Archive for Listopad 2011.

Keep The Fire Burning vol. 12

Listopad 26, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=oPS5Gv2ZQiE

http://www.youtube.com/watch?v=TEoc13bwCw0

…I suppose I could collect my books and get on back to school, Or steal my daddy’s cue and make a living out of playing pool, Or find myself a rock’n’roll band that needs a helpin’ hand…

Oglasi

Boli, prijatelju, boli

Listopad 24, 2011

S vremena na vrijeme, ne samo da se nije zgorega, nego se, u ovom dobu izvitoperenih vrijednosti, gotovo nužno prisjetiti jedne nedavno iznijete istinite maksime: The ’80s almost killed me, let’s not recall them quite so fondly! Craig Finn je upravo u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, ali ne tim iz stiha nego sasvim drugima koje su tekle paralelno, i postavio temelje na kojima će dva desetljeća potom izgraditi jedan od najdominantnijih bendova-nebodera aktualnog rock’n’rolla, pa je njegovo upozorenje tek ono čovjeka koji je uspio ne zaboraviti negativnosti, ako je već jedna od osnovnih karakteristika ljudske prirode prisjećanje samo lijepog, dok ostalo mrvi drobilica prohujalog vremena. Međutim, barem se jednim svojim dijelom ključan stih prve pjesme prvog albuma The Hold Steady odnosio i na redefiniranje sintetsko-japijevskog hoch-pop šminkeraja kao izraza vremena u kojem su se svi samo dobro i neopterećeno zabavljali. 90 posto svega je sranje, bla bla bla, žanrovska pripadnost nije nepomično učvršćivanje u hijerarhijsku ljestvicu kvalitete – sve to, i tome slično, jest istina. Meni osobno, međutim, nikako nije bilo jasno kako su se nekoć ponosni indie/alter sinovi bez krzmanja okretali i prigrlili dosadnjakoviće koji su iz Madonninih ili pjesama Duran Duran iscijedili i posljednje kapi tjelesnih sokova. Zabavljate li se vi doista uz La Roux? Nisam primijetio.

Muzika koju sviraju mančesterski Hurts, koji su sinoć odradili iznimno pošten i, ako se to uopće smije i pomisliti, kvalitetan pop koncert u Boćarskom domu, muzika je iz mojih noćnih mora, najgora varijanta gore spomenutog synth-popa začinjena udarničkim goth patosom. Puna fejkanja, falše romantična, izvode je tipovi kakve bih rado bio tlačio u srednjoj da i u nas egzistira ta fina američka tekovina i da sam malo nasilniji, umjetna, beživotna, kvalitete filera soundtracka lošijih dijelova ‘Sumrak’ sage, nema znoja ni sportskih terena ni spavaćih soba, niti žile uz nju ne bih uspio prerezati jer bih ipak morao pustiti nešto konkretnije da me ohrabri. Da budem pristojan i blag, ja to jednostavno ne volim, a na koncert sam otišao jer sam imao osiguran upad. Ponavljam – netko mora izvještavati i s one strane demarkacionih linija. A tamo je stanje, hm, pa, začuđujuće. Ljudi to vole, ne bi čovjek rekao, barem ne ovaj čovjek koji piše i koji je mislio da je cijena ulaznice od 290 kuna neslana šala koja bi se organizatoru morala obiti o glavu. Kad ono, u Boćarski se nakrcalo prilično dovoljno ljudi, otprilike negdje dvije trećine onoga što je onomad privukao The National, kad već brojčano ne mogu procijeniti prostor o kojem se radi. Da je cijena bila 55, napunilo bi se do kraja, ali da je bila 150, sumnjam da bi se broj nazočnih uopće povećao.

Ne samo da su ljudi došli – došao sam i ja sam, mogli su i drugi tako navratiti da vide što ima – nego su došli s emocijama i fanovskim oduševljenjem, pri čemu te nježne stvari nisu bile rezervirane samo za uvijek prisutne egzemplare nikako-da-već-jednom zamre ex-supkulture darkera (djeco draga, oni što nose dugačke crne kapute i šminkaju oči čak i ako su muškarci), nego i za – heh, volim vrijeđati ovako usput – normalne ljude u trapericama i džemperima koji su svoju klasičnu nedjeljnu večer uz teve i kekse zamijenili izlaskom na koncert. Od prve pjesme, koju ne znam, preko druge ‘Wonderful Life’, pa sve do bisa, gotovo sva prisutna (darke)raja je pjevala sve stihove svih pjesama, što me začudilo, izazvalo mi gađenje, ali i određeni osjećaj dragosti. Čuđenje sam već donekle opisao, gađenje se javilo jer ovakvu muziku organski ne podnosim. Međutim, bilo mi je drago primijetiti kako i kod nas još uvijek postoji mogućnost funkcioniranja one standardne industrijske šeme probijanja izvođača preko spotova na televiziji i vrćenja singlova na radiju. Da aktualni britanski pop bend, koji nema nikakvu čvršću pripadnost pojedinoj sceni koja bi ga mogla i nekritički poduprijeti, dođe u Zagreb, opali basnoslovnu cijenu ulaznica i svejedno okupi tisuću-dvije ljudi – meni je to iskreno drago. Drugi put će doći netko čiju muziku volim.

Uživo, Hurts zvuče kristalno čisto i elegantno, iako je ta elegancija u svojoj srži prilično lomljiva, a mračna strana njihovih electro-pop balada tek je ona prigušivanja svijetla, ne potpuna pomrčina. To možda jest verzija romantike za ljude koji emocijama pretpostavljaju materijalno-praktične stvari pa si utjehu za svoje sve češće krize traže u najpodesnijoj persiflaži pravih osjećaja, ali kao takva nikome ne može ni nauditi. Nema tu ništa doista prijeteće ili lukavo zavodljivo, pjesme su to za nesretno zaljubljene tinejdžerice kojima roditelji baš i nisu slušali muziku; čim im neki dobroćudni indie-dječarac uzvrati emocije otkrit će jedan sasvim drugi svijet i početi slušati normalne bendove. Napisao bih kako su Hurts jučer zvučali i identično kao na albumu, samo da mi se da sad ponovno skidati album koji sam lani nakon dva informativna slušanja izbrisao (mislim čak i bez bekapiranja, koje je inače totalno obavezno u mojem hrčkolikom nastojanju da čujem sve) u nepovrat. Ovako to baš i ne smijem, ali mogu napisati kako je zvuk moje noćne more bio prenesen na scenu bez ostatka. U tome smislu, dajem ruku u vatru da su fanovi bili potpuno zadovoljeni, a nisam primijetio ni negodovanje po kraju koncerta nakon samo nešto malo više od odsviranog sata. Jebiga, zasad u dućanu nema više, ali sumnjam kako će interes jenjati do drugog albuma i eventualno zakočiti akceleraciju bendove karijere.

Predgrupi The Heartbreaks sam uhvatio samo tri posljednje pjesme i bio sam sasvim zadovoljan, njihov je gitarski brit-indie provjerena konfekcija, ali ga sviraju kao da su na nj upravo oni sami prvi nabasali. Nekoliko melodija imaju, i prije petnaestak godina ne bi im ginuo barem jedan best-new/unsigned-band tekst u novinama, ovako mislim da ćemo ih svi skupa zaboraviti vrlo brzo. Svejedno, negdje na pola nastupa zvijezda večeri predgrupe sam se prisjetio kao dobrih starih minuta, ali to sam samo ja, opterećeno gunđalo u križarskom ratu protiv popularnih patnika.

Bogatstvo siromaha

Listopad 23, 2011

Slučajnošću sudbine, a zapravo sve skupa i nema veze sa slučajnošću s obzirom na to da je žanr bradatoga akustičnog punka danas već toliko nadut da se od njega nemoguće igdje sakriti, dogodilo se da posljednjih tjedana teritorijem starog kontinenta cik-cakaju dvije relativno srodne turneje. Raganov The Revival Tour prilično je snažan i primjetan brend koji se, zahvaljujući lajnapima u kojima uvijek ima mjesta za neko ime na granici mainstreama, probio do naslovnica i velikih dvorana, dok su Scorpios svoj itinerar ispunili nastupima u manjim klubovima, kakav je i naša Močvara, koju je sinoć pohodilo nekih stotinjak dostatno nabrijanih posjetitelja. Priznajem da sam i sam lijenom doskočicom karavanu Scorpiosa ne pretjerano upućenim znancima opisivao kao The Revival Tour za siromašne – što bi možda i bila istina da u računicu uzimamo samo platežnu moć organizatora i publike – ali moram biti pošten pa priznati i da takvo tituliranje nije fer. Ako ni zbog čega, onda zbog činjenice kako su, u različitim međusobnim kombinacijama, Joey Cape (Lagwagon), Tony Sly (No Use For A Name) i Jon Snodgrass (Drag The River) nešto od svojih dosadašnjih trikova vrtjeli i dok Brian Fallon ili Frank Turner još sami sa sobom nisu bili raščistili žele li se povinovati strogom diktatu scene ili se prepustiti romantičnijim instinktima.

Čak ni u danima kada sam imao znatno više vremena za kalifornijski mekani punk, pa i neke njegove rođake iz teretane, Lagwagon i No Use For A Name nisam nešto posebno obožavao, ali ih je isto tako bilo nemoguće izbjeći ako ste imali barem jednog priku koji je žešće brijao na takav zvuk. A ja jesam, pa su mi se mnoge melodije i pripadajući tekstovi gotovo bez mojeg vlastitog sudjelovanja zakopali duboko u mozak, te me sinoć nisu prestajali iznenađivati nezahrđalim performansama kojima sam pratio zbivanja na pozornici. Međutim, ono što je cijelu priču prodalo meni osobno sudjelovanje je velikog Jona Snodgrassa (koji izgledom malo vuče na starijeg brata legendarnog kviznog rivala Dada Kneževića), čiji razbarušeni rokerski alt.country bend Drag The River ipak vuče korijene iz istoga Cali-punk rasadnika kojem pripadaju i dvojica frontmena, kao i sasvim kul, neobavezan eponimni album cijele ekipe, kojoj je na klavijaturama pridružen i Brian Wahlstrom (Hoyt Fortenberry polu-lookalike). Nadao sam se da ću sinoć barem donekle uspjeti nadoknaditi propuštanje prošlogodišnjega ljubljanskoga koncerta Drag The River, ali situacija se baš i nije razvila u tome smjeru – zbog toga sam gore i spomenuo postojanje samo dvojice frontmena, iako su nominalno sva trojica jednako važni.

Naime, a što nikako nije prigovor, nego samo konstatacija, puna dva sata koncerta Scorpios su napunili tako da je barem 70 posto pjesama otpalo na karijere Capea i Slya, dok je ostatak ostavljen Snodgrassu, šačici pjesama novog benda i nekolicini obrada. Ovdje se ipak žalim zbog onoga što nisam čuo, a ne zbog onoga što jesam – fantastičnoj ‘Me And Joe Drove Out To California’ se baš i mogao pridružiti još koji nebrušeni dragulj Drag The River. Međutim, ni sam Jon nije pokazivao ikakve znakove nezadovoljstva, činilo se da je sasvim zadovoljan udaranjem po akustari, pijenjem žestica iz plastične čaše, harmoniziranjem na refrenima i povremenim prisvajanjem glavne uloge u odličnim verzijama ‘Break Your Frame’ ili ‘Jessica’s Suicide’, ljepotice još iz dana Armchair Martian. Ipak, prevlast Capea i Slya bilo je logično očekivati i unaprijed, s obzirom na to da je ciljana publika ove bande ona pankerske provenijencije, a ne pretplatnici americane, a još logičnije je bilo planiranu set listu tijekom koncerta i pojačati dodatnim favoritima iz kataloga Lagwagon i No Use For A Name. Jer, razdragana raja je od prve u glas pjevala gotovo sve, od Joeyjevih ‘Stokin’ The Neighbors’ i ‘To All My Friends’ do Tonyjevih ‘International You Day’ i ‘On The Outside’, koja je zaslužila najdojmljiviji singalong večeri, po mojem izboru. Tako da nije imalo smisla gubiti zamah proklamiranjem potpune jednakosti. Lijepo je meni biti na koncertu kada nas četiri pjevamo u prvom redu dok se ostali čude, ali nemam ništa protiv ni sudjelovanja u komunalnom slavlju iz povučenijih pozicija.

Prearanžirane na samo tri akustične gitare, nekoliko šuškalica i često potpuno neprimjetne klavijature, za neke od pjesama koje sam prije poznavao jučer sam čak i pomislio da bih ih volio ponovno poslušati, iako prvenstveno u ruhu zajedničkog albuma ‘Acoustic’, koji su Cape i Sly snimili 2004. godine. Tada sam ga bio propustio, sada pretpostavljam da je baš okej, što me zapravo i ne treba čuditi kad se prisjetim svih onih classic-rock obrada na albumima Lagwagon, a i najčudnije epizode u karijeri ionako sveprisutnog Kena Stringfellowa, koji je s njima krajem devedesetih snimio i jedan album! Uvijek je Cape naginjao klasičnom popu i rocku, bez ikakvih šumova čujem tek danas, kada je napunio dovoljno godina da mu nitko ne može prigovoriti usporavanje i smirivanje. Tony Sly je, za moj ukus, svoje pankerske pjesme za nijansu manje uspjelo preradio – što je zapravo istodobno i dobra stvar, pogotovo u slučaju sjajne ‘Justified Black Eye’ – ali nekolicina potpuno novih solo pjesama, napisanih za albume kojih uopće nisam bio svjestan, jučer me zaintrigirala dovoljno da zapamtim ključne stihove i danas izguglam imena ‘Therapy’ i ‘Devonshire And Crown’. Skroz dobre pjesme ničim uprljanog akustičnog pop zvuka. Može li se prosječno dojmljiv HC/punk frajer pretvoriti u nadprosječno pronicljivog kantautora? Zasad samo neću zanijekati tu mogućnost.

Izvrstan prijem na koji su naišli Scorpiose je sasvim lijepo opustio, što se tek na potpuno neplaniranom drugom bisu malčice obilo o glavu svima koji su nezasitno tražili još, kada su razdragani svirci na sceni počeli gubiti kompas i svirati raspušteni medley na potezu od ‘Here Comes The Sun’ Beatlesa do ‘What’s Up?’ 4 Non Blondes. Dotad su stvari bile štimale znatno bolje, pa atmosferu nije nagrdila niti Wahlstromova solo numera negdje na pola puta između zrelog Meat Loafa i suzdržane Lady GaGe, kojom je pokazao kako nam Snodgrass nije prodavao pizdarije hvaleći njegovo operno iskustvo. Puno tečnija bila je ‘Waiting For A Spaceship’ s albuma Scorpios, jedna od tri nove pjesme koje su svirali, uz manifestnu ‘Scorpios Old’ (svi u bendu su, naime, škorpioni, a sinoć u ponoć smo upravo uplovili u njihovo razdoblje) (nije da brijem na to, provjerio sam na internetu) i odličnu Capeovu ‘Lifer’, kojom i on pokazuje da mu imidž skuliranog susjeda srednjih godina koji voli pomilovati svoju akustičnu gitaru izrazito pristaje. Dva vrhunca na bisu ipak su pripala obradama – većina publike je toplo pozdravila ‘Redemption Song’, koja je i mene opet podsjetila kako ne treba zbog napornih fanova zanemarivati autorovu veličinu, ali potpuno sam otkačio tek tijekom izvođenja himne ‘Moonshiner’. Nisu dobri kao Uncle Tupelo, ali nisu ni daleko, a meni je od oduševljenja došlo da se propijem i postanem alkos, rasprodam i ovo malo što imam, srušim mostove sa svim dragim osobama, sjebem… Dobro, dobro, jasno je što mi je sinoć pjesma napravila, stavivši točku na i jednoga malog, ali neočekivano ugodnog i zabavnog koncerta.

R.I.P. Iztok Puc

Listopad 20, 2011

Keep The Fire Burning vol. 11

Listopad 18, 2011

http://www.youtube.com/watch?v=5N0fWSpy9ow&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=OtT7Og2LBbE

…she comes back to tell me she’s gone, as if I didn’t know that, as if I didn’t know my own bed, as if I’d never noticed the way she brushed her hair from her forehead, and she said losing love is like a window in your heart, everybody sees you’re blown apart…

Malo mrtvih

Listopad 16, 2011

Ako ne znaš svirati, piši recenzije! Stara narodna maksima koja je svima nama bez apsolutnog sluha i sprinterskih prstiju omogućila nekakav vid aktivnijeg sudjelovanja u muzičkoj sceni istodobno je i dušu dala za razotkrivanje spoznajnih limita svih nas piskarala koji mislimo da smo uhvatili boga za gitaru. Što god ja napisao, uvijek mi možete prigovoriti kako je lakše suditi nego stvarati, pogotovo ako su moje instrumentalne vještine ispod nivoa onih čiji rad procjenjujem. U ovoj prigodi ćemo zanemariti činjenicu kako kvaliteta nije mjerilo vrijednosti, kao i onu kako sam doista opaki držač temeljnih akorda, i zaigrati vašu igru. Možda ja uopće ne bih trebao pisati o najvećoj većini žanrova i stilova. Ali, natrag u danu, u sezonama 2003. i 2004. bio sam najjebeniji freestyle mamojebac u državi. Ili barem jedan od dvojice.

Naime, u sklopu promocije filma ‘8 milja’, Blackout je 2003. godine u Aquariusu organizirao prvo veliko natjecanje u MC freestyle battleu, na kojem sam sa zemljom sastavio četiri nesretnika i u finalu izgubio od kultnog Špice, odnosno Magellana, ili kako li se već majstor danas zove. Bio sam bolji cijeli turnir, još se i danas prepričavaju pamtljive lajne mojih ubojstava, i čak sam i u finalu u prvoj rundi bio jači. Samo, pobjednik se odlučivao klasičnim uličnim principom odobravanja publike, a kao faca iz Splita nisam imao šanse pobijediti lokalnog tipa i njegovih 300 frendova/poklonika/članova rodbine u klubu. U drugoj rundi finala me dobio. Vidi se kako sam poraz uspio preboljeti, zar ne?

Svejedno, ako išta znam, znam repati i fristajlati, napisati tekst i procijeniti mu težinu i kvalitetu, dakle, sve što ima veze s verbalnim izražavanjem u hip-hopu moje je dvorište, na kojem se još uvijek vrti kolo bicikle dječaka koji se povukao u haustor da se ne bi našao usred dilerskog obračuna. Buraz. Tko onda od mene pozvaniji da kaže koju o sinoć u Tvornici održanome zagrebačkom susretu regionalnog Red Bullovog natjecanja u betlanju, s kojeg će najbolja petorica otići u Sarajevo i pridružiti se najboljima iz Bosne i Srbije? Nitko pozvaniji ali i svi sretniji, jer mi je jako žao primijetiti kako se nivo u odnosu na period od prije desetak godina osjetno snizio.

Ne kažem da nije bilo jako dobrih, čak i odličnih fristajlera – konačni zasluženi pobjednik Adam je od početka do kraja držao visoku razinu, uspijevajući nadoknaditi minus činjenice kako je svojim previše bahatim stavom i imidžem cajkaroša izgledao kao netko kome u klubu ove večeri nije mjesto. Ja za takve uvijek volim navijati, prisjećajući se svoje zelene plišane majice s kojom sam bio stigao do finala. Zasluženo slavlje okaljalo mu je samo prelaženje ionako tanke granice prihvatljivosti kada je u finalu simpatičnog Rimu, Osječanina rođenog s cerebralnom paralizom ali i mozgom koji radi dvjesto na sat, nekoliko puta vrijeđao na osnovi hoda i izgleda. Mislim, jebiga, ne dolazi u kavez ako ti smeta tigar, ali publika je u nekoliko navrata oštro protestirala njegovim verbalnim polu-doskočicama. Rima, s druge strane, nije pokazivao da mu to smeta, vjerojatno i sam svjestan da je prvi krug, protiv zanimljivog Pendreka, dobio na nekakvu varijantu žirijeva suosjećanja.

Četvrtfinale i polufinale, međutim, Rima je, nakon što se malo opustio, potpuno razorio, za razliku od Adama koji je u drugom krugu (mislim, nisam stoposto siguran, jer nisam ništa zapisivao, a većina izravnih dvoboja bila je potpuno dosadna; loši MC-ji se loše kurče i inate, bez rima, bez ritma, bez flowa, bez ičega) muku mučio sa Suicidalom, mojim starim znancem i inače skroz kul momkom, kojemu jedini problem predstavlja prevelika uživljenost. Da se može kontrolirati i da mu je stalo samo mrvicu manje, da se na njemu ne vidi kako će se ubiti ako izgubi, vjerujem da bi lakoćom zadržao fokus i smlavio protivnika, a ovako se gubio kako su reprizne runde odmicale. Okej, moj glas ima i zato što je te opjevane 2003. naprosto ubio Špicu koji je bio prošao na kredit publike i poslije se neviđeno dignuo.

Od repera ću spomenuti još samo dvojicu Splićana, jedan se zove Aki, drugog nisam zapamtio i nije mi ni na kraj pameti provjeravati po netu. Zašto? Pa, brale, ne zna se koji je bio gori. Ljudi, ako već vas nije sram zbog sebe samih, dajte nemojte mi sramotiti grad, lijepo molim. Trešeta se nekad igra na tko manje, nekad tko više, ovi su sinoć fristajlali kao da igraju na tko će izgubiti, samo ni tome nisu bili previše vični. Šteta. Šteta je bila i to što je u ovom natjecanju odluka prolaska dalje na žiriju, što možda i ne bi bio problem da je žiri u sastavu Phat Phillie, Kanđžija i Koolade, sve redom imenčine našeg hip-hopa, malo češće pokazivao nešto drugo osim želje da se nikome ne zamjeri. Gotovo su im sve odluke, osim spomenutog eliminiranja Pendreka, bile na mjestu, ali broj drugih, trećih i četvrtih rundi, uslijed njihove neodlučnosti, prevršio je svaku mjeru. Znam da je atraktivno slušati dva dobra borca kako se pljuju i dalje, ali ovaj se vid rješavanja sinoć češće koristio u slučajevima kada se nije znalo tko je gori, što bi bilo posebno jadno.

Kao iskusni poznavatelj, mogu prigovoriti i strukturnim nelogičnostima. Naime, poenta MC battlea je međusobno vrijeđanje i spuštanje – kome to smeta, neka ne dolazi gledati. Isto tako, postoje razlike između freestylea i battlea, drugo nužno uključuje prvo, ali prvo ne podrazumijeva nužno drugo. Tako da u događaju organiziranom kao battle, a ne freestyle natjecanje, po meni nema mjesta tome da žiri natjecateljima zadaje teme na koje oni moraju fristajlati. Jasno je da takav pristup minorizira mogućnost tekstova pripremljenih unaprijed, ali meni osobno nije pretjerano zanimljivo slušati kako netko nemušto improvizira o Zdravku Mamiću ili narodnjacima. Jebite si mater međusobno i ja zadovoljan. Druga, znatno ozbiljnija stvar, bila je izbor beatova. Sistem inače funkcionira tako da DJ (sinoć legenda Oli Dobolli, osiguravač mojeg upada i VIP tretmana) vrti podloge manjih ili većih hitova, a sinoć su se vrtjeli samo Kooladeovi, čini mi se, isključivo novi i nepoznati beatovi. Dušu su dali za fristajlanje, svakako, ali jedna od najvećih atrakcija u betlanju, kao i krunski dokaz o stvarnom stvaranju rima na licu mjesta, jest igranje riječima na naslov pjesme čiji beat jašeš. Toga je sinoć bolno nedostajalo.

U popratnom programu nastupila je nekolicina poznatijih i manje poznatih repera, izvodeći dvije do tri stvari, od kojih sam sa iskrenim zanimanjem poslušao samo legendarnog Generala Wooa. Glas ostaje glas. A ja se pretvaram u tipove koji tvrde kako se najbolji nogomet igrao romantične 1954. i kako nakon prelaska Dylana na električnu struju pjesma više nije bila ista.

Straight edge

Listopad 15, 2011

Prije sad već ohoho godina, jedna mi je tadašnja prijateljica, s kojom sam u međuvremenu izgubio kontakt, pričala kako je probala heroin. Baš i nije glasila za osobu koja uvijek govori istinu, zapravo, bilo bi točnije navesti kako su je mnogi smatrali velikom muljatoricom, ali nešto u tonu kojim je govorila i pogledu kojim je izlaganje pratila dalo je naslutiti da ništa ne izmišlja. Ili mene doista ama baš svatko može zeznuti? Kakogod, zanimao ju je taj osjećaj, htjela je iz prve ruke znati o čemu se radi. Iako elokventna i pronicljiva, nije imala riječi za opisati ono što je bila osjetila. Svedeno na svima razumljiv jezik – nešto najbolje što se može zamisliti. Ako koga zanima, danas je dobro, živa i zdrava, nikad se nije navukla ili nešto slično. Eksperiment je, u tome smislu, uspio.

I samog me zanimalo, ali ja gledam ustranu i kad mi vade krv iz prsta, pa je nekako bilo izvjesno da se neću naglavačke bacati u istraživanje. Volio bih znati, ali znam dovoljno da istodobno i ne želim znati. Odnosno, to bih iskustvo htio steći bez da kroz nj moram mukotrpno prolaziti, otprilike kao što me zanima Malickovo ‘Drvo života’ – bilo bi mi kul da u raspravama imam i svoj stav, ali vjerujem Iki i Danijeli koji su mi rekli da bih potpuno ispalio gledajući taj film. Americana još nekako, ali oh-kakvo-čudo-je-svijet! bi te ubilo, savjetovali su. Moon Duo, koji su sinoć u malom pogonu Tvornice svirali pred nekih 75 ljudi (od kojih 90 posto znam iz viđenja; 40 posto znam po imenu i prezimenu, a dodatnih 40 posto barem po nadimku – zanima li muzika ikoga drugog u Zagrebu?), bend su prema kojem gajim sličan odnos, a koji se može povezati i s drogerašenjem i sa pretencioznom umjetnošću.

Jebiga, psihodelično-motorični organ-groove dvojac, i to iz San Francisca – mislim, u samom je startu jasno kako iza svakog od sve skupa tri akorda koji se kombiniraju u parovima od dva po pojedinoj pjesmi stoji diler kvalitetne robe. Psihodelija omamljenosti koja spaja ledenost susnježice i grijanje ljetne zore koja se nekim čudom produljuje na cijeli dan idealna je alternativa konkretnom drogiranju, naravno, isključivo u slučaju da cijelu situaciju, poput mene, poznajete samo iz knjiga i medija. Što ja, zapravo, znam kakav je osjećaj higha ozbiljne droge? Nemam pojma. Ono što nemušto zamišljam, međutim, zvuči mi nedefinirano i neopisivo sve dok se ne susretnem s pojedinim živim utjelovljenjem. Ripley Johnson i Sanae Yamada jedno su od takvih, pomalo dosadnjikavi i neangažirani, barem u živoj izvedbi.

Muzika Moon Dua slušatelju kod kuće, ovisno o njegovim vlastitim preferencijama, može biti tek pozadina drijemanju, ali i ključan element sinestetskog sjedinjenja s trenutkom, ili navedite neku drugu new-age mantru. Uživo se između njih i publike podiže zid manjka komunikacije – možda jest glupo duetu koji svoj zvuk gradi predanim i kategoričnim limitiranjem strukturnih elemenata prigovoriti na nemanju bubnjara, ali daj da netko barem pošteno opali po dobošu! Jest da bi u tom slučaju bend zazvučao kao neki mančesterski udarnici u dugačkim kaputima, ali muzika za atmosferu koja ikakvu opipljiviju atmosferu ne nudi smisla ima još i manje. Nije ovo za koncerte, ili sam barem ja, odgojen na strofama i refrenima, mogao i ostati doma.

Takvome meni najbolja je legla, hm, ako se dobro sjećam (a nije uopće nemoguće da se sjećam loše, s obzirom na gotovo identično konstruiranje većine ostalih stvari), treća pjesma, u kojoj su Moon Duo zvučali kao Stereolab koji obrađuju ‘Runnin’ Down A Dream’ Toma Pettyja, a nisam imao ni mnogo protiv povremenih provirivanja naslijeđa gradskih heroja sjekire kao što su John Cipollina ili Jerry Miller. Tijekom tih solaža uhvatio bih se u nekarakteristično opuštenom stanju, mozga pročišćenog od svih dnevnih i noćnih briga, kao da je hipnoza koju je bend zamislio odraditi, a čiji sam rezultat usred statičnih pjesama ocjenjivao neuspješnim, ipak napravila svoje i poremetila mi stanje svijesti. Nabolje ili nagore? Svejedno, jer bi me brzo potom sljedeća pjesma vratila u stvarnost.

 

Praznici

Listopad 14, 2011

Kao i svakome drugome više ili manje zaslužnome, jednom ili uvijek značajnome, raspuštenom pa nekoliko godina poslije nanovo sakupljenom bendu, i The Get Up Kidsima bi, iz perspektive mogućeg kaljanja zaslužnog mjesta u osobnim legendama svih emotivnih dečkića i curica, bilo bolje da se ovogodišnji album ‘These Are Rules’ nije snimio. Ne mislim da je riječ o ostvarenju znatno ispod prihvatljive razine, pristojnih pjesama doista ima, ali album svakako jest nekoliko prečaka na ljestvici niže od vrhunaca za koje svi koji su se ikad utapali u srčanim vrtuljcima ‘Four Minute Mile’ ili ‘Something To Write Home About’ znaju kako su (bili) u domašaju benda. The Get Up Kids, k tome, upravo s obzirom na taj neobuzdani tinejdžerski zvuk, pa, ruku na srce, i na to prokleto definirajuće ime, sebi ne bi smjeli dopustiti odrastanje, odnosno, barem ne one negativne konotacije tog procesa. Vidjevši ih uživo sinoć u solidno popunjenoj Močvari (150-200 ljudi) primijetio sam kilograme i sijede viška, možda čak i spremnike energije manjka, ali se još jednom potvrdilo i mene razveselilo ono što posljednjih godina živim i sam. Odrastanje ne podrazumijeva gubitak strasti prema muzici, i, zapravo nimalo paradoksalno, često se dogodi da radare više ne usmjerava prema eklektičnoj, ozbiljnoj, muzici za odrasle, nego stišće rikverc i vraća nas u doba koje je lako idealizirati.

The Get Up Kids su sinoć svirali s guštom i veseljem od kojih je golem dio nedvojbeno bio onaj standardne prirode ponovnog proživljavanja dana ponosa, slave, pokvarenih kombija, ustajalih sendviča i neopranih gaća, ali je barem nešto sitno otpalo na račun konkretne publike. Moglo je biti i više ljudi, istina, pogotovo u usporedbi s epskim koncertom na istom mjestu prije jedanaest godina, ali gotovo da nije moglo biti više oduševljenih fanova, koji su posebnu vezu s bendom ostvarili odmah tijekom prvih akorda uvodne ‘Holiday’. Kada je već album koji ta pjesma otvara čisto zlato, imali smo se sve pravo nadati da će biti i koncert, i nadanja nisu ostala iznevjerena. Dok su bili mladići koji su svaku svoju emociju vezanu za cure, ili ono malo nevezanih, pretvarali u pjesme, The Get Up Kids su svoju muziku svirali istim takvim dječacima, spremnima u svojim nježnim godinama posebnim djevojkama dati svu svoju ljubav. Do danas jesu donekle odrasli – ali, opet, ne previše, gitarist Jim Suptic danas slavi 34. rođendan, što ipak nije toliko strašno – ali su se promijenili samo za izvanjska iskustva, i svoje melodije u obliku šećerne pjene i tekstove pune najkul posveta na poklonima za Valentinovo sviraju kako istim tipovima današnjih tinejdžera, tako i onim istim facama koji smo ih voljeli i tad, ja osobno taman po upisu faksulteta. Nekad sam bio spreman dati nekome svu svoju ljubav, isti sam i danas, samo što se možda negdje duboko u sebi nadam da sve ponuđeno neće biti i uzeto, da će neokrznuta ostati komora bijesne nevjerice iz koje se mogu, prisjećajući se tužnih trenutaka, na sav glas derati How could you do this to me?, iz sinoć posebno prekrasne ‘Red Letter Day’.

Dakle, svakodnevnim obavezama nepomućeni koncept već je precizno naznačen imenima dvaju spomenutih pjesama, a praznično je uživanje bend stvorio izvođenjem čitavog niza starih klasika iz vremena u kojem emo nije signalizirao loše frizure i našminkane frajerčiće, nego lijepu muziku dječaraca kakve baš ne biste pozvali da vam čuvaju leđa u tučnjavi, ali ispred kojih se ne biste ni sramili pustiti suzu bivajući u epicentru nesretne zaljubljenosti. Takvih je drama u mojem životu, nasreću, danas nestalo, ali pjesme koje su im tada svirale na soundtracku i dalje su neki od najslađih zvukova koje sam ikad čuo. Gore spomenutog, fantastičnog albuma ‘Something To Write Home About’ odsvirane su čak dvije trećine, uključujući i omiljenu mi ‘I’m A Loner Dottie, A Rebel’, a u repertoaru koji je favorizirao bendov katalog još iz devedesetih nisu neugodno stršile ni pjesme s aktualnog izdanja. Sintićem poduprte pjesme kao što su ‘Shatter Your Lungs’ ili ‘Automatic’ ipak više pristaju imenima tipa The Killers ili čak i Fall Out Boy, ali kao predah između eksplozivnih gitarijadica nisu izazivale previše negodovanja. ‘Regent’s Court’, uz to, čak i zvuči kao The Strokes, što ponekim gorljivijim fanovima možda jest jednako udaljeno od esencije bendova identiteta, ali meni paše prilično lijepo. Naravno, prave stvari za ples i lupanje šakama u zrak one su iz prvotne stvaralačke faze, a odlučiti se je li bolja bila Supticova solo ‘Campfire Kansas’ ili Matthew Pryor potpuno posvećen akciji u ‘Action & Action’ nije jednostavna stvar.

Po povratku na bis, na kojem je Luka iz predgrupe Kino klub (uhvatio sam im tek tri pjesme, zbog frke na ulazu kad sam skužio da sam sa sobom ponio krivu ulaznicu, jer i ova za jučerašnji koncert i ona za Scorpios sljedeće subote izgledaju gotovo identično – već drugi koncert zaredom neka komplikacija, nešto se čudno zbiva, kao da nisam fokusiran ili je na mene bačen urok. Hm, da prestanem gledati ‘True Blood’?) čak i poveo raju u zborno pjevanje ‘Sretan rođendan’, The Get Up Kids su predstavili svoje dvije ekstremne varijante. Prvo je Matthew sam odsvirao šonjer-core himnu za upaljače i zaslone mobitela ‘Out Of Reach’, da bi se vrlo brzo cijeli bend raspištoljio i survao u obradu opskurne The Replacements zajebancije ‘Beer For Breakfast’. Znam da su je objavili još na ‘Eudori’, ali nisam joj se usudio nadati, pa se od ekstaze potpunog raspašoja nisam sjetio zapisivati set listu bisa, pa ćete dolje vidjeti da mi fali jedna pjesma, odsvirana prije neočekivane finalne obrade Blurove ‘Girls & Boys’. Nisu je svirali ni s najmanje ironije, vidjelo se da im je pjesma doista draga, pa sam im morao zabilježiti i bodove stručnosti, ali i odvažnosti sviranja disko-simbola britpopa ekipi koju su s punim pravom smjeli očekivati kao panksičnu, te, stoga, ne baš pretjerano otvoreno egzibiciji ovog tipa. Sve je to, međutim, ista muzika, odnosno, dolazi iz istog mjesta, kaže vam mudri čiča Gogo.

U pjesmi imenjakinji ovog divnog benda, R.E.M. su tamo 1988. godine pjevali kako snovi kompliciraju njihove živote. Istina, svima nam se dogodi da želimo nešto ili nekoga a da je ta težnja neostvariva, pa nam se ono što živimo čini manje uzbudljivim, manje zabavnim, manje poticajnim. Bilo bi nam lakše pomiriti se sa situacijom, ali provođenje mudrih savjeta u djelotvornu aktivnost nije uvijek jednostavno. U istoj su pjesmi, međutim, R.E.M. pjevali i kako snovi dopunjuju njihove živote, što je posebno istinito upravo u slučaju opsesivnih obožavatelja muzike za koje se često čini da žive manje u stvarnosti, a više kroz svoje omiljene pjesme. Jednom sam sigurno i sam bio takav, i melodičan indie pankić The Get Up Kidsa bio mi je jedan od najobzirnijih stanodavaca. Volim vjerovati da sam do danas barem malo sazrio, ali postoje i trenuci u kojima mi ta pretpostavljena odraslost smeta. Najbolja stvar vezana za sinoćnji koncert je što sam u njemu mogao potpuno uživati bez ikakvog uživljavanja u nešto što (više) nisam. Izgleda da su The Get Up Kids još uvijek živi, zdravi i jednako dragi. Set lista: Holiday – I’m A Loner Dottie, A Rebel – Regent’s Court – Action & Action – No Love – Automatic – Red Letter Day – Overdue – Shatter Your Lungs – Woodson – Shorty – Pararelevant – Close To Home – Holy Roman – Campfire Kansas – Rememorable – Don’t Hate Me – Walking On A Wire – BIS: Out Of Reach – I’ll Catch You – Beer For Breakfast – Ten Minutes – Coming Clean – Girls & Boys

Podignut iz pepela

Listopad 13, 2011

Nisam aktivan sudionik scene, pa bi određeni stavovi, sudovi i procjene koji slijede mogli izgledati ishitreno ili površno, ali čini mi se da je Siniša Vuco tijekom nekoliko posljednjih godina reterirao s pozicije kralja hrvatskog (turbo-)folka. Možda kruna zapravo nikad i nije sjedila na njegovoj velikoj glavi (osim na omotima albuma), ali upravo je tako izgledalo nama sa strane, izvan opskurnih birtija u kojima ćelave kutije i djevojke tigrastih uzoraka zrak probijaju uz zvukove jeftinog sintića i deset oktava raspona glasa tipa u raskopčanoj košulji. Klišej na klišej, fraza na frazu? Okej, ne poričem, nikad nisam ni primirisao Ludnici ili kojem već aktivnom narodnjačkom stjecištu, i moji su dojmovi tek prečac-kompilacije najvidljivijega, zbog čega Vucu i jesam doživljavao kao predvodnika. He crossed over, barem u jednom periodu. Naravno, dobrim se dijelom jest pokazalo kako je narodnjačka supkultura u glazbenom smislu potpuno jednaka onima koje poznajem bolje – praktikant najbliži mainstreamu gotovo nikad nije najveći miljenik upućenih, to je status rezerviran za one koji se duboko u polu-tajnim ritualima poznatima samo pretplatnicima upravo i osjećaju najsigurnije, nemajući snove o rastu i nadogradnji.

Međutim, kada sam ga posljednji put gledao uživo u Zagrebu, prije nekoliko godina Vuco je u Best uspio dovući tek tridesetak zainteresiranih, koji su se u golemosti kluba naprosto bili izgubili. Možda je najava o rokerskijem pristupu Benda ’95, koji svira samo pjesme s prvih dvaju albuma, poneke preplašila, ali teško mi je zamisliti dvije tisuće ljudi koji istodobno zaključe isto, kako im provod neće biti provod bez ćirilićnijih pjesama s kasnijih ploča. Uz to, pa mislim, koliko god se na tim prvim albumima čuje i naslijeđe Plavog orkestra i Bijelog dugmeta i Vatrenog poljupca, ipak je to tek podloga za klasičan rezožilni zvuk. Ili ipak nije? To me cijelo vrijeme kopka, kad god pričam s nekim tko se kuži u narodnjake bilo koje vrste, a koji su meni svi isti, kao što su nekome potpuno isti i cLOUDDEAD i Warren G, ili The Exploited i Screeching Weasel, taj netko uvijek nađe načine za zaobići hvalospjeve najvećem sinu splitskog MIOC-a (ja sam išao u elitnu Prvu jezičnu gimnaziju, da se pohvalim). Kao da i poznavatelji i ljubitelji folka čuju ono što čujem i sam – nije to narodnjak. Ili jest, ali jedan zdravi, rokerski narodnjak! Koji se barem u ovom desetljeću tržišno nekako pogubio, iako je snimio i dobrih albuma i odličnih pjesama, a glupo je poricati kako se dosta kreativne energije jednostavno odlilo drugim slivom, onim Živog blata.

Mislio sam tako da će mi posljednja Vucina koncertna slika biti ona odvažnog pokušaja zanemarivanja kompletnog ignoriranja publike kroz nastup bez ikakvih opravdavanja, kad se ovo ljeto prvo dogodio megahit ‘Tražena si roba u gradu’ pa zatim posljedično povećanje koncertne frekvencije. Uslijed toga, sinoć je Vuco nastupio u IN baru, u sklopu večeri studenata dalmatinske Zagore, bez ikakvih egzibicija u vidu punokrvnog/punočlanog benda. Vuco, Božo na klavijaturama i podlogama, te Krešo na gitari – dovoljno za dernek. Samo što u baru nisu bila samo njih trojica, Saša i ja, nego još i nekoliko stotina razuzdanih studenata koji su Vuci doista vratili energiju, jer ga već dugo nisam vidio ovoliko uživljenog, a istodobno i potpuno pribranog. Prigovarati nazočnoj studentariji da bi im bilo bolje na punku ili indieju ne odgovara mojoj poziciji iz koje se stejdž najbolje vidio, kao ni gromoglasnom uskliku kojim sam pozdravio otvarajuću ‘Nedjelju’ – moju omiljenu Vucinu pjesmu – a valjda sam i sam svojim primjerom pokazao da se ne mora birati. Mladi su, skužit će ili neće, a za one koje ne skuže me nije briga.

Moj jedini konkretan prigovor zaslužili su tijekom obrade ‘Sjećam se prvog poljupca’ (da, Jure Stublića, mind-boggling meni koliko i vama), kada je njih barem 50 posto preko pjesme pjevalo verziju BBB-a, o nemanju života bez Dinama. Alo? Koji kurac? Ne ide li ispred Zagora pridjev dalmatinska? Odakle ste vi? Ili se još jednom potvrdilo kako je glupo Dalmacijom nazivati išta što nema izlaz na more? – i, da, znam kako mi i od mojeg stana u Splitu i od kuće u Ložišću na Braču do mora treba dva kilometra. Stoga mi je još više žao što Vuco opet nije odlučio u Zagrebu odsvirati ‘U napad’, da vidimo di smo šta smo i tko kako diše. Dobro, ako ćemo tehnički, gotovo nijednu stvar nije odlučio baš svirati, koliko izvoditi, kombinacijom unaprijed snimljenih podloga i brzoprstog Krešina tretmana koji je ovih nekoliko starijih klasika, poput ‘Molim te, vrati se’ ili ‘Crna ženo’, ukrasio solažama kakve očekujete samo od starih rokera koji su nažalost skužili da kakva-takva para ipak leži drugdje. U igri je bio i potpuni play-back, osim ako Sina nema hi-tech napravicu kojom glas može promijeniti u onaj mladog junca koji je prije petnaest godina seljačko-rokerski derao ‘Sestro, odlazi’, samo što se ni to nije toliko primjećivalo uz zbor pijane mlađarije.

Vrlo dobro znajući gdje je ostavio glavne adute, Vuco je najveći naglasak sinoćnjeg repertoara stavio na albume ‘Vuco II’ i ‘Volim piti i ljubiti’ (čija je naslovna pjesma bila izvedena u neprimjerenoj, skuliranoj verziji), uz pouzdanu asistenciju debija, na kojem se nalazi i neizvedena ‘Proljeće’, jedan od skrivenijih dragulja bogate diskografije. Kasniji albumi participirali su s tek po jednom do dvije pjesme, pri čemu me neočekivana ‘Lagala’ podsjetila koliko je, zapravo, dobra stvar vrijedna uvrštenja i na najstrožu autorovu antologiju, dok je ostatak dvodijelnog programa koji je ukupno trajao malo manje od dva sata popunio izbor obrada iz kanona urbanom uhu ipak ponešto prihvatljivijeg folka, kao što su Bebekova ‘Da je sreće bilo’ i Dervišhalidovićeva ‘Zar je to sve što imam od tebe?’ Naravno, Vuco sam je znatno jači autor, čiji je povratak u formu zapečatila sinoć (ili, točnije, jutros, doma sam stigao tek u 4) dvaput izvedena ‘Tražena si roba u gradu’, pjesma u kojoj se svi možemo prepoznati, u većoj ili manjoj mjeri, u situacijama iz prošlosti ili budućnosti.

Guilty pleasure? Pa ne osjećam se nimalo krivim, a nije me ni sram. Jebiga, lako je alter-cred dokazivati na Melvinsima, netko mora indie-naciji dojavljivati informacije i iz neprijateljskih tabora. Uvijek sam spreman i na najteže zadatke, ali moj je dojam da se mir može postići. Set lista: Nedjelja – Molim te, vrati se – Crna ženo – Pije mi se – Nek’ sam pijan – Tražena si roba u gradu – Podigla me iz pepela – Da je sreće bilo – Ima žena, nema broja – Pijanica – Calen bite – Volim piti i ljubiti – Sanja – PAUZA – Rajske kočije – Siromasi – Ne mogu ti to oprostiti – Sjećam se prvog poljupca – Lagala – Zar je to sve što imam od tebe? – Tražena si roba u gradu – Što mi lomiš dušu? – Volim narodno – Magija – Sestro odlazi – Pusti me da pijem – Crna ženo – Podigla me iz pepela

R.I.P. Delmata

Listopad 10, 2011

Da mi se seka ne naljuti.

Najbolji koncert na kojem (ni)sam bio

Listopad 9, 2011

Tko to kaže, tko to laže, Slovenija je mala? Dva nam je sata kašnjenja i propuštanje četiri sedmine (cirka, trajalo je od 20.10 do 23.35, mi stigli točno u 22) koncerta dala. E, da, iako je četveročlana ekipa Zagreb u petak napustila već debelo do 16 sati, i po svim logikama i nelogikama imala na bacanje vremena za stići u Beč do početka večernjega koncerta i pankerskog tamburanja The Revival Tour (lijepo je rekla ulaznica: einlass 19, početak 20 sati), mi smo putem kiksali i izgubili dva sata i ko zna kolko već kilometara. U maniri Marka Popovića, koji je na posljednjem Eurobasketu jedini od naših igrao sa srcem, mudima i očajem, a poslije kapetanski na sebe preuzeo svu krivnju za ispadanje, drvlje i kamenje posut ću po sebi. Da, kriv sam što nisam vozača upitao zna li put dovoljno dobro. Da, kriv sam što nisam upitao imamo li isprintanu rutu puta. Da, kriv sam što nisam kupio i apdejtirao najnoviji GPS. Da, kriv sam što cijelim putem sa svojeg stražnjeg sjedišta nisam pratio table i oznake. Da, kriv sam što nisam uporno i dosadno ukazivao: pazi i skreni za Maribor. Pazi i skreni za Maribor! PAZI I SKRENI ZA MARIBOR! MARIBOOOOOOOOOOOOOOOOR!

Nisam, i nismo. Nego smo krenuli prema Ljubljani i onda kurčina. A kad nam je iz prvih redova bečke Arene (moj omiljeni inozemni koncertni prostor) stigla poruka da je koncert počeo, a mi smo još uvijek bili u Sloveniji – mislim, ne moram vam opisivati otužnu atmosferu u automobilu. Pogotovo što su svi suputnici (Trener Đira za volanom, polu-legenda Suljo koji bi prefiks izgubio da se nije negativno izražavao o Truckersima i The Hold Steady, te Mala Maja, uletjela kao Fitnićeva zamjena) bili napaljeni na Chucka Ragana, a jedino je meni na prvom mjestu bilo vidjeti Briana Fallona, pa sam se donekle skulirao, znajući da je moj favorit ipak najveća zvijezda i da bi trebao svirati posljednji od četvorice. Naravno, htio sam ja vidjeti i Ragana, i Dana Andriana, koji ima baš krasan, osvježavajući albumčić, te kulera Davea Hausea, ali lista mojih prioriteta bila je jasna. Đira je potom nagazio gas, više se nismo gubili i pred Arenu smo stigli taman da stignem naručiti pivo, poslušati finalnu pjesmu Andrianova seta, lijepu ‘The Last Day We Ever Close Our Eyes’, te se posvetiti Fallonovu nastupu.

Samo, prvih mi se nekoliko pjesama bilo izrazito teško potpuno opustiti i prepustiti muzici, jer su se u glavi još uvijek rojile misli o kašnjenju, imperativ doznavanja koga smo sve propustili, što jesu a što nisu svirali, kalkulacije koliko će još vremena tamburanje trajati i hoće li se put naposljetku ipak isplatiti i slično. Volim imati barem malo vremena, stići petnaestak minuta prije početka, uhvatiti zrak i iza sebe ostaviti sve dnevne brige i preokupacije. Jedino se tako muzici posvetim bez ostatka. Dok sam ovdje uspio uhvatiti to blaženo stanje svijesti, Fallon i kolega mu Ian Perkins već su bili na posljednjoj pjesmi iz repertoara The Horrible Crowes, koji je osigurao uvodni Brianov mini-set. ‘Crush’ mi od te tri svirane jest najdraža, ali mi je ipak prilično žao što su tik uz mene ‘Black Betty & The Moon’ i ‘Ladykiller’ prohujale bez rukovanja. Ali, zna Brian odakle mu, ajde, možda ne baš pare, ali barem rokerski krediti, pa se nakon toga sam zaputio u sićušan, ali sladak presjek kataloga The Gaslight Anthem, u kojem su svoje mjesto našle pjesme sa svih četiriju izdanja. ‘Old Haunts’ je možda i trebala prepustiti svoju poziciju nekom klasiku, ali ‘Boomboxes And Dictionaries’ i ‘1930’ su zvučale jednako odlučno kao i u bendovskim verzijama, a glupo bi bilo izostavljati ‘American Slang’. Ostavljen sam na vjetrometini, Brian nije uspio zamaskirati činjenicu kako mu glas uživo ne uspijeva uvijek doseći više registre, ali strastveno udaranje akustare i ostajanje na pravoj strani granice prihvatljivosti glupiranja i potvrđivanja statusa rock-zvijezde pričama o druženju s Bossom taj su nedostatak činile tek šarmantnim dokazom ukotvljenosti u stvarnost. Prekrasne verzije dvaju mojih pa možda i najdražih pjesama ne samo benda, nego čovječanstva, ‘Here’s Lookin At You, Kid’ i ‘Blue Jeans & White T-Shirts’, rastopile su me u lokvicu sakersko-rokerske teen romantike, što se dogodi ama baš svaki put kada ih slušam, a posebno u ovakvoj, izravnoj komunikaciji.

Pravo iznenađenje, međutim, Fallon nije izazvao izvlačenjem iz rukava nekih svojih starih stvari, nego obradama još starijih pjesama, za koje barem ja osobno pojma nisam imao da ih ikad običava svirati. Ovaj put je potpuno zaobišao standardan punk-rock bazen iz kojeg crpi većinu svojih stavova i ideja (Social Distortion, The Bouncing Souls…) i okrenuo se svojim novopronađenim korijenima klasičnog all-american kantautora, za što nema bolje veze od one kanadske. ‘Heart Of Gold’ i ‘Rockin’ In The Free World’ vjerojatnu jesu Neilove najizlizanije pjesme, ali brate, još uvijek jesu i neke od najboljih, i spojene s neočekivanošću pojavljivanja razorile su me koliko i davna otkrivanja njihovih originalnih inkarnacija. Kad je Chuck ispalio strijelu ravno u moje srce prepoznatljivim rifom usne harmonike s početka ‘Heart Of Gold’, doista sam pomislio da haluciniram, a kad su odrješito a ipak bešavno prešli u drugi dio medleyja skroz sam zaboravio na sve pizdarije i probleme oko dolaska.

Na koje me odmah po tom podsjetio fenomenalan ekipni bis, na kojem su četiri imena s plakata, instant kultni brkajlija/dugajlija na kontrabasu Joe Ginsberg i, izgleda ravno iz močvara Everglades, violinist Joe Gaunt pokazali kako sinergija različitih talenata doista jest više od pukog spoja pojedinačnih vrijednosti. Iako ga doista cijenim, mislim da se Dan Andriano svojim soft-popom u ovo društvo derača kojima dok pjevaju iskaču vratne žile i vezuju mornarske čvorove oko ušiju publike nije najbolje uklopio, za razliku od Davea Hausea koji je naprosto briljirao izvodeći sjajnu ‘The Bridge’ svojih The Loved Ones i legendarnu ‘Trusty Chords’ Chuckovih Hot Water Music. Priznanje: jedno sam vrijeme ozbiljno razmišljao o tetoviranju prvog stiha refrena, ali sam kao pravi mačo muškarac zaključio da bi se isti mogao protumačiti kao pičkasto emo sranje, ako promatrač i osobno ne poznaje tu lavinu gitarskog prkosa. Hause ima sjajan glas i odlične pjesme, i na njemu se najviše vidjela iskonska sreća putovanja i tulumarenja – jebiga, Andriano je tih i povučen, Ragan ovo radi svake godine, a Fallon je nekidan potpisao za Mercury. Totalno mi je krivo što mu nisam gledao cijeli nastup, ponajprije u svjetlu minornih šansi da se ikad opet sam nađe u našim krajevima. Ragana ćemo kad-tad vidjeti, pa će ‘California Burritos’ (prava himna pokreta, neplanski simbol) i ‘Revival Road’ (a mora se jedna pjesma napisati i s jasnim ciljevima) u mojim sjećanjima dobiti i dostojno društvo. Kako je bilo očito da se Chuckovim folkerskim petardama potpaljena i raspojasana publika teško može natjerati na povlačenje, Brian je nakon ‘The ’59 Sound’ večer zaključio svojevrsnim raritetom ‘She Loves You’, prikladnom odjavnom špicom ovog kantautorskog festivala.

Tehnički gledano, ispalo je da sam gledao sat i pol solo nastupa Briana Fallona kojemu se kroz dvadesetak odsviranih pjesama pridružilo i nekoliko prvoligaških gostiju iz konkurencije pankerskih Ibrica Jusića. Od toga teško mogu zamisliti išta bolje, istina, ali dobro se zna da poraze pamtimo dulje od pobjeda, pa je zasluženo oduševljenje viđenim i slušanim, ako već ne zamućeno, onda barem dodatno označeno upozoravajućom zvjezdicom. Barem dok se sljedećom prilikom ne uspijem revanširati.

Kompleksnost je kompleksna

Listopad 7, 2011

Pokušavajući se posljednjih tjedana pripremiti za ovogodišnju životnu rupu u obliku NBA utakmica i žalosnoga gledanja konačnog umiranja Steveove ere – ali, dok god Steve igra, ljepota ne umire, a ispred mene je internetski link – bacio sam se u nešto sustavnije proučavanje američkog nogometa. Već sam odavno skužio genijalnost tog sporta, samo što mi je ciljano navikavanje uspjelo pokazati tek koliko će mi nedostajati prava stvar, košarka. Da ne duljim, američki sam nogomet u ovaj osvrt uveo kao, rekao bih i potapšao se po ramenu, izvrsnu paralelu za muziku kakvu stvara John Vanderslice, koji je sinoć ponovno nastupio u polukružnoj dvorani Teatra &TD (moj prvi ovogodišnji koncert u toj dvorani – još do lani ovo bi zvučalo nezamislivo!), gotovo do u datum dvije godine poslije prvog posjeta. Pokaže li se usporedba neumjesnom ili polu-prokuhanom, bit će jasne dvije stvari. Prva je ta da su mi trice i blokovi još uvijek bliži od pass-igre i safetyja, a druga, koja je jasna i sama po sebi, govori kako John sinoć nije održao pretjerano inspirativan koncert, što je više rezultat tehničkih poteškoća negoli izostanka uvijek lijepe, decentne muzike. Naime, američki je nogomet, koliko ga ja smijem prosuđivati, spoj tehničko-taktičke predoziranosti iza koje stoji cijeli trust mozgova i čiste, potpune, gotovo nadljudske fizičke snage. Nacrtaj ti brainbanging akciju i ugradi kompjutere svim igračima negdje iza malog mozga, ali ako nemaš divove koji su uz to što lakoćom dižu po dva puna ormara sposobni još taj teret tegliti pedesetak metara brzinom dovoljnom za sprinterskog prvaka Hrvatske, prika, možeš se slikat! Slušajući bilo koji od brojnih albuma Johna Vanderslicea čut ćete studijskog kontrol-frika na djelu, minucioznog aranžera i razigranog skladatelja za kojeg me ni najmanje ne bi iznenadilo doznati da u biografiji ima i posjedovanje indeksa na nekakvoj serioznoj (riječ je iskorištena zato što zvuči ozbiljnije od ozbiljnoj) muzičkoj akademiji. Sve bi mu to, međutim, u razmaženom svijetu popularnog indieja – zapravo, baš sam debil, uopće ne bi, danas najviše i prolaze takvi bendovi, čijim članovima srce pukne tek kad im pukne žica na gitari ili čip u kompu – bilo uzalud da svoju studijsku nezaustavljivost ne pokreće tek kada za odskočnu dasku ima neizdrživu emociju, preplavljujuću impresiju ili čvrsti stav koji naprosto mora iznijeti. I sam sam često glasnogovornik škole koja podučava da se takve emocije moraju ispaliti bez pimplanja da bi ih nepatvorene mogla osjetiti i publika, ali što ako je prava istina donekle suprotna? Što ako se prava nijansa može uobličiti samo predanim istraživanjem i kopanjem do samog srca trenutka, ljuštenjem slojeva i naglašavanjem sitnica? Što? Nije što, nego tko, a taj tko je upravo John. Koji već cijelo desetljeće snima jako lijepe i ugodne albume, među kojima je meni najdraži ‘Romanian Names’ (iako još uvijek ne znam na koju se to točno srpsku obalu odnosi stih završne pjesme – Dunava? Ili je napisana prije crnogorske samostalnosti?), a u čijem se društvu ni aktualni ‘White Wilderness’ ne mora ništa sramiti. Koncerti koji se temelje na toliko naizgled komplicirano, detaljno strukturiranim pjesmama ipak su ponešto drukčija priča, što se sinoć osjetilo u nemogućnosti postizanja nužnog zamaha, kakav je Johnov pretprošlogodišnji zagrebački nastup uvrstilo među ponajbolje nastupe sezone. Problem s gitarom, problem s pojačalom, s čime već, i krhka atmosfera pukne, pogotovo što je Johnova muzika inače elegantna i zavodljiva, i dolazi iz svijeta u kojem ne postoje poteškoće tog tipa. Za nešto bogatiji zvuk nedostajao je i još jedan član benda, klavijaturist se ovaj put nije pridružio Johnu i majstorskom bubnjaru Jasonu, pa se tijekom nekoliko pjesama činilo kao da kroz njih puše vjetar i stvara ne baš poželjan propuh. ‘Too Much Time’, recimo, jest jedna od najljepših pjesama svih vremena, ali u ovom je ruhu zapravo tek podsjećala da to može biti. Johnov je šarm neporeciv, a njegova uživljenost neupitna, i susret s njim i velikim nizom divnih pjesama kao što su ‘White Dove’ ili ‘Sunken Union Boat’ ne može biti doli ugodan, ali od razgovora s dragim prijateljem kojeg nisi vidio koju godinu očekuješ obilno nadoknađivanje, ne standardnu šemu vrime-posal-sport-televizija, kakvu odrađujem s ljudima koje viđam svaki dan. Moglo je biti bolje, prije dvije godine i jest, ali mi uopće nije žao što sam bio.