Archive for Rujan 2012.

Ma tko bi se ljutio…

Rujan 28, 2012

Ako ni u čijim drugima, barem u mojim tekstovima ne manjka proglašavanja i ne toliko rijetkih muzičara legendarnima, no Malcolm Middleton nije samo jedan od onih koji bi titulu zaradio i po strožoj selekciji standardnoga korištenja termina – u jednom je periodu svoje karijere stvarao muziku čiju samosvojnu ljepotu ne može zanijekati ni surov protok vremena – nego i čovjek koji je legenda i u onom smislu riječi koji pokriva područje nešto teže provjerljivih i dokazivih priča. Sudeći po ipak slabom, ako već ne i mizernom posjetu lijepoga koncerta njegove nove grupe Human Don’t Be Angry u utorak (nisam stigao pisati prije, sori) u Purgeraju, gdje se okupilo tek nešto malo više od 1 Bw ljudi, mitovi o Malcolmu ostali su zakopani u razdoblje krajem devedesetih u kojem su njegovi bivši Arab Strap u vrlo kratkom roku izbacili dva all-time klasika, nakon čega su još nekoliko godina dostojanstveno odugovlačili do razlaza. Lako je moguće da onom kontingentu zagrebačke alter/indie publike koji sačinjavaju novi klinci Arab Strap ne predstavljaju ništa više od još jednog benda kojim ih pilaju umorni veterani koji sve teže drže korak s brzinom sadašnjosti, dok su ionako ne baš u horde organizirani stari fanovi možda jednostavno previdjeli sramežljivo spominjanje toga benda u donekle suzdržanim najavama. Malcolm je jednostavno sišao s mape aktualnih nezavisnih zbivanja i povukao se u kvartovski pub.

Ne bi me, međutim, uopće iznenadilo kako samome Malcolmu takav ishod uopće pretjerano, ako imalo, ne smeta, što je zapravo i pokazao, baš kao i negdašnji mu partner Aidan Moffat, mijenjajući napokon dosegnut status obljubljene anomalije za povratak korak natrag u relativnu anonimnost solo karijere. Da su još barem dosad, ili čak i u desetljeća koja slijede, nastavili gurati svoj projekt, od mene ne bi začuli ni riječi negodovanja, baš kao što i učinjen izbor ne samo da razumijem nego i podupirem. Također, obojica su kroz svoje solo albume svježijim elementima istodobno opravdavali odluku kretanja različitim putovima, ali i podsjećali fanatike kako su Arab Strap jedan od šačice bendova koje je doista vrlo teško, gotovo nemoguće, zamijeniti za ikoji drugi. Nijedna komponenta njihova zvuka nije bilo bogznakako originalna, samo su kaskanja pijane ritam mašine i depresiju zahrđale gitare s ubojitim tekstovima spajali alkemičarskim omjerom na koji su nabasali tko zna kako, pjevajući ih tim neodoljivo tvrdim škotskim naglaskom kakav još uvijek predstavlja prečac prema jednoj od komora u mojem srcu. Upravo mi je to pri doznavanju informacije o Human Don’t Be Angry najviše zasmetalo, ali čak se ni to najavljeno izbjegavanje vokala na većini materijala nije moglo ispriječiti želji da jednog od ljudi uz koje sam proveo prve zagrebačke studentske zime napokon vidim i čujem uživo.

Dok su Arab Strap u svojim najuvjerljivijim danima svirali muziku kakvu bismo mogli opisati kao nešto što dolazi poslije rocka, od kojeg preuzima klasične motive ali ih veže idejama mozga pomaknutog kako različitim supstancama tako i naglom bistrinom emotivne sjebanosti, Human Don’t Be Angry okrenuti su prepoznatljivom žanrovskom obrascu post-rocka. Njihove pretežito instrumentalne kompozicije, međutim, nisu onaj post-rock na koji se preobrate metalci pokajnici uslijed ćelavljenja, nego razred u koji uskoče posebno nadareni indiejanci kada zbog najboljih ocjena preskoče jednu ili dvije godine. U svojim najmekšim, uvjetno rečeno najpop trenucima nešto su slično svirali Malcolmovi prijatelji iz Mogwai, koje i jesam najviše volio dok su ostavljali dojam kako će, evo baš skoro!, jednom napokon snimiti cijeli album otpjevanih pjesama. Human Don’t Be Angry vještim su mi redoslijedom petnaestak odsviranih stvari pokazali kako odušci u vidu pjevanih pjesama – a koje je čak i onima koji ususret koncertu nisu slušali bendovu ploču bilo lako naslutiti već nakon prvih tonova – na svojim leđima mogu iznijeti i dulje instrumentale kakvi bi staromodnom rokeru u meni inače mogli biti pomalo zamorni. Ne znam koliko je svemu pridonijela i opuštenija atmosfera s dovoljno mjesta i dotoka zraka za sve, ali ono što je sigurno je da se – kaže Mate na forum.hru – novi klupski razglas pokazao doraslim svim izazovima, pa će i dosadašnja gunđala ubrzo izgubiti još jedan adut iz svojeg kataloga primjedbi.

Za razliku od rokenrolera koji igraju snagom pjesama i emocija, bendu poput Human Don’t Be Angry tehnička strana priče svakako jest nešto nužnija, a sva su se tri instrumenta plus črčkarije iz laptopa u isti mah čuli kristalno čisto i skladno isprepleteno s ostalima. Uz Malcolma i bubnjara kojemu nisam uhvatio ime, tročlanu postavu popunjava Martin John Henry iz benda De Rosa, upravo ponovno okupljenih nekadašnjih perjanica druge ili čak i treće generacije Chemikal Undergrounda, koji je svojim trubadurskim nastupom i otvorio večer u svojstvu predgrupe. Kao osvježenje u odnosu na mnogo češće američke gostujuće kantautore, Martin je svojim prilično efektnim pop-folk pjesmicama pokazao kako je kao skladatelj mnogo uvjerljiviji nego što ga pamtim iz bendovskih dana, ali se kao tekstopisac prečesto zadovoljava šupljim rješenjima, zbog čega se u njegovu setu obrada ‘Army Dreamers’ Kate Bush dodatno istaknula. Njegov bi mi nastup u pamćenju vjerojatno ostao kao ugodno predjelo prije konkretnog obroka uz glavni bend večeri, da se po povratku na pošteno tražen i pošteno pružen bis Malcolm sa svojom akustarom nije reinkarnirao u onoga sjajnog sardonično-empatičnog, i Martinu nažalost znatno superiornog, kantautora sa svojih samostalnih albuma, svirajući pet pjesama među kojima su me najviše razveselile ‘Fuck It, I Love You’ i završna ‘Devil & The Angel’, dok je nesuđeni božićni broj jedan ‘We’re All Going To Die’ čak izazvao i omanji singalong. Iako sam i tijekom glavnog dijela nastupa bio sasvim dobro raspoložen, upravo mi je taj bis opravdao cijeli izlazak.

Da ičim drugim osim vremenskom slučajnošću izazvanom odugovlačenjem pisanja ovog izvještaja i dolaska na red novog prenošenja dojmova moram opravdati nadolazeće zaklamanje sinoćnje svirke Goribora u gotovo pa krcatoj Močvari, paralele bih tražio u tmurnoj verziji kombinacije elektronike i trubadurstva kao i vokalima koji manje pjevaju u standardnom smislu riječi, a mnogo više ritmično diktiraju stenograme mentalnih kaosa svojih autora. Naravno, iako ne baš otužno prozirne, takve su usporedbe ipak nepotrebne, a ono što je u mojoj recepciji zajedničko za oba benda jest činjenica kako su šanse da nastavak dobrim koncertima pokušam pružiti kućnim slušanjem studijskih radova vrlo male. Prije pola godine ustanovljen zaključak kako bih Goriboru otvorenog srca trebao pristupiti i privatnim susretom razuvjerila je praksa u kojoj naprosto nisam pronašao ni vremena ni volje za rušenje atavizama starih predrasuda. Odlasci na bendove koncerte tako će mi ostati i više nego dovoljni, jer je, mada sagrađena od krhotina unutarnjih raspuklina, Goriborova muzika bluz kafanske jadikovke, još magnetičnija kroz žamor ljudi povučenih u stražnje redove. Po pitanju benda još uvijek sam nevježa, ali su se navijači Emir i Ana poslije bili složili kako je ovo bio ponajbolji koncert grupe održan posljednjih godina u Zagrebu, što svakako podupire i potpuno naoštren bend koji sam sinoć slušao.

Rebel Star – Rebel Star

Rujan 27, 2012

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/259-rebel-star/2342-rebel-star-rebel-star.html

 

Weekend Garage Festival

Rujan 24, 2012

Nakon subotnje pauze posvećene nužnom odmaranju i deprimiranju uz filmove na francuskom jeziku, kratkotrajni garažni festivalić vikenda za nama nastavio se sinoć u KSETu, gdje su sardinijski The Rippers bez uzimanja zarobljenika otprašili pedesetak minuta nabildanog i furiozno brzog rokenrola. Upornim godinama rada stečen kultni status bend je bez ikakve dvojbe potvrdio energičnom svirkom, ali ovako na brzinu mogu navesti barem dvije prepreke koje su koncert zaustavile s ove strane dugoročnije pamtljivosti. Na prvu sami The Rippers nikako nisu mogli utjecati, a to je za njima svojstveno cijeđenje rock’n’rolla, čudna li čuda, previše prozračan klub, čijih bi sinoćnjih sedamdesetak posjetitelja svakako zgusnutiju, znojniju atmosferu napravili u Spunku, klasičnom prenoćištu ovakvih i sličnih bendova. Onaj dio povratne informacije iz publikinog grotla, naša uloga u simbiozi koncertnog užitka, tako je ovaj put izostao, iako je cupkanja nogama, poneke čagice, pozivanja na bis i posljedičnog pustošenja štanda s majicama i pločama ipak bilo u dovoljnim količinama.

Za mene kao slušatelja važnija, a za bend, ako sam u pravu, poraznija komponenta bila je ona manjka udarnih pjesama koje bi svojom efektnošću i samosvojnošću pratile upravo takve karakteristike bendova instrumentalnog majstorstva. Rijetko mi se kad dogodi da sutradan preslušavajući listu na YouTubeu ne mogu prepoznati niti jednu jedinu pjesmu koju je svirao bend koji sam upoznao noć prije, a The Rippers mi, upravo dok ovo pišem, omogućuju baš to iskustvo. Zamjeriti na međusobnoj zamjenjivosti pjesama bendu kojemu hvalim stilsku kompaktnost, ali ujedno i bendu koji operira u žanru koji se ponosi prilično čvrsto definiranim parametrima, s jedne strane nema previše smisla, ali mi se s druge jednako lako prisjetiti mnoštva njihovih kolega koji unutar sličnih međa jednostavno pronalaze mnogo bolje pjesme. Međutim, prvi sam put blagu ustajalost bonace iznenađenja – iako je sama galama još itekako trajala – bio osjetio tek u posljednjoj trećini regularnog dijela nastupa, pa je možda prije svega riječ o slabije organiziranoj set listi, koju bi barem jedna baš sjajna pjesma ili poznatija obrada podigle za koje koplje.

Najavljeni bendov odmak od američke garaže šezdesetih godina prema vremenski podudarnoj eksploziji britanske R&B sirovosti svoje podrijetlo vjerojatno vuče od nekonvencionalno posloženog članstva grupe, čiju pankersku mladost predvodi vrištač barem u svojim kasnim četrdesetima, ako već nije zagazio i u šesto desetljeće života. Bubnjar i gitarist sprintaju kao da treniraju za svoj glavni posao u nekome punk-rock bendu, dok ih iskusni šef svojim klasičnim rifovima i usnom harmonikom (nikad mi nije bilo jasno zašto, na svim koncertima, atmosfera naglo skoči kad se začuju prvi tonovi tog instrumenta) donekle zauzdava i potpuno sidri u muzici svoje mladosti, koja meni ipak najviše zvuči kao garažni revival osamdesetih godina, na čelu s bendovima kao The Cynics ili The Fleshtones, uz nekoliko rifova zaboravljenih u ostavi Petea Townshenda. Za razliku od brojnih aktualnih američkih bendova, kao i čestih nam gostiju iz Francuske, The Rippers uopće ne pomišljaju na uklapanje poppy elemenata za zavođenje curica, nego svojom čvrstoćom pokazuju ostalim momcima da su upravo oni glavni frajeri na plesnjaku. Ako ih to veseli, neću im proturječiti.

Ambasadori religije

Rujan 22, 2012

U središtu muzičke sekcije društva hrvatsko-francuskog prijateljstva, koje rokerska spadala poznaju pod uličnim imenom Spunk, sinoć smo dobili potvrdu kako je europska garažna internacionala još uvijek jaka, samo što se kongresi u Zagrebu ove sezone ipak održavaju nešto rjeđe negoli tijekom zlatnih godina na prijelazu desetljeća. Ne znam što to piju, jedu i udišu u toj dalekoj Francuskoj, ali katkad se čini kako ama baš svi klinci koji se tamo zaljube u nepristojnu muziku zabriju na izvitoperenu, zaprljanu varijantu ’50s pop-rocka, pa se kasnije tumarajući kontinentom u pravilu pojave i u nas, gdje redovito održavaju zabavne koncerte. Naravno, već i sam pogled na članstva sinoćnjih dvaju bendova – nebitnih La Secte Du Futur i odličnih Yussuf Jerusalem – u kojima smo mi iskusniji pacijenti mogli prepoznati face koje su se po Spunku i sličnim rupama vucarali kao pripadnici nekih drugih (bivših?) bendova, takvu procjenu ipak je izokrenuo u smjeru scene koja možda nije previše razgranata, ali čiji se udarnici nikada ne umaraju od traganja za šubidubastim melodijama po tavanima punima hrđe i šute, i koji, što je za mene najvažnije, održavaju dobre odnose s našim organizatorima.

Pred možda čak i stotinjak ljudi – fino ispunjen kafić, uz nekolicinu polu-zainteresiranih koji su cirkulirali iz obližnjeg Prostora do, s time da treba napomenuti kako mi je ovo bio prvi odlazak u Spunk na koncert za koji se plaćala (simbolična) ulaznica, što čak i pozdravljam, jer mi nikada nije bila jasna novčana računica dovođenja odličnih rokenrol bendova za besplatan upad – prvo su izišli La Secte Du Futur, čije mi se memljivo, šuplje odugovlačenje nekakvog spooky-popa uopće nije svidjelo, pogotovo tijekom nestrpljivog očekivanja razbacane garažne ramalame. Moose Botić ih je okarakterizirao kao bend iz popodnevnih popunjavanja satnice Ri-Rocka, manifestacije koju, nasreću, nikada nisam osobno posjetio, ali koju svejedno mogu zamisliti kao umarajući defile netalentiranih novajlija prije nego što red dođe i na neka jača, konkretnija imena. Prilično sam siguran kako La Secte Du Futur s dečkima iz Yussuf Jerusalem gaje čvrsta prijateljstva, jer teško da bi se samo po učinku svoje ne pretjerano zanimljive muzike uspjeli iskobeljati izvan svojih kvartova.

Na središnjoj poziciji trozupca Yussuf Jerusalem svojima gitarom i glasom nalazi se Benji Daures, kojega se prvenstveno sjećam po doista prekrasnom koncertu Creteens otprije nekoliko godina, ali koji u svojem požutjelom CV-ju ima i sudjelovanja u brojnim drugim bendovima francuske garaže. Jako mi je poznat bio i golemi crni basist (možda isto Creteens? Zna li tko?), ali od njih dvojice još su mi poznatiji bili temeljni obrasci njihovih dionica i keči pjesama – sve ono najzaraznije iz osvita tinejdžerskog rocka – a kako se ja u društvu poznatih opustim bez rezerve, tako sam se i sinoć prepustio lijepoj maturalnoj večeri za čudne klince, kakvu su Yussuf Jerusalem održavali skoro pedesetak minuta, uz barem jedan nepotreban bis, na kojem su ponovili dvije ranije izvedene pjesme. Međutim, lako je razumjeti razdraganost publike, među kojima i zavidan broj pravih fanova naoružanih pjevanjem i plesanjem, jer su kroz nekih 35 minuta regularnog dijela programa Benji i ekipa nizom slatkih pjesmica koje spajaju razbarušeni garažni pop i elemente hippie-countryja pokazali kako rani Black Lips imaju svoje itekako dostojne sljedbenike.

Da, prekrasna ‘You Broke My Heart In 2’ zvuči kao da mortus pijani Calexico obrađuju ‘Ever Fallen In Love (With Someone You Shouldn’t’ve)’ (obožavam napisati ovo shouldn’t’ve), a i po ostatku repertoara dalo se pronaći melodija i fraza gotovo potpuno podudarnih klasicima iz prvih triju, a možda i više, desetljeća znojnoga party-rolla. Samo što, svirane predanošću gorljivih nastavljača tradicije, nisu ukazivale na autore s mogućim manjkom izvorne inspiracije koliko na bend koji se najugodnije osjeća pokušavajući stati rame uz rame kako sa svim kanonskim velikanima, tako još i više sa zapostavljenim zaljubljenicima čije su karijere počesto ostajale tek na jednoj do dvije vinilne singlice, ili danas čame na nekom free downloadu koji nitko ne klika. Svakom su se odsviranom pjesmom, tako, Yussuf Jerusalem sve više približavali svojemu na taj način postavljenom idealu vječne slave; svijesti da su i još jedne večeri rasplesali stotku dobrih ljudi. Teško je od toga tražiti više.

Keep The Fire Burning vol. 19

Rujan 21, 2012

http://vimeo.com/49341282

http://www.youtube.com/watch?v=0TLGSPEN05U

…hey, do you know what you’re doing tonight, honey?…

Back To The Future

Rujan 16, 2012

Uz uživanje u koncertima omiljenih mi i najomiljenijih bendova, vrlo mi draga komponenta programa koje je Mate Škugor svih ovih godina organizirao u različitim zagrebačkim koncertnim prostorima, a što (od) ove sezone radi u Purgeraju, jest upoznavanje barem meni osobno opskurnijih glazbenika, odnosno onih koji su mi jednostavno promakli ili mi iz radne memorije eskivirali netom po dobivanju prvih informacija o njihovu postojanju. Nitko od nas ne može stići sve, pa je lijepo dobiti priliku za nadoknadu i reevaluaciju barem djelića propuštenog. Preksinoćni koncert Dirty Beaches prije svega mi je poslužio baš za takvo podsjećanje na jedno ime koje mi se u počecima činilo vrlo zanimljivo, ali koje sam iz niza razloga izgubio iz vida, da bih se proteklog tjedna ipak upoznao s izvođačem ili bendom kojem ću se zasigurno vraćati u budućnosti.

Međutim, osnovni razlog mojeg uživanja u radovima Alexa Zhanga Hungtaija – čovjeka koji inače jest cjelokupno članstvo benda, ali kojeg su u Purgeraju pratili i gitarist koji je povremeno i lupao po elektronskim bubnjevima te neki mehaničar koji je zavidavao različite elektroničke spojeve i sa šefom se grlio kod ekstatičnijih refrena – nipošto nije eventualno odličan koncert, nego prvenstveno studijski materijal koji sam upoznavao prije svirke. Na njemu, Alex na iznimno intuitivan način mračnije stražnje uličice noir-popa i rockabillyja pedesetih elektronskim podlogama i semplovima filmične atmosfere i mlađim klincima prikazuje kao uzbudljive i privlačne, neovisno o njihovim opasnostima vlastitim iskustvom svjedočeći o romantici koja se na njima živi. Da sam ikad ozbiljno slušao Suicide, možda bih razumio usporedbe na koje sam često nailazio; meni je prva asocijacija bio ovogodišnji novi prijatelj Daughn Gibson, koji s countryjem radi vrlo slične stvari.

Uživo se, nažalost, taj upečatljiv omjer klasičnog kantautorstva ranih žanrova i pomalo narkotične koprene beatova uvelike izmijenio, i to u za mene neželjenu korist bučne elektronike, koja je gotovo potpuno pojela mračan pop Alexove studijske estetike. Da je sve to možda ishod poguravanja stila u drugom smjeru govori i izostavljanje najboljih i najdirektnijih pjesama iz četrdesetominutne svirke, pa je onih elemenata u kojima Dirty Beaches zvuče kao The War On Drugs za blazirane tinejdžere kronično nedostajalo. Jedino što se kroz otežali zrak čeličane probijalo bili su Alexovi ufurani vrisci i krici između stihova, oružje kojim se, baš kao i David Eugene Edwards, svirajući svoju bogobojaznu verziju đavolje muzike bori protiv svoje savjesti.

No, u tom svojem osjećaju blagog razočaranja bio sam ako već ne jedini, a onda jedan od manjine, jer je dobar dio vrlo solidno ispunjenog Purgeraja (nije prehrabro procijeniti stotinjak ljudi) cijelo vrijeme nastupa tjelesno reagirao na zvuke s pozornice i zbivanja na njoj, pjevajući neke tekstove i tražeći svoje favorite. Čak dva bisa bila su itekako zarađena, a o izostanku Alexova očekivanja takve reakcije jednako govori koliko spuštanje u parter tijekom posljednje pjesme regularnog dijela svirke, toliko i nemanje dodatnog repertoara koji zna/želi svirati, pa je za pozdrav morao posegnuti za starinskim gospelom za koji nije imao nikakvog problema od publike izmoliti pljeskanje kao ritam koji će pratiti. Svejedno, sve to moje nezadovoljstvo uopće nije bilo golemo, jer je fino tempirano trajanje svirke onemogućilo buđenje nestrpljenja, samo što mi je jučer doletjela informacija da su paralelno kad i Dirty Beaches u Purgeraju tajni koncert u Spunku svirale Dum Dum Girls, koje bih ipak bio radije gledao, makar po drugi put u nekoliko dana. Pa sam malkice potonuo.

Karijes uha

Rujan 13, 2012

Da ne okolišamo bespotrebno i previše, muškarac naprosto voli vidjeti zgodnu ženu, što je pravilo koje ne ovisi ni o kakvim promjenama konteksta osim onih seksualne preferencije. Muzika nije nikakva iznimka, dapače, iako jest barem malčice ironično kako se i u tome sigurnom okrilju, u koje smo kao njonjavi tinejdžeri i pobjegli da bismo se pjesmama koje nas razumiju tješili od problema izazvanih curama i njihovim postojanjem, volimo razveseliti zanosnim ženama. Ženski bend nekako uvijek prati i pitanje koliko su njegove članice lake na oku – naravno, nismo baš toliko površni da bismo muziku koja nam se sviđa otpisali zato što je stvaraju djevojke koje nam se ne sviđaju, ali uvijek je ljepše paketu dodati i plusove članstva koje bismo gledali i da ih ne želimo slušati. Dum Dum Girls, koje su preksinoć u Purgeraju odsvirale vrlo sladak koncert, neporecivo spadaju u ovu drugu skupinu zgodnih cura koje sviraju zgodnu muziku, odnedavno još pojačane i novom basisticom Malijom James, koja se u svoje slobodno vrijeme, kako kaže internet, bavi manekenstvom. Vidiš ti šta je Amerika, ja uopće ne mogu ni zamisliti hrvatsku manekenku koja bi makar samo i znala za neke opskurne grupe tipa The Ramones ili The Supremes, a kamoli zasvirala u nezavisnom rock’n’roll bendu. Dobro, mogu. Ovo prvo.

Ne bih se ovoga slinjenja možda uopće laćao da se pomalo distanciran vizualni identitet tajanstvenih opakih zavodnica koje te ne jebu ni pet posto sasvim ne podudara sa stilskim odrednicama bendove nostalgije za nevinim dobima razvoja američke popularne muzike, kao ni da gotovo do kraja ispunjen Purgeraj nisu napučili ponajprije muškarci, a znatno manje žene, koje bi, po mojoj seksističkoj logici, trebale imati više razloga za poistovjećivanje s pjesmama Dum Dum Girls. (Ali možda je to ipak samo realan presjek zagrebačke koncertne publike.) Imidžom spajajući oštriji kraj girl-group spektra šezdesetih, pri čemu prvenstveno mislim na The Shangri-Las, s odbljescima tih originala u bubblegum nasljednicama i nasljednicima iz desetljeća koja su uslijedila, Dum Dum Girls se, mada izrazito definiranog zvuka, vrlo rijetko zadržavaju na istome mjestu, iako se mjesta kojima kruže u svojoj esenciji jedno od drugoga razlikuju vrlo malo. Njihove ih surferske gitare, navlažene oceanom reverba, pouzdano prevoze od bara izgrađenog na temeljima bubnjarskog ritma ‘Be My Baby’ do tuluma uz bazen vile konstruirane nacrtom bubnjarskog ritma ‘Where Did Our Love Go’, pa odmah natrag, a koliko god taj put bio dobro poznat i nama i njima, one sa svakog prijelaza relacije donesu pjesmu koja se nema razloga sramiti ni pred kojom kolegicom njihovih uzora.

Retro pristup Dum Dum Girls, međutim, zapravo je mnogo manje usidren u šezdesete negoli u kasnije periode, u kojima je gledanje unatrag bilo izraz bunta uslijed prevladavajućeg imperativa napretka i inovacije. Miksajući već navedene surf-rock i girl-group elemente s dreampop i shoegaze zvukovima osamdesetih, Dum Dum Girls prije svega podsjećaju na vrijeme, rekao bih zauvijek zatvoreno tamo negdje na prijelazu tisućljeća, u kojem je bilo gotovo potpuno jasno kakvu to muziku svira bend koji bi netko okarakterizirao kao indie bend. Danas termin znači i sve i ništa, ali još dok sam ja sredinom devedesetih išao u srednju školu indie je ukazivao baš na ovako profilirane bendove, koji sviraju vrlo ugodnu melodičnost, ali prezentiranu manjkom izravnosti i zamagljenu na različite načine, od distorziranja gitara do lo-fideličnosti snimke, nalik na one djevojke iz ofucanih tinejdžerskih romantičnih komedija za koje, kao, nitko ne kuži da su najljepše u školi dok se ne srede za finalnu scenu maturalne večeri. Svojevrsnu potvrdu kako su do pop-rock izvorišta ipak stigle usput se zaustavljajući zbog proučavanja alternativnijih rukavaca, Dum Dum Girls su pružile jedinom preksinoć izvedenom obradom, divnom ‘Sight Of You’ zaboravljenih Pale Saints, koju uz mene – i shoegaze propovjednika Emira, naravno – nije prepoznao nitko, odnosno, barem nitko toliko oduševljen da kod trećeg stiha podigne ruke u zrak i prepusti se pjevanju pjesme koju nisam čuo još od davnašnjih dilema jesu li bolji njezini originalni izvođači ili Lush (odgovor je Lush).

Za takvu sam reakciju, a i za svoj kompletan frajerluk, bio nagrađen mahanjem oblajhane liderice Dee Dee, koja me je uočila neovisno o tome što sam stajao u posljednjim redovima (trudeći se vidjeti što više od utakmice s Belgijom, stigli smo na kraj uvodne ‘Mine Tonight’, pa se nisam htio gurati naprijed), što navodim da bih tim laskavim i zaobilaznim putom naznačio kako sam ja sam, stojeći u tome istome posljednjem redu, lakoćom pratio zbivanja na pozornici. Nisam baš neki čep, ali nisam ni div, što znači da se ipak i odostraga može vidjeti što rade i kako izgledaju osobe na pozornici, u što sam posumnjao posljednjih dana čitajući žalopojke nesretnika s koncerta Japandroidsa. Da, od mene niži i niže će imati problema s uočavanjem zbivanja na stejdžu, i zbog toga mi je jako žao, a i ja bih sam volio da se svi koncertni prostori grade s blagim nagibom (kao Teatar &TD kad mu se izvade stolice) i s rasporedom publikinog prostora u širinu (kao Tvornica). Ali, s nekim se stvarima naprosto valja pomiriti, ako za to, naravno, imamo prave motive, kao što bi odličan koncert vrlo aktualnog benda po meni trebao biti. Meni jest. Druga komponenta doživljaja, ona zvučna, preksinoć je, za razliku od limitiranog oruđa kanadskih rokera, imala više posla s cijelim četveročlanim bendom, što je zadatak obavljen tako da mu također nemam što prigovoriti, iako je vokal vrlo rijetko izlazio iz paučine gitara. Međutim, to je očito bio izbor cura samih, jer je za miks pultom stajala ton majstorica oboružana set listom s detaljnim uputama.

K tome, osim toga tišega pjevanja, svi su se ostali instrumenti čuli čisto i glasno, međusobno posloženi onako kao na još uvijek aktualnoj prošlogodišnjoj ploči ‘Only In Dreams’, na kojoj se bend nakon razbarušenijeg i zaigranijeg debija ‘I Will Be’ okrenuo prema nadograđenom setu stilova u kojem mjesta ima i za tough-girl rock The Pretendersa, ali i za žudnju onkraj sna jednih Mazzy Star. ‘Coming Down’, jedinu zakonsku nasljednicu ‘Fade Into You’, nažalost ipak nisu odsvirale, koncentrirajući se na poletnije komade kao što su ‘Bhang Bhang, I’m A Burnout’ ili ‘Always Looking’, od kojih su predah pružale predstavljanjem triju potpuno novih pjesama s nadolazećeg EP-ja ‘End Of Daze’, čije naslove znam zato jer je Matej od ton majstorice užicao precizno posloženu set listu, a koje, baš kao i najnovija ‘Lavender Haze’, nastavljaju s bendovim jahanjem melankoličnih valova. Svirajući muziku koja je davno upala u kazan pun šećerne pjene, pa koja danas u kojem god obličju svejedno uvijek zvuči kao izazivačica ušnog karijesa, Dum Dum Girls bi glomaznijim koncertom doista negativno utjecale na mentalnu stabilnost svojih slušatelja, zbog čega meni osobno njihovo povlačenje sa stejdža nakon nepunih pedeset minuta svirke nipošto nije djelovalo prerano, a bis na kojem su izvele sjajne ‘Wasted Away’ i ‘Jail La La’, svoje porinuće u svijet nešto širi od nezavisne kalifornijske scene, bio je sasvim zaslužen. Bomboni su ionako bili slađi kada bi se mama smilovala, a ne kada bismo ih ukrali iz ormara i cijelu kesicu slistili u petnaest minuta. Set lista: Mine Tonight – He Gets Me High – Catholicked – I Will Be – Bhang Bhang, I’m A Burnout – Bedroom Eyes – Hold Your Hand – Heartbeat (Take It Away) – Season In Hell – Rest Of Our Lives – I Got Nothing – Always Looking – Lavender Haze – Sight Of You – BIS: Wasted Away – Jail La La

Bogatstvo smijeha

Rujan 10, 2012

U svijetu pankerskog DIY undergrounda kojem sjajni Skopljani XAXAXA neprijeporno pripadaju, a koji se s pravom uvelike diči povezivanjem zemljopisno i kulturno prilično razdvojenih regionalnih scena, jezik na kojem bendovi pjevaju najčešće nije nikakva zapreka za potencijalne slušatelje. Gledajući tako, vjerojatno nije smisleno negodovati zbog bendova izbora da pjeva na svojemu materinjem jeziku, što mi nikada ne bi ni palo na pamet da nemam dojam kako je upravo jezična barijera uglavnom slabog i rijetkog poznavanja makedonskog jedan od glavnih razloga zašto se ovaj fantastičan bend, jedan od sitne šačice najboljih bendova na prostorima bivše Jugoslavije, nije dočepao i publike nešto šire od redovitih pacijenata nezavisne scene. Prihvaćam moguću činjenicu kako XAXAXA takvo nešto uopće ne žele, zapravo im ni ja sam to pretjerano ne želim, ali mi nije posve jasno kako se ova emotivna i značajna muzika neodoljivih melodija ne sviđa barem svim onim stotinama ljudi koji ispunjavaju zagrebačke klubove na koncertima nekih drugih, u pravilu inferiornijih bendova koji sviraju melodični pank.

Naravno da je uvijek moguće kako sam ja naprosto nevješt u igri realnog procjenjivanja tržišnog potencijala, pogotovo ako u kontekst uračunamo i činjenicu kako me mnoge pjesme ovog benda opsjedaju još otkako sam ih prije otprilike godinu i pol dana čuo prvi put, pa mi glava uslijed toga katkad nije u stanju racionalno prosuđivati. Također, za one koji još ne znaju kako to točno XAXAXA zvuče, usporedba s melodičnim pankom nije sasvim opravdana, jer su u odnosu na bendove koji vjerujem svakome instinktivno padnu na pamet, dečki iz Skoplja kao starija i mudrija braća, još uvijek više kul ali s akumuliranim iskustvom, s time da i dalje ispaljuju zaraznije melodije, a britak društveni komentar frustrirano-angažiranih pojedinaca nikada nisu ni prestajali nuditi. Njihova je muzika melodramatična izravnost ponajboljih američkih žestokih bendova osamdesetih, među kojima je naprosto neizbježno izdvojiti Hüsker Dü, jer XAXAXA svoju alkemiju tečnog prkosa postižu koristeći upravo kovine naslijeđene od legendarnog terceta iz Minneapolisa, ali koju kvalitetno opisuju i česte najavne usporedbe s Dag Nasty ili The Wipers.

Negodovanje oko statusa mršavijeg od onoga koji bi po meni jednostavno morao pratiti ovaj bend dio uvjerljivosti gubi i zbog činjenice kako se na bendovu sinoćnjem koncertu u Attacku (gore u malom Grey Roomu, poviše prostora u kojem se uglavnom sviralo proteklih nekoliko godina; sigurno postoji neki razlog za koji ja ne znam i koji zapravo nije ni bitan) skupilo barem nešto malo više ljudi negoli na prošlogodišnjoj predljetnoj svirci, jednome od najboljih prošlosezonskih koncerata koji sam imao sreće vidjeti. Brojka od 60-70 ljudi, za ovaj tip koncerta zavidna i sama po sebi, još je više efekta imala smještanjem programa u manju kvadraturu, pa su sva tri benda (otvaračima The Pathetics sam uhvatio samo četiri pjesme prljavog delikventnog rocka zapaprenog čvrstim HC-om, koji mi se svidio taman onoliko da ih uživo pokušam što prije uhvatiti i planski, dok su mi Siz zvučali kao bend kojemu dva člana nisu stigla na svirku, a ne dvočlani bend) svirala pred naočigled dobro do odlično popunjenim prostorom. Kažem, vjerujem da bi pjesme kao što su moji favoriti ‘Ova e tvoj grad’ ili ‘Kolku nazad možeš da se vratiš?’ trebali treštati u slušalicama svakoga ljubitelja muzike s gitarama i pjevanjem, ali s druge je strane očito i kako su XAXAXA sasvim zadovoljni obitavanjem u svojem prirodnom staništu malih skvoterskih svirki i upućenijih fanatika.

Upravo je takvima bend sinoć odsvirao uraganskih četrdesetak minuta neprekinute akcije, u koju su uletjeli katapultiranjem programatske ‘Indie=Independent, Fan=Fanatic’, da bi je nešto kasnije naprasno prekinuli singlom ‘Probav da se isklučam’, predvodnikom odličnoga aktualnog albuma ‘Siromašni i bogati’. U ‘Kon svoite se vrtiš’ možemo čuti čak i trubu, a naslovna pjesma ploče svoj je početak posudila od ‘In The City’ od The Jam, ali žanrovski se album od prethodnika ‘Tango revolucioner’ ne razlikuje gotovo ni po čemu. Određeni se zvuk ionako ne može iscrpiti sve dok muzičar u njemu pronalazi svoje namjere, pa stoga ne bi imalo nikakvog smisla da se ovaj, postojanjem još uvijek vrlo mlad, bend svoje pobjedničke muzike odriče u ovako ranoj fazi. Pjevač, gitarist i autor Vasko Atanasoski, k tome, ne pokazuje nikakve naznake gubitka inspiracije, iako bih mu to, s obzirom na teme tekstova, kao dobar čovjek dobrom čovjeku mogao poželjeti. Stilska ujednačenost snimljenog materijala, za koju možda nešto malo više od ostatka benda treba pohvaliti basista vučjeg pogleda i producenta Nenada Trifunovskog, lakoćom je prenesena i u živo okruženje, što je potpuno logično s obzirom na predanost i odrješito sviračko majstorstvo sve trojice (gonič bubnjeva je Džano Kuč, da ga nepravedno ne zapostavim).

Spomenuo sam gore kako je kraj još jedne fascinantne bendove svirke bio naprasan; naime, s obzirom na to da su set otvorili svirajući pjesme s prvog albuma po redu sve do tamo, ako se ne varam, ‘Svetot e ogledalo’, nije bilo suludo pomisliti kako nas očekuje svih dvadeset pjesama grupe, i to izvedenih redoslijedom s ploča. Pomisao mi se bila prilično svidjela, jer mi ni inače a ni trenutačno na pamet ne pada ni jedan jedini koncept po kojem bi prezentiranje ovakve divote u cijelosti bilo pretjerivanje, pogotovo što bi za nijansicu ubrzanim tempom sviranja kakvim tutnjaju uživo sav svoj katalog XAXAXA odsvirali upravo u granicama jednog sata. Naravno, kada su se s debitantskog albuma prešaltali na aktualan, postalo je jasno kako će to ostati tek pusti snovi, za koje, međutim, uz izvrsne verzije ionako izvrsnih pjesama nije bilo ni vremena ni prostora. Čitali ste kako sam proteklih dana umirao na dvama nezaboravnim koncertima friškoga mi omiljenog benda, a koliko su me XAXAXA sinoć oduševili govori i činjenica kako sam, barem za trajanja njihove svirke, potpuno zaboravio na sve ono što sam u četvrtak i subotu doživio uz Japandroids. Međutim, XAXAXA uopće ne zaslužuju da ih se hvali na tako nemušt način, jer snaga i ljepota njihovih pjesama ne leže u ispunjavanju usporedbi ili pobjedama u omjeravanjima. Ono što one ispunjavaju su želje, ne samo muzičke, a ono što pobjeđuju su problemi, ne samo svakodnevni.

Grmljavina se nastavlja

Rujan 9, 2012

Iako bi išta manje od rasprodanoga kluba, kako sam to procijenio u prethodnom izvještaju, bio kiks teške kategorije, sinoć i zapravo potpuno rasprodan klub – čije se događajne paralele osobno uopće ne sjećam na ovakvom tipu koncerta – ipak nije bio tek normalno stanje stvari, očekivano ispunjenje nužnog minimuma. Ne, bio je to trijumf teške kategorije, kako onaj ovoga predivnog benda Japandroids, koji upravo jaše nezaustavljiv val vladanja nepresušnim škrinjama troakordnoga blaga rokenrola, tako i pobjeda zagrebačke muzičke publike, koja još uvijek zna prepoznati fantastičan bend, ako je to ikad uopće i bilo sporno. Sardinirani Purgeraj sinoć se tako ovosezonskom premijerom upisao u poprišta najboljih koncerata ikada odsviranih u Zagrebu, barem otkako metropolu svojim domom nazivam i sam. Ako ste pripadnik mlađih generacija, ili ste jednostavno na neki od njih opravdano ili neopravdano bili spriječeni otići, o kojim ste koncertima dosad slušali kao o temeljnim mitovima scene? Thermalsi svaki put, ali najviše 2006.? FOTL prije tri godine? Prvi Marah ili prvi The National? Cave u Lisinskom? Još i prije, Fugazi, Mega City Four ili Ride u osvit rata? Azra u Kulušiću? Onaj polutajni akustični nastup Arcade Fire u kafiću poslije nastupa na INmusicu, na koji su bili pozvani samo rijetki? Dobrome dijelu tih svirki sam prisustvovao, drugome dobrome nisam, ali bez ikakvih uvijanja mogu i smijem reći kako su Japandroids sinoć u najmanju ruku odsvirali makar pandan svakome, i to ne samo od navedenih. Ne vjerujte onima koji vam kažu suprotno. Ne vjerujte im uopće, ni o čemu. Nemojte više nikad ni pričati s njima.

Naime, već sam sinoć, dok su pojačala još brujala ostacima neuništive grmljavine, a kondenzirana se vlaga još uvijek spuštala s niskog stropa kluba, čuo potpuno mi neshvatljivih komentara kako bi možda i bilo odlično da se nije sviralo u Purgeraju (naravno, tako ga nastavljam zvati; koliko sam skužio, NKC Park je isključivo prostor poviše Purgeraja, a odluka o biranju mjesta svirke ovisit će o organizatorovoj procjeni posjeta). Većina ljudi s kojima sam o tome razgovarao Purgeraj pretjerano ne voli, niti kao klub adekvatan za rock koncerte, niti kao mjesto smješteno u tome nesretnom parku često neugodne atmosfere; oko mnoštva se toga mogu složiti sa svima njima. Ali ako ikad dođe dan u kojem će mi dimenzije kluba ili taj olinjali mit o lošem zvuku (mislim, koji jebeni loš zvuk, jel čuješ gitare, jel čuješ lupanje, šta ti još treba?) postati važniji od pjesama koje čujem ne samo ušima nego i cijelim tijelom, koje dišem umjesto zraka pa onda isparavam umjesto znoja, i koje mi posljednjih mjeseci moj cijeli život vezan za glazbu prepričavaju zanimljivije, legendarnije i zabavnije od onoga kakav je zapravo bio, pošaljite me u Sibir seoske folkoteke i nonstop 24-7 mi puštajte Deep Purple! Zluradost primjećivanja nedorađenih tehnikalija, pa čak i primjerena zamjerka stajanju redara na sredini prvog reda, te posljedično pridavanje prioriteta trenutačnoj ambalaži nad vječnom muzikom, gotovo pa je analogna čak i ne pretjerano skrivenim željama mnogih da nogometna repka čim prije naniže nekoliko poraza, da se riješimo Štimca. Ja bih radije da se sa Štimcem plasiramo u Brazil, ali možda sam tek zavedeni mamlaz.

Jedini minus sinoćnjeg slavlja bila je njegova rasprodanost, u smislu da mi je doista žao vrlo velike gomile ljudi koji su izvisili ulaznice koje su planirali klasično kupiti na ulazu u klub. Ne želim ni pretpostavljati vlastitu reakciju u sličnoj situaciji. Ali, da sad baš ne ispadne da im dosipam soli na ranu, činjenica jest da su, po nekoj logici, oni koji na vrijeme otiđu po svoje ulaznice oni kojima ne pada na pamet propustiti koncert, logika dalje kaže onda ujedno i obožavatelji grupe. Naravno da je u klubu sigurno bilo i slučajnih prolaznika i zaintrigiranih dežurnih pretplatnika, ali već se tijekom uvodne ‘The Boys Are Leaving Town’ razjasnilo kako je barem samo prednja polovica prostora bila nakrcana dobrim do najboljim poznavateljima bendova rada, koji su se već do ‘Younger Us’ otpustili u poštenu razgaljenu šutku kojoj sam se i sam pridružio, da bih ostatak koncerta ipak proveo u nešto malo udaljenijem rovu. Vjerujem da su neprekidan vrtlog razbacane ekipe i kaos ruku koje su refrene pratile kao što na stadionima u zrak podižu navijačke pjesme u gledanju i slušanju omeli povučenije posjetitelje, ali tako to naprosto mora biti. Odnosno, ne mora, ali je ljepše i luđe kad jest, kad bend koji ionako ne poznaje koncept kočnice i povremenog suzdržavanja osjeti dužnost izjednačavanja energije koju će sa stejdža vratiti dolje u publiku s onom koju raspjevana horda katapultira gore prema njima. Nas je bilo najmanje 200, a njih su samo dvojica, pa ne čudi da je Brianu kaiš gitare konstantno spadao s potpuno mokrog ramena košulje.

U oduševljenom izvještaju s ljubljanskoga koncerta pretpostavio sam i upravo to, kako bi se barem poduplavanje broja nazočnih trebalo odraziti i na uvjerljivost benda, iako je i tada i sada bilo nemoguće zamisliti da Japandroids uopće ikako, pod ikakvim uvjetima, mogu biti i još bolji. Za usporedbe s tim ljubljanskim koncertom zapravo uopće nema potrebe, jer je šačica ljudi koja je slušala obje svirke tek minorna slučajnost – jedino je bend sam taj koji je prisutan na svakome svojem koncertu, i baš zato svaki od njih mora odsvirati što najbolje može, da bi se prikladno odužio svakoj od kupljenih ulaznica. Samo što je u Zagrebu doista bilo bolje makar za to epsko ludilo krcatosti, jer su pjesme koje jurcaju na pogonsko gorivo ooooooooo refrena ipak žešće i šire te grle čvršće kada te iste refrene odrađuje brojnim pankerskim koncertima školovan zbor više desetaka članova, u rasponu od srednjoškolskog pomlatka do iskusnjara tipa Holiga ili Bojan Stilin, a ne samo sjajni bubnjar David. Isto tako, moram napomenuti i kako sam cijepljen od nesvakidašnjeg uzbuđenja koje sam prije nekoliko dana osjećao čekajući svoj novi najdraži bend mogao staloženije primijetiti nepotreban pad u tempu kod izvođenja medleyja ‘Crazy/Forever’ i ‘Sovereignty’, koje se, doduše, nisu morale toliko izostaviti iz repertoara, koliko u set listi zapravo postoje prikladnije im strukturne pozicije. Srećom, to je smanjivanje furioznosti nadoknadilo omeđivanje tih dvaju pjesama možda i dvama najvećim bendovim ubodima, očajničkom života gladnom himnom ‘The House That Heaven Built’ te tetoviranjem Njezinog imena u srce u real-timeu ‘Continuous Thunder’, posvećeno najs kidsima koje su nekidan upoznali u Ljubljani. Razočaran odjebom koji mu je Brian uvalio po penjanju na pozornicu, mislim da bi se opasni hahar Matej trebao pomiriti sa spoznajom da ga ovaj jednostavno nije prepoznao. Jebiga, prika.

Za razliku od dvaju ukorenih, inače jako pristojnih pjesama, ostatak izrazito dobre nastupne ploče ‘Post-Nothing’ u nosive je potpornje cjelovečernjeg programa, aktualni ‘Celebration Rock’ i njegovo monumentalno navijanje za život i ljubav, uklopljen umješno, osvjetljujući poveznice između njegovog tanjeg, hrskavijeg indie/postpunka i novopronađene čistoće izvora dvije nezaustavljive rijeke, pankerske beskompromisnosti i rokerske romantičnosti. Gornju zamjerku na stranu, ovakva je set lista sposobna ovaj bend učiniti još golemijim i još simpatičnijim, zbog čega osobno potpuno podupirem odluku da sviraju identičan popis i raspored pjesama kao u Ljubljani. Očito je da se u njoj trenutačno osjećaju najsigurnije, a mislim da više nitko ne pije priče po kojima planiranje, za razliku od spontanosti, nije pank. Ovo je profesionalnost kakvu poštujem – jednako kao i Brianovo odbijanje dodatno ponuđenih tura tekile pred ljubljanski koncert, da se ne ubije pred nastup – profesionalnost koja je poštenje da se ljudima koji te žele vidjeti i slušati ponudi upravo ono što žele vidjeti i slušati, ili barem najbliže tome što se može doći. A poštenje jest pank, ali i mnogo više, temeljna pristojnost među ljudskim bićima. Svi mi slušamo i muzičare koji su potpuni kreteni, ali meni je još uvijek drago primijetiti nečiju dobrodušnost. Kako je otprilike pripomenuo legenda Lale: Problem ovih tipova je što izgledaju toliko pristupačni i normalni da će im se sad prikačit svi kreteni u klubu. Uključujući i mene!

Nešto sitno više od devedeset minuta svirke za šesnaest izvedenih pjesama daleko nadmašuje i ne samo pankerske standarde, pogotovo kada uzmemo u obzir kako pjesme Japandroidsa u sebi sažimaju toliko eksplozivne strasti i opasne energije kakve doktori inače preporučuju u primjetno malim dozama. Ne samo žanrovski, one i svojom esencijom zvuče kao da bi trebale trajati tek dvije, najviše dvije i pol minute, dok ih Brian i David u pravilu razvuku i debelo preko četiri minute trajanja. To što se ni u jednom trenutku ne osjeti prekoračivanje dobrog ukusa ili preporučljivih formi je skladateljski i izvođački uspjeh skromnih momaka koji katkad pate i od viška samokontrole i manjka samopouzdanja. Međutim, to je zapravo tek nuspojava primarne, neizostavne odrednice njihovih pjesama, koje dulje traju zato što, osim površinski, nemaju mnogo toga zajedničkog sa žanrovskim kolegicama koje se s jednog dvominutnog tuluma brzo prebacuju na drugi. Japandroids su bend sjećanja na mladost, svijesti kako će dani i godine pred njima materijale iz kojih su crpili svoje dosadašnje pjesme pružati sve rjeđe, potrebe da se zgode kojih se bez ikakvog konkretnog ali zato sa svim važnim razlozima sjećamo kao najboljih trenutaka u životu dokumentiraju u cijelosti i ospomeniče za vječnost. Zato se ti trenuci cijede do samoga kraja – novih neće biti pa stare moramo ponovno proživjeti – i zato se te pjesme uspijevaju nastaviti upravo tamo gdje njihove krajeve očekujemo instinktivno, želeći da smo u krivu i da potraju još malo. Japandroids mi ispunjavaju upravo tu i sve slične želje.

Možda vam, takvi kakvi su sada i takvi kakvi su meni, Japandroids u ovom trenutku naprosto ne trebaju, ali priuštite ih si sada da poslije ne bude kasno. Zapravo, ne moraju to biti oni, ali dajte si nabavite ovakav bend, bend uz koji se i u svojoj 32. godini mogu osjećati normalno i primjereno svojoj dobi, i to točno takvoj u kakvu sam izrastao upravo ja sam, sa svim onim što sam bio, a ne prosjek kojem htio-ne htio pripadam. Set lista: The Boys Are Leaving Town – Adrenaline Nightshift – Younger Us – To Hell With Good Intentions – Fire’s Highway – Heart Sweats – The Nights Of Wine And Roses – Rockers East Vancouver – Evil’s Sway – Wet Hair – The House That Heaven Built – Crazy/Forever – Sovereignty – Continuous Thunder – Young Hearts Spark Fire – For The Love Of Ivy

Dali su nam mlade nas

Rujan 7, 2012

Vremena će, ne treba sad baš previše optimizma za potvrdu teze, još uvijek biti, i to dovoljno, barem mojoj generaciji i susjednim generacijama svih onih koji mojoj pripadaju. Grmljavina odricanja tjelesnog zdravlja u cilju što češćih postizanja jednovečernjih potpunosti mentalnog mu rođaka nastavlja se kotrljati nebom u koje ispaljujemo sve one želje za koje nam je potpuno jasno da se ne mogu ostvariti, a sutra će se pojaviti i u Zagrebu, nakon sinoćnjeg ukazanja u Ljubljani, do koje po svim logikama i odgovornostima prema svojim kućnim budžetima i današnjim poslovnim obavezama nije imalo smisla potegnuti. Samo što čekanje, kako nas je veliki pjesnik poučio ionako uvijek najteži dio, nekada naprosto nije prihvatljiva opcija, a buba koju mi je dragi pijani prijatelj u uho ubacio u društvu prekrasnih spomenarskih stihovnih citata, koje si je, poput mene samog, proteklih mjeseci intravenozno ubrizgavao u sve rukavce svojeg krvotoka, bez zaustavljanja je odsprintala ravno do srca u kojem je počela tulumariti i raditi dar-mar. Nisam joj se ni mogao ni htio inatiti; nekakvog će vremena svakako biti, ali rock’n’rollu ili meni u njemu sat vjerojatno ipak polako otkucava – budem li se od njega pozdravio ili pozdravljao uz Japandroids, neću previše žaliti. Takav bi kraj bio logičan i lijep.

Da, bio sam sinoć na koncertu Japandroidsa u Ljubljani – nekim davno utanačenim obećanjima spriječen sutra doći u NKC Park (moram se početi navikavati), Vatroslav se za sudioništvo u svojoj ekspediciji obratio dežurnim pacijentima, pripadnost kojima me je prilično razveselila. Volim kad se moj rad cijeni. S jedne sam ga strane iskreno želio odsamiti, a s druge sam se vodio Ramljakovom tvrdnjom po kojoj mu nije toliko krivo što je propustio ovogodišnji reunion The Afghan Whigsa koliko je ljubomoran što ja (ili bilo tko koga poznaje) nisam. He he. Međutim, od početnog nas-dva-brata-skupa-ratujemo plana do jučerašnjeg polaska automobil se do vrha nakrcao kako benzinom tako i ljudstvom, jer se nama 30-something veteranima pridružio i pomladak, očito svjestan nužnosti očuvanja tradicionalnih vrijednosti. Ipak, koliko god startni instinkt pomaganja prijatelju fino pasao uz bendovu muziku komunalnoga rokerskog slavlja ljudskih odnosa, primarni je razlog finalne odluke odlaska bio onaj prizemnoga sebičnog uživanja u najdivnijem što muzika može pružiti. Činjenica da mi ovako sjajan bend sutra svira na pola sata hoda od stana ne bi smjela utjecati na činjenicu kako su nepuna dva sata vožnje do mjesta na kojem su svirali sinoć itekako savladiv put. Dva puta u tri dana, nije li to previše? Pravo je pitanje – sviraju li igdje večeras i kad se kreće?

Mislim, u našim se ili najbližim nam krajevima bend s albumom godine nije pojavio još otkad su Future Of The Left 2009. godine bukom i ludilom sravnili KSET, a ukazanje u tom trenutku najboljeg benda svijeta i svih vremena nismo doživjeli od ekstaze uz The Hold Steady na Jarunu još koju godinu ranije. ‘Celebration Rock’ upravo je takav album, kojim su Japandroids, dosad tek samo standardno odličan bend, taj zabavan i vječno prevrtljiv naslov preuzeli slatkom kombinacijom frajerske drskosti svojeg neposrednog i razoružavajućega zvuka te sramežljivog oklijevanja u koje su uronjene često nostalgične teme njihovih pjesama, proslavivši sve vatrometom kojim ploča počinje i završava. Svaka mi od najdražih mi bendovih pjesama zvuči kao kolebanje između odluke da se sa žaljenjem imperativno mora prestati i melankolične svijesti kako upravo kroz žaljenje za prohujalim trenucima njihovu važnost i ljepotu možemo doživjeti u potpunosti. Tanka žica koja te dvije suprotstavljene vizije povezuje mogla se protezati preko kantautorske mračne sobice; srećom, u ovom je slučaju zategnuta nad garažom koja se koristi samo za probe i, sve rjeđe, tulume, a središnjim putem teče paralelno uz okrvavljene žice gitare pjevača Briana Kinga. Bendov je koncert, tako, susret svih naših melankolija i pamćenja na mjestu na kojem im je dopušteno otpustiti sve kočnice, pa stoga uopće ne čudi da se na njemu osjećaju dobrodošlo i pjevaju glasno.

Od svih se pjevača u klubu, zapravo, Brian još i najslabije čuo, iako je bilo potpuno očito kako u svaku vrišteću notu cijedi sve ono što mu je uopće preostalo od glasnica. Naime, kao sviračka polovica dvojca s dvama kormilarima – koji se ostatku patetične dvočlane konkurencije tipa The White Stripes ili The Black Keys golemošću svoje zvučne zapremine podsmjehne svakim rifom i svakim udarcem bubnja – Brian je svoju gitaru istodobno uštekao u nekoliko različitih pedala ili sklopova pedala ili čega već sve ne. Ili zapravo nije napravio ništa od toga, nego se okoristio nekim meni nepoznatim trikom; tehnički sam potpuni laik, ali mi se čini kako prijazna (popio par tekilica s nama prije svirke, pričali o Pavement i Dubrovniku) legenda upotrebljava šemu sličnu Bobu Mouldu iz najzlatnijih dana, pa šest žica odaje dojam kao da ih ima barem 66. Kroz takvu se grmljavinu, priznat ćete, malo teže probiti, čemu treba pridodati i mahniti rad lupačke sekcije Davida Prowsea (upilali ga poslije svirke prepirkom o Dinamu), koji je pjevajući bendov pečat podrijetla ‘Rockers East Vancouver’ Brianu pružio priliku za kakav-takav predah. Možda se, doduše, vokal nešto bolje čuo iz udaljenijih pozicija, ali ovakve se himne onako kako treba čuju tek u grotlu prvih redova. Tekstove ionako znam napamet.

Vjerujem da brojem minimalno članstvo benda uvelike olakšava sve strateške i logističke probleme, ali moćna simbioza bendovih instrumentalnih elemenata uvelike je servilna i prema sposobnostima njegovih članova. Obojica barem jednako koliko stečenom vještinom svoje instrumente sviraju izgarajućom strašću, i osobno nisam pretjerano uvjeren da bi se u bendove kompleksnijeg zvuka uklopili bez naguravanja, s mogućnošću prezentacije svih svojih komparativnih prednosti. Ovako, postavljeni jedan uz drugog, bez ikakvog viška, David i Brian ovise isključivo sami o sebi, vrlo dobro znajući kako se onaj drugi oslanja samo na ono što će sa svojim rukama i glasom napraviti svaki od njih sam. Dokazujući i potvrđujući svoju predanost svojem prijatelju i suborcu, dokazuju se i svakome tko sluša i želi slušati kao muzičari kakve predivne pjesme kao što su ‘Adrenaline Nightshift’ ili ‘The Nights Of Wine And Roses’ (prije koje je i spomenuto kako je svojevrstan hommage kultnim The Dream Syndicate) svakako zaslužuju. Svedeni na tek dva para ruku, Japandroids s puno ljubavi i svijesti kuda će ih sve i svaka od njih odvesti koriste sve temeljne sastavnice pankerskog i klasičnog rocka, sublimirajući ih u injekcije koncentrata s momentalnim djelovanjem.

Svirajući bez kompliciranja i nadograđivanja prokušanih elemenata koji u poštenim rukama još uvijek izbjegavaju sudbinu otrcanosti, Japandroids su zapravo retrofuturisti rokenrola. Kada su tamo krajem pedesetih prvi fanatici razmišljali o budućnosti nove, uzbudljive i divlje muzike – ako su se uopće bavili takvim predviđanjima – sumnjam kako su pretpostavljali sva ova širenja i inovacije kojima se popularna muzika do danas razgranala na bezbroj strana. Muziku budućnosti su vjerojatno zamišljali kao u biti istu, samo veću, bržu i glasniju, poput budućnosti automobila, a Japandroids sviraju točno to, instinktivno survanje po instrumentima i mislima koje te opsjedaju, kakvo se sviralo i 1959. i 1976. i 1991. i 2007., samo još veće, još brže i još glasnije. Utoliko zaista ima smisla da ‘Celebration Rock’ ispadne oproštajni tulum rokenrola, iako će zasigurno i njemu kroz koju godinu neki novi album napraviti ono što je on sam učinio ‘The ’59 Sound’, postaviti ga na predzadnje mjesto vremenske crte ultimativne rokenrol romantike. Pristup Japandroidsa s onim The Gaslight Anthem se, zapravo, uopće ne razlikuje previše – oba benda svoje utiliziranje rokerskih klišeja itekako opravdavaju vjerom u nepobitnu istinu njima okamenjenu – ali tamo gdje se imenjak Fallon napaja heavyweight Petty/Boss klasikom, Japandroids se mnogo češće zakopavaju u nezavisno podzemlje.

Dvije sinoć odsvirane obrade, obje pripadnice i studijskog kataloga, služe kao za ovu prigodu izdvojene jako dobre krajnje koordinate bendova zvuka, koji se na korijenskoj strani još uvijek čvrsto drži dekonstrukcije bluesa i rockabillyja The Gun Cluba, čijom su ‘For The Love Of Ivy’ završili 80-minutno znojenje, a u smjeru iskričave indie/noise neobuzdanosti odlazi putem koji su utabali Mclusky, iz čije su ostavštine za sebe izvukli ‘To Hell With Good Intentions’, koja im baš dobro stoji. Ne računajući solidne nastupne EP-je, bend koji iza sebe ima samo dva albuma može si dopustiti sviranje svoje kompletne pjesmarice od 16 pjesama, pa se zakinuti mogu osjećati samo poklonici westerbergovske baladice ‘I Quit Girls’, jedine neuključene u set listu. Ali, ako je u programu iz nekog razloga bilo mjesta samo za jednu jedinu baladu, onda je preferiranje pjesme koja bi trebala svirati na odjavnoj špici svih naših najdražih filmova o studentskim ljubavima, divne ‘Continuous Thunder’, potpuno razumno. Malo usporavanje gitare u tome je trenutku zaista bilo potrebno, jer iako smo igranjem srcem nadoknađivali opravdan umor, pitanje je koliko bi pametno bilo u istom ritmu nastaviti do samog kraja, na što je odgovor, čim je krenula ‘Young Hearts Spark Fire’ glasio: Možda nije pametno, ali drukčije se uz ove pjesme ne može.

Iz rafalnog niza koji nije silazio iz crvenog emotivne pregrijanosti, ‘The House That Heaven Built’ ću izdvojiti ne zbog nadvisivanja ostalih kolegica (jer lakše će do titule pjesme godine nego do one pjesme albuma), nego zbog stiha but you’re not mine to die for anymore so I must live. Iako Brian pjeva o curi, ovdje ću taj stih iskoristiti za vraćanje na gore spomenutu ideju o kraju rock’n’rolla. Ja muziku i za muziku živim, ali toliko sam puta za nju i od nje i umro, da sam se i sam počeo upozoravati o nužnosti mentalnog stabiliziranja u kojem pjesme više neće biti baš toliko djelatne komponente moje svakodnevice. Svoja sam rokenrol umiranja dosad odrađivao udarnički, bio bi red da barem pokušam stopirati tu praksu bivanja muzičkim Kennyjem. Komplikacija je samo u tome što me upravo pjesme koje su me ove godine usmjerile takvom razmišljanju još uvijek nemilice ubijaju, a sutradan odlazim i po novu turu strijeljanja. Sinoć smo plesali kako nismo plesali nikad dosad, sutra ćemo to ponoviti, samo veće, brže i glasnije.

U ljubljanskom Kinu Šiška – ne ona golema glavna dvorana, nego kul prostorić ispod nje u prizemlju – Japandroids su svoj fantastičan koncert koji je gorio legendarnom vatrom sinoć odsvirali pred nekih osamdesetak ljudi, koji su svi redom bend prihvatili oduševljeno, ali prve je redove Hrvata skinutih majica ipak popunio tek par u Sloveniji slučajno prisutnih Njujorčana. Nijedan element sinoćnje svirke nije mogao biti bolji (od predgrupa, Dandelion Children smo propustili zagrijavajući mišiće i grla, a talijanskima Be Forest – koji će svirati i u Zagrebu – smo čuli tek tri zanimljive pjesme); bend je dao sve od sebe, a publika je uživala i svojim ga uživanjem motivirala za pojačavanje učinka. U tome bi slučaju, međutim, u Zagrebu trebao biti kršlombengalkesingalongdivotaljubav, jer iskreno očekujem barem poduplavanje broja publike iz Ljubljane. Informacije o prodaji ulaznica govore o pohvalnom prometu, ali sve manje od rasprodanog kluba bit će, mora se priznati, kiks teške kategorije. Ako vam treba preporuka, zanemarite sve ovo gornje bulažnjenje i usredotočite se samo na ovo – Japandroids su sjajni i prekrasni, sada i ovdje. Sutra je u gradu najbolji bend na svijetu, a vi onda ostanite doma i imajte obraza tvrditi da volite rokenrol. Da ne bude da vas nisam upozorio. Set lista: The Boys Are Leaving Town – Adrenaline Nightshift – Younger Us – To Hell With Good Intentions – Fire’s Highway – Heart Sweats – The Nights Of Wine And Roses – Rockers East Vancouver – Evil’s Sway – Wet Hair – The House That Heaven Built – Crazy/Forever – Sovereignty – Continuous Thunder – Young Hearts Spark Fire – For The Love Of Ivy

Takk-takk

Rujan 6, 2012

Postoji jedna struja filozofsko-koncertne misli koja ne vidi smisao ususret nizu od tri prekrasna punk-rock koncerta u periodu od samo četiri dana otići, i to još preko granice!, na koncert benda koji svira nešto sasvim drukčije te koji osobno previše i ne volim. Dijelom razumijem rezerviranost takvog stava – nestrpljenje očekivanja omiljenih bendova može zamagliti oči i uši u kontaktu s drugim muzičarima – ali on svakako ne uključuje moj fanatizam koji graniči s bolešću, kao ni perfektne podudarnosti besplatne ulaznice, osiguranog prijevoza i činjenice da se brže doma vratiš automobilom iz Maribora negoli nekakvom pješke/tramvaj kombinacijom s Jaruna. Niti ono najvažnije, priliku konačnog nazočenja koncertu jednog od vjerojatno najjedinstvenijih bendova otkako je popularne muzike. Priliku za slušanje nastupa Sigur Rós već sam jednom imao, prije četiri godine na festivalu u Göteborgu, a mada se potpuno bistro sjećam logike po kojoj sam se nakon uvodne ‘Svefn-g-englar’ bio odšetao do Yeasayer – kao, teško Sigur Rós bajke uživo mogu pričati jednako čarobno kao u toploj sobi, a nove se nade treba provjeravati – nikako se ne mogu prisjetiti zašto sam točno mislio da je ta ista logika imalo smislena.

Pa eto, sve to dođe na svoje, i nova se mogućnost ukazala u ovogodišnjoj europskoj prijestolnici kulture, što je okolnost koju sam obilato koristio u patetičnoj racionalizaciji planiranja odlaska, na njezinome Trgu Leona Štuklja, kojeg bih veličinom usporedio s našim Cvjetnim, samo s tri strane konkretnije okruženim poslovnim nekolikokatnicama. Upoznavanje s prostorom obavljeno je uz pozadinsku pratnju nastupa predgrupe Melodrom (dio programa održan ranije preskočen je u svrhu degustacije zelenog piva. Zeleno. Pivo. Da.), kojoj su svih 5-6 pjesama zvučale kao solidne stvari različitih bendova, a najveći plus iznimno ugodnog prostora bio je i iznimno ugodan i raskošan zvuk, tojest njegova tehnička komponenta. Nije da su meni i mojim osnovnim muzičkim preferencijama takve stvari posebno važne, ali bendove jest najljepše i najpogodnije doživljavati u okolnostima u kojima mogu zaigrati svojim najjačim adutima, a Sigur Rós uvelike računaju na kristalnu čistoću i poletnu grandioznost zvuka. Ikako drukčije, i njihov eskapistički easy-listening naprosto ne bi bio potpun.

Iako sam gotovo polovicu melodija kroz dva puna sata (malo manje od pola sata itekako zasluženog bisa) izvedenih petnaestak kompozicija prepoznao negdje u bližoj ili daljoj memoriji, po pitanju repertoara sa sigurnošću mogu jamčiti samo dvije stvari – ‘Svefn-g-englar’ jesu svirali, a ‘Gobbledigook’ nisu, što je potpuno razumljivo s obzirom na ujednačenost odabranih pjesama u svojeglavo ambijentalnu varijantu velikoga pop koncerta na otvorenom. Pop muzika ovoga benda ona je iz nekih paralelnih, možda bolje rečeno okomitih, dimenzija naše stvarnosti, ona iz srednjevjekovne prošlosti kakva nije bila i iz postapokaliptične budućnosti kakva neće stići. Poput brojnih naslova s vrhova ljestvica, jednako je namijenjena opuštanju, ali ne onome kratkoročnog ludovanja, koliko meditativnog pomirenja sa samim sobom. Utoliko mi se čini kako bi mi se koncert još i više svidio (naravno, da sam kojim slučajem golemi obožavatelj, vjerujem da bih se popiškio od užitka, jer nema šanse da su poklonici s nastupa otišli razočarani) da sam u pogledu benda bio potpuni nevježa, oduševljen trenutačnom spoznajom kako na svijetu postoji ovako čudna lijepa glazba, za razliku od već tonama rokenrol predrasuda opterećenog navijača kakav sam sad. Često se u opisu bendove muzike spominjao termin vilenjački, koji izbjegavam upotrijebiti samo zato što nas je ‘True Blood’ naučio kako su vile daleko najdosadnija rasa od svih tih nevjerojatnih stvorenja, pa da ne ispadne da hejtam.

Naznačenu dinamiku standardne pop svirke u kojoj se struktura brižljivo gradi tako da se manje poznat materijal utopi prije najvećih hitova, da atmosfera u publici ne opadne, narušavali su samo jezici na kojima su ispjevane bendove pjesme. Muzika koja obiluje instrumentalnim pasažima ovom prigodom jedanaestočlanog tima ionako jest manje podatna zbornoj pjevačkoj participaciji publike, ali bome je teško očekivati da ljudi tečno komuniciraju runama igdje izvan bendova doma. Iako, ne smijem zanijekati da sam i u svojoj okolini pri dnu trga uočio nekoliko djevojaka i mladića zatvorenih očiju i usta koja su Jónsijevo maženje samoglasnika pratila do najsitnijih detalja, a da sve skupa nije bilo tek zajedničko snatrenje posvjedočit će i Vranin skakanjem ozlijeđen gležanj. Što se čudite, različiti ljudi različito reagiraju na iste podražaje, a to što se ja baš i ne mogu prisjetiti trenutka pogodnog za nemirnu šutku, ne znači da ga zapravo nije i bilo. Moje su reakcije više išle u smjeru njišućeg lovljenja ritma kojim su realno vrijeme Sigur Rós prilagođavali sebi, pa me se niti pjesme trajanja dvoznamenkastog broja minuta nisu doimale kao nepotrebno odugovlačenje koliko nužno pripremanje terena, svejedno da li za eksploziju ili smiraj. Ni jednih ni drugih sinoć nije nedostajalo.

Moja sobica, moja slobodica

Rujan 2, 2012

Koncert kojim se sinoć legendarnokultna radijska emisija Zvuk sobice u Močvari pozdravila sa svojim slušateljima i prijateljima više je, kako i priliči, nalikovao na zabavan oproštajni tulum negoli na festival na kojem su bendovi i njihove svirke u prvom planu. Iako je lajnap bio sastavljen od imena koja čine vrlo dobar stilski i kvalitativni presjek aktualne alter/indie situacije zagrebačke scene, prevladavajuća atmosfera u više nego solidno popunjenom klubu bila je ona društvenih aktivnosti nadoknađujućih razgovora i vrćenja tura pića s ekipom, dok su se sami bendovi slušali neki više, neki manje posvećeno. Mojem konkretnijem angažmanu čavrljanja s ljudima koje osobno dobro poznajem, a činilo se da su se sinoć u Močvari i usprkos trulom vremenu okupili ama baš svi koje znam, pridružilo se i rastuće kuženje kako se gotovo pa svake od prisutnih faca sjećam iz viđenja s milijuna koncerata koje sam posjetio otkako sam se krajem devedesetih dokoturao do studiranja u Zagrebu. Mnoštvo je to simpatičnih faca kojima uglavnom uvijek i uglavnom srdačno kimnem glavom u prolazu, makar u životu (još) nismo prozborili ni jednu jedinu riječ.

U takve svakako spada i većina skupine koja je među sobom šejkala uređivačko-voditeljske dužnosti kroz sve ove godine postojanja emisije koju sam, mea culpa, slušao, mislim, tek jedan jedini put u životu. Jebiga, njezin termin emitiranja petkom predvečer mogao me je uhvatiti samo na dvama mjestima, ili u gradu ili u carstvu snova, čemu treba pribrojiti i moj instinktivan zazor od slušanja radija – ja slušam svoje albume! Playliste na koje sam nailazio i priče koje sam o emisiji čuo, međutim, uvijek su mi je držale u bliskom kontaktu načelnog podupiranja i poštovanja, da bih naposljetku neke od njezinih vedeta i osobno upoznao, primjerice Vatroslava koji je bubnjajući u jednom bendu sinoćnji program otvorio, da bi ga derući glasnice i gitaru u drugome nekoliko sati poslije i zatvorio. Moj je dojam da se emisija gasi iz normalnih razloga zasićenja, gubitka entuzijazma i dobitka drugih obaveza, pa za njom zapravo ne treba uopće pretjerano žaliti, koliko je se sjećati kao jednoga slatkog svjetioničića vazda uzburkanih mora hrvatske nezavisne scene. (izrigat ću i ja sam, slobodno dajte)

Iako su najave koncerta lijepo i čitko spominjale nastup Marshmallowa, bez množinskog s na kraju imena, Matija Haba se sinoć na pozornicu nije popeo sam, nego kao dio one iste peteročlane postave koja je do prije koju godinu-dvije odradila nekolicinu daleko najboljih koncerata Marshmallowsa kojima sam osobno svjedočio. Pozdravljajući se od Zvuka sobice, bend se sinoć pozdravio i s jednom etapom svojeg puta jer se šuška kako će se postava opet proroštati i osvježiti novim članovima. Ajde, vrlo dobro znamo kako su kod Matije stalne samo tri stvari, mijena i odugovlačenje, ali i prekrasne melankolične pjesmice koje se izvrsno slažu upravo uz ljupko ime emisije. Tako da nikakve brige oko budućnosti benda nema, jedino što je sad već doista smiješno kako album koji je još prije tri godine bio skoro pa skroz gotov još uvijek nije vani, pa najdivnijost otočne samoće ‘The Last Tourist In Town’ možete uživati samo na koncertima. Možda je tako i bolje, ako ste melankolik Matijina i mojeg soja, da vas previše ne omami.

Poslije Marshmallowsa svoj sam interes preusmjerio prijateljima i pivu, a nizanje opasnijih bendova za pravije muškarce sam slušao tek kao pozadinu planiranjima odlaska na Japandroidse i u Ljubljanu te reminiscencijama na zlatne dane ponosa i slave kakve su neizbježne u ovakvim situacijama i okruženjima. Od žešćeg Tankera i neukrotivih Peach Pit mnogo su mi se više svidjeli Storms, i to pogotovo prvi dio njihove svirke, ispunjen kraćim, efektnijim komadima koje bi uz eventualni vokal bez krzmanja prisvojio kao dio alternativnijeg odjela moje slušalačke korporacije. Ovako, maksima Pisma je samo kad se piva!, do koje je trust pijanih mozgova došao nakon višesatnog analiziranja, dovoljno dobro objašnjava zadržavanje moje rezerviranosti, koju ću prvom prigodom odlaska na neku samostalnu bendovu svirku spremno staviti u stanje mirovanja. Pravovjerni hard core grupe Sentence također nije moj par koža i žica, pa me ni činjenica kako su te žice svirale dvije simpatične zgodne cure nije mogla pridobiti za koncentriranije slušanje, makar su se do terase u nekoliko navrata progurali i melodičniji elementi.

Iz zvuka Kino kluba melodični se elementi ne moraju progurivati prema slušateljima, jer su ionako u prvom planu, što je mojim osjetljivim ušesima došlo kao žuđeni oblog nakon nekolikosatne izloženosti glasnom bildanju. Razigran se, skočan i estradnim susjedstvom ovjeren pankić o curama i ispitima na prvi, a možda i još koji, pogled teško slagao s više underground ostatkom sinoćnjeg programa, ali iskreno mislim kako o takvim stvarima ne treba razbijati glavu sve i da ne postoje prijateljsko-poznaničke veze članova benda s vodstvom emisije. Sva proturječja vezana za ovu grupu još su uvijek jednako aktivna barem kao i kada sam sam prvi put na Gorili analizirao njihovu pojavu, ali to znači i da su sve dobre strane ostale nepromijenjene. S novim bubnjarom u postavi, bend zvuči jednako zabavno i neobavezno kao i prije, a provjerenom su nizu hitova s prvog albuma sinoć pridodali i nekoliko novih – prvi je dojam ipak manje zaraznih – pjesama, od koju sam jednu zapamtio kao jasno inspiriranu sveprisutnim Geslajtima. To mi je uvijek drago čuti, posebno kao dio dobrodošle zafrkancije na kraju jedne izrazito ugodne večeri.

Međutim, planirani kraj nije bio kraj (još mi jednu pivu daj!), jer su se kao skriveni bonus track pojavili i Sunny-Side Up! (kako ime otkrivaju poluslužbene informacije ovog povjesničara, kojem je projekt u svoje vrijeme bio izmakao iz uhokruga), ovom prigodom kvartet sa spomenutim Vatroslavom na gitari, Narančom na basu te bubnjarem i pjevačicom Cripple And Casino na, a, pogađajte tri puta s kojim ulogama? I onda se nešto što je po svemu sudeći trebalo biti ekvivalent emotivnom pijanstvu revanja uz akustaru u kužini na kraju nezaboravnog tuluma pretvorilo u, doduše, upravo i točno to, ali i fenomenalan vrhunac cijele večeri, super pogođenu obradu ‘In The Mouth A Desert’, koja je, vjerujem, bila upečatljiva i čudacima koji nisu fanovi Pavementa. Pjesma je sama po sebi zakon, a zvjezdana ju je bend-sekcija Zvuka sobice odsvirala i odvrištala odlično, opraštajući se od svoje emisije jednim od svojih, pretpostavljam, vječnih favorita. Možda sam emisiju zaista trebao slušati češće.

R.I.P. Hal David

Rujan 2, 2012

Neki kažu da se zaljubljujemo u muziku, a volimo tekstove.

Postojanost bjelokosti

Rujan 1, 2012

Čak se i mi iskusniji, podozrivošću prema hypeovima manje opterećeni i britanskom rokenrolu naklonjeniji fanatici često dopustimo uhvatiti u zamku sumnjičavosti prema hvaljenim gitarskim bendovima s Otoka koji se, baš kao i te navedene brojne pohvale koje ih slijede u stopu, pojave gotovo niotkud. Kriviti bendove zbog ekscesa popratne industrije promašena je rabota, ali, s druge strane, postojeće veze jedne vrste nemoguće je sasvim zanemariti dok god ostajemo unutar istoga konteksta. Zagrebačka koncertna ponuda proteklih je i ne samo nekoliko godina na određeni način podupirala tezu o vrijednim američkim radnicima i umišljenim britanskim šminkerima, jer su se u ovim krajevima nezavisni britanski bendovi bez statusa pojavljivali vrlo rijetko i posve slučajno, upravo kao iznimke tvrdnje kako se njihovim sunarodnjacima naprosto ne da napornim, staroškolskim pristupom polako ali strpljivo graditi fanovsku bazu iscrpljujućim putovanjima i slabo posjećenim nastupima.

Najave sinoćnjega koncerta londonskih New Ivory u malom pogonu Tvornice nisu obećavale mnoštvo razloga za ukidanje te predrasude, kao ni razjašnjavale dijametralno suprotnu pozadinu još jednoga klasičnoga britpop-rock trojca. Obilujući informacijama o slavnim producentima, poznatim bendovima s kojima su svirali – a koji su gotovo beziznimno strahote teške kategorije – i industrijskim nagradama koje su pokupili, stjecao se dojam kako pravog mesa u vidu efektnih pjesama jednostavno nema na raspolaganju, što su donekle potvrdili i konfekcijski producirani singlovi ‘A Knight’ i ‘Something You Should Know’. Činilo mi se da je bendu pretpostavljeni plafon postati podnošljivija varijanta The Wombats ili tek kopija The Fratellis za ultrasocijalu, a to nipošto nisu ambiciozni ciljevi kojima valja stremiti bez predavanja.

Možda baš i zbog svega toga ne bi smjelo čuditi da su uživo New Ivory mnogo nabrijanija, agresivnija ekipa, ali i bend koji se žestokom studentskom raskalašenošću svoje svirke bez ikakvih problema pokazao ne samo daleko uvjerljivijim od ovih dvaju ranije spomenutih grupa, nego i primarnim zvukom znatno različitim. Ne znam kako The Wombats zvuče na koncertu, ali zadržavam si pravo sumnjati kako operiraju po gitarskoj smjesi u koju su umiješani kako odbljesci svih legendarnih britanskih trojki na potezu od The Jam do Supergrass, tako i američki pop-metal Weezera, ili čak i Nirvane. New Ivory sve te stilove koriste i prekrajaju bez ikakvog srama, a ako ih se već svakako može koriti za derivativnost i izostanak samosvojnijeg autorskog potpisa, za manjak posvećenosti i opčinjenosti ne smije nikako. Čak je i ‘Something You Should Know’, katapultirana na samom startu, uživo bila cijepljena od ljigavosti snimke – izgleda da je trenutačno jedini pravi problem ovog benda nepromišljen izbor studijske ispomoći.

Pucanje žice na pjevačevoj gitari već tijekom druge pjesme na početku je zauzdalo bendov plan neprekidne paljbe iz svih raspoloživih oružja, ali kompaktnih i pjesmama koje se već pri drugom refrenu moglo pratiti kakvim-takvim pjevušenjem ispunjenih tridesetak minuta nakon neplanirane pauze New Ivory je predstavilo kao pošten, čvrst i povremeno fino melodičan bend, na čijim se članovima, doduše, vidi kako sanjaju naslovnice NME-ja, ali i to da bi u svojoj garaži nastavili svirati za svoj gušt čak i da shvate kako za ovo prvo nemaju nikakve šanse. Možda bi u tom slučaju postali i još bolji, jer su najzanimljiviji trenuci koncerta bili oni najizravniji, u kojima nije bilo traga razmišljanju o ključnim elementima strukture osvajača vrhova britanskih ljestvica gitarske provenijencije. Pedesetak okupljenih – što je s obzirom na datum svirke, mršavu promociju, ali i na startu izvještaja okrznute karakteristike naše scene itekako solidan broj – bend je prihvatilo umalo pa oduševljeno, u čemu su prednjačile razdragane tinejdžerke iz prvih redova, pa su zasluženi povratak na bis, nakon desetak svojih pjesama u regularnom dijelu, New Ivory iskoristili za obradu ‘My Generation’. Već debelo izlizan klasik, procijenit će cinik, a ja ću izbaciti riječ izlizan i uživati u odličnoj verziji.