Archive for Srpanj 2011.

Centro-matic – Candidate Waltz

Srpanj 29, 2011

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/605-centro-matic/1711-centro-matic-candidate-waltz.html#comments

Oglasi

Gorilin narodnjački izazov – najbolji Gorilin izazov ikada

Srpanj 24, 2011

Ponajdraže od otkrivenog blaga:

Ako volite old school-Brenu a niste još s ovim upoznati  – ajmo ljudi, hop-hop!

Jedna od onih pjesama koje bih preporučio ljudima koji inače ne slušaju baš narodnjake ali vole narodnjačke na Vucinim albumima.

ti mater bilo je junastva i oficirstva.kADA me ostavila nasred partyja i josh kada je udrila ova.E onda sam se spasavo na sanku xDD kako je to cool bilo hehe
djhenri100 3 months ago

Jebote, kad se sjetim ove pjesme. Sevio sam se s bivsom dok smo to slusali, onda kasnije sam to stalno pustao, i nakon prekida isto da se ne spalim na zivce…dan danas, 3 godine poslije, kad god su drugovi vani i cuju to, zovu me u 2 ujutro i pustaju mi to i pjevaju haha..jaka je pjesma do bola.
Thunderer7 1 year ago

„Šta će žena sama u kafani?“

„ŠTA VAS BRIGA!“

Hard-faking-kor.

Koji visoko oktanski ulet, ravno (bocom) u glavu!

Snimljeno 1981, zvuči kao 1681, ne bi iskakalo ni na soundtracku „Conana“.

Ovakve pesme vise nikad necemo moci stvarati…OVO JE ….CUDO….
GrujaNevski 1 year ago

uz ovakvu pesmu polomin sve case sa stola a uz muziku sa granda mogu samo da bijem glavom u zid
divlji122 2 years ago

Beavis i Butthead bi sigurno znali cijeniti glavni rif.

Sejo dužan si mi jetru
mikirie 10 months ago

@mikirie Smarate sa tim komentarima jebote….koju god pesmu da pustim….”MItre duzan si mi jetru….Sinane duzan si mi jetru” Nemojte da se lozite vise sa tim
zeljkomafija 3 months ago

ak vam nije dobra pjesma onda ne serite tu jebo vas majka i usput pjesma je jebeno dobra
abilic331 11 months ago

Refren je ABBA-meets-Lily Allen-meets-ISUS BOG – onako, dosta je dobar.

ja sam bila malo starija i obozavala sam izvorinku zbog ove pesme…
i kad se igramo, sve devojcice su htele da budu brena, a ja jedina izvorinka…..
kismeta 2 years ago

Ponekad volim narodnjake zato što mi nude ono što mi Zapad ne zna i ne može ponuditi, ponekad volim narodnjake upravo zbog toga koliko znaju bacati na zapadnjački pop – ovo se recimo uz minimum modifikacija komotno moglo naći na prvom albumu J. Lo.

TO SALE( BROTHER FROM ANOTHER MOTHER ) IDOL SI MI POZ ZA POZITIVCE NEGATIVCI VEC ZNATE MISLIM DA NE MORAM NISTA DA KAZEM E SAD MOGU DA SE NAPIJEM
acov1983 1 year ago

„Dobri ljudi! Nama je stvarno jako žao i mi vam se svima možemo samo najdublje ispričati, ali nakon što smo isplatili honorar Jovi Radovanoviću – ispalo je da nam više nije ostalo ništa od budžeta za spot. Ali ono baš doslovno, niti jednog jedinog dinara, nula-nula. Hvala na razumijevanju!“

(Folk-žene su od osamdesetih pa do nekog trenutka u devedesetima imale apsolutno grozan stajling tako da bih u ovoj – kao  i u većini sličnih prilika – preporučio slušanje bez slike, a onda se „počastite“ spotom tek nakon što ste pjesmu čuli dovoljno puta da imate u glavni dovoljno snažnu vlastitu vizualizaciju koju neće istog trena otpuhati surova stvarnost.)

Pjesma za staviti u ram – turbofolk za bogove.

crncuga je extra,samo bilderi…svaka cast seko dosta ovih pesovana!!!!
gavrac321 1 year ago

ne bi sumnjao da ovaj garo nije seki zaprdio
prljevi88 1 year ago

R.I.P. Amy Winehouse

Srpanj 23, 2011

Možda no, no, no i nije bio najbolji izbor. Šteta.

Keep The Fire Burning vol. 7

Srpanj 22, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=Q9hNExzwlhA

http://www.youtube.com/watch?v=AG7CQ0YugFc&NR=1

…so take me down to your dance floor, And I won’t mind the people when they stare, Paint a different color on your front door, And tomorrow we will still be there…

Zanemarivanje ljubimaca

Srpanj 21, 2011

Uf, jebote, totalno sam se zanio… Ad-hoc pauza izazvana sumnjivim krčanjem iz pojačala, koja je valjda trebala biti kratkotrajna, otegla se i na dvoznamenkasti broj minuta, pa sam totalno smetnuo s uma da se prekjučerašnjem koncertu Mladonijemaca Modern Pets treba prvo vratiti, a onda o njemu nešto i napisati. Mislim, momci doista nisu imali sreće, u, pretpostavljam, planirani energični polusatni set mučki se su provukle i dvije nepredviđene poteškoće – drugu sam već naveo, iako im se mora priznati kako se nisu povukli na prvi nagovještaj frke, nego su je pokušavali ignorirati sve dok nije postalo potpuno jasno da nešto ne štima, a prva poteškoća bila je pucanje žice gitarista s hipsterskim brčićima i prevelikoj majici na The Estranged. Šminker. Dok ju je on mijenjao, ostatak kvarteta bez predavanja je otpičio jednu pjesmu, ali čulo se i previše jasno da im fali netko za udaranje gromkih akorda, pa je bilo teško otkačiti se uz ipak suhonjavu varijantu nečega što je nominalno i inače žestoki melodični pankić. Muzika je to koja znatno računa na startni zamah koji se zakotrlja nakon nekoliko uvodnih pjesama, pa kad se iz navedenih razloga zamah nije uspijevao ostvariti bilo je i, logično, znatno teže isključiti klišej-detektor kakav vam u susretu s ovakvim garažnim popom ne predstavlja ugodno i zabavi orijentirano društvo. Modern Pets inače zvuče kao The Cute Lepers, samo bez istaknutije kompozitorske komponente, šarenih keči refrena i zgodne bekvokalice i njezinih plesnih pokreta. Okej, na prve dvije stvari ne mogu utjecati, što valjda i sami osjećaju, jer izostanak nešto većeg udjela originalnosti, makar one rezervne, temeljene isključivo na ljubavi prema muzici koja se svira, nadoknađuju energijom i očitim veseljem što se, eto, nalaze daleko od doma, u nekakvom kul kafiću Spunk, u koji se natiskao zavidan broj ljudi (tko bi rekao da The Cigarettes više nisu toliko in?) da bi ih gledao. A, bome, ne mogu utjecati ni na treći problem jer, kako bi to rekao partizansko-šovinistički kreten u meni, gdje uopće u Berlinu i mogu pronaći zgodnu macu za def i čagu? Zato valjda i sviraju i putuju utabanim stazama evropske garažne internacionale, koja svako malo u neko zagrebačko svratište ispljune pokoji ovakav ili srodan bend, i svi uglavnom budu ili baš dobri ili ajde ipak dobri. Ovi su ipak za stepenicu ispod.

Gogina omiljena muzika 2010. nabavljena u 2011.

Srpanj 19, 2011

Odnosno, bilo bi točnije u naslovu riječ nabavljena zamijeniti riječju prokužena ili zavoljena, s obzirom na to da su neki albumi zabačeno čamili na hardu dok se nisu počele gomilati preporuke pouzdanih suboraca ili pozicije na godišnjim ljestvicama drugih proučavatelja. Klasika; po jedno izdanje za svaki mjesec (iako ne baš i iz svakog mjeseca), abecednim redoslijedom izvođača, uz napomenu kako je pretposljednji album na popisu godišnji top 5 materijal bez ikakve dvojbe, samo što sam bio zakasnio. Greg, oprosti. Kakogod: Autistic Youth ‘Idle Minds’, Bangers ‘Dude Trips’, Darren Hanlon ‘I Will Love You At All’, Earl Sweatshirt ‘Earl’, forgetters ‘forgetters’ EP/dupli singl, Frank Turner ‘Take To The Road: Live 2009’ DVD, The Mothership Orchestra ‘Song For You’, Nana Grizol ‘Ruth’, Off With Their Heads ‘In Desolation’, One Night Stand In North Dakota ‘Dissatisfactions’, The Parting Gifts ‘Strychnine Dandelion’, Two Cow Garage ‘Sweet Saint Me’.

Senatori okruga Pakao

Srpanj 15, 2011

Sinoćnji koncert legendarnih nježnih divljaka The Pogues, meni jednog od najdražih bendova svih vremena i, brat bratu, jednog od najviše dvadeset najvažnijih rock bendova otkad je vinilnih singlica i električnih gitara, održan na odlično popunjenoj Šalati (više ljudi negoli na Dylanu na istome mjestu), zabavio me u potpunosti, često tjerao na skakanje, jednako često i na nujno njihanje, a bome sam skinuo i majicu po prvi put još od koncerta Darka Rundeka u paklu Tvornice negdje 2002. godine. Tada mi je samo bilo nesnosno vruće, sinoć uz to još i nisam mogao izdržati unutarnju eksploziju proključale krvi kad su gospoda na pozornici uklizala u programatsku ‘Boys From The County Hell’. Međutim, uza sve te ekstatične utrobne reakcije oduševljenja, koje su se gotovo neprestano nizale tijekom bendova slaloma kroz veličanstveni repertoar, kao post festum cijele priče koncert mi je izazvao i misli koje bih prije desetak godina s gnušanjem odbijao, trseći se biti na pravovjernoj liniji bez otklizavanja, a sad ih prihvaćam kao golu činjenicu, kojoj naposljetku podlegnu svi. Svi smo mi tek navijači pojedinih bendova, s time da je ovo naše muzičko navijanje više kul od sportskog jer odanost jednom bendu ne priječi odanost drugome, trećem, pedesetom, stotom.

Naime, The Pogues su sinoć odsvirali ono što spada u sam vrh rokersko-dinosaurskih grijeha, naplatu nostalgije fanova koji nisu bili u mogućnosti uživo svjedočiti nezaustavljivosti izvornog juriša, pa za nekih 10-15-kolkoveć godina hodočaste na koncerte povratničkih turneja. Tijekom same svirke nekoliko su puta napravili sviračke greške koje bi inače bile potpuno oprostive i zanemarive, samo da nisu očit rezultat izostanka nešto većeg broja pripremnih proba. Naravno da su članovi benda redom majstori svojih instrumenata i da im je, nakon što su ih u zenitu svoje karijere odsvirali stotine puta, sviranje tih divnih pjesama kao vožnja bicikle (da, ne zaboravlja se, nećeš baš oplesti po podu, ali svejedno malo krivudavo colaš dok se ne ušemiš u potpunosti), ali izgleda da disciplinarni problem ne spada u domenu samo jednog čovjeka, od kojega bi to bilo uputno očekivati. Set lista je najvećim dijelom bila sastavljena od sigurnih zgoditaka već bezbroj puta iskušanih u popisima brojnih bestofova i povratničkih svirki. Jeftini, smrdljivi pankerski benzin koji ih je na početku postojanja benda i ispalio u samo srce bitke spašavanja rokenrola do danas je isplahnuo toliko da mu ni ostatke ostataka mirisa ne mogu osjetiti ni oni s najoštrijim nosnicama. Da, The Pogues posljednjih nekoliko godina igraju na sigurno, bez da se opreznijim i fokusiranijim pristupom doista i osiguravaju da im se ne može dogoditi loš koncert.

Ali, znate što? Ne može. Dogoditi loš koncert, jel. Mislim, kako će? Mogao bih sada jednu po jednu točku prethodnog odlomka pokušati objasniti i nivelirati suprotstavljenim osobinama, ali cijelu bi priču to odvelo u vode donekle razboritog, argumentiranog raspravljanja o realnoj vrijednosti i važnosti nečega čije su sve vrijednosti toliko emotivne i upravo takve da s razumom i argumentima nemaju nikakve veze. Pjesme Shanea MacGowana ti ili slome srce ili podignu crvenu krpu ispred tvoga unutarnjeg bika, ili istodobno srede i jedno i drugo. Nema zašto ili kako. Ima samo osjećaj kako su The Pogues u svojim, heh, aktivnijim danima ukrotili sve vragove pakla, prebili sve prevrtljive pičke, popišali sve gradske kvartove, ali i zaveli sve prekrasne djevojke i do jutra pili sa mudrim precima, slušajući puno, pričajući malo. Pjesme kojima i uz koje su sve to napravili tu ljepotu i mudrost i prkos i snagu imaju još uvijek, makar uživo izvedbe ponekih od njih malo doista kaskaju u usporedbi. Samo što ni za kakve usporedbe nema pretjerano mnogo vremena, jer kako se uopće obraniti od navale koju, izvedene zaredom, čine lako moguće najbolja anti-ratna pjesma svih vremena, lako moguće najveselija pogrebna pjesma svih vremena, lako moguće najpank pjesma svih vremena i lako moguće najbolja rodoljubna pjesma svih vremena? Pogotovo što dvije od njih nisam očekivao ni u snovima (ni nakon milanskog koncerta prije dvije godine). Stvarno ne znate o kojim pjesmama govorim?

‘The Band Played Waltzing Matilda’ je odsvirana u svojevrsnoj digest verziji, iz koje smo doznali samo kako je narator bio vjetropir u mladosti i da sad bend svira pjesmu iz naslova. Jebiga, jest da je izostavljanje nekoliko punih kitica logičnije adresirati na Shaneov alkoholni tank, ali možda je stvar samo u tome da je rat zajebana stvar o kojoj svi znamo i više nego bismo htjeli, pa nas dobra stara pijandura nije željela podsjećati. ‘Body Of An American’ me, iz normalnim ljudima jasnih razloga, uvijek natjera umrijeti kao policajac, što je zapravo debilno jer ja uopće ne želim postati policajac! ‘Boys From The County Hell’, koju sam želio žilama i spermom i suzama i noktima i bodljikavom bradom, ali kojoj se baš i nisam nadao, jednostavno nije samo pjesma, to je buldožer pravednosti i inata, kao i vjekovna rokerska spomenica benda koji danas svoje iskonske punk-folk budnice svira u mekšim aranžmanima 7-77 fešte, ali čiji članovi (standardna osmeročlana postava iz druge polovice osamdesetih) vrlo dobro znaju gdje su bili 1991. I onda još i ‘Thousands Are Sailing’, pjesma kakvu bi u nas mogao napisati samo možda Marijan Ban, ali i to samo kad bi manje koketirao s ustašijom, a više se ponosio splitskim partizansko-ljevičarskim nasljeđem. Je, moj je dida mahao zastavom kad su partizani po oslobađanju ušli u Split, jel kome možda smeta?

Eto, takve mi se nekako misli rojile dok su ovi huliganski veterani širokih srca, koja, doduše, danas nešto slabije pumpaju krv, pošteno odrađivali svoj jednoipolsatni koncert, koji je opet, kao i prije dvije godine, svako toliko prekidan nekom manje karakterističnom pjesmom (pjeva Spider, instrumental, pjeva Phil, pauze za bis) da bi stari dobri Shane mogao uhvatiti malo zraka i pripremiti se za novo kreveljenje. A kad ti se po glavi roje te i takve misli, onda je valjda jasno kako je koncert koji ih izaziva, ono, baš dobar, normalan, ljudski. Tvoj. A takve onda najviše i volim. Da, iako nisam bio nazočan, mislim da sa sigurnošću mogu tvrditi kako je puno luđe bilo 1985. u londonskim pubovima, ili koju godinu poslije u New Yorku, kad su ovi frajeri svojeručno spasili razum cijele irske dijaspore u Americi. Ali, što onda? The Pogues danas uglavnom uspješno balansiraju doziranu pribranost koja im defakto i omogućuje rekreiranje startnog ludila s još uvijek nesputanom i pomalo autodestruktivnom životnom radošću, kao i vječnost svojeg čarobnog kanona s prolaznim pokušajima utjelovljivanja arhetipova vlastitih mitologija u sadašnjosti. Neće još puno izdržati, rekao bih. Ja sam ih sinoć s guštom pozdravio. Set lista: Streams Of Whiskey – If I Should Fall From Grace With God – The Broad Majestic Shannon – Greenland Whale Fisheries – A Pair Of Brown Eyes – Tuesday Morning – Kitty –The Sunnyside Of The Street – Repeal Of The Licensing Laws – The Band Played Waltzing Matilda – Body Of An American – Boys From The County Hell – Thousands Are Sailing – Dirty Old Town – Bottle Of Smoke – The Sickbed Of Cúchulainn – 1. BIS: Sally MacLennane – Rainy Night In Soho – The Irish Rover – 2. BIS: Poor Paddy – Fiesta

Mala plava stvar

Srpanj 7, 2011

Prije koju godinu, imao sam post o tome kako u posljednjih ne znam koliko godina granicu lijepe nam domovine nisam prešao ni jedan jedini put, a da startni impuls koji mi je guzicu pokrenuo nije bio neki koncert. Spoje se na njih i turistički motivi, i šoping, i posjete prijateljima i rodbini, ali upravo koncerti služe kao isključivo pogonsko gorivo mojeg otkrivanja svijeta. Čak i na domaćem terenu situacija nije znatno drukčija, jer sam jučer pola sata pokušavao prokljuviti kako stići do Scene Gradec, na kojoj je nekoć voljena američka kantautorica Suzanne Vega održavala svoj drugi zagrebački koncert. Ne čini me dobrim prijateljem činjenica kako nikad nisam otišao do Saše dok je radio u Klovićevim dvorima, nisam išao ni u gornjogradsku niti u bilo koju drugu zagrebačku gimnaziju, orijentir tipa Crkva svete Katarine (ili neke druge svetice) ateističkom đavlu u meni ne znači mnogo, tako da sam, kad sam napokon obišao ljepote gornjeg grada i pronašao koncertno mjesto, pomislio: Pa šta mi nitko nije rekao da je to tamo gdje su Monika i Hrvoje odradili vjenčano fotkanje! Logično da nije, kad za upute nisam pitao nikoga tko je na vjenčanju i bio. Ajde, baš je super što se netko domislio ovakav intimni nastup organizirati na ipak pomalo neuobičajenom mjestu, i što je to mjesto na otvorenom, iako prigušeni Suzannein kantautorski pop baš i nije muzika uz koju bi se ljudi pretjerano znojili i unutar klubova. Taj netko je Koncertna direkcija Zagreb, koju ovdje uopće ne bih spominjao ni po dobru ni po lošem, da između nastupa otvarajuće Viktorije Novosel (sestra supruge Mile Kekina, pobjednica jednog od muzičkih reality showova, Menartova nova uzdanica i sasvim pristojna izvođačica relativno neiritantnih pjesama, ali zato sasvim iritantnog smijeha, a koliko je cura doista dobra znat ću kad je poslušam na miru od početka do kraja, a ne ulazeći na pola u prostor, što se možda nikad i ne dogodi) i zvijezde večeri na stage nije izišla neka cura iz organizacije i objasnila nam kako za koncert uvelike moramo biti zahvalni baš navedenoj direkciji. Vidi vraga, tko bi rekao da koncerta ne bi bilo da ga organizator nije organizirao? Svašta čovjek čuje na svirkama, nije stvar samo u prizemnom upražnjavanju žudnje za agresivnim skakanjem i/ili večernjom melankolijom. Zato ja i idem na sve, kulturno uzdizanje stalan je proces koji valja iznimno ozbiljno shvatiti i predano mu prionuti. Od nekadašnje granične mainstream zvijezde, koja nikad nije doista uspjela nešto žešćom prodajom ploča naplatiti beskrajne vrtnje istovremeno zaraznih i decentnih singlova, Suzanne Vega se do šestog desetljeća svojeg života i trećeg desetljeća karijere preobrazila više u kult posvećenih, a koje danas čine uglavnom filozofični arty tipovi, a manje pravu legendu, kakva je s obzirom na teško dostižnu ljepotu prvih dvaju albuma gotovo i morala postati, s obzirom na to da se u legende upisuju i oni koji imaju manje solidnih pjesama negoli ona odličnih ploča. Međutim, Amerika je kantautorski bum prethodne dekade odradila na tradicionalističkom roots terenu, a njujorški je boho šik muzičko utjelovljenje počeo češće pronalaziti u bendovima za web-dizajnere, vizualne umjetnike i PR-agente, pa je Suzanne ostala nekako u sredini. Što je, zapravo, značilo po strani, odnosno barem u drugom, ako već ne i trećem redu. Ništa od toga ne bi bilo previše važno da je putem nisu napustile i muze, koje je počela zazivati angažmanima na područjima gdje se status važnog umjetnika traži od pamtivijeka, kao i potezom na koji nisu imuni ni legendarniji (Overflow, Randy Newman…), a to je snimanje starih pjesama u novom ruhu. A ne bi ni to bilo kritično da su pjesme iz predstave ‘Carson McCullers Talks About Love’ iole dovitljivije ili duhovitije, ili da nije očito kako kredite treba poplaćati na sve moguće načine. Jednostavno, ovome tipu ugodnog popa, a pogotovo autorici pjesama kao što su ‘Luka’ (jebiga, zavidim svim jučer nazočnim ljudima koji nose ovo ime, da bih ja na koncertu čuo pjesmu nazvanu mojim imenom morao bih ići na, ne znam, Maju Blagdan?) ili ‘Small Blue Thing’ nikako ne priliči pokazivanje i nuđenje svojeg novog CD-a publici u pauzama između pjesama. Pusti da koncert bude obred, misa, ugodno snatrenje, večer provedena u stanu osobe u koju si zaljubljena, romantična šetnja, štogod, ali nemoj ga pretvarati u dolazak putujućeg trgovca. Srećom, u skoro 80 sveukupnih minuta koncerta ipak je stalo više lijepoga i romantičnog, kao što su bile predivne izvedbe uvodne ‘Marlene On The Wall’ ili moje omiljene ‘Gypsy’ (mada, baš je mogla odraditi barem još ‘Ironbound/Fancy Poultry’!), otpjevane još uvijek kristalno čistim i toplim Suzanneinim glasom. Autorici je gitarsku pratnju osiguravao i Gerry Leonard, jako dobar, ali i jako nepotreban gitarist – s obzirom da su jedine pjesme na kojima i Suzanne sama nije svirala svoju akustičnu gitaru bile ponajmanje dojmljive na cijelom nastupu, možda ipak smijem zaključiti kako bi bilo bolje da je repertoar bio malo proroštan u korist nekih drugih pjesama. Posebna pohvala ide (logičnoj, ali svejedno) posveti ‘The Man Who Played God’ neprežaljenom Marku Linkousu, koja me učas prisjetila njegova totalno neočekivanog, totalno neprikladnog i totalno fantastičnog nastupa kao predgrupa R.E.M. u Padovi 2003. godine, a posebna, ali nevelika pokuda ide odluci da se jedna od dvije Suzanneine vizitke svira u inferiornoj verziji. Znam da je upravo u remiksu DNA ‘Tom’s Diner’ postala hitčina, ali osjećam kako je DNA Suzanne Vega ipak bliži kišnoj a capelli originala. Set lista: Marlene On The Wall – When Heroes Go Down – Small Blue Thing – Caramel – Frank & Ava – Gypsy – New York Is My Destination – Song Of Annemarie (Terror, Pity, Love) – Harper Lee – Tombstone – Blood Makes Noise – The Man Who Played God – The Queen & The Soldier – Some Journey – Luka – Tom’s Diner – BIS: In Liverpool – Rosemary

A, u jasnoj prezentaciji analne komponente mojeg bloganja, koristim ovu priliku za jednu malu nadoknadu. Naime, kad sam i ove godine odlučio o svakom koncertu na kojem završim na Gorili napisati barem rečenicu-dvije (s time da ove godine to svakako namjeravam do kraja i ispuniti), nekako nisam računao da će mi se dogoditi da u ponedjeljak navečer sasvim nenadano završim na Strossu, gdje su svirale Vuge, ansambl koji, valjda, izvodi stare narodne pjesme Međimurja i sličnih krajeva. Mislim, ne govorim napamet, od pet poslušanih stvari prepoznao sam samo ‘Ljubav se ne trži’, a tekstove ostalih nisam razumio, pa zaključak proizlazi iz toga. Ali, to mi se jest dogodilo, pa eto.

Rokerski wellness

Srpanj 4, 2011

Neovisno o tome koliko posvećen sceni pojedini borac bio, na putu do svirki uvijek postoji mogućnost da se ispriječe društveno-obiteljske obaveze. Zbog razloga iz te familije u petak sam propustio Mašinka u KSETu, te Guitar Wolf (i W.C.I.F.) sinoć u Močvari, a žao mi je taman onoliko koliko me zabavlja činjenica da se jedna od novih pjesama Mašinka zove ‘Kako je Potjeh tražio rakiju’. Negdje između. Svejedno, subotnji je izlazak ponovno pokazao da možeš pokušati rokera odvući iz grada u kojem izlazi na koncerte, ali da koncerte nikako ne možeš potpuno uspješno odvući od pravog rokera. Odnosno, pravih rokera, Uglednog, Saše (dobro, on je nikakav roker, ali je pravi prika) i mene, koji smo subotnju večer proveli na drugom dijelu trećeg festivala Trash & Burn, promenade američkih classic carsa i popratnog programa, u Seoskom turizmu Goričanec u Svetome Martinu na Muri. Odakle mi tamo, pobogu? Nije valjda da su nam bendovi koji su nastupali toliko napeti? Pa, nisu. Početkom godine, na nekakvom kvizu u Esplanadi, bili smo pobijedili i osvojili pet noćenja u hotelu Golfer, smještenom na nepunih petnaestak minuta vožnje od prostora održavanja festivala, a kad smo rezervirali sobe i skužili pogodno nenadano poklapanje, nije bilo teorije da večer nakon bazena provodimo u preskupim hotelskim barovima. Radije dajemo male novce za razvodnjeno pivo i kiseli delanec, pogotovo ako k tome još možemo čuti i neke električne gitare. U Goričanec smo uletjeli dok su Mađari The Silvershine bez posebnog nadahnuća i eventualne zanimljivosti odrađivali svoj generički psychobilly set koji je poštovao sva pravila žanra, osim onoga da bi u cijelu spiku dobro leglo malo neizvjesne divljine. Obrade žanrovskog kanona, od Johnnyja Casha do ‘Tainted Love’, nažalost su se skladno uklopile u nemuštost njihovih vlastitih kompozicijskih stilskih vježbi, pa je prva prava zabava na stage došla onda kada se na njega popela stanovita djevojka zadužena za, kako je bilo najavljeno, erotic show! Vuhu! Moj prvi! – jebiga, iako jesam roker, to još uvijek jesam s indie prefiksom, pa ćete me ipak češće pronaći u knjižnici negoli u striptiz baru. Međutim, čak me ni moje neiskustvo nije spriječilo shvatiti da pred nama nije prava maherica, više priučena amaterka, kojoj je trebalo jedno pet pjesama da se skine u grudnjak. Kako to uglavnom biva, baš kad sam pomislio da tu nema kruha, a plus mi kruh na izgled nije bio ni najmanje zanimljiv, i povukao se do šanka, začulo se Evo ga! Skinula se!, ali bilo je prekasno za pravovremeni povratak. Koga briga. Srećom, posljednji bend večeri bili su beogradski rasturači Concrete Worms koje, s druge strane, nije dočekalo previše ljudi, valjda se raja povukla nakon performansa golišave dame. Problemi s razglasom bili su problemi utoliko što je bend sam u pauzama između pjesama često ukazivao na njih, ali nikakvog traga na žestini i uvjerljivosti nisu ostavljali jednom kad bi se dečki i cura posvetili pjesmama. S obzirom na to da u Zagrebu sviraju barem jednom godišnje teško mi je njihovu svirku opisati kao poseban spektakl, ali je još teže ne ostati dirnut (šakom, jel) njihovim zajebanim nastupom. Sviranje pred vlasnicima teških motocikala za sobom povlači malo više oslanjanja na provjereni repertoar obrada, pa su i Concrete Worms pristali na to nepisano pravilo, ali ne i na konkretan kompromis u popisu sviranih stvari, izuzmemo li ‘Emergency’ od Girlschool, koju su, lošije, svirali i Mađari. Uz pjesme Poison Idea i The Exploited koje nisam prepoznao, jer ne znam opuse tih bendova, otpičili su i dvije srcu mi mile i drage, Cashovu ‘Jackson’, s kojom su doista morali završiti koncert jer nakon nje vrlo teško išta može dostojno ići, a ne se vraćati na bis, i, nešto ranije u programu, potpuno iznenađenje – ‘We’re Comin’ Out’ najlegendarnijih The Replacements. Ta je valjda bila za ekipu iz wellnessa. A gdje su vodeni tobogani, krvavi podljevi na leđima, aktovke s novcima, stakleni zidovi kupaonica hotelskih soba, HNS-ov radni skup za Međimurje, pripreme Slask Wroclawa, čakovečki noćni polu-život, slavlje zbog osiguravanja olimpijskih kvalifikacija ženske košarkaške repke, pomno planiran pristup obrocima, jarak koji mami na preskakanje, finske saune, auto koji ne pali pa legenda Boro posudi svoj, džakuziji, povjerljive informacije i krava muzara u sobi? Pa, što se dogodi u Svetom Martinu na Muri, ostaje u Svetom Martinu na Muri. Ili čitajte Handzara.

GORILIN LJETNI IZAZOV 2011: da vidimo te kompilacije!

Srpanj 4, 2011

Evo, došao je i taj trenutak da službeno možete aploudati svoju ljetnu kompilaciju i staviti link na nju u komentarima ovog posta, pa neka skida tko god hoće… Nema roka za predaju, ali ću ovaj post držati kao sticky na vrhu stranice samo kroz idućih tjedan dana (što će ga također reći: ako u idućih tjedan dana bude objavljen neki noviji post, pojavit će se ispod ovoga), i kako vrijeme bude odmicalo a ovaj post se spuštao niz hompejđ, tako će ga i manje ljudi čekirati… Ukratko – što prije stavite link, tim bolje! Također bih vas zamolio da u komentarima ne objavljujete popise svojih kompilacija i… to je to, navali ljetni narode!!!