Archive for Listopad 2013.

Johnstown Dexateens

Listopad 28, 2013

Trening kamp je bio naporan, ali i zabavan, radili smo dobro, kako na taktičko-tehničkom tako i na kondicijskom smislu i u novu sezonu ulazimo s velikim očekivanjima. Naši veterani su još iskusniji, mladići su se dobro uklopili i mislim da imamo pravi omjer mladosti i iskustva, kao i mogućnost igranja različitih stilova košarke. Ispoštujemo li sve što smo zamislili u ovome, kako mi treneri volimo reći, obaveznom smislu, onda neće biti nikakvih problema, a imamo dovoljno kreativaca da napad ponudi kvalitetu i u slučaju kratkotrajnih crnih rupa, koje ćemo, nadam se, smanjiti na minimum. Protivnike respektiramo, ali ih se ne bojimo. Ovo je momčad okupljena i uigrana za NBA fantasy naslov 2013/14.

Prva petorka: Steve Nash, James Harden, Josh Smith, DeMarcus Cousins, Dwight Howard

Klupa: Goran Dragić, Gerald Henderson, David West, Amir Johnson, Jameer Nelson, J.J. Hickson, Dion Waiters

Trenutačne zamjene: Nenê, Derrick Williams, Ray Allen

Ozlijeđen: Russell Westbrook

R.I.P. Lou Reed

Listopad 27, 2013

Podzemlje je od danas postalo baršunasto. Tužna nedjelja.

http://www.youtube.com/watch?v=3qK82JvRY5s

 

Tri od tri

Listopad 25, 2013

Osim što je to bio još jedan u nizu ovogodišnjih odskočnih nastupa kojima se bend progresivnom akceleracijom uvrštava u sam vrh hrvatskog pop-undergrounda, prekjučerašnji koncert lokalnih heroja i mojih osobnih darlingsa Benchwarmers u Attacku u povijest će se domaće muzičke kritike prije svega upisati po prvome javnom posvećivanju neke pjesme vašem Gogi Pavlovu! Aha! Bio je već i red, da vam iskreno kažem. Samo što je prika Vatroslav odlučio igrati nepošteno pa posveta nije došla prije nekog bendova vlastitog hitića ili, doznao sam poslije, ozbiljno razmatranih Lemonheadsa, nego uz premijeru uvrštavanja novog upisa u obradni repertoar benda. Žalio sam se već kako strepim nad trenutkom kada će Benchwarmersi potegnuti obradu koju neću prepoznati i posljedičnim rušenjem svojega kredibiliteta, pa sad barem mogu biti miran znajući da je trenutak sramote došao i prošao. Naime, u pjesminom tralalalanju i vlastitoj memoriji educirane gnjide prepoznao sam odbljeske Ramonesa, što mi je potvrdila neka nepoznata legenda iza mene – hvala! – a ono malo obraza što sam uspio sačuvati ide na konto relativne opskure te divne ‘SLUG’, koju ovih dana slušam u svakome slobodnom trenutku. Naravno, kada je se bend opet dohvati, pjevat ću iz sveg glasa, kao što sam u srijedu ponovno radio uz umalo pa sve odsvirane pjesme, izuzmemo li potpuno frišku polubaladu kao stvorenu za treći singl.

Benchwarmers zaista – jest fraza, ali samo zato što je istinita – svakim koncertom postaju sve bolji i bolji, i sad su i zapravo onoliko dobri koliko sam pisao da jesu dobri od samih početaka, ostajući jednako prekrasni i potrebni jednom dijelu moje prošlosti i generaciji koja je dijeli. Hrabrijim i gromoglasnijim procjenama nisam varao ni sebe ni one koji su me htjeli slušati, jer je ikome s imalo ljubavi prema nazubljenom šećeru nezavisnoga gitarskog popa devedesetih bilo nemoguće prečuti koliko se u Benchwarmersima krije ne potencijala, nego čistog obećanja u čije izvršenje ni najmanje ne sumnjaš. Stvar je u tome da tek sad, iz ove pozicije, mogu racionalno pojmiti koliko je prostora za napredak u smislu kompaktnosti i protočnog niveliranja materijala bilo kada sam bend gledao prvi put, samo što su me pjesme i pristup već i onda bili osvojili u potpunosti. Benchwarmers – Vatroslav i Tomek su romantični vokali s još romantičnijim gitarama, Jakov na basu i svim kul poenima za imidž, američka mrcina Blake na bubnjevima – danas sviraju rokerskom čvrstoćom, ne gubeći u procesu ništa od zavodljivih melodija i prave mjere one slackerske suzdržanosti koja se sjajno slaže ne samo s muzikom koju sviraju nego ovaj put i s prostorom u kojem su nastupali. A s obzirom na dosezanje faze u kojoj si mogu dopustiti da na zdušno izmoljenom bisu ne sviraju neku obradu nego svoju odličnu pjesmu koju su ostavili izvan set liste jer, eto, imamo ih na bacanje pa zašto pretjerivati?, onda je moguće da ih čekaju i neki širi, prozračniji prostori, samo da nešto napokon urežu u mp3 fajle ili vinil. Dotad, do te moje uobrazilje, dovoljno prozračne širine imaju u mojem srcu. Nemojte nas izdat!

Uz to što su pristojni i susretljivi momci s kojima je pravi užitak razgovarati, čini se da Benchwarmers posjeduju i tamnu crtu željenog frustriranja bendova iz Amerike – a sve im je dala, sve najdraže ploče i filmove! – koji se nađu s njima na programu, što su ovaj put bili simpatični Big Eyes, doduše simpatičniji imidžom i dokazima odličnog ukusa negoli samom realizacijom svojih muzičkih ljubavi i ideja u vlastite pjesme. Predvođeni omalenom gitaristicom u majici Cheap Trick – ipak je bilo previše sumnjivo da je cura u toj majici, a koju smo ranije uočili na dvorištu, u koje je odnedavno postavljen čak i koš!, domaća – ovaj se trio kreće trokutom hard rock solaža, garage-punk svirke i power pop melodija, s jakim okusom sedamdesetih u koje cijeli bend vuče i vizualno, izgledajući kao grupa na školskom tulumu u seriji ‘Freaks And Geeks’. Međutim, ne samo zato što su svirali nakon pravih gospodara pjesama, bend je jednostavno uvjerljiviji u zvuku, posebno tijekom supermelodičnih herojskih solaža svoje šefice, a pomalo nemaštovit u pjesmama, čije je melodijske udice lako uočiti, ali se prilično teško za njih zakačiti bez otpuštanja. Startnih pedesetak pripadnika scenskog inventara osipalo se gotovo svakom pjesmom – kombinacije neodoljive srednjoškolske drame i ponegdje promišljenijeg razmatranja nadograđenih problema iste vrste – što je možda i utjecalo na osjećaj laganoga gubljenja bendova entuzijazma, a tako raspoložen bend je neugodno slušati i kada raspolaže puno boljim pjesmama.

Dan prije – u ovome će tekstu biti još skakutanja po tjednoj vremenskoj crti – u isti sam taj Attack došao gonjen željom konačnog ispunjenja obećanja danog Goranu Pećancu, ovih mjeseci najzabavnijemu filmskom kritičaru i već godinama svekolikoj čistocrnokrvnoj legendi. Njegov sam bend Gods Of Chaos dosad propuštao s razlogom, jer pokušati uglaviti koncert benda koji mi se sigurno neće svidjeti u ionako pretrpan raspored zbog kojeg pate ostale podružnice privatnog života nije imalo smisla, ali prika me stjerao u kut validnim primjedbama da jebemu mater idem na sve drugo i da mu čak i profesor Juraj Šiftar dolazi na svirke, a ja se nešto izmotavam. Istina, jebiga. Odluka je, dakle, bila donesena, zaputio sam se na svoj prvi prvcati metal koncert u 33-godišnjem (goin’ on 34) i višemilijunskome koncertnom životu! Jesam slušao neke metal bendove na festivalima i gitarijadama, ali nastup Gods Of Chaos i ruskih otprilike hipster-blackera Euglena bilo je skidanje pojedinačnog junfa brutalnom silinom. Samo, kako to često biva, u ironiji možda izazvanoj imenom benda, cijelog sam se popodneva borio s Bogom kaosa koji mi je stan ostavio u neredu još od odlaska na godišnji – da, onaj ljetni – i kojeg sam naumio poraziti i smrviti u paramparčad. Za što mi je naposljetku trebalo nekoliko sati više od planiranog, da bih dolaskom u Attack i shvaćanjem kako me je bučni krešendo Gods Of Chaos zaista pomeo u pohvalnom smislu riječi nakon tri minute ostao posran, jer je to bila bendova zadnja pjesma. Tužnić. Ali tetovirani i s bradom, ne neka pičkica od tužnića.

No, te najbolje tri minute metala mojeg života i ja smo krvlju zapečatili pakt da na naredni koncert Gods Of Chaos dolazim najmanje pola sata prije, da se detaljnim obredom pripremim za svirku. Još mi je bizarnije bilo što sam polusatni nastup Euglene popratio bez umaranja i strahom pobuđene želje za bijegom, iako njihova tehnička preciznost rafalnog zabijanja brokava i urlajući vokal ni izdaleka ne spadaju u ono što doživljavam kao svoju muziku. Nemam pojma zašto je ovo metal, ako uopće jest; isto ste mi tako mogli reći da je riječ o nekome mutiranom hard coreu ili inverziji ambijentale i jednako bih povjerovao. Mislim, možda je to taj Smaranduj-metal za mlade profesionalce s prošlošću prišivaka na jeans jaketama i duge kose? I gdje su nestali ozbiljni Vikinzi, kad se čak ni ja izgledom nisam izdvajao iz većine od četrdesetak nazočnih, bradom čak i podižući prosjek? Odgovore će vam morati dati netko upućeniji, a ja se s ovoga stilskog izleta vraćam na domovinu kantautorskih pašnjaka americane i rokenrola.

Koji su se u četvrtak prostrli u Močvari, ovom prigodom stanici subotičkog expressa predvođenog lokomotivom divnoga benda Wooden Ambulance. Uvodni sam kulturni program nažalost propustio – mislim, nije nažalost, uopće se nisam potrudio stići na vrijeme, a muzika mi je ionako najvažnija – a kratki samostalni nastup Nine Romić sam ispratio izdaleka, sa šanka i uz razgovor, kroz koji su se probile obrade Satana Panonskog i Damira Urbana. Znao sam da Nina i ja imamo odudarajuće vizije kantautorskog goriva, što se potvrdilo i ovaj put, ali obje je pjesme doista izvela na svjež način, zanimljiv ne samo zbog potpune rekonstrukcije klasika nego i zbog pronalaska i vlastitoga emocionalnog središta u njima. Kako ovaj tekst obiluje mojim prvima, nastup Elephant And The Moon u kojem se Petru kroz cijelu svirku pridružio gitarist, a pri kraju i Goran Grubišić, šef subotičke komore, na bubnjevima, besramno ću doživjeti kao prvi javni dokaz mogućnosti da napišem i konstruktivnu kritiku, ne samo neka neopravdana prigovaranja ili maloljetnička hiperventiliranja. Otkako sam ga prvi put čuo, ni najmanje ne sumnjam da je Pero Slonić rokerski čovjek čije bi pjesme – ova nova stilom posuđena od Franka Turnera pogotovo – potpunije i bliže vlastitim ishodištima zvučale u trganju cijelog benda, negoli praćene samo autorovom akustarom. Sinoćnja mi je svirka tu procjenu opet potvrdila, jer se zadovoljavajući budući cilj nazirao kroz pomalo šupljikave aranžmane očito neuigranog benda, ali bolje je biti tek na početku pravog puta nego zapeti na onome koji ti ne odgovara potpuno. Naravno, ‘The Night Is Catching Up With Me’ je opet bila najljepša pjesma večeri, možda čak i uzimajući u računicu cijeli nastup Wooden Ambulance.

Bend je to koji se potpuno na prepad, pomalo u raskoraku sa svojom često strpljivom muzikom koncentriranog odmotavanja, ubacio ne samo među predvodnike americane i njezinih rukavaca naših prostora nekadašnjeg bratstva i jedinstva nego i u moje playliste pretakanja danjeg svijetla u noćni mrak preciznim izležavanjem i razmišljanjem o svemu što sam napravio krivo i onih nekoliko stvarčica koje sam pogodio. Objavivši dva albuma, ‘Intersection’ i ovogodišnji ‘River Sand’, u razmaku od nepune godine dana, usporedivo s tempom koji su na svojim počecima diktirali Tindersticks, s kojima dijele okvirni teritorij zatamnjene atmosfere i Goranova (ime sve kazuje, nomen est omen, i to omen legende!) dubokoga glasa, Wooden Ambulance su vrlo jasno pokazali kako misle ozbiljno i sviraju utješno, što je lijepi nastup osmeročlanog benda (svakojakih divota se u postavi našlo: dvije gitare, bas, klavijature, saksofon koji se doduše baš i nije prečesto razabirao, bubanj i dvije gudačice) potvrdio i sinoć. U tome je smislu zaista šteta što cjelokupni ugođaj publici nije pružio najpogodnije uvjete za doživljavanje bendove muzike, jer upaljena svjetla (a doista nitko nije previše obadavao izložbu zbog koje su gorila) i izostanak stolica naprosto su igrali protiv benda koji zahtjeva postepeno prepuštanje. Nije to toliko smetalo meni, odnosno drugim poklonicima, ali je bilo očito kako se fini posjet od sedamdesetak ljudi, valjda dijelom postignut i besplatnim upadom, do kraja jednosatnog plus nastupa umalo prepolovio.

Mislim, čak sam i sam u jednom trenu svrgnuo pažnju sa zbivanja na pozornici i prepustio se trivijalnom čavrljanju, iz kojeg me prenula omiljena i programatski imenovana ‘Let’s Make Better Mistakes Tomorrow’, zbog čega se u set listi i nalaze ona dva nezgrapna upitnika. Bio bih zahvalan ako ih je netko u stanju zamijeniti odgovarajućim imenima. Jebiga, u stanju odmjerenog mirovanja, muzika ove grupe doista se kreće nekako postrance i bude je lako promašiti, što sam svojim neodgovornim primjerom ovaj put potvrdio i sam. Da ne znam kako šef Goran iza sebe ima iskustvo bubnjanja u post-rock bendu Ana Never, upućeni u žanr kažu zaista izvrsnom, možda u dinamici i strukturiranju atmosfere Wooden Ambulance nikada ne bih prepoznao tehnike tog žanra, ali u naslijeđu Willard Grant Conspiracy ili Lambchop ovako svakako čujem i njegove zahvate, što bend čini i rokerskijim rođakom više pop srodnika The Mothership Orchestra (valjda su još živi, ne čuju se nikakvi glasi?). A ako sam tu u pravu, onda logikom tiho-glasno/napinjanje-otpuštanje na svoj red moraju doći i energičnije pjesme poput poletne ‘Let It Go’, sjajne ‘Years Of Flirtin” ili u usporedbi gotovo pankerske ‘Drag’, u kojima do potpunog izražaja dolazi Goranov glas čovjeka kojemu su glasnice već odavno napukle istodobnim djelovanjem svađanja i poroka, ali kojemu ga ne pada na pamet njegovati suzdržavanjem i hvatanjem isključivo nižih oktava. Ne bih htio ispasti nefer prema autoru koji piše odlične pjesme, ali moram priznati kako su mene osobno na koncertu ipak najviše oduševile dvije obrade velikoga Damiena Jurada, ‘Simple Hello’ i ‘See You Around’ (u originalu imena ‘Tornado’), te njihov miks pomirene melankolije i proplamsaja bijesa. Znao sam da ih bend ima u repertoaru – mislim, nalaze se na njegovu debiju – ali im se nisam usudio nadati u kontekstu premijernog predstavljanja benda koji svojih vlastitih pjesama ima preko dvadeset. Pokušat ću se iskupiti iskrenom tvrdnjom kako nisam siguran da bih u njima više uživao i da ih gospodin Jurado ikad uživo odsvira u Zagrebu. Set lista: Whatever Puts Smile On Your Face – Bucket Of Tears – Gray Train – Let It Go – Words Of Weight – ? – ? – Let’s Make Better Mistakes Tomorrow – Simple Hello – River Sand – Years Of Flirtin’ – Drag – See You Around (Tornado) – Lucky Tokens – BIS: New Love

Pjevaj hrvatski da te cijela Hrvatska razumije

Listopad 23, 2013

Još do prije niti godinu dana, ma i do koji mjesec, bilo je nezamislivo da po novi album Overflow ne pojurim čim se u ikakvom obliku pojavi bilo na netu bilo u šopu, kao i da se nađem na koncertu jednog od najdražih mi ne samo hrvatskih bendova a da ne poznajem sav materijal. Ali vremena se mijenjaju, i za sve postoji prvi put, a oba gornja, prilično partnerska, slučaja odvila su se prošlog tjedna s vrhuncem u subotnjoj premijeri albuma ‘Overflow & Miškina’ u umalo do pucanja nafilanome malom pogonu Tvornice. Najavni me singlovi albuma – izuzevši ‘Pjesmu međimurskog zlatara’, koja vjerojatno nije tako zamišljena, ali koja me očarava svojim očajničkim optimizmom – osim iznenađenjem i pojave i oblika naprosto nisu razvalili koliko sam očekivao od ove prekrasne institucije, a sve i da sam ga htio ubosti, u dućanima se nije bio pojavio dovoljno rano. Čak i kad ga naposljetku doista jesam htio ubosti, oduševljen fantastičnim koncertom, nigdje nisam naišao na merch-štand, pa će parice ipak sletjeti na račun distributera, jebiga. Odgovarajući na pitanja znanaca koji su za subotnju dozu užitka odabrali brojne druge koncerte u gradu, bio sam sasvim uvjereno pobrojio tek pet ili najviše šest novih pjesama koje je bend odsvirao, da bih kasnijim pregledom set liste skužio da su album izveli skoro u cijelosti, samo bez drugog dijela diptiha o mrtvoj drugarici.

Što mi zapravo ne govori samo kako Overflow, uza svu svoju slavnu prošlost, nikad nisu spremni u njoj besramno uživati – zašto i bi, ‘Hit Me’ im je vjerojatno najbolja ploča? – nego i da nove pjesme u brz i tečan repertoar benda uskaču znatno glatkije i slađe nego što sam to pretpostavljao. Bend ih jest u popis usustavio tako da ih omeđuju klasici koji bi osigurali prohodnost svirke čak i u slučaju ljute inferiornosti novog materijala, ali izgleda da pred sobom ipak imamo novu pobjede bendove karijere. Priznajem da je moguće kako su me prva slušanja uvodnih singlova jednostavno zatekla potpuno nespremnog, jer sam imao dojam kako se jedan od naših vrlo rijetkih bendova koji se kao američki ne bi prodavao samo svojom kvalitetom nego i stilom i prezentacijom nepotrebno prebacio na potpuno novi teritorij. Nije me toliko morilo pjevanje na hrvatskom jeziku – Žika njime u najmanju ruku vrlo solidno barata, svakako uvjerljivije nego Gibonni engleskim – koliko stihovi koji se i dalje nikako ne uklapaju u bendov imidž pronicljivih zajebanata kojima ništa nije sveto, ali koji se svejedno nikada bezglavo ne otpuštaju u neobaveznu zajebanciju nego razrogačenih očiju i raširenog srca gutaju svijet oko sebe. Miškinina lirika se, doduše, može povezati s pojedinim negativnostima današnje društveno-ekonomske situacije, ali ipak pripada skroz drukčijem svijetu, svijetu u kojem, ako ništa, još uvijek ne postoji punk-rock.

Studijski zapis odabranih pjesama, a koji ovih dana bjesomučno vrtim, prvo iz obaveze a sad sve više i iz ovisnosti, također se pomalo odmiče od bendove uraganske razigranosti prema melodijama koje su za nijansu više srednjestrujaške. Ne doživljavam to uopće kao lošu stvar, a još manje kao promišljenu preorijentaciju, ali zbog njegovih padeža i višesložnih riječi hrvatski je jezik jednostavno lakše pjevati u ponešto razvučenijim melodijama. Naravno, Overflow nisu postali Prljavo kazalište, i dalje je ovo all-the-way indie bend, ali ako se čak i mojoj mami prije dvije godine svidjela ‘Surprise’, možda i potpuni emotivni vrhunac koncerta, onda bi sastavnice nove ploče trebale imati lakši posao do dosezanja tih čudnijih sfera potencijalne grupine publike. Što se vjerojatno ipak neće dogoditi, jer pejzažna poezija naprosto nije svačiji prvi izbor, a polja, živoderi, ciča zima i sličan raspon motiva teško da spadaju u očekivani leksikon melodičnog punka. Overflow, međutim, i to pogotovo uživo, u kontekstu u kojem su još uvijek najvažnije razoružavajuća moć i ničim napuknuta kompaktnost svirke, takav spoj uspijevaju odraditi u zadovoljavajućem obliku, postižući i određeni paradoks. Naime, dosad je Žikine tekstove bilo teško razabrati, jednim dijelom zbog rafalne brzine, drugim zbog ponegdje namjernoga zakrabuljivanja stihova, ali jednom kada bi se pohvatali razotkrivali su se kao pjesme koje bi bilo lako voljeti i da nisu uglazbljene svjetlucavim gitarama, vrtoglavom vožnjom i energijom koja se nikada ne predaje. Na ‘Overflow & Miškina’ stihovi su sasvim razgovijetni i lako čitljivi, ali je barem meni s njima teško ostvariti ikakav emocionalni kontakt. Zato je baš lijepo da je muzika opet odlična.

A kada je riječ o Overflow, onda je uživo još i bolja, zbog čega kvalitete novog albuma još uvijek pronalazim koliko u onome što je doista snimljeno toliko i u odbljescima kojima me subota ne prestaje bombardirati. Prednji trojac zujalica uigran je i opušten onoliko koliko se može biti samo u kombinacijama tih dvaju stanja, a iako iskreno žalim za odlaskom legendarnog osnivača Dade, novi se bubnjar Marko Kuhar sjajno uklopio na zahtjevnu poziciju izvora energije skakutavoj i trčećoj navali, koja je povremeno ipak tražila predah i osvježenje. Golemih iznenađenja u repertoaru nije bilo, pogotovo za nas koji ih gledamo redovito – ono što me posebno razveselilo je bilo primjećivanje da sam na koncertima Overflow još uvijek u mlađoj polovici publike – ali je svaki album osim ‘Unbreastfed69’ (ne računamo li promjenu ‘Dorine’ osobne u ‘Doraaa’) bio pozdravljen barem s jednom pjesmom, pa znači da nema straha oko situacija da bend na budućim koncertima nešto ne zna odsvirati. Prigovor da su ponajljepšu limunadu ‘Wasted’ najavili pričom o pjesmama koje im se više ne da izvoditi pa su ih morali prearanžirati bend je izbjegao zaista svježom i jednako poletnom verzijom te pjesme, pa mi nije preostalo ništa drugo doli visjeti s krova, na kojem sam onda i ostajao tijekom dinamitnih himni ‘Face’ i ‘Doctor’s Tune’.

Ostatak nezaboravnih klasika, u koje su pjesme s prethodne ploče već itekako uglavljene, pogotovo ‘The World Beneath Your Feet’, sazdana od destilirane ljepote ushita, Overflow su svirali kao da su ih se i sami zaželjeli jednako poput publike, među kojom sam uočio zaista zavidan broj usta koja su pjevala i sve stihove novih pjesama. Vjerujem da je upravo ta bendova uzbuđenost zbog novog materijala, od synth-popa ‘Proljetne pjesme I’, složene u suradnji s bivšim basistom Konradom i njegovim friškijim electro nagnućem, preko ‘Bijede’ čiji je refren definicija bendove dramatičnosti, pa sve do mid-tempo epike ‘Orača’, ostavila traga i na inspiraciji i unesenosti u cjelokupnu svirku, koja je svoj odušak našla u ubacivanju Stingove ‘Englishman In New York’ u nekoliko bridgeova (najviše u ‘Your Pack Of Lies’), slično onome kako je Evan Dando jednom u svakoj pjesmi svirao solažu iz ‘Sweet Child O’ Mine’. Za nju sam, doduše, znao kako je sjajna pjesma, a za ovu Stingovu to nikad ne bih bio pogodio. Overflow kao prosvjetitelji? Događale su se i čudnije stvari, a ovaj je bend dosad bezbroj puta i, što je još važnije, sada još jednom dokazao kako ga uvijek treba pažljivo slušati. A lako ih je i obožavati. Set lista: Proljetna pjesma I – Invalidova pjesma – Dorothy – Face – Pussy Eater – The Mad Milkman – Pjesma međimurskog zlatara – Hit Me – Doctor’s Tune – I Kill – Looking At The Road – Usred ciče zime – Your Pack Of Lies – Doraaa – Na paši – Panic Attack – Wasted – Mrtvoj drugarici XXX (Kad u noći sve se smiri) – Surprise – Bijeda – The World Beneath Your Feet – Pjesma kirijaškog konja – Orač

Kulturpunktov podcast

Listopad 22, 2013

Gost sam urednik, izborom pet lijepih pjesama:

http://www.kulturpunkt.hr/content/gost-urednik-goran-pavlov

Keep The Fire Burning vol. 26

Listopad 20, 2013

http://www.youtube.com/watch?v=GmgoStp6A_k

http://www.youtube.com/watch?v=wjAXkdPyQeE

…Eisenhower sent him to war, he kept her picture in his pocket that was closest to his heart and when he hit shore must have been a target for the gunman…

Pankerske terme

Listopad 17, 2013

Mislim da u muzičkom svijetu trenutačno ne postoji slučaj većeg raskoraka između zavidne, više nego solidne uvjerljivosti recentne diskografije s doživljajem tih istih albuma čak i kod posvećenih fanova benda od sjajnih The Thermals i njihovih posljednjih triju albuma. Ne pričam sad o ljutom undergroundu za koji nitko normalan ne zna niti o golemim zvijezdama koje nitko zapravo ne ferma ni pola posto nego čeka sljedeću greatest hits kompilaciju i turneju, nego baš o bendu za koji će se svi iole naklonjeni složiti kako je izvrstan i prekrasan, ali će svejedno vrlo rijetko, ako ikad, doma vrtjeti spomenute albume. Ja prvi, da ne ispadne da se ovdje pravim nevin. Jebiga, The Thermals su imali tu nesreću da im je suludu sreću snimanja jednog od ključnih albuma cijelog desetljeća nultih, ali i cijelog podžanra trashy melodičnog punka, povijesnog ‘The Body The Blood The Machine’ (na omotu ne pišu zarezi), popratio oduševljenjem uvjetovan konsenzus kako je nakon toga naprosto nemoguće ići dalje. U čemu je itekako bilo smisla, jer se u suštini izrazito jednostavan i milijardama puta iskušan žanr na toj ploči nije ničim nadogradio ili obogatio, koliko je sa strane zapravo neprimjetna konceptualna priča (da nismo čitali, nikom od nas ne bi palo na pamet o čemu je album, a i ovako nitko to ne može potkrijepiti ičim doli neprestanim skakanjem i smijanjem) bend iznutra transformirala u ljude koji se osjećaju kao gospodari cijeloga trominutno-troakordnog svemira, a takvi nikako nisu mogli kiksati.

Kad su već i poneki dobri bendovi koji su se pojavljivali nakon spomenute ploče ostajali u dubokoj sjeni, onda ponajmanje čudi što su naredna studijska izdanja grupe redom doživljavala sudbinu određene vrtnje nakon pojave i relativno brzo smještanje u arhivu, tako da želja za slušanjem benda kod najveće većine ujedno znači i želju za slušanjem točno toga jednog albuma. Da je to ipak šteta, da ti albumi – zabavan ‘Now We Can See’, dosta dobar ‘Personal Life’ i prema svemu sudeći odličan ‘Desperate Ground’, ali nikako da mu ponudim još slušanja – zaslužuju svoje mjesto ugodne pratnje uglavnom osunčanim životnim trenucima, makar i ne nadilazili scenu i svemir poput svojega starijeg rođaka, The Thermals su nas redovito podsjećali svojim prekrasnim koncertima, u Hrvatsku svraćajući gotovo u pravilnim dvogodišnjim razmacima, neizostavno se predstavljajući još toplijima i još ljepšima nego što se moglo zaključiti slušajući albume. Potpuno se isti ishod zbio u ponedjeljak u gotovo do kraja napunjenoj Močvari, u kojoj su se ponovno pokazali kao bend koji uživo nikako ne može biti manje nego divan. Sastojci jesu zahvalni, rudimentarna i gromadama strasti učvršćena melodična jurnjava praćena himničnim refrenima i svim blagodatima zajedničkog nazivnika punka i indieja uživo može omanuti samo kod najnamrgođenijih teoretičara (a i takvi pristigli s istovečernje svirke Colina Stetsona jednako su se dobro zabavili), čak i ako bend bude donekle neinspiriran. Hutch, Katty i sad im već veteranski bubnjar Westin to nisu bili ni izdaleka, ispucavši svoj set od dvadesetak pjesama gotovo u dahu.

Shvaćam da bi netko od benda koji je barem jednom nogom u punku stabilno održavanje određene razine mogao i doživjeti kao iznevjerivanje startnih načela, zbog čega baš i jest super što su se svojim izravnim pristupom i slatkoćom melodija The Thermals oduvijek jasno pokazivali i kao djeca indieja, odbacivši njegov slackeraj u korist vrlo predanog rada, a ne zaboravljajući zarazne udice posijati ni po pjesmama početnih albuma koji su zvučali kao snimljeni u prostoriji za probe u šupama nebodera. Doduše, bend se nipošto ne može optužiti za igranje na sigurno; jest da je ‘The Body The Blood The Machine’ bio zastupljen velikim brojem pjesama, od kojih je najjača ‘Returning To The Fold’ već na početku potpalila klub, ali toliko se moćnih pjesama nitko nema pravo odreći. No, važno je da su odsvirali gotovo cijeli novi album (minus ‘I Go Alone’), a još i važnije kako su ga istodobno kompaktnom i raspojasanom svirkom uživo učinili još i boljim, tako da melankolična ‘The Sunset’ svakako nije jedini albumov zicer nekoga budućeg bestofa. Osim logičnih reakcija u prepoznavanju pjesama i posljedičnom stupnju iskazivanja dobrodošlice uzvicima i razbacivanjem – a kada svoje tinejdžerske, studentske ili, ruku na srce, bilo koje godine živiš uz divotice kao što su ‘No Culture Icons’, ‘A Pillar Of Salt’ (čujem je svaki Žur, a svejedno me ubila) ili ‘Now We Can See’ onda ih je nemoguće skulirano dočekati – nikakve značajne razlike nije bilo između sad već kanonskih i još uvijek friških bendovih pjesama.

Tako da je ovotjedni koncert Thermalsa bio najbolji na dva inače razilazeća a ovom prigodom kompatibilna načina; i kao još jedno standardno ukazanje benda od kojeg već svi točno znamo što i koliko očekivati, s time da oni uvijek isporuče i nešto malo više, i kao dokaz da bendovi izvori poletnih pjesama koje spajaju prkosnu odvažnost i privatne uzmake s reinvencijom jednostavnih obrazaca nisu ni blizu isušenja. Nakon koncerta, kući sam došao iskreno željan slušanja ‘Desperate Ground’. Poslušao sam ga, njime bio znatno inspiriraniji negoli za vrijeme prvih slušanja, a onda sam sutra ujutro četiri puta zaredom izvrtio ‘The Body The Blood The Machine’. Što više o tome razmišljam, The Thermals se nalaze u baš zavidnoj poziciji, koju su svakako zaslužili. Set lista: You Will Find Me – Returning To The Fold – Born To Kill – You Will Be Free – I Might Need You To Kill – An Ear For Baby – How We Know – Faces Stay With Me – The Howl Of The Winds – No Culture Icons – It’s Trivia – I Don’t Believe You – St. Rosa And The Swallows – The Sword By My Side – The Sunset – Our Love Survives – A Pillar Of Salt – Now We Can See – Here’s Your Future – BIS: Where I Stand – Overgrown, Overblown!

Kao predgrupa Thermalsima, u ponedjeljak su u Močvari svirali i Go No Go, još jednom se pokazavši kao jedan od ponajboljih, a trenutačno iz perspektive ozbiljnosti rada i studijskog uobličavanja svojih pjesama svakako najvažnijih novijih hrvatskih bendova. Kad kažem da im gledam svaki koncert, onda je to bukvalna istina, jer im još nisam propustio ni jednu jedinu zagrebačku svirku, i sad mi se već čini kako onu inače ne lako primjetnu dodatnu brzinu uhvate na nešto posjećenijim koncertima, iako se nimalo ne štede ni pred nekoliko desetaka ljudi. Ovaj se koncert, doduše, ne može mjeriti s onom povijesnom eksplozijom na Potlistinom rođendanu, ali ponajprije zbog ipak nešto manje nazočnih, iako je razjapljena reakcija onih koji su ih prvi put gledali doista izazivala užitak kod nas već odranije upoznatih s bendom. Iako dijelom potekao i iz dubljeg podzemlja, Go No Go je prije svega klasičan rock bend komunikacije i zajedništva, koje prema publici prenosi iz viška međusobnog razumijevanja svojih članova. Dosad sam ih već uspoređivao s brojnim bendovima, od rokerskijega kraja američkog undergrounda s prijelaza osamdesetih u devedesete, pa sve do QOTSA ili čak i večerašnjih domaćina Thermalsa, kojima je svima zajednička ipak jasnoća melodija i kombiniranje čak i alternativnijih dionica u poletne, zarazne pjesme. Nijedna od pjesama Go No Go sviranih u ponedjeljak, a ni uopće, ničim ne odudara od takvog opisa – ovu novu, još nesnimljenu, već mogu pjevušiti sebi u bradu – s time da se novi EP ‘2nd’ doima još boljim od lanjskoga iznenađenja ‘First’, pa nikako ne vjerujte stvarima koje ste ovih dana mogli pročitati na međumrežju kako je riječ o nedefiniranom bendu i slične pizdarije. Sori, pa niste debili pa da vas moram upozoravat. Set lista: Follow – All At Once – Homeless Man – Automobile – Tommy Boy – All The Way And All The Time – Secret Little Sign – nova pjesma – Crowd

Che Damir

Listopad 17, 2013

Bio sam uvjeren kako sam pišući o posljednjemu (barem velikom, ako se u međuvremenu negdje nije pojavio i onako usput, potajno) zagrebačkom koncertu Damira Avdića, održanom krajem lanjske veljače, uspio dati posljednji sud o tome nesvakidašnjem HC-kantautoru i poetskom performeru koji stihove piše ne samo riječima nego i iglama kojima plete svoje rifove. Ne mislim to u nekome općenitom smislu – iako, zašto ne?, nije da sam igdje drugdje naišao na bolji prikaz – nego u smislu zaključne konkretizacije svojega vlastitog odnosa prema Avdiću, za koji sam tada bio uvjeren da se neće mijenjati, barem ne u dogledno vrijeme. Naime, iako on sam nije napravio ni jedan pogrešan korak ili potez kojim bi mene udaljio od praćenja njegova rada, promjena okolnosti u kojima djeluje, a koju sam mu iskreno želio i još iskrenije pozdravio, odrazila se i na moju cjelokupnu percepciju. Dogodilo mi se ono što se uglavnom događa kod, recimo, Cavea, Marleyja, EKV (dobro, kod njih ne, oni ionako nisu nešto posebno) ili Đoleta, a to je da sam si dopustio da me blaga iritantnost nečije publike odvrati i od njegove muzike, makar bih već trebao znati bolje. Nije bila stvar u dometu širenja – nemam pankerskih problema s rastom nekog izvođača izvan sfere komocije na samim svirkama – koliko u njegovu opsegu, što se moglo uočiti i prošli četvrtak (jebiga, puno života i posla oko pokretanja sajta) u krcatom Vintage Industrial Baru koji je uz pretpostavljenu studentsko-lijevu većinu pohodilo i nekoliko skinjara kao i mainstream faca tipa Tihomir Ladišić. Već se lani naziralo, a do danas je postalo potpuno jasno kako se Damir, iz perspektive onoga što je pjevao vrlo ironično, pretvorio u varijantu Che Guevare, simboličku posudu u koju svatko može uliti svoj bunt, jednom kada se zakači za mutnu svježinu muzičkog izraza.

Lani sam, dakle, bio procijenio kako ću buduće Avdićeve koncerte vjerojatno propuštati, za razliku od albuma koje ću mu nastaviti pažljivo pratiti i slušati s onoliko užitka koliko albumi namijenjeni ponajprije upozoravanju i podsjećanju uopće mogu pružiti. No prošli sam tjedan skužio kako su se obje procjene pokazale pogrešnima, jer me koncert mamio i usprkos pokušaju odluke da te večeri radim nešto drugo, a sam album nisam bio poslušao sve do dana ususret koncertu, iako je vani već i tada bio neko vrijeme. Jasno mi je da su na moj ne baš zazor nego prije moje strpljivo čekanje prikladnog trenutka ranije skicirani uvjeti utjecali na drukčiji način od onog koji sam očekivao, što se sve na kraju ipak nije pokazalo preprekom, zbog čega mi je jako drago, jer je koncert prije tjedan dana opet bio upečatljiv i snažan, znatno uvjerljiviji od prošlogodišnjega, a svejedno različit od onih startnih nastupa za malobrojne kopače. Damir je, prije svega, svoju transformaciju u punokrvnu rokersku zvijezdu ovaj put i strukturom koncertnih elemenata ispratio na plodan način, za razliku od lani kada je svoje teatarske i performerske naklonosti neuspješno pokušao prebaciti na veliku pozornicu. Naprosto je promijenio smjer razmišljanja, gledajući od dolje nije bio uspio svoj makabrični show bez ostataka popeti na stejdž za nekoliko stotina ljudi, da bi ovaj put svoju novu statusnu i tržišnu pa onda nužno i izvođačku poziciju uzeo kao datost i shvatio kako je može iskoristiti na najbolji način. Čime je dijelom doskočio i mojim tadašnjim prigovorima kako snaga njegove muzike i nastupa u klasičnim koncertnim gabaritima nikako ne može izaći u punini.

Može, ako se nemuzički elementi svedu na minimum, a naglasak repertoara stavi na pjesme čija je pozadina – Avdić i dalje, da citiram sam sebe, nikakav kopernikanski obrat nije učinio ni u muzičko-aranžerskom ni u tekstualno-parolaškom smislu, gledano okvirno – složena od rifova i dionica klasičnijih rokerskih ili pankerskih struktura, koje bi možda najtočnije bilo označiti kao bendovske. ‘Human Reich’ je album čije su ponajbolje, ili barem najgrlatije, pjesme upravo svirane rifovima koje je vrlo lako zamisliti kao elemente svirke cijelog benda, a Avdić je doista izvrstan gitarist. Krenule bi ‘Human Rights’ ili ‘Matičnjak’, a ja bih nakon nekoliko sekunda instinktivno očekivao početak grmljavine bubnjeva, pri čemu sam primijetio kako je i dobar dio ostalih nazočnih pokretima glave anticipirao ono što smo ipak znali da neće doći. Nakon pet odličnih albuma, Avdićev je izraz naprosto postao predvidljiv, što jest sudbina koja nepravedno prije sustigne izvođače izrazito distinktivnih stilova na međi opravdanog trika i revolucije jednostavnog negoli one koji se kreću unutar češćih parametara. Zato bih osobno svakako volio da se Damir pokrene u bilo kojem smjeru; ritam-mašina i svođenje na pripovjedačku verziju repanja bilo bi najluđe, a posezanje za akustičnom gitarom i ljubavnim baladama najneočekivanije, no mislim kako bi logičan potez okupljanja punk-kvarteta osvježio kako budućnost tako i prošlost Avdićeva kataloga, iz kojeg bi na raspolaganju imao pregršt sjajnih i lako prilagodljivih pjesama, od ‘Abdulaha’ do sumorno epske ‘Rođen kad je bilo bolje’, koju je Damir već svirao kada sam ušao u klub. Nadam se da mu je to bila prva izvedena pjesma.

Takva sitna preorijentacija na svirku skladno se poklopila s Damirovim načinom ulaženja u sljedeću pjesmu već iz završnih tonova prethodne, što je za nekoliko dobrodošlih minuta smanjilo i trajanje cijeloga koncerta, koji bi još bolji bio skraćen za dvije do tri pjesme, ili barem za drugi bis, koliko god, gledan izdvojeno, on bio sjajan. A možda je to i namjeran potez pjesnika koji svojim radom ukazuje ne samo na svu crnu arheologiju naših prostora te budućnost koja naprosto nema dovoljno resursa i strpljenja da bi svima bila svijetla nego i na naše sve mirnije prihvaćanje situacije kao neizbježne? Kao, šokirat ću vas toliko dugo da ćete kod najšokantnijih trenutaka već biti dobrano oguglali na šok? Ne znam, ali i dalje mislim da Damirove pjesme i njihov lelek postkomunističkog sebra snažniji efekt postižu u ipak odmjerenijim dozama, pogotovo sada kada njegovi grčeviti izrazi lica više ne mogu doista ustrašiti osobu kojoj se unio u facu, jer stoji na pozornici i ne unosi se nikome, nego više podsjećaju na najzajebanijeg tipa kakvoga šljakerskog metal benda iz Louisiane. Nedavno sam Repetitor opisao kao jedan od ključnih bendova post-jugonostalgije; u tome bi ključu Avdić bio perjanica anti-jugonostalgije ili čak i a-jugonostalgije (nemam sad vremena za detaljniju teorijsku analizu), čovjek koji je živio u vremenu za kojim znamo neoprezno žaliti, pa je sve njegove anomalije spreman pljuvati u oči natrag svima koji se uhvate takve linije manjeg otpora u neslaganju sa sadašnjim trenutkom. Spomenuo sam već kako sam na koncert bio stigao tek se friško upoznavši s albumom, zbog čega mi je pozicija naslonjenosti na zid sa strane izvrsno odgovarala, jer sam ‘Human Reich’ na koncertu mogao doživjeti u dodatnoj dimenziji, a svejedno nezakinut za Avdićevo vrlo markantno i razgovijetno izvođenje. Iako daleko, osjetio sam dosta navedene pljuvačke.

Ostataka scenske aktivnosti više vezanih za kakvo underground kazalište negoli za rock koncert bilo je malo, sve dok se Damir za potrebe ‘Imam dvadeset i dvije’, finalne pjesme regularnog dijela, nije skinuo iz majice i praćen feedbackom odložene gitare stihove pjesme deklamirao vršeći priučene bilderske poze, koliko duhovite toliko i zastrašujuće. Iz kompaktnijeg nizanja pjesama iskočila je još i novela ‘Fadil’, još i produljena u odnosu na dvanaestominutnu verziju s albuma, srećom izvedena pri samom početku koncerta, jer sam siguran kako bi njezina opsežnost – ali ne i raspršenost, jer Avdić je odličan narator – u kasnijim fazama dobar dio publike poslala na šank ili WC. Od svojevrsnih stilskih noviteta, mnogo mi se više svidjela noise-sevdalinka ‘Izeta’, jedan od tajnih aduta novog albuma koji je Avdić izveo skoro u cijelosti, pojačavši ga probranim repertoarom s ranijih izdanja. Od njih, najzastupljeniji je bio legendarni debi ‘Od trnja i žaoka’, što je možda bila tek puka slučajnost – koliko znam i koliko se da uočiti, Avdić ne svira prema unaprijed pripremljenoj set listi, nego pušta na volju svojem grozničavome oratorskom feelingu – ali koju ću svejedno razumjeti kao neizravno dokazivanje kako se i sam autor s određenom nostalgijom sjeća vremena u kojem je pisao i izbacio taj album. Nostalgija za radom koji je svojim brojanjem balkanskih žrtava – uvijek više unakaženih od s počastima pokopanih, zaboravljenih nego obilježenih grobova, prezrenih nego ispraćenih s humanošću i razumijevanjem – upravo ukazivao na kraj svake nostalgije donekle se uklapa u trenutnu Avdićevu situaciju posvajanja čak i od onih kojima se najsočnije ruga. Revolucija jebe svoju djecu, ali jebe i Damir nju. Set lista: Rođen kad je bilo bolje – Human Reich – Izeta – Matičnjak – Fadil – Babilon Vs. Nova djeca – Ljubavi – Utopijom dojim – Demokratija – Repetitio – Kome – U novom mileniju – Muharem – nova pjesma (ili neka koju nisam prepoznao?) – Umreži se – Diplomatz – Stoljeće – Mrtvi su mrtvi – Abdulah – Sine – Imam dvadeset i dvije – BIS: Lucifer – Bog je koncept – Human Rights – 2. BIS: Bakunjine – Svetac možda – Kuda sestro

Lokalni heroji

Listopad 10, 2013

Prije nešto malo manje od godinu dana, listopad se već bio opako približio studenom i prvim ozbiljnim hladnoćama, porinuće Žura iz indie-plesaonice u širi paket koji obuhvaća i žive svirke metropolinih najboljih indie bendova odvilo se uz prekrasan nastup The How You Doin’s, benda koji do te večeri zapravo uopće nije postojao i koji je posljednjom odsviranom notom te večeri istodobno i prestao postojati, barem u tome obliku. Tako otvorena sezona, međutim, nije samo Žur potvrdila kao superkul program koji i nama koji smo odavno zagazili u četvrto desetljeće života nudi okolnosti u kojima se smijemo ponašati kao da imamo barem deset godina manje, nego je i spomenuti bend, odnosno njegovu nadograđenu varijantu, razotkrila kao ponajbolju novu grupu u državi. Promijenivši ime u još efektnije Benchwarmers i učvrstivši postavu u vrlo vješt indie-pop/college-rock kvartet, The How You Doin’s tako ipak nisu ostali samo još jedna očekivano kratkotrajna epizoda u životopisu nerealizirane indie legende Vatroslava Miloša, nego su postali bend koji bi sve njegove dosadašnje prekide, odustajanja i promjene vrlo lako mogao opravdati kao razvojne i životne stepenice prema eksploziji jednoga izvrsnog benda. Nakon ovogodišnja četiri odlična koncerta (za prvi, na kojem nisam bio, vjerujem onima koji jesu) tako je bilo potpuno logično da upravo Benchwarmers uveličaju novu sezonu Žura, svojim prvim samostalnim nastupom, održanim u subotu u Prostoru do. I opet je bilo najbolje, prvo uz svirku benda koji se pred našim očima i ušima promeće u divotu kakva je nedostižna čak i jednim prilično srodnima Go No Go, a poslije uz osvježenu selekciju najboljih pjesama za plesanje duše.

Benchwarmers još uvijek nemaju potrebe za ikakvim zahvatima u svoj repertoar i pristup osim dodatnoga finoga glancanja svojih ubojitih pjesama, koje mi svakim novim slušanjem pokazuju kako legendarna ‘Sweet Sunshine’, opet otpjevana gotovo u singalongu velikoga postotka od više od stotinu nazočnih, nije daleko najbolja koliko prva među jednakima. Subotnji nastup tako je meni osobno najviše od svih dosad ostavio dojam normalne svirke već verificirano sjajnog benda, umalo pa bez ikakvih drugih iščekivanja osim potvrde statusa, odnosno bez ikakvih neizvjesnosti osim one vezane za izbor obrada koje redovito ubacuju u svoje set liste. Ovaj su ih put odsvirali čak tri, čime su nadoknadili neširenje toga segmenta svojeg repertoara, a redom izvođenja su to bile Wilcova ‘I Must Be High’, ‘Aside’ od The Weakerthans te himna ‘Bastards Of Young’, koju sam, naravno, odslušao u prigodnome uspravnom stavu i s objema rukama i svim glasnicama visoko u zraku. Te se tri pjesme, odnosno njihovi bendovi, mogu uzeti za prilično pouzdane koordinate zvuka Benchwarmersa, koji topljivu šećernu indie-pop melankoliju sviraju neprilagođenim distorziranim gitarama i korijenskim pravovjerjem melodije i refrena. Pritom su toliko divni, a cinici bi rekli i još uvijek toliko nepoznati, da lakoćom uspijevaju biti najdraži bend svakome tko ih u pojedinome trenutku sluša, bilo doma bilo uživo, makar se na njihovim koncertima i skupljali uglavnom jedni te isti ljudi. Mislim, kad se u prvim redovima raznježuje čak i tvrda legenda, moj imenjak i inicijalnjak Pećanac, koji doduše u posljednje vrijeme pokazuje nekakve pretenzije na moj teritorij intimne megalomanije, onda je jasno kako nema otpora. Novo bombardiranje ostataka svih naših nostalgija i uzbuđenja najavljeno je za dva tjedna, točnije 23. u Attacku, da ne bude da niste znali.

Nakon što mi je Kanye, dok su Benchwarmersi u ‘Sweet Sunshine’ ulijevali nepatvoreni zvuk probijanja sunca kroz sve životne oblake, rekao kako bi cijeli bend doista trebalo pretuć na mrtvo ime ne snime li u dogledno vrijeme nekakav studijski materijal, s time sam se prvo složio pa zaključio kako će se, jednom kada zajedno sa svojim kolegicama završi na kakvom disku ili vinilu, spomenuta pjesma bez ikakve sumnje naći na tronu pobjednice Goriline godišnje glazbene gozbe za tu, nadam se što skoriju godinu. No potom sam opet rezignirano i razočarano shvatio kako nikakvih faca diskografske industrije nisam vidio ni na ovom koncertu, a dopustit ćete mi sumnju kako isti šalju svoje bandhuntere na posao ako su sami spriječeni doći. Koliko znam iz privatnih kanala, Benchwarmersi svoje pjesme u dogledno vrijeme doista planiraju snimiti i objaviti u nekom polu-DIY vidu, kakav ovakvom bendu svakako više odgovara, ali to nipošto ne opravdava potpuni izostanak interesa kod eminentnijih kuća. Jasno mi je kako Želimir Babogredac i Croatia Records, kao najrokerskija kuća u regiji, naprosto ne mogu pronaći mjesto za ovakve pop-mekušce, ali gdje su izviđači preostalih većih diskografa? Znaju li oni za ovaj bend uopće? Čitaju li oni ovo što ja pišem? I, da preduhitrim pitanje, da, koliko god to bahato zvučalo, zaista smatram da bi svi oni morali čitati ono što ja pišem, barem da se ne sramote u razgovorima s ljudima koji muziku doista vole, ako se u takvima uopće ikada nađu. Naravno, u njihovu ignoriranju mojega piskaranja ne bi bilo nikakvih problema da čitaju neke druge sjajne blogove, od Lakih nota do nekidan na košarkaškom terenu školovanog Kultivatora, ali čini mi se da se priča opet svodi na ono da se ne može živjeti za muziku ako živiš od nje, barem s poslovne strane u Hrvatskoj.

Na kraju, nije ni toliko bitno, jer na postojanje Benchwarmersa i njihovih pjesama ti su kanali vjerojatno utjecali najmanje moguće, ako i toliko. Ovaj je bend jednostavno predobar, ali meni osobno već i prevažan da bih imao pravo pohvale koje zaslužuju i koje nikada ne uspijevam uobličiti tako da potpuno odgovaraju mojim unutarnjim neverama koje podižu njihove pjesme zaprljati još jednim frustriranim napadom na industriju koja ionako nema previše veze s onim kako i zašto uopće volim muziku. Benchwarmers te veze sa mnom dijele gotovo u potpunosti.

Kretanjem unatrag u ovome zakašnjelom raportu s koncertnog vikenda stižem i do velikog pogona Tvornice u kojem su Repetitor u petak navečer, pred barem 500 prodanih ulaznica (dvorana je bila onako klasično pregrađena, a moj je dojam da bi se bio napunio i njezin cijeli kapacitet, samo da se organizator na to odlučio), definitivno raskrstili sa statusom nadolazeće uzbudljive nade i najavili juriš na krunu možda i najvećeg benda aktualnog trenutka post-jugonostalgije. Naravno, u takvim se vodama nikada ne bi našli da nisu napravili iskorak iz sfere benda naslušanih ljutitih alter klinaca koji se svojom bučnom i odjebavačkom muzikom zapravo i obraćaju svojim generacijskim istomišljenicima u bend koji sebi privlači i slučajne prolaznike, koji se na koncert dođu iskakati i napiti, a ne nužno i proživljavati sve nijanse pjesama koje bend na pozornici ispaljuje bez odmora. Repetitor to nisu postigli nekakvim planskim svođenjem svojeg izričaja na najširi mogući zajednički nazivnik – ako išta, mojim se ušima aktualni ‘Dobrodošli na okean’ čini manje prijemčivim od debija ‘Sve što vidim je prvi put’ – koliko su svojom sposobnošću pakiranja onoga vrlo difuznog nezadovoljstva, sastavljenog od komadića bezbroj različitih uzroka zdravoga mladalačkog bijesa, u paradoksalno vrlo kompaktne i komunikativne komade probudili sjećanje na slične postupke Obojenog programa, Partibrejkersa ili Šarla Akrobate. A ta je linija srpskoga frajerluka kod nas odvajkada dobro prolazila, pa zašto ne bi i kod ovoliko svježega i zapaljivog benda? Neka samo rastu i dalje.

U Tvornicu sam bio stigao tek na petu ili šestu pjesmu – nisam siguran jer se dobivene informacije razlikuju, ali svakako dovoljno rano da ipak čujem omiljenu mi ‘Zli sin’ – zato što sam prvi dio večeri proveo u već spomenutome Prostoru do, gdje je dragi znanac Neven Svilar održavao svoj samostalni nastup, bez pratnje svojega benda The Press. Gledajući ih ove godine dvaput, bend mi se zapravo uopće nije svidio, iako sam kroz nekoliko pjesama bio pomislio kako je problem u neadekvatnome, nervoznome bendovskom aranžmanu, koji je zagušio potencijal samih skladbi. Uz tu želju za provjerom točnosti takve procjene, moram priznati da je osnovni motiv mojeg dolaska ipak bila glasina da bi se Nevenu mogao pridružiti i Moody Brooder Mladi Vlado Brljak, čovjek koji je napisao neke od mojih najdražih pjesama uopće i oštar konkurent Benchwarmeru Vatroslavu i Matiji Habi za titulu najveće indie face lijepe naše. Glasina se, međutim, pokazala neosnovanom, pa su se moje nade da ću petnaestak godina poslije napokon uživo čuti nešto iz repertoara kultnih Ejesus + Munchkin nasukale na sprud pjesama The Press, ovaj put odsviranih samo akustičnom gitarom. Neven ih je doista izvodio s više uvjerenja i sigurnosti, kao da im je ovo prirodno stanište, ali mi se, uvijek nešto gunđam i upadam sam sebi u usta, učinilo da im ipak nedostaje okruženje cjelokupnog benda, pogotovo u stvarima koje je basom pojačao prika suigrač Davor. Jer Neven ipak nije indie, kako sam uvijek pogrešno smatrao, nego alter od glave do pete, dakle, u njegovim pjesmama je manje ljepote, melodije, ljubavi i uzdisanja, a više ritmičnog deklamiranja dovitljive stihovne zajebancije, koje uvijek više zadovoljstva pruža onome tko pjesme izvodi nego onome tko ih sluša.

R.I.P. Philip Chevron

Listopad 8, 2013

Jedan od najvećih gitarista otplovio je na drugu stranu. Pozdrav, Legendo, ponosan sam što sam te dvaput slušao uživo.

http://www.youtube.com/watch?v=IooPBuFoJCM

 

Presedan

Listopad 3, 2013

Prije četiri dana u Močvari, do koje su se bili dovukli tek jedna odurno pasje kišna nedjelja i njome neustrašenih pedesetak rokerica i rokera, dogodilo se nešto što se dosad smatralo nemogućim, a to je da su My Buddy Moose odsvirali fantastičan set a da svejedno nisu bili najbolji bend te večeri, i to ne samo sveukupno na svijetu, iako ni to dosad nije bilo doživljeno, nego ni u klubu. Čekanje potvrde iz centralnog ureda da je sve po pravilima ponešto se oteglo, pa sam zato s izvještajem pričekao sve dosad, jer ovo su osjetljiva pitanja. Ali, u principu, da, smatra se mogućim da My Buddy Moose budu izvrsni, ali da večernju krunu ipak odnese bend na ukupnoj ljestvici svih svjetskih bendova rangiran malo niže, iako do nedjelje nijedan takav slučaj još uvijek nije bio zabilježen. Zato mi je i trebalo nešto vremena za sastaviti službeni dopis ovog presedana, prema čijem će se uobličenju u naputke odsad morati ravnati mnogobrojni svjetski recenzenti. Od kojih većina ionako ništa ne kuži, ali to je druga priča. Kako je do svega toga došlo? Pa, ispunili su se, dosad se činilo, preteško postavljeni uvjeti, a to je da nakon najboljega hrvatskog benda, koji mora biti posebno (to je mali problem jer su uvijek nabrijani) nadahnut (to nije nikakav problem jer su uvijek nabrijani), na pozornicu izađe bend spreman i sposoban divnim pjesmama i golemom unesenošću preinačiti tvrdnju da su rock’n’roll rodili country i blues u istinu da su ga uvijek rađali samo ljubav, nemir i strast. Two Cow Garage su svakako i inače jedan od takvih bendova, no u nedjelju su zvučali kao prvi, najbolji i posljednji rock bend na svijetu.

My Buddy Moose su bili sjajni na svojoj standardnoj razini, ali koncert ne smijem nazvati standardno sjajnim jer njihov set – iz razloga jedne logističke slučajnosti oko opreme, svijesti da sviraju ili vatrenim fanovima ili ljudima koji od njih nemaju nikakva očekivanja te inspirirane opuštenosti – nipošto nije bio standardno posložen, iako većinom jest bio sastavljen od prokušanog materijala. Odlučivši svirati bez unaprijed pripremljene set liste, nego pratiti želje, uzvike ili aranžmanske leadove onog člana koji pojedinu pjesmu započne – najčešće pjevača Benčića, ovaj put znatno raspričanijeg i s nijansicom toplijeg gostoprimstva nego inače – bend je svoje nestrpljivost i razigranost fino razlio kroz pojačala. Osim frajerskim iskustvom i majstorskim sviračkim umijećem, My Buddy Moose nipošto nije bend profesionalaca, u onome zlom smislu riječi, ali si svojim poštenjem i odgovornošću prema sebi i sve brojnijim fanovima ne žele dopustiti osjetna osciliranja između tipova svoje ponude na svojim većim koncertima. Ovako, nominalno kao predgrupa, iako Moose nikad ne sviraju prije nekoga nego taj netko eventualno svira poslije njih, kao da su osjetili veću slobodu i želju za opuštenijim pristupom, kojim su došli do svojega najboljega ovogodišnjega koncerta koji sam im čuo, koliko god to bilo glupo reći nakon onoga krškaosloma u Vintageu. Jebiga, iako zbrojem svih bodova ipak nešto slabiji, ovaj je imao veći postotak.

Zaboravivši iz prostorije za probe ponijeti koferić s parama, bijelim i pedalama koje odranije otputovao Benčić inače upotrebljava, ritamski dio benda pristigao iz Rijeke je izgleda slučajno zvuk benda trasirao prema nešto žešćim, garažnijim vodama, jer je zamjensku opremu osigurao heretični Žalac, koji ne zna kako se svira nježno. Uopće se nije primjećivalo da bend, kao, koristi opremu na kojoj se ponešto slabije snalazi, ali već kod otvarajuće nove pjesme, one kojom započinju svoje koncerte cijele ove godine, te naredne ‘Girl’ začuo se natuknuti odmak s countryja prema rocku, s Neila prema Mladom, kroz koje su zlatne power pop melodije aktualnog albuma sijale jednakom toplinom i ljepotom. Iskreno, ne biste sve to zamijetili da bendove koncerte ne hodočastite mojoj paralelnom redovitošću, jer bend se i dalje sigurno kreće od garage-popa do country-rocka kao i uvijek, ali doista je super od drage grupe ponovno dobiti isto, samo osvježeno na način da nema ni najmanje opasnosti od blage srednjeputne sigurnosti toga istog. Ono što je bilo primjetnije je veći udio novih pjesama, čak četiri u pedesetak minuta, od kojih su barem dvije, ona s opravdanjem reggae rifova i refrenom I gotta go now ’cause my people are waiting te završna ‘Letters From The Past’, sigurni budući klasici benda. Problem je samo u tome što se opet događa da je novi album umalo pa napisan do kraja a da aktualan još uvijek nije zaživio do svojega kraja, ali na to smo svi skupa pristali kada smo muziku odlučili slijediti u Hrvatskoj.

Ali da nismo, ne bi bilo ni My Buddy Moose ni ovoliko krasne nedjelje, naravno, pozdravljene odličnom verzijom ‘Sundays’, jednom od poznatih pjesama koje je bend u prvom dijelu umetao između novih, da degustacija lakše klizi. Srednji dio ispunili su udarni naslovi sa ‘Shine! Shine! Shine!’ – nemojte si nikad dopustiti uzimanje ‘Fucking Boring’ zdravo za gotovo, ili si, zapravo, ipak dopustite, pa će vas onaj prijelaz kojim gitare silaze iz Stjenjaka u udolinu raspametiti koliko i mene nekidan – da bi finalnom trećinom mandolinoisea bend potpuno razorio svu tu kišu i kaos te ponovno svom svojom snagom i divotom dokazao da jest najbolji. U nas. Na svijetu. U svemiru. Čak se i izostavljanje ‘Ocean’ iz tamburaške sekcije koncerta moglo podnijeti uz hoedown-raspašoje ‘Music’ i ‘Finally’, kojoj već godinama ne pada na pamet odreći se krune najljepše bendove pjesme, te ‘One Hundred Years From Now’, za koju mi je baš drago što se vratila u repertoar češće sviranih obrada, jednako kao i ‘Can’t Hardly Wait’. Volim Two Cow Garage, i to jako, ali nakon ovoga – Set lista: nova pjesma – Girl – nova pjesma – Sundays – nova pjesma – Can’t Hardly Wait – Shine! Shine! Shine! – Fucking Boring – Lack Of Imagination – One Hundred Years From Now – Music – Finally – Letters From The Past – bio sam pomalo zabrinut hoće li i koliko će uspjeti pozornicu i klub učiniti svojima.

I bio sam glup. Samo što mi uvodni kas gitara iz ‘The Little Prince And Johnny Toxic’, kojom započinje i bendov aktualni odličan album ‘The Death Of The Self Preservation Society.’ (naravno da analno pišem točku, kad tako piše na omotu!), to nije rekao tako nepristojno, nego je razumijevanje mojeg straha pretvorio u uzajaman idealan odnos onim što najviše volim, rokenrolom dobrano natopljenim u život, ili je zapravo obrnuto?, što je zapravo potpuno isto. Da bi bend sljedećih osamdesetak minuta nužnost infuzije svih životnih sokova u pjesme izvršavao ne spuštajući nivo ni jednoga jedinog trenutka, tek povremeno spuštajući samo tempo da se možemo sabrati i pjevati iz dubine svojih prkosa i pogrešaka, a ja se doista ne mogu prisjetiti jesam li od prošlogodišnjih The Gaslight Anthem uživo slušao bend koji je tu emotivnu tenziju uspio ovako održavati kroz cijeli nastup. Jebote. Ne znam je li im posljednji datum turneje još dodatno odvidao spremnike čuvanja kondicije, iako sumnjam da se ovi neprivezani bungee-skakači u ponore gitara ikada štede, te dodatno zavidao uragansku kompaktnost svirke, ali mi je drago što su svojim iscrpljujućim setom od 24 pjesme i 24 karata odsvirali ne samo jedan nezaboravan koncert nego i potpuno opravdali sve moje povjerenje i s razlozima ljubavi s pravom snižene kriterije kojima sam njihov prethodni zagrebački nastup odlučio zapamtiti boljim nego što je bio, odličnim, a ne samo jako dobrim.

Ususret Valentinovu 2008. godine, Two Cow Garage su u polukružnu &TDovu dvoranu bili stigli praćeni nekolicinom ne toliko otegotnih koliko nezanemarivih okolnosti, od kojih je svakako najkonkretnija bila friška promjena za bubnjarskom stolicom neposredno prije leta u Europu. S obzirom na to da su palicama u bendu otad mlatila još dvojica ili čak i trojica, očito je kako ta pozicija nije osjetljiva, problematična i podložna učestalim izmjenama samo u Hrvatskoj, no trenutačna boksačka hobotnica David Murphy (mislim, valjda je ovo bio on, neće biti da je i on bivši?) ne nameće nikakve repertoarne ograde, za razliku od svojeg prethodnika koji onomad jednostavno nije znao svirati ništa osim pjesama s tada aktualnog ‘Three’ i nadolazećeg ‘Speaking In Cursive’. Ni u nedjelju bend nije odsvirao ništa s debija ‘Please Turn The Gas Back On’, u čemu nikakve štete, niti sa sophomorea ‘The Wall Against Our Back’, u čemu ima malo žala (‘Burn In Hell’, ‘Alphabet City’ i ‘Bethlehem’ su najuži kanon benda), no uvjeren sam kako ovaj put razlozi nisu bili nemogućnost i ograničenost, nego odluka i namjera, prvenstveno motivirane širenjem repertoara na daljnje tri ploče, koje zajedno s ‘Three’ čine i ujednačeniji stilski paket. ‘Three’ je, zapravo, osim što je moja najdraža ploča grupe, bio svojevrstan kraj i vrhunac startne faze, kao i porinuće druge etape bendova razvoja, i dalo se uočiti kako momci još uvijek nisu sigurni kako bešavno povezivati nevelike, ali postojeće razlike. Dodamo li svemu da su udaranjem nogama spočetka ‘Come Back To Shelby’ bili sorili jedan od praktikabela koji su činili pozornicu – što je epizoda koje su se sjetili i nekidan, pokušavši reprizirati ishod istu pjesmu svirajući još tvrđe, ali Močvarin je stejdž čvršći skoro onoliko koliko su zvukom očvrsnuli oni sami – onda pojava povremenoga gubljenja niti nije nelogična, iako joj nisu dopuštali veći utjecaj.

U nedjelju se Two Cow Garage, međutim, nisu morali brinuti ni o čemu, samo su se prepustili vihoru svojih odrješitih pjesama od nadanja i žaljenja, kojima su od spomenutih ploča ‘Three’ i ‘Speaking In Cursive’ naovamo, a do aktualne se smjestila još i ‘Sweet Saint Me’, izgradili jedan od najkonstantnijih i najpouzdanijih opusa modernoga korijenskog rocka, iako mislim da još uvijek nisu snimili all-time bullet-proof klasik, kakav sam se usudio najaviti nakon prvoga zagrebačkoga koncerta. Oduševljen dobrodošlim zvučnim pomakom i sjajnim tekstovima tada premijerno predstavljenih pjesama s nadolazeće ploče – a frontmen Micah Schnabel vrlo razgovijetno pjeva i poviše gromoglasnoga galopiranja, nostalgično pripovijedanje da i ne spominjem – slobodno sam bio pretpostavio kako će tek ‘Speaking In Cursive’ biti pravo remek-djelo, što ipak nije bio, dijelom možda zbog manjka pokojega mekšeg roots-pop momenta, dijelom zbog niveliranja materijala u grozničavo svođenje računa kroz koje se ikome osim fanaticima žanra ili podžanra ili pristupa, a u koje se ponosno ubrajam, bilo teško probijati neokrznut. Iz ove je perspektive, međutim, ovome tipu uzemljenoga i prizemljenoga rokenrola ovakav razvoj situacije svakako prikladniji i više odgovarajući, jer je očito da Two Cow Garage prije svega pjevaju sebi, pa onda logično i ljudima sličnih nagnuća, kao i svojim frendovima iz Tennesseeja iz srcolomne ‘Humble Narrator’, od kojih se jedan Blake pojavio u prvom redu, pa su mu posvetili i prekrasnu verziju ‘Born To Run’, ukravši je natrag od srednjestrujaške gerijatrije i vrativši je klincima s crvima u guzici. Prije koji su se tjedan Elway iščuđavali tipu koji je iz Beograda odvozio 400 kilometara kako bi ih vidio, ali mislim da je ovo ipak malo jači pothvat.

Takvo zadovoljavanje ostajanjem unutar okvira power-trio rock’n’rolla, te posljedično istraživanje i proučavanje svih njegovih zakutaka, bendu je omogućilo u potpunosti kanalizirati sebe, ne samo svojim pjesmama koje istodobno grizu i miluju sašiti udobne i efektne odore nego i svojem instinktu klinaca koji su odrasli na bučanju Nirvane, Dinosaur Jr. ili Hüsker Dü prispodobiti pjesme čija se unutarnja krhkost neće raspasti pod tolikim teretom. A kako je jasno iz nizanja pjesama od ‘Lucy And The Butcher Knife’ preko ‘My Friend Adam’ do ‘Skinny Legged Girl’, navedeni se okvir izvana doima mnogo užim i potrošnijim nego što to doista jest, kako zna svaki poklonik žanra, svirao on te pjesme ili ih samo slušao, a u objema se varijantama one žive. Ugođaj urbane americane s bendovih početaka u aktualnom se zvuku benda zadržao samo kroz osjećajnost countryja i naraciju folka, koje potvrđuju kako Micah zaista ima ‘Folksinger’s Heart’ o kojem je u nedjelju pjevao ne samo u toj pjesmi nego i tijekom cijeloga koncerta, osim kada bi uzeo predah uz pjesme basista Shanea Sweeneyja – ovaj je put Shane već s ‘Gape & Shudder’ najavio kako imamo pravo očekivati sve što nam padne na pamet, da bi s ‘Glass City’ i ‘Pantomime’ razradio svoje životne stavove odvažne dobronamjerne propalice. Vrtlog glasnog znoja i melodičnog rušenja životnih prepreka koji Two Cow Garage danas sviraju jest naslijeđen od trailblazera The Replacements ili Jason & The Scorchers, novim generacijama prenesen radom bendovih mecena Slobberbone i Centro-matic te prekrasno sviran i od školskih kolega The Dexateens, ali golemi prostor koji bend samo trima instrumentima sažimlje u male doze kojima puni svoje nezaustavljive pjesme mene podsjeća i na The Who, samo da su se pojavili četiri desetljeća kasnije i četiri tisuće milja zapadnije. Garažni rock, ali ne kao stilski žanr, nego kao stanje svijesti momaka koji od samog rođenja osjećaju vatru pod stopalima i prstima, frustraciju kojoj ne vide točan uzrok ali ni rješenje, te koji će ocean prvi put vidjeti sa svoje 23 godine, pa se dotad povlače u garažu u backyardu gdje sviraju i sviraju.

Mnogi se bendovi s pozornice zahvaljuju publici, pri čemu se i kod najiskrenijih katkad osjeti obaveza ispunjavanja bontona, no mislim da je baš netom skicirano iskustvo – naravno, ne i isključivo, jer je riječ o iznimno pristojnim i prijaznim momcima, kako navodim iz sjećanja na druženje poslije prvoga koncerta – uzrokovalo da Shane vrlo direktno, osjećajno i ponizno objasni kako doista nikada ne zaboravljaju kako imaju šanse uživati radeći ono što vole najviše na svijetu dok ih publika gleda i sluša kako si ugađaju. Srećom, Two Cow Garage si ugađaju onako kako najlakše mogu ugoditi i meni te meni sličnima, prekrasnim rokenrolom ili, kad uzimaju dah, zborskom a capellom ‘Swingset Assassin’, a bome su se i izravno obratili publici želimo li čuti nešto posebno. ‘Camaro’ i moja ‘Alphabet City’ izazvale su iskreni ponos i smiješak na licima izvođača, mada ne i realno izvođenje, koje je zato doživio moj drugi pokušaj ‘Camo Jacket’, u čiji su se zmijski gitarski liz sručili gotovo prije nego što sam riječ jacket izgovorio do kraja. Upravo je nju popratio treći singalong trilogije albuma ‘Three’ (punkurac tih tri, vidi se da najviše volim pucati trice), istodobno najžešći, jer je sama pjesma definicija rokerske napaljenosti, ali i dobrodušnosti, koliko i najtiši, jer se ipak nemoguće mjeriti s preostalim dvama i njihovim ispovijestima kako nema sramote u osjećaju srama zbog propuštenih prilika. Davši naslutiti narednu pjesmu pripadajućim štimanjem gitare, Micah je već prvi stih predivne luzerske himne ‘Should’ve California’ otpjevao praćen glasovima i unutarnjim lomljenjima gotovo svih prisutnih, koji su se po tko zna koji put s prošlošću obračunali nekoliko pjesama poslije, uz nesuđeni pop-hit ‘No Shame’.

Prije pet i pol godina, ulaznica za koncert Two Cow Garage iznosila je 35 kuna, a ja sam, kako sam već opisao, bio uvjeren kako ćemo ih sljedeći put gledati kao prvake korijenskog rocka i to za znatno više para (osim što ću ja ući kao gost s popisa, hvala organizatorima i Šefu Fruluriji). Kako se procjena nije ostvarila, ima nekoga smisla da cijena ulaznice nije mnogo skočila, ali me čak i ako zanemarim da su uz njih svirali i My Buddy Moose svejedno nekako rastužilo što je koštala identičnih 35 kuna, a nekoga većeg rasta nije bilo ni u broju publike. Jedine promjene tako su ispale novi bubnjar te uočeno djelovanje godina na tijelima dvojice isturenih članova; Schnabelove očale bez kojih izgleda više ne može svirati, što je u &TDu mogao, te, realno, dvadesetak friških kila u Sweeneyjevoj škembi, a čovjek je prije pet i pol godina bio moje vitke/žgoljave (precrtati prema preferencijama) stature. Naravno, i Schnabel je morao probiti koju bužu više na kaišu, i to ne u laskavom smjeru. Ali više od cijene upada i broja posvećenih fanova je važnije da su iste ostale neobuzdana strast i zarazno prskavo veselje kojima Two Cow Garage sviraju čak i čeznutljive žalopojke, svejedno češće prepuštene mlaćenju frustracija negoli povučenom priznavanju poraza. Zato valjda i sviraju dok nije stoposto sigurno da je svako sranje sravnjeno sa zemljom i bombama njihova rokenrola, pa nakon ‘Born To Run’, nakon koje zaista nema potrebe pičiti dalje, razvale još i oproštajnu ‘Bastards And Bridesmaids’, da ne bude nismo znali, i onda se vrate na zasluženi bis Micinom samostalnom ‘American Static’ i još jednim od manifesta ‘What Dying Is For’. Two Cow Garage, doduše, dobro znaju da umiranje nije opcija, zato u svojim pjesmama i žive nekad nikotinom, nekad čistim zrakom uzbuđenja punim plućima, te uvijek ljubavlju punim srcima. Set lista: The Little Prince And Johnny Toxic – Gape & Shudder – Geri – Soundtrack To My Summer – Lucy And The Butcher Knife – Glass City – Should’ve California – Folksinger’s Heart – Pantomime – The Death Of The Self Preservation Society – No Shame – Van Gough – Come Back To Shelby – Swingset Assassin – Humble Narrator – Sally, I’ve Been Shot – My Friend Adam – Camo Jacket – Skinny Legged Girl – Jackson, Don’t You Worry – Born To Run – Bastards And Bridesmaids – BIS: American Static – What Dying Is For

Dan poslije, u ponedjeljak, bio sam prilično siguran kako nema šanse da ponovno navečer izlazim na kijamet, ponajprije zato što je bilo nemoguće da mi ekstazu uz dva omiljena benda ponovi bend koji tek cijenim sa simpatijama, onako izdaleka, ali se olujno nevrijeme smirilo taman da do KSETa, u kojem se skupilo stotinjak ljudi, stignem u komadu. Iceage su jedan od onih underground bendova kakvih se nekoliko pojavi svake sezone, onih koji i unatoč svojemu prilično hermetičnom i konfrontirajućem zvuku uspiju napraviti iskorak prema publici koja uopće ne prati scene s kojih su potekli. Ne mislim da je riječ toliko o sponzorstvu Pitchforka (inače, za sve bulšitere, i dalje sjajnog, informativnog i zanimljivog sajta) ili nekih drugih medija, jer mnoštvo krljastih bendova u takvima biva popraćeno pohvalnim recenzijama, koliko o onoj svemirskoj slučajnosti od koje katkad profitiraju i bendovi koji to zaslužuju, te naposljetku i ja sam, ako mi se bend svidi, a nije mi ga ranije preporučio netko od čru-prijatelja. Do ovoga sam koncerta iskreno mislio da Iceage, kao dobar bend sa solidnim debijem i odličnim drugim albumom (pozdravljam debelo preferiranje aktualnog albuma u set listi!), nisu pogreškom zaradili buku koja se oko njih podigla, ali nakon njega sam malo razočaran, pod dojmom pomalo jadne samodopadnosti pjevača (da je barem šakom odvalio nekog tipa iz prvog reda koji ga je cijelo vrijeme mazio po rukama, to bi bila druga priča!) i određene distanciranosti cijelog benda. Znam da, kao natmureni post-punkeri, Iceage ne sviraju muziku topline, strasti i zajedništva, ali ovakav no thankyous no goodbyes pristup živom nastupanju ih je zapravo učinio predvidljivima, kao da samo igraju podijeljene uloge, a ne izražavaju vlastitu ljutnju i bijes.

No, kada te uloge samo i igraju, rade to s mnogo poznavanja materije i još više vještine, posebno gitaristove, da dobro poznate strukture post-punka, noisea i hard-corea u svojim kratkim i brzim grudama provjetre svježinom, makar takvom koja će svojim propuhom nutrinu učas zalediti i tako spasiti od truljenja, osudivši je na drugu vrstu propasti. Pritom ne samo vizualnim podsjećanjem na negative madchesterskih bendova poput The Stone Roses svoje pjesme pune nekom čudnom vrstom poletne energije, koju je glupo usporediti s pop muzikom, ali koja sebi privlači na prilično sličan način. Da izgleda nisu cijepljeni protiv svake pa i temeljne želje za komunikacijom, vjerujem da bi i uživo uvjerljivije prenosili svoj spoj agresivne frustracije – u njihovom su svijetu ‘You’re Nothing’ i ‘You’re Blessed’ umalo pa sinonimni naslovi, što se u verzijama obiju pjesama čulo i u KSETu – i buđenja instinktivne identifikacije, čak i kod nas starijih prdonja. Možda sam baš zbog više od desetljeća razlike u godinama koncertu i pristupio uz dva zapravo oprečna straha; da je riječ o bendu, recimo poput METZ, koji uživo mnogo izravnije pokazuje kako dolazi s meni udaljenih žanrovskih pozicija, ali i da su momci zapravo produkt sigurnosti skandinavskog društva, koje im onda dopušta da se mrakom i ožiljcima psihe bave potpuno nedirnuti, jer će se likovi iz filmova Joachima Triera svejedno pojaviti na njihovim koncertima.

Oba su mi se straha tijekom nešto više od polusatne svirke (za to dobivaju veliki plus, ovo je muzika kratkih rafala) razbila, nizanje naslova kao što su ‘Awake’, ‘Coalition’ ili završna ‘Ecstacy’ pokazalo je kako su momci itekako svjesni nužnosti kompaktnosti pjesama, čak i onih sastavljenih od razbacanih dionica koje na jednom mjestu drži tek zahrđala žica, a zemlju podrijetla i sve njezine beneficije sam zapravo doživio kao opravdanje bendova identiteta. Mislim, neki od najvećih i najiskrenijih pankera koje poznajem djeca su izrazito imućnih obitelji, a čuo sam i da su Danci jedan od najsretnijih naroda na svijetu prvenstveno jer u život kreću s malim očekivanjima. Dijele li Iceage takva startna polja sa svojim sunarodnjacima onda su krenuli u suprotnom smjeru, prema dolje, pljujući i kukajući, što je u teoriji trebalo dobro sjesti publici sastavljenoj od hrvatskog prosjeka, iako se svako nazočan ovakvom koncertu samim time iz prosjeka svakako izdvaja. Razloge zbog kojih nije sjelo, barem ne u potpunosti, već sam donekle naveo, a šteti da se ružnoj privlačnosti same svirke ispriječio neoprostivo iritantan stav treba dodati i umalo pa desetominutnu pauzu nakon ‘You’re Blessed’, u kojoj su ispravljali neke tehničke probleme kojih doista nitko nije bio svjestan, ne samo zato što su pankeri kojima takvo što ne bi smjelo smetati. Jest da su se nakon toga iskupili zlokobnom verzijom ‘Jackie’ Sinéad O’Connor (kao prvu su odsvirali i ‘To The Comrades’, najavljenu kao obradu nekog benda čije ime nisam razabrao, a nisam još prepoznao i jednu pjesmu iz ovoga drugog dijela koncerta), ali koncentracija publike bila se osjetno rasula. Kao i dobra volja. Izgleda da smo razmaženi. Ili, a sada pričam isključivo o sebi osobno, ja jednostavno ne mogu do kraja razumjeti klince koji od punka preuzmu samo ono što ih ostavlja empty and alone, o čemu u svojoj ‘Swingset Assassin’ pjevaju upravo Two Cow Garage. Birajte svoj punk.