Archive for Travanj 2013.

Treneru, uvedi ih!

Travanj 29, 2013

Premijerni javni nastup Vatroslavovih friških Benchwarmers, održan prije malo više od dva mjeseca, propustio sam poštujući čvrste prijateljske obaveze, a koliko čvrste bit će jasno svakome tko imalo poznaje mene i moje slušateljske ovisnosti, kao i distorzirani šećerni retro-’90s zvuk benda. Taj spoj iz raja i prijateljstva tako je morao pričekati bendov krasan koncert u Prostoru do u petak, o kojem bih mnogo epskije pojao da sam svojem zaslonu infuziju oduševljenjem zaražene krvi dao odmah neposredno nakon svirke, u čemu me spriječio zbivanjima i krepavanjem ispunjen vikend. Iz ove mi je perspektive čak i drago što me vremensko odgađanje ponešto skuliralo i suzdržalo, da ne ispadne kako je moje hiperventiliranje važnije od benda samog, pogotovo zato što sam siguran kako i Hrvatskoj ovakvih finih raspjevanih indie gitara nedostaje koliko i meni. Tehnički, Benchwarmers nisu novi bend, riječ je o modificiranim The How You Doin’s, koji su prošlogodišnjeg listopada na istome mjestu bili održali onaj nestvaran nastup ispred kojeg sam na svojoj ljestvici omiljenih mi koncerata 2012. godine stavio samo The Afghan Whigs, Japandroids i The Gaslight Anthem, redom mi omiljene all-time favorite, ali koji su u osvajanju medalja svejedno imali itekako problema nadmašiti tu slučajnu divotu nepostojećeg benda.

Bend je to koji sad, pod novim imenom, itekako postoji, postave učvršćene dvama, ponovno uvjetno rečeno, novim članovima, basistom Jakovom, koji je svirao baš lijepo i kulerski da mi tek sad nije jasna ona anegdota o eventualnoj nespremnosti za spomenuti koncert The How You Doin’s, te bubnjar Blake, ako sam dobro skužio isti onaj iz u krugovima opskurnih americana bendova i njihovih fanova relativno prilično poznatih The Only Sons iz Tennesseeja. Tip, je li, ima curu Hrvaticu. Normalno, nigdi nema lipih cura ka u nas. Totalno ludilo i život i rokenrol i svijet muzike je još manji od svijeta koji upravo muzika čini lijepim. Hrvatski Will Johnson tako se prebacio na ulogu koja mu ionako najbolje pristaje, onu frontmena s gitarom i super pjesmicama, dok je prednju trojku popunio pouzdani Tomek, uhvativši se i glavnog vokala u jednoj svojoj pjesmi. U skladu sa svojim samim čudom dosad u ovome kontekstu neiskorištenim imenom, Benchwarmers sviraju najslađe autsajderske melodije devedesetih, ponegdje okrnjene i zahrđale u dobrodošloj mjeri, postavljene na frajersko lupanje koje možda i ne bih čuo kao element južnjačkog retro-rocka da me poznavatelji nisu uputili u bubnjarevu prošlost. Prvi među jednakim doajenima scene, mudri Vrana svoju je sreću onim što smo čuli podebljao nasmijanom konstatacijom kako je bend zakasnio dvadesetak godina, s čime ću se složiti samo ako mi dopustite da procjenu pojasnimo tvrdnjom kako im je baš to kašnjenje omogućilo da stignu na vrijeme.

Naime, jasno je da se ovaj i ovakav gitarski indie-rock prvi put najljepše svirao prve polovice devedesetih, nikako se ne uspijevajući iscrpiti do kraja na svim prekrasnim albumima Lemonheads, Superchunk, The Breeders, Sugar, Buffalo Tom, Madder Rose i slobodno ovdje dodajte svoja omiljena imena rečenog razdoblja. Bio je to jedan od prvih zvukova koji je moja generacija mogla doživjeti kao svoj, upravo time zaradivši pravo prometanja u jednu svježu verziju classic-rocka, o čemu sam već pričao u izvještaju s prošlogodišnjega koncerta Lesser Men, s čijim je članovima Vatroslav nekad činio Casual Elvis. Zato sviranje toga žanra, koji zaista funkcionira kao momentalan flešbek u navedeno razdoblje, ali i komunicira klasičnim jezikom zaraznih melodija i značajnih tekstova, nije isključivo sviranje prošloga, nego sviranje svojega, koje kao takvo mogu doživjeti i mlađi zaljubljenici, koji čine barem polovicu postave Benchwarmers. Stoga Benchwarmers i zvuče toliko uvjerljivo i autentično; možda jesu stigli dvadeset godina poslije, ali nipošto nisu zakasnili. Od pjesama koje sam čuo prvi put, a bilo ih je šest ako se ne varam, pola mi se bez ostatka svidjelo odmah, toliko da sam fejkao pjevanje već na drugim refrenima, a druga polovica dojmila me se kao kompetentno održavanje nivoa. Jedva čekam kako najavljene svirke tako i snimke o kojima se već šuška, da ih mogu čuti ponovno.

Pravi su urnebes – barem onaj mentalni u meni, iako je vrlo slično reagirala i većina odlično ispunjenih prvih redova – izazvale tek preostale tri pjesme repertoara, logično, sve tri poznate otprije, jedna Vatroslavova i dvije obrade. ‘Sweet Sunshine’ se u srce ponovno zabila kao neočekivana strijela, makar ju je ovaj put zapravo imalo rezona očekivati, još se jednom potvrdivši kao jedna od šačice ponajljepših pjesama proživljenih i doživljenih na domaćem terenu. Odsvirana pri samom kraju, doista bi bila super legla i kao odjavna pjesma, da se nakon nje bend nije survao u ‘Bastards Of Young’, svakoj novoj generaciji sobnih otpadnika jednako važnoj himni gitarskog prkosa i odvažnog rokenrola. Odsvirali su je jednako šlampavo i prekrasno barem kao Against Me! ako već ne i The Replacements. Druga obrada bila je odrađena nešto ranije, osiguravši mi jedinu zamjerku (da ispadnem ozbiljan i objektivan recenzent), adresiranu na raspored pjesama jer je nakon divne krhke verzije ‘Just Be Simple’ Songs: Ohia, posvećene nedavno prerano preminulom Jasonu Molini, barem sljedeću pjesmu-dvije bilo teško doživjeti u potpunosti.

Za razliku od opjevanoga koncerta The How You Doin’s, nevjerojatne pukotine u vremenu za koju još uvijek nisam siguran da se doista i dogodila u ovome prostoru koju doživljavamo našim, ovaj je nastup Benchwarmers bio nešto znatno običnije – jedan od prvih koncerata krasnog benda koji bih doista volio vidjeti kao vlasnika dugotrajnije i konkretnije karijere, iako me iskustvo poznavanja okolnosti i ovaj put čini pesimistom – ali baš zato i nešto još važnije. Ja im držim palčeve.

Cijela je večer, međutim, bila koncipirana kao promocija nastupnog albuma The Press, kojima su Benchwarmers prihvativši poziv u goste zapravo učinili medvjeđu uslugu, jer se svirka zvijezda večeri u usporedbi poslije činila još manje efektnom. Moram priznati kako su kod mene The Press lako moguće žrtve mis-advertisinga, jer je agilna legenda Leo Gliss svoje diskografske pulene okolo najavljivala kao bend koji bi se mogao i morao svidjeti svima koji obožavaju alternativni/nezavisni pop devedesetih. Samo što ja, kao jedan od ciljanih, ništa od te vrste popa nisam čuo u zvuku benda koji je mnogo bliži ćudljivoj monotoniji Velveta i njihovih sljedbenika, ali tek vrlo rijetko obogaćenoj melodijama. Na pjevaču i gitaristu, dragome kviznom kolegi Nevenu Svilaru (ovaj put zbog zbrke oko datuma i obaveza u postavi nije bilo Davora, pa se bend svođenjem na trojac odrekao violine za koju vjerujem da pruža dimenziju više, što se nažalost zbog razglasa u Attacku onomad na Potlistinom rođendanu nije bilo najjasnije čulo) zaista se vidi da mu tekstovi nešto znače; problem je bio u tome što se ja sad ni po drugi put nisam uspio pridružiti njegovom doživljaju. To doista nije muzika za mene.

Oglasi

R.I.P. George Jones

Travanj 27, 2013

http://www.youtube.com/watch?v=8wNe7nwvU0A

Nije ovako, ali zapravo je svejedno. Tammy ga čeka za nebeske duete.

Pet rijeka

Travanj 22, 2013

Među sve one osobne razloge koji neporecivo dobre bendove u našim srcima i mozgovima čine najboljim bendovima, u odnos My Buddy Moose i mene već su se odavno upleli i oni razlozi zbog kojih bi mi taj bend i ljudi koji ga čine bili dragi sve i da su potpuno beznadna grupica nabadača instrumenata. Bend prijatelja i znanaca u čijem društvu zajedničke trenutke provodim razgovarajući s poznavateljima i zaljubljenicima u sve one pojave koje i sam smatram najvažnijima, iskreno, uopće ne bi trebao svirati lijepu muziku žanrova koje volim, a ja bih ih svejedno podupirao koliko mogu. S druge strane, da se My Buddy Moose sastoje od tri vjerojatna debila i jednoga osvjedočenoga kretena s kojim sam se nekoliko puta ne samo porječkao nego i pomlatio, pregrizao bih govno i opet se, s tek malo privatne sramote, prepustio uživanju u ljepoti iz pojačala. Nekoliko sam puta navodio kako bih najiskrenije volio da ih doista mogu uživo slušati svaki dan, što nije bilo motivirano isključivo sebičnim zahtjevima za sigurnom večernjom zabavom koliko željom da bend, kao i cijela hrvatska scena, napokon ostvari taj mitski korak više. Kao fanatika, jednostavno me previše dira zabetonirani fakt kako čak i normalan i pitak, ali nominalno nezavisan bend u Hrvatskoj može svirati u tek nekoliko gradova. U subotu navečer, svojem popisu Zagreba, Rijeke, Šibenika i Splita, pridodao sam i peti.

Kad sam već zbog obaveza i nemogućnosti usklađivanja rasporeda propustio nedavne nastupe u bendovom te svojem rodnom gradu, na koje bih bio želio ići sve i da zagrebačka promocija aktualnog albuma ‘Shine! Shine! Shine!’ nije bilo onako nestvarno fenomenalna, subotnji se koncert grupe u dragome mi Karlovcu nametnuo umalo kao obaveza svakoga pravog poklonika melodičnog western-rocka. Takvih je Zagreb dao četvoricu – veteranima Vladi i meni pridružili su se juniori Brusač i Jure – a Rijeka još nekoliko pride, pristiglih kao dio bendove pratnje, što je zbrojeno dalo umalo pa sveukupan broj zainteresiranih za bend u golemom baru Papa’s (kombinacija šminkerskog izlazišta i rokerskoga kluba za odrasle, s dugačkim šankom koji se prema stejdžu proteže okomito, čime malčice odiše atmosferom nekoga južnjačkog saluna, ali u boljem dijelu grada). Neovisno o tome što My Buddy Moose doživljavam kućnim bendom, meni je potpuno porazno kako se u jednom od deset najvećih gradova u državi ne može skupiti 150-200 ljudi koje muzika zanima barem toliko da provjere prvi gradski nastup relativno hvaljenog i u medijima prisutnog benda, pa makar već nakon treće pjesme ogorčeni izašli van, mada ne pretjerano ljutiti, iz razloga što je upad ionako bio besplatan. Da, ni free upad u kafić nije privukao niti goste sa štekata, tako da je bend svojih sat i pol odradio pred, u maksimalnoj točki posjećenosti, pedesetak ljudi, od kojih je većina nastavila sasvim neopterećeno razgovarati, samo pristojnim pljeskanjem između pjesama pokazujući svoju svjesnost postojanja nekih tamo spadala na pozornici.

Željan svirke i oduvijek nevjerojatno pošten prema ono malo fanova koji se skupe i u ovakvim prigodama – osim nas navedenih, prve je redove popunio ćudljivi lokalac koji je Brusača (moram prezimenom, jer se često čini kako se svi hrvatski americana fanovi zovu Matko, pa da ne bude zabune) podsjetio na klasične scene iz vreline filmova smještenih u Chattanoogu ili Lake Charles, ili Faulknerove romane – bend je ponovno odsvirao koncert dostojan renomea ponajboljega hrvatskoga živog benda, iako smanjenog uloga posebnog nadahnuća. Rekao bih da se nisu nimalo štedjeli, ali bome ni davali više od sto posto, što je u ukupnom zbiru ostavljalo dojam čvrste probe s puno boljim razglasom. Kao takav, koncert je bendu omogućio isprobavanje nekih novih elemenata, baziranih na potpornjima trenutačno aktualne set liste. Tri nove pjesme redom su izazvale umalo pa identičan efekt kao i stari favoriti; cinik će reći kako većina publike nije prepoznala ni one pjesme koje za fanove funkcioniraju kao hitovi (‘Streets’, ‘Finally’, ‘Fucking Boring’…), a nama su se svidjele kako se to već i očekuje. Prava su iznenađenja, tako, pristigla iz sektora obrada, jer sam uz ‘She Talks To Rainbows’ The Ramonesa obje preostale čuo po prvi put. ‘One Hundred Years From Now’ The Brydsa bend je navodno često svirao na svojim riječkim počecima, pa su je sad izvukli iz rezerve, ali potpuno oduševljenje i skoro pa momentalnu lijepu smrt izazvala je jedna druga pjesma Grama Parsonsa. Prepoznavši u srčanoj memoriji uvodne gitarske lizove, bio sam začuđen nemogućnošću smještanja u bendov katalog, sve dok nam Benčić nije poručio kako je njegova zemlja poput divlje guske. My Buddy Moose sviraju ‘A Song For You’! I to jednako lijepo kao Whiskeytown na onoj divnoj snimci! Na plesnom podiju smo ionako bili, a ljudi koji su buljili u našu ekstazu nisu nam nimalo smetali.

Požutjelom frazom da se makar samo zbog toga izlet na četiri rijeke isplatio zapravo bih ispao nepravedan prema svim ostalim pjesmama, jer se put pokazao opravdanim već na prvom refrenu prve pjesme, koja izgleda još uvijek nema ime, ‘Ocean’ ili ‘Traveller’ da i ne spominjem. Kasnije ugodno druženje s bendom nagrdilo je samo apsolutno nakrcavanje kluba do pucanja, klijentelom koja je DJ-evu selekciju Blondie i Bruna Marsa činila pravovjernim indie izborom. Mogli ste doć i pola sata prije. Ali, nema veze, zašto dopustiti tričarijama da se ispriječe još jednom lijepom rokenrol tulumiću? Set lista: nova pjesma – Love, Love, Love – Girl – Shine! Shine! Shine! – Streets – nova pjesma – Scary Feeling – Finally – Ocean – Music – One Hundred Years From Now – Traveller – Roulette – Love Like Ours – She Talks To Rainbows – nova pjesma – She Knows – A Song For You – Fucking Boring – Lack Of Imagination

Dan prije, u petak, u sklopu još jednoga zabavnog Žura, u Prostoru do su svoj prvi samostalni koncert odsvirali sjajni Go No Go, nastavivši svoj niz pogodaka povratkom na očekivaniju mjeru nakon one briljantne eksplozije na Potlistinom rođendanu. O tome koncertu nisam htio pisati, jer me je onemogućila dvojaka uloga slavljenika i izvođača, pa ću samo ovdje na brzinu navesti kako je bio fantastičan, spojivši još uvijek svježu energiju benda s gomilom naklonjene i dobronamjerne publike. Publike je ovaj put, logično, bilo znatno manje (Prostor do je bio fino popunjen), ali energije i odličnih pjesama nije nimalo manjkalo, s time da je sam zvuk bio izrazito glasan. Neka, nije da se ta glasnoća odrazila na efektnost i čistoću svirke, koja je ovaj put sadržavala ama baš sve pjesme iz bendova repertoara, čak i u posljednje vrijeme izostavljanu ‘In Clouds’, na bisu. Jedva čekam novi EP. Set lista (prepisana sa Zdravkove): Follow – Automobile – Homeless Man – Hey – All The Way – Rate – Tommy Boy – All At Once – Secret Little Sign – Crowd – BIS: In Clouds

Starorokerski prorok

Travanj 19, 2013

Kad već legendarnu divlju hordu Green On Red nisam imao prilike uživo vidjeti u zlatnim danima njihova slavnoga kaosa – većim dijelom zbog tadašnjih nevinih dječjih godina, ali svakako i zbog zemljopisne lokacije koja se ispriječila iskusnijim istomišljenicima – Zagreb mi je (odnosno, Mate) kroz posljednjih pola godine omogućio u sićušnim vremenskim razmacima gledati svu trojicu ključnih članova bendove najvažnije postave. Prije za tek koji tjedan više od šest mjeseci, Dan Stuart je bio priredio pravo roots-slavlje svojeg povratka među žive, u veljači se Chris Cacavas sasvim dostojanstveno snašao kao pobočnik prijatelja Stevea Wynna, dok je Chuck Prophet sinoć u Kinu Grič (prostor kino dvorane, ne podrum; po meni jedan od najboljih koncertnih prostora u gradu) svojim trećim zagrebačkim koncertom pokazao kako se nalazi u osjetno boljoj autorskoj i izvođačkoj formi od svojih starih pajdaša. Glavni razlog tome možda je onaj suficita fizičke forme, jer bi mu zbog raštrkane frizure i šoumenskih kretnji po stejdžu svatko lakoćom mogao odbiti jedno desetak godina, ali možda se toliko dobro drži baš na pozadini skladateljske i tekstualne svježine kojom kao da živi drugu mladost i izbacuje redom odlične albume? Bilo kako bilo, iako je Stuart svoj zagrebački repertoar bio izgradio od golemog broja klasika domicilne grupe, Prophet je u pratnji svojih The Mission Express sinoć ponovno utjelovio ono važnije, njezin duh strastvenog rokenrola vječno finog okusa.

Naravno, te neobuzdane divljine i psihodelične grozničavosti, kojima su prije najčešće isijavale orgulje, u zvuku ovoga sada već zaslužnog veterana više nema, a laganim dugogodišnjim skretanjem volana pristigao je do ugodnih melodičnih autocesta velikana poput Toma Pettyja ili Johna Fogertyja, ukrašenih lucidnim storytellingom Warrena Zevona. The Mission Express ne rekreiraju duh vatrene mladosti koliko ga hvataju gotovo trideset godina poslije, u trenucima kada mirovanje poželi prekinuti razgibavanjem mišića, ali bez potpunog otpuštanja kočnica. Često prošarane izrazito izdašnim solažama (Prophet i klinjo James DePrato uduplo piče po tercama, pa sviraju isto, pa onda lijepo sviraju šeme koje neuki laik u meni ne prepoznaje, ali zvuče super, pa onda sve ponovno), novije Prophetove pjesme ipak su ogledni primjerci čvrste pop-rock americane, koje posebno dobroćudni div na basu Kevin White svojim kulerskim ritmičnim tonovima podebljava i priprema za susrete i s onima koji nisu tvrdokorni zagriženici roots muzike. Još uvijek aktualni prošlogodišnji album ‘Temple Beautiful’ ogledni je primjerak takvog komunikativnog vrludanja rokerskom tradicijom, zbog čega ima smisla da su pjesme primjetnijih blues struktura u repertoaru njegove promotivne turneje svedene na minimum. Sve to kretanje ulijevo ili udesno, doista postojeće ili pogrešno naslućeno, međutim, ne mijenja znatno samu srž Chuckove muzike, a to je vrhunski korijenski rock’n’roll čovjeka koji ga je upoznao sa svih strana, pa i one donje.

Sinoćnji se koncert svakako može pohvaliti kao predavanje na temu aktualnosti prokušanih rokerskih formi u današnjem svijetu, ali pohvala je to koja u sebi slučajno sadrži i ukazivanje na određenu distancu između sjajnoga benda koji drma punom parom i publike (dvjestotinjak nazočnih, prostore u koje rjeđe zalazim još mi je teže procijeniti) koja svoj očit i zamjetan interes nije preobrazila u konkretnije sudjelovanje u programu, izuzmemo li nas desetak redovitih pacijenata u prvim redovima. Nisam primijetio da je smetalo Chucku, niti čuo meškoljenje ili žamor od eventualno nezadovoljne ekipe, samo što se svirka koju bez ikakve sumnje možemo ocijeniti kao standardno fenomenalnu nije imala kako podignuti na višu razinu nadahnuća. Čini mi se da je onaj nastup The Mission Express zajedno s Grantom Hartom i Goriborom u Teatru &TD prije nekoliko godina bio naišao na bolji prijem, ali sve i da je sam koncert bio bolji, te se večeri ipak sjećam isključivo po konačnom susretu s legendom Grantom i njegovim japankama. S obzirom da sam otad naovamo dublje proučio Prophetovu obimnu diskografiju, sinoć sam se i unatoč gore natuknutom osobno bolje zabavio, uz eksplozivne ‘Credit’ i ‘Storm Across The Sea’ ili hipnotičke ‘Hot Talk’ i ‘Sonny Liston’s Blues’, drugu najbolju pjesmu o frajeru iz naslova; prva je ‘Glenn Tipton’ od Sun Kil Moon, normalno.

Simpatični se Chuck pokazao prilično zabavnim govornikom i šefom ceremonije, pogotovo posvećujući ‘The Left Hand And The Right Hand’ posvađanoj bendovskoj braći Gallagherima, Daviesima i taman kad sam pomislio da ide od boljih bendova prema lošijima dodao je još i Everlyje i Alvine – možda je trebao prva dva para zamijeniti? – ali uvjerljiviji je ipak bio puštajući da govore gitare i pjesme. Zbog toga su medleyji ‘Temple Beautiful’ / ‘Who Shot John’, zatim ‘White Night, Big City’ / ‘Sonny Liston’s Blues’ te ‘Homemade Blood’ / ‘Always A Friend’ ostavljali poseban dojam prilikom izlaska druge pjesme iz zamiranja prve, iako se ni jedna od odsviranih nije imala što sramiti pred ostalim kolegicama. ‘Always A Friend’ Alejandra Escoveda me potpuno iznenadila, jer se nisam usudio ni pomisliti da je suautor Prophet običava svirati, i još potpunije razveselila svojim epskim gitarskim krajem koji me dijelom i zbog paljenja dvoranskih svjetala podsjetio na najbolji koncert koji je Zagreb ikad vidio, kada su Marah na sličan način iskoristili ‘Baba O’Riley’. Nije to bila jedina neočekivana obrada, jer je svojim pjesmama Prophet pridodao i, kako ju je sam najavio, himnu San Francisca, ‘Shake Some Action’ The Flamin’ Grooviesa te standard ‘Sorrow’ The McCoysa koji je proslavio David Bowie. Chucku se u njoj kao partnerica u duetu pridružila njegova partnerica u životu, supruga i klavijaturistica Stephanie Finch (prošli sam joj put dodijelio pogrešno prezime Fitch), nakon što je neposredno prije otpjevala i svoju ‘All Is Forgiven’, koja je lijepo sjela, ali koju bih bez dvojbe zamijenio nekom neodsviranom Chuckovom pjesmom.

Ne samo da Chuck nije škrtario, nego je stotinjak minuta divnog sviranja produljio i kada je spomenuto paljenje svjetala nezgrapno signaliziralo nužan kraj koncerta, želeći dobiti jamstvo da nas je dobro zabavio i fino ispunio krasnom muzikom. Svježu i nadahnutu set listu, koja se znatno razlikovala od prethodnih Chuckovih svirki u Zagrebu, tek sam tu prvi put uhvatio u predvidljivosti, jer je bilo sasvim jasno da ‘Summertime Thing’ ne može biti jedina, uvjetno rečeno, do nogu umočenih u bazen ležerna pjesma programa. ‘You Did (Bomp Shooby Dooby Bomp)’ duhovita je i zaigrana stvar koja bi osmijeh na lice publici vratila i da smo prethodnih sat i pol proveli u društvu indisponiranih mračnjaka. Dijametralno suprotno iskustvo užitka u ljubavi prema električnim gitarama i koncertu čovjeka koji uživo od sebe ne daje sve nego samo ono najbolje, takvom je pjesmom u mirnu luku privedeno na jedini mogući način. Set lista: Credit – Doubter Out Of Jesus (All Over You) – Hot Talk – Automatic Blues – Temple Beautiful – Who Shot John – Summertime Thing – White Night, Big City – Sonny Liston’s Blues – The Left Hand And The Right Hand – Willie Mays Is Up At Bat – Shake Some Action – Storm Across The Sea – All Is Forgiven – Sorrow – Homemade Blood – Always A Friend – You Did (Bomp Shooby Dooby Bomp)

Pravovjerje

Travanj 12, 2013

U posljednje mi se vrijeme nekoliko puta dogodilo da sam pojedine koncerte dijelom doživio i kao zamjenu kućnom slušanju izvođača koji su ih odsvirali, bilo to podsjećanje na albume koje si neko vrijeme nisam zavrtio, startno upoznavanje s nečijim radom ili nešto treće. Omiljeni zagrebački garažni veterani Erotic Biljan & His Heretics jedni su od pionira mojega takvog doživljavanja svirki, jer sam uvjeren da sam im uživo pogledao više koncerata negoli što sam kod kuće puta slušao njihove studijske albume, oba vrlo čvrste i vrlo vjerne ilustracije bendova strastvenoga znojnog prženja, koje i u kućnom kontekstu prije svega služe kao podloge kakve energične aktivnosti, na potezu od čišćenja stana do tuluma. Naravno, takva je muzika uživo uvijek bolja u onome smislu koliko je na taj način bliža svojoj esenciji, zbog čega s radošću planiram odlazak na svaki bendov koncert, iako ih nekad i propustim. Baš kao i na posljednjem koji sam gledao, onome postbožićnome u Spunku, Hereticsi su i sinoć u Vintage Industrial Baru (pedesetak ljudi spočetka nastupa do njegova se kraja sat vremena poslije barem poduplalo) probranoj selekciji svojih najpouzdanijih aduta – ‘Kerosene Lips’, ‘Rock’n’roll Revolution No. 5’ i ostale – pridodali nekoliko novih stvari. Prevelikih odstupanja od izvorne garaže nema, iako su osim samom svojom pojavom navedene pjesme program osvježile i svojim nešto više swingin’/groovy prizvukom. Da izvrtanjem naslova jedne od njihovih najboljih pjesama prokažem pravu istinu, iako se prikazuju kao žrtve zapravo su Hereticsi bili ti koji su Vragu ukrali njegove ploče. Osim što se ispostavilo kako tip ima baš dobar muzički ukus, njegovi su vinili bili na samoj granici topljenja, koje se nastavlja odvijati gonjeno vrelim rokenrolom ovoga odličnog benda. Bonus za redovite posjetitelje bila je obrada pjesme ‘Street Survivor’ kultnih The Flaming Sideburns, izvedena čak dva puta, drugi put na zasluženom bisu.

Baš kao i dan prije, i sinoć kasno Gogo na Vintageovo stiže – ali za razliku od jučer ovaj sam put to učinio svjesno iako nikako ne i namjerno – pa sam uvodnom nastupu obećavajućih rokenrol huligana Eke Buba uhvatio tek posljednjih petnaestak minuta. Ne znam da li mi se samo zbog te ubitačne kratke doze njihova sinoćnja svirka svidjela nemjerljivo više negoli kada sam ih gledao prvi put, ali onomad naslućeno preveliko i nepotrebno naslanjanje na komšijsko kulerisanje sinoć je, osim u tekstovima ali ovakvome uličarskom rokenrolu tekstovi nisu najnužnije oružje, bilo gotovo potpuno zamijenjeno rokerskijim krajem izvornog ’77 punka, odnosno čak i njegovih američkih prethodnika. Moj favorit u tročlanoj postavi definitivno je gitarist (bend čine redom mladci od svojih najviše dvadesetak godina, procijenio bih), naoružan svim najjebačkijim pozama i motima, kojima nadograđuje deračku raspjevanost svojih rifova. Ili je zapravo istina obrnuta, pa se kvalitetom svirke dodatno ukrašava ono ključno, izgled koji odaje da se svirac rodio držeći gitaru u ruci? Filozofirat ćemo drugi put, sada dečke moramo nagraditi pozivom natrag na bis na kojem će s golemim uživanjem razvaliti legendarnu ‘Born To Lose’ (ili ‘Born Too Loose’, uopće više ne znam u kojom smo sad fazi po pitanju imena i prave verzije) velikog Johnnyja Thundersa (s albuma ‘L.A.M.F.’ grupe Heartbreakers, one u kojoj Walter Lure jest svirao, za razliku od Mikea Campbella koji nije, nego je svirao u bendu umalo identičnog imena The Heartbreakers, koji prate Toma Pettyja, što sam u izvještaju s koncerta The Men vrlo nemušto iskoristio kao foru koja je mogla zbuniti revnije čitatelje). A kad tu pjesmu bend odsvira kao da ima ne samo sve pravo ovog svijeta nego i obavezu to učiniti, onda u tome bendu svakako ima nešto.

Respekt

Travanj 11, 2013

Doista se razmaženim doima prigovaranje koncertima koji otpočnu u najavljeno vrijeme, pogotovo uzme li se u obzir da će se isti ljudi često žaliti i zbog onih koncerata čiji start okasni, ali sinoćnji me je početak zajedničkoga nastupa benda Mika Male i Nine Romić u Vintage Industrial Baru ponešto sitno ozlovoljio. To što sam u klub stigao dvadesetak minuta nakon naznačenog početka, moja je pogreška, uvjetovana ne toliko indolencijom koliko osobnim iskustvom koje kaže da nijedan koncert koji sam u ovom klubu posjetio nije počeo prije 23 sata, uključujući tu i one održavane radnim danima. Ali to što su Mika Male na pozornicu izišli pola sata prije toga najavljenog početka, to je već iskazivanje potpune nebrige prema potencijalnoj publici. Nisam posebno ljutit ili kritičan, samo dobronamjerno ukazujem na ne toliko nevažnu omašku – bendovu ili organizatorovu, svejedno – koja se zapravo nimalo ne slaže s nizom kul poteza kojima se VIB od svojega još uvijek nedavnog osnutka prometnuo u mjesto koje nikad nisam posjetio a da nije bilo minimalno sasvim solidno posjećeno. Nakon što smo već desetljećima uporno i strpljivo navikavani da koncerti redovito kasne, nije fer da se naglo moramo prešaltavati na pravila igre uređene i točne Evrope. E sad, da sam na posljednju pjesmu programa stigao bendu koji baš iskreno volim, svoj bih bijes sad kanalizirao u drvlje i kamenje u obliku optužujućih riječi, ali Mika Male jednostavno nisu jedan od njih. Zbog ozbiljnosti i predanosti kojima pristupaju svojoj decentnoj sporoj muzici, Mika Male sam oduvijek doživljavao kao bend jači u aranžmanima i atmosferi negoli melodijama i tekstovima, ali i kao bend koji je naprosto znatno bolji od mojega dojma o njima, pa ih svako toliko popratim sa čvrstim zanimanjem, što jučer nažalost nisam imao prilike napraviti. Je li to, zapravo, bila karma, kao ko te jebe, ako ih ne voliš, onda ih nećeš ni slušati? Ne vjerujem u te stvari, ali moguće.

Nina Romić također ne spada u moje omiljene muzičarke, ali je osoba čiji je talent, rad, usmjerenost i utjecaj – iskreno vjerujem da je samom svojom pojavom vrlo neposredno omogućila interes koji trenutačno prati Irenu Žilić i Lovely Quinces, o kojima sam već dosta puta pisao – nemoguće ne cijeniti, čemu treba pridodati i dobar broj pjesama čija intimna ljepota nadoknađuje zahvaćanje u one vode koje mene osobno ne diraju previše. Nikada me nije ostavila potpuno ravnodušnim, čak ni onda kada se izostanak rimovanih stihova odražavao na gubljenje unutarnjeg ritma pjesme, ali ni posve oduševila, iako sam na njezinim nastupima koji su mi se najviše svidjeli ne jednom pomislio kako je Nina istinski hrvatski pandan svojoj imenjakinji Nini Nastasiji. U pratnji novoga četveročlanog benda (novi barem za mene; bubnjar, klavijaturist, prateća pjevačica i gospodin Naranča na basu, koji je svirao u svojemu prepoznatljivom electropunk gardu), Nina me je i sinoć bacakala od naklonosti izazvane buđenjem emotivnog kontakta s onim što je pjevala do frustriranosti zbog sve očitijeg raskoraka između mojih i njezinih preferencija, što uopće ne bi bilo bitno da nominalno ne spada u tim za koji navijam. Tad mi se, međutim, razjasnilo da Nina zapravo gotovo uopće ne stvara muziku kakvu ja volim, koliko god nabrijanih albuma Tima Buckleyja poslušao. Kantautorski okvir zapravo vrlo rijetko puni kantautorskim varijantama klasičnoga rocka, folka i popa, mnogo češće ga razvlačeći odvažnijim iskoracima u žanrove poput kabaretske performanse, jazza, freak-folka, pa čak i nečega što je zvučalo kao YU-funk pokušaj Nine Badrić ili šeretski nastup Nives Ivanković na Splitskom festivalu. Dok je klavijaturist sjedio za svojim instrumentom, čvrsta i energična glazbena pozadina asocirala me na susret Joe Zawinula i grupe Time, što je za mene malo previše tamo daleko, ali čim se uhvatio harmonike, nekoliko melankoličnih pjesama me je utješilo svojom finom rundekovštinom, kroz koju je bilo znatno lakše prodrijeti do osjećajnog sidrišta autoričina rada. Ništa, trudit ću se i dalje, jer se i sami pokušaji pokazuju plodnima, ali vjerojatno i dalje neću potpuno uspijevati.

Sve jest u redu

Travanj 9, 2013

Uza sve ono što sadrži u sebi, muzika svoje najbolje partije pruža tek kada potpuno iskoristi ono što sadrži u slušatelju, što je lomljiva računica koju nikada ne smijemo uzeti zdravo za gotovo, pogotovo zato što u slučaju njezine čarolije ne vrijedi da će jednake početne postavke uvijek dati jednake rezultate. Subotnji (a sori, ljudi, oteglo se…) odlični koncert Nežnog Dalibora, benda koji inače prilično volim i čije albume vrlo često slušam, u meni je uspio dodirnuti upravo onu emotivnu žicu koja za razliku od svojih kolegica ne smatra kako su bendovi tekstovi vrlo često ispod razine gotovo transcendentalne, eksplozivne guitar-pop muzike. Nije da te tekstove smatram lošima, koliko me povremeno podsjećaju na neke ranije, od drugih inače obljubljene ali meni neprihvatljive, srpske bendove, što me svejedno nikad dosad nije priječilo da ih na koncertima izvikujem iz svega glasa. Ovaj je, međutim, bio prvi kada to nisam radio samo zato što je to normalna reakcija kojom se prati moćna muzika s pozornice, nego sam ih, na neki način, dodatno osjećao, čak i efektne one-linere iz novih pjesama – jurim sunce niz ulicu ili punim srcem do kraja – kojima površinsku izlizanost potpuno glanca uvjerenost u vokalu koji se odbija predati. Možda je ovo jednostavno bio najbolji bendov zagrebački koncert? Pa jest svakako, samo, ponavljam, čudni su putovi gospodnji i muzički. Možda sam samo bio bolje volje. Možda sam samo bio lošije volje.

Nakon nekoliko skupnih ili low-key svirki posljednjih godina, ovo je bio, vjerujem da smijem reći, prvi pravi koncert Nežnog Dalibora u Zagrebu, kojega takvim određuje i broj od nekih 150-200 ljudi koji su sasvim lijepo ispunili mali pogon Tvornice. Drago mi je i što se takvoj većoj publici imala prilike predstaviti i Irena Žilić (u pratnji dodatne pjevačice), kojoj sam ovaj put uhvatio tek posljednje dvije pjesme, ‘Days Of Innocence’ i ‘Whatever Feels Right’, zato jer sam bio zauzet zabijanjem 33 poena i ostvarivanjem 15 asistencija u 100:96 pobjedi na basketu. Kakvi to ljudi zanemaruju nastup najbolje hrvatske kantautorice u korist skakutanja po terenu? Onakvi koji svoju statistiku pamte i na običnome rekreativnom terminu. Nežni Dalibor nijednom dosad nisam doživio nedovoljno inspiriranima ili suzdržanima, ali ne sumnjam kako je ipak poticajnije nastupati pred obilatijom publikom, pogotovo onom koja uglas pjeva sve izvedene pjesme, osim potpuno novih. Ovih pet (ove tri usred izvedenog repertoara su sigurno nove, ostale dvije možda jednostavno nisam prepoznao) novih pjesama kao da korak od čišćeg indieja prema kompleksnijim strukturama, izveden od prvog do drugog albuma grupe, nastavljaju u istom smjeru, ali ne nedostaje im ni izravnijih teen-udara, ilustriranih gore citiranim stihovima. Međutim, nove pjesme ionako ne volim prvi put čuti na koncertima, jer uvijek imam dojam da stišću kočnicu koncertnog ritma, pa ću za konačan sud i sve njegove kasnije preinake pričekati da Dalbači napokon izbace i treći album.

Iako se Ivica nekoliko puta požalio na nekakve probleme sa zvukom ili spojevima ili kabelima ili čime već, prema vani se ništa od tih eventualnih komplikacija nije čulo, osim neposredno kroz dva navrata produljenih jam-uvoda u pripadajuće pjesme, kojima je ostatak benda (novi bubnjar i novi klavijaturist, u odnosu na posljednji put kada sam ih gledao) popunjavao sređivanje opreme. Štoviše, kao da su ta svojevrsna usporavanja, pa čak i premijere novih stvari, pripomogla fantastično složenoj set listi ostvariti međuodnos kojim svaka uključena pjesma postaje još i ljepša. Bend je post-rock elemente građenja i otpuštanja napetosti, unutar samih pjesama čujnije na ‘Normalnom životu’, u subotu znalački prenio na koncertnu strukturu, u kojoj je otpuštanje najčešće bilo vršeno indie hitovima s debija ‘Sredstva i veštine’, kao što su ‘Plutaju svesti’, ‘Kratka šetnja’ ili fenomenalna ‘Samo magli’. Na itekako zasluženom bisu bend je odsvirao i na srpski jezik prilagođenu obradu ‘Futureworld’ grupe Trans Am, koja je posebno obradovala konzilij analitičara ozbiljne komorne glazbe u sastavu MilošSmarandujVranić, ali kao pozdravnu pjesmu osobno ću ipak pamtiti finale regularnog dijela koncerta i emocionalnu epiku ‘Sve biće u redu’, kojom su se Sunny Day Real Estate nakratko reinkarnirali u obliku naših dragih komšija. Ta nas je epska osjećajnost, surađujući s maestralnim DJ-setom mlađarije s Kultivatora (cupkasmo kao da smo četrdesetak godina mlađi!) i slasnim Ramadanijevim mesom, katapultirala u jedan od izlazaka za pamćenje, zbog kojeg je ovaj izvještaj i kasnio dosad. Set lista: Jeste li poludeli ljudi? – Metronom – Obrtaj – Ne postojim – Vekovi – Plutaju svesti – tri nove pjesme – Strah – Atom – nova pjesma – Samo magli – Kratka šetnja – Glupi avgust – Sve biće u redu – BIS: Futureworld – nova pjesma

Nova teka

Travanj 5, 2013

Da mu je dugo čekani novi album – a koji svejedno još uvijek nije ugledao svjetlo interneta – još malo pa zgotovljen, velika micro-pop legenda i dragi prijatelj Matija Habijanec prvi put mi je rekao još prije neke tri godine. Otad je album još nekoliko puta bio umalo pa gotov, pjesme su se naveliko svirale i zavoljele na nešto frekventnijim koncertima, a onda su se najave preobrazile u priznanje kako je, motivirano legitimnim umjetničkim i emotivnim razlozima, sve vraćeno na početak. Toliko odgađanje albuma, iskreno, ne predstavlja preveliki problem u iole širem smislu, jer je vrlo izgledno i izvjesno kako će ga promašiti i oni koji se kreću ili su se nekad kretali u istim muzičko-emocijskim krugovima u kojima su Matijine pjesme prave kraljice scene, baš kao što su promašili i jučerašnji neočekivano slabo posjećen koncert u Močvari (1 Bw ljudi, ako). Problem je, kao i uvijek ili barem uglavnom, u mojoj sebičnoj nestrpljivosti da ‘Take More Pictures’ i ‘The Last Tourist In Town’, dvije od ponajljepših pjesama ikada napisanih na ovim prostorima (ili engleskom jeziku), koje s empatičnim pogledom nujnog oka potvrđuju kako se svaki susret ljetne euforije i ljetne melankolije prometne u prevlast ove druge, već jednom mogu slušati neprestano ih ponavljajući i kod kuće, a ne samo na – gledano iz te perspektive – prerijetkim živim svirkama. Da sam ih mogao imati uza sebe onoga nedjeljnog jutra kasnog listopada dan poslije Raykinog vjenčanja, u koje se Brač probudio u pratnji dvadeset plus Celzijevih, vjerojatno se nikad ne bih ukrcao na trajekt za natrag u Zagreb via Split. Dobro je onda i ispalo, jel.

Obje navedene pjesme Matija i prijatelji odsvirali su i sinoć, u društvu nekih koje sam prepoznao s prethodnih koncerata ali im ne znam ime te čak i nekih koje su izgleda potpuno nove, kao i standardnim nježnim indie-pop ljepoticama ‘Weeks Of Fall And Misery’ ili ‘The Prettiest Song In The World’, koja doista govori sve ono što se mora znati. No, mnogo važniji od puke činjenice kako se srž ovih pjesama još uvijek nije istrošila, a bome i neće, jest novi, ozbiljan elan kojim je Matija pristupio nadolazećoj fazi svoje anti-karijere. Najvidljivija od svega jest promjena imena benda, u The Marshmallow Notebooks, što je jednako prepoznatljivo i sto puta distinktivnije, jer doista jest glupo da ovoliko jedinstven autor dijeli ime s brojnim inferiorcima razbacanima po svijetu. Promjenu imena popratila je i promjena postave; još uvijek nisam siguran hoće li se i u kojem obliku ustaliti ova koju je sam šef nazvao tranzitnom, ali od stare bande ostao je samo Vatroslav, koji bubnja barem polovici najboljih bendova Zagreba, što ga čini svojevrsnom hrvatskom verzijom Willa Johnsona (koji odnedavno ima još jedan bend, Overseas, s Davidom Bazanom i legendarnom braćom Kadane), samo znatno manje produktivnom u autorskom smislu. S jedne Matijine strane nalazi se nova basistica, a s druge Marin Juranić, koji je prije svirke primjetnu tremu doista i opravdao informacijom kako pred publikom nije svirao od 1996. godine. Da, one 1996. otprije sedamnaest godina. Di si bio devešeste? Ja još u Splitu, slušajući iste one albume koje i Matija nešto sjevernije u Krapini, pri čemu ja pogotovo, ali vjerujem ni on sam, nisam mogao pretpostaviti kako će jednog dana pisati i disati podjednako lijepe pjesme.

Prvi koncert pod novim imenom The Marshmallow Notebooks su odsvirali logično se nastavivši na ostavštinu posljednje postave Marshmallows, ali je zvuk temeljen na dvjema akustičnim gitarama bio očišćen od onih Grandaddy-synth igrarija i povremeno zaista udarničkog noise-pop opuštanja, te ponovno vraćen u ugodno utočište tinejdžerskih i studentskih soba. Pokaže li se ova postava doista tranzitnom, teško je predvidjeti što će se događati dalje, ali nema ni najmanje sumnje kako ću u svemu uživati jednako kao i dosad. Također potpuno nov i sasvim lijep sajt benda za ovu godinu najavljuje čak četiri izdanja; fina kompilacija ‘The Spectacular Lo-Fi Years (2001-2008)’ već je vani na downloadu, na ljeto bi je trebala naslijediti kolekcija ultraranih snimaka ‘The Embarassing No-Fi Years (1997-2000)’, ali prave nas poslastice očekuju na dvama novim albumima, eponimnome proljetnom i jesenjem ‘The Last Tourist In Town’. Napokon! Iz nekog sam razloga – dobro, ponajviše zato što sam Matija prilično uvjerljivo tvrdi da nema više pizdarija i odugovlačenja – uvjeren kako je ovaj put to zapravo to, da nema više čekanja. A na to onda mogu čekati i više nego treba.

Sinoćnji nastup The Marshmallow Notebooks bio je dio cjelovečernjeg programa koji su omeđili bendovi znatno mlađih članova, dolazeći sa stilski različitih, ali zapravo duhom potpuno nerazdvojnih sastavnih dijelova Matijine muzike. Koprivnička Lolita je superslatki indie-core trojac (po grunge/metal imidžu ritam-sekcije pretpostavljam kako je gitarist osnovna pokretačka i stilski usmjerivačka snaga, što uopće ne mora biti točno) koji se itekako previše naslušao onoga najslađega od američkog undergrounda osamdesetih i devedesetih, svu tu melodičnu slackeriju dobro internaliziravši i izbacivši je vani u obliku vrlo lijepih i poletnih pjesama. Tamo gdje su nešto lošije, što je rjeđe, zapravo su samo manje upečatljive i katkad se jedna u drugoj ogledaju kao u zrcalu, ali na onome boljemu i od polovice većemu dijelu baš ugodno podsjećaju na sva ona obožavana imena. Jedan niz od tri pjesme me je asocirao, redom, na Dinosaur Jr., Superchunk, ali i britanski The Sound, ponajprije zbog vokala koji me sjetio na Adriana Borlanda. Osnovni preduvjet sviranja dobre muzike – a to je slušanje dobre muzike – Lolita ispunjava, a ja uopće ne vidim razloga da ne budu sve bolji i bolji. A to da me je sram kako sam ovoliko dobar i ovako definiran hrvatski bend propuštao dosad, to je druga priča. Večer su svojim klasičnim i regularno uvjerljivim setom kraju priveli Felon, koje sam ovaj put nažalost pomalo ignorirao u korist razgovora o Tomu Pettyju kao najvećem svih vremena i našem neizbježnom starenju (hm, to bi zapravo mogla biti jedna te ista tema), u kojem mi je partnerica bila Bilanda, koju eto napokon da spomenem u jednome maratonskom tekstu koje redovito čita do kraja nadajući se naići na svoje ime. Stoga nešto detaljnije o bendovu razbarušenom folk-rocku ovaj put ne mogu napisati, osim izraziti veselje informacijom da će sad malo pauzirati sa svirkama kako bi se posvetili snimanju. Veselim se snimanju, ne izostanku nastupa.

Keep The Fire Burning vol. 24

Travanj 3, 2013

https://www.youtube.com/watch?v=Kz7DXXeaAYY

https://www.youtube.com/watch?v=FikZwgj89HI

…I’m leaving tomorrow, but I don’t wanna go, I love you, my town, you’ll always live in my soul…