Archive for the ‘Retro petak’ Category

RETRO PETAK: Ana Nikolić – Mišo Moj (2010)

Lipanj 9, 2011

Na Živom blatu sam se napio taman otprilike onoliko koliko se mogu maksimalno napiti bez da idućeg dana imam rupe u pamćenju, i tako ja ugodno bauljao put doma sa slušalicama u ušima, kad li odjednom ovo naletilo na plejlisti… AJME MILINE. Rewindalo se jedno pet puta!!!!! Alkohol je najbolja droga za ekstra-doživljaj muzike koju već znam i volim, ali pritom – ne znam točno zašto, ali živa je istina –  stvarno nema nijedne muzike na svijetu koja u kombinaciji s alkoholom daje tako vrhunaravan doživljaj kao što ga daje Srbija (SR-BI-JA!!!), i to je bio jedan od onih trenutaka kad si kažem: dobro, pa jebo ja sebe, ZAŠTO ne slušam više ćirilice?!? Jer ovo je vrh, više od ovoga ne može.

RETRO PETAK: Rihanna – What’s My Name? (Dark Intensity Radio Edit) (2010)

Svibanj 20, 2011

Bilo je još odličnih remiksa “What’s My Name?”, koje biste možda mogli preferirati u odnosu na ovaj ako preferirate usporeni electro-house ili dancehall u odnosu na dance, ali meni je remiks Dark Intensityja najdraži… ili mi je to barem negdje do zadnje minute, kad stvar produži šepajući do cilja, misteriozno osakaćena za vitalnu notu-dvije bas-linije – sva sreća što stvar ne traje samo jednu minutu, nego skoro čak četiri!

RETRO PETAK: Jesse McCartney – Shake (2010)

Svibanj 6, 2011

Usred razmatranja kakvu bi još grupnu mega-listu mogli raditi na Gorili (osim one naj albuma ikada), pojavila se i ideja o… top-listi najzgodnijih ženski i tipova! Nismo se na spontanoj oluji mozgova baš bili složili oko osnovnih smjernica (tko bi sve išao u razmatranje – živi? Živi i mrtvi? Stariji živi onakvi kako danas izgledaju, ili onakvi kako su izgledali u cvijetu mladosti? Samo javne ličnosti, ili ne?), no ako ikada dođe do toga jedno je pravilo zagarantirano – tko god da bi htio glasati, morao bi priložiti listu i ženskih i muških! Za takvu mogućnost imam spremnu šortlistu muških od jedno… dva imena, jebiga. Mislim, dalo bi ih se natući još po potrebi, ali bi bio ograničavajući faktor ako bi se ravnali po sasvim razumnom pravilu po kojem bi se imho definitivno morali ravnati – a to je da u obzir dolaze ženske i tipovi koji su ti zgodni općenito a ne samo u određenim jedinstvenim prigodama, kao što su meni recimo Colin Farrell u “Minority Reportu” ili Jesse McCartney u ovom spotu. Super mu stoje odijelo i zalizana kratka kosa, stvarno ne znam zašto se sve one godine furao na klinju-otpatka s audicije za Beksiće! Također super: pjesma (koja me baca u nostalgiju za teen-R&B-jem s prijelaza tisućljeća), spot (sjajan primjer kako se i s nepostojećim budžetom, skromnom koreografijom te nenametljivim efektima može složiti kinetički slatkiš za oči).

RETRO PETAK: Sophie Ellis-Bextor – Only One (2007)

Travanj 15, 2011

Naletio sam prije koji dan na novu stvar Sophie Ellis-Bextor, i… ne da nisam kliknuo na embed, nego ni ne mogu opisati koliko mi se nije dalo uopće razmišljati o mogućnosti klika – zadnjih godina joj nekako sve stvari zvuče isto, zar ne? Njoj očito paše taj distancirani posh disco-pop kad ga toliko uporno jaše, ali nadam se da će je indeferentnost većine publike glede te njene opsesije kad-tad natjerati da opet malo zapjeva i u nekom drugom tonu! Ovo mi je naprimjer najdraža stvar sa njenog zadnjeg albuma, napisao ju je tip iz The Feeling (jel se ko sjeća njih?), zvuči kao neka od blesavijih drmalica iz jesenjeg razdoblja karijere Eurythmicsa, i zgodan je primjer muzike u kakvoj bi se mogla i malo češće okušati umjesto da se vazda fura na dosadniju stariju sestre Kylie.

RETRO PETAK: Kid Sister – Kiss Kiss Kiss (2010)

Travanj 8, 2011

Ako su mi načelno iritantni no nastave dovoljno dugo drdnati po svom – svaki hipsterski pas, svaka hipsterska kuja, imaju svoj dan kad će mi postati… što bi bilo suprotno od ‘iritantni’ – TANTNI? E ovo mi je jedna jako tantna stvar, štoviše jako tantan-stvar (taaaaan-tan-tan-tan-taaan-tan-tan-tan-tan-tan!), kratka i slatka, točno onoliko guzotresna koliko bih i priželjkivao od hip-housea u produkciji Afrojacka.

RETRO PETAK: Miley Cyrus – Take Me Along (2010)

Travanj 1, 2011

Mljevenje kroz mašinu pop-industrije može talentirane izvođače nagnati na neprilične kompromise, ali ih s druge – i nedovoljno često slavljene – strane može nagnati i na pozitivne, konstruktivne kompromise; može ih nagnati da implementiraju svoje mnogostruke talente na različite žanrovske terene koje će također rasturiti, umjesto da se drže onog jednog koji im je srcu najdraži. Pink je recimo dobar primjer: ona je (pop-)rockerica, to joj najbolje leži i tu se našla i tu će i ostati i svaka njoj čast – ali da nije bilo “zle” glazbene industrije, ona vjerojatno ne bi nikad debitirala s albumom R&B-ja, s albumom odličnog R&B-ja, za koji nije ništa manje nadaren interpret nego za ono što inače radi, i svijet (ili barem moj svijet) bi bez tog pritiska industrije bio ostao uskraćen za taj jedan divni mali dar. Miley je sa svojim vragolastim country-twangom u glasu u stanju oživiti i oživotvoriti štošta, pa iako je isto rockerica u duši te joj to najbolje leži i tu se našla i tu će vjerojatno i ostati ako se nastavi baviti glazbom – svaka dala onome tko ju je natjerao da se na zadnjem albumu pozabavi malo i pomodnim dance-popom, „Permanent December“ je remek-djelo prpošnog autotune-disca! No kao što rekoh ipak je ona rockerica, pa mi je i s albuma ipak vjerojatno ponajdraža – „Take Me Along“, najljepša pjesma koju Stevie Nicks nikad nije otpjevala.

RETRO PETAK: Detboi feat. Blisscotheque – Rainbows (2010)

Ožujak 25, 2011

Vrijedi povremeno baciti uho na etikete vezane za specifičan zvuk čijih je 15 minuta pod suncem nepovratno prošlo – ako ulažu barem minumum napora da svoju estetiku prilagode novim vremenima, ili da traže odbljeske te estetike na razne strane, jer zna u takvim uvjetima proklijati zgodnih stvari! Štoviše, ima i etiketa poput Herveovih Cheap Thrillsa koje mi postanu intrigantne tek nakon tih 15 minuta: nikada mi nije legla agresivna posvećenost Cheap Thrillsa lociranju prvoloptaške esencije rejvanja, ali mi je zato zanimljivo posmatrati na koje će načine nastaviti sa svojom misijom sad kad se njihova matična elektro-hipsterska publika okrenula ponešto refleksivnijim, manje instantnim užicima… Ako je suditi po “Rainbows”, jedan od vrhunaca njihovih “kompromisa” je da samelju disco kroz fidget, što na papiru ne zvuči uzbudljivo ali je začudo ispalo baš tako – ni disco ni fidget godinama nisu zazvučali ovako fetbojslimovski parti-tastično.

RETRO PETAK: Empire of the Sun – We Are the People (Sam La More Remix) (2009)

Ožujak 18, 2011

Ne znam nikog živog da uopće čekira komercijalni australski post-Modular house (Hook & Sling, Potbelleez, itd), kamoli da ga imalo respektira – i nije sad da ću kuditi ljude zbog toga, pošto i sam mislim da je premoćna većina stvari s te scene teški šrot, ali Sam La More je časna iznimka vrijedna pažnje. A kad volim sintove koji zvuče kao košara svježeg voća! Ovaj remiks je baš nekako jako… slušljiv, mogu ga imati na repeatu pola sata i ništa mi ne fali (kod većine muzike na polusatnom repeatu mi obično fali… neke druge muzike za promjenu), a volim poprililčno i “I Wish It Could Last” (namjerno sam stavio link na audio-upload a ne na spot; jedina stvar koja je gora od FHM-soft pornjave u house spotovima je – FHM-soft pornjava s NERDOVIMA!). Fun fact: “We Are the People” (original) je, zahvaljujući pojavljivanju na Vodafonovoj reklami, krajem prošle godine dogurala do prvog mjesta njemačke nacionalne top-liste!!!

RETRO PETAK: Claudia – Kada ne ljubiš me (2004)

Veljača 25, 2011

Ne znam kako ste vi ostali odredili što je prikladno za narodnjački izazov a što ne, i neću se petljati u vaša posla, ali evo naprimjer – ovo je nešto što sam ja razmatrao za svoju kompilaciju ali sam ipak odlučio da to nije to; glazbena podloga je čista digi-cajka, da, ali vokal je standardni hrvatski ženski post-Vanna pop i preko toga nisam mogao prijeći, koliko god da ga refren miješao… A miješa ga,  Bože o Bože, kako li ga samo miješa!!! “Kada ne ljubiš me” ubrajam među najvrlije hrvatske odzvuke negdašnje globalne pop-pomame za orijentalnim motivima, i mada muzikom više baca na “Everyway That I Can” – stvar je duhom bliža nečemu tipa “Addictive” jer koristi kockice iz paketa ‘Generator afana’ samo zato da bi ih posložila na neki lijevi zapadnjački način i izgradila neku skroz drugu vrstu afana, ništa manje afantastičnu. Prejebena stvar! I baš me razveselilo kad sam skužio kako je, unatoč tome što nije bila singl – danas druga najpopularnija pjesma Claudije na youtubeu.

RETRO PETAK: Kylie – Better Than Today (Loverush UK! Radio Edit) (2010)

Veljača 11, 2011

Jedan od razloga što mi je toliko zanimljiv teritorij oko granice između komercijalnog housea i gay housea/dancea je i taj što je to zona u koju se slijevaju rijeke ideja izlizanih po drugim klupskim žanrovima – ali ne zato da bi uplovile u luku ugodne penzije, nego da dobiju još jedan zadnji zamah i po putu oblikuju neke nove arhipelage. Electro-house, french touch, pa čak i fidget, sve je to nenadano dobilo još koju godinu života zahvaljujući svježim ušima iz podsvijeta house-polukomercijale, a posebno me veseli što je tom tretmanu sve češće podvrgnut i melodični deadmau5asti progressive! Jer ima tu još puno lijepih priča za ispričati.

RETRO PETAK: Black Eyed Peas – The Best One Yet (The Boy) (2010)

Veljača 4, 2011

Je, koncept ove rubrike zna biti malo blesav, posebno u slučajevima poput ovoga kad je “retro” = stvar s albuma izašlog prije jedva dva mjeseca, i koja bi eventualno mogla još i postati singlom do kraja ove godine! Ja se nadam da će tako i biti, a u međuvremenu je za novi singl s “The Beginning” odabrana “Just Can’t Get Enough” – što ima smisla, jer mislim da ljudi vole BEP između ostaloga i zato što im je svaki singl drugačiji, i da su nakon “Time” opet udarili po hausijani mogli su lako izazvati kontraefekt, ma koliko god pop-hausijana i dalje bila jako in… Uglavnom, bio sam razmišljao što je, da se mene pita, trebao biti drugi singl s “The Beginning”, i iskreno – nemam pojma! Jest da je Will.I.Am trenutno svim svojim srcem u pop-hausijani tako da nove stvari BEP koje nisu pop-hausijana uglavnom i nisu među jačima, ali s druge strane ni od te hausijane ne čujem ništa što mi se doima kao potencijalni kolosalni hit, kamoli da sam u stanju detektirati neki budući “I Gotta Feeling”: album je sniman na turneji, u pauzama između nastupa i svakonoćnog patroliranja po klubovima diljem svijeta, dakle sniman je po raznoraznim hotelskim sobama usred naleta inspiracije, i tako i zvuči – razigrano, spontano, pomalo sirovo, i pomalo… jebiga, nedorađeno? Ono, očito je da je album plod ljubavi i entuzijazma, ali ipak im ne bi škodilo da su si uzeli mrvicu više vremena (ili, još bolje, uzeli mrvicu više vremena i preoblikovali sve skupa u solo-album Fergie – koja je i dalje daleko, daleko najjača karika u lancu, njen ulet svakoj stvari BEP daje ogromni ekstra-šut energije!). U svakom slučaju, “The Best One Yet” mi je najdraža stvar s albuma; producirao Guetta, koji je ovom prigodom obogatio svoju paletu s malo braxe/falkeovskih boja!

RETRO PETAK: Aeroplane feat. Sky Ferreira – Without Lies (Breakbot Remix) (2010)

Siječanj 28, 2011

Nitko prošle godine nije tako spektakularno proćerdao svoju priliku kao Aeroplane: s nizom prethodnih remiksa bili su izazvali neviđenu kužersku pomamu (PARIS!!!), i da im je debitantski album išta valjao – našli bi put i do šire publike, na istu foru kao i Justice koju godinu ranije. Al eto, ispalo je kako je ispalo, i ja stvarno ne znam kad sam zadnji put vidio da su jedan toliko iščekivan album svi živi toliko složno i brutalno popljuvali. Konsenzus je otprilike glasio da se na albumu Aeroplane pokušavaju igrati popa i da su tome tragikomično nedorasli; nemam pojma koliko je to točno, nisam imao srca slušati – ali sam se zato itekako naslušao ovog remiksa!! Jest da je malo Hello Miffy, no eto, ponekad i to fino legne.

RETRO PETAK: Pixie Lott – Can’t Make This Over (Bimbo Jones Radio Edit) (2010)

Siječanj 21, 2011

E, zdravo! Ispalo nekako da sam bio dosta zauzet IRL u zadnje vrijeme, tako da se malo otegnuli planovi za izbor naj albuma 2010. – al bit će u ponedjeljak, obećajem, svratite u ponedjeljak!!! A glede Pixie Lott: ona mi u svojim pjesmama generalno zvuči kao slučajna prolaznica, ne ostavlja nikakav trag, a tako je i ovom prigodom… OSIM u refrenu, gdje jednom za promjenu zvuči kao diva od krvi i mesa s konkretnim životnim melodramama, pa makar i to bilo uvelike zahvaljujući Bimbo Jonesovom ležaju hi-NRG divote.

RETRO PETAK: Elena – Disco Romancing (2010)

Siječanj 14, 2011

Da sam je otkrio koji tjedan ranije, uletila bi mi na kompilaciju za GGGG10 samo tako: Rumunji ga UBIJAJU s euro-danceom oplemenjenim swingom housea a ovo je dosad najslasniji primjer, jednostavno nema nijednog elementa, niti jednog zvuka a da nije u službi ritma, da nije i sam dio ritma, a ujedno i tako vraški zarazan, i svi skupa skaču iz zagrljaja u zagrljaj u božanstveno konciznom baletu izobilja. To je život, TO je muzika!!!!!

RETRO PETAK: Nadia Ali – Rapture (Avicii New Generation Mix) (2010)

Siječanj 7, 2011

Je, obrada iiO, a kad smo već kod toga: “Surrender to your…” – što? “… Rapture aura”? “… Rapture arrest”? “… Rapture, or else”? Lirski sajtovi se očito nikako ne mogu usuglasiti, tako da ću se ja ipak nastaviti držati onoga što ja čujem i što mi je najdraža varijanta: “Surrender to your object d’art”! Avicii mi je definitivno najdraži od svih današnjih blockbuster-producenata proleterskog trensastog big-room housea, ta valjda nisam jedina emo-šmizla kojoj je njegova nepokolebljivo melodična brija srcu svakako bliža od u zadnjih par godina standardne “cepter-cepter-cepter-minuta melodije-cepter-cepter-cepter” Piranha-šprehe?

RETRO PETAK: Selena Gomez & The Scene – As a Blonde (2009)

Prosinac 17, 2010

Selena ne pripada spektru Disney-rockerica koje srce vuče ka hard rocku (Miley, Demi), tako da nemam pojma zašto je baš nju dopala ova numera iz pera vječno potcijenjene Fefe Dobson – no opet, i nije neko iznenađenje kad se uzme u obzir koliko Seleni leže brze stvari; u njima je kao sabljarka u vodi, ne bih imao ništa protiv da se i još koji put uhvati punk-popa.

RETRO PETAK: Ceca – Šta je to u tvojim venama (1993)

Prosinac 10, 2010

Sanjao sam prošli tjedan da mi je netko rekao da se Vuco prestaje baviti glazbom (a rekao mi je da se i još netko drugi prestaje baviti glazbom, no zaboravio sam odmah po buđenju o kome se radilo). Bedara! Nedugo potom, u istom tom snu, sam Vuco mi je preko nekoga proslijedio poklon-CD za koji je on vlastoručno izradio omot: srce mi je na to ustreptalo, odmah sam se ponadao da je unutra “Podno Kozjaka”, ili barem neko drugo neizdano arhivsko blago, npr. Klanje ljudi u studijskom izdanju! Stoga sam se poprilično razočarao kad sam vidio da je unutra disk koji je izgledao kao da je kupljen na benzinskoj, a koji je sadržavao kompilaciju srpskih cajki. Na omotu su bile neke Vucine apstraktne kolor-črčkarije; jedini detalj koji sam zapamtio je poruka napisana na poleđini: “IMA I DRUGE MUZIKE NA SVIJETU OSIM TONĆI KOŽUL-POPA.” E pa, dragi moj Vuco iz snova – odabrao si malo čudan muzički materijal za podcrtavanje svoje poante, jerbo su srpske cajke u potpunosti kompatibilne s Tonći Kožul-popom, te ih taj tvoj “Tonći Kožul”, kako ga zoveš, zna katkad čak i zavrtiti za svoj gušt (mada, jbg, osjetno rjeđe nego prije desetak godina)! “Šta je to u tvojim venama” sam otkrio prilikom svog prvog i jedinog odlaska u “Ludnicu”, i mislim da bi se i vama mogla dopasti ako brijete na old skool-Brenu.

RETRO PETAK: Hoku – Another Dumb Blonde (2000)

Prosinac 3, 2010

Sve negdje tamo do pojave “High School Musicala”, američka tween-pop scena je bila ljuta niša: A-Teensi su zahvaljujući potpori dječjih TV i radijskih kanala prodali tri milijuna CD-a u SAD-u bez da su iti okrznuli radar mainstreama. A imali su više hit-singlova! Hoku je, ne računajući temu iz “Plavuše s Harvarda”, imala samo jedan, a pošto će trebati proći još 20-30 godina prije nego što luksuzni box-setovi približe ovomilenijalni Disney/Nickelodeon-pop budućim ekvivalentima connoiseura što su u zadnjih 10-15 godina preko luksuznih box-setova otkrivali opskurne girl-grupe šezdesetih… jedini ljudi koji odu na youtube potražiti “Another Dumb Blonde” su oni koji znaju stvar, koji su je voljeli, i kojima je to nostalgični vremeplov u vremena kad je život bio jednostavniji. Da je bilo youtubea i “Another Dumb Blonde” na njemu prije recimo pet godina, ti današnji dvadesetogodišnjaci bi se ili bili distancirali od stvari u komentarima, ili je ne bi uopće ni išli tražiti, no danas su na već dovoljno velikoj vremenskoj distanci da u njima ne budi ništa osim najtoplijih osjećaja – tako da su komentari ispod spota slap neprekinute pozitive kakva se na youtubeu stvarno rijetko viđa! A i stvar je jako slatka.

RETRO PETAK: Say Anything – Alive with the Glory of Love (2004)

Studeni 26, 2010

OK, pošto ovaj blog čitaju sve neki rockeri i alternativci, ljubazno bih zamolio sve vas dotične koji imate malo dobre volje – da udovoljite mojoj znatiželji tako što biste odvojili nešto sitno minuta da poslušate ovu pjesmu (ne da se embedat, jbg sori, pa se mora desnim klikat) i kažete mi što vam se čini! Bez brige, nije neki Disney-rock nego… hm, štajaznam… emo?! Al ne onaj notorni glam-emo nego neki više, onak, šlampavo-šmokljanski emo? Meni stvar lom, mada kužim i da bi nekima od vas glas gosn. frontmena mogao predstavljati nepremostiv problem. (Potencijalna bonus-razonoda: pokušajte iz teksta pogoditi koja je tema pjesme, pa skoknite do wikipedije da vidite jeste li bili u pravu!)

RETRO PETAK feat. Iz arhive Plana B: Little Jackie – 28 Butts (2008)

Studeni 19, 2010

Dvije su vrste ljudi na ovom svijetu: oni koji pamte Imani Coppole po luckastom hitu „Legend of a Cow Girl“ s kraja devedesetih, i… oni koji ne pamte (ako su uopće ikada i čuli za nju). Uglavnom, evo nje opet, s novim bendom, reko bi cinik da oće ubost koju paru prateći stilsko-novčani trag Amy Winehouse („osebujni“ retro-soul, šatro-šezdesete, trubači, bla bla). No dok je Amy post-„Fuck Me Pumps“ obična štreberica čija će štreberska rola izmučene umjetnice ubrzo po svoj prilici rezultirati štreberski predvidljivom smrću (zijev), Imani Coppola radi muziku koja je dobra i bez da je remiksiraju Al Usher ili Hot Chip!!! „28 Butts“ nije osuda seksizma današnjeg hip hopa ili štatijaznam („guzice“ u naslovu nisu guzice nego, ono, opušci cigareta), ali od hip hopa uzima jednu super caku, onu kad vokal piči dvostruko bržim BPM-om od instrumentala, tako da umjesto tek jedne simpa soul-hop poskočice s jednim apsolutno čarobnim orkestralnim semplom koji svako toliko napravi piruetu kroz refren… ček, gdje sam ono bio krenuo? Ah, da, umjesto toga dobijemo – to plus drmalicu par ekselans što šiba i šumom i drumom i autoputom, sve u istoj vožnji. A što te tiče teksta? Pa, mislim da bi mi se gadio prije nekoliko godina, kad sam živio život protagonista pjesme (srednjeklasni džabalebaroš u limbu između faksa i posla/odrastanja koji krade bogu dane, a opet svejedno misli da je dotičnoga uvatio za bradu!), i kad mi je bilo malo bed zbog toga, i kad sam se pitao šta ja to radim sa svojim životom i sl… Uglavnom, tad bih „28 Butts“ vjerojatno bio doživio kao glorificiranje tog stila života, pa bi mi se možda i bila gadila – međutim, danas sam spremniji uočiti i to kako Imani diskretno podjebava protagonista pjesme (koji bi lako mogla biti i ona sama, ko zna), iako je jasno da joj je u totalu prvenstveno simpatičan/a. A i ja već pomalo mogu gajiti simpatije za tog protagonista, sad kad se nalazim na dovoljno velikoj životno-vremenskoj distanci od njega!

(izvorno objavljeno u Planu B, rujan 2008.)