Archive for Srpanj 2012.

Keep The Fire Burning vol. 18

Srpanj 24, 2012

http://www.youtube.com/watch?v=gEo26eXrQG4

http://www.youtube.com/watch?v=_91hNV6vuBY

…well, there’s another dance and all you’ve gotta do is say yes…

Oglasi

Gogina omiljena muzika 2011. nabavljena u 2012.

Srpanj 17, 2012

Pola je 2012. godine za nama i došao je i taj trenutak kojem se pokoji redoviti čitatelj Gorile zasigurno nemirno veseli još otkako se lipanj pošteno zalaufao – moja inventurna nadoknada propuštenog iz prethodne godine! Juhuuuu! Isti su ostali i smisao i sistem; pokušaj kakvog-takvog svođenja računa svega onoga za što usred suludoga muzičkog ritma naprosto nisam uspio uštedjeti vrijeme, prezentiran abecednim redom izvođača, dvanaest naslova za dvanaest mjeseci, iako ni sam nisam toliko analan pa da je doista riječ o po jednom izdanju objavljenom u svakome od dvanaest mjeseci 2011. godine. Neki su albumi izišli na samom kraju godine, (za) neke bendove do prije nekoliko mjeseci nisam uopće čuo, neki su se stari favoriti bili udobno smjestili u polumrak pregrijanog harda i čekali da im se pridružim smirenije glave, a neke sam ploče jednostavno počeo slušati tek ove godine. To su, redom: Common ‘The Dreamer/The Believer’, The Damnwells ‘No One Listens To The Band Anymore’, Girls ‘Father, Son, Holy Ghost’, Hudson Falcons ‘Underneath The Moonlight’, Luke Haines ‘9 ½ Psychedelic Meditations On British Wrestling Of The 1970s And Early ’80s’, Night Birds ‘Fresh Kills Vol. 1’, Phil Angotti & The Lazy Apple Orchestra ‘People And Places’, Pusha T ‘Fear Of God II: Let Us Pray’ mixtape, Royal Headache ‘Royal Headache’ (a za ovim sam posljednjih tjedana toliko poludio da mi se čini kako je vrlo lako moguće riječ o najboljem albumu ne samo 2011. godine nego i svih vremena, okej, ajde, ajde dobro, zanemarimo li ‘Rubber Soul’, ‘#1 Record’, ‘Flip Your Wig’, ‘Bee Thousand’ i ‘The ’59 Sound’), Stray Dogg ‘Almost’, Toro Y Moi ‘Underneath The Pine’, Wild Flag ‘Wild Flag’.

R.I.P. Kitty Wells

Srpanj 17, 2012

Honky tonk anđeo.

To the East, to the East!

Srpanj 16, 2012

Nikakvih konkretnih ili barem provjerljivih informacija još uvijek nisam dobio, ali ne sumnjam kako je kasnije drugog dana i tijekom cijeloga trećeg dana ovogodišnjeg Dirty Old Festivala posjet bio brojniji od onoga s kojim se posljednjega sata dnevnog svjetla, a koji je pratio njegov odličan nastup, u petak u Velikoj suočio Frank Turner, praćen svojim pouzdanim bendom The Sleeping Souls. Pedigre pankerskog okupljališta, makar hipijevskog stila, na određeni je način njegovo uvrštenje na lajnap činilo neočekivanim, ali na izrazito dobar način, iako se naposljetku pokazalo kako ono nije rezultiralo i, pretpostavljam očekivanim, širenjem ciljane publike. Među stotinjak prisutnih Turnerovoj svirci, osobno sam poznavao i više od deset ljudi koji su se do Velike nekako dokotrljali isključivo zbog njega, s time da je dobar dio njih, uključujući i mene samog, neko vrijeme zdvajao i kombinirao najugodnije opcije putovanja. Prilično sam siguran da velik dio njegove sve više rastuće hrvatske fan-baze jednostavno nije imao prihvatljivih načina za put pod noge ili kotače kakvog vozila, pa sjeme zasijano na lanjskom Terraneu Frank još uvijek nije požeo u potpunosti. Žao mi je eventualno većega rashoda u organizatorovoj računici, kao i obožavatelja koji su ga ovaj put morali propustiti, ali nipošto ne i vlastite prisutnosti. Ponovno ne štedeći sebe, kao ni prateću grupu, Frank Turner je odsvirao istodobno opušten i izrazito energičan rock koncert, krcat singalongova svih nas koji još uvijek ne priznajemo da smo odrasli.

Teško je pretpostaviti bi li u slučaju obilnijeg posjeta svirka trajala više od pedesetak minuta, koje je Frank ovom prigodom ispunio uglavnom udarnijim komadima svojeg kataloga, nizom sjajnih i okruženju žive festivalske svirke uvjerljivo prilagođenih verzija studijskih dragulja potvrdivši sebe kao jedno od najoriginalnijih imena aktualne kantautorske scene. Redom odjeveni u bijele košulje, Frank i suigrači doimali su se poput britanske škvadre koja je momačku večer budućeg mladoženje odlučila odraditi vikendom preko kanala, od kakve su se razlikovali odgovornošću i predanošću poslu, ali ne i veseljem i razigranošću. Povremenim zapadanjima u melankoličniji materijal upravo je ta radost svirke priječila repertoar odvesti u tmurnije vode, što je meni osobno osiguralo uživanje u omiljenom mi paketu sjetnih i sretnih nota, kakav se od prigode do prigode mućka u, recimo, ‘Reasons Not To Be An Idiot’, pa kako koji put ispadne. Ista je ta radost pokazivala i kako je Frank sam više negoli sve one neprisutne primijetio razmjerno mnoštvo okupljenih koji su s njim otpjevali sve tekstove, od uvodne ‘If Ever I Stray’ do najdivnije rokerske zakletve ‘I Still Believe’ i himničkog kraja već kultne ‘Photosynthesis’. Dobro, ne baš sve, jer je klasičnoj kičmi temeljenoj na prošlogodišnjoj ploči ‘England Keep My Bones’ pridodao i potpuno novu pjesmu ‘Four Simple Words’, kojoj već sad smijem prilijepiti oznaku budućega koncertnoga crowdpleasera.

Posebno mi je drago što je dobri momak Frank uvažio moj prošlogodišnji prigovor o propuštanju bogomdane (!) prilike da u katoličkoj Dalmaciji živalj provocira pjesmom tvrdeći da boga ni, što je u petak koliko-toliko nadoknadio – namjera jest ono što se računa, ali na kampiranju bezbožne pankerije ne možeš dobiti bodove za hrabrost, samo one za šarmantno izvedenu bockavu pjesmu, sa svih stranu popraćenu srčanim pjevanjem. Set lista: If Ever I Stray – The Road – Peggy Sang The Blues – Reasons Not To Be An Idiot – Glory Hallelujah – Wessex Boy – I Am Disappeared – Long Live The Queen – Four Simple Words – Try This At Home – I Still Believe – Photosynthesis

Prije Franka sam, upoznajući se s livadom, čuo i solidnu nevažnu svirku In-Sane, a poslije njega i dva benda koji bi po svemu sudeći trebali biti Dryflood i Nuclear Altar, ali nisam stoposto siguran, te Deafness By Noise, koji su se svojim standardnim bildanjem i poticanjem poštovanja vrijedne šutke jedini od domaćina uzdigli iznad razine popunjavanja satnice. Street Dogs i Suicidal Tendencies sam odlučio zamijeniti ranijom vožnjom prema zagrebačkom krevetu, nakon što mi se slučajnim susretom trenera Đire otvorila i ta mogućnost, pa sam svoju startnu ekipu, žestoke Mateja, Srđana, Zdenku i Tvrtka, ostavio na cjedilu, ali i s više mjesta u automobilu te manje zraka zagušenog (ne)probavljenim ćevapima. Za prvim bendom donekle žali moj centar za rokersku ugodu, za drugim onaj za općekulturno uzdizanje, ali uopće ne sumnjam kako će se oba u razmjerno vrlo kratkom roku pojaviti i u Zagrebu. Jebiga, svoju dozu muzike za curice i romantične dečkiće koji glume rokerske frajere već sam bio dobio.

Gorilin ljetni izazov 2012: KOMPILACIJE!!!!!

Srpanj 9, 2012

Bili ste pozvani da složite ljetnu kompilaciju! Jel tako? Tako je.

Rekao sam da ćete od ponedjeljka moći staviti link na svoju kompilaciju! Je li ponedjeljak? Ponedjeljak je. Tako je.

Tako da sad možete već lagano aploudati svoju kompilaciju i staviti link u komentarima ovog posta! (Molim linkove bez tracklista – iako možete ako oćete predstaviti svoju kompilaciju s kojom prigodnom rečenicom.)

Nema nekog posebnog dedlajna za kompilacije – al ovaj post će biti sticky još 10ak dana (za vrijeme kojih odskrolajte koji put malo naniže da vidite jel Gogo objavio što novo ;)), a nakon toga će tonuti na dno stranice. Što će ga reći da što kasnije budete stavili link, manje će ga ljudi i vjerojatno vidit… Dakle, ne morate se žuriti – ali nemojte baš ni pretjerivati s leđerom. 🙂

Što više reći? Ništa, linkove na sunce! 😎

Ja, ja i Toro

Srpanj 7, 2012

Svaki put kada od nekoga začujete ili u medijima pročitate žalopojke kako se Zagreb još uvijek nedovoljnom brzinom uključuje u turnejske itinerare aktualnih muzičara, znajte da je riječ tek o uvjetovanom refleksu vječnih gunđala koji paušalnim procjenama moraju opravdati svoju nezainteresiranost, vrlo svjesni da se ona nikako ne slaže s njihovim tko zna kako zarađenim statusom znalca. Hrvatsku metropolu itekako posjećuju vrlo aktualni bendovi, samo što mainstream, odnosno njegova blizina, nipošto nije jedino mjerilo aktualnosti. Osobno sam znatno češće prisutan na koncertima svježih, energičnih bendova iz velikoga pankrokerskog oceana, ali barem su posljednjih godina učestale i svirke muzičara koji operiraju u drugim žanrovima. Održan u vrijeme u kojem bend nakon niza izdanja i ubojitih singlova sve sigurnije doseže i nešto širu, konkretniju prepoznatljivost, preksinoćni izvrstan koncert Toro Y Moi u Aquariusu to je svakako potvrdio, relativno slabim posjetom ukazujući i na još neke specifičnosti situacije u kojoj se zatekao.

Koriti neobilan interes publike, pogotovo iz pozicije čovjeka s popisa gostiju, nikad nema smisla, jer svatko sam za sebe vrlo dobro zna koliko novaca, za što i kada može izdvojiti, a posljednji je zagrebački tjedan doista pljuštao svirkama, pri čemu su Toro Y Moi i dan ranije održan nastup Woven Hand u Močvari svojim kalendarskim back-to-backom, ali i uvjerljivošću muzike same, ipak nadmašili višednevlje festivala INmusic. Međutim, izuzev rada suboraca sa u nas još uvijek nezavisne scene, u velikim medijima nisam nigdje uočio ni pravilno tonirane najave, niti barem nekoliko sitnih rečenica izvještaja, a koje bi odale da je osoba koja ih piše poslušala više od tri ploče u životu. Svojom slojevitom, ali istodobno i izrazito efektnom muzikom, prvoloptaškom bez straha od brzog trošenja, Chazwick Bundick, mastermind benda (iako je možda više riječ o projektu, koji se u bend transformira za potrebe živih nastupa), neprestano pokazuje da ih je on sam poslušao znatno više, gotovo u svakoj uspjevši pronaći kvalitetnu sirovinu za svoj snatreći, omamljujući easy-pop, koji zaslužuje da mu se posvetim mnogo više nego često šibanom debilizmu načina kojim naši mediji prate muziku, ali i mnogo više općenito.

Na brojku od niti stotinjak prisutnih, možda niti osamdesetak, jednim dijelom jest utjecala posvemašnja novčana depresija hrvatskog trenutka spojena s predoziranjem broja koncerata uopće, a drugim slaba potpora mišićavijih medija, ali osobno mislim da se u ovoj raspravi ne smije zanemariti ni pogrešna percepcija Toro Y Moi kao stvaratelja muzike ponajprije namijenjene pomodnoj mladosti, da se ne dotičem onoga dosadnoga olinjalog termina. Nema zbora da Chaz sklada i izvodi čistu pop muziku, istodobno prihvatljivu kopačima po najopskurnijim blogovima kao i onima koji svoj muzički fiks još uvijek ištu isključivo preko MTV-ja. Samo što ona nema pretjeranih paralela s terorom mladosti koja neumorno traži više, jače i brže – Toro Y Moi ne sprintaju nego opušteno džogiraju, ne jurcaju skuterom nego se kotrljaju skejtom, koji se još uvijek pokreće ljudskim nogama. Upravo su to razlozi kojima me je prošlogodišnji album ‘Underneath The Pine’ osvojio, makar sa zakašnjenjem, pružajući mi slatku mješavinu sastojaka većinu kojih bih same za sebe, u ovom trenutku i ovim godinama, kušao vrlo rijetko.

Uživo, svoju kombinaciju synth-popa, soft-rocka, atavizama svojih gotovo folkerskih početaka i Philly-soula, uronjenu u eteričnu atmosferu koja je Chaza i promovirala u jednu od posterskih ikona chillwavea, punokrvni četveročlani bend izvodi fokusiranom, uigranom čvrstoćom koja zvuk smješta negdje između indie-rocka i funka. Naravno, daleko su ‘How I Know’ ili ‘Go With You’ od tvrdoga kvartovskog mamojeblja, ali su srećom jednako toliko udaljene i od nekim alkemijskim čudom istodobno previše zašećerenih i nedovoljno slatkih funky užasa acid-jazza i sličnih zločina. Već i svojim izgledom kvartet odaje svoju geeky pozadinu, dok zvukom potvrđuju kako je riječ o klincima potpuno neopterećenima žanrovskim podjelama. Nešto slično, samo ipak manje zarazno, prije nekoliko sam mjeseci čuo na koncertu Summer Heart, ali tamo gdje su Šveđani svoju nostalgiju ukotvili čvrsto u osamdesete, Chaz se znatno češće vraća dekadu ranije. Svojim rafiniranim perfekcionizmom koji svejedno nikada ne zaboravlja na svetost trominutne pop pjesme, Chaz tako podsjeća na Todda Rundgrena, koji se u nekom paralelnom svemiru nikad nije maknuo iz Philadelphije, zaposlen kao kućni producent u kompaniji Gamblea i Huffa.

Odlično posložen jednosatni koncert (‘Low Shoulder’ na zasluženom bisu) bend je i otvorio i zatvorio pjesmama koje više nego na čilanje pozivaju na ples, središnji dio ostavivši za, uvjetno rečeno, polubaladice koje više nego na ples pozivaju na čilanje. Pritom ipak treba naglasiti kako gotovo svaka od petnaestak izvedenih kompozicija uživo vrlo efikasno obavlja obje funkcije. Topao, masirajući zvuk živog benda, oslonjen na izvrsnu ritam sekciju, preko koje su se Chaz i gitarist s divnim Rickenbackerom nabacivali štipajućim lizovima, fino je odgurivao melodije koje ipak nisu agresivne upadačice izravno u centar za ugodu, nego sramežljivo kruže oko slušatelja kao da jedne subotnje večeri klize kakvim blještavim roller rinkom, sve dok u jednom trenutku ne skužiš da su ti već dobrano zavrtjele glavom. Svojim propulzivnijim gibanjem i refrenskom kadencom koja vuče na melodičan sing-hop, ‘Still Sound’ je kao vrhunac koncerta na tulum – koji me iz nekih razloga podsjetio na spot za ‘1979’ Smashing Pumpkinsa – pozvala i one za šankom i u stražnjim redovima, dok su djevojke i mladići pred pozornicom njihanjem i pjevanjem popratili cijeli repertoar.

U uvodnu su trećinu koncerta Toro Y Moi, bez imalo kalkuliranja, ubacili svoje najveće hitove, ili, da budem pošten, ono što ja doživljavam kao njihove najveće hitove, ‘All Alone’ i ‘New Beat’, dok oko zasluženog pečata hitoidnosti sjajne ‘Talamak’ valjda nema spora. Na prečac osvojenu dobronamjernu publiku zatim su uljuljkali u nešto meditativnije raspoloženje da bi se pri kraju set liste – u kojoj je ovogodišnji album ‘June 2009’ sudjelovao s najmanje stvari, što je sasvim logično s obzirom da imenom otkriva vrijeme u kojem su njegove umalo pa demo snimke nastale – vratili pogocima poput ‘Freaking Out’, koju bi jedan Justin Timberlake odveo u svako svjetsko kućanstvo, ili obrade ‘Saturday Love’, R&B dueta Cherrelle i Alexandera O’Neala. Pjesma je to koja je u svoje vrijeme ostvarila relativno solidan tržišni uspjeh, ali čiju originalnu verziju nisam čuo sve do nekidan, te još jedan dokaz kako je Chaz Bundick pravi cratediggin’ indie-kid koji sve svoje slobodno vrijeme troši na otkrivanje kako nove, tako i nove stare muzike, koju je onda ushićen podijeliti s ostalima. Za takve kod mene uvijek ima naklonosti, a kada se svemu pridodaju i lijepe pjesme izvedene na još ljepšem koncertu, u poklon paket ubacujem i iskrenu oduševljenost.

Pjesme sudnjeg dana 3

Srpanj 5, 2012

Kad sam već svojem manjku inspiracije pustio da nadjene naslove davnašnjim izvještajima s prvih dvaju zagrebačkih koncerata Woven Hand, šteta bi bila nakon sinoćnje svirke ne iskoristiti laganu priliku za zakucavanje moje prve naslovne trilogije – Pjesme sudnjeg dana, treći dio! Pritom, sinoćnji je koncert prepoznatljivo pogrebnoj, prijetećoj atmosferi pjesama Davida Eugenea Edwardsa, koja prostoriju u kojoj se izvode učas pretvori u predsoblje paklenih dveri, pridodao i prikladnost vremenskih prilika, odnosno neprilika. Bez namjere da ispadnem bešćutna gnjida, a i u svjetlu činjenice kako je sve dobro završilo, moram napomenuti kako je ovaj put naslov posebno adekvatan, bez ostatka, jer se nakon strastvene sesije pobrojavanja grijeha svih nazočnih u trajanju od otprilike sat vremena, izvedene na minimalno plus 50 stupnjeva, Edwards u backstageu srušio u laganu nesvjesticu. Nije da me čudi; ako sam ja na samom kraju dvorane, odmah do vrata i kakvog-takvog propuha, jedva izdržavao nesnosnu temperaturu, ne mogu ni zamisliti kako je bilo čovjeku koji je glasom i gitarom predvodio ceremoniju gore na pozornici.

Što se to, osim dojmljivog nastupa na lanjskom Terraneu, dogodilo u međuvremenu od posljednjeg navraćanja benda u Zagreb da se broj znatiželjnih hodočasnika dvostruko uveća, nemam pojma. Nije da je trenutačno posljednji album grupe ‘The Threshingfloor’, koji je sinoć u set listi participirao s najviše pjesama, nekakav značajan kvalitativni pomak u odnosu na prijašnja izdanja, a i ne sjećam se gužvi nesretnika koji proteklim zgodama nisu uspjeli nabaviti ulaznice na vrijeme. Međutim, Močvara je sinoć apsolutno gorila, ispunjena mnoštvom od gotovo petstotinjak ljudi. Moja najbolja pretpostavka je želja zabludjelih da se još jednom susretnu i do mila ispričaju sa stvoriteljem, jer tko zna hoće li nam otkriće Higgsova bozona svima skupa to ikad ponovno dopustiti? Svjestan mogućnosti nadolazeće apokalipse, Edwards je odlučio dići glas u nebesa, kako to uvijek radi, te ustati, i to ne samo govoreći figurativno – sinoćnji je nastup bio tek drugi ili treći (dobivene informacije se razilaze) u karijeri benda na kojem je odgurnuo stolac i uspravio se na noge.

Četveročlana postava koju trenutačno predvodi zvuk grupe više ne uspijeva zadržati na onome oštrom rubu između zastrašujuće gotike i paklenskog countryja, nego ga izrazito glasnim i uvelike postpunkerskim gitarama prebacuje na stranu mračnog rocka. Osobno bih znatno više volio da tradicionalni i korijenski elementi ne moraju prstima iskopavati izlaz iz svojih grobova, nego da su prisutniji kako cjelokupnim aranžmanima tako i repertoarom više oslonjenim na folk idiome, ali čini se da je novi život fokusiranom i za sve obračune spremnom bendu omogućilo upravo takvo usmjerenje. Možda ovo jest muzika pakla, glasna i vatrena, ali u tom je slučaju to onaj pakao za sitne grešnike bludnih misli i prekomjernog trpanja pića i hrane u sebe, jer i nije neki problem kaznu izvršavati uz zvuk nadahnutog i glasnog rock benda. U kontekstu organiziranom oko transične vokalne izvedbe i akustičnim instrumentima šamanskog prizivanja prirodnih i božjih sila, David Eugene Edwards ovoga je pripadnika pastve znao pogurnuti u bremenita zdvajanja; aktualna zvučna preobrazba Woven Hand ipak čini, uvjetno rečeno, običnijim bendom. Od njih nikad nisam očekivao svirku na kojoj ću se koncentrirati isključivo na odsvirano, bez ikakva razmišljanja o tematsko-svjetonazorskim podlogama pjesama, čemu se možda ispriječila i ova inflacija celzijevaca. Ovaj je put priroda pobijedila bend.

Sun Kil Moon – Among The Leaves

Srpanj 5, 2012

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/447-sun-kil-moon/2238-sun-kil-moon-among-the-leaves.html

 

Ruralna gorila te poziva… da se počneš pripremati za GORILIN LJETNI IZAZOV 2012!

Srpanj 3, 2012

Kao i svake godine – i ove ćemo dijeliti linkove na svoje ljetne mp3-kompilacije!

Post namijenjen postavljanju linkova bit će objelodanjen u ponedjeljak, pa možete lagano početi pripremati svoje kompilacije. Naravno, kao i uvijek, svi koji ovo čitaju su pozvani da sudjeluju – pa što ne bi i upravo TI? 🙂

Nabacite nešto muzike koja vam je super u zadnje vrijeme (lii ponešto one koje vam je super već dugo vremena, svejedno, kako vam je god draže) a da je iz ovog ili onog razloga doživljavate kao “ljetnu muziku”, nema nikakvih pravila – osim onoga da kompilacija mora biti ukupnog trajanja ispod 80 minuta.

Eto, bacite se na posao pa se čujemo opet u ponedjeljak!

Idemo dalje

Srpanj 1, 2012

Drugog dana ovogodišnjeg INmusica – iako je zapravo to bio treći dan po redu, jer označiti prvi dan kao nulti teška je besmislica, ali kako ja na taj nulti/prvi nisam bio otišao, onda je meni sinoć doista bio drugi – nastavilo se nadoknađivanje izgubljenog vremena i obnavljanje kontakata sa starim znancima, jer su se na programu ponovno našli bendovi koji su već barem jednom nastupili na prethodnim izdanjima festivala. Ako lani niste imali te sreće biti jedan od nekoliko stotina na supertulumu Retro Stefson, zasigurno ste poslije dosta puta čuli kako su neki anonimni klinci iz Islanda napravili neviđen show. Ako jeste, zasigurno ste i vi bili jedni od tih koji su manje brzim i spretnim prijateljima konstantno na nos nabijali njihov propust. Prilika za popravni pružila se već ove godine, jer su Retro Stefson opet osvanuli na festivalskom lajnapu, iako svi vrlo dobro znamo da je najluđe tulume izrazito teško reprizirati. Bendova digest-verzija sve muzike ikad s predumišljajem na poziv na ples odsvirane na cijelom svijetu vrhunski je zabavan treš uz koji je nemoguće ne razbacivati osmijehe na sve strane, samo što je publici za potpuno sudjelovanje trebalo nešto više vremena nego lani. Čak se i sam bend požalio kako smo prošle godine bili više seksi, što je bilo sasvim logično s obzirom na izostanak lanjskih prvoboraca Vrane, Matije i Kujundžića. Zapravo, ni bendova entuzijazma ni dobrohotnosti nazočnih nije nedostajalo, koliko je bilo viška prostora i očekivanja. Na višestruko širem prostoru negoli za svojeg prvog ukazanja i sada već kao zabavljači s pedigreom, za razliku od potpuno beznačajnih popunjavača vremena i prostora kakve smo lani greškom očekivali, Retro Stefson su se isprva snalazili malo smotanije, valjda sve dok i sami nisu shvatili da ni za kakve prevelike prilagodbe nema potrebe. Jednom kada su se opustili, od prethodnog dana zgažena ekipa opustila se skupa s njima, pa je prema svojem kraju njihov set i ove godine eksplodirao u sveobuhvatno slavlje. Nacrtaju li se ikad u malom pogonu Tvornice, dvjestotinjak okupljenih vrlo bi lako skakanjem moglo probiti strop kluba i uletjeti u stanove ljudi na gornjim katovima. Kako ionako neće moći spavati, namrgođeni penzioneri bi se mogli pridružiti u čaganju.

Sumnjam da ne znate, ali moja karijera koncertnog izvjestitelja sad već skoro pa punu godinu dana sjedi na dvjema stolicama, onih domicilne mi Ruralne gorile i najboljeg muzičkog sajta ovih prostora i prostornosti, Potliste. Lako za Gorilu koja se uređuje po principu da je sve dozvoljeno i smije se sve što ti padne na pamet, ali ozbiljni profesionalci na čelu sa Fulurijom pred svoje suradnike stavljaju i određene zahtjeve. Šefovo inzistiranje na tome da čovjek koji predstavlja Potlistu mora biti lijepo odjeven i jednostavno mora i to mora! s uskličnikom popratiti world music ponudu nisam mogao ignorirati – želim li svakog mjeseca tih bijednih nekoliko tisuća kuna na računu – pa sam sinoć proveo i dvadesetak minuta uz Tamikrest i desetak uz Iness Mezel. Tamikrest su me svojim stoičkim, strpljivim prebrojavanjem pustinjskih zrnaca gitarom doista ugodno opustili, gotovo i hipnotizirali, pa me uopće ne bi začudilo da jednom završim i na njihovom samostalnom nastupu. Madam Mezel mi, s druge strane, nije bila ni najmanje privlačna, čime ne opisujem njezin izgled, nego muziku. Mada, moram biti pošten i priznati kako bi problema s privlačenjem moje pozornosti nakon što sam se netom vratio s lijepog post-teen putovanja imala čak i poneka imena s cedeova na mojoj polici.

Naime, prethodnih osamdesetak minuta bio sam proveo uz odličan nastup Mando Diao, benda koji bi bilo vrlo lako prezrivo ignorirati, samo da u postavi nemaju dva nadahnuta autora koji već desetak godina ispucavaju divne pjesmice negdje na raskrižju pankerskih početaka hamburških Beatlesa i svođenja stadionskog rocka na razumnu mjeru svojstvenu The Clash. Na posljednjem im albumu primijećena ambicija za širenjem svoje publike korištenjem plesnih indie-disko finti sinoć je, srećom, bila ignorirana sve do samog kraja, kada su izvođenjem ‘Glorije’ i ‘Dance With Somebody’ angažirali gotovo sve okupljene (možda nešto malo manje okupljenih nego dan prije) u ničim opterećen singalong. Bilo je jasno da ukupnim party-koeficijentom neće nadmašiti Gogol Bordello, ali da lakoćom hoće New Order čak je i meni, kao fanu – a možda upravo zbog toga – bilo nemoguće pretpostaviti. Dotad su, međutim, Gustaf Norén i Björn Dixgård uvelike forsirali prvu fazu karijere, nadam se i sami svjesni mjesta gdje su ostavili svoje najjače adute, po koje su se vratili željni pokazati kako im je šminkerski pristup samo sredstvo za švercanje finog rokenrola. Sveukupno sedam je pjesama – dakle, točno polovica broja odsviranih – u set listu došlo s prvih dvaju albuma i popratnih singlova, solidnog debija ‘Bring ‘Em In’ i sjajnog ‘Hurricane Bar’, jednog od najboljih albuma prošlog desetljeća. ‘Hurricane Bar’ je album kojem se zlatna mladež u bogataškom klubu ruga sve dok on doma ne povede dvije najzgodnije plavuše, ali istodobno i album kojem masni prljavi bajkeri u garaži prijete sve dok ih ne prebije i pošalje na hitnu na šivanje. Da ne bi bilo nesporazuma, Mando Diao su nastup otvorili odmah u glavu s ‘God Knows’, da bi se do udarnog terceta ‘All My Senses, ‘Down In The Past’ i ‘You Can’t Steal My Love’ pojačavanjem gitara poboljšao i zvuk koji je naglašavanjem elektronskih bubnjeva i basa na početku seta prizivao usmjerenje slabijih radova benda. I prva je ploča na zamišljen megdan poslala jake snage, prvi uopće singl benda ‘Mr Moon’, čija je izvedba neuspješno prijetila podbačajem, te ‘Sheepdog’, a fanatici su na poklon dobili i b-stranu ‘Your Lover’s Nerve’. Iako je, čak možda i pretjerano produljena, ‘Dance With Somebody’ bila takozvani objektivan vrhunac njihova nastupa, meni osobno ne bi bilo smetalo i da je bis dovršen pjesmom prije, melankoličnom ‘If I Don’t Live Today, Then I Might Be Here Tomorrow’, koja me i sinoć podsjetila na The Libertines. Set lista: God Knows – Welcome Home, Luc Robitaille – Your Lover’s Nerve – Song For Aberdeen – All My Senses – Down In The Past – You Can’t Steal My Love – Mean Street – Mr Moon – Sheepdog – Long Before Rock’n’roll – Gloria – BIS: If I Don’t Live Today, Then I Might Be Here Tomorrow – Dance With Somebody

Sve to što su napravili Mando Diao, prihvaćeni skoro pa ekstatično od zgužvanih prvih redova, Franz Ferdinand su odradili na razini više, iako su meni šminkerski Šveđani mnogo draži bend od šminkerskih Škota. Već treći dolazak u isti program svakako nije mogao izazvati jednaku količinu nestrpljivog oduševljenja koliko svirke kada su bili jedan od najvrućih bendova na svijetu, ali se organizatorska najava kako će bend svirati nove pjesme pokazala tragikomičnom. Naime, nitko sinoć na Jarun nije došao čuti četiri (ili pet?) nove pjesme Franz Ferdinand – stilski nimalo iznenađujuće, a dvjema sam zapjevušio refrene na drugom ponavljanju – mamci kojima ovaj bend još uvijek i to opravdano privlači publiku oni su iz gromoglasnog niza hitova od ‘Michael’ preko ‘Walk Away’ do ‘No You Girls’. Pri početku se njihove svirke činilo kako je i bendu samom nastup u ovom okruženju toliko poznat da je umalo i dosadan, pa je nekoliko uvodnih numera igralo više na status negoli na uživljenost. Samo što je uz ovo pumpanje teško ostati nepokrenut neko dulje vrijeme, pa je otprilike ‘Take Me Out’ počela podsjećati da ovo nisu samo majstori studija nego i vrlo uigran i ritmičan stadionski bend. Da sve nastupe bendova koje voliš treba pohoditi bez prigovora, jer nikad ne znaš kako se koncert može razlikovati od prethodnih, sinoć je još jednom dokazalo neočekivano odavanje počasti Donni Summer kroz efektnu obradu ‘I Feel Love’. Franz Ferdinand sviraju muziku koja siječe skupove interesa teoretičara nužnosti sindikata i radnika razočaranih u te iste sindikate, pa stoga ne čudi što u nas uvijek padnu na plodno tlo.

I to je to. INmusic je preživio, kako glasi zgodna i već ofucana doskočica koja se posljednje vrijeme provlači medijima. Tek ćemo vidjeti je li to dobro ili loše. Ja nekako ipak mislim da je dobro.