Archive for Kolovoz 2012.

Slide Away

Kolovoz 28, 2012

Standardno povlačenje paralela između specifičnosti pojedinih godišnjih doba i ugođajnih stilova određenih muzičara zapravo je opravdano onoliko koliko je misija pronalazača njihovih podudarnosti plodna. Nagovještaj koji katkad osjetimo ne može biti pogrešan sam po sebi, a ako se poslije i pokaže kao takav koji ne respondira zajedničkom skupu većine partikularnih stvarnosti, pa, više je riječ o raskoraku negoli nečijoj krivnji. Svojom melankoličnom i njišućom muzikom Memoryhouse su, poput mnoštva svojih stilskih srodnika, izrazito podatni za slušalačke asocijacije povezane s vremenskim i atmosferskim prilikama, a doista je nesvakidašnja slučajnost kako su u Zagreb pristigli upravo na prijelazu iz jednoga dojmovnog paketa koji izazivaju u drugi. Još do prije tri dana, metropola je bila rerna svih onih obaveza koje nas tjeraju napustiti klimatizirane prostore, da bi se jučer navečer već uvelike nosili dugi rukavi. Dilema sviraju li Memoryhouse ljetnu ili jesenju muziku, koju njihovi EP i album, vjerujem, nisu probudili samo u mojoj glavi, tako je razriješena predvidljivim susretom na pola puta.

Takav ishod ne prihvaćam zbog svoje nepostojeće pacifističke želje da nitko u raspravi ne izgubi, nego zbog toga što je stav s po jednom nogom u oba svijeta i inače jedno od bendovih najučinkovitijih oruđa. Sudeći po nevinim licima koja ne poznaju bore (a i po glasno objavljenom 23. rođendanu bubnjara Daniela Graya, koji vodećem dublu pripomaže na koncertima), pjevačica Denise Nouvion i skladatelj Evan Abeele svoje pjesme uobličuju od nostalgije vrlo friškog datuma, podebljane sviješću kako još nipošto nisu iscrpili sve trenutke za pamćenje iz svojih zaliha. U njihovim je ranim do srednjim dvadesetima jednako lako reminiscirajući još jednom uživati u divotama koje su iz svakodnevice iscurile koliko i tupog se pogleda u plafon suočavati sa sitnim životnim prolaznostima koje se grupiraju u nešto veće. Vršeći obje aktivnosti istodobno, uz do mogućih spoznajnih prekretnica dolaze i do zavodljivih, omamljujućih pjesama, koje su na sinoćnjem koncertu dodatno učvrstili u povremeni jangle angloameričkog indie-popa u onolikoj mjeri koliko su uspavano plutanje nastupnog EP-ja ‘The Years’ do ovogodišnjeg albuma ‘The Slideshow Effect’ pretvorili u usmjerenije plivanje konkretnijim popom.

Naravno, i unatoč poletnom bubnjanju te širokoj paleti gitarskih efekata kojom je Evan nešto izravnije potvrdio svoju tinejdžersku prošlost u sobici čijim su zidovima odzvanjali rokerskiji bendovi britanskog shoegazea, Memoryhouse svoj dreampop nisu transformirali u energičan komunalni vatromet. Ime njihovog dugosvirajućeg debija još ih uvijek odlično opisuje, a tom je nizanju romantičnih slajdova lijepo odgovaralo nastupanje u kinu Europa, ispred pretežito sjedeće publike. Točnije rečeno – ne laje pas radi sela – smještanje koncerta ovakvog, tješećeg benda, u prostor za sjedenje, lijepo je odgovaralo meni, iako sasvim razumijem i potrebu nekih tridesetak (od najviše 150 prisutnih) nestrpljivijih, koji su se stojeći na nogama približili pozornici, katkad doprinoseći atmosferi pravoga gitarskog indie koncerta, pogotovo tijekom središnjeg terceta ‘Heirloom’, ‘The Kids Were Wrong’ i iznenađujuće obrade ‘When You Sleep’ My Bloody Valentine, usvojene onako kako se usvajaju najdraže pjesme iz mladosti. Druga odsvirana obrada, roots iskorak ‘Only Son Of The Ladies’ Man’ (Father John Misty), gonjena je drugom vrstom motiva, prijateljskom potporom kolegi s etikete, ali se u niz bendovih vlastitih pjesama uklopila jednako bešavno, svjedočeći kako o dobrom ukusu tako i aranžersko-sviračkoj vještini koja kod ovakvog tipa benda nije uvijek obavezna.

Kao predgrupa, sinoćnji su program otvorili domaći Lady Friends And Flowers, dvojac koji svakako zaslužuje podupiranje, sastavljen od bubnjara i pjevača s akustičnom gitarom, čiji se vokal koji me pomalo podsjetio na Elliotta Smitha (koji nije promašen ni kao stilska koordinata, međutim nipošto ne i jedina) u nekoliko pjesama nešto slabije dobacivao barem do mezanina u kojem sam sjedio. Strah da bi se friški koncertni prostor mogao okliznuti na ionako nevažnim tehnikalijama, međutim, odagnali su prvo kuženje kako momak jednostavno tako pjeva, a nedugo zatim i prvi tonovi zvijezda večeri, pretapanje uvodne ‘Pioneer’ u romantičan hitić ‘Walk With Me’, za vrijeme kojeg je postalo jasno kako od benda nećemo kristalno čisto čuti samo sve ono što su planirali odsvirati, nego i sve ono što smo u njihove pjesme – ja prvenstveno u ‘Punctum’ – pohranili kao osobnu prtljagu. Ta prtljaga sinoć nije bila ni najmanje teška. Set lista: Pioneer – Walk With Me – Sleep Patterns – Modern, Normal – Heirloom – The Kids Were Wrong – When You Sleep – All Our Wonder – Lately – Punctum – Only Son Of The Ladies’ Man – Bonfire – BIS: Quiet America

2. dio – Strpljen spaljen

Kolovoz 15, 2012

Jednom me je jedan čitatelj kritizirao kako za nekoga tko, po njegovu mišljenju, prekrasno i uvjerljivo hvali, bendove prilično nemušto kudim. U brzopletom, umišljenome pravedničkom zanosu pohitao sam taj komentar doživjeti kao uvredu i baciti se na izravnavanje računa, dok mi nije sinulo kako je rečeno, ako je točno, zapravo pohvala kojom se itekako vrijedi ponositi. Sigurno ste dosad negdje naišli na ofucane tvrdnje kako je u poslu službenog procjenitelja uvijek lakše pisati negativne recenzije od pozitivnih, pa se samo nadam da te stavove mediokriteta i neznalica niste shvatili ozbiljno, u slučaju da i sami ganjate karijeru (ha ha ha!) na sličnim poljima. Spominjem sve ovo kao uvod u dodatno pojašnjenje odluke pisanja izvještaja s ovogodišnjeg Terranea silaskom niz ljestvicu dojmljivosti pojedinih nastupa prema onima koji su mi se najviše svidjeli. Kako kod mene uvijek postoji mogućnost da se čak i već duboko zabrazdio u tekst odlučim na promjenu njegove strukture ili sadržaja, jučer sam u inventuru ove vrste krenuo znajući da će mi svako novo slovo o svirkama koje mi se nisu uopće dopale, ili jesu tek pomalo, biti dodatan jamac sutrašnjem nastavljanju pisanja. Ako sam već slistio umalo pa deset kartica na zle i loše, debilno bi bilo odustati od pohvaljivanja dobrih, u čemu ionako uživam neusporedivo više, iako me cijeli dan apsolutno ubija sinoć na basketu paraliziran mišić desne natkoljenice.

Razlog zbog kojeg su STEPHEN MALKMUS & THE JICKS i The Roots u raspored bili postavljeni u istu večer, k tome i određeni svirati drugi iza prvih, vjerojatno puno više veze ima s poklapajućim rupama u itinerarima njihovih turneja, ali ja ću opet cijeli svijet doživjeti kao da se vrti isključivo oko mene i pretpostaviti da je organizatoru netko dojavio informacije prikupljene uhođenjem mojih slušalačkih navika devedesetih godina. I Malkmus (naravno, s Pavement) i The Roots su, zajedno s nekolicinom drugih imena, znatno utjecali na moj kompletan muzički habitus u periodu kada ukuse nije trebalo samo formirati nego i usmjeravati. Radili su to potpuno predivnom muzikom, zbog čega im nikada neću prestati biti zahvalan, čak i usred posljedičnoga određenog smanjivanja mojih interesa za ono što sviraju danas. Da pred koju godinu u Beču nisam prisustvovao povratničkoj turneji obožavanih Pavement, Malkmusov bi me nastup na Terraneu prilično iznervirao, tako-blizu-a-tako-daleko osjećajem uzaludnog čekanja pjesama njegove prve grupe. Ovako, sasvim sam opušteno slušao čovjeka-legendu koji je toliko užitka posljednjih desetljeća pružio meni, kako zajedno sa svojim više uopće ne tako novim bendom ležerno džemajući i solirajući uživa sam. U tome baš i nisam bio masivno poduprt, jer se odmicanjem bendovog seta okupljena publika osipala golemom brzinom i predanošću, pa ga je u trenutku kada sam ga napustio i sam gledala tek koja stotina ljudi. Uz iznimku nekoliko poletnijih stvarčica poput ‘Tigers’, The Jicks su danas mnogo više nego na pjesme orijentirani na sveobuhvatnost zvuka i atmosfere, čime se Malkmus bliži svojim velikim uzorima The Grateful Dead. Sjetimo li se svih onih krhotičnih zvučnih sabotaža s početaka Pavementa, to nas uopće ne bi trebalo čuditi, a drugi dio sve većeg klasicističkog udjela razvidan je još odavno, iz čistoće melodijskog tretmana u starim hitovima. Uvodna Malkmusova gesta dodvoravanja izvrsna je ilustracija njegove šibenske svirke – pokušavajući pokazati kako poznaje Hrvatsku, naveo je njezine slavne košarkaše, Kukoča, Stojakovića i Boguta, pogodivši, je li, tek jednog od trojice. Međutim, čekaj malo, Peja je rođen u Požegi, a Bogut je prva generacija svoje obitelji rođena u Australiji nakon emigracije iz Hrvatske! Dakle, Stephen pogađa čak i kada promašuje, pa mu te uvjetne promašaje uopće nema smisla brojati.

Da me ubijete ne mogu se sjetiti gdje (pa ću si zadržati pravo na malo nade kako je riječ o autentično mojoj ideji!), ali prije nekoliko sam godina čitao izvrsnu analizu o tome što bijelcima, a što crncima znači imanje/nemanje/preuzimanje kontrole, u sferi popularne kulture. Niz je primjera pokazao kako bijelci kontrolu od autoriteta najčešće preuzimaju tako da je potpuno negiraju i ponašaju se, laički rečeno, izvan kontrole, dok crnci svoje zauzimanje pozicije moći koriste kako bi pokazali da su itekako kadri izbrusiti svoje ponašanje i djelo kako bi isto bilo pristupačnije širem društvu. Palo mi je to na pamet negdje na polovici samosvojnog nastupa THE ROOTS, kada je postalo jasno kako su stigli na isto mjesto zadovoljenja prvenstveno samih sebe, baš kao i The Jicks, ali drugim putem. Malkmusa više uopće nije briga za svoju slavnu prošlost i svira samo ono što mu paše u ovom trenutku, ne obadajući želju publike, dok The Roots uživo insceniraju nešto što je mnogo bliže nekakvome cirkuskome mjuziklu nego koncertu jednog od, bez ikakve dvojbe, najvažnijih bendova svih vremena i to ne samo u okvirima hip-hopa. Želeći pokazati kako upravo oni mogu osigurati najbolji show, to čine titrajući jajca samima sebi, tražeći i dobivajući potvrdu kako su sjajni muzičari i zabavljači. Obje potvrde s radošću ću im pečatom ovjeriti i sam, ali ona za sjajan koncert izgubila se u istoj onoj ladici iz koje su izvukli ideju o tome kako ama baš na svaku svoju pjesmu manirom vrhunskog kaver benda moraju odsvirati i jedan svevremeni hit. Čuli smo tako stvari u nepojmljivom rasponu od ‘Sweet Child O’ Mine’ preko ‘Jungle Boogie’ do ‘Love To Love You Baby’, pri čemu se taj miks hard rock gitara, Cali-funka Slya Stonea, marching band trubljenja, disko pumpanja i tko zna čega sve ne nažalost prenio i na najdivnije pjesme samih The Roots. Da ste ih prvi put čuli u verzijama s Terranea, nikad mi ne biste povjerovali kako ‘You Got Me’, ‘Break You Off’ i ‘The Seed (2.0)’ čine jedan od ponajljepših soul terceta u povijesti muzike, što je najvećim dijelom uvjetovalo da je nepregledna masa svijeta koja je bend gledala vrlo rijetko stvarala užarenu atmosferu. Srećom, Black Thoughtu i ?uestloveu ne dugujem samo neke stare godine važnih osjećaja, nego i potpuno fenomenalnu prvu trećinu ovoga koncerta, otvorenu sjajnim tributeom MCA-u kroz obradu ‘Paul Revere’, prije nego što je bend počeo polirati svoje pomalo prašnjave klasike mahagonijskog hip-hopa kao što su ‘The Next Movement’, ‘Proceed’ ili ‘Mellow My Man’. Odrepao sam svaki stih kao da je bilo jučer.

Nešto ranije iste večeri, bend koji je od njih svirački sto puta manje uvjerljiv, u kojem repaju ipak manje kvalitetni reperi i čija se scenska karizma ne može niti uspoređivati, ali koji ipak, za moj ukus, ima konzistentnije tekstove (jebiga, Black Thought mi često zna ići na živce u modu elder-statesman propovijedanja), pokazao je The Rootsima kako treba izgledati odličan narodski hip-hop koncert, iako nekako sumnjam da su se ovi zabrinuli nadiranjem konkurencije iz Hrvatske. O strelovitom usponu koji DJEČACI još uvijek jašu vrlo vjerojatno znate mnogo, ako ne i sve, te imate svoje mišljenje, ali mislim da se ne možemo ne složiti oko toga da je trenutačno riječ o jedinome hrvatskom, da tako kažem, podrijetlom nezavisnom bendu koji krši i lomi gdjegod se nađe. Usporedba s The Roots niti ima smisla niti je poštena, navedena je samo kao rezultat podudarnosti datuma svirke, ali iskreno mislim da iz nje Dječaci ovom prigodom nisu izišli poraženi. Uz njih mi se dogodilo nešto slično što i lani na INmusicu prilikom dvojenja između Grinderman (svjetski bend, tko zna kada ću ih opet imati prilike slušati) ili Overflow (mogu im ići na koncert svaka dva mjeseca), kada sam došao provjeriti nekoliko pjesama domaće grupe i skužio da je glupo napuštati siguran užitak samo radi opće kulture. Iako mi je bend sam zbog manjkavosti u svirci i možda faktima podebljanoj ali svejedno iritantno rastućoj scenskoj nadmenosti bio manje zabavan negoli na proljeće u Tvornici, od sjajnih me pjesama kao što su ‘Maci’ ili ‘Meko sranje’ nije mogao odvojiti ni Dan Mangan (predvidio sam da će tip tamburati sam, previdjevši mogućnost punokrvnoga bendovskog rokenrola, pa mi je danas malo žao), ni nepotrebni populizam ‘Kamiondžije’ (zašto bi takvo što itko napisao?), a kada sam se već počeo povlačiti iz podivljaloga grotla (bez konkurencije najbolja atmosfera na cijelom festivalu, ne kužim zašto su svirali na najmanjem stejdžu kada nema sumnje da bi zapalili i glavni) prema britanskom rokenroliću, za pozdrav sam dobio i ‘ZGB’, a to se nadmašuje vrlo rijetko. Dječaci su kul.

U prvom sam dijelu ovog dojmovnika spominjao kako se banda Jona Spencera u Šibeniku vrlo teško suprotstavljala istodobnoj žestini i neustrašivosti Hajdukovih momčića, koji su me ponešto omeli i u startnom upoznavanju s napaljenim romantičarima WILD BEASTS. Prvu sam im pjesmu – po svim drugim set listama sudeći ‘Bed Of Nails’ – propustio krivim tajmingom, a barem sam još i fini jezerski funk ‘We Still Got The Taste Dancin’ On Our Tongues’ odslušao poremećeno buljeći u mobitel i čekajući Hajdukovo čudo u Milanu. Kako nikakvom razočaranju zbog izostanka trećega gola nije bilo mjesta, prilično sam se lako uljuljao u melodijski lahor ove lijepe grupe, a i odmorna se svježina bendove mladosti skladno podložila pod trijumf bilih tića. Za žive nastupe pojačan klavijaturisticom, ovaj se kvartet pokazao jednim od većih iznenađenja festivala, čak i meni koji ih doista cijenim. Naime, gradeći svoj, za današnje britanske prilike prilično originalan, zvuk od pomalo uznemirujućih emocija i kompleksnih struktura koje jednako crpe iz opusa i Kate Bush i Steely Dan, Wild Beasts su, pogrešno mi se činilo, podatni lomljenju na pozornici. Međutim, uživo su ovi mladci još i bolji, nivelirajući određene razlike između pojedinih pjesama u tečan komplet vrlo često zvučeći kao ona strana britanskog indie-popa koja je uvijek bila tu, samo je nismo uočavali, zaslijepljeni vrištanjem površine. Nešto kao onomad The Smiths, samo ipak malo manje sjajno i žanrom dosta drukčije. Iako im je cijeli set bio odličan, s vrhuncem u zaredom odsviranima ‘The Devil’s Crayon’ i ‘The Fun Powder Plot’, veću pažnju i domaće publike – u mojoj blizini uz njih je uživao zavidan broj stranaca, valjda iz bendove domaje – privukli su najavom ‘Reach A Bit Further’ i pričom Toma Fleminga o školskoj zaljubljenosti u jednu Hrvaticu. Naš čovjek. Set lista: Bed Of Nails – We Still Got The Taste Dancin’ On Our Tongues – Albatross – The Devil’s Crayon – The Fun Powder Plot – Loop The Loop – This Is Our Lot – Reach A Bit Further – All The King’s Men – Hooting & Howling – End Come Too Soon

Za ispunjenje moje želje da meni osobno festival otvori bend koji volim, da me se odmah priključi na receptore užitka, pa da ostatak programa, kakav god bio, pratim bolje volje, ove je godine bila zaslužna ANNA CALVI, koja je svojih tek nešto malčice više od pola sata nastupa posvetila najboljim stvarima svojega zavodljivog debija – iako ne i, šmrc, ‘First We Kiss’ – te trima neočekivanim obradama. Koje su, zapravo, bilo potpuno očekivane, samo da sam unaprijed provjeravao što je sve svirala na prijašnjim koncertima. Anna Calvi svojim zvukom i imidžom mnogo više pripada barovima skupih hotela ili privatnim bogataškim klubovima negoli rupama po kakvima se smuca proletarijat indie-rocka, a njezina erotična alter-lounge muzika, svojevrstan pozitiv onoga što sviraju Gallon Drunk, svoju uvjerljivost izvlači upravo iz razdjelnice tih dvaju životnih i kulturnih stilova. Iako me donekle razočaralo to što nije nosila ni jedan jedini komad crvene odjeće, u njezinim je pjesmama bilo dovoljno decentno crvene strasti, ne samo u ‘Desire’ ili mojoj omiljenoj ‘I’ll Be Your Man’, nego i u obradama ‘Surrender’ Elvisa Presleyja, ‘Wolf Like Me’ TV On The Radio te ‘Jezebel’, najpoznatijoj po izvedbi Edith Piaf. Tročlana postava grupe (ona na gitari, bubnjar, te cura na nekom čudu) ostavlja mnogo prostora koji Anna ispunjava vokalom koji pjeva sporo goruću žudnju, što se bez ikakvih smetnji čulo u ‘Love Won’t Be Leaving’. Da, možda joj trenutačno za snažniji, dugotrajniji koncertni doživljaj nedostaje još pokoja nedvojbeno sjajna pjesma, što je na neki način čini i nezavisnom Lanom Del Rey, ali i iz ovoga što zasad ima uživo lakoćom dovlači najbolje. Set lista: Rider To The Sea – Suzanne & I – Blackout – I’ll Be Your Man – Surrender – Wolf Like Me – Desire – Jezebel – Love Won’t Be Leaving

Ako bend prema kojem sam prije tri godine ustanovio jedinicu koncertnog razaranja odsvira koncert koji, mjeren tom ljestvicom, ostvari najviše rezultate, nekako ga nema smisla stavljati na, koliko god ja okolišao terminologijom i izmotavanjima, tek treće mjesto najupečatljivijih svirki ovogodišnjeg Terranea. Imam, međutim, dojam kako bi i sami FUTURE OF THE LEFT, ovisni o konfrontaciji i cijepljeni od prilagođavanja, poduprli moje motive, ako već ne i bendove koje sam postavio ispred njih. Jednostavno mi se nije dalo biti jedan od mnogih, makar riječ uglavnom i bila o mojim ljudima s malih zagrebačkih koncerata, koji se unisono slažu oko toga tko je bio najbolji u ova četiri šibenska dana. Malo neargumentirane diskusije dobro dođe kao mentalno-psovački trening, pogotovo ako se ista vodi oko, ponavljam, grupe koje je posvećena isključivo vrijeđanju i ponižavanju manje vrijednih. Pjevač i vođa Falco je hiperinteligentna frustrirana gnjida, čijem se neumornom ugnjetavanju nije ugodno naći kao meta, ali je neporecivi gušt biti u blizini i promatrati kada se okomi na druge nesretnike. Mogu to biti Olimpijske igre u Londonu, čelična Maggie, Phil Collins ili tip koji želi čuti pjesme Falcova prvog benda Mclusky, sve i svatko od njih primit će svoju porciju ismijavanja, bilo putem dovitljivih komentara u pauzama između pjesama, bilo – što, dakako, preferiram – unutar tekstova fantastičnih noise-punk bombona koji izazivaju prvo ovisnost, a zatim i ugodnu utrobobolju. S obzirom na to da su svirali u relativno ranom terminu, ne čudi nešto manji broj okupljenih pacijenata, ali sam prilično siguran kako su imali najbolji omjer okupljenih i fanatika. Od samog starta i uvodnog obraćanja Ricku, uglas su se zaderali gotovo svi prisutni, a rafalno nizanje ubojitih pjesama pokrenulo je i pravu pravcatu šutku. Naravno da je ovakav bend potpunije i prikladnije doživjeti u malom klubu, kao 2009. u KSETu, ali FOTL bez ikakvog sustezanja vladaju i većom pozornicom, pa je jedina prava razlika u odnosu na tu već mitsku svirku bila zamjena u ljudstvu. Uz dodatnu gitaru Jimmyja Watkinsa, bendu se kao alternativa basistu Kelsu pridružila i Julia Ruzicka (valjda naše gore lišća, možda Lavoslavljeva nezakonita praunuka?), ne pretjerano teška na oku, ali zato izrazito masna po debelim žicama. Iako se Falco u prvi tren na zahtjev sviranja dijela kataloga Mclusky istresao po molitelju, set listi najviše organiziranoj oko pjesama s aktualne ploče ‘The Plot Against Common Sense’ pridodao je i čak dvije pjesme benda koji nas je s njim davno i upoznao. Dok se ‘Lightsabre Cocksucking Blues’ – najavljena kao obrada Black Crowes, na što sam ja iskreno poželio ‘She Talks To Angels’ ili ‘Remedy’ – još i mogla očekivati, kao čest dodatak bendovim koncertima, ‘To Hell With Good Intentions’ me zatekla nespremnog, skoro punih mjesec dana prije nego što sam je očekivao čuti kao dio skorašnjega zagrebačkoga koncerta najdivnijih Japandroids. Bolje ovako, čuti je od autora. A i najbolje ovako, misleći na cijeli nastup Future Of The Left. Set lista: Arming Eritrea – Chin Music – Small Bones Small Bodies – adeadenemyalwayssmellsgood – Beneath The Waves An Ocean – Sheena Is A T-Shirt Salesman – Manchasm – Failed Olympic Bid – You Need Satan More Than He Needs You – Polymers Are Forever – To Hell With Good Intentions – I Am The Least Of Your Problems – Robocop 4: Fuck Off Robocop – Lightsabre Cocksucking Blues – Lapsed Catholics (+ I Trusted You)

Izbor benda koji svira tmurne, šuljajuće downtempo balade o truleži nerealiziranih osjećaja kao hedlajnera velikog ili barem srednje velikog festivala na prvi se i svaki sljedeći pogled doima kao potez luđaka ili kao teško kockanje. Pridodam li tome i napomene znanaca kako su uživo mlaki i neuvjerljivi, i nije mi za prigovoriti što sam se ustrašio da me ljupki depresivni klinci THE XX svojim nastupom neće pretjerano zadovoljiti. Samo, ne znam je li riječ o gluhoći spomenutih dušobrižnika ili kvantnom skoku bendove koncertne vještine, ali The XX su u Šibeniku bili apsolutno sjajni, pokazavši kako se i od nezahvalnije materije sporih i tužnih pjesama može iskovati ugodno zajedničko iskustvo. Priznajem, pozicioniran relativno blizu pozornici, na nekih dvadesetak metara udaljenosti, nisam bio u prilici uvidjeti reakcije gomiletine ljudi iza mene, ali ovi veći fanovi prema naprijed svaku su pjesmu pozdravljali oduševljeno i pjevali kao da su te stihove već debelo upisali u svoje spomenare. Kroz cijelih sat plus nastupa atmosfera je bila paralelna onim intimnim središnjim dijelovima koncerata žestokih bendova, kada se na tri-četiri pjesme pogase svjetla i upali bliskost. The XX žestokih pjesama nemaju, nego svoje pognute electro/indie balade o istome onome bremenitome studentskom seksu koji su eksploatirali jedni Suede sviraju u svim mogućim nijansama sive i crne, zvučeći kao Young Marble Giants vremenskim strojem pristigli iz 1978. godine ravno u današnje londonske dubstep klubove. Da sam nesretno zaljubljeni dvadesetogodišnjak bacio bih se bendu pod noge plačućih očiju i zarezanih vena, a ovako sam samo uživao u romantičnom nizanju pjesama koje me još uvijek iznutra diraju kao kada sam ih čuo prvi put, od ‘Islands’ preko neizdržive ‘VCR’ do prekrasnoga kraja sa ‘Stars’. Među pjesmama sa za rujan najavljenoga novog albuma ‘Coexist’, a koje bend već uvelike svira uživo, posebno mi se dopala ‘Tides’, čiji stih I wouldn’t leave us alone kao da sumira svu povijest, sadašnjost i budućnost odnosa Romy Madley-Croft i Olivera Sima. Dok je tako, bit će i njihovih lijepih pjesama. Set lista: Angels – Islands – Fiction – Crystalised – Shelter – VCR – Reunion – Sunset – Basic Space – Infinity – Night Time – Intro – Tides – Stars

I ostalo mi je još samo proglasiti pobjednike – Digitalism ili Jarboli? Ili, khm, bljak, pa nisu valjda oni kopiranti THE VACCINES? E pa jesu, prijatelji dragi, jer ja doista nemam pojma kako se ovaj bend može ne svidjeti ikome tko voli melodične gitare i injekcije razoružavajuće melankolije u pop-rock poskočicama koje sviraju, što rade toliko dobro da im trenutačno nema pravog takmaca na području cijele Britanije. Vrtio sam raspored prva tri benda u glavi tisuću puta, a kako sam već pojasnio pozadinu postavljanja FOTL na treću poziciju, borba za sam vrh bila je plodna i ugodna, ali ne i neizvjesna, jer si roker mojeg kalibra ne može dopustiti kao pobjednike nemati slatke gitare. Koliko god naprosto obožavao debi ‘What Did You Expect From The Vaccines?’, ususret njihovom se nastupu nisam nadao ničemu više doli zabavnom, opuštajućem razdrmavanju između objektivno jačih imena. Samo, jebeš ti ta objektivno jača imena, valjda sam morao znati da je znatno važnija ljepota kojom pojedini bend kroz uši polijeva moje neodraslo srce, vazda sklono dvominutnoj troakordiji, a što The Vaccines rade svoje melodije kujući od neiskorištenih rezervi Beatlesa i Ramonesa, te ih uobličujući u gitarske prskalice nalik na one Libertinesa i Strokesa. Kako ne voljeti bend koji te i takve utjecaje nosi na svojim rukavima (odnosno, ne nosi više, jer su na Terraneu nastupali u džins jaketama odrezanih rukava, izgledom podsjećajući na NWOBHM bendove na izletu na Ibizi)? Ja im odoljeti ne mogu. Rock’n’roll, međutim, ipak nije samo tulumarenje uz ‘Wreckin’ Bar (Ra Ra Ra)’ i ‘Tiger Blood’, koje su samo dvije od pjesama popraćenih vriskom i pjevanjem zavidno brojne publike – vraća li se to britpop i kod nas na velika vrata? Ne bih imao ništa protiv. Rock’n’roll je i melankolično topljenje emotivnih instinkta singalonga iz ‘Wetsuit’ i suočavanje sa svojim pogreškama kroz ‘Post Break-Up Sex’, a The Vaccines su, tako, pokazali da su svladali i znanost koncertnog šejkanja bržih i sporih (jedina dva žanra poznata još u iskonu rokerskog čovječanstva) pjesama u skladan paket. Sviranje gotovo cjelovitoga odličnog prvijenca bend je obogatio šačicom novijih pjesama, od kojih je jedina koja se dosad nije prešetavala YouTubeom i downloadom solidna ‘Bad Mood’, znalački postavljena između dvaju najjačih bendovih aduta, frajerske ‘If You Wanna’ i još uvijek neodoljive ‘Norgaard’, da se dojam slučajno ne pokvari. S obzirom na to da me i danas, punih tjedan dana poslije, doživljaj puca jednakom snagom, očito je da se nije pokvario. Od svih nastupa na Terraneu, ovaj bih najviše htio ponoviti. Set lista: Blow It Up – Wreckin’ Bar (Ra Ra Ra) – Tiger Blood – A Lack Of Understanding – Wetsuit – Teenage Icon – Post Break-Up Sex – All In White – Wolf Pack – Ghost Town – No Hope – If You Wanna – Bad Mood – Norgaard

Vidimo se i dogodine.

1. dio – Rokanje i rokersko prigovaranje

Kolovoz 14, 2012

Već je po spuštanju mraka prošlog utorka, prvog dana ovogodišnjeg Terranea, usred gužve koju je generirala gomila ljudi koji su se takmičili utrkujući preko šankovskih prepona od stejdža do stejdža, postalo jasno kako glasinama ne treba vjerovati baš uvijek. U mjesecima koji su prethodili drugom izdanju festivala koji mi se lani bez ikakvih dvojbi nametnuo kao najdraži barem unutar vjekovnih i povijesnih granica lijepe domovine, sa svih je strana curilo kako prodaja ulaznica baš i ne prati planove organizatora. Obdaren naknadnom pameću, pretpostavljam kako je uz klasičnu mogućnost igre gluhih telefona svoju ulogu u dezinformiranju odradila i moja osobna pripadnost i kretanje u krugu onih muzikoljubaca koji muziku vrlo često ljubomorno čuvaju kao isključivo svoju, pa nas pretjerano ne zanima što se zbiva s one strane ograde. Imamo na to potpuno pravo, svakako, toliko smo joj dali i od nje uzeli, ali začahurivanje ikakve vrste nužno podrazumijeva i određen raskorak sa zbivanjima u vanjskom svijetu, koji je – eto zašto glasinama vjerovati nije – u desecima tisuća pohrlio do bivše vojarne bribirskih knezova (ne, nisam nepismen, nego nigdje ne nalazim kako se točno zove, Vojarna bribirskih knezova ili vojarna Bribirski knezovi, pa se odlučujem na lukav trik) na četiri dana muzike i zabave. Točne se brojke prisutnih već danima pogađaju svugdje drugdje, a ja ću se osloniti samo na oštar vid, koji me obavještava kako su sva tri glavna festivalska dana bila posjećena obilato, i to bez imalo lanjskih oscilacija. Niti jedan ovogodišnji dan nije vidio manje raje od prošlogodišnjeg vrhunca uz The National, a čak je i na outro čilanje četvrtog dana bilo pristiglo nekoliko tisuća neumornih.

Naravno, da bi se navedeni iskorak napravio u tržišnom smislu, prvo ga je trebalo učiniti u kreativnom, ili kako li ćemo već označiti stil popunjavanja lajnapa koji računa mora voditi o, vjerujem, milijun malih i velikih stvari o kojima se meni, jednom kad se nađem oči u oči i uši u gitare s bendovima čije će me pjesme upravo ubiti, ni najmanje ne da razmišljati. Pedigre glavnog muzičkog organizatora Mate Škugora jest omogućio da festival u startu prigrli i podupre primarno zagrebačka nezavisna KSET/Močvara ekipa, ali da je sve bilo planirano samo za nas i nama slične, Terraneo se komotno mogao održavati u Tvornici, i to ako se ista uspije rasprodati. Ovosezonsko konkretnije zahvaćanje u britanski bendovski bazen, kao i u zvukove s više udjela moderne elektrike, jednim dijelom sigurno jest planirani pokušaj omasovljivanja, ali ne bi me pretjerano začudilo ni da je sve tek sitno začinjena slučajnost. U tome sam mišljenju, izgleda, jedan od rijetkih, jer sam toliko puta od prijatelja, znanaca i ostalih čuo kako se Terraneo polako pretvara u nešto što lani mi indiejanci nismo mogli ni naslutiti, da sam se u jednom trenu doista zapitao kako li sam to, pobogu, uspio propustiti Thompsona i Davida Guettu, te nisam li možda prošle godine bio na nekom drugom festivalu u Šibeniku, a da mi nitko nije rekao kako sam promašio lokaciju. Evo, samo na brzinu: Janelle Monáe ili The Roots? The Thermals ili Future Of The Left? La Roux ili The Ting Tings? The National ili The XX? Steve Wynn i Scott McCaughey ili Stephen Malkmus i Michael Gira? Frank Turner ili Dan Mangan? Da, da, dobro, XAXAXA ili Thievery Corporation, tu ste me ipak zeznuli, ali ne sjećam vas se iz lanjskih prvih redova dok su briljantni Makedonci razarali sve pred sobom.

Potpuno mi je jasno da postoji mogućnost kako su nekome u ama baš svakom od navedenih suprotstavljenih parova srcu miliji prvi navedeni izvođači, zbog čega se ove godine razočarao najavama, ali ni uz najbolji trud ne nalazim logiku po kojoj su isti svojim statusom više alternativni, pa da je onda ove godine Terraneo skrenuo udesno, u komercijalu. Gatanje ni meni ni vama, nažalost, nije struka, pa prije sljedećeg festivalskog izdanja ili, u množini, sljedećih njegovih izdanja ne možemo znati kojim će se glazbenim drumovima kretati, ali zdrava je pamet dovoljna za uočavanje lani ispletene čvrste niti kojom je ovaj krasan festival i ove godine nastavio dalje u svoj život. Meni je zbog toga iznimno drago, još i draže zbog činjenice kako djeluje i sve isplativiji. Naravno, nisam odjednom postao filantrop, moju radost proizvodi isključivo sebično nadanje kako će se većim proračunom u godinama koje dolaze lakše namamiti vrlo mi omiljeni bendovi koje u suprotnom ne bih imao prilike vidjeti i slušati uživo. Takvih je bendova na festivalu bilo i ove godine, iako – evo ga, evo ga, počinje skakanje samom sebi u usta!!! – ipak nešto manje nego lani. To je možda čak i glavni razlog zbog kojeg se ove godine nisam odlučio na svakodnevno izvještavanje, kako sam to radio lani i time se kurčio. Prvi sam dan vidio tek jednu voljenu izvođačicu, u više nego korektnom izdanju, ali sutradan pravih motiva za borbu pisanjem nisam imao. Borbu? Da, protiv mamurluka i televizijskog programa – festivalski je tempo ionako ubitačno zamoran za nas koji smo zagazili u četvrto desetljeće života, a kada mu se pridoda i nešto žedniji organizam te finalni olimpijski tjedan, onda je vaš Gogo bio unaprijed osuđen na poraz. I tako ste sve dosad bili osuđeni na pogrešne procjene drugih. Sori, ljudi, hoće se ponoviti, nadajmo se što kasnije.

Kako sjećanje senilnog čiče već lagano počinje nagrizati, činilo se, fino organiziranu tablicu kompletnih doživljaja, standardno izvještavanje po vremenskom rasporedu svirki, na kakvo se najčešće odlučujem pišući o višednevnim masovkama, zamijenit ću svojevrsnim poretkom od najmanje do najviše dojmljivih festivalskih nastupa. Znate da inače nisam pretjerano oprezan kod razbacivanja pojmovima najgore i najbolje, ali ovom ih prigodom, barem sad u startu, izbjegavam zato što je u nesvakidašnjem kontraritmu doista bilo teško svu koncentraciju usredotočivati isključivo na bendove koji sviraju, pa su na finalnu sliku jednako koliko njihovi nastupi utjecale i mnoge vanjske okolnosti. Drugi je razlog taj što se od četvrtka do danas u planiranom poretku najuvjerljivijih imena već zbilo mnoštvo pretumbacija, pa uopće nije nemoguće daljnje preslagivanje poslije trenutka kad tekst objavim i pošaljem Emiru i Draženu. Stoga se odlučujem na ovu, uvjetno rečeno, mekšu varijantu, a strogom uredništvu Potliste napominjem da ovaj poredak nikako ne uzimaju kao moj doprinos eventualnoj zajedničkoj ljestvici, bude li se ista uopće kreirala. Jedno je pokušaj što objektivnijeg sažimanja mora subjektivnih lebdjenja i nerviranja, a drugo nužnost dobročiniteljeve kalkulacije s namjerom da se moj nepogrešiv ukus prelije i na ostatak ekipe. Okej, dosta je bilo izbjegavanja, zarežimo beskompromisno u materiju!

Ili još neko vrijeme ipak ne, jer nemam pojma kakvi su uopće bili CINKUŠI, JOKE i ITAL! JAM, osim što su svirali u pozadini višesatnog nadoknađivanja društvenih interakcija kojem sam se posvetio posljednjega festivalskog dana, nakon što sam prethodne noći primarno provodio jurcajući od jedne pozornice do druge. Doduše, Ital! Jam su i kroz maglu pivskih isparavanja i pušenja tanjura s fažolom dospijevali do mene dobaciti svoje pilanje, a, s druge strane, Cinkuši problema s pokretanjem okupljenih nemaju ni kod nastupanja u staračkim domovima, pa nije bilo šanse da kiksaju pred razdraganom pijanom mladeži. A ovom Jošku ne zamjeram ni izvođenje pjesme Dubioze Kolektiv, ni, lakonski rečeno, opću dosadu, nego samo činjenicu kako su fićfirićki paradirali izvikujući parole na francuskom jeziku a da se nisu ispričali na još uvijek friškom porazu naših rukometaša od Omeyera i ostalih garsonsa. Okej, nije na njima da se ispričavaju, nije zapravo ni na kome, ali koju riječ suosjećanja su baš i mogli ponuditi. Možda sam, ipak, bio previše zaronio u bačvu umora i sportskog razočaranja da bih ikoji od bendova završnog dana osluhnuo dobronamjernije, ali mogli su se i oni potruditi pa zvučati (još) bolje. U donekle su sličnoj situaciji nezahvalnog nadmetanja s onim na što nikako nisu mogli utjecati bili i dragi EROTIC BILJAN & HIS HERETICS, kojima sam čuo tek nekoliko udarnički odsviranih favorita, prije svih ‘Kerosene Lips’, ali kojima se nikako nisam mogao posvetiti nepunih pet minuta nakon što sam odslušao jedan od najboljih nastupa cijelog festivala. Bend koji uživo slušam gotovo svaka dva-tri mjeseca, a čije članove po gradu i svirkama viđam na tjednoj bazi, bilo mi je glupo pratiti nakon neurotične ekstaze u koju su me bili katapultirali Future Of The Left. Vidjet ćemo se uskoro u Spunku, nema sumnje.

Uglednu titulu najvećih zlikovaca festivala s posebnim poštovanjem dodjeljujem PAROV STELAR BANDU, i to ne samo zbog meni posebno iritantne performanse – koja doduše jest uspjela rasplesati trećeg dana još uvijek neiscrpljene mase – nego i zbog cjelokupnog rada u kojem se izrazito ističe intervju prije nekoliko dana objavljen na jednome portalu u kojem se šef ove svite, valjda sam Parov Stelar, žali kako ilegalan download ubija muziku. Znam da nije pošteno u konkurenciju uzimati i opus postignut izvan smotre, ali u pojedinim je slučajevima dopušteno rastegnuti pravila i navade ferpleja. Prijatelju, odjebi, kod nas bahatih bogataša koji si bez pitanja prisvajaju tuđi autorski rad nećeš naići na razumijevanje siromašnih miševa koji, jadni, putuju svijetom, sviraju tisućama ljudi i u zabinju se druže s podatnim turistkinjama. Iako pristigli naoružani statusom neporecivih favorita, THIEVERY CORPORATION su svoju zlatnu kantu izgubili baš zato što su igrali samo na pozornici, čija sam zbivanja još i pokušavao pratiti njihanjem tijekom onih nekoliko pjesama s repanjem i tostanjem. Ne znam čime ovaj bend kupuje naklonost i nekih mojih istomišljenika, ali ja njegov fensi šminkeraj i priče zabludjelih kako postoje samo dobra i loša muzika ne mogu svariti niti posoljene zavidnim sviračkim umijećem i solidnom vještinom pokretanja publike. Dobro je bio procijenio mudri Moose Botić, uz Thieveryje (riga mi se kad čujem da im tako tepaju) i Groove Armadu, nedostajali su još samo Stereo MCs za potpuni trijumvirat. Znam da sam gore trabunjao o širini, tržištu, ukusima, ali neke su abominacije ipak previše. Samo, tako je to, prilikom širenja u hvalevrijedne se revolucije i pokrete uvijek uvale i pragmatične mutikaše.

THE TING TINGS su ove godine igrali ulogu kojom su festivalsku premijeru lani bili označili La Roux, benda koji bi svojim simpatičnim hitovima podjednako namijenjenima svim muzičkim plemenima željnima skakutave zabave trebao osigurati dobru atmosferu u kojoj se može participirati i bez aktivnijeg praćenja svirke. Problem je samo što se tek u polusatnom ili duljem programu bolno čuje koliko je ostatak materijala inferioran, ili možda zapravo tek isfuran nedovoljno za zaokupljanje pažnje većeg broja nazočnih. Tako da su se zgodnica Katie White – kojoj gitara izvrsno stoji, ali sumnjam da išta svira – i ovaj njezin frajer preračunali odugovlačenjem do ‘Shut Up And Let Me Go’ i ‘That’s Not My Name’, jer čak ni ova druga pjesma nije gromkije odjeknula među ljudima koji su dotad izgubili dobar dio svojeg interesa. Michael Gira, srećom, u svojem repertoaru nema toliko velikih hitova koji bi mu predstavljali zapreke prilikom slaganja ujednačene set liste, ali za ovaj se koncert svojih legendarnih SWANS pripremio zahvativši u drugo vrelo koncertne tlake, ono sviranja malog broja pjesama, ali po desetak minuta svake. Swanse nisam bio zavolio, ili bi točnije bilo reći njima se inficirao, ni u srednjoškolskim danima nužnog proučavanja kanona, jer su neki drugi bendovi naprosto imali bolje i ljepše pjesme, a bome su i nešto maznije milovali uho. S obzirom na to da ni do danas nisam iskusio neimaštinu džanki štakora koji rovare praznim frižiderom, jasno je kako manje zabavan prezimenjak našeg LaMarija McGeeja kod mene nije imao šanse. Međutim, moram mu biti zahvalan što je uza sebe vezao dobar dio gerijatrije (u koju ubrajam i sebe, ne vrijeđam, nego iznosim činjenice), pa sam prije sjajnog nastupa koji mu je uslijedio imao više prostora za hvatanje ugodne pozicije.

Ohrabren prijateljskim preporukama koje su graničile s oduševljenjem, nastup FRIENDLY FIRES doista sam bio očekivao sa zanimanjem, ali opet ne tolikim da bih imao pravo zaključiti kako sam onda u tome nestrpljenju i izgorio, pa da zato koncert nisam doživio kako spada. U čemu je onda stvar? Pa, Vuco je jednom lijepo objasnio kako nije magija u pitanju, i da je problem u piću i u skitanju. Ajde, skitnje se baš i nisam primao, ali ne vidim kako bi mi koja bočica više mogla zasmetati u susretu s ovim šarenim zabavljačima. Štoviše, po svemu bi sudeći očekivanom plesu trebala koristiti kao pogonsko gorivo, ali možda bend vozi na neku drugu benzinu. Slušao sam ih gore sa cestice, i ničim me od sebe nisu odbijali, ali ni privlačili išta bliže, no moram im odati priznanje zbog razveseljavanja moje sestre Tee, dosad djevice po pitanju ovakvih, okvirno rečeno, festivala indie muzike. Vidim li je dogodine u prvom redu na, nadamo se, Band Of Horses, znat ću tko je za to zaslužan. Dva dana poslije, od benda zvukom potpuno suprotnog Friendly Firesima sam očekivao istu stvar – znojnu, neobuzdanu čagicu – ali nisam je dobio ni od njega. THE JON SPENCER BLUES EXPLOSION su svoju svirku otvorili bez ikakvih kompromisa, što je mojim ušima koje su žudile za malo rokerske Amerike predivno sjelo, ali sličnim je napadačkim stilom i Hajduk krenuo protiv Intera u Milanu. Jebiga, koncentracija se publike rasipala po mobitelima koji su putem streamova i teletekstova pratili utakmicu, pa je najstrastveniji trenutak nastupa J.S.B.X. bio kad je Ivan Vuković volejom za 0:2 opalio rif iz ‘Sweat’, na što je u zrak skočilo nekoliko stotina Torce Terraneo. Zvali smo taj potez i na bis, ali nismo ga dočekali, što je možda i bilo nelogično tražiti od benda koji je i dalje dobar, ali uzbuđenje proizvodi prisjećanjem, ne aktualnim djelovanjem.

Od svojeg su debija ‘Strange House’, koji su cinici lako mogli promatrati kao klasičan izdanak NME-jeve mašinerije hypea, do vrlo solidnoga prošlogodišnjeg albuma ‘Skying’ darkerski žgoljavci iz THE HORRORS prevalili golem put, i mada sam dojma da mu još nisu stigli do kraja, već su me, kao starog britofila, uvelike pridobili barem u redove zainteresiranih pratitelja, ako ne i poklonika. Međutim, uz iznimku lijepe ‘I Can See Through You’, uživo, sudeći po nastupu u Šibeniku, još uvijek ne uspijevaju ostati s prave strane pozerskog, poluteatralnog nastupa. I bolji su se britanski bendovi na tome znali poskliznuti, samo što im je leđa čuvao veći broj doista velikih pjesama, kakav The Horrors još uvijek nemaju. Ne znam žive li Tom i Freddie Cowan još uvijek zajedno, ali stariji se brat morao pomiriti s činjenicom kako je mlađi braco na Terraneu održao znatno bolji nastup. Doduše, to su morali napraviti i mnogi drugi. Da sam u vrijeme kada su Ozzy i neki drugi prijatelji bjesomučno vrtjeli njihov ‘Neon Golden’ u nas obljubljene THE NOTWIST zavolio poput ostalih, imam dojam da bi me njihova festivalska svirka potpuno razgalila. Ovako, kao ponešto indiferentan promatrač mogu samo obećati da ću im dati barem još jednu šansu, ako nikako drukčije a onda preko skidanja bootlega s aktualne turneje. Prearanžiranjem kultnih pjesama poput naslovne navedenog albuma ili ‘Pick Up The Phone’ za potrebe grandioznije šesteročlane postave, ovaj se simpatičan bend nanovo izmislio. Ne znam kako su odslušano doživjeli fanovi veteranskog staža, ali meni su se noviteti svidjeli. Svirajući u kratkim hlačama, WE WERE PROMISED JETPACKS potvrdili su drugu tezu već citiranog doktora Botića, a to je da je neprikladno odjeven bend teško shvatiti ozbiljno. Znam da je bilo vruće, ali njihovom je himničkom highlander rocku primjereno dostojanstvenije ponašanje na svim nivoima. Svejedno, podsjetili su me da bih baš mogao iskopati albume Telstar Ponies, a to ne može napraviti loš bend.

Drugi dio i nastupi koji su mi se najviše svidjeli slijede sutra…

R.I.P. Mario Furka

Kolovoz 12, 2012

Prekjučer. Velika legenda.

http://www.youtube.com/watch?v=QEv8k4rbLzs