Archive for Rujan 2011.

Keep The Fire Burning vol. 10

Rujan 30, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=Pa2er7u9vpU

http://www.youtube.com/watch?v=Dmy7PZuk4E0&feature=related

…I hate this place but I love these chords…

R.I.P. Sergio Bonelli

Rujan 26, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=14AmBrG4rok

Od velikog fana.

 

Sjeban tajming

Rujan 22, 2011

Ono, jedini pravi problem sinoćnje inače jako dobre svirke Swingin’ Utters u Mediki i to, valja priznati, isključivo problem u mojem vlastitom odnosu prema odslušanom, stigao je totalno izvan domene benda samog. Mogli su se oni zabavno i pošteno šetati svojom karijerom nešto rokerskije verzije Rancid (procjenjujući iz pozicije promatranja cjelokupnog postojanja benda), što jesu, mogli su čak biti i najbolji bend te večeri na svijetu, što ne znam a možda i jesu, ali ja sam cijelu njihovu svirku proveo razmišljajući o prekidu R.E.M., odavde do vječnosti mojeg najdražeg benda na svijetu svih vremena. Da me kvazi-obzirni ljudi nisu sasuli porukama i mejlovima, vijest bih bio vidio tek jutros i mogao bih se svirci ispred mene posvetiti kako treba, ovako mi je srce u glavu puštalo neke melodije krvotoka i hvatao sam se u ugodnom pajnanju. Nisam nešto bio tužan, kraj je logičan, shvatljiv i po svemu sudeći prijateljski, ali da nije bilo R.E.M., ‘Losing My Religion’, ‘Automatic For The People’ i svega ostalog redom, ja sinoć sigurno ne bih bio u Mediki. Moj životni i slušalački put bio bi krenuo drugim smjerom, bez ikakve dvojbe. Sori, Uttersi, ovaj ćete se put morati zadovoljiti samo mojim novcem na blagajni ulaza i šanka, drugom se prilikom možda i pridružim Uglednom u prvim redovima. Prije zvijezda večeri uhvatio sam i nekoliko obrada u izvedbi LB Obrada Kosovca, svirački kompetentnog ali smislom potpuno promašenog benda. A zbog današnje potpune posvećenosti R.E.M.-u, ne stignem ni dostojno nadoknaditi nedjeljni zaostatak nepisanja o koncertu Zvonka Bogdana na Bundeku, gdje je ozbiljna muška ekspedicija otišla vidati napuklo srce jednog od nas. Prijatelju, samo radikalna teretana i neće biti frke! Zvonko standardno šarmantan, cigu-ligu, tambura, šor, sokak, lošiji tekstovi od Balaševića, ali koga briga. Jedino se nisam mogao prestati čuditi golemoj količini približno generacijskih ljudi (ajde, za ovu prigodu, neka bude od 20 do 40 godina starosti) koji su se znalački hvatali u sva ona kola i križanja ruku, pa bi onda slijedili oni poskačući koraci i sve to po pravilu. Različitost je bogatstvo hrvatskog korpusa, izgleda.

R.E.M.

Rujan 22, 2011

Jedna o odlasku i nemanju vremena za opraštanje.

http://www.youtube.com/watch?v=aLmbR-QMdCY

Jay-Z & Kanye West – Watch The Throne

Rujan 21, 2011

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/632-jay-z-a-kanye-west/1777-jay-z-a-kanye-west-watch-the-throne.html

Bejzikli, da ne trošite cijeli tjedan na čitanje, skroz dobar album, koji bi mi se više svidio da je snimljen prije sedam godina. Ja sam reakcionarni nostalgičar.

Pearl Jam top 100

Rujan 19, 2011

http://potlista.com/dnevniboravak/svastara/1782-pearl-jam-100-najboljih-pjesama.html

Potlista, suradnici i prijatelji izabrali najbolje pjesme Pearl Jam.

Portret umjetnika u polu-zrelosti

Rujan 18, 2011

Da je Ruralna gorila ozbiljniji medij (ne u smislu kvalitete i profesionalnosti, tu šijemo bilo koga, svakoga i sve, više mislim na doseg i imidž) o sinoćnjem koncertu vjerojatno ne bih ni pomislio pisati, jer su odlični The Moody Brooders, koji su sinoć u Jabuci odsvirali svoj prvi javni nastup, sinoć ujedno održali i svoj posljednji koncert. Ako sam dobro skužio, pjevač i gitarist benda odlazi u London na nekoliko godina, na doktorski studij. Vječna dijalektika početka i kraja ovim se utjelovila i na jedan trivijalni način, koji nipošto ne priliči uzrocima situacije, kao ni uvjerljivosti benda. Prava je šteta da je bend prestao postojati tek nekih 45 minuta otkako je, u konkretnom smislu, i počeo postojati, pa možda doista nema smisla pisati o takvom, dakle, nepostojećem bendu. Ali Gorila je, barem onim dijelom koji otpada na moje koncertne putešestvije, svojevrstan dnevnikoliki registar, da se uvijek imam prilike podsjetiti kako sam se to osjećao neposredno nakon nekog koncerta. Kada je osjećaj lijep, sretan, zadovoljan, onda je zamišljeni cilj postignut na nekoliko načina, a s obzirom na to da je iz opisanih razloga jasno kako u neko skorije vrijeme neću prisustvovati novom bendovu koncertu, onda je nastup ovakvog tipa baš ono što opravdava sve moje kuckanje.

The Moody Brooderse predvodi legendarni Vlado iz Jennifer’s Band, benda kojem sam veći fan nego što bih to smio priznati, u svjetlu činjenice kako je Zagreb seoce u kojem svatko svakoga poznaje i lako se naći u neugodnoj situaciji, kakva bi u sumnju dovela moj status bezbrižnog, ničim opterećenog kulera. S desne strane stejdža, na basu, osmijehu i bekvokalnim lizalicama, stoji djevojka mu Ana Franjić, koju isto sigurno znate, a power-trio zatvara fantastični Brane, za kojeg mi se učinilo da sam ga jednom vidio kao bubnjara Mutual Of Omaha, samo nisam bio siguran, pa sam otišao provjeriti na Myspace i vidio da u bendu doista svira neki Brane. Šanse za toliku koincidenciju i posljedičnu grešku zamjene su nikakve. Ako ste barem jednom zapravo čuli, osjetili pjesme koje je Vlado ostavio u nizu bendova i projekata tamo na prijelazu desetljeća, od kojih ću ja osobno, za ovu prigodu, izdvojiti tek ‘Cornflakes, ‘Gorgeous’ i ‘The Lake’, onda vam je jasno zašto je glasina o novom čovjekovu bendu podigla određene valove unutar metropolina malog indie komjunitija, samo što je nepostojanje ikakvih konkretnih dokaza o radu moglo priču učas izmjestiti u wishful thinking.

Mene je prvo napalio Moose, početkom godine rejvajući o sjajnim trima pjesmama koje je slušao u Vraninom autu, da bi mi onda u nekoliko navrata putem do koncerata ili kafića na slušalice svojeg iPoda puštao svoje favorite. Sad, teško je na taj način bend poslušati kako treba, ali nisam priku htio previše tlačiti i nagovarati na kršenje danog obećanja kako snimke neće dilati dalje. Otkud tolika tajnovitost benda? Sram, nesigurnost, osjećaj nekakvog manjka? Pa, nekako sumnjam, nije ovo ovim maherima prvi bend, imaju i dovoljno godina (koje god godine danas bile nove neke druge godine), a ozbiljno mislim kako je netko kadar napisati biser kao što je ‘Lonesome’ – koja me svojim poletnim bostonskim alter-popom zašećerenim umalo pa country toptanjem i harmonijama refrena neviđeno podsjeća na najbolji bend svih vremena Scarce, na koje, kad smo već tu, The Moody Brooders vuku barem vizualno – uglavnom svjestan kvalitete obavljenog posla. Rezerviranost je možda upravo želja da se bend ne približi nečemu što se može okarakterizirati kao posao, da ostane hobi i prijateljska zabava, što načelno cijenim, ali sreća svirke se javnim nastupom ne smanjuje, nego širi i buja. Ovakve je pjesme bezobrazno sebično čuvati za sebe.

Okej, da baš sad ne nagađam do preksutra, činilo se kako će bend ostati nešto između glasine i neispunjenog plana, ako se ikome uopće išta činilo, sve dok mi Matija prekjučer nije dojavio glas o održavanju megaturboekskluzivne svirke (uz Peach Pit, koji su bili onakvi kakvi su mi uvijek, njihov funky post-rock mi je drago poštovati, ali nešto manje drago slušati) koja se imala održati u subotu u Jabuci. Ono, povjerljivost na najjače, slao je moj nadimak i prezime mejlom da me se naknadno ubaci na popis, a sam je čak ponio i osobnu, tako da znate da je bio dovoljno ustrašen predviđenim sankcijama za kršenje pozivnog protokola. Međutim, došli mi gore, na vratima nikoga, a u klubu masa ljudi, ako kao masu možemo opisati nekih stotinjak ljudi. Ajde, jasno, čovjek je spojio svoju oproštajku i koncert u jednu prigodu, pa je logično da nije htio trpjeti nepozvane strance (kao daleki znanac za dlaku sam izbjegao takvu klasifikaciju), ali i da je bilo javno, sumnjam da bi se okupilo nešto znatno više ljudi. U Zagrebu se doista svi znaju, potvrdi se svaki put, pa su i sinoć u Jabuku došle gotovo sve face sa svih malih zagrebačkih koncerata. Samo što se bend od većine programa koji se može zgurati pod tu odrednicu razlikovao kao nebo i zemlja, pri čemu je zemlja toleriranje solidno-prosječnih nebitnjaka, a nebo let prekrasnim gitarskim indiejem za zaljubljivanje mekušaca koje na akciju pokreće samo rokenrolić.

Navedena ‘Lonesome’ i ‘Sinister’ sinoć su me prve privele u stanicu, bez da sam se imalo odupirao, a danas cijeli dan (osim u pauzama pisanja crtica za Potlistinu ljestvicu, koja kreće sutra) slušam uručen mi demo EP (serijski broj 113 ili 118 od 150, a, tko zna, možda su tegovi sređeni tako da se lako mogu identificirati oni koji pjesme puste na međumrežje? A razveselio me i ponovno viđeni logo My Room Recordsa), na kojem se uz njih nalaze i još četiri pjesme. Drugi favorit zove se ‘Gone’ i nje se, nažalost, ne mogu prisjetiti, što me čudi jer nema smisla da je nisu svirali, plus ja ne zaboravljam susrete s takvim punky ljepoticama, ali zato vrlo dobro pamtim plutajuću ‘Say Goodnite’, koja pokazuje kako estradna terasa svojom širokogrudnošću sebi može prigrliti i klince koji skaču i viču neku čudnu muziku. Ovo, međutim, više nisu klinci, iako je indie-pop ovih okusa, konzerviran još tamo neke 1996. ili 1997. na potezu od Superchunk do Madder Rose, uključujući sve stanice između, jednostavno nemoguće svirati ičim drugim doli iskonskom tinejdžerskom strašću. Kul je kad se ona uspije zadržati i kasnije, te zatim nadograditi sviješću o potrebi usmjerenog i čvrsto definiranog pristupa. The Moody Brooders su školski primjer rezultata alkemije tog tipa, a njihov bih jučerašnji koncert ja zapamtio i da nije prtljage cijele priče.

Da, ovo je bio tek jedan jedini koncert relativno opskurnog benda koji se odmah nakon njega na neko vrijeme raspustio. Da, iza njih ostaje tek šest snimljenih pjesama (iako, Vrana kaže da će mi snimiti i ostale, valjda je to sad ipak u redu) na CD-u krasnog DIY ovitka koji se neće moći nabaviti nikako osim izravnim kontaktom. Promatrano tako, ovo je bio tek sitan, gotovo nevidljiv blipić na karti domaćeg rocka. Samo, The Moody Brooders su baš onakav bend zbog kakvih nikad stvari nisam promatrao na taj način.

Say mold, say Moose

Rujan 11, 2011

Možda više doista nema smisla da opet i iznova pišem o My Buddy Moose, barem dok ne odluče napraviti kopernikanski obrat i u Kooladeovoj produkciji snimiti retro-hop ploču. Jer, ništa se znatno, a bome i ništa u negativnom smislu, kod ovoga benda ne mijenja – i dalje su daleko najbolji bend u državi, s najljepšim melodijama i najubojitijom svirkom, i dalje im nitko nije ni daleko, a kamoli blizu. Njihove pjesme ne prestaju me opsjedati i njegovati, uz njih se lijepo pjeva i pije, odmara i opušta. Zašto se, onda, ja uopće i bunim da moram u još jedan posao reciklaže nekoliko puta iznesenih stavova i impresija? Ako već bend i dalje potpuno rastura, ako je već većina vas i dalje debilna i nikako da zavoli ovaj bend, pa valjda onda mogu ja i dalje panegiriti. Razloga imam na bacanje, a najsvježiji je preksinoć održani super koncert benda u &TD-ovu atriju, u sklopu otvaranja nekog od gomile prikazivačkih festivala koji se u Zagrebu u posljednjem kvartalu godine održavaju na tjednoj bazi. Jesen je pred nama, nema više dvojbe. Sat i pol nastupa, 22 pjesme, sreća i veselje, rifovi i refreni, čak i solidan broj prijateljski nastrojene publike, iako je bilo očito kako je dobar dio bio regrutiran iz redova kazalištaraca kojima se poslije predstava nije išlo doma, pa zašto ne ostati malo uz rokenrol? Realno, muzika My Buddy Moose pristupačna je i prijemčiva; iako žanrovski prilično čvrsto definirana i ukotvljena u garažni pop-rock s tri velike kacijole countryja, ona je kao plesna ili zabavljačka prepoznatljiva i najslučajnijem prolazniku. Sitni noviteti u koncertnom nastupu odnose se prije svega na mojeg dragog prijatelja, gospodina s tamburicom (ozbiljno, zašto bend ne obradi Byrdse?) Botića, koji se u posljednjih nekoliko bendovih nastupa kojima sam nazočio sve više odlučuje na bekvokalno sudjelovanje, zajedno s legendarnim basistom Pištom (zaslužan za otprilike 45-65 posto bendovog kul faktora, ovisno o inspiraciji ostalih članova) super podebljavajući široke refrene iza Benčića. A čini mi se i da prika Moose mnogo više solira nego prije, ne u smislu da im pjesme sad traju po tri minute dulje dok on utjelovljuje duhove Roryja Gallaghera i Petera Greena, nego da veći broj solaža pripada njemu, a manji Benčiću. A možda i ne, nije uopće bitno. Važniji noviteti oni su repertoarni, tri odlične nove pjesme, koje su svirali još na Terraneu, te još jedna, ‘Girl’, koju je iskusni Žule učas prepoznao kao nešto s Heartbreakin’ Williejeva davno prženog demo CD-a. Izvještavajući iz Šibenika bio sam napisao kako mi se nove pjesme čine bliže zvuku bendova debija, što je u petak navečer na određeni način potvrđeno izborom u kojem je njegovih bilo skoro pola odsviranih pjesama, njih čak deset, u odnosu na samo četiri s ‘Wonderful Feeling Of Emptiness’. Ostatak su popunile obrade, česte ‘The Ghost Of A Smile’ i ‘Waiting Around To Die’ – prva razigrani energijski hajlajt ljepšeg dijela koncerta, onoga u kojem se Moose prihvati mandoline, druga brutalni očajnički ep za kraj – te rjeđa ‘It’s Cold Outside’ i meni potpuno nova ‘Can’t Hardly Wait’. Prije koncerta bubnjar Jasmin (inače, sudrug iz veteranskih košarkaških dana) uočio je moju glanc novu majicu na The Replacements (može li se jedan jedini tekst, dragi Gogo, ovdje pojaviti bez njih?), te rekao kako možda bend može učiniti nešto po tom pitanju. Ako niste ranije planirali, hvala! Ako jeste, hvala svejedno! I ajmo da taj novi album stigne prije mojeg prvog diteta, ako je okej? Set lista: Something To Cry About – Bad Day – Sundays – If You Don’t Know – I Know I’ve Gotta Stop – Now She’s Lonely – Streets – Wonderful Feeling – She Knows – Scary Feeling – nova pjesma – Can’t Hardly Wait – Finally – Music – Ocean – The Ghost Of A Smile – Awakening – Waiting Around To Die – BIS: Heartbreak Hotel – It’s Cold Outside – Girl – Waiting For Explosion

Keeping The Fire Burning

Rujan 9, 2011

Sinoć su u Mediki na momente, odnosno pojedine pjesme, odličan, a kroz svih 45 minuta trajanja vrlo dobar koncert odsvirali Kanađani Slates, još jedan iz, čini se, trenutačno iznimno aktivne i neizbrojive plejade novijih angloameričkih bendova koji inspiraciju i upaljače vatre pod svojim guzicama crpe iz romantičnoga punky rokenrola mnogih podvrsta – naslijeđe Twin Cities, The Voidoids, crkva Svetog Joea Strummera, mid/northwestern punk, Guided By Voices, Soul Asylum, bostonska scena… Dakle, svih onih sastojaka čiji kompozit, izveden više ili manje vješto, daje muziku kakva se pri vrhovima godišnjih ljestvica AbsolutePunka (Music mends broken hearts – aaaaaaaah!) i sličnih medija često druži s The Menzingers ili The Gaslight Anthem, ovisno o tome koliko se konkretne sezone nosi priznavanje kako je prodaja velikima samo debilan i nepotreban mit. Da previše ne okolišam, okej, legenda The Replacements još uvijek ne pokazuje znakove umaranja, a kamoli umiranja. Amen to that! Primjećujem kako određeni suborci i kolege pomalo gube strpljenje i kapacitete za bendove ovog profila, ali mišljenja sam da je tome tako zbog njihovih početnih pozicija koje se, ipak, donekle razlikuju od mojih. Ja sam mekušac koji puši melodiju i melankoliju. Ovo je prije svega klasični, standardni, lijepi, melodični rokenrol, koji punku duguje logistiku i snalažljivost, ali ne previše muzičkih/idejnih obilježja; sistem protiv kojeg se buni nije onaj nedodirljivi sveobuhvatni siledžija svih naših realnih i umišljenih prava, nego onaj društvene hijerarhije u srednjim školama, propusnosti ulaska u klubove ovisno o starosti, mogućnosti odlaska na fakultete koja je u direktnoj korelaciji s bankovnim računom i slično. Većinu tih stvari naučio sam iz američkih filmova i serija, tako da se s većim dijelom identificiram manje, s manjim, onim vezanim uz ljubavne zavrzlame, više, a najviše s tom neobuzdanom geeky strašću koja sve dotaknute teme i rafalnom paljbom ispucane akorde čini najvažnijima na svijetu. Da, sve smo to čuli i prije, ali ja se osobno ne mogu sjetiti vremena u kojem sam imao priliku bogatog izbora iz ponude, a nije ni da je ovih dana ovo usmjerenje jamstvo opipljivijeg uspjeha, definiramo li u ovoj prigodi tako i samo onaj uslijed kojeg članovi benda između sviranja dvaju pjesama ne moraju prisutne (pedesetak ljudi, otprilike, po pola podijeljeno između onih koji su odgledali cijeli koncert i onih koji su driftali unutra-vani) podsjećati da ima ploča i majica na prodaji (iako, poslije svirke sam prvo otišao do WC-a, da bih nakon povratka do štanda gdje sam mislio sa stotinjak kuna financirati daljnje drndanje skužio kako se ponuda povukla, a poslije mi je bilo jadno članove zaustaviti na dvorištu – loš biznis, momci, držite se vi gitara, ne trgovine). Tako da meni još uvijek nije dosta, pa mi definitivno nije bilo ni jučer, ovakvih lijepih, pomalo dešperatnih kotrljajućih pjesmica uz koje se osjećam kao da istovremeno imam 17 godina (jer to je taj sentiment) i ovoliko koliko doista imam, 31 i pol (jer mi je sad taj osjećaj super, a kad sam imao 17 nije bio). Kao što svaka osoba ima pravo pjesme otkrivati i vezivati za sebe, tumačiti ih kao svoje, neovisno o doživljajima i interpretacijama drugih, tako i svaka generacija mora svijet i muziku (a to je jedna te ista stvar) imati otpočetka za sebe. Pravila smije mijenjati, pravila ne mora mijenjati. Novi metalci, electronicari i džezeri me ne zanimaju zato jer me nisu zanimali ni stari metalci, electronicari i jazzeri. Novi bubblegum/jangle rockeri me zanimaju. Sa dva albuma iza sebe, zveckavijim eponimnim debijem i mišićavijim aktualnim ‘Prairie Fire’, Slates imaju dovoljno odličnih, efektnih pjesama za cjelovečernji program ovoga žanrovskog profila, i osobno mislim da je izbor pjesama bio potpuno pogođen. Nove bombe ‘Sancti Spiritus’ i ‘Bugs Meany’ pravile su mjesto starijim, malčice suptilnijim golgeterkama ‘Dirty Water’ (moja omiljena!) i ‘Golden Leaves’, a šteta je jedino što je u kompletnom aranžmanu udarničkog rasturanja ‘Vacant Lot’ izgubila dio svoje polu-snuždene atmosfere. Međutim, konzistentnost osjećaja kako Constantines neumorno i neprekidno i svejedno uvijek drukčije sviraju obradu ‘Two Weeks In Another Town’ Lemonheadsa u svijetu u kojem basisti najvole svirati po donjim žicama uspjela je nadvladati omanje zamjerke u tretmanu pojedinih pjesama, kao i odluku da se od obrada odsvira i ‘Warsaw’ Joy Division (jel više dosta te zablude? Nije. Očito.). Sto puta su bolje legli Wipers na bisu. Ove sam godine u Mediki već gledao koncerte ideološki prilično srodnih Dear Landlord, forgetters, Bangers i XAXAXA, i svi su redom bili bolji, što ipak više govori o (slučajno ili planirano?) sjajnom klupskom programu i vanserijskoj kvaliteti tih bendova nego o eventualnim manjkavostima Slatesa. Dok imaju pjesama divnih poput ‘Setting Sun’ – jučer posebno ubitačna – ne moraju pokretati nikakve revolucije, niti se s ikim natjecati. Uvodni nastup Kipera sam propustio jer smo Saša i ja uživali u grčkom nadvisivanju Slovenaca. Jebiga, dok je košarke bit će i propuštanja bendova. Sad kad nema naših i posljedične nervoze, mogu uživati u najljepšem sportu.

Kiper – Opet sam jak

Rujan 7, 2011

Moja recenzija na Potlisti:

http://potlista.com/pot-shot/1766-kiper-opet-sam-jak.html