Archive for the ‘Najbolji albumi 2014.’ Category

Gorilini naj albumi 2014: #5-#1

Veljača 5, 2015

05-d_angelo_and_the_vanguard

5. D’Angelo and the Vanguard – Black Messiah
[803 boda / 5 glasova]
Nema potrebe opisivati “Black Messiah” album. Dovoljno je pogledati i čuti D’Angela i the Vanguard na Saturday Night Live showu prije par dana. U te dvije pjesme – “The Charade” i “Really Love” – sažeto je apsolutno sve o čemu govori album: Black Messiah nije jedan čovjek, Black Messiah to smo svi mi. Mi smo Eric Garner, #blacklivesmatter, Michael Brown, Robert Johnson, Trayvon Martin, Prince, Sly Stone, Curtis Mayfied, Marvin Gaye, John Coltrane, Quincy Jones, Questlove, Joshua DeAndre, D’Angelo. Hallelujah. (BM)

04-future_islands

4. Future Islands – Singles
[827 bodova / 7 glasova]
Moram priznat da mi nije bilo drago što sam dobio da napišem svoje mišljenje o ovom albumu. Pleso sam na njega (dok niko nije gledo), ležo i odmaro, vozio bicikli, treniro, šetao i svaki put bi uživo. Kroz glavu bi mi prolazili filmovi (“Mystery Train”), igrice (“Max Payne”) i knjiga “Mjesečeva palača” ali kad sam trebo nešto napisati nisam znao šta i zato bi volio da je to uradio neko drugi. Slično se osjećam i kad su rastanci u pitanju, svi očekuju da kažeš nešto pametno a ja tup, da ne kažem glup. Ko kad sam u školi znao napravit neku glupost, normalno da bi me uhvatili, pa obavijestili starce a oni me onda pitali “Zašto?” Ja bi se samo nasmijo. Mislim da sam tad bio pametniji i vjerojatno bi bolje objasnio razlog zašto sam ovaj album stavio na prvo mjesto al zato sad dobivam manje batina. (ID)

03-kreso_i_zuvi

3. Krešo i Žuvi – Brokva
[856 bodova / 5 glasova]
Ne znam kako je bilo prije (uvijek sve zaboravim) al sad se sve vrti oko love, hoću reći cijene i kvalitete. Svake godine bombardiraju nas sa sve više i više proizvoda da ne znaš šta bi uzeo. iPhone, samsung ili HTC koja je razlika, dal uzet novi model ili stari, a best buy nam kaže najbolji omjer cjene i kvalitete (kuna i pol za željezo, pedeset lipa za bocu, nula lipa po tekstu). Ni sport više nije ko prije, ako nema para nema ni velikih rezultata pa ni zarade. Nema iznenađenja. Jedino kultura još zna iznenadit, ona još uvijek daje priliku da s malo para na kulturan način razbiješ mastodonte. Krešo i Žuvi su s “Brokvom” zakucali, tako dominantnog dueta nije bilo još od vremena Kobea i Shaquillea. (ID)

02-sun_kil_moon

2. Sun Kil Moon – Benji
[1068 bodova / 9 glasova]
Odnedavno staloženi 48-godišnji gospodin, Mark Kozelek je prije nepune dvije godine pjevao kako “at the age of 46 I’m still one fucked-up little kid who can not figure anything out, who has my fears and my doubts.” Danas, nakon karijerne prekretnice u vidu albuma “Benji”, odnosno njegove narativne gustoće, jasno je kako se iza natmurenog suočavanja s nestankom najboljih godina čak i iz oštrog retrovizora nalazilo postepeno prihvaćanje druge vrste. Mark nipošto nije shvatio sve, ali si je vjerojatno napokon priznao nešto što je prilično teško podnijeti i opravdao si postojanje svih tih strahova i dvojbi – jednostavno, čini se kako nikad neće imati svoju djecu. Pa kad si je skrušeno osvijestio kako obiteljsko stablo osobno ipak neće širiti novim granama, odlučio ga je presaditi na plodno tlo minucioznog dnevničenja svakodnevnih životnih situacija, te ga melodijsko-tematskim freestyleom, isprva kultiviranim na dvama suradničkim albumima iz 2013. godine, nanovo prepričati ne od početka do kraja, nego skakućući i zahvaćajući gdjegod ga makar nakratko usmjere neprestano aktivne misaone asocijacije. Otud ta toplina i poštovanje, ali i pomalo opsesivno bilježenje sudbina svih tih roditelja, rodica, ujaka, djedova i prijatelja koje se na “Benji” isprepliću u mrežu na kojoj, neovisno o bremenitom sadržaju, mogu ugodno počinuti podudarne misli svakog slušatelja. Pogotovo ovoga koji se ne može prisjetiti kada je mami posljednji put rekao da je voli – ocu vjerojatno nikad – a istovremeno mu postaje sve izglednije kako je nikad neće razveseliti onim što bi najviše voljela.

Ali, nije valjda da se i svi ovi brojni novi zaludjeli fanovi bore s mogućnošću kako svoje majke neće učiniti bakama? Otkud ovo općenarodno prihvaćanje čovjeka koji najljepše albume snima već više od dvadeset godina, s time da je samo pod imenom Sun Kil Moon od 2003. naovamo snimio sigurno tri još divnija – 1. “April” 2. “Ghosts of the Great Highway” 3. “Admiral Fell Promises” – a bome se ni “Among the Leaves” neće prešutno pomiriti s gubljenjem svoje pozicije, različite suradnje potpisane Markovim osobnim imenom da i ne spominjem? Je li moguće da se upornom strpljivošću ipak može pobijediti, čime se ovdje uopće ne referiram na srcu mi itekako milo nadmašivanje također mi dragih The War On Drugs na ovoj ljestvici bloga koji zajedno s Tonćijem nazivam svojim, nego na potvrdu ispravnosti vlastitoga instinktivnog izbora? Vrlo sam sličnu zbunjenost doživio prošlogodišnjim paralelnim slavljenjem još jednoga osobnog heroja, Richarda Linklatera, koji je svojim “Boyhood” zaista snimio prekrasan film, ali barem ih je pet njegovih prijašnjih – “Dazed and Confused”, trilogija, “School of Rock” – također bilo najdivnije na svijetu pa Oscarima nisu mogli ni primirisati. Ni Mark ni Rick svoje metode i stilove aktualnim radovima nipošto nisu ni pokušali približiti srednjem ukusu šire javnosti, ako su ga, za razliku od mene, uopće i bili u stanju identificirati. Čak bi se moglo reći kako su ih zapravo radikalizirali, vrlo običnu, čestu i neizbježnu temu – ukratko: život – uobličivši kako njihove umjetnosti nisu prečesto ni pokušavale ni uspijevale. No, tamo gdje “Boyhood” nakon gledanja recipijenta ostavlja ispunjenim i optimističnim, “Benji” mu ne dopušta zaboraviti kako u životu prave pobjede ipak ne postoje. Stari dobri Mark, koliko god on to želio, od sebe i svoje mrgodnosti ne može pobjeći. (GP)

01-(the)_lesser_men

1. (The) Lesser Men – Vacation Freeze
[1407 bodova / 6 glasova]
“Started with a smile…” nisu stihovi kojima započinje debi zagrebačkih (The) Lesser Men – koji nam je „omogućio“ (samotaknastavi!) Matija Habijanec putem svoje etikete Noisy Night – no osmijehom svakako započinje prvo, pa i svako naredno preslušavanje ovog glazbenog dragulja. Osmijehom varljivim, ali postojanim – naime, promatram li stvari subjektivno, jest zgriješio, no objektivno i nije kardinalno pogriješio momak s muzika.hr-a kojeg uvodna “Friendly Fires” podsjeća na Foo Fighterse. Energičan i pršteći rawknraul početak albuma bio mi je, na prvu, već sam po sebi ugodno  iznenađenje, no naveo me i na pogrešnu pomisao da je “Vacation Freeze” ponajprije visokokvalitetna ipodjednako kalorična posveta američkom nezavisnom, college rock zvuku 1980-ih i ranih 90-ih.

Protiv toga ne bih imao apsolutno ništa, i vjerujem da bih u “Vacation Freezeu” podjednako uživao… no bi li me podjednako i osvojio? Jer, svjesno ili nehotice (manje je bitno) Lesser mladići su se zvukom, pjesmama, onim nečim – ne prekidajući poveznicu s pustom Amerikom, koju nesumnjivo vole– u mojim ušima približili zvuku australskog i novozelandskog indie-rocka istih prošlih (bez)vremena, sunčevim zrakama prošaranom i kad je ozbiljan i mračan. Okej, možda je samo stvar u meni, koji „ganjam“ jangle The Batsa u “Zidu” Nežnih Dalibora, no što ću kad u nizu stvari s “Vacation Freezea” –”(Stay a Little) Longer”, “The Aftermath of Passing Times”, “Summer’s Back (to Haunt Us)”, “Hold on ‘Till I Scream”… – ćutim šmek Go-Betweensa, pa me i cjelokupni doživljaj albuma  „vuče“ na tu stranu Pacifika. Opet, za jednu “Time You Should Know” bi all-you-can-eat roštiljske bakanalije iskeširala imaginarna angloamerička supergrupa sastavljena od članova Buffalo Toma i The La’s. No, asocijacijama unatoč, zvuk (The) Lesser Mena i njihova “Vacation Freezea” nije sastavljen od retro-posveta i klišeja – upravo suprotno, nalazeći sasvim razumljivu inspiraciju u svemu što vole u glazbi (pri čemu dopuštam i da je moja procjena u potpunosti „promašen fudbal“… nebitno), dečki su stvorili jedinstven, samo njihov zvuk, koji nose istodobno čvrst i zaigran ritam te zveckave gitare kojima ni „režanje“ nije strano, no nikad nije samo sebi svrha. Konačno, za cjelovit apstraktni doživljaj o tome kako zvuče (The) Lesser Men valja spomenuti i virtuozne bekvokale. Nisu oni ovdje slučajno (ili zato što su životna suputnica odnosno stari frend i kolega sa scene) niti je njihova funkcija prateća – oni pjesme na “Vacation Freezeu” „podižu“, čine ih pjevnijim, prijemčivijim… potpuni(ji)m, i njihov su neizostavan dio. Živjeli bekvokalisti!

“Vacation Freeze” nije „zaokružen“ i uspio samo po pitanju zvuka – da je tako, ne bi ni izbliza bio „bomba“ kakva jest. On je i tematski koherentna cjelina – pomno osmišljenog, no ni na trenutak isforsiranog tijeka, u kojoj je sve na svom mjestu i nijedna pjesma nije suvišna. „Priča priču“ o životu koji je „šaka suza, vrića smija“, u kojem vrijeme uvijek teče prebrzo (čak i kada sekunda traje kao vječnost), u kojem trenuci, iskustva i osjećaji koje stalno ganjamo – kad ih konačno sustignemo – uglavnom prolaze „nedoživljeno“ i neproživljeno. Priča o stalnom odrastanju i sazrijevanju od samih naših početaka – tijekom kojeg se, nakon koraka naprijed, nerijetko vraćamo dva unatrag – o našoj percepciji svijeta i ljudi oko nas, našem doživljaju nas samih i potrebi za pogledom, riječju i dodirom, zajedništvom i ljubavlju koja ne jenjava usprkos razočaranjima koja doživljavamo od prvih imalo svjesnih trenutaka izvan mamamamamamamamamamamamamamamame. Možda smo zbog toga pomalo glupi i slabo učimo na prethodnim iskustvima, no upornost u toj potrazi ulijeva i nadu. A nade na “Vacation Freezeu” ne nedostaje.

Ako vam prethodnih par rečenica i zvuči pomalo „proljevasto“, prisjetite se da se većina rokenrol albuma – dobrih, loših, zlih i najboljih – bavi upravo spomenutim temama. Ukoliko ni to ne pomogne, zanemarite prethodni odlomak i vodite se činjenicom da biste u paralelnom svemiru – u kojem bi se čitav taj isti paralelni svemir coelhovski tvrdoglavo urotio da se dogodi prava, zavrijeđena stvar – o Lesser Menima i “Vacation Freezeu” već čitali hvalospjeve u Uncutovima i Pičforcima svih vrsta i agendi. U svemiru smo u kojem jesmo, a i pitanje je bi li (The) Lesser Men toliku pozornost i htjeli, jer nema sumnje da rade to što rade, i kako rade, prije svega zbog – glazbe same. Upravo je zbog toga “Vacation Freeze” plod ljubavi, i album godine. Pa i hrvatski album petnaestljeća. Vužgite, muži(kaši)! (MŽ)

(pisali: Bojan Mandić, Ivan Debelić, Goran Pavlov, Matko Žurić)

Gorilini naj albumi 2014: #74-#51

Veljača 5, 2015

74-lee_ann_womack

74. Lee Ann Womack – The Way I’m Livin’ [104 boda / 1 glas]
73. Champs – Down Like Gold [105 bodova / 2 glasa]
72. Pridjevi – Pridjevi [105 bodova / 3 glasa]
71. Aphex Twin – Syro [110 bodova / 2 glasa]
70. Beck – Morning Phase [118 bodova / 2 glasa]
69. Chet Faker – Built on Glass [118 bodova / 3 glasa]
68. Seven That Spells – The Death and Resurrection of Krautrock: IO [125 bodova / 3 glasa]
67. St. Vincent – St. Vincent [130 bodova / 3 glasa]
66. Angel Olsen – Burn Your Fire for No Witness [131 bod / 3 glasa]
65. Tweedy – Sukierae [141 bod / 4 glasa]
64. Krankšvester – Krankšvester III [146 bodova / 2 glasa]
58. First Aid Kit – Stay Gold / Gruff Rhys – American Interior / Manic Street Preachers – Futurology / Teleman – Breakfast / Tonči & Madre Badessa – Panika / Twerps – Underplay EP [150 bodova / 1 glas]
57. Mac DeMarco – Salad Days [150 bodova / 2 glasa]
56. Alvvays – Alvvays [167 bodova / 3 glasa]
55. Real Estate – Atlas [169 bodova / 4 glasa]
54. clipping. – CLPPNG [175 bodova / 2 glasa]
53. Andy Stott – Faith in Strangers [181 bod / 4 glasa]
52. Dolly Parton – Blue Smoke [186 bodova / 1 glas]
51. Leonard Cohen – Popular Problems [188 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2014: #10-#6

Veljača 4, 2015

10-toumani_and_sidiki_diabate

10. Toumani Diabaté & Sidiki Diabaté – Toumani & Sidiki
[590 bodova / 2 glasa]
U nekakvoj glazbenoj krizi identiteta 1999. sam nakon pročitane recenzije u Zarezu odlučio kupiti album “New Ancient Strings”. Iskreno, nisam siguran da sam imena izvođača (Toumani Diabaté i Ballaké Sissoko) pročitao naglas sve do 2009. kada sam porađajući recenziju albuma Andrewa Birda  pokušavao usporediti njegovo štipanje violine sa zvukom kojeg Diabaté postiže na tradicionalnom afričkom instrumentu kori. Od kraja devedesetih do danas se ta zelena CD-kutija oduvijek povlačila ponajnižim prašnjavim policama gdje je dijelila mjesto s raznoraznim njukorašima, Biohazardima, Kornovima i ostatkom zapuštene plastike koju sam s godinama počeo skrivati od radoznalih gostiju. Nije da me bilo sram i tog albuma, već jednostavno nisam znao gdje da ga smjestim. S druge strane, siguran sam da se taj album u pravilnim intervalima slušao dovoljno puta i da je zaslužio neko više mjesto. Stvar je u tome što se s tom glazbom nisam mogao poistovjetiti, a i mislio sam da je dovoljno imati jedan album meštra Diabatéa vjerujući da mu svi ostali zvuče slično. Srećom, ta blesava pretpostavka pokazala se više nego krivom nakon što su nam se prošle godine Diabaté i sin predstavili sa zajedničkim albumom o kojemu se moglo čitati na raznoraznim mainstream i indie stranicama, od pot liste pa sve do Uncuta (neš ti ludog raspona). Mislim da od početka ljeta pa sve do danas nije prošao tjedan da se Toumani i Sidiki nisu naši u mojim slušalicama (jebate! ovako dobro to ne bi sročio niti afro-mag Emir Fulurija!), a i onaj “New Ancient Strings” s početka crtice više nije na polici s ostalom zanemarenom bagrom, nego odmah do plejera u dnevnom kako bi ga što prije mogli aktivirati kada treba umiriti bebača ili u meditaciji ispeglati tri tone dječje robice. (DS)
09-swans

9. Swans – To Be Kind
[593 boda / 7 glasova]
Swansi spadaju kategoriju bendova u koje se ljudi kunu do mjere da to može biti dovoljan motiv da njihovu vrijednost poželite negirati ili barem dovesti u pitanje. U vrijeme mojih prvih kontakata s glazbom ovih legendi, potom triju koncerata na čiju duljinu i intenzitet nisam bio nespreman ali nisam lako podnio, negiranje Swansa kao benda vrijednog ičije pažnje gotovo da je bilo inaćenje za dosadu koju su mi nanijeli, kako spomenuti koncerti tako i oni stariji i pametniji koji su se u te kurčeve Swanse kleli.

No ljetos me ždrijebom zapalo pisati o trinaestom albumu njujorških art-rock eksperimentatora u sklopu užasnog potlistinog projekta u kojem smo si međusobno recenzirali najdraže albume prve polovice 2014. Ne znam kada bi me nešto drugo natjeralo da poslušam “To Be Kind” koji mi je ispao ne samo najslušaniji album godine, nego me učlanio u klub onih koji će piliti o tome kako su Swansi, uzevši sve (baš sve) u obzir, možda čak i najbolji bend svih vremena, a “To Be Kind”, uzevši u obzir mišljenje Anthonyja Fantana, možda i njihov najbolji album. (DR)

08-ariel_pink

8. Ariel Pink – Pom Pom
[626 bodova / 4 glasa]
Pom pom je super! KIM FOWLEY AT THE TANNING SALON pom pom je ono što na cheerleadersicama nije primijetio nitko osim tebe Bar-B-Cutie Još uvik zvuči kao da nastupa u haljini i klompama. black stilettos Mikstejp ludilo Don’t believe what you see Four shadows into dimensionless sleep zvuči kao da doma nema usisavač, samo metlu… Mind of a girl lsd u luna parku 1976 NOW IT’S TIME FOR PAIN, THAT’S RIGHT, PENETRATION TIME TONIGHT pomaknut swingerski afterparty koji se dešava nakon premijere crtića Why can’t I write Write the words down right Cause I’m a goth bomb GOTHIC BOMB Ja bih ti pomogao, ali sad sam tek saznao da je to muškarac i da to nije konceptualni album o pomagalu cheerleaderica. And all I wanted was a girlfriend all of my life, But she’s too sexual “Veliki vodič kroz smeđe šećere” – “Prestani gledat porniće!!” LET’S GO TO THE EMOTIONAL OLYMPICS! (BOO!) Zappa se na garage punk gigu pokušava žvalit s dečkima iz Daft Punk al nemre zbog onih njihovih kaciga, bend svira cover Abbe.

WHO IS THIS? – Ovo je Ariel Rosenberg, božje stvorenje koje mi je nebrojeno puta spasilo život, i koje ne mogu vidjeti ni čuti drukčije nego kroz ružičaste naočale, iako postoje oni trenuci skepse kada pomislim kako je ono što sam zamijenila za spermu jednoroga možda samo bljuvotina ocvale B-starlete koja se zagušila istom.

WHO AM I? – I’m sweet, eat raw meat.

WHAT IS THIS? – Ovo je album desetljeća. SEXUAL ATHLETICS FOR THE LUCKY ONES!

Odvratno. 501/501. (DGS)

07-the_war_on_drugs

7. The War on Drugs – Lost in the Dream
[709 bodova / 9 glasova]
Mašta može biti zakon a može biti i sranje! Kad čovjek ne bi mašto jednostavno bi uživo u svježem zraku, toplini Sunca, općenito u prirodi i društvu dragih nam osoba. Uživati u onome što život tog trenutka nudi a ne maštati o nečem što bi moglo biti, kad bi bio na tom mjestu s tom osobom i imao sve što zaslužuješ. Onda se zaneseš misleći da i ti možeš biti jedan od tih, koji ono o čemu maštaju i uspiju ostvarit, pa kad se razbiješ ko Charles Barkley kad je obuko Superman odijelo i skočio s kuće, završiš slomljen ispred TV-a gledajući turske sapunice i slušajući propovjedi starih mudraca kako treba stajat čvrsto s obje noge na tlu. Uvijek postoji onaj ‘ali’, da nema mašte ne bi čovjek dok uživa u prirodi pokušo se natjecati s njom pomoću tehnologije koja je posljedica mašte. Neki komentari su pisali da je ovo tužan album, to ne bih znao. Još ko klinjo sam volio, kad bi slušo neku zakon glazbu, skakati po stanu i pravit se kako sviram gitaru a poslije sam konto kako bi mi umijeće sviranja iste pomoglo u šarmiranju suprotnog spola. Slušajući ovaj album ja, nakon tolko godina, opet počnem maštat kako bi bilo super da znam svirat ko ovi tipovi, kad god bi uvatio slobodnog vremena gitaru u struju i deri. Pajdu sam uhvatio da mi pokaže osnove na akustičnoj, sad je samo pitanje vremena hoću li završit ko Charles il ću ipak uspjet, u svakom slučaju ovaj album zaboravit neću. (ID)

06-withered_hand

6. Withered Hand – New Gods
[721 bod / 2 glasa]
Ne pamtim kada se to zadnji put dogodilo, ali moralo je biti davno. Znate onaj osjećaj kada čujete prvu pjesmu na albumu i ona vas udari ravno u pleksus, obuzme vas, osjećate se kao da se obraća izravno vama, a možda i samo vama, odzvanja vam u glavi što god radili, čujete je kada perete zube i plete vam se pod noge kada se vraćate kući iz večernjeg izlaska. Ne teturate zbog pića, teturate zbog nje. Jedini način na koji je se možete riješiti jest da je slušate, slušate i još malo slušate. Uskoro postane dio vas, integralan, neodvojiv.

Uzbuđenje koje je proizvela miješa se sa strepnjom jer niste sigurni kakve će biti one koje joj slijede. Čuli ste previše promašaja u životu, previše je već puta na početku slutilo na dobro, a na kraju ispalo sranje. I onda krene druga pa treća i tako do jedanaest. I shvatite da ste bilo koju mogli čuti prvu, baš je svejedno, sve su najbolje.

Eto, baš to mi se događalo kada sam slušao divnu „Horseshoe“, a onda i sve ostale pjesme s ovog nevjerojatnog albuma.

Dan Willson je dovitljiv momak, samozatajni i sjebani Škot kojega je vrlo lako zamisliti kao vlastitog brata blizanca iz nekog paralelnog svemira. Njegovu muziku, između ostaloga, krasi i nemali broj mikro-koncepata od kojih su neki samo zabavni, drugi su pametni, a treći će vam se rasvijetliti tek ako u oba njegova albuma uronite bez ikakvog razmišljanja i ne izlazite na površinu dok je i zadnji atom zraka preostao u vašim plućima. Ili još malo dulje. Prvi album se zvao „Good News“, ovaj se zove „New Gods“, a uz to što se imena albuma anagramski podudaraju, riječ je o vrlo sličnoj glazbi koja je sada samo malo napucana studijskim hormonima, malo uljepšana i ušminkana kako bi mogla nesmetano ući u uho i onima koji ne gaje prirodno afinitet za dovitljive momke s gitarama koji su još uz to duhoviti, topli, bistri i bolno dirljivi u svojoj iskrenosti.

Znalo se dogoditi da bendovi na tom putu u poliranje i dotjerivanje vlastitog zvuka više izgube nego dobiju. Ne samo da se znalo dogoditi, nego je to i prilično česta pojava, veće je iznenađenje kada se to ne dogodi, a Dan Willson je imao sreće, umješnosti, znanja ili tko zna čega pa je tu klopku uspješno izbjegao i uspio složiti prekrasan album koji je sasvim on, ali nije ništa manje vi.

Kao jednu od najvećih kvaliteta ovog albuma rado ističem njegovu svevremenost. To je osobina kojoj ne možete težiti (okej, možete, ali nema nikakvog smisla), to se jednostavno dogodi ili se ne dogodi, gotovo bez vašeg utjecaja i sasvim sigurno bez vašeg znanja. Ove pjesme zvuče kao da su oduvijek bile tu, kao da su nešto opće i neodvojivo od svemira, kao kada, reći ću i to, slušate Beatlese pa jednostavno ne možete zamisliti vrijeme u kojem tih pjesama nije bilo. Ne samo zato što ste ih čuli toliko mnogo puta, već zato što su toliko nevjerojatno organske, tako zadivljujuće prirodne da je teško pojmiti da je iza njih ljudski rad, lakše je zamišljati da su jednostavno nastale, tek tako, da su narasle kao stabla ili da su oduvijek bile negdje iznad nas, kao mjesec. (AŠ)

(pisali: Dražen Smaranduj, Davor Rončević, DJ Graziella Spector, Ivan Debelić, Andrija Škare)

Gorilini naj albumi 2014: #15-#11

Veljača 3, 2015

15-metronomy

=15. Metronomy – Love Letters
[500 bodova / 1 glas]
Prije slušanja “Love Letters” svakako bi bilo pristojno poslušati sljedećih 10 pjesama kako bi se što bolje ufurali u najbolji album 2014. Daleka Obala “U modroj zori”, ITD Band “Lagano umirem”, Bijelo Dugme “Da te bogdo ne volim”, Ivo Amulić “Samo ovu mrvu duše”,  Tomislav Ivčić “Sve moje ljubavi”, Dražen i Anđela “Ima li nade za nas” (samo Anđelin dio), Jasna Zlokić “Ne znam koji vjetar puše”, Zorica Kondža “Zar je voljeti grijeh”, Tajči “Ti nemaš prava na mene”. I za kraj, najveći domaći sentiš svih vremena i remek-djelo grupe Tutti Frutti Balkan Band “Nasloni glavu na moje rame”. Ukoliko još niste bili na koncertu grupe Metronomy, odlična prilika je 9.3. u Grazu. Poslije ćete tražiti ima li štand na kojem se može kupiti ploča. (BM)

13-fabi_silvestri_gazze

=13. Fabi Silvestri Gazzé – Il Padrone della festa
[501 bod / 1 glas]
Gabry Ponte. Eros Ramazzotti. Adriano Celentano. Gigi D’Agostino. Mauro Picotto. Molella. Robert Miles. Toto Cutugno. Goblin. Što je zajedničko svim ovim imenima? Pa, to da su imena talijanskih izvođača za koje sam čuo (mogao bi ih nabrojiti još ali mislim da realno nema puno potrebe), što znači da bi se, u slučaju kad bi se nekolicina njih spoji u grupu – to svakako moglo nazvati supergrupom (ne znam kakav je trenutni status postojanja Adriana Celentana ali ako nije živ – brijem da bi mogli bar dofurat hologram?). No kada se spoje Niccolo Fabi (tko?), Daniele Silvestri (ha?!) i Max Gazze (ke?!) i oni se nazovu “supergrupom” (LOL WUT!!)… mislim, bože mili, pa kakve su to sad sprdačine?! Pa možemo i mi tako na Gorili napravit kao tobože supergrupu Mandić Pavlov Kožul i stavit to na google i onda to vidi neki Talijan i pomisli “nikad čuo za nijednog od njih, ali… ne znam puno o hrvatskoj sceni pa valjda su kod njih oni popularni, VALJDA JE LEDŽIT”! Naravno da nisam čuo ništa od ova tri “mladića” ali da trebam napisati recenziju albuma, zadnja rečenica bi mi zasigurno bila: “Da ova tri ‘mladića’ osnuju političku stranku, zvala bi se POKRET JEDNA ZVJEZDICA!!!” I na kraju recenzije bi bila ocjena, u vidu jedne zvjezdice. (TK)

13-high5

=13. High5 – Triestri EP
[501 bod / 1 glas]
Prošlogodišnji breakout momaka iz Visoke petice najvažniji je događaj na domaćoj (rap) sceni još od (sada već davne) 2008. kad je stalaže CD-šopova pogodila “Drama” grupe Dječaci. Dečki predstavljaju ZGB ekipicu iz centra i miljama su (od Andraža u Ljubljani do Blaža u Mostaru) udaljeni od Blackout pionira-poluidiota i njihovih “kvartovskih” šema, a opet nisu ni izgubljeni u ezoteriji Sinestetovih katakombi, nego im se poetika sastoji od finog miksa vrhunskog wordplaya, smisla za pop i inteligentnog odmaka od prevladavajuće raptardacije. Ovaj EP demonstracija je sile i nagovještaj nekih (prijeko potrebnih) novih tendencija. High five! (MI)

12-erlend_oye

12. Erlend Øye – Legao
[505 bodova / 2 glasa]
Slušao sam ga i zavolio sam ga i prije, ali mi je „Legao“ legao (nisam izdržao;-) tek kad je Erlend Øye razvalio Electronic Beats festival, zabezeknuvši svojim melankoličnim reggae novim-najnovijim zvukom pokoju stotinu partijanera koji su došli u iščekivanju neke, bilo kakve elektronike. Doista se od Erlenda svašta moglo očekivati, glumio je polovicu novih Simona & Garfunkela, ponovno je izmišljao elektroničku glazbu na fizičkim instrumentima kao The Whitest Boy Alive, vrtio je eklektiku, ali ovaj rasplinuti, ljubavni reggae – teško. Kad ga vidite, međutim, onako visokog, razvaljenog, s kičastom zlatnom ogrlicom do pupka, kao povampireni Macaulay Culkin iz „Sam u kući“ (ali ne i onaj iz stvarnog života), i taj njegov bend koji izgleda kao da ih je nabrzaka skupio u lokalnoj birtiji, stvari sjedaju na svoje mjesto. (Bilješka za domaće bendove: Zašto uživo ne zvučite kao na albumima? Poslušajte ove neugledne Islanđane koji sviraju s Erlendom – na trenutke se stvarno moraš zapitati je li to matrica.) Odmah na „Fence Me In“ me zarobio i više ne pušta. Najavni singl „Garota“ jeftinim sintićem vraća me na neku talijansku terasu na kojoj, koliko čujem, Erlend ovih dana živi. „Say Goodbye“ ima sunčani gitarski hook koji bi uz malo distorzije mogao biti i Johna Squirea (nije šala). „Peng Pong“ me vraća na možda i najbolju kompilaciju svih vremena „Reggae Love Songs“ – to je ona koja tako vješto balansira između kuruze, te melodija i zvuka tako uvjerljivih da vas razoružava već prvim sekundama svake pjesme. „Bad Guy Now“ i „Rainman“, pa čak i „Save Some Loving“ blago dižu atmosferu (nemojte očekivati The Whitest Boy Alive), i neko su mi se vrijeme izmjenjivale na vrhu najdražih pjesama, gdje je sad uvjerljivo „Rainman“ sa svojim refrenom „Loving you is like waiting for the rain to come“. Takav je „Legao“, poput sunca nakon kiše, opušten, opušen, tamo negdje izvan svega, teleportira te u paralelni svijet fikcije jednog izmišljenog ljetnog popodneva. Lijepo je tu. (OM)

11-alcest

11. Alcest – Shelter
[531 bod / 2 glasa]
”Evo što se dobije kada se black metal zamjeni starim dobrim shoegazingom a.k.a. imamo li već pobjednika u kategoriji track/album of the year??” pronicljivo je napisao lucidni urednik KLFM community radija još početkom prošle godine u najavi grandiozne pjesme “Voix Sereines” koja je išla kao tjedni powerplay. Odavno me, valjda još tamo od izlaska prvog albuma The xx, ništa ni blizu nije ovako razgalilo i zainteresiralo odma po prvom slušanju kao ova divna ploča, a s jednakim žarom se preslušava bar jednom tjedno sve do dan-danas (a i ubuduće će, budite sigurni). Shoegazing (s vidljivim elementima post rocka!) par excellence, ne est pas?? Milina Božja. (DM)

(pisali: Bojan Mandić, Tonći Kožul, Matej Ivušić, Ozren Milat, Dino Marelić)

Gorilini naj albumi 2014: #98-#75

Veljača 3, 2015

98-ben_khan

98. Ben Khan – 1992 EP [57 bodova / 1 glas]
95. The Bug – Angels & Devils / Cheap Girls – Famous Graves / Stephen Malkmus and the Jicks – Wig Out at Jagbags [60 bodova / 1 glas]
94. Hundred Waters – The Moon Rang Like a Bell [62 boda / 1 glas]
93. Rick Ross – Mastermind [68 bodova / 1 glas]
92. Angus & Julia Stone – Angus & Julia Stone [70 bodova / 1 glas]
91. Skrillex – Recess [74 boda / 1 glas]
90. Band of Horses – Everything All the Time [75 bodova / 1 glas]
89. The Twilight Sad – Nobody Wants to Be Here and Nobody Wants to Leave [75 bodova / 2 glasa]
88. Charli XCX – Sucker [76 bodova / 2 glasa]
87. Trust – Joyland [83 boda / 2 glasa]
86. Kid Cudi – Satellite Flight: The Journey to Mother Moon [86 bodova / 1 glas]
83. Gord Downie, the Sadies and the Conquering Sun – Gord Downie, the Sadies and the Conquering Sun / Jozef Van Wissem & Sqürl – Only Lovers Left Alive OST / Mitski – Bury Me at Makeout Creek [90 bodova / 1 glas]
82. Porter Robinson – Worlds [93 boda / 1 glas]
81. Mogwai – Music Industry 3. Fitness Industry 1. EP [95 bodova / 1 glas]
80. Morrissey – World Peace Is None of Your Business [95 bodova / 2 glasa]
79. Reigning Sound – Shattered [95 bodova / 2 glasa]
75. Cloud Nothings – Here and Nowhere Else / Dean Blunt – Black Metal / Denis Katanec Okanagan LTD – Sve moje Laurie / J Mascis – Tied to a Star [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2014: #20-#15

Veljača 2, 2015

Christopher Owens

20. Christopher Owens – A New Testament
[400 bodova / 1 glas]
Svako toliko naiđe jedan koji me raspali tako silovito, obratno proporcionalno od očekivanja i vjerojatnosti da će se to dogoditi, usprkos coveru koji je na pola puta između country-zvijezde, fotografije kolega s posla i YMCA. Pogotovo nakon “Lysandre”, koji mi je jedva zaokupio nekoliko slušanja pažnje. Po mnogo čemu “A New Testament” logički je nastavak onog veličanstvenog shutdowna Girlsa “Love Like a River” i “Jamie Marie” – lagan, nježan, country onoliko koliko se trudi biti, alternativan više nego što namjerava biti, veliki sljedbenik duha Felta na “Me and Monkey on the Moon”. Mogao bih čak pokušati povući paralele svih pjesama, ali zaustavit ću se na tome da je “Nothing More Than Everything to Me” projekcija “Mobile Shack” u ovoj (prošloj) godini, koja je nekako na pola puta između ničega i još ničega, a “Stephen” predivan gospel prepjev “Free”. “Oh My Love” je, pak, najbolja pjesma koju je Owens napisao s one strane gornjeg dvojca s “Father, Son, Holy Ghost”, skoro kao prepjev “Suspicious Minds” iz druge galaksije – i da, zaista je tako monumentalna. Drugi dio ovog (samo) mog drugog najboljeg prošlogodišnjeg albuma iz nekog teško uhvatljivog razloga podsjeća me na “I’m Wide Awake, It’s Morning” Bright Eyesa, možda zato što mi nedostaju onakvi kakvi su bili prije 10 (!) godina, pa je Owens ispunio tu prazninu. “Over and Above Myself” tako blješti ljubavnom istinom da moraš zatvoriti oči, s “Never Wanna See That Look Again” najbliže je pop hitu što je htio biti, dok je “Overcoming Me” ona izgubljena karika između “Lysandre” i Girlsa. “I Just Can’t Live Without You (But I’m Still Alive)” nudi smiraj i tjera te da kreneš ispočetka, i opet, i opet. Moj iTunes evo već odbrojava stotine slušanja i još mi nije dosadio – upravo suprotno, taj novi testament kao da je platno na koji mogu, želim i uspijevam projicirati veselja i tuge, žudnje i ispunjenja. Da, pogotovo žudnje. (OM)

19-xaxaxa

19. XAXAXA – Sami maži i ženi
[415 bodova / 6 glasova]
Najveći problem “Sami maži i ženi” je činjenica da ga se ne može poslušati samo jednom. Bez obzira što je već prošlo dosta vremena od njegovog objavljivanja i dalje se vrti na repeatu svaki put kada ga upalim. Xaxaxa je nastao kao side-bend muške ekipe iz Bernays Propaganda, s vremenom sustigao kvalitetu ‘matičnog’ benda, a s ovim ga albumom definitivno prestigao. Vasko je sve složio na savršen način – melodični punk rock a la Hüsker Dü u njihovoj izvedbi dobija prepoznatljivi, makedonski štih jer se “Sami maži i ženi” bavi upravo – Makedonijom, odnosno Skopjem, odnosno odrastanjem u tom gradu i svim pričama koje on nudi. Darko je Vaska u recenziji za pot listu nazvao najboljim kroničarem alternativne povijesti Skopja i to je u stvari to – s ovim albumom kao da upoznaješ sve što se događa s i oko njegovih aktera. Šteta je samo što je Xaxaxa nedavno prestao s radom… (EF)

18-afghan_whigs

18. The Afghan Whigs – Do to the Beast
[420 bodova / 2 glasa]
Čari dejting sajtova – nude se ovakvi ljudi:

And I’m kind of really taking care of people, I like to please.
I’m really handy, I would like to build my cabin in the woods from scratch.
I like to learn new things, did some wwoofing during Canadian winter and learnt: timber and lumber jack, sawmill work, basic woodwork construction, growing vegetables, crafting beer and carrot wine, culinary basics, taking care of animals (from pigs to sheeps, goats to alpagas…), glass blowing basics.
Amateur beekeeper.
Videographer / photographer. Some pics I shot:
http://beesbeforehoes.tumblr.com

I šta vi mislite, šta sluša čovjek kojem su pčele važnije od kuja? Evo, kaže on: “Christine and the Queens, Tame Impala, Unknown Mortal Orchestra. In general: every single Trip Hop bands from the 90’s, Riot Grrrl, alt-rock, low-fi, psyche-rock, post-rock.” Elem, manje-više neku plinkete plonkete muziku s ozbiljnim nedostatkom muda, primjerenu ljudima s, jelte, ozbiljnim nedostatkom muda. Mislim, sve 5 i sve OK, trudit ćemo se ne bit fašisti poput ovih iz Savske, ali, treba li vam nešto čime teče testosteron, zavrtite novi album uskrslih Afghan Whigsa. Gdje Ono što ne diše i ne krvari izmigoljava iz rupe gdje je drijemalo tamo još od 1998. i “1965” i k’o od šale se opet uvlači u srca, glave i krevete, sklapa čeljusti i guta. Možda to čini zeru nježnije i galantnije no nekoć, ali bez ikakvog nedostatka sirove maskulinosti, koja se cijedi iz svakog Gregovog urlika i rifa njegove bratije. Tko to ne voli, a jebiga, žao mi ga je al ajde, može puhati staklo, uzgajati pčele ili slušati, štajaznam, Buduće Otoke, ili koji već rahitičari dolaze prije i poslije “Do to the Beast” na ovoj listi. Ja ipak, šta da se lažemo, volim osjetiti muda, ovako ili onako. (NP)

17-dan_michaelson_and_the_coastguards

17. Dan Michaelson and the Coastguards – Distance
[469 bodova / 2 glasa]
Pas nikada ne laje radi sela – tužan pas također, Pavlov(ljev) pogotovo – pa moja spremnost na razumijevanje sveopće zanemarenosti prekrasnog albuma “Distance” zapravo predstavlja tek prolongiranje opravdanja moje vlastite dosadašnje nezainteresiranosti za rad predvodnika (bivših?) nebitnih Absentee, koje nisam bio progutao ni kao uvjereni Britofil, čak i ne znajući da se Dan sa strane bavi mnogo ljepšim i važnijim stvarima. Toliko lijepima i važnima da je samo pukom slučajnošću neočekivanog ateriranja tamo nekih Hrvata ostao bez godišnje krune, no ako “Distance” i nije ispao album 2014. godine, svejedno je bez problema zaigrao ulogu albuma svih (ne samo) njezinih oporih tugica i lelujavih nujnosti, noćnih zdvajanja i prigušene nostalgije. Nije mu to palo teško, jer je ono najteže po sebe Dan Michaelson proživio neko vrijeme prije pisanja pjesama uopće, a kamoli njihova snimanja u album koji, u skladu s imenom Danova pratećeg benda, predstavlja čuvara na obalama oklijevanja, kako se jednom davno bio izrazio jedan drugi ovogodišnji muzički junak. Za razliku od, recimo, “Blood on the Tracks”, za koji znamo da je album o prekidu jer smo to čitali u enciklopedijama koje su napisali ljudi koji su to čitali u PR-materijalima – iako nikome živom nije jasno kako se to “Tangled Up in Blue” ili “Lily, Rosemary and the Jack of Hearts” uklapaju u priču o razdvojenim srcima – “Distance” otpočetka sasvim jasno zvuči kao nedostajanje i uzaludni pokušaj prihvaćanja, dok se kroz melankolične aranžmane Billa Callahana u Tindersticksima ili Lambchopa koji obrađuju cijeli “Elephant Shoe” probijaju stihovi kao što su “only fools think love is evergreen” ili “come on home, I want you, come on home, I need you here ili but don’t I own you more, don’t I owe you more.” Detalja nema previše, a iako je donekle samorazumljivo, nije razvidno čak ni to da se kratkih rukava usred ljubavne oluje stoljeća našao naš Dan, što je sve ipak rezultat čistoće njegove tuge, kao i pristup koji ne samo da omogućuje nego i izaziva poistovjećivanje svakoga tko se ikad prepoznavao u plavoj boji najstrpljivijih nota, jer kao čekanje se računa samo ono za koje ne znamo čime će završiti. Nema razorne mržnje, gorke žuči, uzaludnog predbacivanja, želje za izravnavanjem računa, povrijeđenog dokazivanja, ničega doli tihe samoće jednog čovjeka, njegove nade da neizbježan vrtlog svega spomenutog nije previše naštetio prošlosti te njegove spremnosti da “wipe my footprints from the floor so you forget which size I wore and take the records that we shared so you can’t hear what isn’t there.” A nije više na tim pločama, jer je upravo cijeli “Distance” zvuk onoga što više nije tu. Onoga što više nije. (GP)

16-weezer

=15. Weezer – Everything Will Be Alright in the End
[500 bodova / 1 glas]
Evala ljudi, još jedan pozdrav od administr… hej gle, Weezer – pa o njima čak i znam nešto!!! “Pinkerton” sam slušao dok sam još volio i slušao indirok i svejedno mi je bio samo okej i ništa više, što smatram OBJEKTIVNIM ZNANSTVENIM DOKAZOM da nije zaslužio uživati kultni status koji uživa! Mislim ono, ja sam tad bio na svom indie peaku i ako me ni TAD Riječni Cuomo nije impresionirao sa svojim tobožnjim “remek-djelom”, pa ja stvarno ne kužim zašto nije istog trena zatvorio butigu?! Mada opet u neku ruku i jest, mislim bila je jel tako neka šema tipa da se bio vratio na faks i prijetio da neće više on muziku, i ne mogu se iskreno buniti što je pregazio obećanje ili najavu ili prijetnju ili što je već to bilo jer “Beverly Hills” je bio skroz oke debilana i bolji od većine stvari na “Pinkertonu” a ovo kasnije nemam pojma, nisam dalje ništa slušao. (TK)

(pisali: Ozren Milat, Emir Fulurija, Nikola Pezić, Goran Pavlov, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2014: #130-#99

Veljača 1, 2015

130-future

130. Future – Honest [41 bod / 1 glas]
129. Thom Yorke – Tomorrow’s Modern Boxes [41 bod / 2 glasa]
127. M.O.R.T. – Odjel za žešće / Natural Child – Dancin’ with Wolves [45 bodova / 1 glas]
124. Avi Buffalo – At Best Cuckold / Wake Owl – The Private World of Paradise / Wesley Wolfe – Numbskull [47 bodova / 1 glas]
123. Jungle – Jungle [49 bodova / 1 glas]
107. Aesop Waits – Tom Shall Pass / Aziza Brahim – Soutak / Ben Watt – Hendra / The Budos Band – Burnt Offering / Cynic – Kindly Bent to Free Us / D’Aqui Dub – Impermanencia / Jealousy Mountain Duo – N°_03 / Nothing – Guilty of Everything / Orlando Julius & the Heliocentrics – Jaiyede Afro / R.E.M. – Unplugged: The Complete 1991 and 2001 Sessions / Thee Silver Mt. Zion Memorial Orchestra – Fuck Off Get Free We Pour Light on Everytthing / Thurston Moore – The Best Day / Tinariwen – Emmaar / Veja – Dolina mlinova / Yoni Wolf – Old Dope / Zachey Force Funk – Money Green Viper [50 bodova / 1 glas]
106. Hurray for the Riff Raff – Small Town Heroes [51 bod / 1 glas]
104. General Woo – Pad sistema / Sub Luna City – City Rivims Mk 1 [52 boda / 1 glas]
103. Freddie Gibbs & Madlib – Pinata [52 boda / 2 glasa]
102. Pharmakon – Bestial Burden [54 boda / 2 glasa]
99. Army Navy – The Wilderness Inside / EMA – The Future’s Void / The Menzingers – Rented World [55 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2014: #25-#21

Veljača 1, 2015

25-cymbals_eat_guitars

25. Cymbals Eat Guitars – LOSE
[310 bodova / 3 glasa]
Ajmo ovako; pisanje ovih crtica na Gorili me veseli, čak i mamurnog, jer uvijek mogu ubaciti neku osobnu noticu. Pa ću reći da mi je 2014. bila totalno sranje od godine; jedna od onih godina za tipa od dvadeset i kusur godina kada se potpuno rasulo obruši na par polja i kada staneš i preispitaš se više puta na čemu si, kamo plovi tvoj brod i imaš li ti uopće kormilo u rukama.

I onda ti se ni ne da slušat glazbu, ne da ti se ništa zapravo. Ali poslušaš novi album Cymbals Eat Guitars jer eto, Joe D’Agostino je šizofreni brat Craiga Finna i generalno su dobar bendić. A ono “LOSE” ispadne odlična artikulacija kuršlusa u glavi koji ti se trenutno odvija, pa se zaljubiš na prvo slušanje. Ako je spomenuti Finn i Hold Steady relativno pozitivan pregled jedne adolescencije, Cymbals Eat Guitars su ona najmračnija priča. Oni su onaj jedan tip koji s pet godina svjedoči kako mu stari izbode nožem staru, navuče se na heroin, završi u komuni i na kraju se ubije. I onda takav mrak upakiraju u raspon od gitara njihovih uzora iz Wrensa pa sve do neuroze u režiji ekipe iz Titusa Andronicusa. Bilo kako bilo, slušajte ovaj album ako ste u kurcu, jer vam pokaže da ima i gorih priča. Slušajte ovaj album ako ste dobre volje, jer se možete uvijek razbacati na, primjerice, “XR”. Puštajte album djeci. Neće sigurno uzeti drogu u ruke kada malo prolistaju tekstove. Ali će se navući na dobru muziku! (JV)

24-allo_darlin

24. Allo Darlin’ – We Come from the Same Place
[311 bodova / 2 glasa]
Nije mi ni na kraj pameti započinjati raspravu o glazbenim žanrovima, ali mi je žao što više nema indie-popa ili, hajde, „onoga što smo nekad zvali indie-popom“. Danas će vam pod tu kovanicu pokušati prodati svašta, od nemušte bedroom-elektronike do preobraćenih pankera koji su naglo postali svjesni svojih uzburkanih emocija, ali prave stvari je sve manje i sve je rjeđa.

Jedni od pravovjernika su Allo Darlin’, ali ono što je kod njih sjajno jest što taj zvuk ne djelujekao da je pitanje odabira, već kao da je jedina moguća opcija. Takav se rodiš. Babica ti usadi ljubav prema gitarama i prema slatkim melodijama koje se na tim gitarama izvode, a onda još negdje putem naučiš spretno izražavati misli i osjećaje i eto te!

No, ovaj album ne čini izvrsnim samo to što je rijedak predstavnik žanra na izdisaju, ne, ne, to bi bilo tako banalno, izvrsnim ga čine njegove sjajne pjesme, njih ukupno jedanaest, sve jedna bolja od druge, sve prave, punkorvne ljepotice, sve mala čuda u kojima su se tekst i glazba nekako spojili u savršene, besprijekorne cjeline kojima bi bilo teško nešto dodati ili oduzeti ako se ne želi narušiti taj divni sklad.

Pjesme Elizabeth Morris su kao mali komadići istrgani iz stvarnosti, kao žive sličice na kojima svakim novim slušanjem primjećujete još detalja i svaki od njih vas raspoloži, neki zato što su prepoznatljivi i s njima se možete poistovjetiti, a drugi jer su jednostavno, paaa, lijepi. Pričali smo o indie-popu?

Sve je tu. Od ljubljenja s okusom Juicy Fruits žvaka, preko cuganja u zadimljenim birtijama i pokušaja da se impresionira netko tko nam se sviđa (i još bolje – priznanja da se to pokušalo!) pa sve do čitanja Joan Didion i to u mraku. Sve je to u ove pjesme ugrađeno pažljivo i s mjerom, s mrvicama humora i prstohvatom toliko blage patetike da je možda i nije u redu uopće zvati patetikom, bez previše šećera i s beskrajno mnogo pameti, topline i ljudskosti.

Malo mi je žao što ovu ploču netko možda neće poslušati samo zato što bi se ona načelno mogla svrstati u indie-pop. Žao mi je zato što je “We Come From the Same Place” mnogo više od žanra i ne poslušati ga i ne dati mu pravu priliku je više od ignorancije, to je grijeh nečinjenja. Vidjeli ste kakve to posljedice može imati. (AŠ)

23-the_datsuns

23. The Datsuns – Deep Sleep
[312 bodova / 1 glas]
Za The Datsuns sam se svojevremeno zainteresovao preko jedne majice koju je, sudeći po fotografijama u štampi, često nosio Robert Erikson, bubnjar nikad prežaljenih The Hellacopters. Po toj majici smo ga i prepoznali par godina kasnije kada se, par sati pred koncert na Sigetu, šetao ostrvom. Ako Robert Hellacopter nosi neki bend na grudima, mislio sam, onda taj bend treba imati na umu. “Deep Sleep” je njihov šesti album, snimljen za tek 10 dana, jer se ne viđaju tako često (žive u različitim zemljama/kontinentima) i onda kada se na kraju vide, nema bolje provedenog vremena nego da se snima nova ploča. Melanž proto-metala i psihodeličnog roka sedamdesetih, prošaran i poduprt garažnim rokenrolom, osnova je ovog impresivnog hard rok izdanja. Malo više ranih Black Sabbath nego li inače, ali kako to da zamerimo? Od prve do poslednje pesme, gitare čekaju priliku da vas ugrizu, bubanj diže pritisak, bas tutnji kao da će vas pregaziti bili brzi ili ne, i kad nakon 34 minute shvatite da ste ipak preživeli, strah zamenjuje sreća, i hoćete opet, adrenalin je dobar. Za razliku od “Death Rattle Boogie”, uticaj Nikea Andersona je ovde slabiji, ali dovoljno je znati koliko su Nike i Dolf dobri drugari, da bez brige možete da računate i na blagi ukus Skandinavije. Slušati glasno i ako je moguće uživo. (PJ)

22-sleaford_mods

22. Sleaford Mods – Divide and Exit
[339 bodova / 3 glasa]
“Sleaford Mods sound like nothing else. Nothing like the rest of the desperate professional indie fodder hurling themselves from frying pan to flame. Hoping one day to get an Achilles heel on the Glastonbury career ladder… Sleaford Mods are a band who others will try to imitate. They will fail. Fuck ‘em. Best band in the land. It’s that simple” – riječi su otočkog pop heroja Luke Hainesa!

Ako je ikada i bilo dvojbe o tome da li su Sleaford Mods genijalci s britanskih ulica ili tek dva frustrirana glazbenika koji nedostatak talenta prikrivaju galamom, psovanjem, glasnim rifovima, dvojbe više nema. Pozitivne reakcije na posljednji album “Divide and Exit” stižu im sa svih strana, međutim nagli uspjeh nije ih učinio sklonim kompromisima za očuvanje statusa. I dalje su beskompromisni, čvrstih stavova. Ako im ne odgovarate po njihovom sustavu vrijednosti, dobijete jednostavni Fuck Off, bez obzira da li ste njihov fan ili ne. Tako im je primjerice pjevač Miles Kane (The Rascals, The Last Shadow Puppets) izrazio podršku na twiteru a dobio jasan odgovor: “This music was born out of a hate for pretenders like you. You can either leave gracefully or I will block you.”

Sleaford Mods ne rade muziku zbog popularnosti, oni su tu da olakšaju svoju dušu, a slava za njih dolazi kao neizbježan nusprodukt. Jason, sa svoje 44 godine, kaže da je svjestan mogućnosti da se pretvori u pizdu kao i njegovi uzori koje je slava upropastila, ali vjeruje da neće, jer nisu dovoljno komercijalni. Na jednom koncertu, nakon pjesme netko iz publike se nasmijao a Jason ga je pogledao i rekao “What yer laughing at? … This ain’t meant to be funny.. I’m not telling yer jokes”. Da, Sleaford Mods pričaju životne priče, a svi znamo da realnost nije nimalo vesela.

Nakon prošlogodišnjeg albuma “Austerity Dogs” koji je bio svojevrsna kompilacija ranijih radova (te nažalost, zbog rigoroznih Gorilinih rokova predaja listi, nije dospio u prošlogodišnjih top 30 albuma) uslijedio je jednako tako beskompromisni “Divide and Exit”.

Prva stvar na albumu kreće distorziranim basom i vokalom te nagoviješta da nema promjene stava, kompromisa nema, “Big car, small life, that’s just the way it is.” Iza nje slijedi hitoidna “Tied Up in Nottz” s već sada skoro legendarnim otvaranjem “The smell of piss is so strong it smells like decent bacon“ te još 12 stvari sličnog intenziteta u kojima Jason istresa svu svoju ljutnju na političare, glazbene kolege i razne mediokritete koje ne može ne primijetiti u svijetu koji ga okružuje. I dalje je to punk, mada gitara nema. Kako se desetljećima globalni trendovi u glazbi mijenjaju, tako se mijenja stil ekipe s ulice, nekad je to bio zvuk električnih gitara, nekad spoj beata i samplea. Zvuk grada, zvuk ulice, uvijek je nalazio prostora za transformaciju, da bude noviji, svježiji. Kad Andrew Fearn stisne ‘play’ na svome playeru a Jason ljutito vikne, zvuk ulice je jasan. Za razliku od prošlih albuma koje su snimali u stanu od Andrewa, ovog puta pjesme su snimane u ‘Arro Nottz’ studiju o kojem ni google ne zna ništa te je DIY pristup očigledno i dalje prisutan.

“Divide and Exit” im je donio uspjeh, po prvi puta rade europsku turneju, Jason je u 44-oj godini napustio redovni posao, ako kojim slučajem zalutaju u naše krajeve, nemojte ih propustiti.

Anger is a gift. (VR)

2014 Pitchfork Music Festival - Day 2

21. FKA twigs – LP1
[352 boda / 4 glasa]
Otprilike negdje na tragu The Weeknda, koji se malo udaljio sa zadane trase, FKA twigs nastavlja borbu za separaciju R&B-ja iz domene popa. Inicijativa je promijenila spol, preselila se na drugi kontinent, došlo je i do prirodnije simbioze s trip hopom, a vizualni identitet odvukao je cjelokupnu stvar korak dublje u mrak. Objavljeni u pravilnim ciklusima, “EP1” i “EP2” su odjeknuli kao dva knockdowna, samo da bi, jedan ciklus poslije,” LP1″ zaokružio priču kao fatality.

Ovo je jedan od onih albuma koji vam mogu poslužiti kao rani pogled u ono što će glazba tek postati. Jedina nepoznanica je može li i hoće li glazbenica, sa svojim suradnicima, ostati odana prvotnoj viziji. Bilo kako bilo, za početak drugog kruga smo spremni. Jer buka može biti stišana, kakofonija može biti melodična, slojevitost može biti minimalistička, izopačenost može biti senzibilna, a bijes se može izraziti i šaptanjem. (AS)

(pisali: Juraj Vrdoljak, Andrija Škare, Petar Jovanović, Vedran Rajčić, Ante Spahija)

Gorilini naj albumi 2014: #30-#26

Siječanj 31, 2015

30-sun_araw

30. Sun Araw – Belomancie
[300 bodova / 1 glas]
I opet pozdrav od administratora liste! Glazba Sun Arawa se opisuje kao “eksperimentalna neo-psihodelija”, što u praksi vjerojatno znači da zvuči kao… The War on Drugs s par semplova Judy Garland iz “Čarobnjaka iz Oza”? Svaka mu čast što fura brkove, još do prije par godina bih mu se možda podsmjehnuo zbog toga ali više ne, jer… Kao prvo, praktički cijeli ovaj novi milenij traje (uglavnom) tihi revival brkova i nikako da se uhvati, džaba svi pokušaji da im se vrati neki plemeniti dendijevski dignitet kad jednostavno izgledaju ridikulozno i točka, i recite o hipsterima što god oćete ali barem su se uhvatili u koštac s tom fundamentalnom istinom pa brkove uglavnom rokaju jedino u kombinacijama s, a ne znam, hozntregerima i čajnikom na glavi? Pa koliko mi god i dalje brkovi bili PREblesavi, cijenim modne go-big-or-go-home ispade, i cijenim integritet iz ustrajnosti kontra konstantnog disrišpekta. A kao drugo, brkove je zamijenila još gora muška facijalna moda – koja se usto nažalost i puno više primila – a to su jebene BRADE!!! (Sad znam kako su se se osjećali svi oni Nijemci koji su njurgali zbog Weimarske republike, samo da bi je onda potom zamijenio – TREĆI REICH!) Prisjetimo se samo na trenutak tko je sve u povijesti imao bradu: Vladimir Šeks. Jovan Rašković. Pjevač iz Black Crowesa. AJ REST MAJ KEJS. S druge pak strane ne poričem da nekima brada čak i dobro stoji, pa ajde evo recimo ovako: ako se znamo i sa mnom si u dobrim odnosima – zamisli da tebe smatram za jednog od takvih, a ako se ne znamo a imaš bradu e onda newsflash, wannabe-drvosječo: ne izgledaš kao neki cool lumberseksualac nego kao DRAGO KRPINA U STUDENTSKIM DANIMA!!! Pa daj obrij to smeće sa sebe, jebote. (TK)

29-grouper

29. Grouper – Ruins
[303 boda / 4 glasa]
Ovaj predivni album još predivnije Liz je izašao na samom kraju listopada mjeseca godine gospodnje dvehiljadeičetrnaeste; nabavio (čuj, “nabavio”…) sam ga nekih desetak dana kasnije (manje ili više…) i toliko mi se svidio da je istisnuo jedne Alvvays s dvadesetog mjesta moje sopstvene godišnje ljestvice albuma. Taj čin će se pokazati nepovoljnim po moju malenkost jer cca dva mjeseca kasnije dobivam važan i težak zadatak napisati nešto o albumu od strane uvaženog gospodina Kožula a ono, baš mi se i ne da… Djeco, poslušajte ovu ploču, nećete zažalit. (DM)

28-sharon_van_etten

28. Sharon Van Etten – Are We There
[304 boda / 4 glasa]
“I love sleep. My life has the tendency to fall apart when I’m awake, you know?”

To je mantra Ernesta Hemingwaya, koju je, barem po refrenu svog hita “Every Time the Sun Comes Up”, popratila i američka stihoklepkinja Sharon Van Etten.

Njena priča je više-manje standardna; njen dugogodišnji partner nije mogao podnijeti činjenicu da nje nema gotovo čitavu godinu i odlučio je pokopati njihovu vezu. Sad, Ernest je tugu zatvorio pogledavši u krivi kraj sačmarice – a Sharon je krenula dalje, napisavši “Are We There”, album koji se može na prvu opisati kako bi opisali gotovo bilo koji drugi album iz te singer-songwriterske niše. Emotivan, intiman, iskren – umetni srodan pojam. Međutim, “Are We There” te ne tjera da se sklupčaš i jecaš u komad odjeće koji još miriše na njega/nju. Sva ona sranja o ‘snažnom ženskom karakteru’ koja se redovito provlače kroz današnju popularnu kulturu ona svojim tekstovima u potpunosti, na moje zadovoljstvo, pregazi. Naravno, njen ton je sjetan kao i njene melodije; ona ponosno priznaje da se “boji ničeg”, u svojim tekstovima ima izravnu konfrontaciju s njim bez ikakve zadrške. Ona mu je “prala suđe, ali i srala u njegovom zahodu”. Zato je “Are We There” album žene koja sluša Cat Power i koja zna kako ići dalje sama bez da iščekuje podršku onih koji bi se nad tom činjenicom trebali, kao, sablažnjavati. Udri besu, legendo! (JV)

27-taylor_swift

27. Taylor Swift – 1989
[305 bodova / 3 glasa]
Kaže jedna moja kolegica s posla da sam joj “baš slatka” kada pustim Taylor Swift. Slatka sam joj navodno zato što “bez ustezanja puštam svoju unutarnju tinejdžerku na slobodu” i iako razumijem zašto to tako kaže – to je, uostalom, i uvriježeno mišljenje o Taylorinoj glazbi među mojim vršnjacima u Hrvatskoj, duboko u sebi osjećam suštinsko neslaganje s tom tvrdnjom. Tinejdžerska ja, naime, Taylor Swift bi zdušno prezirala. Tinejdžerska ja bila je PRITENŠS, MUA? do te mjere da biste joj pri susretu neizostavno poželjeli zviznut šamar, a onda joj dat malo čokolade uz rečenicu: “Ajde, ajde, ne plači, mnogo će te još nevolja zadesiti u životu. BIT ĆEŠ TI MENI JEFTINIJA!”

Uf, sranje. Sad ispada da danas, za razliku od tinejdžerske dobi, volim Taylor Swift zato što je njezina glazba JEFTINIJA, a osim što je to, s obzirom na piratske navade, tehnička istina, nije metafizička niti ikakva druga. Volim Taylor Swift zato što je super kantautorica, zato što, kao što to priliči super kantautorima, u svoje pjesme izlijeva sve unutarnje organe, a najviše mi je super da pritom ne misli da sve to smije uglazbiti samo jednim monotonim instrumentom i oprezno ograničenim rasponom glasa. NISU SVI KANTAUTORI ARSEN DEDIĆ NI LEONARD COHEN! Fala kurcu.

Enivej, najnoviji album. Iljadudevetsot osamdezdeveta. To je godina Taylorina rođenja, pa bi štokoji slušatelj i opservator, zbog toga što su i pjesme na njoj počesto ‘osamdesetične’, mogao pomisliti da je riječ o KONCEPTNOM albumu. Ono, osamzdeveta, ja-odavde-potječem, glazba-iz-osmdezdevete. Ali brus (i to ne springstin). Ono što je na ovome albumu osamdesetično nije baš iz ’89., nego nekako više iz ’86. i ako mi sad kažete da cijepam dlake, nemojte tako. U glazbenim vremetocima tri godine katkad su geološka razdoblja i dok je ’86. svijetom te top-listom časopisa Bravo još uvelike vladao synth-pop, ’89. je već na pomolu bio onaj famozni rock-revival, Nirvana i takoto. Dakle, govorimo o različitim vremenima. Bit će da ona naslov Taylorina albuma ipak nema veze s vrstom glazbe. Ili ima, ali samo tangencijalno, da se kaže “a ono, nešto iz osamdesetih, ništa bitno”.

No iz kojeg god tromjesečja te već naveliko dosadne dekade potjecala ideja o najnovijem albumu Taylor Swift, njezina zvučnost u 2014. bila je iberkul, pjevna i plesna, vesela i diskoidna, razuzdana, ali i “slatka” na način one tinejdžerke s početka crtice, koja nije postojala u stvarnosti, ali je eto u glasnicama 25-godišnjakinje koja je otpjevala ovaj album. Volim Taylor, ovo mi nije njezin najdraži album, ali je jedan od onih kojima ne bih znala naći ozbiljnije mane. Znam samo ono što mi je osobni vrhunac – pjesmica “How You Get the Girl”. Pa zapjevajmo je onda zajedno, drugovi i drugarice, a pustimo priče o 1989. nekim prošlim vremenima. Recimo, iljadu devetsto osamdeset i šestoj. (ZP)

26-valentino_boskovic

26. Valentino Bošković – VSSR
[306 bodova / 3 glasa]
Za ime božje sakrijte internet od otoka, TOVARI OTKRILI BANDCAMP!!! (UA)

(pisali: Tonći Kožul, Dino Marelić, Juraj Vrdoljak, Zrinka Pavlić, Umorni administrator)

Gorilini naj albumi 2014: #157-#131

Siječanj 30, 2015

157-diabase

157. DIBIA$E – Up the Joystick 2 (Hidden Levels) / Drekka – Ekki gera fikniefnum / Ian William Craig – A Turn of Breath / Lykke Li – I Never Learn / Matthias von Stumberger – Matthias von Stumberger spielt Rockundroll Musik / Neneh Cherry – Blank Project / Strand of Oaks – HEAL / Tobacco – Ultima II Massage [25 bodova / 1 glas]
156. Micah P. Hinson – Micah P. Hinson and the Nothing [27 bodova / 1 glas]
154. The Baseball Project – 3rd / Todd Terje – It’s Album Time [28 bodova / 1 glas]
153. Bonnie “Prince” Billy – Singer’s Grave a Sea of… [28 bodova / 2 glasa]
152. Parkay Quarts – Content Nausea [29 bodova / 1 glas]
147. …And You Will Know Us by the Trail of Dead – IX / The Antlers – Familiars / Bohren & Der Club of Gore – Piano Nights / Damien Jurado – Brothers and Sisters of the Eternal Son / Perfume Genius – Too Bright [30 bodova / 1 glas]
146. Lana Del Rey – Ultraviolence [31 bod / 1 glas]
145. The Juan MacLean – In a Dream [31 bod / 2 glasa]
144. The Black Keys – Turn Blue [34 boda / 1 glas]
143. Wovenhand – Refractory Obdurate [34 boda / 2 glasa]
139. Gesloten Cirkel – Submit X / Joyce Manor – Never Hungover Again / Ramona Lisa – Arcadia / Warpaint – Warpaint [35 bodova / 1 glas]
138. Savages & Bo Ningen – Words to the Blind [37 bodova / 1 glas]
137. Torn Hawk – Through Force of Will [38 bodova / 1 glas]
132. Jamie T – Carry on the Grudge / Nina Romić – Stablo / Pixies – Indie Cindy / Shackleton – Freezing Opening Thawing EP / Slow Club – Complete Surrender [40 bodova / 1 glas]
131. Trans Am – Volume X [40 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj albumi 2014: #35-#31

Siječanj 30, 2015

35-micachu

35. Micachu – Feeling Romantic Feeling Tropical Feeling III
[250 bodova / 1 glas]
Ima tome tjedan dana kako je umro prijateljev kum, devedesetčetirigodišnjak, vitalan i koji, tako se pričalo, nikada nije bio kod doktora, osim ono jednom kada je morao u vojsci. Kažu da je bio zdrav ko dren i da je umro prirodnom smrću, zaspao i otišao. Primio čist signal. Iako mi još uvijek nije jasno povodom čega mu je pokojnik bio kum, što ćemo valjda jednom razjasniti u nekom razgovoru, prijateljev odlazak na sahranu uzorkovao je dodatni, puno veći, problem od gubitka kuma. Dok su on i žena mu bili na putu i odavanju posljednjeg pozdrava, nestao im je mačak. Nema ga. Neki ljudi iz njihovog gradića, a koji isto imaju mačke, kažu im neka se ne brinu i kako je to normalno za mačke jer već pred veljaču počnu njuškati unaokolo u potrazi za mačkama s kojima bi se mogli pariti. I da će se mačak vratiti nakon što se dobro isprazni. Međutim, neutješni i nestprljivi za svojim mačkom, nikako da se smire, po cijeli dan ga traže i dozivaju, a kad uđu u kuću, sve im je neobično jer mačka nema pa nema. Jučer mi rekao da se uvijek malo rastuži kad se sjeti mačka, a to je svakih pola sata, i pitao me bi li ja došao do njih pa se možda mačak pojavi jer sam i ja bio prisutan kada se mačak donio u njihovu kuću jer ima ona neka priča da mačke sve pamte i raduju se uvijek prvim osobama s kojima se druže u početku. Pristanem i krenem na put danas. Tik prije polaska, opet zove i pita me da li imam onaj mini-disc i kazete na kojima smo, u studentskom stanu, prije cca šesnaest godina, snimali zvuk našeg zajedničkog mačka zvanog Jonesy jer smo tih dana gledali “Alien” serijal u kojemu se mačak agentice Ripley zove Jonesy. Onda smo mačkovo glasanje dok prede miksali, u prvom Cool Edit softwareu, sa zvukovima svih uređaja s kojima je mačak imao neku komunikaciju, a to su struja iz televizora, iz kompjutora, iz svjetla što je stalno zujalo u hodniku, pećnice i, mačkove omiljene igračke – tankog mlaza vode iz pipe na kadi u kojoj je sjedio satima i buljio kako curi mlaz i nikako nije mogao riješiti problem zašto se mlaz ne miče dok ga on probode kandžama. Dobiveni polusatni mix prebačen je na A-stranu neke stare plave Scotch kazete koja postoji i dan danas, a zove se “Jonesy Adventures Mixtape vol.1”. Na B-strani je sličan mix nastao iz promatranja mačka u borbi s golubovima na balkonu što je klasičan field recording, bez dodavanja drugih zvukova, a na kojemu se može čuti bušilica i slični opaki strojevi što su popravljali nogostup. “Jonsey Sebastian Bach Mixtape vol. 2.” je još jedan field recroding, sofisticirani snimak mačka dok prede i leži na klaviru susjede, učiteljice glazbenog, koja svira Bacha i traje 30 minuta, a na B-strani te druge kazete nalaze se raznovrsna mačkova mijaukanja. Nažalost, ne znam gdje se točno nalazi taj minidisc i te kazete pa ih nisam ponio na put. U međuvremenu, dok sam stigao na odredište, mačak se još nije pojavio i sada ćemo provesti vikend u potrazi za mačkom. Naravno, imamo mini-disc i mikrofon i već je pao dogovor kako ćemo snimiti treći mixtape s mačkom ukoliko ga nađemo. Nema veze što je riječ o drugom mačku kojeg trenutno uopće nema nigdje, i što onaj prvi mačak već dugo nije s nama, važno je jedino što ćemo raditi novi mačji mixtape čiji se naziv već zna. “Jonesy Resurrection Mixtape vol.3”. (BM)

34-caribou

34. Caribou – Our Love
[250 bodova / 3 glasa]
Što bismo mi bez Dana Snaitha? Budući da čovjek dosad nije snimio loš album, ni ovaj me nije razočarao. Očit je pomak prema house glazbi ali hej, nešto novo, nešto divlje je uvijek osvježavajući koncept. Format pjesama na albumu je par stihova koji se ponavljaju kroz cijelu pjesmu, ludi beatovi, slatki vokali. Volim tu njegovu repetitivnost. Iako je “Can’t Do Without You” megahit albuma, moj favorit je “Julia Brightly”. Pjesma zbog koje se osjećate kao da trčkarate livadom ispod duge dok s neba na vas padaju šareni bomboni. Ili ste vi na bombonima? Kako god, genijalna pjesma! Nakon nje slijedi “Mars”, pjesma koja bi bila savršeni soundtrack za neku 18+ kazališnu predstavu “Ivice i Marice”. Ako je Bruce ‘The Boss’, onda je Dan definitivno ‘The Man’! Koliko god na albumima zvučao izvrsno, uživo zvuči još i bolje, čemu doprinosi i činjenica da je za nastupe okupio oko sebe vrsne glazbenike poput Johna Schmersala iz benda Enon. Da, Enon, čovječe! Bilo kako bilo, ako se još niste zaljubili u glazbu koju Caribou stvara, poslušajte “Our Love” i očekujte leptiriće u trbuhu. (EŠ)

The Wildhearts

33. Ginger Wildheart – Albion
[253 boda / 1 glas]
Ne znam za vas, ali meni uvek krivo kada shvatim da je neki autor u svom kreativnom zanosu ušao u studio, snimio neke predivne pesme, i onda čekao dve-tri godine da ponovo uđe u studio, da bi tad saznao da je zakasnio i da inspiracija i talenat imaju randevu sa nekim drugim koji ih neće zapostaviti. Zašto se nisi zatvorio u studio, i snimao i snimao, dokle god ima zlatnih jaja, sakupljaj!?! E pa, Džindžer upravo to radi! Neki tvrde da je “Albion” njegovo sedmo izdanje u dve godine, no – da li je to uopšte bitno? Ono što treba da znate jeste da su u njegovoj kuhinji distorzirane gitare i predivni raspevani refreni jedini sastojci od kojih se pravi klopa, u zavisnosti od gostiju stavi malo više jednog ili drugog, na kraju doda đumbir, i to je to, imamo hranu za svakog. Rekli ste da više volite Bitlse ili Napalm Death?

Sećam se jednog intervjua sa Džindžerom u kojem je pričao kako je, radi opklade sa Barnijem Grinvejom iz Napalm Death, pristao da svira kao predgrupa na njihovom koncertu u Londonu 2001. Izazov koji je stavio ispred sebe bio je – gledaće te fanovi ND, sve ima smisla jedino ako budeš više hevi nego ND! Samo za tu priliku oformio je bend Ginger’s Angry Youth (iliti G.A.Y.) i otprašio, priča se, vrlo dobro. Ovo sve je bitno da se zna, zato što vas učiteljica to može pitati i vi ćete onda dobiti peticu iz muzičkog i istorije, ali i zato da razumete kako Džindžerova psiha funkcioniše (što vas isto neko može pitati) – harmonije mi moraju biti lepše i kompleksnije od The Beach Boys, gitare više hevi od ND, Mark Bolan će mi zavideti kako sviram glem rok, i sl, izazovi koje stavlja pred sebe su zaista Izazovi.

Upravo na tom putu ka velikim i dalekim ciljevima, stvoren je album epskog imena “Albion”, gde ista ekipa saradnika koja ga prati u drugim inkarnacijama sada je na poziciji pratećeg benda, što ponovo naginje ka istom željenom pravcu. Ono što Džindžer ne uspeva da uradi na ovoj ploči jesta da svoju glazbenu viziju poštedi šizofrenije, te “Albion” na trenutke zvuči kao kolaž svih projekata na kojima je nedavno radio. Tako je smena “Capital Anxiety” (C3) u “Into This” (C4), šokantna kao da ste iz rudnika Raspotočje prešli u Edenski vrt, no za Džindžera mi nikada nismo napuštali mesto, samo je pitanje ko i iz kog ugla posmatra svet. “Some would say, start appreciating little things like drops of rain/ That separate and fall to greet the sea again/ Some would say, you can stick your little drops of rain/ It’s pissing down and no one has seen the sun around” jasan je u “The Beat Goes On”. Na lirskom planu, ja i dalje nastavljam da potcenjujem ovog Džordija, a on i dalje nastavlja da me iznenađuje, pisati o vlastitoj depresiji u pesmi sa poletnim refrenom nije moguće osim u “The Order Of The Dog” koja zatvara prvu stranu, gde stihovi “You can’t fight and you/ You can’t win, but you/ Sometimes you’ve gotta let the black dog in/ You don’t lose if you, you give in/ But you, sometimes you’ve gotta let the…” zvuče kao uže spasa koje treba imati uz sebe, zlu ne trebalo.

Dobar dobar album. Takvih je uvek oskudica. Hoćemo još! (PJ)

32-liars

32. Liars – Mess
[291 bod / 2 glasa]
Prva stvar koja mi padne napamet kad netko spomene prošli album Liarsa “WIXIW“ je ‘Liars otkrili elektroniku!’

Da, otkrili su je, pomiješali sa svojom autentičnom bukom i napravili sjajan album. Novi album “Mess” nastavlja istim putem, mada odmah i ne zvuči tako. Prva stvar na albumu “Mask maker” kreće elektroničkim vokalom, klasičnim elektroničkim beatom, kao nekakva Liars verzija Kraftwerka i već davno zaboravljenih elektroničkih muzičara devedesetih godina prošlog stoljeća. Taman kad pomislite da su se skroz prebacili na polje elektronike, nakon pola pjesme javlja se karakteristični vokal Angus Andrewa i pjesma se vraća na koliko-toliko poznati teren. Drugom pjesmom “Vox Tuned D.E.D.” kreće hipnotički zvuk basa i bubnja i odvlače nas u Liars svijet.

“Don’t you listen to your heart?” u jednom trenu nas onako, naivno Angus pita, te bend odmah odgovara bukom u pulsirajućem ritmu srca, života, grada, sata, vremena, koja me dovodi u stanje da mi tijelo počinje otkazivati. Srce lupa sve jače, najradije bih plesao ali ovo baš i nije plesna muzika, najradije bih samo stajao na mjestu, pogledom put neba okretao glavu i ispuštao neartikulirane zvukove dok se ne srušim na pod. I nije riječ o samo toj jednoj pjesmi, ovaj album u meni izaziva nekakvu imploziju, sva osjetila podivljaju, mozak jednostavno ne zna što da radi s tijelom i sva sreća da pjesme prema kraju albuma bivaju sve laganije pa puštaju tijelo da se vrati u normalu. Kao kad roller-coaster uspori pred kraj i pusti vas da uhvatite zraka, da se vratite u (normalni) život. (VR)

31-run_the_jewels

31. Run the Jewels – Run the Jewels 2
[291 bod / 5 glasova]
Za razliku od dekadentnih rap-tajkuna Jigge i Kanyea, koji su albumsku suradnju zamislili kao razmetanje svim i svačim – od preskupih beatova do kenjkanja o odjevnim predmetima marke Hermès – i zalili to nebrojenim buteljama Châteaua ovog i onog, #ATL kmica Killer Mike i bruklinski mračnjak El-P sjaje poput Silmarila u mraku retard-rap i anti-flow ere. Još kad bi u kolekciji vinila komše Bronsolinija iskopali “Prodavnicu tajni”, imali bismo hit i za Sokol, Fontanu ili, štajaznam, Lampaše. Hajde, plavi moj safiru… (MI)

(pisali: Bojan Mandić, Ena Šarić, Petar Jovanović, Vedran Rajčić, Matej Ivušić)

Gorilini naj albumi 2014: #40-#36

Siječanj 28, 2015

bright eyes.jpg

40. Conor Oberst – Upside Down Mountain
[220 bodova / 2 glasa]
Znam. “Upside Down Mountain” nikako ne spada među najbolje albume Oberstove bendovske i samostalne karijere, ali nakon toliko godina proživljavanja i postepenog odvikavanja od tinejdžerskog i adolescentskog angsta nemoguće je ne primijetiti opuštenost izvedbe novih pjesama u kojima (ipak) još uvijek ne odustaje od tog istog angsta. No, situacija kao da više nije toliko kritična i pogubna. Conor nije odrastao preko noći i natruhe onoga što slušamo danas mogli smo već slušati na albumu “I’m Wide Awake, It’s Morning” njegovih Bright Eyesa, odnosno tek ovo je pravi nastavak na njegov samostalni crni album iz 2008. nakon kojega je postalo jasno da se Conor polagano mijenja. Konačna promjena životne atmosfere došla je ipak zbog stupanja u sretni brak koji je više nego zaslužan što “Upside Down Mountain” zvuči tako kako zvuči. Uglavnom, da ne dužim više s faktografijom i eventualnim dokazivanjem zašto je ovaj album zakon. Stvar je u tome što sam se, totalno neplanirano (nisam die-hard fan), ne neku foru baš fino sinkronizirao s Conorom i njegovim kasnim odrastanjem. Ipak je samo godinu dana stariji od mene. (DS)

Mogwai

39. Mogwai – Rave Tapes
[225 bodova / 3 glasa]
Iako oni to ne znaju, Mogwai su moji najbolji prijatelji već duže od 15 godina. Oni baš, baš najbolji, koji su uvijek tu kad ih trebaš i koji te baš, baš nikad ne razočaraju. “Rave Tapes”, suprotno mišljenju mnogih, ama baš ničim ne zaostaje za svojim albumima prethodnicima; sve šta se od više-i-ne-baš-tako-mladog tima očekuje to nam naši Glazgovezi i ovaj put isporučuju, neovisno o nešto elektoničkijem pristupu i nešto manjoj količini njihove trademark kristalno čiste buke. Da termin supergroup ne znači ono što (nažalost) stvarno znači, uz taj pojam bi u leksikonima sigurno stajala slika pet škotskih mladića iz jednog velikog post rock benda. Potpuno, potpuno zasluženo. (DM)

38-lydia_loveless

38. Lydia Loveless – Somewhere Else
[231 bod / 1 glas]
Lydia Loveless je vatrena buntovnica kakva plahim indie dječarcima, iz kakvih smo izrasli u štogod bilo ovo što smo danas, naprosto mora biti zanimljiva i privlačna, jer non-stop izlazi, pije i drogira se, nosi kožnate jakne i vozi motore, mijenja i povrjeđuje muškarce, picaje iz škole da bi igrala biljar i pila u parku, sve to radeći na podlozi reskih gitara koje ono najuzbudljivije iz procvata alternativnog country-rocka druge polovice devedesetih godina spajaju s indieju naklonjenijim zvukovima najmodernijih revizionistica klasičnog countryja kao što su Caitlin Rose, Kelsey Waldon ili Kacey Musgraves. Baš onako kako je cvikeraš Mike Mills jednom davno opisao Chrissie Hynde – kako je moguće ne voljeti chick koja nosi crveni kožnjak i razbija gitaru u bendu? Ali Lydia Loveless je istodobno vatrena buntovnica kakva te iste plahe indie dječarce naprosto mora i, jel, plašiti jer, kako smo već vidjeli, non-stop izlazi, pije i drogira se, nosi kožnate jakne i vozi motore, mijenja i povrjeđuje muškarce te picaje iz škole da bi igrala biljar i pila u parku. Njezin fantastični prošlogodišnji album “Somewhere Else” (ako je bilo pet boljih, barem dva nisam čuo) obje je od navedenih komponenata njezina očaravajućeg utjecaja pojačao kompaktnom snagom najboljeg što je dosad snimila, ispunivši obećanje dano na preklanjskom EP-ju “Boy Crazy”. Nakon Stevea Earlea na red za obračun došao je i Chris Isaak (ne pravi, nego frajeri koje tako naziva jer sliče slavnim muzičarima), radije nego romantični rokenrol Lydia bi slušala Metallicu, a talent za izazivanje strke i zbrke iskoristila je na ponešto drukčiji i zreliji, ali zato ništa manje eksplozivan način. No, na red za obrađivanje zato je došla besmrtna “They Don’t Know” Kirsty MacColl, romantiku je više nego u playlistu za vožnje Lydia kanalizirala u najljepše pjesme, a taj talent za stvaranje kaosa prije svega je iskoristila kao štit ispred svojih unutarnjih previranja i emotivnih nesnalaženja. I vratila se s njim, ne na njemu, kao i s albumom koji ne bi imao nikakvog problema uletjeti u top 3 cijele karijere Ryana Adamsa, računajući tu i – o, da! – Whiskeytown. (GP)

37-james

37. James – Le Petite Mort
[248 bodova / 1 glas]
Prvi, nažalost ne i posljednji, pozdrav od administratora liste! Ponekad s raspodjelom crtica jednostavno nemam manevarskog prostora, kao evo naprimjer kada jedan čovjek sa svojim glasovima u top 50 progura tri albuma za koje je samo i isključivo on glasao, a na moje moljakanje da bi li išta mogao o njima napisati odgovori: “Brale, stvarno iman blokadu.” I šta da ja sad, brale, radim?! A ništa, evo onda par riječi o James za mlade naraštaje koji za njih nikad čuli: riječ je o bendu iz Manchestera, svojevrsnom engleskom pandanu Silentea. Nijedan (!) član benda se ne zove James. Pjevač im je nekad imao kosu. (TK)

36-simple_minds

36. Simple Minds – Big Music
[249 bodova / 1 glas]
I još jedan pozdrav administratora liste, s još jednom crticom o još jednom uzbudljivom mladom bendu u naponu snage! Pouzdani izvori tvrde da su im prva tri-četiri albuma ekšli iznenađujuće super, no ja se odlučujem praviti da postoje samo najveći hitovi Simple Mindsa – te bih u tom pogledu konstatirao kako nijedan drugi bend na svijetu nema, niti je ikada imao tako točno i prikladno ime. (TK)

(pisali: Dražen Smaranduj, Dino Marelić, Goran Pavlov, Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2014: #191-#165

Siječanj 28, 2015

191-a_sunny_day_in_glasgow

191. A Sunny Day in Glasgow – Sea When Absent / AC/DC – Rock or Bust / Lee Brice – I Don’t Dance / The Pains of Being Pure at Heart – Days of Abandon [1 bod / 1 glas]
189. Protomartyr – Under Color of Official Right / Simian Ghost – The Veil [2 boda / 1 glas]
186. Big Ups – Eighteen Hours of Static / Especia – Gusto / Hammock – The Sleepover Series, Volume Two [5 bodova / 1 glas]
185. Passepied – Makunouchi-ism [6 bodova / 1 glas]
184. Craft Spells – Nausea [7 bodova / 1 glas]
183. Tricky – Adrian Thaws [8 bodova / 1 glas]
178. Copeland – Because I’m Worth It / Fucked Up – Glass Boys / Helms Alee – Sleepwalking Sailor / Royal Blood – Royal Blood / Shit & Shine – Powder Horn [10 bodova / 1 glas]
177. Echo and the Bunnymen – Meteorites [14 bodova / 1 glas]
174. Purling Hiss – Weirdon / The Raveonettes – Pe’ahi / Wolves in the Throne Room – Celestite [15 bodova / 1 glas]
173. Ti – Vidimo se [16 bodova / 1 glas]
172. Quilt – Held in Splendor [18 bodova / 1 glas]
167. Flying Lotus – You’re Dead! / King Creosote – From Scotland with Love / Matthewdavid – In My World / Parquet Courts – Sunbathing Animal / Turing Machine – What Is the Meaning of Remixes EP [20 bodova / 1 glas]
166. The Autumn Defense – Fifth [21 bod / 1 glas]
165. The Knife – Shaken-Up Versions [22 boda / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2014: #45-#41

Siječanj 27, 2015

45-ryan_adams

45. Ryan Adams – Ryan Adams
[202 boda / 1 glas]
Ima ta scena u emisiji ‘Live from Abbey Road’, kada u razgovoru o stripovima pitaju Rajana zašto nema super heroja koji su muzičari, a on odgovara “Ima, njeno ime je Dazler”, i počinje strastveno da opisuje ovu Marvelovu junakinju i njene moći, te se najednom zaustavi, tik što je spomenuo kako je slatka, i kaže: “Ona ne postoji naravno… Ja sam kao dete proveo puno vremena sam”. I spent a lot time alone as a kid. Izgovor za one koji ne shvataju, za neke druge još jedan je beleg raspoznavanja, jednostavno izrasteš u drugačiju osobu kad su ti kao klincu super junaci i super ploče – najbolji prijatelji. To znam.

Eponimni albumi koji nisu istovremeno i debi albumi, često su prekretnice u karijeri autora ili benda. S obzirom na zvaničnu diskografsku pauzu (verovatno najdužu za Rajana) od “Ashes & Fire”, deluje da album nije slučajno tako nazvan, a tom zaključku vodi i omot sa Rajanovim licem u gro planu, koje kao da govori “Eto, to sam ja danas“. Utisak je da je ovo bio album koji je morao da snimi i izda. Da izbaci iz sebe da bi nastavio dalje. Onaj klinac koji je proveo puno vremena sam, (i) ovde je nesiguran i traži način da to prebrodi. “I can’t talk/ my mind is so blank”, “I can’t sleep/ I can’t go home”, “Trouble/ I hear the clock tick in the room”, prvi su stihovi prve tri pesme na prvoj strani albuma. Čak i nalepnica na A-strani ima notu crvene koja kao da poziva na uzbunu. Album obiluje pat-pozicijama, nesigurnostima, gde god da krene, Rajan oseća da je u klopci, ali ide dalje. Patetike nema, pesme mora da piše, iako ništa ne mora da dokazuje njima. “Never leave the house/ Barely leave the room/ Got nothing to say/ Got nothing to prove”, svedoči u “I Just Might”. Mendi Mur je prateći vokal na “Am I Safe”, i kako da shvatimo stihove “Am I safe/ Am I safe/ If I don’t wanna be with you”, koje zajedno peva bračni par koji se upravo razvodi? Problemi su tu, ne uvek izbrušeni do prepoznatljivosti, ali tako je to u životu. Ne poznajemo uvek uzroke ni sreće ni tuge.

Rajan Adams je u formi i na čvrstom tlu. Ušao je u svoju 41. godinu, što je doba kada više niko ne bi smeo da beži od sebe. To što je nedavno obradio “Run to You” od Brajana Adamsa, deluje mi kao finalni čin. Ovo sada je zaista 100% Rajan Adams. (PJ)

44-maria_minerva

44. Maria Minerva – Histrionic
[203 boda / 1 glas]
Ovomjesečni koncert Marije Minerve u Močvari bio je, ne računajući elektroničke live-actove te svirke na jednoj književnoj večeri ili jednoj terasi bratovog lokala, prvi koncert na kojem sam bio u jedno barem… godinu i pol dana? OK dobro, Maria je s laptopa koliko sam skužio vrtila matrice uz koje je pjevala tako da je više bilo ‘elektronički live-act’ negoli koncert al šta sad, bila je u koncertnom prostoru, nastupala za koncertnu ekipu, jebe mi se, ja ću to nazivat i smatrat KONCERTOM! Enivej mislim da je to bio prvi koncert (ili tj. “koncert”?) u organizaciji Žive muzike koji sam pohodio i očekivanja su bila na minimumu što se tiče muzike, ali i neminimalna što se tiče IVENTA – 160ak ljudi kliknulo na fejsu da će atendat, na što sam ja naivno pomislio da to znači da će ih barem 80ak atendat, i ja uvijek te ivente Žive muzike zamišljao kao neke fabulozne queer kornukopije na kojima ordinarni indijaneri minglaju s flambojantnim ekstravagantušama i da će u najmanju ruku biti na lopate tipova sa super ludim frizurama uz kojih će mi biti ful neugodno što ja sa svojom kosom ne radim ništa konstruktivno (a nije da mi fali sirovog materijala za preradu), a kad ono – sve samo hipsteri vulgaris!!! Nema ludih frizura, nema konveksnih bluza s radioaktivnim šljokicama, ništa, nema, nula bodova. :\ A od koncerta nisam očekivao ništa posebno (i ništa posebno nisam ni dobio) jer, ono, Marijina muzika em nije muzika za veselice, em ne znam nikog tko je voli kao što je volim ja pa nije baš ni muzika za ljude općenito, hipsterijatu je to uglavnom simpatično electro-sleš-štagod snatrenje i ništa više od toga, meni je ULTIMATIVNO electro-sleš-štagod snatrenje koje mi je savršeno ukrasilo brojna mamurna samotna kišna jutra: nije da ne bih volio bih da imam s kim dijeliti ljubav za ovu muziku ali i ovako isto nije bed. (TK)

43-k_michelle

43. K. Michelle – Anybody Wanna Buy a Broken Heart?
[204 boda / 1 glas]
Jako me fasciniraju, pa i zabavljaju priče singl žena moje generacije o tome kako “ne možeš više nigdje naći normalnog frajera”: nije, naravno, da se naslađujem tuđom ljubavnom nesrećom, prije bi mogla biti stvar u tome da mi, a štajaznam, rod kojem pripadam često ide na živce i da stoga podržavam tu i tamo malo gaženja istog u sklopu programa čišćenja vlastitog dvorišta or something, a i u najmanju ruku na pitanje “pa, kako to misliš, nema više ‘normalnih’?” se uvijek mogu čuti zanimljive priče i teorije (BTW, kažem ‘žene moje generacije’ čisto zato što uglavnom samo od njih i čujem te priče – tek povremeno do mene dopluta koji intrigantan uvidić u svijet istovjetnih žalopojki mlađih cura, tipa da su dečki danas pretežno debili koji samo idu u teretanu i samopouzdanje su uzdigli na razinu religije ili što već)… S druge strane, pak, te priče znaju djelovati i, onak, komično distopično – kao da su baš SVI slobodni muškarci iznad tridesete poluretardirani mutanti koji tumaraju gradom slineći i buljeći u pod! A istina je valjda, kako to često biva, negdje u sredini: K. Michelle stvarno nije imala i nema sreće u ljubavi, u njenim pjesmama se s povećalom trebaju tražiti momenti sreće i zadovoljstva mimo bazičnih strasti, ali u njima i često razmatra ono što će jedna takva distopičarka rijetko izraziti naglas – a to je mogućnost da je možda i, tko zna, zapravo u njoj problem (najjasnije izraženo u “How Do You Know?”, kad K. u jednom refrenu na “How do you know? When you’ve given him everything…” nadoveže “…and he still made a mess of things”, a u drugom “…and YOU still made a mess of things”)? Sumnja može ili ne mora biti na mjestu, ali dobro je u svakom slučaju katkad se zapitati jesi li možda baš ti problem ili dio problema, i u ljubavnoj i u drugim životnim sferama, kojeg god spola/roda da si, a ako ti ne cvjetaju ruže – trud oko vrta barem može dati plodno tlo za, evo naprimjer, najdivniji prošlogodišnji R&B album! (TK)

42-centro-matic

42. Centro-matic – Take Pride in Your Long Odds
[205 bodova / 1 glas]
Samozatajno i dostojanstveno, sasvim u skladu s postulatima bendova ni s kim usporedivog postojanja, u nedavnoj najavi posljednje turneje Centro-matic Will Johnson je potiho obznanio da će im ona ujedno biti i zadnja, jer su sva četvorica došli do zajedničkog zaključka kako je vrijeme za spuštanje zavjese. Manjak bombastičnog materijala u vijesti oko obustave rada fanove nije ni najmanje iznenadio, a mnogobrojne je ostale zaintrigirao i još manje jer su Centro-matic – baš poput ponajboljih hrvatskih Voxtonesa, također dokinutih minule godine – ionako živjeli izvan domašaja svih mogućih reflektora industrije i tkoznakojih scena. Pod tako razjašnjenim okolnostima, elegičan, samopouzdan i rekapitulirajući ton krasnog albuma “Take Pride In Your Long Odds” prometnuo se u logičan i itekako čujan pozdravni krug, iako je to u vrijeme njegova polugodišnjeg objavljivanja iz prepoznatljivo kriptičnih Willovih stihova bilo nemoguće iščitati. Izbjegavajući izravnu patetiku kao eventualnu strukturnu odrednicu, dečki je se svejedno nisu mogli ni htjeli odreći kao pogonskoga goriva svoje umjetnosti, pa je jasno da album sam nije bio promoviran kao posljednji zato da naslage izvanjskog sadržaja, i konačno pronađen kut iz kojeg bi o njima mogli pisati površni novinari, ne bi natkrilili muziku koja je bendu oduvijek bila najvažnija. A meni je, starom patetičaru, jednako tako neizbježno naslutiti svjesnu odluku da se od svoje publike jednostavno nisu željeli oprostiti neupitnim i hitovima nakrcanim vrhuncem “Candidate Waltz”, jer bi to zaista bilo preteško podnijeti, nego su taj zadatak delegirali za nijansu hermetičnijoj, nazubljenijoj i težini rastanaka primjerenijoj ploči, koja svejedno sjajno dovršava petoalbumski niz (“Love You Just The Same”, “Fort Recovery”, “Dual Hawks” i dva spomenuta) koji ih potvrđuje kao najljepši i najkonstantniji bend zadnjih dvadesetak godina, ili barem onaj tik do Drive-By Truckers. Baš zbog prijateljevanja s ekipom iz DBT-kruga ili legendarnim Slobberbone, Centro-matic su se počesto doživljavali kao omekšali okrajak novovjeke southern-rock scene, dok su ih, s druge strane, tvrdoglavo inzistiranje na DIY-principima, melodijska razbarušenost i plodna neukrotivost (prošle godine reizdan debi “Redo The Stacks”, recimo, broji 23 pjesme) označavali kao standardne indie-mudrijaše. Volite li te žanrove – a zbog čega je jasno zašto ja osobno ovaj bend obožavam do smrti – Centro-matic su neprestano spajali najbolje od njih i nudili perfektnu sintezu tih dvaju pristupa, baš kao da Guided By Voices zamijene The Heartbreakers kao prateći bend Toma Pettyja, što ih čini i legitimnim nasljednicima R.E.M. u ulozi sveameričkih kuratora rokerskih tradicija i revolucija. A ako ste čudaci koji od tih žanrova iz nedokučivih mi razloga bježe, Centro-matic su također izbjegavali ono što u tim žanrovima može biti odbojno te izrezano nadomještali neiscrpnom svježinom ideja, dubinom osjećaja i ljepotom realizacije koje mogu preobratiti i najpostojanije skeptike. Male su šanse? Jebiga, Centro-matic su se svojim malim šansama oduvijek ponosili, noseći te sitne izglede ne samo kao pečat porijekla nego i kao dokaz ispravnosti puta koji su tek imali prijeći. Danas, kada je put napokon prijeđen, ponos zbog ostvarenog uspjeha još je i veći. Pozdrav, legende! (GP)

41-against_me

41. Against Me! – Transgender Dysphoria Blues
[217 bodova / 2 glasa]
Laura Jane Grace (do 2012. poznata kao Tom Gabel) je učinila taj iskorak (heh!) po pitanju svog rodnog identiteta i uglazbivši svoj coming out revitalizirala jedan bend donedavno pomalo izgubljen u raskoraku između želje za komercijalnim uspjehom i autentičnosti. Jako osobna priča i životni preokret poslužili su kao pogonsko gorivo za neustrašiv, neposredan i energičan, ali istovremeno i ranjiv album pun pamtljivih rifova i himničnih refrena. Bez obzira na nominalno specifičnu priču s kojom se većina neće moći direktno identificirati, uspjeh ove konceptualne cjeline je u tome što je u srži zapravo katarza koja nastaje kroz univerzalnu potragu za vlastitim identitetom praćenu neizbježnim osjećajem alijenacije… I unatoč svim preprekama i strahovima Laura je pobjedonosna u suočavanju sa sobom i svijetom i to je užitak slušati. No more troubled sleep, there’s a brave new world that’s raging inside of me! (DR)

(pisali: Petar Jovanović, Tonći Kožul, Goran Pavlov, Dino Rudić)

Gorilini naj albumi 2014: #50-#46

Siječanj 26, 2015

50-scott_o)))

50. Scott Walker + Sunn O))) – Soused
[190 bodova / 2 glasa]
Scott Walker je, vele, neki kul(t) lik; meni se eto zasad nije baš primio, ni sa svojom lijepa-normalna-muzika fazom iz davnih dana (jeste znali da je “Dog Man Star” Suedea više inspiriran tim uratcima nego Bowiejem i Smithsima, što se obično navodi?), još manje s ovom recentnom avangarda-fazom – ali ajde, svaka čast, dovoljno da me zaintrigira njegovo uparivanje sa Sunn O))), koje podosta volim i jedva čekam da usnime nasljednika odličnog “Monoliths & Dimensions.” Rezultat možda i nije baš epohalan, ali kad Scottov (i u poznim godinama) krasan glas te eksperimentalno pimplanje i standardna zemljotresuća dronaža Andersona i O’Malleyja kliknu – porcija jeze&zlokobnoće i više je no zadovoljavajuća. Preporučljivo štivo za sve koji se vole otisnuti u opasnjikave zvučne avanture. (NP)

49-ought

49. Ought – More Than Any Other Day
[195 bodova / 2 glasa]
Pijete li smoothieje? Ne bi bilo zgorega da probate Ought. Bend iz Montreala u kojem ne svira ni jedan Kanađanin na svom prvijencu strpao je hrpetinu sastojaka iz indie/underground odjela vašeg omiljenog supermarketa u muzički mikser i smiksao napitak fantastičnog soničnog okusa. Njihov glazbeni smoothie nije smooth, što je jasno kada prepoznate okuse koje su odabrali – “More Then Any Other Day” vuče utjecaje pretežno od angularnih, bučnih i iskrivljenih izvora poput ranih Talking Heads, Velvet Underground, Gang of Four, Wire, Sonic Youth, Fugazi, Television i ostalih bendova koji su na pop-formu gledali kroz debele i iskrivljene leće.

Svejedno, Ought ne treba otpisivati kao još jedan u moru bendova koji samo pokušavaju emulirati prethodnike. Njihov ukusni napitak ne sadrži samo prazne kalorije, oni imaju što za reći. “More Then Any Other Day” album je koji promatra suživot pojedinca i političkog trenutka koji diktira sve njegove odnose – ekonomske, društvene, ljubavne, prijateljske – fokusirajući se na bol spoznaje o postojanju takvog odnosa, bol koju ekipa iz Oughta ubija bogatim dozama cinizma, humora i borbe koja proizlazi iz uvjerenja kako se svijet uvijek može popraviti i kako je sasvim u redu biti u njega zaljubljen, makar pod trenutnim političkim svjetlom izgledao hella ružan. Čak i ako ne volite smoothieje, ovaj bi mogli probati. Možda vas okrijepi. Mene jest. (HF)

48-vvhile

48. Vvhile – More
[195 bodova / 3 glasa]
Upokojenjem bratskog benda Tough Guys of America, beogradski je duo Vvhile – čiji je član Andrija Špičanović bio jedno vrijeme vokal oba benda – nadogradio svoj noise-punk igrom melodija, koje su TGOA tako predivno krotili, da bi rezultat svega ispao “More.” Album je to koji plijeni povrh svega pažljivo izgrađenom kombinacijom dinamike i melodioznosti, panka i melankolije, što za rezultat ima najeklektičniji i najmoderniji recentni album s ovih prostora. Načelno, ovo je glazba kakvu bi svirao Real Estate da imaju ambicije biti jednostavno – zanimljiviji bend. (JV)

47-pallbearer

47. Pallbearer – Foundations of Burden
[200 bodova / 1 glas]
Uoarrrrrrrrgghhhhhhh it’s your boy Željko, ŽELJKO ANTARES!!! Uvijek u prvim redovima, prekaljeni metaloljubac, metalolizac, uz mene je svaki dan beskrajni dan metala jer ja sam HEAVY METAL SVIZAC!!!!! Veliko UOUOUARRRGHHHHHH svim štovateljima rifovskih baraža i opakih solaža, Sotoninih rogova i nordijskih bogova! UP THE IRONS!!! Pozvan sam da prekinem na moment ovu otužnu paradu “najboljih” ne-metal albuma 2014. ali volio bih da sam pozvan u neka sretnija vremena jer teška su ovo vremena, i za metalce i za ljude općenito jer, suočeni s “Hellhammerom” recesije, tonemo sve dublje. Nekada si se bojao da ćeš u pismu dobiti “Anthrax”, ali sada možeš dobiti samo “Warrant” za ovrhu! Naša djeca, “Children of Bodom”, umjesto da u zoološkom vrtu gledaju “Panteru” ostaju kod kuće, jer im je džeparac za zoo puki “Nightwish”, dok na svu tu socijalnu bijedu opet i “Opeth” ostaje slijep naš “Blind Guardian” Zoran Milanović na svom “Darkthroneu”, a čiji “System of a Down” (uključujući i “Boris” Lalovca) očigledno nema “The Dillinger Escape Plan” za ekonomiju pa će iza njega ostati samo – “Iced Earth”!!! Hrvatsku, takozvani “Paradise Lost” na “Earth”, može spasiti samo “Corrosion of Conformity”, jer već sada ispoljavamo raznorazne “Neurosis” i “Suicidal Tendencies” a ako ovako nastavimo, vjerujte mi, čak će nam i “Megadeth” biti – “Mercyful Fate”!!! Ljudi više nemaju za cigare pa motaju duhan, umjesto CD-a Metallice kupuju se “Motallice” za duhan, u koji neki od muke stavljaju čak i – marihuanu! Takvi rado slušaju doom metal, za razliku od vašeg dobrog starog Željka koji i dalje više voli speed, heavy, thrash, symphonic, progressive, power, gothic, folk, black metal, ali ovaj album Pallbearera na velikoj je cijeni među doom gorkokuscima pa ‘ko voli nek’ izvoli, glavno samo da je metal i da smo svi metalci JER U JEDINSTVU POD SOTONOM JE SPAS ZA NAS!! UOARRRRRRRRRGGGHHHHHHHHH!!!!!!!!!! (ŽA)

46-miranda_lambert

46. Miranda Lambert – Platinum
[201 bod / 1 glas]
Da pišem ozbiljan osvrt na “Platinum”, pisala bih nešto o tome kako Miranda Lambert na svojem pitajboga kojem po redu albumu pokazuje određenu zrelost, ali da time nije kompromitirala svježinu i veselje te da nam se pokazala u svem bogatstvu svoje country-pop-udala-sam-se-za-jedinog-koji-je-u-istoj-ligi-kao-i-ja persone. I to bi bila istina. Ali meni baš na današnji dan vjera nekako brani pisati ozbiljne i smislene osvrte na albume.

“Platinum” mi je, da vam skroz iskreno priznam, fenomenalan album zbog toga što mi ga se da slušati i nakon što završi naslovna pjesma. A naslovnu pjesmu jednostavno obožavam. Nije mi dojadila ni nakon pola milijuna opetovanih reprodukcija zbog kojih će me susjedi jamačno tužiti predstavniku stanara, a majka me poslati na neurološko promatranje. Ne kažem da na tom albumu nema i drugih dobrih stvari. Ima, itekako ima! Tu je, recimo, “Priscilla” (tu se Miranda kakti usporedila s Elvisovom ženom, iako bih ja prije rekla da je u braku Mirande i Blakea Sheltona Priscilla on, a ne ona), tu je i honky-tonkerski “Old Shit” i… ma, zapravo, sve se daju slušat, sve ću ih poslušat barem triput dnevno, ali nijednu nikada ne bih poslušala da nije bilo te divne platine iz naslova.

Zašto toliko volim “Platinum”? Kritičar Rolling Stonea napisao je da je slušanje te pjesme kao prisluškivanje u frizerskom salonu i jebem mu mater zbog toga. Prvo zato što je malo u pravu, a drugo zato što znam ja takve koji baš odaberu FRIZERSKU od svih mogućih točnih metafora. To on tako zato da bi Mirandu i njezinu POEZIJU učinio manje vrijednom. Jer moš mislit kako bi itko osim površnih debila htio prisluškivati babe u frizeraju. Priznajem, Miranda si je možda za to malo i sama kriva sa stihom “what doesn’t kill you only makes you blonder”, ali jebeš kritičara koji to odmah protumači samo na toj, prvoloptaškoj razini.

Naime, ZNAM JA MIRANDU (to si utvaram za sve pjevače, pisce, režisere i ostale umjetnike koje volim). Naravno da taj “blonder” u njezinom stihu znači “stronger”, ali vam usput hoće reć da voli ona bit i plavuša, frizerski salon mjesto je njezine duhovne obnove I AKO STE POMISLILI DA U TOME IMA IMALO FRIVOLNOSTI, odjebite. Miranda voli sebe na vrlo simpatičan način, na način da je svjesna i tko je i što je. Voli što su joj, zbog sve svjetlije kose, potpetice i hoteli u kojima odsjeda sve viši, a za sve one koji i dalje preokreću očima zbog referenci na farbanje kose, frizeraj, štikle i sve to “glupo žensko”, pokušajte samo vokabular njezine prve strofe usporediti s klasičnim “muškim” truck-driving, whiskey-swilling, tobacco-chewing countryjem:

My disposition permeates
The room when I walk in a place
I’m sorry!
By calculation I’m way too much
Pretentiously I bitch a buck
But you bought it!
I can’t exceed my reputation
A small town girl with compensation
Explorin’ all my possibilities
Well don’t you know I’ll blaze a trail
But hell
You can come with me

I s tim me dobila. “You can come with me”. Nit sam plavuša nit pronalazim snagu u činjenici da sigurnim korakom jezdim na vrtoglavo visokim potpeticama, ne čeznem za svime što sadrži hidrogen, ali totalno je kužim. Sigurno i zbog glazbe, jer refren ove pjesme zvuči kao da je doista za sobom povela sve cure koje se sviđaju same sebi i raduju se tome u jednom krasnom ženskom sing-alongu, odobravajući Mirandi što su njezini elementi samospoznaje, eto, utemeljeni na onome što “izgleda jednako dobro na pločama kao i na njezinoj kosi” – platinasta boja. Meni je to možda nešto drugo, ali zašto ne bih malo pjevala o platini i štiklama? Platina je cool, štikle su super. Isto kao i moja bakrenocrvena i čizme na žniranje, a nakon ove pjesme osjećam se kao da bi Miranda s jednakom razdraganošću pjevala i sa mnom o tome. Nikada u stvarnome životu nisam doživjela takav stupanj ženske sloge i međusobnog radovanja kao što ga čujem u refrenu “Platinum”, a kada mi glazba odškrine vrata prema utopiji o kakvoj sanjarim, voljet ću je do smrti. I slušat ću sve što u svakoj sljedećoj pjesmi na istoimenom albumu želi poručiti njezina autorica. (ZP)

(pisali: Nikola Pezić, Hrvoje Frančeski, Juraj Vrdoljak, Željko Antares, Zrinka Pavlić)

Pa eto, bilo bi vrijeme i za GORILINE NAJ ALBUME 2014!

Siječanj 26, 2015

00warondrugs 00benji 00rtj2 00futureislands

Dobar vam još jedan dan, i dobro mi došli u još jedan izbor najboljih albuma prošle godine na Ruralnoj gorili. 🙂

Glasalo je nas 29 ljudi: Bilanda Ban, Tomislav Biškup, Leonard Brunac, Ivan Debelić, David Edel, Hrvoje Frančeski, Emir Fulurija, Matija Habijanec, Matej Ivušić, Petar Jovanović, Tonći Kožul, Zoran Lazić, Bojan Mandić, Dino Marelić, Ivana Miholčić, Ozren Milat, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Vedran Rajčić, Davor Rončević, Dino Rudić, Dražen Smaranduj, Ante Spahija, Jelena Svilar, Ena Šarić, Andrija Škare, Juraj Vrdoljak i Matko Žurić.

Hvala svima na glasanju, i ekstra hvala svima koji će da napišu crtice! 🙂

Slijedi uobičajena procedura: svaki dan osim nedjelje po pet komada, usput se polagano izlistavaju i albumi koji nisu upali u top 50, prva tura slijedi nadam se večeras, vidimo se i čitamo se. 😉

P.S. Evo s koliko se naslova naš top 50 naj albuma 2014. preklapa s listama pedeset naj albuma 2014. drugih glasila:

00top50preklapanja

Imate još samo par dana da, ako još niste, glasate za GORILINE NAJ ALBUME 2014!!!

Siječanj 19, 2015

lucy-charlie-brown-voting

Stiglo nešto lista al oću JOŠ! 🙂 Pravila su i dalje tu, raspoređujete 1000 bodova na pet do dvadeset najdražih vam prošlogodišnjih albuma, jednostavan te nadam se i dalje zabavan princip glasanja pa što ne bi sudjelovao/la i – TI? 😉 Primam liste do srijede ujutro pa ajde bre brate/sestro složi listu ako nisi i pošalji, biće veselo i još veselije s tobom!

Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA 2014.!!!!!

Siječanj 8, 2015

albumi2014

Akcija! Ludilo! OPET!

Pozvani ste da učinite slijedeće:

– odaberete pet do dvadeset (drugim riječima: minimalno pet, maksimalno dvadeset) najdražih vam albuma premijerno izašlih u 2014. (… i mini-albuma, i ‘EP’-ja koji su više ko mini-albumi, i kompilacija ili mikseva sastavljenih pretežno od materijala iz 2014, i kompilacija neke opskurne nezapadnjačke muzike koja je tek sad prezentirana iole široj zapadnjačkoj publici, itd…) te na njih rasporedite fond od 1000 bodova, s tim da je 501 maksimalan broj bodova koje možete dati jednom albumu

– i kad ste složili listu – pošaljete mi je na djevojke et yahoo točka com!

– rok za slanje lista je nedjelja 18. siječnja

– ako ste voljni napisati koju crticu javite, to bi bilo sjajno 😉 a ja bih vam bio zahvalan DO NEBA!

– ako je što nejasno, pitajte u komentarima – lako se razjasni!

– GLASAJTE SVI I U ŠTO VEĆEM BROJU!!! 🙂

P.S. Top 20 naj serija 2014. – kreće u ponedjeljak, jipiiiiii!