Archive for Lipanj 2009.

Brutalna umjetnost

Lipanj 26, 2009

Za razliku od prethodnih godina, kada bi nečija potvrda o odlasku na INmusic festival bila popraćena i uzbuđenošću zbog toga što će osoba vidjeti neki od bendova koji su nastupali, ove sam godine na pitanje: „Jel ideš?„ uglavnom dobivao odgovor: „A idem, šta ću.“ Ne samo da sam taj i takav odgovor često dobivao, nego i osobno nudio, jer me ni jedan od bendova – osim Art Brut – nije pretjerano mamio, iako su me neki zanimali. Stoga i neću nešto puno ili pametno drobiti, izvještaj će biti kratak i brz. Ili neće – pišem sad kad sam prevalio deset keka znakova. Zaključak ide odmah na startu, a glasi da je ovo bio uvjerljivo najslabiji INmusic festival, čak i računajući prvi za zagrijavanje na Šalati – lani smo imali Cavea, The Go! Team i Sons And Daughters (koje nisam uspio vidjeti zbog biblijske poplave i košarkaškog finala), preklani The Hold Steady i Sonic Youth, ove godine niz sumnjivih smucala kojima sam se zadovoljio jer se bolje nije nudilo. E, nećeš više, Gogo, matere ti! Nema više mršavih festivala! Osim, je li, Rokaja, koji je na redu već za tjedan dana, i nema ni teorijske šanse da se noge oporave od cjelodnevnih stajanja, ali šteta da propada karta. Dobro, otići ću samo na Primal Scream i na The Charlatans, ne moram se zamarati ostatkom bezvezne ponude. S organizacijske strane, T-Mobile se pokazao snalažljivijim od Vipa u osiguravanju dovoljno kioska za kupnju bonova, a nudila se i meksička i kineska hrana, ali i manje sposobnim poštovati najavljenu satnicu čak i uz brojku bendova manju za negdje 25%. Sve je to, naravno, kao i uvijek potpuno nebitno. Bitni su bendovi, koji su na festivalu bili uglavnom nebitni. Sve bendove koje neću spomenuti u idućih par kartica nisam vidio, s time da ni jedan od njih nisam ni htio vidjeti.

Lily Allen je zapravo totalna estrada, samo što valjda to u Britaniji još uvijek znači kakav-takav doticaj s onim što vole i mladi. Uživo, bend joj je bio malo premlak za nekoga kome su albumi puni vrckavih, zabavnih pjesmica, donekle zabavnih i originalnih tekstova, pa stoga nije čudno da je atmosfera bila srednja žalost, čak i unatoč lijepom broju okupljenih. Seljački sentiment prosječnog Hrvata – mislim, i sam sam glasno pjevao refren – probudila je ‘Fuck You’, a tek je finalna ‘It’s Not Fair’ izazvala reakciju dostojnu nekakve zvijezde. Lily je okej riba – ne mislim izgledom, iako i to, nego onako, pojavom – ali glazba joj nije baš za koncerte. Rokia Traore je svoje mjesto na lajnapu zaradila ili činjenicom kako joj se ime rimuje s onim sponzora stejdža na kojem je nastupala, ili zbog vjekovnih veza INmusicovih selektora s crnim kontinentom. Kao netko tko je svojim novcem jednom kupio ‘Guide’ Youssoua N’Doura (šta, ‘7 Seconds’ je zakon, obrada Dylanove ‘Chimes Of Freedom’ također, samo bi album ipak bio bolji da su tekstovi na nekome normalnom jeziku, reče on kao potpuni kolonizatorski debil) moram stisnuti kočnicu, a ne gas sranja po afričkim glazbenicima, ali uvjetnu zanimljivost svoje neuobičajene varijante kantautorskog popa Rokia je poništavala svim onim elementima zbog kojih afrički etno posebno ne volim. Netom što sam se pohvalio kako se upravo nalazim na svome trećem metal koncertu (računaju li se nastupi Dissectora i B.H.P. na gitarijadi splitskih bendova 1996. u Vicka odvojeno), Zdravko me ispravio kako su Hatebreed više hard core. Dobro, to još uvijek nije moj par postola, gitara ili bubnjarskih palica, ali da su zvučali uživljeno – jesu, da nisu davali materijala za ismijavanje – nisu. Valjda onda stvarno nisu metal. Prvi veliki skandal festivala zbio se kada je golemoj masi ljudi bilo priopćeno kako najavljeni Kraftwerk ipak nisu uspjeli uhvatiti bicikl za put prema Hrvatskoj, pa će se umjesto njihova nastupa održati finale regionalnog turnira u video-igricama. Naravno, zvučna pozadina turnira bila je ubibože dosadna, pa smo otišli uhvatiti što bolju poziciju za gledanje Yeah Yeah Yeahs, jednog od bendova koji su me zanimali nešto više.

Prije tri godine, YYYeahs sam gledao u Beču, kao dio festivala na koji sam bio otišao kako bih vidio zanemarene mahere Dirty Pretty Things (ha, u primjeru rijetko nadahnutog castinga, Carl Barât u novome filmu ‘Telstar’ glumi Genea Vincenta!), i bili su dobri, koliko to mogu reći za bend koji posebno ne berem. Kroz protekle tri godine svojoj sirovoj postavi dodali su mnoštvo instrumenata i zvukova, zbog čega im novi album valjda i zvuči bogatije i neposrednije i popije, ali je na koncertu to bilo prilično ravno i mejnstrimasto, u najgorem smislu riječi. Ni jedna ‘Maps’ nije popravila dojam. Šteta. Franz Ferdinand su još jedan od tih modernih bendova koje nešto bitno ne gotivim, ali su Škoti skroz druga liga. Odnosno prva, ili liga prvaka. Jest da im je zadnji album zakurac, ali zadnji im je koncert (ako u međuvremenu nisu odsvirali još koji, što vjerojatno jesu) bio odličan. Velik pop bend svira velike pop pjesme, i svi guštaju, pa čak dobrim dijelom i ja – prvi dio nastupa baš su razorili, u drugom malo upilali s novootkrivenom discodelijom, da bi na bisu razorili sve do kraja. Bis je ukrasila i legendarna ‘Jacqueline’, čiji je refren lijepo najavio sutrašnji praznični dan, a ponajboljih 30 sekundi glazbe desetljeća na izdisaju još uvijek s pravom možemo tražiti u uvodu ‘Take Me Out’. Da drugi dio pjesme barem ne postoji. Nedugo nakon Franza Ferdinanda, na Night Stageu su se u prve akorde zaletjeli KUD Idijoti, koji su se – na prvi pogled skroz neočekivano, ali zapravo skroz logično – prometnuli u prvo ime prvog dana festivala, njegovim najzabavnijim nastupom. Ono, s obzirom da su naši i da smo ih svi gledali milijun puta, teško je bilo biti posebno nestrpljiv zbog njihove svirke, ali kraljevi su ostali kraljevi. Problem je bio samo u tome što su me dotad prostajani sati i litre riješenog piva tjerali žudjeti za domom i krevetom, a ne za šutkom i skakanjem, ali te sam dvije varijante pomirio mirnim stajanjem u negdje petnaestom redu, stisnutom šakom u zraku i pjevanjem refrena.

Drugi su dan otvorili Art Brut, ali najbolje ostavimo za kraj, za kojima su svirali Editors. Najveća većina glazboljubaca s kojima komuniciram ih ne može smisliti, ali meni su prilično simpatični. Glupo mi je kad ih gade uspoređujući s Interpolom, jer nisu toliko rokerski, a i oba benda piju na sličnim izvorima. Još mi je gluplje kada isto čine uspoređujući ih s Joy Division, jer… pa, mislim, uvijek ću radije slušati ‘Munich’, nego bilo što od Joy Division, izuzmemo li ‘Love Will Tear Us Apart’. Zato sam baš ljut na Toma Smitha i urednički kolegij što mi nisu osigurali mogućnost za pobjedničko naslađivanje, jer su odsvirali, u najboljem slučaju, tek prosječan koncert. Nove su stvari bez iznimke grozne, bend u njima žrtva česte zablude o tome kako ubacivanje ritam-mašina i sintića u zvuk benda automatski znači i sofisticiranije moderno ruho. Atmosfera ne može zamijeniti pjesmu, je li jasno? Sličan savjet mogao bih ponuditi i Sergentu Garciji, čijih me nekoliko pjesama izludilo do mjere da sam pomislio kako nije ni taj Manu Chao toliko grozan. Oprostite mi na ludilu, molim vas. God Dethroned – najbolja stvar kod metalaca je oduvijek bila ta što nomen uvijek jest omen – su mi otvorili oči i izbavili iz zablude kako su metalci mačo tipovi kojima žene služe za olakšavanje nakon koncerata i razmnožavanje, te koji se odijevaju samo u crno. Gitaru u bendu je svirala žena u potpuno bijeloj odjeći! Prošlog ljeta, N.E.R.D. su potpuno zapalili Göteborg, pa sam im se baš veselio. Pokazalo se, međutim, kako su Šveđani ipak znatno dobrohotnija i poslušnija publika, s kojom je besramni Pharrell odmah ostvario finu kolaboraciju. Hrvati su bili osjetno rezerviraniji, pa je za pravu eksploziju trebalo pričekati hitčine ‘Lapdance’, ‘Rock Star’ ili ‘She Wants To Move’. Chada Hugoa nisam vidio nigdje, sa svoje pozicije koja je bilo jako daleko od pozornice, a potpuni hajlajt festivala bio je nerazuman Pharrellov umišljeni boj s metal stejdžom. Izgleda da je netko Pharrellu rekao kako istovremeno kad i N.E.R.D. svira i neki metal bend, pa se ovaj na sve načine trsio od publike dobiti potvrdu kako je bolja zabava tu, na njegovom koncertu, nego tamo. Smiješno je, međutim, bilo to što je tamo bilo tek nekih 300injak ljudi, i to ako, u nekakvom zabačenom toru, tako da nikakve spike o konkurenciji nisu imale smisla. Nisam siguran da ćemo i dogodine imati željeznu pozornicu.

Mislim, čak ni Anthrax – a ako ja sam njihovo ime viđao po školskim torbama i klupama još u doba Jugoslavije, onda su valjda legendarni – nije gledalo više od par stotina ljudi. Ne kužim se ja u status, niti u eventualan pad kvalitete nakon mnogo godina aktivnog rada, ali dosad sam oduvijek bio uvjeren kako su metalci najvjernija publika. Svaki dan saznaš nešto novo, pokazalo se i sinoć. Inače razboriti (i prema većini bendova s festivala neprijateljski nastrojen) Moose pokušavao mi je objasniti kako mu čak nisu loši, ali tradicionalist u meni kaže da metal ostaje metal. Plus me je razočaralo što bend uopće nije nastupao u kratkim hlačama i skejterskoj odjeći, koje su im se uvijek navodile kao distinktivan element. Moby je u životu snimio jednu jedinu pjesmu koja mi je dobra – ‘Into The Blue’ – i brdo iritantne japijevske kuruze, pa mi ne morate vjerovati da su od njega na cijelom festivalu bili lošiji oni dečki s turnira u video-igricama. Spomenuti poremećaji satnice uzrokovale su to da festival ne zatvori Moby, nego Tricky, koji je koncert otpočeo sat i pol kasnije od najavljenog termina, pa ga je zaključio pred nepreglednom masom ljudi koja je dokapala nakon što je Moby zatvorio glavni stejdž. Tricky je još uvijek kul, i bilo mi je baš fora što festival svoj kraj nije dočekao uz glasno tuc-tucanje, nego njegove napušene, čak i nježne uspavanke. Je da mu je bend zvučao kao Songkillersi koji su otkrili dub, ali u njegovom je nastupu bilo dostatno zabavnih sastojaka da takva stvar ne zasmeta previše. Svirao je ‘Black Steel’. Fino je stajao na pozornici. Svirao je i obradu ‘Ace Of Spades’! I onda ju je na bisu odsvirao ponovno! Majstor!

Ne znam, možda su mi stavili alkohol u piće, ali gotovo su me svi bendovi i svi nastupi festivala ostavili potpuno hladnim, što me je začudilo jer sam inače poznat (na zlu glasu) kao prijatelj svih bendova. Odnosno, uvijek mi je veći gušt da mi je dobro slušajući neki bend, nego da mi je loše, pa sam često i nesvjesno spreman zanemariti mnoge nedostatke. Ipak, straha da mi se nešto desilo razuvjerili su me prekrasni Art Brut, koje sam do jučer volio umjereno, a sad se baš planiram idućih dana udaviti u njihovim pjesmama. Art Brut sam Mooseu prije koncerta opisao kao Brit-Steady – paralele s najboljim bendom na svijetu The Hold Steady nisu samo one lijene zato jer su zajedno bili na turneji i međusobno se cijene. Rekreiranje klasičnog rock zvuka (The Hold Steady pretežno američkih, Art Brut britanskih bendova) – ček. Rječiti frontmen koji više ritmično recitira nego pjeva – ček. Duhoviti tekstovi o ne nužno duhovitim situacijama – ček. Potpuno uživanje u rokenrol raspašoju koji bend stvara – ček. INmusic festival osigurava i još materijala, jer su svirajući strastveni, glasni rock’n’roll u neprirodno rano popodne za koju stotinu zainteresiranih Eddie Argos i brutalni umjetnici podsjetili na ono što su prije dvije godine odradili The Hold Steady. Njihove su mi gitare tako lijepo legle nakon prvog dana festivala, da je sve što sam mogao napraviti bilo razvlačenje smješka od uha do uha i uživanje u predivnim raketama kao što su ‘Bang Bang Rock & Roll’, ‘Pump Up The Volume’ ili ‘Formed A Band’. Sjajne nove pjesme ‘DC Comics And Chocolate Milkshake’ i ‘The Passenger’ su me posramile što sam dozvolio da me novi album zaobilazi i par mjeseci nakon objavljivanja, a s finom bendovom ramalamom mogao se mjeriti samo Eddiejev šarm i zaista originalne fore – prije većine pjesama bendu bi se obratio: „Ready, Art Brut?“, a i svakog je člana predstavio kao Arta Bruta. Tako – skladno, zajednički, kompaktno, zabavno, prijateljski – i zvuče. Veliki plus!

Vidimo se dogodine?

Iz arhive Plana B: Slava joj!

Lipanj 26, 2009

lady_gaga

Hipsters… kako se to ono kaže na hrvatskom? Evo moj prijedlog: KUŽERI! (Ako i ne prihvaćate taj prijedlog, prihvatite barem to da ću ga ja koristiti u tom smislu do kraja ovog teksta, a tko zna, možda i do kraja života.)

OK, kužeri su oni koji kuže spiku XY koju većina smrtnika „ne kuži“, hipsteri su oni koji su hip (u slobodnom prijevodu: cool). Stari pojmovi, i jedan i drugi; odvajkada je bilo različitih stvari za kužit i različitih stvari koje su hip, to sve stoji… No pojam hipstera se zadnjih godina uglavnom striktno vezuje za jednu specifičnu supkulturu, koja je prisutna i u nas, pa što ne bi i našem ogranku prikačili već postojeći pojam „kužera“? (Također, u oba slučaja je riječ o pojmovima koje nitko neće prikačiti sam sebi; uvijek je netko drugi kužer, bilo da se na tog nekog drugog gleda s gađenjem, podsmjehom ili tek nježnim/prijateljskim podjebavanjem.)

Nego, netko bi sad možda priupitao: „A čekaj, tko su ti hipsteri… oću reć, kužeri?“ Brijem da pozamašan broja kužera čita Plan B, vidim ih već kako kolutaju očima na ovo pitanje, ali… ej ljudi, pa ne čitaju samo kužeri Plan B!! Stoga evo kratkog objašnjenja za opake tech-menadžere i masnokose MMPORG-ere: kužeri su mladi ljudi, pretežno vitki i zgodni, liberalno nastrojeni, preferiraju nekonvencionalno šarenu i općenito otkačenu modu (znate, ono, ko postava Lollobrigide), imaju bogat društven život i na internetu i u tzv. stvarnom svijetu, uglavnom se bave kreativnim poslovima koje društvo uglavnom ne običava smatrati umjetnošću, bar ne u užem smislu (moda, grafički/web dizajn, arhitektura, marketing, itd), uglavnom slušaju modernu elektroničku glazbu s rockerskim senzibilitetom (a ponekad i rock glazbu s elektroničkim senzibilitetom), vole plesati na takvu glazbu u društvu drugih kužera.

Kužeri su nedavno napadnuti u velikoj temi sve irelevantnijih Adbustersa (lol kasne devedesete), gdje ih se proglasilo ni manje ni više nego – glasnicima smrti zapadne civilizacije! Tekst je na stranicama Adbustersa izazvao preko dvije tisuće komentara, što je samo djelić rasprave koja se oko njega povela po ostatku popularne „mreže svih mreža“ (preporučujem Momusov osvrt na njegovom blogu Click Opera). Tako da neću ulaziti u neko detaljnije komentiranje, osim da kažem… koji glup tekst! Mislim, čisto ne mogu vjerovati kako jedno odraslo biće može napisati slijedeći pasus i sebe doživljavati ozbiljno, kamoli to očekivati od ikog drugog: „Gledam jednu od tih cura kako nosi svjetlo-ružičastu palestinku i polaroidni fotić u ruci, i mislim si: ‘Kad bi barem nosili kamenje umjesto fotića, izgledali bi kao revolucionari’. Umjesto toga, ignoriramo oružje što nam leži pod nogama – nesvjesni svoje nadolazeće propasti.“ (A prisutna je također i ta vazda neprevaziđena, idiotska tendencija kod mnogih ljudi da automatski doživljavaju plitkima pojedince iz kreativnih djelovatnosti koje su, u manjoj ili većoj mjeri, utilitarne naravi.)

No, koliko se god valjalo sprdati s krkanom što je napisao taj tekst + njegovim sličnomišljenicima što mjere vrijednost supkultura mladih po tome koliko su „subverzivne“ (i pritom barataju poprilično uskim definicijama subverzivnosti), možda je upravo manjak subverzivnosti… jedan od razloga zašto se u mainstreamu nije još pojavila potreba za komercijalnim eksploatiranjem kužera? Također, kužere je lako identificirati kako u životu tako i po društvenim aplikacijama, pa je vjerojatno i unosnije prodavati njima nešto negoli prodavati kužerski chic ne-kužerima. (Kad je jedan brand ex-Yu tenisica krenuo u comeback prije nekoliko mjeseci, na fejsu su masovno slali friend requestove upravo kužerima. Bilo bi mi baš fora kad bi ispalo da je taj potez bio rezultat intenzivnog višemjesečnog headhuntinga! Al nekako predmnijevam da je riješenje zagonetke daleko banalnije, tj. da je iza te akcije jednostavno stajao neki – kužer.)

Vjerojatno ste primjetili kako je moja teorija ne-eksploataciji kužerskog chica u mainstreamu, darežljivo govoreći, strašno šupljikava? I dobro ste primjetili: ionako zapravo nisam upregnuo moždano tkivo kako bih pisao o kužerima, nego o djevojci zvanoj Lady GaGa. A ona je učinila nešto ne odveć očekivano za pop-izvođačicu koja je kovala zanat pišući pjesme za Pussycat Dolls: nakrcala je spot za svoj debitantski hit „Just Dance“ kužerima! Ono, s predimenzioniram naočalama i sve!!

No, koliko uopće Lady GaGa ima veze s autentičnim kužerajem? Pa, osim toga što joj je blog-hauser Space Cowboy službeni tour-DJ, i ne baš puno. Zapravo, muzikom uglavnom baca na moderni američki robotsko-droljasti R&B-sleš-pop, uz pokoji nagib ka gonzo-popu Gwen Stefani. A pogledajte još onda i naslove njenih pjesama: „Dirty Beautiful Rich“. „Paparazzi“. „The Fame“. „Money Honey“. To naprosto mora biti isprazna, ultimativno pop-eksploatacija sveg najgoreg od celebrity-kulture, jelda?

E pa NE mora. I nije! Kod Lady GaGe ja ne čujem besciljno kurvanje kroz klišeje popularne kulture: ja čujem ROMANTIKU. Ne romantiku a la cvijeće, ruže i svijeće, nego romantiku u smislu… pa, evo par prikladnih definicija (hvala, Merriam-Webster): „nije činjenično utemeljeno“, „nepraktično u zamisli ili planu“, „obilježeno imaginativnim ili emotivnim nagnućem onome što je herojsko, pustolovno, daleko, tajanstveno ili idealizirano“. Hoću reći, „romantiziranje“ u smislu, kako da kažem…  mislim na ono kad u glavi gradiš cijele velebne, blistave svijetove oko nečega što ti je privlačno i blisko – ali ne baš i nadohvat ruke. Nečega što iracionalno obožavaš iako, ali i upravo zato što s tim nečim imaš jako malo izravnog dodira. Naprimjer? Pa evo, recimo, kad imaš momčića, tinejdžera, koji nema sreće u ljubavi i misli kako su žene predivna bića (hm, zašto sam se sjetio baš ovog primjera?), božice savršenstva, i pritom zatvara oči pred svim onim ružnim, čisto ljudskim manama koje se mogu naći kod bilo koje cure – jer bez takvog zatvaranja očiju ne bi bilo ni njegovog romantiziranja žena.

A što su za tog momčića žene, to su za Lady GaGa svjetla pozornice i bliceva paparazza; rječju, svijet slavnih. Ali ne po današnjoj tabloidnoj liniji „raskrinkavanja“ slavnih kao nesavršenih ljudi od krvi i mesa, nego po već pomalo starinskom doživljaju slavnih kao nestvarnih, nedodirljivih bića koje ne možeš zamisliti kako, recimo, idu na WC. Kužeri su stoga u svijetu Lady GaGe tek jedna od postaja u vječno mladoj noći u kojoj postoje samo the beautiful people.

S druge strane, ipak je i Lady GaGa je dijete ere krvoločnog tabloidnog ponižavanja slavnih, tako da nije skroz imuna na cinizam, isto kao što i u svojim odama slavi nije uvijek smrtno ozbiljna. A i koliko god tu bilo platonske romantike, činjenica jest da hedonistički ringišpil slave svakome donosi sasvim opipljivu korist, kao i nadasve ugodna – ali potpuno neromantična zadovoljstva.

No, kad se sve zbroji i oduzme, njena persona na odličnom debi-albumu „The Fame“ ponajviše mi djeluje poput one djevojčice iz malog, zabitog mjesta koja uzdiše nad glamuroznim slikama slavnih na glatkom magazinskom papiru, i mašta kako bi bilo lijepo da jednog dana i ona bude dio tog svijeta. Onakvog kakvog ga vidi na tim stranicama, u njegovom najljepšem izdanju („We are the crowd/ We’re coming out/ Got my flash on it’s true/ Need that picture of you/ It’s so magical“) – bez propalih brakova, karijera uništenih prekomjernim drogiranjem i svih ostalih ružnih stranputica života slavnih. Ta persona samo još više dolazi do izražaja kad usred „Eh, Eh (Nothing Else I Can Say)“ , u samom srcu albuma, baci u stranu svu robotsko droljastu R&B-sleš-pop šminku, i odjene djevojački nevini kompletić u apsolutno preljupkom hommageu Ace of Base.

(izvorno objavljeno u Planu B, listopad 2008. –> dva-tri mjeseca prije nego što je “Just Dance” postala hit, ako biste mi dopustili da se malo kurčim!)

Prokletstvo rasipanja talenta

Lipanj 21, 2009

Ariel Pink radi glazbu kakva me frustrira najviše na svijetu. Ne takvu kakvu bih sam volio raditi, samo sto puta bolje, pa da dvojim o smislu vlastitih pjesama. Ne takvu kakvu organski ne podnosim pa se nikako ne mogu pomiriti s njenim komercijalnim pothvatima. Nego takvu koja zorno svjedoči o tome kako se i najveći talent – melodijski, aranžmanski, skladateljski – može umrljati neodgovarajućim pristupom. Koji najčešće potječe iz eksperimentalnog undergrounda. Prije pet godina poslušao sam Arielov probojni album ‘Doldrums’ i na njemu čuo mnogo toga lijepoga pronađenog u uživanju u zvucima mnogobrojnih sunčanih, klasičnih pop bendova, ali i brdo nepotrebnog izdrkavanja. Momak se stvarno mogao nazvati modernim Wilsonom ili Spectorom (pogotovo danas, kad se takvim opisima svi razbacujemo olako, bez da uopće razmislimo o održivosti takvih proglašavanja), jer je divota pjesama poput ‘For Kate I Wait’ bila neizdrživa, ali druga strana dvostruke ličnosti bila je manja privlačna – buka, krčanje, eksperiment, alternativa. Ne pričamo ovdje o skladnom braku buke i popa, kao kod Sonic Youth, Pavement, J.A.M.C. ili Sebadoh, nego o gotovo opipljivoj namjernoj želji da se ne samo potencijalnim nego stoposto ovjerenim hitovima spriječi prava realizacija. Na jučerašnjem koncertu u polukružnoj dvorani Teatra &TD, skužio sam kako se Arielova spika nije ništa znatno promijenila, možda je samo otišla u još izraženije ekstreme. Naime, Haunted Graffiti je u svojoj live inkarnaciji (bas, bubanj, dva gitarista, od kojih jedan često svira i klavijature) bend poštenih indie kidsa koji tako uneseno i uvjerljivo rekreiraju zlatna doba šezdesetih i osamdesetih, desetljeća u kojima je melodija bila važnija od svega drugog, da me je fantastični početak koncerta ugodno iznenadio. Sve dok Ariel nije počeo pjevati. Mislim, očito je kako je cijeli Ariel Pink’s Haunted Graffiti projekt one-man-projekt, pa ga se ne može secirati i razdjeljivati, ali prava je šteta što pjeva na ovakav način. Nije da mi se ne sviđa njegov glas – o tome sam pisao prije koji tjedan, i na najiritantniji se glas ja uvijek lako naviknem ako pjesme pašu. Ne sviđaju mi se njegovi glasovi, u množini, kojima daje naslutiti kako iza pjesama prvenstveno stoji njegova potreba dijaloga, parodijskog ili ne nije ni važno, s pop povijesti. U jednoj stvari tako pjeva kao da kakav hair-metal bend za potrebe soundtracka ‘Poroka Miamija’ šaljivo obrađuje The Mamas & The Papas. U drugoj kao da John Sebastian predvodi neki garažni bend iz Memphisa. U trećoj kao Don Johnson koji će uskoro objelodaniti barokni pop album uz pratnju Mercury Rev, u produkciji Vana Dykea Parksa. Mislim, melodije su zarazne i omamljujuće poput ljetnog ljenčarenja, bend svira perfekno i slatko, čak i tekstovi zvuče kao da pjevaču nešto znače. Ali, on pjeva tako kako pjeva, zbog čega ga nikada neću moći shvatiti ozbiljno, da ne spominjem kako takvom stavu nije odmogla ni činjenica kako je nastupao odjeven u žensku spavaćicu i klompe. Svjestan sam kako su procjene o nečijoj autentičnosti i proživljenosti materijala zapravo potpuno irelevantna rockistička sranja, ali ja ne znam, ne mogu i ne želim drugačije. Možda sam potpuno u krivu (kasnije sam Ariela čuo kako nekoj curi govori da on na stejdžu samo acting me, no one else), u prilog čemu najviše govore dvije maestralne pjesme prvog bisa, otpjevane bez ikakvih ekshibicija i facijalnih grimasa, ali prepreke koje neki autori postavljaju između pjesama i publike često ni ne pomišljam pokušati prijeći. Drugima su takve prepreke dobrodošli izazovi.

Usamljena zvijezda

Lipanj 19, 2009

Obavimo ovo kroz par izjava, može?

Pa šta je to došlo da se na poslu mora radit?, često se zajebajemo Iko i ja, ali eto, ima i takvih dana. Jedan od njih upravo živim, pa se čak ni u petak, na samom kraju radnog tjedna, kad je užitak produljenog vikenda već nadohvat ruke, nisam izvještavanja sa super koncerta Dalea Watsona sinoć u Tvornici uspio uhvatiti nešto ranije. Isti razlozi odrazit će se i na količinu teksta, ali vjerujem da će svima jednako dobro doći i predah od mojih maratona. Plus, nije da imam materijala ili sposobnosti za pametovanje, jer country volim, ali ne poznajem detaljno. Kao, je li, neke druge žanrove.

E, da zbariš crnkinju na country koncertu u Hrvatskoj stvarno bi bio najveća faca, jer su sve komponente podviga gotovo potpuno nemoguće!, zaključio je sinoć mudri Harča, nakon što smo u jako dobro popunjenoj Tvornici (a ne znam, 500-600 ljudi negdje. Ili? Svakako mnogo više nego na Johnu Caleu prije pet godina, i još više nego što sam to osobno očekivao, ali izgleda da kod nas kauboja i kaubojki ipak ima dovoljno) uočili i jednu Afroamerikanku. Raznorazni americanci, odnosno pripadnici alt.country struje, kako se to nekad govorilo, kod nas su česti i redoviti gosti, koji se uvijek imaju pravo nadati sjajnom prijemu, ali pravi se countryjaši kod nas zateknu iznimno rijetko. Dale Watson je country tradicionalist, koji nešvilskom blještavilu (u kojem, načelno, nema ništa loše, ali ovo je druga priča) ne dozvoljava pristup u svoje pjesme, ali koji isto tako ne prelazi granicu koketiranja s nekim srodnim žanrovima. Honky tonk, Bakersfield, boogie…, to sve može, rockabilly i 50’s rock samo u tragovima u omjeru geneze Sun Recordsa, sve ostalo nije njegova muzika.

Ja slušam samo Billboardov Top 10!, objasnio je Velimir razloge svojeg nedolaska. Dale Watson rijetko se kada, ako ikada, našao u tome društvu, i vjerojatno u njemu zbog toga ima nešto gorčine. Mislim, čuje se to u tekstovima sjajnih pjesama ‘A Real Country Song’ ili ‘What If’, ali u kojima se isto tako čuje kako čovjek koji ih je napisao, i koji ih svira uz pratnju superiskusnih mačora LoneStars, uživa u svojoj finoj svirci, koja ekstatične reakcije (prvi redovi su bili puni pravih navijača) izaziva i u dalekoj Hrvatskoj. Zbog nepolirane sirovosti svoga zvuka – dakle, bubanj i bas pumpaju, pedal steel jeca, a Daleova gitara suzdržano prati dok se tu i tamo ne sjuri u kakvu udarnu solažu – pjesme kao što su uvodna ‘Whiskey Or God’, dirljiva oda nesretnih glazboljubaca ‘I Hate These Songs’ ili završna ‘Exit 109’ sviđaju se i americana publici, ali sve skupa je to ipak pravi country. Osim što nitko na stejdžu nije nosio kaubojski šešir. U publici ih je bilo par – još jednom Harča: Konačno Sale Dragaš na nekom koncertu pod svojim kaubojskim šeširom može ne izgledati glupo!

Svaka čast, to se zove bis!, izgovorio sam ja osobno, a vjerojatno pomislili i svi ostali, kada su se nakon negdje 75minutne svirke, Dale i banda vratili na bis, koji se produljivao pjesmu po pjesmu, želju publike za željom publike, da bi onda potrajao još dodatnih 45 minuta. Naravno, vratio se i na drugi, koji je bio nešto kraći, i trajao samo tri pjesme. U otprilike čipo 2 sata vremena, uz brdo svojih (neke sam prepoznao i znao otprije, ‘Whatever Happened To Sam’ mi je bila najbolja od onih koje sam čuo prvi put) pjesama Watson je odao počast i legendarnim prethodnicima, njegovim herojima. Johnnyja Casha smo čuli triput – ‘Ring Of Fire’, ‘Folsom Prison Blues’ i ‘I Walk The Line’ – prisjetili smo se velikog Raya Pricea i njegove izvedbe ‘The Other Woman’, a obavezna Merleova pjesma ovaj put je bila ‘Mama Tried’, na kojoj su ruke širili i u trans padali i ljudi udaljeni od pozornice. Sigurno je bila i jedna pjesma Jimmieja Rodgersa, a vjerojatno i još neke obrade, ali, jebiga, za njih pitajte nekog enciklopedista.

Jeben koncert.

Ljeto je, ’09. je, vrijeme je za… GORILIN LJETNI IZAZOV ’09!

Lipanj 19, 2009

gorila_ljeto_09

Jeste, upravo tako: pred nama je treće izdanje tradicionalnog Gorilinog ljetnog izazova, a pravila su… tradicionalno jednostavna. Složite kompilaciju po vašem skromnom mišljenju prejebene mjuze ljetnog ugođaja u trajanju do 80 minuta, bez ponavljanja izvođača i bez stvari koje ste prezentirali na prethodnim Izazovima; kompilacije u audijo cede-obličju naposlijetku spržite ostalim učesnicima GLJI09, kolko god ih ima da ima, pa se svi skupa nađemo i đoramo u skoroj budućnosti. Jako skoroj budućnosti! Evo, recimo… prvi vikend u srpnju, okej? (Onaj drugi nisam u ZG, al može eventualno i treći ako bude ustrebalo.) Prijave se primaju do 1. srpnja, a prijavljujete se u komentarima ovog posta.  Navali narode!

Pakleni koncertni produljeni vikend

Lipanj 16, 2009

Prije sedam dana najavljen pakleni koncertni tjedan koji se nalazio preda mnom zapravo se odnosio na pakleni koncertni produljeni vikend, tijekom kojega sam od četvrtka do subote bio na tri različita koncerta i vidio 12 različitih bendova. Redovite, svakodnevne izvještaje niste mogli čitati baš iz tih razloga, a navedenom obilju pridružile su se i izvankoncertne obaveze, tako da sada slijedi jedna opširna rekapitulacija. Dan po dan, po redu.

Koncert kojim je u četvrtak vikend iz naslova otpočeo nipošto se ne može nazvati paklenim, jer nježnome kantautorskom popu takva odrednica ne pristaje ni inače, a konkretnim varijantama Xavierbell i Marshmallowa pogotovo. Eto, nakon pauze od nekoliko godina, Matiju Marshmallowa sam ove godine vidio već drugi put, s time da je, za razliku od odlične svirke cijelog benda prije par mjeseci, jučer nastupio u solo izdanju s akustičnom gitarom, kao gost kantautorice Xavierbell. Odnos domaćica-gost, međutim, nije uvjetovao nikakav hijerarhijski odnos minutaže, nego su se Xavierbell (Zrinka? Zvonka? Zdenka? Ne da mi se provjeravati) i Matija izmjenjivali u cca 20minutnim setovima, što je baš lijepo pridonijelo dinamici koncerta koji su sačinjavale uglavnom melankolične, prigušene pjesme. U imenu The Jazz Club krije se tajna zašto ga nikada dosad nisam posjetio – riječ je o klasičnome zagrebačkom primjeru podruma prenamijenjenog u kafić/klub, fino uređenom u iznimno prikladan prostor za nastupe ovakvog tipa. Ne znam sviraju li inače u njemu glazbenici koji se više slažu sa žanrom u imenu, ali nekako mislim da su kafići po Greenwich Villageu izgledali upravo ovako nekako kada su početkom šezdesetih u njima svirali Dylan i ostala folk mafija. Prva se na scenu popela i na stolicu sjela Xavierbell, koja se, po vlastitom priznanju, glazbom na ovaj način bavi tek negdje godinu dana. I to se vrlo dobro čuje. Naime, gotovo sve pjesme njena prvog seta frustrirale su me na jednak način, zato što je bilo toliko očito kako autorica još uvijek nema izgrađenu svijest o nužnosti da pjesma komunicira s publikom, pa onda ima more promjena tempa i melodijskih linija. To što se meni i inače više sviđaju čvršće definirane pjesme s manje strukturnih ekshibicija, nije bio glavni uzrok moje mlake reakcije, jer je bilo očito kako postojanje konkretnog dara i posjedovanje zanimljivog vokala Xavierbell ne kanalizira u zanimljive pjesme. Odnosno, ne radi to uvijek, jer je u drugom setu izvela nekoliko dorađenijih, efektnijih komada koji su dojam popravili barem za duplo. Manje slušati Björk i Feist, više Natalie Merchant i Lu Williams, savjetovao bih joj da je ne viđam uredno u prvim redovima koncerata Marah i sličnih rock bendova, što nekako logično povlači nagnuće tradicionalnijoj sferi.

Iako operira u sličnome kantautorskom žanru akustične melankolije, Matija je potpuno drugačija zvjerka, iskusna micro-pop legenda s morem ubojitih, prekrasnih pjesama. Skroman kakav jest, upravo je višegodišnje iskustvo kreditirao za svoju uvjerljivost, priznavši mi kako se i sam na početku karijere susretao s istim problemima ne prestroge selekcije i pretrpavanja svojih pjesama. Ajde, ako to i jest istina, riječ je o miljama dalekoj prošlosti, jer je barem zadnjih šest-sedam godina potpuno fokusiran, što mu nikako nije jedina kvaliteta. Baš kao i njemu samom, i meni se više sviđa kada nastupa s bendom, ali riječ je o neznatnim nijansama, koje se uopće ne primjećuju tijekom svirke. S punim Marshmallows zvuk je, logično, bogatiji i širi; Marshmallow sam je izravan i direktan, a u oba su slučaja Matijine pjesme prave slatke divotice. Činjenica da nije morao uigravati bend vjerojatno je omogućila pridodavanje jedne neočekivane obrade vlastitom repertoaru – ‘Noisy Night’ grupe Portastatic me još jednom podsjetila kako više ne bih smio ignorirati tu veliku indie-pop ikonu, pogotovo zato što su mi Superchunk baš super. Od svojih, Matija je odsvirao 11 pjesama – set lista je ispod – među kojima i ‘Letters’, koja je i sama dovoljna da koncert na kojem se odsvira bude super. Neposredno nakon i dan poslije koncerta dojmova koje sam planirao zabilježiti bilo je još mnogo više, ali jednostavno nisam bio stigao do tastature. Set lista (Matija mi je dao svoju): 1. SET: Weeks Of Fall And Misery – Cold Hearts Older Minds – Hard To Find – Little Hints – 30 Something – December – 2. SET: Well – Letters – You Can Tell Me Lies – Noisy Night – Undivided Love – The Prettiest Song In The World

Zašto nisam bio stigao do tastature? Pa, u petak sam konačno postao punopravan član hrvatske akademske zajednice, činom promocije na fakultetu. Hvala, hvala! Plan mi jest bio ustati se dovoljno rano da izvještaj stignem napisati i postati prije odlaska na ceremoniju, ali planovi se ponekad izjalove. Poslije slavljeničkog ručka otišao sam na kviz nakon kojeg sam požurio do Spunka, na premijerni nastup luzergrupe (zajebancija potekla iz redova samog benda) The Sons Of A 1000 Fathers (kako je pisalo na plakatu, za razliku od Sons Of A Thousand Fathers kako piše na myspaceu), nakon kojih su svirali još i Vex And The Voxtones. The Sons Of A 1000 Fathers je novi bend prekaljenih igrača hrvatske rokije, koji se od matičnih i bivših bendova svojih članova razlikuje dovoljno da već na startu izbjegne sve sumnje o dugotrajnosti. Možda bend i jest nastao kao plod neobaveznog druženja, ali meni je već nakon prve svirke – mora se priznati, ne pretjerano sjajne – pokazao kako će mi biti draži od svih prijašnjih bendova svojih članova, osim, naravno, My Buddy Moose. Uz Moosea Matka na gitari, bend čine basist Mislav iz The Babies, bubnjar Shoot Me Wendy (Pero?), te pjevač, gitarist i autor Žalac iz Biljanovih Hereticsa. I The Babies i Shoot Me Wendy i Heretics su mi kul-do-baš-kul, ali temeljni rokenrol okvir, koji im je zajednički sa svim tim bendovima, Kurvini sinovi pune osobno mi dražim podvarijantama, pa je tako jedna pjesma bila totalni Crazy Horse, a druga The Hold Steady (mislim da se ta čak i zove ‘She’s Goin’ Steady’), i to ne u smislu nemuštoga kopiranja, nego strastvenoga kanaliziranja bendova koji se vole. Tim dvama bendovima zajedničke su, ako ništa drugo, glasne gitare, a toga Sinovi imaju masu – jedan od većih gušta bilo je gledati Matka kako se razbacao kako ga nikad nisam vidio u My Buddy Moose. Glasne i masne pjesme bendov su forte i stoga što je u laganijima jasnije da Žalac baš i nije neki pjevač, što se pogotovo vidjelo u izvedbi Beckove ‘Jack-Ass’ (od obrada su svirali još i ’10 A.M. Automatic’ The Black Keys, kojom je koncert i započeo, te Youngovu ‘Cinnamon Girl’), koja je pomalo štekala. Međutim, bilo bi mi glupo tome ozbiljnije prigovarati, kad vokali uglavnom funkcioniraju po principu naviknut/nenaviknut, a ja ne bih imao ništa protiv da se kroz nekoliko sljedećih nastupa dobijem priliku na njega naviknuti, plus je čovjek bendov autor, i to, koliko se iz jedne svirke moglo razabrati, prilično dobar, tako da mi zaista nije smetalo. Za prvi put, The Sons Of A 1000 Fathers bili su mi skroz dobri, samo što su imali tu nesreću da su poslije njih nastupili Vex And The Voxtones.

A ti su bili toliko razvaljujući i fantastični, da uopće ne dvojim oko proglašavanja još jednoga najboljega hrvatskog benda, ako moje ishitrene reakcije ikome išta znače. Power-pop kvartet iz Zagreba, Vex And The Voxtones predvodi Vex iz imena, kojega sam osobno dosad vidio jedino kao gitarista The Gabettes, s kojima dijele nešto sličnosti, ali su neizmjerno bolji (ha, kad je Žule to poslije koncerta rekao Vexu s kojim je u društvu bila i Gabi iz The Gabettes, ova ga je poslala u kurac!), dok ostatak benda popunjava ritam sekcija i bekvokalica (koja stoji na sredini stejdža, baš kao onomad bekvokalac Živog blata u Močvari, pa dok ne počne pjevanje misliš da je riječ o glavnom vokalu ). Dobar dio zvučnog dijapazona benda mogao se naslutiti već i letimičnim pogledom na gitaristov imidž bijele košulje, tanke crne kravate, beatlebootsa na nogama i prekrasne crvene Rickenbacker gitare, ali da će biti riječ o ovakvoj jangle-pop rapsodiji nikako. Kao i u slučaju, recimo, My Buddy Moose, nije stvar samo u tome da se ovaj žanr kod nas svira rijetko ili nikad, pa ih onda pohvališ i samo zbog toga, nego i u tome da bendu ni najmanje ne trebaju niži kriteriji koje nekada i nesvjesno koristimo kod domaćih bendova. Vex And The Voxtones su apsolutni zakon, kako zbog zvuka, tako i zbog sjajnih pjesama, koje imaju sve što im treba da me razvale: fine gitarističke kaskade, zarazne raspjevane refrene, fantastične melodije i ritmove koji zovu na plesni podij. Jest da bi im zbog naslova tipa ‘New Jersey Turnpike’ netko mogao zamjeriti previše doslovno korištenje motivskih sklopova pretpostavljenih uzora, ali koga briga kad je pjesma toliko dobra da je se ni jedan od njih zasigurno ne bi sramio? Sve bendove pjesme bile su odlične, no pravi dar-mar Vex i ekipa napravili su nevjerojatnim izborom obrada, ali najbolje je to da obrade nisu zvučale bolje od bendovih pjesama, nego su samo jednostavno poznatije. Dakle, prvo ‘Can’t Hardly Wait’ The Replacements! Pa The Plimsouls – ‘A Million Miles Away’! Pa jedna od najboljeg benda svih vremena, ‘September Gurls’ Big Star, kojima su posvetili i jednu svoju pjesmu! Za njom odmah i ‘Take The Skinheads Bowling’ Camper Van Beethoven! ‘Paperback Writer’, jebote! I onda na bisu i ‘Rock’n’roll Girl’ Paul Collinsovih The Beat! Više govori taj popis od svega što ja mogu napisati, a vjerujte mi da sam najozbiljniji kad kažem da se Vexove vlastite nisu doimale nimalo lošijima. Vjerojatno je i taj dojam dobrim dijelom rezultat bendove energije i sviračke finese, ali to je onda još samo jedan plus. Ovo jedva čekam vidjeti ponovno – 27. tekućeg mjeseca sviraju u Praćki, ne laže li myspace.

Zašto u subotu nisam bio stigao do tastature, da vas odmah obavijestim o još jednome mome crock’n’roll otkriću, vjerojatno najvećem u zadnjih godinu-dvije? Pa, zato što sam već u 8 sati ujutro bio u Fitnićevom automobilu, na putu prema Milanu, gdje su na Rock In Idro festivalu nastupali mnogi dragi bendovi, uključujući i aktualan mi najdraži bend na svijetu, te još nekoliko big-time favorita. Koliko sam skužio, Rock In Idro je pomalo ili popuno tradicionalan milanski festival, a mi smo imali tu nesreću da ga ne doživimo u matičnome parku, nego u rezervnoj varijanti dvorane Palasharp, gdje je prebačen zbog nekakve komunalne frke. Mislim, nisam došao čilati na travi, nego slušati bendove, ali bar bi našem vrlom vozaču bilo lakše odmarati ispod kakvog stabla, a ne na četiri stolice u dvorani. Dva festivalska dana bila su prilično čvrsta podijeljena na, najšire shvaćeno, punk i metal dane, s time da su samo Gallows bili nedjeljna iznimka. Svi ostali koji su mene zanimali svirali su u subotu, pa me ponuđeni aranžman sjedanja u automobil, troška od 150 kuna puta i 35 eura upada (povoljnim financijskim uvjetima pripomogla je i očajna merch ponuda pa se nisam razbacao kako inače znam), uživanja u svirci i ekspresan povratak natrag u ZG učas zainteresirao. Prije velike festivalske četvorke – mislim, po meni, jer je mene na dolazak najviše natjerao bend koji je svirao pri samom početku programa – riješimo se ostalih bendova. Prvi koje sam čuo bili su žestoki pop klinci The Subways, kojima smo stigli negdje na polovicu nastupa i koji su udarnički skakali po širokoj pozornici i ispaljivali svoje rafalne bombone poput ‘Girls & Boys’ ili ‘Rock & Roll Queen’. Doista bih ih volio odslušati pažljivije, ali nemoguće se nakon šestosatnog mirovanja brzo prebaciti u koncertni mod. The All-American Rejects su odsvirali najgori koncert koji sam ikada vidio, očajnički ne kužeći kako njihov crossover mall-punka i sleaze-metala ne zanima nikoga osim par poklonika. Pjevačeva furka velike rock zvijezde možda bi i bila simpatična, da se nije osjećalo kako je duboko povrijeđen što ga publika nikako takvom ne doživljava. Flogging Molly su mnogo veći nego što sam to mislio, što je potvrdio i prekjučerašnji zagrebački koncert, na koji ipak nisam otišao, nego sam kartu nešto povoljnije prodao Rayki. Ne da su mi u Milanu bili loši, dapače, njihov celtic-punk jest uobličen u mnoge zarazne himne, ali za dva dana zaredom baš i nisu. Gogol Bordello su zvučali masu žešće negoli na jedinome albumu koji imam, ‘Super Taranti!’, ali meni se takav gypsy zvuk nikako ne sviđa, iako se u principu ni najmanje ne razlikuje od irske varijante spajanja folka s punkom. Nisam nikakav ksenofob i rasist, ali previše me to podsjeća na narodnjake, koje ne volim, plus ne kužim jezik – ma zapravo, ne paše mi taj ritam i jebiga. Ali jednu stvar moram priznati – bez ikakve konkurencije, Eugene i njegova banda su u dvorani stvorili daleko najbolju atmosferu, natjeravši apsolutno cijeli parter (dvorane svakako veće od Doma sportova) na plesanje.

A sad – omiljeni bendovi. Koje posljednjih devet mjeseci, otkako sam se prvi put susreo s jednim od najboljih albuma svih vremena ‘The ’59 Sound’, predvode prekrasni i nevjerojatni The Gaslight Anthem. Zasad, oni su posljednji bend u mome najužem panteonu, ali se sve češće znam uhvatiti u razmišljanju kako će ga upravo oni i zatvoriti, jer mi je naprosto nemoguće povjerovati kako me neko može razoriti još više nakon ovog tretmana. Znaš da si zaljubljen kad si zaljubljen najviše dotad – znaš da je bend najbolji kad ti je bolji i od The Hold Steady i od Patty Hurst Shifter i od Marah i od Drive-By Truckers. I od The Replacements i od Springsteena. Pretjerivanje? Pa ne znam baš. Mislim, zvuče bolje, zvuče kao san o mome najdražem bendu, vjerojatno zato što sve te bendove mog života obožavaju i sami. Negdje na mome hardu još je uvijek skriven komentar njihova osvajanja uglednih Goginih 87 za 2008. godinu, koji ću, nadam se što skorije, svakako doraditi i objaviti, pa mi se sad ne da opisivati njihov zvuk, emocije od kojih ga grade i emocije koje mi bude. Ono, ako vas imalo zanima, oba ste njihova albuma i nemogući EP čuli sto puta, i imate vlastite slične priče. Ako ste ih čuli tek koji put, i nisu vam se svidjeli, onda vam ja nemam što objašnjavati, razlikujemo se i to je u redu. Ove sam ih godine već gledao, u veljači u Beču, gdje su odsvirali jedan od najboljih koncerata koje sam ikada vidio, s kojim se može mjeriti malo što toga, uključujući i njihov nastup u Milanu. Uvjeti im nisu išli na ruku – sviranje u četiri popodne u ogromnoj dvorani za 400tinjak nazočnih nekako ne vezujemo za transcendentalno rock’n’roll iskustvo, kakvo je bilo ono u Beču. Ispočetka se stoga i činilo kako su dečki malčice izgubljeni, ali nelagodu su razbili najdjelotvornijim sredstvom, sve furioznijom svirkom sjajnih pjesama. Standardna Brianova šema ubacivanja kanonskih stvari u uvode i brejkove bendovih pjesama sve je integralniji i logičniji dio koncerta, zato što ‘I’da Called You Woody, Joe’ ili ‘Casanova, Baby!’, velikodušni domaćini, u kanon već debelo i spadaju, tako da ih ovaj put neću navoditi u set listi. Ben E. Kingovoj ‘Stand By Me’ tako je pridodan i Waitsov ‘Downtown Train’, ali i ‘What Becomes Of The Brokenhearted’ Jimmyja Ruffina i ‘Let The Good Times Roll’ Shirley And Leeja. Ovi dečki znaju znanje, nema sumnje. I na pozornici se smiju kao da je sve što u tome trenutku žele upravo biti gore i svirati, a kad je tako, onda nema razloga da ja poželim išta drugo. Set lista: High Lonesome – Old White Lincoln – Even Cowgirls Get The Blues – The ’59 Sound – Film Noir – We Came To Dance – I’da Called You Woody, Joe – Angry Johnny And The Radio – Great Expectations – Miles Davis & The Cool – Casanova, Baby! – The Backseat

Veliki Social Distortion sam kako treba otkrio tek prošle godine, zahvaljujući upravo Fitniću, i napalio se u punoj mjeri. Slušajući stalno spominjanje njihova imena u kontekstu najkultnijih punk bendova, i to od strane okorjelih pankera, nije mi davalo razloga naslutiti kako je zapravo riječ o iskonskom rock bendu, jednom od najzanemarenijih pravih veličina. Ne da je jedno vrjednije od drugoga, ili obrnuto, riječ je samo o tome da sam imao kriva očekivanja. Nisu me, međutim, albumi kao što su ‘Social Distortion’ ili ‘Somewhere Between Heaven And Hell’ privukli samo zbog toga, naprosto je riječ o velikim, masnim, gustim pločama punk intenziteta, rock zvuka i blues svjetonazora. Većina odličnog nastupa u Milanu temeljena je upravo na pjesama s tih dvaju albuma, ali Mike Ness se vratio i na početke u Orange Countyju s ‘Mommy’s Little Monster’, i na posljednje regularne radove s ‘Nickels And Dimes’. Kao relativni nevježa po pitanju benda nisam zapravo ništa očekivao, ali me nije nešto posebno iznenadila činjenica kako su upravo one pjesme koje su se isprofilirale u moje favorite – ‘Bad Luck’, recimo, ili ‘Sometimes I Do’ – ujedno i najveći crowd-pleaseri. Kod koncerta mi se najviše svidjelo upravo to što su sve pjesme zvučale potpuno isto, ujednačene u karakteristično ruho benda koje sada ne bih mogao zamijeniti ni za koji drugi. U cijelu priču sjajno se uklopila i obrada Cashove ‘Ring Of Fire’ – danas, kad je Johnny Cash jedan od univerzalno najprihvaćenih glazbenika uopće, i kada se njegova ostavština nonstop prekraja i koristi, potez obrađivanja te pjesme bi me svojom predvidljivošću iziritirao do boli. Ali, 1990. godine, kada su je Social Distortion objavili na eponimnom albumu, još uvijek se radilo o neočekivanom potezu i dobrodošlom rasvjetljavanju veze novijih rokera s originalnim bad-assom. Mislim, bilo je tako sve do trećeg ‘American Recordings’ albuma. Upravo je tough-guy imidž jedna od ključnih komponenti Nessovih pjesama, ali povijest petnaestogodišnjaka izbačenog iz roditeljskog doma i teškog ovisnika osigurava prijeko potrebnu patinu iskustva da bi se na prvi pogled klišejski motivi često pretvarali u oštre heartbreak strelice. Za bis je ostavljena potpuna nova stvar (‘Still Around’, ako sam dobro čuo), koja zvuči i jednako je dobra kao sve ostale izabrane za nastup, te totemska ‘Story Of My Life’.

Sljedeći bend na rasporedu bili su Babyshambles, koji se nekako nisu uklapali u ovakav festivalski lajnap, i koje je gledalo znatno manje ljudi i od prethodnika Social Distortion i od zatvarača festivala. No, niti je to smetalo Peteu, niti bendu, niti meni, koji sam ih konačno dobio priliku vidjeti. Naravno, nije da sam bio stoposto siguran da ih doista i hoću vidjeti, jer je bendova (Peteova) povijest otkazivanja koncerata i završavanja u zatvoru duga i obimno dokumentirana. Ali, došli su i rasturili. Izgleda da se potvrdila moja davna teza – pusti čovjeka da se drogira i uništava kad to već hoće, i muzika će mu biti dobra. O čemu se radi? Do prije negdje godinu dana gotovo smo svakodnevno po novinama čitali o novim Dohertyjevim uhićenjima, sudskim tjeranjima u rehabilitacijske klinike i slično, i upravo je u tome razdoblju njegova glazba najviše patila, odnosno, nije je bilo. Ove se godine ne sjećam previše takvih novinskih senzacija (možda samo zato što ih je ljudima dojadilo čitati, ali ipak), i čovjek dođe i odsvira neočekivano čvrst i stabilan koncert. Iako su na zadnjoj ploči ostvarili kompaktan rock zvuk na tragu klasične britanske razvojne linije, Babyshambles su oduvijek zvučali nekako šlampavo, pijano, razvaljeno. Međutim, sve je jasnije kako to nije bila tek nuspojava neurednog života, koju bi onda nadoknadili neporecivim šarmom i autorskim draguljima, nego svjesno preuzeta odrednica bendovog identiteta, kasnije kvalitetno i detaljno nadograđivana. Doista, teško se prisjetiti benda koji je svoju početnu razbarušenost prihvatio objeručke i s toliko elana kao što su to napravili i The Libertines i Babyshambles. Pa, čak su se i The Replacements na kasnijim pločama uredili i stabilizirali! Peteu to još uvijek nije palo na pamet, valjda zato što mu takav okvir super odgovara, jer u njega onda može ubaciti sve što požali, a ako ijedno društvo nudi više takvih mogućnosti od multikulti Britanije koju obožava, ja za njega ne znam. Fascinantno je koliko dobro Pete zapravo svira, pa pjesme zvuče potpuno kao na albumima, samo neposrednije i malo čvršće. Nekako sam uvijek pretpostavljao da Babyshambles prolaze ili padaju ovisno o bendovoj spremnosti da izvuče Peteova raspadanja, ali prava je istina potpuno suprotna – on predvodi i održava bendovu svirku, bila riječ o ska u ‘I Wish’, brit-popu u ‘Delivery’ ili dub-garaži ‘Pipedown’. Bubnjara Adama Ficeka sam prepoznao, gitariste baš i ne, a suludo mi je bilo kako izgledaju kao dvojac na suprotstavljenim stranama nekoga antirasističkog hepeninga krajem sedamdesetih – gitarist ulični štakor kao ispao iz The Specials, basist fina skinjara s West Hamovih tribina. Ono što je važnije je da oba sviraju odlično bez da se to u prvi mah uopće primijeti, ali pjesme miluju (‘Albion’) i tuku (‘Baddie’s Boogie’). Dvije su me stvari posebno očarale – ‘Sedative’ se polako prometnula u grand baladu stadionskoga kalibra, a svevremenska himna ‘Time For Heroes’ nikada ne umire. Mislio sam da je ostavljena za kraj, kako i spada, ali nije da je ‘Fuck Forever’ imalo smanjila oduševljenje. Set listu mi se nije dalo pisati, kasnije mi je bilo žao.

Headlineri su bili The Pogues, jedan od mojih najdražih bendova svih vremena, i bend za koji iskreno mislim kako je jedan od najpodcijenjenijih bendova u povijesti. Znam, čini se kako ih svi vole ili barem simpatiziraju, ali nekako ih se uvijek trpa u žanrovske vrhunce ili začinjavce, puno rjeđe u apsolutni bendovski vrh. Naravno da je takva sudbina očekivana za bend ovoliko distinktivnog zvuka, ali malen je, iznimno malen broj autora koji iza sebe imaju takav katalog kao Shane MacGowan. Da odmah odgovorim na pitanje koje vas vjerojatno najviše zanima – Shane je istovremeno u najboljoj mogućoj formi i u stanju totalne katatonije. Naime, pjevački, stvari štimaju sjajno, Shane nikada nije bio Pavarotti, i danas zvuči jednako dojmljivo i uvjerljivo kao na albumima, tako da je neugodan osjećaj straha da bi se mogao ponoviti debakl Fiju brijua ’98 razbijen već nakon dvije pjesme. Njegovo karakteristično grgljanje/škripanje jedno je od najjačih bendovih oružja, a tekstove je lako mogao razabrati i onaj koji, za razliku od mene, ne zna sve riječi napamet, ili, na uvijek prikladnijem engleskom, by heart. S druge strane, svaki pokušaj komuniciranja s publikom izazivao je ili salve smijeha ili tužan pogled suosjećanja s uništenim čovjekom. Bilo je očito i kako naš Shane naprosto nema snage za dulje periode stajanja na pozornici, pa je koncert izgledao ovako – četiri pjesme, instrumental, dvije pjesme, pjeva Spider, tri pjesme, pjeva Phil, tri pjesme, bis, tri pjesme. Dakle, svakih 10-15 minuta, Shane bi napravio pauzu, i to ne samo pjevačku, nego bi se i povukao sa stejdža, a sve bi bilo okej da ga ama baš svaki put neka asistentica ili tkoveć nije otpratila natrag sve do mikrofona! Od vražjega kreštavca koji svugdje gdje se nađe izaziva potpuni kaos nije ostalo ništa. Ništa, tojest, osim predivnih, predivnih pjesama. Da ne budem nepošten prema Shaneu, trebam primijetiti i kako se i na ostatku benda (klasična postava: Spider Stacy, Andrew Ranken, James Fearnley, Jem Finer, Philip Chevron, Terry Woods, Darryl Hunt) godine vide, ali, naravno, na neusporedivo dostojniji način. S glazbene strane, punk se putem nekako izgubio, i izvedene pjesme su uglavnom raskošnije, mekše, s izraženijom akustičnom gitarom. Tome ne prigovaram ni najmanje, prilično izraženim pauzama između pjesama ponešto. Čuli smo sve, ili gotovo sve – ako bi doista bilo glupo u osvit ljeta izvoditi ‘The Fairytale Of New York’ ili očekivati da grupa pretežno uglađene starije gospode tvrdi da su ‘Boys From The County Hell’, onda bi vječne melankolije ‘A Pair Of Brown Eyes’ ili ‘Summer In Siam’ još dodatno uljepšale jednu ugodnu večer. Kad već iz opravdanih razloga nisam mogao biti u Londonu 1985. ili u New Yorku 1989. godine, spremno ću se zadovoljiti s ovim koncertom. Set lista: Streams Of Whiskey – If I Should Fall From Grace With God – The Broad Majestic Shannon – Turkish Song Of The Damned (posvećena Davidu Carradineu) – Repeal Of The Licensing Laws – Greenland Whale Fisheries – Sayonara – Tuesday Morning – Kitty – The Sunnyside Of The Street – Body Of An American – Thousands Are Sailing – Dirty Old Town – Bottle Of Smoke – The Sickbed Of Cúchulainn – BIS: Sally MacLennane – Rainy Night In Soho – Fiesta

I onda smo se negdje u prvim satima nedjelje zaputili natrag u domovinu, dan sam proveo spavajući, igrajući nogomet i opet spavajući, a 25 hiljada znakova se ne može baš nakucati u jedno popodne poslije posla.

Zakon! – S01E23 – Čovjek koji je previše znao

Lipanj 14, 2009

covjek_koji_je_previse_znao

Svetkovina je u strahu: gradom hara manijak s motornom pilom koji sebe naziva “prijateljem znanja”. Pravila njegovog telefonskog kviza su jednostavna: odgovorite točno na nekoliko pitanja iz opće kulture i osvojili ste vrijednu nagradu – život. U suprotnom slučaju, ne otvarajte vrata.

Večeras na drugom programu Hrvatske televizije, u 22:45!

You’re Simply The Best

Lipanj 9, 2009

U recentnom izdanju Uncuta, Steve Van Zandt je iznio svoju teoriju kako je sve bilo u redu dok smo na rock’n’roll plesali, a jednom kada smo ga počeli slušati stvari su krenule nizbrdo. Ne bih se baš bezuvjetno složio, ali uvažimo mišljenje legende barem toliko da ga ne odjebemo bez razmišljanja. Prvu priliku za provjeru ove, a jebiga, kontroverzne teze, dobio sam jučer, na nastupu američkih pop-garažera The Pets u Spunku, pa sam je objeručke prihvatio i iskoristio. Naime, dok sam ih slušao sjedeći, koncentrirano, pokušavajući razlučiti kojem od stomilijuna podžanrova garage-rocka pripadaju, The Pets su mi bili skroz dobri, ali ne i ne-znam-kako senzacionalni. No, kad sam se bio podigao u položaj za cupkanje, u trenu su mi zazvučali duplo bolje! Vidi vraga, ne sere Stevo! Okej, ovako izvađeno iz konteksta vjerojatno i zvuči kao teška glupost, ali da neki trag ka središtu primamljivosti i zanimljivosti ovakvog tipa benda postoji – postoji. Naravno, jednako će u pravu biti i onaj koji će primijetiti da nisu pjesme postale bolje i zabavnije zato što sam se ja odjednom ustao, nego sam se ja podigao sa stolice zato što su pjesme bile bolje i zabavnije, ali igru koke i jaja ostavimo za neku drugu prigodu, da se ne bi probudio i moj unutarnji Derrida (jo glumca ovoga Goge!). Svakako, rock’n’roll jest super glazba, i super je za plesanje – ili, sviranje zračne gitare, na što se moje plesanje uglavnom svodi. Volim ja definitivno i doma razvaliti neki brzi, žestoki rokenrolić, da me podigne i zabavi, i skroz mi kul paše u mp3 plejeru na putu do posla, ali puno se bolje uz bendove poput The Pets zabavim kada ih gledam uživo. Zbog izrazito definiranih melodija pristiglih ravno iz šezdesetih, te pogotovo basistove melodične svirke na tragu Mikea Millsa, trojac The Pets spada u jako poppy varijantu garažnog rocka, ne zato što su mekani ili neusredotočeni, nego zato što su predobri da bi bili sirovi, pa da to moraju nadoknađivati enormnim količinama žestoke energije. Sve je to negdje između najkontroliranijih momenata Black Lips i powerpop iskri Gentlemana Jesseja, čija se genijalnost ionako svodi na spretno kanaliziranje naučenog, što onda znači i da The Pets podsjećaju i na cijelo brdo drugih bendova koji vole raspaliti po gitarama, kakvi vrlo čestu navrate i do Spunka. Međusobna sličnost većine takvih može poslužiti samo kao jeftin argument onima koji ne vole tri minute i tri akorda, a nikako ne smetati ljubiteljima žustrog rock’n’rolla, kakvih se sinoć u Spunku skupilo tek tridesetak – jednako je toliko ljudi bilo ostalo vani na terasi, valjda zato što su im The Cigarettes ipak draži bend. The Pets su zaista dobri, njihovih mi je 40ak minuta sinoć lijepo leglo nakon poduže garažne pauze, i pakleni koncertni tjedan preda mnom – u kojem ću čak i propustiti Diverzante i Debele – sinoć su otvorili baš fino.

Neki od filmova nultih

Lipanj 8, 2009

Naravno da ih ima još brdo, ali jebemumiša… Uglavnom su složeni po abecedi, ali nekakvo me formatiranje debelo jebalo, pa nije sve potpuno sređeno. Izbacivao sam the-ove iz naslova, radi lakšeg slaganja, a to što se negdje spominju godine i redatelji, a negdje ne, šta ima dosta duplih – šta da radim, i ovo me je nevjerojatno izmučilo. Valjda će koristiti svojoj prvobitnoj namjeni:

300
2046
40 Year-Old Virgin
Assassination Of Jesse James By  Coward Robert Ford
Best of Youth
Bourne Identity
Bourne Supremacy
Bourne Ultimatum
Dark Hours
Dark Knight
Day After Tomorrow (2004)
Departed
Descent
Devil And Daniel Johnston
Devil’s rejects
Diving Bell and  Butterfly
Emperor’s New Groove (2000)
Five Obstructions
Fog of War: Eleven Lessons from  Life of Robert S. McNamara (2003)  /Errol Morris/
Fountain (2006)
go-getter
Hangover
Host
Hours                                                                   Stephen Daldry                                     2002
Hurt Locker
Incredibles
Informant! (2009)
Lives of Ors
Lord of  Rings:  Fellowship of  Ring
Lord of  Rings:  Return of  King (2003)
Lord of  Rings:  Two Towers (2002)
Man Who Wasn’t re  (2001)
New World
Pianist
Piano Teacher
Prestige (2006)
Prestige (2006)
Royal Tenenbaums
Rules of Attraction (2002)  /Roger Avary/
Saddest Music in  World (2003)
School of Rock (2003)
Squid &  Whale
Triplets of Belleville
Werckmeister Harmonies
Wind That Shakes  Barley (2006)
Woodsman                                        Nicole Kassell                            2004
Wrestler
(500)Days of Summer
[REC] (2007)
Chaser – Chugyeogja (2008)
Tropa de Elite (2007)
102 Minutes That Changed America (2008)
12:08 East of Bucharest
13 going on 30
13 Tzameti
21 grams
24 Hour Party People
25 Watts
28 Days Later
28 Weeks Later
35 Shots of Rum
3-Iron
4 luni, 3 saptamâni si 2 zile (4 Months, 3 Weeks, and 2 Days)
6ixty9ine
77Boadrum
A Beautiful Mind
A Christmas Tale
A Good Lawyer’s Wife
A Guide to Recognizing Your Saints
A History of Violence
A League of Ordinary Gentlemen
A Mighty Wind
A Prairie Home Companion
A Prophet aka Un prophète
A Scanner Darkly Richard Linklater
A Serious Man
A Snake of June
A Tale of Two Sisters
A Very Long Engagement
A.I. Artificial Intelligence
About a Boy
About Schmidt
Adaptation
Adventureland
After  Wedding
Ai no mukidashi (Love Exposure) (2008) /Shion Sono/
Ali
All  Real Girls
All About Lily Chou Chou
All or Nothing
all tomorrow’s parties/mingri tianya
Almost Famous
Alpha Dog
Amelie
American Astronaut
American Pie 2
American Psycho
American Splendor
Amores Perros
An Education
Anatomy of Hell
Anchorman:  Legend of Ron Burgundy
Andy Warhol: A Documentary Film
Anvil!  Story of Anvil
Apocalypto
Aristocrats,
Assassination of Jesse James by  Coward Robert Ford
Atanarjuat ( Fast Runner)
Audition
Autohystoria
Automne (2004)
Avatar
Away From Her Sarah Polley
Away We Go                                                               Sam Mendes                                         2009
Baader-Meinhoff Komplex,
Babel
Babel (2006)
Bad Education
Bad Lieutenant: Port of Call New Orleans
Bad Santa
Ballad of Jack and Rose,
Ballast
Barbarian Invasions,
Bareback ou La guerre des sens
Batman Begins
Batman Begins (2005)
Batoru rowaiaru (Battle Royale) (2000)  /Kinji Fukasaku/
Battle royale
Battle Royale
Beat That My Heart Skipped,
Beau travail
Beaufort
Before  Devil Knows You’re Dead
Before  Devil Knows You’re Dead (2007)
Before Night Falls
Before sunset
Before Sunset
Before Sunset (2004)
Before Sunset (2004)
Before Sunset                                                              Richard Linklater                                 2004
Bend It Like Beckham
Best in Show
Big Bad Swim
Big Fish
Big Fish                                                                        Tim Burton                                             2003
Big Fish (2003)
Big Fish (2003)
Big Fish (2003) /Tim Burton/
Billy  Kid
Billy Elliot
Billy Elliot (2000)
Billy Elliot (2000)
Bin-jip (3-Iron) (2004)  /Ki-duk Kim/
Birth
Black Book
Black Dynamite
Black Hawk Down
Black Hawk Down (2001)
Black Sheep
Black Snake Moan
Blades of Glory
Blind Shaft
Blinkende Lygter (2000)
Blissfully Yours
Bloody Sunday
Blue Crush
Bodysong
Bolt
Bomb it
Borat
Borsome Man,
Bowling for Columbine
Bowling for Columbine (2002)
Box,
Boys of Baraka,
Brand Upon  Brain
Brick
Bridesmaid,  aka La demoiselle d’honneur
Bridget Jones’s Diary
Bright Star
bring it on
Brokeback Mountain
Brokeback Mountain (2005)
Brokeback Mountain                                                 Ang Lee                                                  2005
Broken English
Broken Flowers
Bronson
Bror, Where Art Thou? (2000)
Brorhood – Taegukgi hwinalrimyeo (2004)
Brown Bunny,
Bukowski: Born into This (2003)
Bully
Burn After Reading
Burn After Reading (2008)
Butterfly Effect,
Cabin Fever
Caché
Caché (2005)
Caché (2005) /Michael Haneke/
Cafe Lumiere
Call of Cthulhu,
Candy
Capote (2005) /Bennett Miller/
Captive,
Capturing  Friedmans
Capturing  Friedmans (2003) /Andrew Jarecki/
Case of  Grinning Cat,
Casino Royale
Cassandra’s Dream
Cast Away
Catch Me If You Can
Catch Me If You Can (2002)
Cellular
Ceux d’en face
charlie wilson’s war
Charlie’s angels
Cherish (2002)
Chicken Run
Children of Men
Children Of Men                                                         Alfonso Cuaron                                    2006
Children of Men (2006)
Children of Men (2006)
Chinjeolhan geumjassi (Sympathy for Lady Vengeance) (2005)  /Chan-wook Park/
Chocolate
Chop Shop
Chopper
Cidade de Deus (2002)
Cidade de Deus (2002)
Circle,
Citizen dog
City of God
City of God
Class,
Clean
Clerks II (2006)
Closer
Cloverfield
Cloverfield (2008)
Cloverfield (2008)
Code Unknown
Cold Mountain
Collateral
Company,
Confessions of a Dangerous Mind
Constant Gardener
Constantine
Control
Conversations with Or Women
Coraline
core,
Coronation aka Coronación
Corporation,
Corpse Bride,
Corto Maltese: La cour secrète des Arcanes
Crank
Crank 2: High Voltage
Crazy Heart (2009)
crazy/beautiful
Cremaster 3
Crimson Gold
Crouching Tiger, Hidden Dragon
curious case of benjamin button,
Curse of  Golden Flower
custodian,
Dagon
Dancer in  Dark
Dancer in  Dark (2000)
Dancer Upstairs,
Dangerous Lives of Altar Boys,
Daratt
Darjeeling Limited,
Dark Days
Dark Horse
Dark Knight 2008
Darwin’s Nightmare
Darwin’s Nightmare (2004)  /Hubert Sauper/
Das Leben der Anderen (2006)
Das Leben der anderen (2006)
Dave Chappelle’s Block Party
Dawn of  Dead
Day Night Day Night
De Grřnne Slagtere (2003)
De l’autre côté
De l’origine du XXIe siècle
Dead Man’s Shoes
Death of Mr. Lazarescu,
Death Proof
Death Proof (2007)
Decasia
Deep Blue
demonlover
Der Untergang (2004)
Devil And Daniel Johnston,
Devil Wears Prada,
Devil’s Backbone,
Devils on  Doorstep
Devil’s Rejects,
DiG!
Dirty Pretty Things
Distant aka Uzak
District 9
District 9 (2009)
District 9 (2009)
District B13
Dodgeball: A True Underdog Story
Dog Bite Dog
Dogtown and Z-Boys
Dogville
Dogville (2003)  /Lars von Trier/
Donnie Darko
Donnie Darko (2001)
Donnie Darko (2001)
Donnie Darko (2001)  /Richard Kelly/
Doubt John Patrick Stanley
Down with Love
Downfall
Drag Me To Hell
Dream Work
Dreamers,
Dreamgirls
Drive
Duchess of Langeais,  aka Ne touchez pas la hache
Dude, Where’s My Car?
Dude, Where’s My Car? (2000)
Dumplings
duplicity
Eastern Promises
Eden Lake
Eden Lake (2008)
edge of heaven
Eight Mile
El Espinazo del Diablo (2001)
El Laberinto del Fauno (2006)
El Método (2005)
Election
Elephant
Elephant (2003)
Elf
Elite Squad
Elizabethtown
Encounters at  End of  World
End of  Century
Enron:  Smartest Guys in  Room
Erin Brockovich
Esr Kahn
Eternal Sunshine of  Spotless Mind
Eternal Sunshine of  Spotless Mind
Eternal Sunshine of  Spotless Mind (2004)
Eternal Sunshine of  Spotless Mind (2004)
Eternal Sunshine of  Spotless Mind (2004)
Eternal Sunshine of  Spotless Mind (2004)  /Michel Gondry/
Eternal Sunshine Of  Spotless Mind              Michel Gondry                                       2004
Être et avoir aka To Be and to Have
Eureka
Everything Is Illuminated
Fahrenheit 9/11
Fall,
Fantastic Mr. Fox                                                        Wes Anderson                                      2009
Fantastic Mr. Fox,
Far From Heaven
Fast Food Nation
Fat Girl
Femme Fatale
Filth And  Fury,
Final Destination
Finding Nemo
Finding Nemo (2003)
Finisterre
Flags of Our Fars (2006)
Flight of  Red Balloon
Fog of War, : Eleven Lessons from  Life of Robert S. McNamara
Food Inc Robert Kenner
Forever
Forgetting Sarah Marshall
Fountain
Fountain,
Four Nights with Anna aka Cztery noce z Anna
Freddy Got Fingered
Freddy Got Fingered (2001)
Friday Night
Friday Night Lights
Friday Night Lights
Friday Night Lights (2004)
Frost Nixon                                                                 Ron Howard                                        2008
Frost/Nixon (2008)
Frownland
Frozen River
Fubar
Funny People (2009)
Funny People                                                           Judd Apatow                                         2009
Gabrielle
Gangs of New York
Gangs of New York (2002)
Garden State
George Washington
Gerry
Ghost Town
Ghost World
Ghosts of Mars
gladiator
Gladiator (2000)
Gladiator (2000)
Glamorous Life of Sachiko Hanai,
Gleaners & I
Gomorrah
Gone Baby Gone
Good Bye Lenin! (2003)
Good Bye, Lenin!
Good Night, and Good Luck
Good Night, and Good Luck. (2005)
Good Thief,
Goodbye Lenin
Goodbye Solo
Goodbye, Dragon Inn
Gosford Park
Gosford Park (2001)
Gozu
Gran Torino
Gran Torino (2008)
Gran Torino 2009
Grandmas Boy
Graveyard of Honor
Grindhouse
Grizzly Man
Hable con ella (2002)
Hable con ella (Talk To Her) (2002)  /Pedro Almodóvar/
Half Nelson
Hallam Foe
Hamlet
Hangover,
Happiness of  Katakuris
Happy-Go-Lucky
Happy-Go-Lucky (2008)
Hard Candy
Hard Candy
Harold & Kumar Escape from Guantanamo Bay
Harold and Kumar Go to White Castle
Harry Potter and  Prisoner of Azkaban
Harvard Beats Yale
Headless Woman,
Head-On
Heart of  Game,
Heartless (2009)
Hedwig and  Angry Inch
Hedwig And  Angry Inch                                    John Cameron Mitchell                       2001
Hellboy
Hellboy 2:  Golden Army
Hellboy II:  Golden Army (2008)
Hero
High Fidelity
High Fidelity (2000)
High Fidelity (2000) /Stephen Frears/
Hills Have Eyes,
Hills of Disorder,  aka Serras da Desordem
Historias Extraordinarias
Holy Girl,
Hostel II
Hot Fuzz
Hot Fuzz (2007)
Hot Rod
Hotel Chevalier                                                          Wes Anderson                                      2007
Hotel Rwanda
House of Flying Daggers – Shi mian mai fu (2004)
House of Mirth
How to draw a bunny
Howl’s Moving Castle
Hulk (2003)
Hunger
I am a sex addict
I Am Trying Break Your Heart                                 Sam Jones                                            2002
I Heart Huckabees
I Like Killing Flies
I Love Sarah Jane (2008)
I Love You, Man                                                       John Hamburg                                      2009
I Sell  Dead (2008)
Ichi  killer
Ichi  Killer
Identity  (2003)
Idiocracy
Igby Goes Down
Ils
Ils/m
I’M A CYBORG, BUT THAT’S OK (SK 2006)
I’m Not re
I’m Not re. (2007)
I’m Not re. (2007)  /Todd Haynes/
I’m not Scared
Imaginarium of Dr. Parnassus
In  Bedroom
In  City of Sylvia aka En la ciudad de Sylvia
In  land of women
In  Loop
In  Loop (2009)
In  mood for love
In  Mood for Love
In America                                                                   Jim Sheridan                                         2002
In Bruges
In Bruges (2008)
In Her Shoes
In Praise of Love
Infamous
Infernal Affairs
Infernal Affairs – Mou gaan dou (2002)
Inglourious Basterds
Inglourious Basterds (2009)
Inglourious Basterds (2009) /Quentin Tarantino/
Inglourious Basterds                                               Quentin Tarantino                                 2009
Inland Empire
Innocence
Innocence (2004)
Inside aka À l’intérieur
Inside Man
Interstella 5555:  5tory of  5ecret 5tar 5ystem
Into  wild
Into  Wild
Into  Wild (2007)
Intruder,  aka L’intrus
Iraq in Fragments
Iron Man
Irreversible
Isle,  aka Seom
ivans xtc
Jackass
Jackass Number Two
Jackass:  Movie (2002)
Jarhead (2005)
Jesus Camp
Jesus’ Son
Jhoom Barabar Jhoom
Joint Security Area (JSA)
Jonestown:  Life and Death of Peoples Temple
Josie and  Pussycats
Joy of Life,
Junebug
Juno
Juno (2007)
Juno 2007
Juno                                                                             Jason Reitman                                      2007
Ju-On
Juventude em Marcha
Kad porastem bicu Kengur (2004) /Radivoje Andric/
Keane
Kept and Dreamless
Kill Bill: Vol. 1
Kill Bill: Vol. 1
Kill Bill: Vol. 1 & 2(2003) /Quentin Tarantino/
Kill Bill: Vol. 1 (2003)
Kill Bill: Vol. 1 (2003)
Kill Bill: Vol. 2
Kill Bill: Vol. 2
King Kong
King of Kong
Kingdom of Heaven
Kings and Queen
Kinsey
Kiss Kiss Bang Bang
Kiss Kiss Bang Bang  (2005)
Kitchen Stories aka Salmer fra kjøkkenet
Klimt
Knocked Up
Knocked Up                                                               Judd Apatow                                          2007
Kod amidze Idriza (2004)  /Pjer Zalica/
Kontroll
Koroshiya 1 (Ichi  Killer) (2001) /Takashi Miike/
Kung Fu Hustle
Kung Fu Panda
L’Enfant
La Captive
La Ciénaga
La Comunidad (2000)
LA Crash (2004)
La Niña Santa
La Vie en Rose
La vie nouvelle
Lady and  Duke,  aka L’anglaise
Ladykillers,
Lagaan
Land of  Dead
Lantana
Lars And  Real Girl                              Craig Gillespie                           2007
Last Days
Last King of Scotland
Last life in  universe
Last Life in  Universe
Last Resort
Last Ride (2009)
Le fabuleux destin d’Amélie Poulain (2001)
Le fabuleux destin d’Amélie Poulain (Amelie) (2001) /Jean-Pierre Jeunet/
Le Fils
Le Graine et La Mulet
Le monde vivant
Lemony Snicket’s A Series Of Unfortunate Events
Les Destinees
Les esprits du Koniambo
Les invasions barbares (2003)
Let  Right One in
Let  Right One In
Letters from Iwo Jima
Letters From Iwo Jima                               Clint Eastwood                          2006
Letters from Iwo Jima (2006)
life and death of peter sellers,
Life Aquatic,
Lilo & Stitch
Lilya 4-ever
Lilja 4-ever (2002) /Lukas Moodysson/
Little Miss Sunshine
Little Miss Sunshine                                                 Jonathan Dayton, Valerie Faris         2006
Little Otik
Live Free or Die Hard
Lĺt den Rätte Komma in (2008)
Look at Me aka Comme une image
L’Ora di Religione
lord of  rings:  return of  king
Lord of  Rings:  Two Towers,
Lord of War
Los Angeles Plays Itself
Lost in Translation
Lost in Translation  (2003)
Lost in Translation (2003)
Lost in Translation (2003)
Lost in Translation (2003)  /Sofia Coppola/
Lost In Translation                                     Sofia Coppola                           2003
Love Actually (2003)
Love Me If You Dare aka Jeux d’enfants
Lust, Caution
Machinist
Machuca (2004)
Mamma Mia!
man on fire
Man on Wire (2008)  /James Marsh/
Man On Wire James Marsh
Man Who Wasn’t re,
Man Without a Past,
Manda Bala
Manda Bala (2007)
Manderlay
Marebito
Maria Full of Grace
Marie Antoinette
Martyrs
Mary
Master and Commander:  Far Side of  World
Master And Commander:  Far Side Of  World
Match Point
Match Point (2005)
MAY
May (2002)
Me And You And Everyone We Know
Me Without You
Mean Girls
Meet  Parents
Mekhong Full Moon Party aka Sibha kham doan sib ed
Memento
Memento
Memento (2000)
Memento (2000)
Memento (2000)  /Christopher Nolan/
Memento                                                                     Christopher Nolan                                2000
Memories of Matsuko
Memories of Murder
Memories of Murder – Salinui chueok (2003)
Merde
Metropolis
Miami Vice
Michael Clayton
Michael Clayton (2007)
Milk
Millennium Mambo
Million Dollar Baby
Million Dollar Baby (2004)
Mind Game
Minority Report
Mister Lonely
Mondovino
Monster
Monsters Inc.
Monsters Inc.                                                               Pete Docter                                           2001
Monsters, Inc. (2001)
Mooladé
Moon
Moon (2009)
Moulin Rouge!
Moulin Rouge! (2001)
Movern Callar
Mr. Magorium’s Wonder Emporium
Mulholland Dr. (2001)
Mulholland Dr. (2001)  /David Lynch/
Mulholland Drive
Munich
Murderball
My Architect
My Big Fat Greek Wedding  (2002)
My blueberry nights
My Summer of Love
My Winnipeg
Mysterious Skin
Mystic River
Mystic River (2003)
Mystic River (2003)  /Clint Eastwood/
Napoleon Dynamite
New York, I Love You (2009)
Nicija zemlja  (2001)
Nick and Norah’s Infinite Playlist
night watch
Nine Queens
Ninth Gate
No Country for Old Men
No Country for Old Men (2007)
No Country for Old Men (2007)
No Country for Old Men (2007)
No Country for Old Men (2007)  / Ethan & Joel Coen/
No Direction Home                                                   Martin Scorsese                                   2005
No Direction Home: Bob Dylan
No End in Sight
No Man’s Land
No mercy for  rude
Nobody Knows
Nobody Knows
Nomi Song,
Noriko’s Dinner Table
North Country
Not Anor Teen Movie
Not Quite Hollywood:  Wild, Untold Story of Ozploitation! (2008)
O Bror, Where Art Thou?
O’ Horten (2007)
O Signo do Caos
Oasis
Observe and Report
Observe and Report (2009)  /Jody Hill/
Ocean’s Eleven
Ocean’s Eleven (2001)
Officer’s Ward aka La chambre des officiers
Old Joy
Old School
Oldboy
Oldboy
Oldboy (2003)
Oldboy (2003)  /Chan-wook Park/
Once
Ong-Bak
Ônibus 174 (Bus 174) (2002)  /José Padilha/
Operai, contadini
Order of Myths,
Orphanage
Ors,
OSS 117: Cairo, Nest of Spies
Palavra e Utopia
Palindromes
Panic Room
Pan’s Labyrinth
Paper Heart
Paprika
Paradise Lost 2: Revelations
Paradise Now
Paranoid Park
Passion of  Christ,
Perfume:  Story of a Murderer
Persepolis
Phantom aka O Fantasma
Pineapple Express
Pineapple Express (2008)
Pirates of  Caribbean:  Curse of  Black Pearl
Planet Terror
Platform
Playing ‘In  Company of Men’
Pledge,
Ploy
Pollock
Ponyo (Gake no ue no Ponyo)
Pootie Tang
Power of Nightmares
Precious: Based on  Novel Push by Sapphire (2009)
Prestige
Primer
Primer (2004)
Princess and  Warrior
Princess Raccoon
Private Fears in Public Places aka Coeurs
Profit & Nothing But! Or Impolite Thoughts on  Class Struggle
Proposition,
Public Enemies
Pulse
Punch-Drunk Love
Punch-Drunk Love (2002)  /Paul Thomas Anderson/
Punisher War Zone
Pusher II: With Blood On My Hands
Queen of  Damned
Queen,
Quiet American,
Rachel Getting Married
Rachel Getting Married                                           Jonathan Demme                                2008
Raising Victor Vargas
Raising Victor Vargas (2002)
Ratatouille
Ratatouille (2007)
Ratatouille                                                                 Brad Bird                                                2007
Ratcatcher
Ray  (2004)
re Will Be Blood
re Will Be Blood                                                  P.T. Anderson                                       2007
re Will Be Blood (2007)
re Will Be Blood (2007)
REC
Red (2008)
Red Eye
Red Road
Redacted
Redbelt
Remember  Titans (2000)
Reprise
Requiem for a Dream
Requiem For A Dream                               Darren Aronofsky                       2000
Requiem For a Dream (2000)
Requim for a dream
Return,
Revanche
Revolution Will Not Be Televised
Revolutionary Road
Riba (2003)
Riding in Cars With Boys
Riding With Giants
Ring,
Riri Shushu no subete (All About Lily Chou-Chou) (2001)  /Shunji Iwai/
Rivers and Tides
Rize
Road Trip (2000)
Rocky Balboa
Rocky Balboa  2006
Roger Dodger
Role Models
Roman Polanski: Wanted and Desired
Rookie,
Room,
Ruang rak noi nid mahasan (Last Life in  Universe) (2003) /Pen-Ek Ratanaruang/
Russian Ark
Saddest Music In  World,
Save  Green Planet!
Saw (2004)
Saw (2004)
Saw I-VI
School of Rock
Science of Sleep,
Score,
Seagull’s Laughter aka Mávahlátur
Searching For  Wrong-Eyed Jesus
Secret Things aka Choses secrètes
Secretary
Serenity
session 9
Severance
Sexy Beast
Shadow of  Vampire
Shallow Hal
Shaolin Soccer
Shattered Glass
Shaun of  Dead
Shaun Of  Dead                                                  Edgar Wright                                         2004
Shaun of  Dead (2004)
Sherlock Holmes (2009)
Shortbus
Shotgun Stories
Shrek
Sicko
Sideways
Sideways (2004)
Sideways                                                                   Alexander Payne                                  2004
Signs
Silent Light
Sin City
Sin City (2005)
Sin City (2005)
Sin City (2005)  /Frank Miller, Robert Rodriguez/
Sin Nombre Cory Fukunaga
Sky Captain and  World of Tomorrow (2004)
Sleeping Dogs Lie
Slir
Slumdog Millionaire
Slumdog Millionaire (2008)
Smart people (Noam Murro)
Snakes on a Plane
Snatch
Snatch. (2000)
Solaris
Some Kind of Monster
Somers Town (2008)
Somersault (2004)
Son Frere
Son of Rambow
Son,
Songs From  Second Floor
Southland Tales
Spartan
Speed Racer
Spellbound
Spider
Spiderman
Spider-man 2
Spirited Away
Spring Forward
Spring, Summer, Autumn, Winter…And Spring
Standard Operating Procedure
Standing in  Shadows of Motown
Star Trek
Stardust (2007)
State and Main
State of Play (2009)
Station Agent,
Step Brors
Stevie
Still Life
Stranger Than Fiction                                               Marc Forster                                          2006
Strangers,
Sugar
Summer Hours
Summer Solstice,
Sunshine
SUPER TROOPERS
Superbad
Superbad                                                                    Greg Mottola                                          2007
Superbad (2007)
Surf’s Up
Suzhou River
Sweeney Todd: Demon Barber of Fleet Street
Swimming Pool
Sympathy for Lady Vengeance
Sympathy for Mr. Vengeance
Syndromes and a Century
Synecdoche NY.                                                        Charlie Kaufman                                   2008
Synecdoche, New York
Synecdoche, New York (2008) /Charlie Kaufman/
Syriana
Syriana (2005)
Taken
Talk to Her
Talladega Nights
Taste Of Tea,
Taxidermia
Taxidermia (2006) /György Pálfi/
Team America: World Police
Team America: World Police (2004) /Trey Parker/
Tears Of  Black Tiger
Tekkonkinkreet
Tell No One
Ten
Ten Canoes
Tenten
Thank You for Smoking
This Is England
This is England (2006)
Three Burials of Melquiades Estrada,
Three Times
Tie Xi Qu: West of  Tracks
Tiger & Dragon – Wo hu cang long (2000)
Tillsammans (2000)
Time of  Wolf
Time Out aka L’Emploi Du Temps
Toger (Tillsammans)
Tokyo Gore Police
Tomorrow We move
Traffic
Traffic (2000)
Training Day
transporter
Transporter 2
Tristam Shandy: A Cock And Bull Story
Tropic Thunder
Tropical Malady
Trouble  Water
Trouble Every Day
True Meaning of Pictures, : Shelby Lee Adams’ Appalachia
Turtles Can Fly
Twilight Samurai
Two Drifters
Two Lovers
Unbreakable
Unbreakable (2000)  /M. Night Shyamalan/
Uncertainty
under  sand
Undertow
United 93
Unknown Pleasures Zhang Ke Jia
Unleashed
Up
UP  (2009)
Up (2009)
Up in  Air
Up in  Air (2009)
V for Vendetta
V for Vendetta (2005)
Vai E Vem
Vanilla Sky
vers le sud/heading south
Vicky Cristina Barcelona
Vicky Cristina Barcelona (2008)
Village,
Virgin Suicides,
Visitor Q
Volver
W.                                                                                Oliver Stone                                          2008
Waiting
Waiting for Happiness
Waiting List aka Lista de espera
waitress
Waking life
Waking Life
Waking Life                                                        Richard Linklater                                 2001
Walk  Line (2005)
Walk  Line (2005)
Walk Hard
WALL·E (2008)
Wallace & Gromit in  Curse of  Were-Rabbit
Wall-E
Wall-E (2008)
Waltz with Bashir
War of  Worlds
Warm Water under a Red Bridge
Watchman (2009)
Watchmen
We Jam Econo:  Story of  Minutemen
Wedding Crashers
Wendy and Lucy
Westway to  World
Wet Hot American Summer
What Is It
What Time Is It re?
Whatever works
Whatever Works (2009)
When  Levees Broke
Where  Wild Things Are
Where  Wild Things Are                                      Spike Jonze   2009
White Chicks
White Diamond,
White Ribbon,
Why We Fight
Wicker Man,
Wild Parrots of Telegraph Hill,
Wild Zero
Wind That Shakes  Barley,
Wind Will Carry Us,
Winged Migration
Wisconsin Death Trip
Wit
Witnesses
Wo hu cang long (2000)
Wolf Creek
Woman on  Beach
Wonder Boys
Wonder Boys                                                              Curtis Hanson                                       2000
Wonder Boys (2000)
Woods,
Woodsman,
World,
X2: X-Men United
Y tu mamá también
Y tu mamá también (2001)
Y tu mamá también (2001)
Year of  Devil aka Rok dábla
Year of  Dog
Yes Men,
Yi Yi: A One and a Two
You Can Count on Me
You Don’t Mess with  Zohan
You,  Living
Young Adam
Z32
Zack and Miri Make a Porno
Zatoichi
Zeitgeist (2007)
Zodiac
Zodiac (2007/I)  /David Fincher/
Zombieland
Zoolander
Zoolander (2001)
Zoolander (2001)  /Ben Stiller/

16 Blocks

I’m Not There

Harsh Times

Little Children

Gone Baby Gone

Pride And Glory

Das Weisse Band

Brooklyn’s Finest

Zakon! – S01E22 – Ekipa za očenaš

Lipanj 8, 2009

cigareta

Potaknuti prijetnjom lokalnom župniku, Zdravko i Mateo će preispitati vlastita vjerovanja i dužnosti, ni ne sluteći da se nalaze usred urote globalnih razmjera.

Gledajte večeras, samo na drugom programu Hrvatske televizije u 22:25!

Zbog ovakvih ne bih rezao vene

Lipanj 6, 2009

Prije njihova jučerašnjega koncerta u polukružnoj dvorani Teatra &TD čuo sam samo jednu jedinu pjesmu kanadskog indie ansambla Women – s jedne je strane bila nedovoljno zanimljiva da me natjera potražiti debitantski im album, a s druge ipak dostatno intrigantna da mogućnost odlaska na koncert ne otpišem odmah u startu. Uopće se, iskreno, ne sjećam te pjesme, a s obzirom da više ne stanuje na mom hardu ne mogu ni provjeriti što sam to onomad u njoj bio vidio, ali donekle se sjećam nekakvog lo-fi indieja, kakav me uvijek može zainteresirati, barem nešto sitno. Na kraju je ispalo da me sjebalo ružno vrijeme i kiša. Ne zato što sam bio spriječen otići na super koncert novoga najboljeg benda, nego zato što zbog kiše koncert nije mogao biti održan u atriju Teatra &TD, gdje bi bio počeo u 21.30 i ja na njega ne bih bio stigao na vrijeme. Ovako su vremenske neprilike koncert prebacile pod natkrivenu pozornicu, istovremeno i pomjerivši početak koncerta za skoro sat vremena, te time meni omogućile stizanje na vrijeme, nakon završenoga kviza (jebote, ne pamtim otkad nismo pobijedili. Na zalazu smo, mora se priznati. Osjećam se kao Spursi, ili, još bolje, Sunsi – bili smo daleko najbolji tri sezone, igrali smo najljepše, za nas su navijali svi kul ljudi, nervirali smo debile, i nikad nismo ništa osvojili! Vratit ćemo se kad bude najpotrebnije!). Pazi što želiš jer bi ti se moglo ostvariti – upravo tako, jer su moje prvotno zadovoljstvo što ću moći vidjeti cijeli koncert već nakon dvije pjesme zamijenili dosada i nekuženje kako neki bend može biti toliko nepodnošljivo loš. Women su najgora vrsta indieja, ona koja nepostojanje melodija naziva ciljanim izbjegavanjem ustaljenih struktura, ona koja se tijekom koncerta ni jedan jedini put ne nasmije uživajući u svojoj svirci, ona koja Velvete, J.A.M.C., Ride ili MBV (ako ‘Isn’t Anything’ nije bolji od ‘Loveless’ onda ne znam) ne voli zbog pjesama i melodija, nego zbog buke, ono kad se praši i kad se kraj pjesme produlji unedogled. Navodeći ova četiri benda nekoga ću vjerojatno navesti i na krivi trag, jer Women mnogo više sličnosti imaju s brojnim sunarodnjacima koji su proteklih par godina iskoristili za proboj na šire tržište, samo što naprosto nisu toliko dobri. Odnosno, nisu dobri uopće.

Zakon! – S01E21 – Đavo u gospodinu Mačeku

Lipanj 1, 2009

djavo_u_gospodinu_maceku

Kad ministarstvo odluči posebno nagraditi najsposobnije policajce dvotjednim izletom u Egipat, profesionalni i prijateljski odnos Zdravka i Matea stavljen je na veliku kušnju. Ubojstvo mladog sotonista Srećka Teletića samo će još više produbiti njihov razdor…

Ha, nisam ovo dugo radio! Prvo sam ispao iz štosa kad sam bio ostao bez interneta na tri tjedna, a onda sam nakon toga općenito jako malo bio aktivan kao bloger, pa mi je bilo bed da se Ruralna gorila svede na P.R. za “Zakon!”… No otad su se, eto, ostale Gorile probudile iz zimskog sna, pa sad već mogu i ja bez previše grižnje savjesti reaktivirati svoj P.R, hehe! A kad ulovim nešto slobodnog vremena idućeg tjedna, obećajem da ću i napisat nešto normalno za ovaj blog!!! Enivej, još samo četiri epizode do kraja sezone, a ova večerašnja – HTV2, oko 22:05 – relevantna je za potrebe ovog bloga, ako ništa, onda barem zato što u njoj štafetu skladanja glazbe preuzima kolega suborac iz Punk rock Hrvata, tata od zanata i općenito legenda od čovika… dame i gospodo, molim vas veliki pljesak za Domagoja Kunića!