebitno. Jebiga, bez redovitog treninga ništa ne možeš riješiti na rutinu, a ja sam zadnji put o nekome koncertu pisao prije… ohoho, pa ni sam se ne sjećam, stvarno se radi o gorilaozoiku. Jednostavno, obaveze su se ispriječile guštanju, i morao sam se od svega ne toliko odmoriti koliko udaljiti, a onda sam se vrlo brzo navukao i na tu novu kolotečinu, pa mi je sve teže bilo sjesti za komp i kanalizirati osjećaje i doživljaje. Pičku, zadnjih pet rečenica, ne računajući ovu, započeo sam na isti način – riječ zarez nastavak rečenice način koji se inače trudim izbjegavati, ali mi očito ne ide.

Nije da je u mojem životu u ovih šest-sedam mjeseci nedostajalo dobre muzike, naprotiv. Ako sam ikada bio potpuno razvaljen nečijom glazbom, to je bilo daveći se u pjesmama najboljeg benda na svijetu The Gaslight Anthem. Još se uvijek davim, da se krivo ne razumijemo. Nije bila stvar ni u manjku dobrih koncerata. Odnosno, možda jest, ali taj je manjak prije svega bio rezultat drugoga, onoga koncerata uopće – neke sam propustio zbog lošije financijske situacije, neke zbog preklapajućih planova, većinu zbog kombinacije navedenog s trećim manjkom, onim interesa. Recimo, deseto Žedno uho je za moj ukus bilo pravi pomor nezanimljive glazbe. Svaka se situacija, međutim, mijenja, kako ona moja sjajna otprije dvije godine, tako i – jupi! – ova moja nezavidna otprije nekoliko mjeseci. Spojite to s najavom ludilo zagrebačkoga koncertnog niza u idućih par prvo tjedana, pa i mjeseci, i na kraju imate i ovaj tekst, koji bi doista trebao biti moj novi početak, a ne samo slučajna oaza. S obzirom da mi je posao (inače skroz kul) takav da većinu vremena moram provoditi pisanjem tekstova koji ni od čega moraju napraviti nešto, koji se ne potpisuju i koji zahtijevaju što manji upliv subjektivnog, onda je sasvim logično da mi ovakav vid tipkanja predstavlja nužan predah. Stoga, evo me doma, svi ste mi falili.

Za jedan tako tih i nježan bend, Grand Archives su uživo iznenađujuće moćni, ali njihova koncertna moć ipak ne izvire iz raspuštene glasnoće davanja oduška nakon susprezanja u studiju, nego iz nevjerojatne ljepote melodija i neodoljive melankolične atmosfere. Iako bi svođenje zvučne slike na klasičan rock četverac u najvećem broju slučajeva sobom donijelo i gitarsko učvršćivanje u rokerskiji zvuk, Grand Archives minus klavijatura i trubača ni najmanje nisu doživjeli kao potrebu za nekakvom reinvencijom ili prilagodbom, jednostavno svirajući pjesme kao da su u takvom obliku izvedene i prvi put, ostavljajući ih slatkima i omamljujućima. Mat Brooke i Curtis Hall tako ni jednu jedinu pjesmu nisu izveli tako da su obojica svirali električnu gitaru, nego su se strogo izmjenjivali na akustari i elektrari, a obojici su se u slojevitim, mekanim harmonijama pridruživali i ostali arhivari, basist Jeff Montaño i najveći car bubnjar Thomas Wright, koji je svojim brčinama, kosom i stonerskim humorom odavao dojam kakvog epizodista iz ‘Ludih sedamdesetih’. U sedamdesete, ali ne toliko lude, najčešće vodi i glazba Grand Archives, samo što se u novom tisućljeću središte ovakvog tipa folk-rocka iz Los Angelesa pomaklo par stotina kilometara sjeverno. Osim instrumentala ‘Breezy No Breezy’, Grand Archives su sinoć u odlično i prijateljski nastrojenom ekipom ispunjenom atriju &TDa odsvirali sve stvari s eponimnog debija, od kojih je najviše razorila, naravno, ‘Sleepdriving’, dok na kraju prvog bisa nije izvedena i ‘The Crime Window’, koja pri kraj koncerta spada još i bolje nego pri kraj albuma. U njoj su se bendu pridružili i članovi predgrupe The Wooden Birds, koji me se baš i nisu nešto dojmili, ali album će im kad-tad valjda ipak doći na red za provjeru.

Par pjesama s EPja, za koji nisam ni znao da postoji, bilo je sasvim okej, ali mnogo su bolje, na prvo slušanje gotovo bolje i od onih s ‘The Grand Archives’, nove pjesme, koje bend planira na novoj ploči objaviti ujesen tekuće godine. Jedna je totalni rasni indie hit, i to indie samo zato što je sasvim izgledno da bend poput Grand Archives naprosto ne može ostvariti pravi hit, makar pjesma i imala raspjevane gitare i ultracatchy melodiju i super kombinaciju euforije i melankolije i opet sjajan Matov glas i što još sve ne. Nema veze. Od obrada, kakve bih od ovakvog tipa benda želio i zakonski očekivati, bend je odsvirao ‘Doctor My Eyes’ Jacksona Brownea, koja je imala potpuno smisla u vidu razvojne linije američkog folk-rocka, te fantastičnu verziju ionako fantastične Costellove ‘Indoor Fireworks’, zbog koje danas cijeli dan slušam legendarni album ‘King Of America’, i koju doista nikad ne bih pomislio čuti od jednoga američkog benda. Ali eto, glazba ne poznaje granice, pa kako mi Hrvati možemo preko mjere uživati (stvarno je bio neočekivani raspašoj, koliko je mogao biti za vrijeme koncerta benda kojem pola pjesama spada u akustične balade) u klasičnome američkom zvuku, tako i Amerikanci po porciju najljepšem americane mogu odlaziti u par desetljeća star album jednog Britanca.

It’s good to be back.

Iz arhive Plana B: Junaci poslije bitke

Svibanj 14, 2009

alphabeat

Nedavno je u Guardianu izašao članak o novom glazbenom trendu zvanom “wonky pop”: za primjer su navedeni danski bend Alphabeat, pop-soulman Leon Jean-Marie, elektro-pop producent Frankmusic, i… eh, to je to. Spomenuti “trend” i ne izgleda baš nešto akcijski natrpano, jelda? Međutim, ovdje nije riječ o stvaranju vijesti u nedostatku opipljivijih senzacija (ilitiga, stvaranju nečega iz ničega – što u svijetu glazbenog novinarstva ne mora uopće biti loša stvar per se, dok god iza priče stoje nadahnuta pera i bendovi s frontmenima nabrijanima na sulude manifeste). Jok, ovdje je riječ tek o ordinarnom izvještavanju vijesti: naime, “Wonky pop” je ime turneje na kojoj nastupa spomenuta trojka, a menadžer Alphabeata ne samo da već priprema daljnje dvije turneje i klupsku večer pod tim imenom, nego ga je još i zaštitio copyrightom!

Što je pomalo ironično, uzevši u obzir da se predstavnici tog “wonky popa” predstavljaju kao alternativa tzv. “manufakturiranom” popu. Mislim, manje-više sve uzbudljive glazbene scene što ih je izrodio tekući milenij prvih su par formativnih godina svog postojanja provodile bez fiksnog imena, a neke ga čak i dan-danas nemaju (Justice, Digitalism i ta ekipa – šta je to, jel to nu-rave, blog-house, new french touch, ili nešto četvrto?); u tom kontekstu, etiketa “wonky popa” djeluje poput anorganski usiljene direktive odozgo. Djeluje poprilično… manufakturirano.

A inače, evo kako Alphabeat opisuju svoj zvuk: “Alphabeat je pop onakav kakav je nekoć bio. Pravi pop. Pop kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih – prave pop pjesme, kao one od Bowieja i B52’s. (…) Želimo pomoći da pop prestane biti ružna riječ i da pop opet bude cool i da ne mora biti manufakturiran.”

“Pravi pop”! Dvije male riječi koje, jedna do druge, govore toliko puno o onome preko čijih su usana prešle. Možete li zamisliti Celine Dion ili Mariah Carey kako za sebe govore da su “pravi pop”? Naravno da ne, jer PRAVE pop-zvijezde se ne zamaraju takvim stvarima: koncept “pravog” popa je nešto što u pravilu redovito zazivaju INDIE izvođači. A platonski ideal njihovog tzv. pravog popa je uvijek lociran u prošlosti (cca 20-30 godina unatrag, u prosjeku), kad je pop tobože bio čišći i iskreniji i dostojanstveniji i tako dalje. Likovi poput Alphabeat vole misliti kako je današnji pop plitka brzopotrošna zabava, dok se pak nekoć pop-glazba radila s namjerom da traje. Mnogi bez puno razmišljanja prihvaćaju tu laž zdravo za gotovo… a kako i ne bi, kad su iz povijesti izbrisane tisuće one-hit wondera iz šezdesetih i sedamdesetih! Njihovim brisanjem iz povijesti nam je – ta kako li prikladno! – omogućeno da ocijenimo kako se nekad više radila glazba trajne vrijednosti.

Nije stvar samo u tome da volimo u prošlost gledati kroz ružičaste naočale, nego i tome da se predodžba te prošlosti stalno revizionistički prekraja kako bi se bolje uklopila u naše pojednostavljene modele glazbene evolucije. Naprimjer, stari crni blueseri iz prve polovice prošlog stoljeća su za svoju publiku znali izvoditi i pjesme Binga Crosbyja i sličnih bijelih slavuja, ali takve izvedbe ćete teško naći na kompilacijskim izdanjima starih crnih bluesera – jer o njima volimo isključivo misliti kao o glasnicima potlačenih, a ne tamo nekim crowd-pleaserima koji su se prilagođavali okolnostima dane gaže. Rolling Stonese danas doživljavamo kao nepokolebljive čuvare iskonskog duha čistog rock’n’rolla – iako u naponu svoje snage nisu uopće bili nikakvi čistunci! Štoviše, dobrih dvadesetak godina bili su trendovske drolje koje su se lijepile za najnovije trendove u crnačkoj plesnoj glazbi. (Viva la trendovske drolje!)

Ili, evo još jedan primjer: neki ljudi današnje ringtone-rap hitove s prikladnim popratnim plesnim pokretima doživljavaju kao travestiju, sramotnu prodaju izvornih načela socijalno osvještenog, “zlatnog” doba hip hopa… unatoč tome što je hip hop izvorno nastao kao glazba za zabavu i ples, te su stoga Public Enemy zapravo ti koji su – ako hoćete – “izdali” izvorna načela, a ne Soulja Boy! Kao što vidite iz navodnika, ja uopće ne mislim da su Public Enemy izdali hip hop, a čak i ako jesu, to ne mora samo po sebi nužno biti loša stvar… Ali stari moj, ako ćemo baš ići sagledavati cijelu priču u globalu kako bi locirali neku iskonsku bit, univerzalnu nit hip hopa – onda su Public Enemy anomalija u kontinuumu, a ne njegova esencija! Isto tako, pop-glazba ima duuuugu povijest nastajanja u manufakturama, desetljećima prije booma singer-songrajtera. Ta povijest se rasteže od Tin Pan Alleyja preko Motowna i Stock-Aitken-Watermana pa sve do Cheirona i Stargatea – stoga, ako ćemo cjepidlačiti i gledati što povijesno više zavrijeđuje epitet “pravog” popa, onda su to valjda prije tzv. manufakturirani izvođači. Oni koji ne pišu vlastite pjesme!

No, primjer Alphabeat je zanimljiv utoliko što je prije kojih desetak godina bilo uobičajeno da takvi likovi na pijedestalu “pravog popa” drže Beatlese i Beach Boyse, a danas je evo granica pomaknuta do kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih, doba kad je s Abbom i novim romantičarima riječ “pop” zapravo dobila jedno novo značenje: ono sintetičko-melodične glazbe koje ne pripada nijednoj jasno omeđenoj sceni (osim ako mainstream u globalu uzmemo za “scenu”). Za mene je osobno pop = sva glazba koja je popularna, ali sam svjestan da će malo tko osim mene reći da su npr. Red Hot Chili Peppers pop-bend. To neće reći ni oni sami, ni njihova diskografska kuća, ni njihovi fanovi, a ni njihovi hejteri. A opet, s druge strane, glazbu propalih klonova Spice Girls i Britney će manje-više svatko bez imalo razmišljanja staviti u ladicu s natpisom “pop”, iako se Paperdolls i Heidi Montag ne bi ni uz svu maštu ovog svijeta moglo nazvati popularnim izvođačima, kamoli da se mogu iole mjeriti s milijunskim tiražama RHCP. A ako ćemo tragikomično neuspješne wannabe starlete u prolazu nazivati popom, zašto onda ne bi učinili isto i s Alphabeat?

Pa evo, kad je već pojam “popa” kao takav nemilo pervertiran, ja ću ustvrditi kako PRAVI pop obilježavaju obilne količine besramnosti i/ili nehaja prema prošlosti. I, istina, Alphabeat sa svojim apsoštrumpfnim party-all-the-time gardom isprve djeluju besramno, ali to je samo optička varka: Alphabeat se ne zalijeću iz rova na bajunete, nego tek neometano gaze po leševima minulih estetskih bitki. Njihova varijanta dobre pop-zabave je već odavno izmapirana, pripitomljena, lišena konflikta i ičega što bi – izuzev eventualno usiljenog haga-vaga veselja – moglo kompromitirati društveni kapital ljudi koji će posegnuti za njihovom glazbom. Alphabeat su u startu osakaćeni strahopoštovanjem koje osjećaju prema “boljoj prošlosti”, njihova prpošnost je čisto štreberska – i iako imaju par zgođušnih pjesmuljaka, kod njih nikad neće frcati iskre kao u pravom popu, bilo da je riječ o Sean Kingstonovom autotune-šlatanju Ben E. Kinga, ili o Scooteru koji bez imalo obzira melju svaki hit osamdesetih koji im se nađe na putu i pretvaraju ga u deliričnu visokonaponsku stadionsku seljačiju.

Ukratko, Alphabeat su FEJK pop, njihov tobožnji “pop” je puki pojam iz neke davno riješenje križaljke, mrtvo slovo na papiru, a njihov “cool” je cool ljudi koji isfuravaju vlastiti film – ali samo do one granice do koje ih uhvate prvi trzaji straha od toga što će drugi misliti o njima.

(izvorno objavljeno u Planu B, lipanj 2008.)

Gorilin internacionalni izazov: statistički podaci

Svibanj 1, 2009

Ukupna zastupljenost kontinenata:
udio_kontinenata

Broj predstavljenih zemalja:
56

julieta_venegas amadou_et_mariam
Jedini zvođači koji se pojavljuju na po tri različite kompilacije:
Julieta Venegas
Amadou & Mariam

Jedina pjesma koja se pojavljuje na dvije različite kompilacije:
France Gall – Elle Elle L’a

Izvođači koji se pojavljuju na po dvije različite kompilacije:
Let 3, Mina, Sigur Ros, Zdob si Zdub, Dungen, Paavoharju

Indeks eurocentričnosti:

eurocentricnost

Indeks kontinentalne pokrivenosti*:
kontinentalna_pokrivenost
* (prema broju predstavljenih zemalja s datog kontinenta a ne prema kvadratnoj kilometraži, naravno… pa nisam baš toliki manijak!)

Opaske:

– unatoč iredentističkim naporima pojedinih učesnika, Wales sam računao pod Veliku Britaniju

– Tursku i Rusiju sam računao i pod Aziju i pod Europu

– nijedna zemlja se ne pojavljuje na svih devet kompilacija: Francuska, Japan i Njemačka su bile jako blizu kruni, ali im je nedostajao svakoj po jedan vitalan bod što im ga je uskratio – isti čovjek! («Prijatelj naroda»? Mor lajk prijatelj samo nekih naroda, he he!) (Zeka-peka, stari moj, zeka-peka.)