Archive for Veljača 2011.

GORILIN NARODNJAČKI IZAZOV: kompilacije!

Veljača 28, 2011

Evo, ovo je post u čijim ćete komentarima staviti link na svoj prilog Gorilinom narodnjačkom izazovu. Navali, narode!

Oglasi

Stari trikovi u novom prostoru

Veljača 27, 2011

Kad god ugledam skejtere, sjetim se kako ih je Tonći oNomad smjestio u mjesečnu Out rubriku, s lucidnim komentarom da se njih ne boji nikakav veliki brat, da se oni samo voze na komadiću daske! Iako mi je bilo malo krivo zbog osipanja drvlja i kamenja po nedužnima, nisam ni mogao, a ni htio suspregnuti smijeh. A bilo mi je krivo jer sam i sam u svoje vrijeme nevinog dječaštva, prijelaza iz osnovne u srednju, nešto malo vozikao skejt. Daleko od toga da sam bio atraktivni kuler, kakav možda ne bih postao sve i da većinu svoga slobodnog vremena nisam bio trošio na basketanje, ali, ono, jednostavan ollie i skokovi preko tri-četiri skaline bili su mi dovoljni. Tako da nemam nikakav futiđ svojih vratolomija, kao ni bruises to prove it. Bila je to lagana, relativno kratkotrajna zafrkancija. Na sinoćnje otvaranje prvoga zagrebačkog unutarnjeg skateparka, u koji se ulazi kroz Warehouseov outlet iza murije u Hajnclovoj, stoga nisam otišao da bih skinuo dasku s klina, nego zbog muzičkog dijela večernjeg programa, koji se lijepo poklopio s jednom mojom željom, istovremeno recentnom i konstantnom. Prije nekoliko sam tjedana bio pomislio kako mi fale Overflow, i voala! – evo je bend koji je izabran za otvaranje vozilišta upravo ova sjajna koprivnička melodična banda. Sumnje o raskoraku između muzičkog ukusa današnjih skejtera i muzike koju sviraju Overflow otklonilo je prisjećanje da ih, zapravo, naši skejteri vjerojatno nisu nikad nešto masivnije slušali, iako osobno nemam ni pojma što bi to bili zajednički skupovi partikularnih muzičkih preferencija skejtera i njihove extremne braće. Vidio sam nešto repera kojih se sjećam iz Aquariusa, nešto roditelja koji su zabrinutim pogledima pratili ludovanja svojih klinaca po rampama, a i nešto starije ekipe koja se približila stageu kad su Overflow odvrnuli prve akorde. Jedini pravi organizatorski gaf bio je očajan razglas, koji je zapravo bio nepostojeći, za golemu tvorničku halu bila su namijenjena tek dva reda pojačala ispred pozornice. Zvuk benda tako je bio nekako plehnat, ne onoliko poletno žestok kakav inače zna biti. Ali ajde, upad je bio besplatan, a meni takve stvari zapravo ni najmanje nisu važne, pa sam u 50ak minuta svirke dobio priliku upoznati se s lijepim brojem novih stvari i ponovno čuti neke drage stare pjesme. Što ćeš više? Jednostavno, daj mi da čujem ‘Wasted’, ‘Doruuu’ i ‘Water’ i ne treba mi više ništa. Odnosno, treba, ali to ću sigurno dobiti nakon objavljivanja zgotovljene nove ploče ‘Hit Me’, kad se bend vrati u KSET ili na neko slično mjesto. 6-7 novih pjesama nisu oduševile u smislu da već sad rejvam kako je riječ o albumu godine, ali su mi legle sasvim pristojno, odjevene u očekivano bendovo ruho i odsvirane strašću i napaljenjem. Šteta što je razglas trpio već spomenute probleme, ali uživo od pjesama koje čuješ prvi put ionako ne smiješ tražiti više od toga da te zainteresiraju za album koji sačinjavaju, a mene jesu.

Goriline guglarije 15: Retardirani Harry Potter

Veljača 26, 2011

justin bjeber bejbe stvarno dase vidi šta on može
film o africi, učitelj sadi kaktus
vise uigranih jebaca traze zenske
sarajevo u srcu zeljo u kurcu
pijana marina grgić
knjiga zeleno busenje
čovjek je isti kao i ostala živa bića
ma jebem te u usta jebem
naj ruznija zena svjet debela ruzna
erotske price sa mamom u autobusu
rihana das gone stejdž
reci mi koliki kurac ima tonći kožul
bracna ponuda azerbejdzan
dj odustao sam od fakulteta kemija da bi bio dj
jodlerske hlaće
umjetnicki pozeri
masturbacijski sindrom
taio kuruzu
fuk bejbe
david bowie knife-gdje u zagrebu nabaviti
najnoviji filmski hitovi s jackom blackom u moru
koju gledati the wire ili the shield
sex horse jebe babu zo zo
otac naslutio da mu se zena jebe sa sinom erotske price
da li muškarca boli kurac prilikom gubljenja nevinosti?
žohari na drvinju
konačno muškarci u tangama
the wire i the shield koja je bolje
rudimentaren penis
da li se sutra ide u skolu? 31/1/2011

RETRO PETAK: Claudia – Kada ne ljubiš me (2004)

Veljača 25, 2011

Ne znam kako ste vi ostali odredili što je prikladno za narodnjački izazov a što ne, i neću se petljati u vaša posla, ali evo naprimjer – ovo je nešto što sam ja razmatrao za svoju kompilaciju ali sam ipak odlučio da to nije to; glazbena podloga je čista digi-cajka, da, ali vokal je standardni hrvatski ženski post-Vanna pop i preko toga nisam mogao prijeći, koliko god da ga refren miješao… A miješa ga,  Bože o Bože, kako li ga samo miješa!!! “Kada ne ljubiš me” ubrajam među najvrlije hrvatske odzvuke negdašnje globalne pop-pomame za orijentalnim motivima, i mada muzikom više baca na “Everyway That I Can” – stvar je duhom bliža nečemu tipa “Addictive” jer koristi kockice iz paketa ‘Generator afana’ samo zato da bi ih posložila na neki lijevi zapadnjački način i izgradila neku skroz drugu vrstu afana, ništa manje afantastičnu. Prejebena stvar! I baš me razveselilo kad sam skužio kako je, unatoč tome što nije bila singl – danas druga najpopularnija pjesma Claudije na youtubeu.

Bdijenje

Veljača 23, 2011

Ususret sinoćnjem koncertu Scotta Kellyja u KSETu, jednu sam svoju relativno svježu, lani donesenu, odluku namjerno zaobišao. Sjećam se kako sam se nakon umaloga kiksa s The Pharmacy natjerao barem leteći, površno provjeravati muziku svih putujućih muzikanata s usputnom stanicom u Zagrebu, da mi neki potencijalno zanimljivi ne bi promakli iz čiste neinformiranosti ili baratanja krivim pretpostavkama. Isto tako, lijepo je i unaprijed doznati kako je netko čiji me promo-opis zaintrigira zapravo teška pilana, na čijoj ću se svirci dosađivati. Svejedno, podozriv koliko se može i mora biti prema jednom metalcu (a mislim, domicilni mu bend Neurosis jest metal, nije li?), ipak sam svjesno zanemario nužnost provjere, da mi se slučajno ne bi dogodilo da me pjesme koje čujem odvrate od planova odlaska. Svrbjele su me žedne uši, ni takujin nije imao mnogo toga protiv, i baš mi se išlo na koncert. Koji je pokazao kako sam i ne znajući bio u pravu, jer je spori, pomalo monotoni doom-folk Scotta Kellyja upravo onoliko suspektan da mi nije teško zamisliti kako me je mogao zadržati kod kuće, uz nogomet i odmor od duple doze večernjeg basketa. Uživo mi, s druge strane, nije bilo teško osjetiti Kellyjev pustinjsko-prerijski weltschmerz – riječ ne koristim rugalački – kojim je svaka od izvedenih pjesama bila debelo natopljena. Koliko bih u svakoj od tih pjesama prepoznao da je riječ o metalcu na fušu da to nisam znao od prije, nemam pojma, ali mračne, teške i spore podloge akustare lijepo su se složile s najavnom pričom. Fizički podsjećajući na Saleta Dragaša (bio sam na galeriji, pa mi je izravan pogled na lice priječila trucker-kapa), Scott je onda glazbeno povukao na WGC, kao rezultat određenih podudarnosti i s Robertom Fisherom. Ipak, Scottove su pjesme manje beznadno romantične, a više jednostavno bezdanski crne, sličnije onima Davida Paja kad nosi nadimak Papa M, samo što, za razliku od navedene obojice, on sam ipak nije vješti skladatelj melodija. Što se i ne očekuje od jednog metalca, jel. Osobno nisam očekivao ni obradu Townesa Van Zandta, besmrtnu ‘Tecumseh Valley’, za čijeg su se izvođenja stišali i svi oni koji su dotadašnji dio koncerta upotpunili neprestanim ritmičnim pričanjem. Da sam nešto posebno oduševljen koncertom i nisam, ali sat mi je vremena uz Scottovo bdijenje prošao prilično ugodno, na onaj nekima nepojmljiv sebesjebni način. Nađem li se ikad ponovno u kakvoj nujnosti i u blizini koje mu od ploča, dojma sam da bismo se mogli i čvršće sprijateljiti. Dotad, čekam prave kantautore, ili barem one koji se tim hobijem odmaraju od svojih rock ili punk poslova, jer njima ovakve stvari bolje polaze za rukom.

Gorilin narodnjački izazov – OVAJ PUT ZAPRAVO

Veljača 23, 2011

Dobro mi došli u konačno, finalno i službeno da službenije ne može biti izdanje Gorilinog narodnjačkog izazova!

Na vama je da složite kompilaciju narodnjaka (narodno, folk, cajke, novokomponovano, turbofolk… definirajte i postavite parametre kako god želite – jedina smjernica koju bih možda dao je da je ‘hrvatski narodnjak’ = Ivan Zak a ne Huljić!). Mogu to biti vama all-time najdraže cajke, može to biti pregled aktualnih favorita, može biti i jedno i drugo, kako god hoćete… Glavno da imate selekciju stvari koje su vam super i koje želite podijeliti sa svima! (Među tim “svima” je dosta ljudi koji jako slabo prate tu scenu, tako da se prilikom sastavljanja kompilacije vjerojatno ne trebate opterećivati mislima tipa ‘neću stavit ovu stvar kad je sigurno svi znaju’ – jer, ono, nije uopće sigurno!)

Pravila ukratko:

– kompilacija treba sadržavati minimalo deset pjesama, a maksimalno onoliko koliko stane na audio-CD (dakle, u ukupnom trajanju manjem od osamdeset minuta)

ne smije biti ponavljanja izvođača – dakle, svaki izvođač smije biti zastupljen s po samo jednom pjesmom

– u ponedjeljak 28.2. ću objaviti post u čijim ćete komentarima moći staviti link na svoju kompilaciju, kad vam god paše… naravno, kako se Gorila bude nastavila puniti sadržajima taj post će se spuštati sve niže po homepageu i ljudi će ga sve manje čekirati, pa neka vam to bude poticaj da što prije – tokom idućeg tjedna – stavite link

Ako ima tko da se ne kuži u pakiranje i aploudanje kompilacija, nek se javi pa ću ga/ju rado uputiti!

BODGE

Veljača 22, 2011

0 of 9 people found the following review helpful:
5.0 out of 5 stars How Bodge, April 22, 2004
By monkeytot (USA) – See all my reviews
This review is from: One More Car, One More Rider (Audio CD)

A lot of people dont know how Bodge got his nickname here it is:

Eric Clapton was writting a song with John Lennon of the Beetles and John asked him what it was called and He thought Clapton said “Bodge” but he said something else (i forget). Anyway this kind of stuck as his nickname and he was Bodge forever since.

so, now you know…

* * *

0 of 10 people found the following review helpful:
5.0 out of 5 stars Hodge Podge Bodge!, April 22, 2004
By monkeytot (USA) – See all my reviews
This review is from: Behind the Sun (Audio CD)

Fans call this cd Hodge Podge Bodge because Bodge is all over the place with different styles!

Now you know…

* * *

0 of 3 people found the following review helpful:
5.0 out of 5 stars What to do…, April 22, 2004
By monkeytot (USA) – See all my reviews
This review is from: Cream of Clapton (Audio CD)

Me and my friends who are fans of Bodge play a game called “What would you do if you met Bodge.” Now, you would probably fawn all over him like he’s christina or brittany, but true fans of Bodge would not look him in the eye, pass by him, nod and quietly say “Bodge.” This is the mnost respectful way to act if you meet Bodge. Any other way is not to be tollerated!!!

* * *

2 of 47 people found the following review helpful:
5.0 out of 5 stars funny but wheres Bodge?, May 22, 2004
By monkeytot (USA) – See all my reviews
This review is from: Life of Brian (DVD)

This is a very funny movie. It takes place int he Stone Age. About a guy named Brian and this is his life. Most of the humor is because his name is brian and people confuse him for somebody else. “I’m not so anso I’m Brian.” Also there is a very funny moment when a man says his wife is called Continual Buttocks (a butocks is a bottom) or soemthing. Some of the humor is called toilet humor that I’m not a fan of. My friends and I only thought that Bodge would have looked great in this film with his beard and BRITISH accent!!! Where was he? He would have been perfect!

* * *

0 of 3 people found the following review helpful:
5.0 out of 5 stars THE ROOTS OF BODGE!!! pEOPLE!!!, August 11, 2004
By monkeytot (USA) – See all my reviews
This review is from: Very Best of Cream (Audio CD)

Here it is, Bodge Phase ONE!!! This is A PSychodellic band, so it might sound strange and not as modern to your ears, like CCR! It has all the hits WHite Room adn Tales of Brabe Ulysses, Ulysses, in case you didnt know, was a book by James Joyce, and not many people have read it, but it is The best one written. SO get this it should be called THE ROOTS OF BODGE!

Oh, this weekend I visited some old friends and we played a new game called the Bodge Game. heres how. You start by saying “Bodge Is” then a word with be the next person says “Bodge IS” and a word with O and so on. Well when it came around for my one friend to say Bodge is B— he said “Bodge is Beautiful”. Then there was a pause and my other friend called him a name that means bilingual but isnt so nice.

So Now you can play the bodge game and this will happen and when it does it is pretty funny!!

So now you know…

* * *

3 of 105 people found the following review helpful:
5.0 out of 5 stars I spot BODGE!!!, August 14, 2004
By monkeytot (USA) – See all my reviews
This review is from: Seinfeld: Seasons 1, 2 and 3 Giftset (includes Limited Edition Script, Monk’s Salt & Pepper Shakers & Playing Cards) (DVD)

Doesnt anybody know if in the one episode where the girl, Elane(?) is dating a BRitsh man and he’s kind of a dandy and a rouge always borrowing money. this is a traditional British kind of character back from Shakespear. Anyway, is the ACTor playing him BODGE?!??! Someone told me it was, then someone else said that that person was just messing with me only he used the f word for it. But if is IS Bodge why doesnt he act more. He is funny, PEO-PLE!! Oh, How bout a show Where Bodge is all serious in his suit and beard and Jerry sienfeld go on adventures and situations and at the end jerry says, “Well Bodge, this is another fine mess we’re in, thanks to you.” And people will laugh because it is a tribute to Laura and Hardy!!

If you like my ides, great, but dont steal it, because its mine.:)

* * *

1 of 27 people found the following review helpful:
5.0 out of 5 stars Superman, September 19, 2004
By  monkeytot
This review is from: America Town (Audio CD)

When I was a little boy, I’d imagine that whenever I had a problem SUPERMAN would swoop down and lift me up and he’d hold me in his STRONg arms as we fly throug the sky!!! The song SUPERMAn on this cd reminds me of those tiems.’

Hey! Wouldn’t it be great it Bodge would sing the song Superman? Heres why. Now that I am older when I have aproblem I put on a Bodge cd and it “lifts me up.” It’s like I’m flying through the sky in Bodge’s Strong arms. Instead of a cape He had that suit and Beard!!! And I am safe!!!

So, see, thats why BODGE should sing the song SUPERMAN. Maybe if he reads this, and Everyone reads Amazon.com PEO-PLE!!! HE will se it is a good idea and sing Superman on his next cd?!

* * *

1 of 6 people found the following review helpful:
5.0 out of 5 stars we did it To-gether for Bodge!, June 1, 2008
By monkeytot
This review is from: Clapton: The Autobiography (Paperback)

My friend Kevin and I finaly finished reading this great bio of Bodge 9whho is Clapton, peo-ple) and we did it together. Long into the night the two of us alternating chapters or paragraphs. We lived the triumph and joys and yes, the sorrow of Bodge! We even read part of it in his British accent!! And then did other accents because we are actor’s! I read it as Neo from teh Matrix (duh!!!)! Sometimes after bodge disclose a secret me and Kevin would put the book down and disclose secreats about each other. Things we wanted only each other to know. Each other and Bodge

Napokon – GORILIN NARODNJAČKI MINI-IZAZOV!

Veljača 21, 2011


Još jedan pokušaj kolaborativnog projekta u kojem može sudjelovati tko god hoće! A konačni proizvod ove kolaboracije će biti – kompilacija s narodnjacima, folkom, cajkama, kako god to želite zvati, znate na koju muziku mislim, pa jesmo Balkanci ili nismo. 🙂

Kako igrati:

1) izaberite jednu narodnjačku pjesmu – neko koja vas baš jako veseli/baca u afan i sl… može biti neki opskurni dragulj, može biti vama all-time najdraža cajka, kajgod

2) aploudajte je negdje, i pošaljite mi link na djevojke et yahoo točka com

3) linkove primam najkasnije do petka (ovog sad za pet dana)

4) recite mi usput i kako da vas potpišem – može ime i prezime, može i neki pseudonim ili nick, svejedno, kako vam god više paše!

Što će od svega toga biti:

– ja ću od poslanih pjesama složiti kompilaciju, koju ću ponuditi najširem čitateljstvu Gorile na download idućeg tjedna

– u postu s linkom na kompilaciju ću spomenuti tko je sve sastavljao, ali ne i tko je priložio koju točno stvar 🙂

U susret… izboru naj ex-Yu albuma svih vremena?

Veljača 19, 2011

Kako je generalni konsenzus glasio da je sistem glasanja primijenjen na izboru naj albuma 2010. “debilan ali zabavan”, odlučio sam da taj sistem bude primijenjen i za idući izbor albuma godine! Al ima dotle vremena, a u međuvremenu – u drugoj polovici idućeg mjeseca, preciznije govoreći – bih zarolao i još jedan izbor, onaj najboljih albuma ikada s prostora bivše Jugoslavije (nastalih i za vrijeme postojanja, i nakon raspada popularne “tamnice naroda”)! Za početak bih malo opipao puls biračkog tijela, pa mi recite… kakav biste sistem glasanja htjeli za tu rabotu? Klasično rangirane liste s klasičnom raspodjelom bodova? Novi sistem s proizvoljnom raspodjelom bodova? Novi sistem, ali malo modificiran na ovaj ili onaj način? Neki miks starog i novog sistema? Nešto skroz peto?

P.S. Narodnjački mini-izazov – u ponedjeljak!

R.I.P. Dida

Veljača 18, 2011

Da ostane zabilježeno i ovdje. Pozdrav!

Gorilini naj albumi 2010: #5-#1

Veljača 18, 2011

5. The Gaslight Anthem – American Slang
[713 bodova / 8 glasova]
Ovaj je album mogao biti puno bolji. Svaki bendov fan kojega je “The ’59 Sound” odmah po svojem neočekivanom ateriranju bio nemilosrdno nokautirao morao je – želi li biti iskren, a uz ovaj se bend druga opcija čini posebno podmuklom – priznati kako želi, žudi, treba još istog, još romantičnih gitarskih melodrama koje katalogiziraju sve nijanse osjećaja zaljubljenosti, ali i sve one prekrasne albume i pjesme snimljene na najdraže srednjoškolske kazete. Nije da itko drugi danas radi išta barem približno slično, pa da postoji opasnost od predoziranja. “American Slang” muzički ne putuje daleko od bendove matice, zaobilaznim putem poručujući i kako još od “The ’59 Sound” treba potražiti upravo na “The ’59 Sound”, kojemu stalna vrćenja neće oduzeti ni mrvicu ljepote, kako to već ide s najboljim pločama svih vremena. Čini mi se da se ni sam bendov pjevač i autor Brian Fallon nije toliko umorio od sastojaka prethodnikove čarolije, koliko je samo ljudski poželio pokušati napraviti nešto drugo, ali baš i ne znatno drukčije. Naizgled paradoksalno, a zapravo potpuno logično, proklamiranim bježanjem od detektiranih uzora prema vlastitim idejama The Gaslight Anthem su još i više zazvučali kao ti bezbroj puta navedeni uzori – logično, jer se okretanjem sebi okrećeš i onima koji su te izgradili u ono što jesi, a ako vam omiljeni bendovi to nikad nisu priuštili, pa, nabavite neke druge omiljene bendove! Ja priznajem kako mi na “American Slang” fale sva ona citiranja i namecheckovi koji su ispunili golem dio stihova “The ’59 Sound”, prvenstveno zato jer volim kad ja i bend koji volim volimo iste bendove. Ono što mi, s druge strane, uopće ne fali slatke su gitare i tjuns toliko prpošne da nisu smjele izmaći ni Dr. sc. Laziću, a ne fale mi zato jer su opet tu, jer su nakrcale i ovaj šarmantni album. Tražeći novo, Fallon je pronašao novu verziju istog dobrog starog, a to mi je još uvijek jedna od najdražih osobina bendova koje obožavam. Tako da zapravo ovakav album ipak i nije mogao biti nimalo bolji. Mislim, bilo je lani i boljih albuma, ali ne previše, i nijedan nije uletio u top 10 ove ljestvice. Nijedan me nije uspio potaknuti na preispitivanje istine, a u nedavnim nas je komentarima moj imenjak i naš novi suradnik upozorio kako je važno pisati istinu. Ona kaže kako su The Gaslight Anthem trenutno najbolji bend na svijetu. Ne smijemo zavoditi narod. (GP)

4. Arcade Fire – The Suburbs
[849 bodova / 11 glasova]
U trenutku dok ovo pišem svijet se polazirao na one kojima nije jasno tko su uopće Arcade Fire, i na one kojima nije jasno kako su se uopće našli ovdje gdje jesu. Govorim, naravno, o Grammyjima. I dok Kanye West tvita “There is hope!!! I feel like we all won when something like this happens! FUCKING AWESOME!”, internet je preplavljen komentarima od “It’s a weird world we live in when someone called Arcade Fire can win a Grammy n Justin Bieber doesn’t” do “What is an Arcade Fire and why are people excited for it” (svakako preporučujem Who Is Arcade Fire). I, stvarno, kako se onda uopće pozicionirati prema svemu tome? Da li je činjenica što je “The Suburbs” osvojio titulu albuma godine na Grammyjima pobjeda malog čovjeka nad korporacijskom mašinom, ili je korporacijska mašina napokon odlučila svoje krakove odlučila zabiti u malog čovjeka toliko duboko da više nikada ne pomisli na borbu? Ne znam koji je odgovor ispravan, ali mislim da znam koji je i više nego očit. Kako god da bilo, od himničnog poniranja u osobne povijesti i obiteljska stabla, preko apokaliptičnog, barokno raskošnog moralnog kraha zapadne civilizacije, do rasapa nevinosti uzgajane u predgrađima, košnicama koje istu tu civilizaciju pokreću svojom određenošću, potisnutim željama i zauvijek izgubljenim snovima, Arcade Fire su s “The Suburbs” zaokružili svoju tragikomičnu trilogiju o životu, svemiru i svemu ostalome. Što, i kako dalje – valjda je svima jasno da to nitko ne može znati. (VM)

3. Kanye West – My Beautiful Dark Twisted Fantasy
[1662 boda / 13 glasova]
Moja sramežljiva facinacija hip hopom traje još od osnovnoškolskih dana, ali uvijek je nekako bila ograničena na tek nekoliko općih mjesta; to svakako znači da nisam stručnjak za hip hop i nisam uopće siguran mogu li kvalitetno procijeniti koliko «My Beautiful Dark Twisted Fantasy» razara žanr i pomiče standarde suvremene afroameričke glazbe u nekim drugim smjerovima. Siguran sam, doduše, da bi u širem popularno-kulturnom kontekstu album ovako mračan, tjeskoban, autoironičan te jednako grandiozan produkcijski koliko i autorski – mogao, u nekoj budućoj rekapitulaciji, stajati kao «OK Computer» nultih godina. Upravo zato, i unatoč tome što je tron svjetskih glazbenih top-lista ionako osvojen, nadam se da će svi oni kojima bezvremenski alternativni kul inače ne dopušta da se upuste u avanturu nečega tako iritantnog kao što je u ovom trenutku najveći ego u pop-muzici  – ipak posustati. Jer ovo sranje je ionako, rekao bi West, potpuno jebeno besmisleno. (VM)

2. Vampire Weekend – Contra
[1726 bodova / 10 glasova]
Navikli smo na to da bi ‘indie’ (uvjetno rečeno, u nedostatku boljeg termina) heroji određenim automatizmom morali zauzimati neku kvaziautsajdersku poziciju. Ako kradu od Trećeg svijeta, valjda bi to morali raditi ponizno i skrušeno, a ne kurčit se time dok paradiraju Manhattanom u Ralph Lauren košuljicama. Vampire Weekend su provokatori, jer od početka ismijavaju stereotipe koji su vremenom u indieju postali jednako okoštali kao oni u mainstreamu, a u osnovi su (stereotipi) još licemjerniji: autsajderstvo je u Zapadnom svijetu najčešće furka, a u Trećem svijetu uvijek prirodno stanje stvari. To je najkolokvijalnije objašnjenje zašto su Vampire Weekend na nekoj moralno-filozofskoj metarazini super, objašnjenje koje povelik broj ljudi koji ozbiljno slušaju i promišljaju glazbu ne može ili ne želi pojmiti. Ti ljudi su žrtve indie-dogmi, ali to je izlječiva bolest. Puno više mi je žao onih kojima se ovaj klasik ne sviđa iz striktno glazbenih razloga. Bilo bi previše arogantno i snobovski reći da takvi naprosto ne vole i ne razumiju muziku, ali jednostavno mi je žao što ne mogu uživati u svim tim sunčanim melodijama, prekrasnim i višeslojnim aranžerskim rješenjima, briljantnoj produkciji, inteligentnim tekstovima…. (AH)

1. Manic Street Preachers – Postcards from a Young Man
[2515 bodova / 5 glasova]
Ima nešto u tim zvijezdama…. Nije baš slučajno da sam rođen na isti dan kao i David Lynch i Nicky Wire, i da su mi baš dotični ekscentrik te dotični basist i njegov bend nenadjebivi favoriti u svijetu filma i glazbe. Valjda nije slučajno ni to da i Lynch i Manicsi imaju otprilike 25% promašenih radova (ostalih 75% su, naravno, genijalni), a da su mi i dalje najnaj… Nije slučajno ni to da, svaki put kad s lošijim uradcima neugodno iznenade moju malenkost («Send Away the Tigers» npr.), ja ni najmanje ne sumnjam da će se vratiti bolji i jači, već u prvom slijedećem izdanju. «Journal for Plague Lovers» je najavio povratak najvećih na stare staze slave, a s «Postcards from a Young Man» su samo potvrdili tvrdnju iz rečenice ispred!! Ne znam hoće li mojih 996 bodova biti dovoljno da Meniksi odnesu svoj prvi trofej na Gorili, samo znam da, nakon kartolina za mladog čovjeka, najvećost Meniksa više ne bi trebala dolaziti u pitanje! Meni, iskreno, nikada i nije… (DM)

(pisali: Goran Pavlov, Vatroslav Miloš, Aleksandar Holiga, Dino Marelić)

Gorini naj albumi 2010: #78-#51

Veljača 17, 2011

78. Titus Andronicus – The Monitor [101 bod / 2 glasa]
77. Nina Romić – Daljine [102 boda / 1 glas]
76. Phosphorescent – Here’s to Taking It Easy [110 bodova / 2 glasa]
74. Coheed and Cambria – Year of the Black Rainbow / Erykah Badu – New Amerykah Part Two: Return of the Ankh [115 bodova / 1 glas]
73. The Walkmen – Lisbon [115 bodova / 2 glasa]
72. Withered – Dualitas [125 bodova / 1 glas]
69. Joanna Newsom – Have One on Me / Kings Go Forth – The Outsiders Are Back / Marnie Stern – Marnie Stern [125 bodova / 2 glasa]
68. Neil Young – Le Noise [126 bodova / 3 glasa]
67. Xiu Xiu – Dear God, I Hate Myself [130 bodova / 2 glasa]
66. Swans – My Father Will Guide Me Up a Rope to the Sky [145 bodova / 2 glasa]
65. Robyn – Body Talk [145 bodova / 2 glasa]
64. Warpaint – The Fool [147 bodova / 3 glasa]
61. Future Islands – In Evening Air / Maximum Balloon – Maximum Balloon / Redshape – The Dance Paradox [150 bodova / 1 glas]
60. Ceo – White Magic [151 bod / 2 glasa]
59. Janelle Monae – The ArchAndroid [158 bodova / 3 glasa]
58. Bajan – Bajan [159 bodova / 1 glas]
57. Darren Hanlon – I Will Love You At All [160 bodova / 1 glas]
56. Drive-By Truckers – The Big To-Do [161 bod / 1 glas]
55. Damir Avdić – Život je raj [175 bodova / 1 glas]
54. Hank Williams III – Rebel Within [182 boda / 3 glasa]
53. Christian Mistress – Agony & Opium [190 bodova / 1 glas]
52. She & Him – Volume Two [190 bodova / 3 glasa]
51. Band of Horses – Infinite Arms [194 boda / 3 glasa]

Gorilini naj albumi nultih: #10-#6

Veljača 17, 2011

10. Highlife – Best Bless EP
[498 bodova / 1 glas]
Problem s afričkom muzikom je taj što ju je nemoguće razumjeti, može je se samo osjetiti, a problem je u tome što kad je se osjeti – više se ne može ne osjetiti. Deee-Lite su bili u pravu, groove je u srcu. Čak i kada je jezik koji je pjeva njena čista suprotnost, a u ovom slučaju to je čisti britanski kolonijalni, riječi nisu važne. Ono što je važno u njoj je samoj, u eliptičnosti njenog groovea. Highlife, doslovce hommage istoimenom afričkom muzičkom žanru, slika je jednog svijeta čovjeka koji nikad nije bio fizički u tom svijetu, ali su mu afričke pjesme podarile vid u samu ideju jedne jako lijepe ideje. (AA)

9. Tonetta – 777
[514 bodova / 2 glasa]
Tonetta je remek-djelo ljudskosti. Nitko u povijesti muzike nikada nije na toliko zabavan i iskren, gotovo dječje nevin način istraživao biologiju ljudske karnalnosti. Sve ono što Lady Gaga je (afektirana seksualnost, ironična poza) Tonetta nije, odnosno sve ono što bi ona htjela biti (poigravanje seksualnošću, dobre pjesme) on je. Kao i Ramonesi prije njega, on je od nečeg ružnog stvorio nešto lijepo. Ogulio je naljepnicu neuroza modernog društva i ispod nje otkrio urnebesnu istinu. (AA)

8. The Divine Comedy – Bang Goes the Knighthood
[538 bodova / 2 glasa]
Nikad mi zapravo nije skroz sjeo niti jedan od devet albuma Neila Hannona – na svakom je njegova humoristična crta dolazila u konflikt s ozbiljnim trubadurskim namjerama, najčešće s jednako konfliktnim rezultatima. Očito je trebalo čekati da na jednom od spektakularnih derbija nogometne Retardinho-lige do temelja upropastim meniskus lijevog koljena, pa da me tijekom oporavka pukne faza šetnje gradom sa štapom. Požalio sam tada što nemam i šešir, aktovku i lulu, pa da uz briljantne, gotovo trotterovski satirične komade s ovog albuma poput “The Complete Banker” ili “The Lost Art of Conversation” šećem gradom kao parodija otočkog gospodina. No ovoga puta Hannon nije samo blesavo smiješan – kad ubode diznijevske gudačke drame u “Down in the Street Below” ili “Have You Ever Been in Love”, postaje jasno da je i u trubadurskom segmentu ubo najbolje ljubavne pjesme u karijeri. (BS)

7. The National – High Violet
[582 boda / 12 glasova]
Znam da je već svima dojadilo hvalisanje onih koji su bili na prvom zagrebačkom koncertu Matta i ekipe u Ksetu. No iz perspektive nekoga tko je bio na tom skromno posjećenom događaju, moram priznati da mi je užasno drago da su The National postali tako veliki bend i da u Hrvatskoj mogu napuniti oveću dvoranu raspjevanih obožavatelja. Zato je i “High Violet” velik, tj. hipertrofirana verzija svega onoga što su nam The National snimili do sada. I ne mogu ga prestati obožavati bez obzira što ću svima zanovijetati da je “Alligator” njihov najbolji album, što mislim da je Mattova dešperacija iz albuma u album sve više nategnuta i što sam zbog sebičnosti i snobizma treći zagrebački koncert odgledao u totalnom šoku. Treba se priznati, The National su nam omogućili jednu od najljepših indie-priča s ovih prostora. Priču čiji je vrhunac zabilježen upravo onda kada je izašao “High Violet”. (DS)

6. Gorillaz – Plastic Beach
[585 bodova / 9 glasova]
Jednom davno, mudar je čovjek napisao: „Neke ploče su kao XXX (tonći, daj molim te vidi šta si napisao u recenziji avalanchesa u nomadu pa ubaci). Druge su poput škrinja s blagom“. Mrzi me da povlačim hiberbole ili metafore s hranom, ali prva stvar koja mi pada napamet za usporedbu s ovim albumom – usprkos njegovom tako opresivno nezdravom naslovu – je cjelovit i uravnotežen makrobiotički obrok. Samo zaista gurmanski, ako takvo što postoji. Na tanjuru imate više različitih namirnica: nekih sasvim običnih i narodskih, a nekih egzotičnih i fensi-šmensi. Svaka je od njih gotovo sirova ili tek minimalno obrađena u kuhinji, svaku odlikuje bazični, istaknuti okus, a vi ih konzumirate polako i u malim zalogajima. Ne možete sve namirnice odjednom zahvatiti vilicom i strpati u usta, pa to radite u različitim omjerima i svaki vam je zalogaj drugog okusa. Ali na kraju, kad sve pojedete, osjećate se zadovoljno, ispunjeno i zdravo. U biti, “Plastic Beach” nije ni puno drugačiji od “Since I Left You”. Sve je na ovom neobičnom i čudesnom albumu tretirano kao sempl – bliskoistočni drndaroši, pleh-glazba, repanje, grime, elektroničko ferceranje i šarafanje, pa čak i pop-melodija. Sve to vam se trpa u uši u različitim omjerima i iz trenutka u trenutak ostavlja drugačiji okus, ali prava ravnoteža se postiže tek na kraju, kad ste sve poslušali. Tad se osjećate zadovoljno, ispunjeno i zdravo. (AH)

(pisali: Andrej Arnerić, Bojan Stilin, Dražen Smaranduj, Aleksandar Holiga)

Gorilini naj albumi 2010: #15-#11

Veljača 16, 2011

15. Love Is All – Two Thousand and Ten Injuries
[400 bodova / 1 glas]
Prošle godine najbolji album mi je bio „Two Thousand and Ten Injuries“ švedske grupe Love Is All. Jako mi se svidjela prva pjesma na albumu pa sam ga nabavio. Jednog dana mi je ostao svirati cijeli album. U iTunesima. O, kako je to bilo dobro. Ponovio sam ga nekoliko puta. Poslije sam izbrisao sve što sam imao i iTunesima osim grupe Love Is All. Sviđaju mi se albumi s puno dobrih pjesama. Ali ne volim njihov album od prije. To mi je dosadno. Onda sam jednog drugog dana vidio kako oni izgledaju. Malo sam se razočarao. Nema veze što je netko jednog dana rekao da odijelo ne čini čovjeka. Jako mi se sviđa i to što su pjesme kratke. Ne znam zašto, ali čini mi se da je malo drugih ljudi čulo za ovu grupu.  Kad sam se vozio u autu ove zime, puno puta sam slušao ovu grupu. Ako nikada niste čuli, poslušajte. Jako su dobri. (BM)

14. Mark Ronson – Record Collection
[400 bodova / 2 glasa]
Nekoliko puta sam počinjao razmišljati o temi  kojom opisati “Record Collection” i izdvojio sam dvije: ‘I najbolje od svega – hipsteri su mrtvi’ (o iskustvu obilaska Dover Street Marketa i ostalih sličnih modnih dućana, malih muzeja recentne modne umjetnosti), ‘Moda zaista nije jeftina konfekcija već čista umjetnost’ (o tome kako je ekipa koja brije i potiče razmišljanje ostalih da je OK da manekenke nisu mršave i da modna industrija potiče anoreksiju, plastične operacije i slične budalaštine – zapravo sjebana u mozak jer ni ne sluti da su dio kampanje prodaje nekog drugog proizvoda jer netko/nešto mora popuniti rupu na polici). A u stvari, “Record Collection” je sjajan album za pustiti dok dolaze kolači i torta u sobi za odrasle na dječjim rođendanima koji počinju nedjeljom oko 17, a završavaju u 21 sat. (BM)

13. The-Dream – Love King
[426 bodova / 1 glas]
Sjećam se vremena kad su ljudi oko mene imali volje za slušati i albume od Ashanti (jebote!) – a danas pak nitko iz moje bilo uže, bilo šire ekipe ne bi odvojio iti sekundu za najvećeg R&B-genijalca današnjice!!!!! OK, dobro, mrvicu histeriziram, Andrej brije na “Yamahu”, Oto je pustio neki mashup na Xanaduu, Holiga je probao pa nije išlo, al svejedno!!! Malo sam nadrkan i zato što stvarno nije kao da je sad to samo neki moj čudački trip da je Terius “The-Dream” Nash (ujedno i autor “Umbrelle”, “Single Ladies”, “Touch My Body”…) drugo ime za esencijalni R&B današnjice – pa mislim, čovjek je već redoviti gost na raznoraznim godišnjim listama, najčešće štoviše kao jedino R&B-ime na istim tim listama, ta imali su ga čak i Pitchfork i Stereogum! Želim li time reći da je “Love King” indie-friendly? A ono, i ne i da. To nije nešto što “transcendira” R&B; The-Dream eksperimentira strogo unutar granica svog matičnog žanra, i ako ne volite taj žanr – nećete nikada voljeti The-Dreama i ne morate se uopće ni truditi. S druge strane, sa svakim novim albumom je demonstrirao rastuću opsesiju teksturama i finesama kozmosa svog zvuka – s kulminacijom na “Love Kingu”, čije su pjesme rastopljene u ambijentalnim melasama, sa slojevima i slojevima i slojevima detalja za izgubiti se u slušalicama. Jest da prethodni mu album (“Love vs Money”) i dalje ima najsretniji omjer zadivljujućih pjesama i zadivljujuće produkcije, i da je taj omjer na «Love Kingu» osjetno naheren nadesno, ali svejedno, nijedan drugi album 2010. nije usisao ovo staro anti-albumsko gunđalo u svoj svijet s takvom gravitacijskom silinom, već dvije godine zaredom nitko osim The-Dreama me nije uspio natjerati da živim unutar albuma, da pobožno kročim njegovim hodnicima, i otvaram vrata za vratima dok uporno tražim ključeve za ona koja možda nikada ni neću uspjeti odškrinuti. (TK)

12. Beach House – Teen Dream
[436 bodova / 5 glasova]
Ovaj bend nekako nisam popušio do kraja. Tome svjedoči i posljednje mjesto na mojih prošlogodišnjih top 15. Na nekim drugim listama sam ih izostavio jer je bilo pomalo nejasno je li ovaj album službeno objavljen 2010. ili godinu ranije, pa sam sada odlučio ispraviti nepravdu. I staviti ih na petnaesto mjesto. Jer ih nisam do kraja popušio. Puno ljudi čiji mi ukusi nešto znače voli ovaj bend, znalci vole ovaj bend, moji prijatelji vole ovaj bend, čak i glupa susjeda koja mi uvijek zvoni na vrata kada glasno slušam glazbu pokazuje određenu razinu poštovanja. Ne smetaju joj. Možda samo nije doma tada. Zbog svega toga sam im dao šansu. Više njih. I, opet, nisu mi do kraja sjeli. No s vremenom sam shvatio da im više ne dajem šansu zato što im želim dati šansu – nego zato jer ih želim slušati. Ta nježnost, opuštenost, naglašena osjećajnost bez prijetnje da sklizne u patetiku, ta izražajnost, te proklete pop-melodije koje se ne srame svoje prave prirode iako je ponekada kriju iza raznih slojeva svačega… pa to je, jebemu, neodoljivo! “Zebra”, “Norway” i “Walk in the Park” učinili bi i puno slabiju ploču od ove odličnom pločom. Kuća na plaži samo je trik, zabluda za naivne i one koji ne idu dalje od korica: ovo je album za vožnju tramvajem dok vani pada nešto između kiše i snijega. I gužva je, i curi iz noseva, i kaplje s kaputa. Može se meditirati i u takvom okruženju. S ovim albumom u ušima to postaje možda i suviše jednostavno. (AŠ)

11. LCD Soundsystem – This Is Happening
[462 boda / 9 glasova]
James Murphy i banda glazbenika okupljenih pod etiketom DFA Records (ima tu i članova !!!, Hot Chip i The Juan Maclean) snimili su već treći instant-klasik, a kako stvari stoje i posljednji u tom sjajnom nizu. Pravovremeni je to oproštaj supergrupe LCD Soundsystem sa scenom, iako bi se, po iskušanom receptu, oproštajne turneje mogle pokretati svakih nekoliko godina, ovisno o stanju na bankovnom računu… Ipak, Murphy – čovjek vječite trodnevne brade, simpatične škembe i nevjerojatne energije – ne mora strepjeti i pitati se hoće li ga zadesiti sudbina nikad prežaljenih 4 asa. Jer iako zadnji album ne donosi ništa revolucionarno, Murphy uvijek iznova uspijeva osvojiti lucidnim i duhovitim stihovima (“Talking like a jerk, except you are an actual jerk and living proof that sometimes friends are mean…”), te suživotom pomalo pankerskih rifova i nježnih sintova, čak i kad su ‘posuđeni’ od Davida Bowieja kao što je slučaj s „All I Want“, najljepšom pjesmom albuma ali i čitave godine. Sama struktura “This Is Happening” također priziva prethodne uratke, pa na njemu nalazimo neku vrstu jeke: „Drunk Girls“ je nova verzija energičnih „Daft Punk Is Playing At My House“ i „North American Scum“, dok „All I Want“ i „I Can Change“ sadržajno i zvukovno zrcale „All My Friends“ i „Someone Great“. Ne zvuči baš originalno, a? Zapravo i nije, ali Murphy i ekipa to rade toliko dobro da bi bio grijeh mijenjati bilo što, a ako ostanu umirovljeni kao što su najavili, ionako neće stići nikome dosaditi. (MI)

(pisali: Bojan Mandić, Tonći Kožul, Andrija Škare, Matej Ivušić)

Sve stane

Veljača 16, 2011

Kad je bendu osnovni element modus operandija sjebat, iziritirat, izludit i izrugat se, onda ti to isto ne možeš napraviti njemu pa da se ubiješ. Domaći mu je to teren, simple as that. Možeš slobodno basketat do 9 navečer (u puna dva sata uboo sam samo 2 šuta izvan reketa. Neslavan rekord! Znam, znam, ne vjerujete, ne bih ni ja vjerovao da nisam vidio), tuširati se do 9ipo i u Spunk se dokotrljati nešto sitno iza 10, i opet nećeš zakasniti. Gotovo da je prva pjesma bila podudarna s mojim otvaranjem Spunkovih vrata. Neka, nove domaće bendove uvijek vrijedi podupirati barem dok ih jednom doista i ne čuješ, a Motherfuckin’ Christians su upravo takav bend, zanemarimo li izravno pismo namjere u imenu benda, a koje se fino slaže s mojim društveno-religijskim uvjerenjima. Znam face s koncerata, djeluju normalno, starija ekipa pa znaš da nije neka umišljena spika, sve donekle kul. Ali, ta njihova svirka, odnosno buka, odnosno nije ni buka jer je noise plemenita žanrovska disciplina, odnosno nemam pojma koji je to kurac bio! E to me sludilo, iako se nisam povukao vanka na sigurno, poput ostalih šonjera koji su iza svake pjesme u sve većem broju napuštale kafić. Hrabro i odvažno do kraja! Da je uvaženi kolega Ugledni stigao na vrijeme, vjerujem da bi svojim uhom specijalizanta nepogrešivo detektirao sastojke bučnog identiteta Motherfuckin’ Christiansa, ali ja baš i ne volim brit-pop, pa ne znam gdje bih ih smjestio. Ozbiljno, ovo je bila, narodskim rječnikom rečeno, krlja ljute kategorije, s dovoljno nemanja ikakvih tehničkih kompetencija da se ni slučajno nije moglo izazvati ikakvo razumsko prepuštanje milozvucima iz razglasa. Naravno, jasno mi je kako je ovakva glazbena nepodopština dobrim dijelom i namijenjena odbijanju mekušaca poput mene. Možda sam ja jednostavno prestar za takve stvari, a možda sam zapravo i premlad, pa još uvijek nisam prikupio dovoljno iskustva. Svejedno, kao predgrupa relativno normalnom bendu ponešto klasičnijeg zvuka, Motherfuckin’ Christians (al šta jest jest, ime je gušt i pisat i izgovarat!) su bili još i neshvatljiviji. Uf, da se koji sekund smirim i dođem sebi. Taj relativno normalan bend ponešto klasičnijeg zvuka bili su detroitski Tyvek, u Zagrebu već drugi put. Prvi put me nije bilo jer se ne stigne na sve i jer ih tad nisam bio slušao, ali mi je prošlogodišnji album ‘Nothing Fits’ skroz kul, taman onoliko punk rock bez češćih izrazitijih pop melodija koliko mogu podnijeti. Jučer me zato jest bilo u Spunku, gdje je kroz malo više od pola sata ekipa pjevača Kevina Boyera bombardirala publiku žešće nego saveznici okupirane gradove u Drugome svjetskom. Ono, oće neko o meni snimat dokumentarac za 50 godina? Pa da ispričam kako sam jedva preživio jer su napadi bili nemilosrdni i bez pauze, ali da sam ih svejedno pozdravio oduševljenjem jer se jedino tako moglo boriti s učmalom zagrebačkom koncertnom ponudom prvog para mjeseci. Pjesme s ‘Nothing Fits’ sam prepoznao, pogotovo one dvije koje me podsjećaju na Buzzcockse u bijegu od bijesnih Pere Ubu, ili manje kontrolirane blizanke pjesama The Intelligence, a čija imena nikako ne mogu zapamtiti, a sad mi album nije pri ruci. Kakva god situacija bila, u neke se stvari uvijek možeš pouzdati, a jedna od njih je i to da se u Spunku svako toliko pojavi neki majstorski garažni bend, o kojem normalni mainstream ljudi poput mene nemaju pojma, ali koje naši zaslužni underground borci marljivo dovode na upoznavanje. Iako, o Tyveku je pisao čak i Pitchfork i to pohvalno (7.8 ili tu negdje), pa oni možda i nisu najbolji primjer, ali nije da se primijetilo mladih kužera. Previše, jel. A možda su ih samo otjerali Hrišćani…

Gorilini naj albumi 2010: #106-#79

Veljača 15, 2011

106. The Drums – The Drums / Surfer Blood – Astro Coast [70 bodova / 2 glasa]
105. Shackleton  – Fabric 55 [73 boda / 1 glas]
104. Autistic Youth – Idle Minds [75 bodova / 1 glas]
98. Bigott – This Is the Beginning of a Beautiful Friendship / Brendan Perry – Ark / The Ex – Catch My Shoe / Ghostface Killah – Apollo Kids / Miles Kurosky – The Desert of Shallow Effects / Vinnie Paz – Season of the Assassin [80 bodova / 1 glas]
97. Lindstrom & Christabelle – Real Life Is No Cool [85 bodova / 2 glasa]
96. Belle & Sebastian – Write About Love [86 bodova / 3 glasa]
95. Virvel – Sibir EP [91 bod / 1 glas]
94. Laura Veirs – July Flame [93 boda / 1 glas]
92. Brutal Knights – Blown 2 Completion  / Mavis Staples – You Are Not Alone [95 bodova / 1 glas]
91. Vojko Vrućina & AC3PO – Kuje i laseri EP [97 bodova / 2 glasa]
90. Nada Surf – If I Had a Hi-Fi [98 bodova / 1 glas]
89. Matthew Dear – Black City [99 bodova / 1 glas]
79. Antony and the Johnsons – Swanlights / Trent Reznor & Atticus Ross – The Social Network OST / Chinawoman – Show Me the Face / Jim Bryson and the Weakerthans – The Falcon Lake Incident / Jinx – Diksilend / Kenny Chesney – Hemingway’s Whiskey / Les Savy Fav – Root for Ruin / Mixtapes – Maps / Melechesh – The Epigenesis / Tracey Thorn – Love and Its Opposite [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2010: #20-#16

Veljača 15, 2011

20. Twin Shadow – Forget
[340 bodova / 3 glasa]
Naletio sam slučajno na njega, gospodina Georga Lewisa Jr. (aka Twin Shadow), kako nervozno i sramežljivo odgovora na pitanja u spotu za “Slow”, prije nego što se upusti u katarzičan trans demonstracije svojih ‘talenata’. Nema veze što je spot ustvari sprdnja na temu porno-castinga, ja sam već negdje na pola bio hipnotiziran ovom tamnoputom inkarnacijom Morisseya. A onda je došao i album – pršteći synthovi, vrhunski hookovi, pjesme o slatkim i mračnim tajnama odrastanja koje ne znaš bi li radje zaboravio ili spremio u najbrižljivije čuvan kutak uma, i prije svega briljantna i bogata produkcija. Nije ga trebalo poslušati više od par puta da dođem do zaključka da retro-nostalgija ne može zvučati bolje od toga. Dakle, dame i gospodo retro-nostalgičari, posao je gotov – konačno imamo najbolji album 80-ih, možemo ići raditi nešto drugo. (NŠ)

19. The Tallest Man on Earth – The Wild Hunt
[349 bodova / 4 glasa]
U drugom životu će mi jedini teret biti odjeća i akustična gitara. Moje će pjesme uvijek zvučati isto i uvijek će biti dobre. Izgledat ću kao hipi-autostoper i svakoj ću djevojci na mome putu pjevati: “I never knew I was a lover/ Just ‘cause I steal the things you hide/ Just ‘cause I focus while we’re dancing/ Just ‘cause I offered you a ride/ Well, if you could reinvent my name/ Well, if you could redirect my day/ I wanna be the King of Spain…” Nadam se da će do onda holodeci biti u širem opticaju. (DS)

18. Deer Tick – The Black Dirt Sessions
[350 bodova / 2 glasa]
Da je rođen u neko davno, ali opet ne baš toliko davno vrijeme – vrijeme iz kojega kao da mu dolaze ime, inicijal, prezime i broj – John J. McCauley III svirao bi bendžo od saluna do saluna, zaljubljivao se u mace lakog morala s gornjih katova rupa u kojima bi nastupao, i teško da bi vidio svijeta dalje od one točke do koje konj može dojahati i bez da se napoji vodom. John je, međutim, rođen prije niti trideset godina, i to negdje među uglađenim travnjacima američkog sjeveroistoka, i ta bendža, salune, mace i konje nije upoznao iskustvom iz prve ruke nego putem istih onih kanala kojima se cijela velika slika i meni urezala u svijest i snatrenje. Njegov bend Deer Tick, podjednako inspiriran bogatom prošlošću američkog Juga i Divljeg zapada koliko i ponajboljim rock huliganima iz razdoblja nakon uštekavanja gitara u struju, tako je još jedan – prohujale godine neusporedivo najljepši – spomenik važnosti izabiranja vlastite autentičnosti, koju ti god duša poželi. Jasno je kako ni John niti njegovi vatreni pajdaši nisu opake južnjačke lutalice ili žilavi kauboji sa širokih prerija, ali je isto tako jasno kako se, zamišljajući da jesu, osjećaju puno bolje i valjda baš zbog toga pišu ovako zarazne i lijepe pjesme koje sviraju kao da im lokalni gradski šerifi pucaju pod stopala, a pjevaju kao da mesar upravo oštri noževe o njihove glasnice. Na prethodnim dvama albumima, solidnom «War Elephant» i odličnom «Born on Flag Day», John se pokazao majstorom uživljavanja, pokušavajući tako pobjeći od sebe i svojih stvarnih demona, koji su u tim godinama, fala bogu, uvijek nekako vezani uz cure i prike. Ti demoni naizgled jesu manje zanimljivi, ljudima poznatiji, češći, i možda stoga i dosadniji, ali ih se ipak nitko ne može riješiti ikako drukčije doli izravnim suočavanjem. “The Black Dirt Sessions” je, srećom, rezultat upravo takvih bitaka, čiji se tragovi prepoznaju ne samo u tekstovima punima jeftinih dragulja (“And I think of your smile, I’m in love with your teeth” ili “Emptiness was bought with your plane ticket”, a ima ih još mnogo, ovo su samo moji favoriti), nego se i čuju u Johnovu glasu u koji je stala sva patvorena, željena tuga jednog twenty-something probisvijeta, glasu zbog kojeg me ubija i kvazi-religiozna pizdarija “Christ Jesus”. Ali “The Black Dirt Sessions” je, još jednom srećom, ujedno i izraz nemogućnosti zapostavljanja muzičke odore u kakvoj su se Deer Tick od samih početaka najviše voljeli fotkati da bi postali netko drugi, ne toliko bolji koliko kuliji od onoga što su sami doista i bili. Dakle, college-cowpunk? Nije nikakvo čudo da su snimili moj omiljeni album 2010. (GP)

17. Ou Est Le Swimming Pool – The Golden Year
[350 bodova / 2 glasa]
Electro-synthpop bend iz crnog londonskog podruma bacio nam je tempiranu bombu punu moćnih beatova, dance-motiva i gotovo tucet singlova spremnih da pokore sve bitne i nebitne topliste. (Ime im je, inače, nesvjesno nadjenuo Jay-Z koji je, upavši u studio dok su snimali, promumljao vrativši se friško iz Pariza: „Ou est le swimming pool?“ True story, bro!) Prokleto talentirani balavci u jedva trećim desetljećima svojih života neće nažalost imati priliku nadmašiti sjajni prvijenac, odnosno bar ne u ovom sastavu. Naime, kao što ste možda već i čitali, 22-godišnji frontmen Charles Haddon krajem kolovoza počinio je samoubojstvo nakon održanog giga u Belgiji. Zlobnici će odmah reći kako je svojim činom napravio ‘veliku uslugu’ bendu koji je dotad o tolikoj pažnji medija mogao samo sanjati, no ja bih usluzi prije prišio pridjev ‘medvjeđa’. Album je službeno ugledao svjetlo dana u listopadu, a zbog novonastalih okolnosti prvotno genijalno ime albuma „Christ Died For Our Synths“ zamjenjeno je poprilično bezveznim koje možete vidjeti u naslovu. Sreća u nesreći je da je ime albuma i jedino što je bezvezno na njemu, a vi slobodno provjerite lažem li ovaj napaćeni narod. (BP)

16. Flying Lotus – Cosmogramma
[360 bodova / 3 glasa]
Ovaj album vam neće slomiti srce, ali za mozak nisam toliko siguran. Dvominutne pjesme koje djeluju kao da će svaki tren eksplodirati od neobičnih zvukova i ideja o kojima jedva stigneš razmisliti jer je tu već idućih par minuta sirena iz svemirskih letjelica, harfi, basova… Ali pustimo razmišljanje, ovo je jedan od najplesnijih elektroničkih albuma ove godine! Što god mislili o nazivu IDM, taj opis (‘inteligentna glazba za plesanje’) ovdje savršeno pristaje – ali “Cosmogramma” nije plesna samo u elektroničkom smislu nego i zbog iznimnog kombiniranja s drugim žanrovima, kao npr. s funkom u “Do the Astral Plane”. Jazz je još jedan žanr koji možete čuti ovdje – s pjesmom “German Haircut” od početka dominira, a “Arkestry” nekako iz pozadine preotima saksofon koji svira Ravi Coltrane, sin legendarnih Johna i Alice (kojima je i Steven Ellison, čovjek iza imena Flying Lotus, u rodu). Tu je i Thom Yorke na “…And the World Laughs With You” što je sigurno donijelo dosta pažnje albumu, ali on je samo djelić u ovoj kozmičkoj drami brojnih starih i novih žanrova, za koju mi se čini da će me još dugo oduševljavati i začuđivati. (NA)

(pisali: Nikola Šprljan, Dražen Smaranduj, Goran Pavlov, Bruno Pušić, Nikola Adžaga)

Gorilini naj albumi 2010: #25-#21

Veljača 14, 2011

25. The Black Keys – Brothers
[294 boda / 5 glasova]
Zapitate li se ikada kako do nove glazbe dolaze ljudi koji ne žive u velikim i većim hrvatskim gradovima već u gradićima i selima gdje nema nikakve scene, samo lokalna radio stanica na kojoj se rijetko pušta novija glazba (uglavnom s američke i britanske top liste, u posebnoj emisiji – top-lista tog lokalnog radija)? Na top-listi se, tu i tamo, pojavi neki bend tipa U2, RCHP, Kings of Leon, Coldplay, ono, neki mega bend. Ponekad se oformi poneki bend, najčešće punk ili HC-orijentacije jer vrijeme je, najčešće, stalo u takvim mjestima pa se punk još uvijek promatra kao pobunjenički izraz protiv mainstreama. Osamdesete i sredina devedesetih su, sve do unazad godinu-dvije, krajnja razina praćenja glazbe u malim mjestima jer su tad u mainstream medijima stvari još bile koliko-toliko posložene. Ako ništa drugo, postojao je Hit-depo, TV-emisija na nacionalnoj televiziji koja je puštala i prikazivala novu glazbu. Mislim, postojao je i Top DJ Mag, emisija o techno-house-electro sceni. 90-e su većim djelom jahale na valu 80-ih – entuzijazmu, širenju vidika, MTV-zaciji, upijanju novih informacija, pojavi CD-a. I to toliko jako da čak niti ratno stanje nije spriječilo vrlo dobru glazbenu produkciju – što glazbe (Cro-dance, Fiju briju, mega rave-partyiji, pojava hip hopa), što klubova (npr. zagrebački Gjuro je dovodio tada najekstremnije londonske performere – Torture Garden), što CD-shopova (u 90-ima se nije ugasio niti jedan ozbiljniji CD-shop). Krajem 90-ih i početkom 00-ih, došlo je do pada cjelokupne produkcije, odnosno do nekvalitete (i nerecentnosti sa svjetskim događanjima) ponuđenih stvari na lokalnoj, hrvatskoj razini. Čemu je uzrok svojevrsna blokada mainstream medija. Ne sad da je netko nekome naredio da pušta ili piše o ovome ili onome, već se radi o tome da su poslove prenositelja informacija u mainstream-medijima zaposjeli ljudi koji nisu, i još uvijek nemaju, široku sliku viđenja stvari i svjetskog poretka. No, čini mi se da kraj 00-ih i početak 10-ih, u nekim segmentima, pogotovo na mikro-razinama razmjene informacija, daje naznake na moguće pomake prema naprijed na cjelokupnoj, recimo to tako, sceni. Jer su se pojavili alati komunikacije dovoljno veliki i moćni da saznanje niti najmanje ne ovisi o informaciji iz mainstream medija. Vidio sam to po tome kako prate moje FB-postove u zatvorenoj grupi od 500-tinjak ljudi, a koja je vezana samo uz staru priču o jednom, danas nepostojećem klubu, inače mjestu ludih provoda, slušanja najnovije super glazbe. Do prije par mjeseci, ekipa uopće ne bi reagirala na postove s novim stvarima, samo tu i tamo, uglavnom ako bi bila nova stvar njima nekog poznatog  benda – Depeche Mode, recimo. No, sve više i više se lajkaju i komentiraju nove stvari – pri čemu mislim na period od početka 00-ih naovamo. Za takve promjene su zaslužni albumi poput «Brothers» The Black Keysa. Album je to kojeg će poslušati svaki ljubitelj rock’n’rolla, bluesa i hard rocka, 80-ih, ali i indie fanovi i alternativni rockeri, kao i svatko koga malo šire zanima glazba. No, potaknut će i prilagoditi ljude na slušanje neke novije glazbe, novijih bendova, otvorit će stvari. Može se slušati, a na njega se može i plesati. Može se i miksati s nekim drugim glazbenim stilovima. «Everlasting Love» završava upravo savršeno za započeti miks. Nekako je to rockerski album koji nije zapeo u vremenu i koji ne robuje kanovima rock glazbe, a niti vrednovanju indie-zajednice. Osim toga je, zapravo, jedan jednostavan, ako ne i najbolji prošlogodišnji album za puštanje kada dođu gosti. (BM)

24. The Coral – Butterfly House
[300 bodova / 1 glas]
The Coral, indie-kvintet iz Liverpoola, dvije je godine radio na svom novom dvostrukom albumu “Butterfly House” kojega je i ovoga puta producirao John Lockie, čuveni producent Radioheada i Stone Rosesa, a koji je izašao na labelu Deltasonic Recordsa. Fanovi su 2008. ostali prestravljeni viješću da je virtuozni gitarist Bill Ryder Jones napustio bend i dvije su godine živjeli u strahu da će njegov odlazak nepovratno promijeniti zvuk Corala, što se djelomično i dogodilo – ali na najbolji mogući način. Za razliku od prethodnih pet albuma, prepunjenih veselim pop singlovima pamtljivima već na prvo slušanje, “Butterfly House” u svakom je pogledu najambiciozniji i najuglancaniji projekt ovog benda poznatog po svom retro-zvuku dobivenom majstorskim spajanjem starinskog popa, folka, countryja, psihodeličnog rocka i jazza. Sanjarska, pomalo melankolična, mjestimično psihodelična atmosfera “Butterfly Housea” potpuno je drukčija od dosadašnjih albuma, često krštenih epitetom ljetnih ploča. Autor, ujedno i frontmen Corala James Skelly, kao da je odlučio priznati svemiru sve svoje strahove, frustracije i želje, ne libeći se ujedno raskošnim zvukom i aranžmanima odati počast svojim uzorima, tako da se i na ovoj ploči nepogrešivo osjeća da je frajer odrastao na kanonu Beach Boysa, Beatlesa, Pink Floyda i Fleetwood Maca. “Butterfly House” možda nije album u koji će se čovjek zaljubiti na prvo slušanje, ali pravi ljubitelj retro-popa koji želi držati korak s recentnom produkcijom bio bi u najmanju ruku ignorant kada mu ne bi dao drugu šansu. Zanimljivo je da The Coral u 15 godina postojanja nikada nije doživio planetarnu popularnost i da je izvan Britanije zapravo prilično slabo poznat i nepravedno zapostavljen bend, unatoč nebrojenim singlovima koji zauzimaju visoka mjesta top-lista. Ali to na dušu medijima, jer ovo je trenutno vjerojatno najkvalitetniji bend u svemiru… što god arkadfajerovci mislili o tome. (JS)

23. Superchunk – Majesty Shredding
[300 bodova / 3 glasa]
“Majesty Shredding” nije produkt napora glazbenika u zrelim godinama koji su, uslijed obiteljskih obaveza i dosadnih uredskih poslova, otkrili kako vole šlagere i vikende na ladanju, on je nekakav amalgam ponovno pronađene adolescentske energije, stadionskih gitarskih akorda i prekrasnih pop-melodija i vokalnih harmonija. Sve ono što čini Superchunk fenomenom jedne prilično neskladne (pri)povijesti – ovdje je sažeto u 42 minute čiste radosti. Jedini istinski propust je, barem produkcijski, odluka da se verzija “Learned to Surf” s EP-ja “Leaves in the Gutter”, tako prikladno prošarana visokim frekvencijama, izbaci s albuma i snimi nanovo. Ukratko, kako se to već generički i kaže, ovo bi mogla biti njihova najbolja ploča do sada. Mark Prindle se, neurotičan kakav već jest, ne bi s tim složio. (VM)

22. Jamey Johnson – The Guitar Song
[320 bodova / 3 glasa]
Možda mu imidž ne jamči kul ugled ni u velikom dijelu domovine, barem onome poviše Mason-Dixona, ali meni je fascinantno, i to ne samo na razini institucionaliziranja shizofrenije, kako osobno potajno sanjam izgledati kao Jamey Johnson, čovjek kakvoga bismo, i bih i sam, ovdje proglasili seljačinom u trenu, bez krzmanja. Popiješ tu spiku i te šeme lako, pogotovo kada su pjesme koje ih slave toliko dobre, pristupačne i lijepe, koliko jesu ove na sjajnome duplom «The Guitar Song». Okej, bradu pokatkad znam pustiti, jer mi se jednostavno ne da brijati ni tijekom nekoliko tjedana, samo što moja onda ne vrišti «Badass!», nego neredom na glavi svjedoči neredu u glavi, jer tamo gdje se spajaju kosa i bafe miješaju se barem tri boje dlaka – crna, sijeda i crvena, u bezbroj svojih nijansi. Cvike za sunce izbjegavam nositi, stavljajući šešir na glavu samo bih izazivao kretene; više nego karirane košulje volim odijevati majice na indie-bendove, kaubojski remeni s golemim kopčama s rogovima su mi malo previše, a kaubojske čizme ionako u nas nemam gdje kupiti. Zapravo, jednostavno sam previše samosvjestan da bih si dozvolio uniformiranje u stil koji ipak više odgovara dalekoj romantici mitske daljine, nego sivilu standardne svakodnevice u kakvoj bih privlačio previše podsmijeha, a da bi moj umišljeni ego to podnosio bez obraćanja pažnje. Upravo zato muzika i jest uvijek sa mnom, ona ne pita što ti možeš učiniti za nju nego odgovara što ona sve može učiniti za tebe, a Jameyjeva mi istovremeno osigurava podatan materijal za maštanje kao i utjehu i razumijevanje stvarnog života. «The Guitar Song” jednako duguje tradiciji nešvilske industrije (brdo autora, povremeni novelty pristup u tekstovima, studijska produkcija…) koliko i tihoj, viskijem gonjenoj revoluciji outlaw country-bandita s gitarama (tip je bivši marinac!), čiji je Jamey danas najprominentniji nasljednik. Sve što treba za nadolazeći status legende Jamey ima – pjesme, tekstove, stav, prošlost, priču – samo što film o svome životu više ne mora čekati. Naime, ako niste skužili, u «Crazy Heartu» Jeff Bridges ne glumi ni Waylona ni Krisa, ni Townesa ni nekoga četvrtog: Bad Blake je upravo Jamey Johnson za dvadeset godina, krene li mu karijera po zlu. Kao čovjek čovjeku, to mu ne želim; kao slušatelj autoru… Hm. (GP)

21. Gil Scott-Heron – I’m New Here
[335 bodova / 4 glasa]
Ime mi je zvučalo nekak poznato, onda sam skužio da se radi o čiči koji je izjavio “The revolution will not be televized”, onda me sašila naslovna stvar koja kao da je sišla s nekog najboljeg «American Recordinga» Johnnyja Casha, onda me skašila uvodna recitacija o odrastanju bez čvrste muške ruke u kući (nikad vi nas draga gospodo nećete shvatiti), a u jakom trolistu s “Me and The Devil” i “New York is Killing Me” nekak ipak najviše volim klasično torčasti soul “I’ll Take Care of You”, jer tu nema veze kulturno-značajni begedž ni dugogodišnje ovisništvo o cracku, nego deda emotivno safta pičulence kako najbolje zna i ume, a ume, jebiga, ume, nije baš tako nov u ovoj prdekani. (JV)

(pisali: Bojan Mandić, Jelena Svilar, Vatroslav Miloš, Goran Pavlov, Josip Visković)

Gorilini naj albumi 2010: #140-#108

Veljača 13, 2011

140. High on Fire – Snakes for the Divine [44 boda / 1 glas]
137. Carbon Based Lifeforms – Interloper / Merle Haggard – I Am What I Am / Nachtmystium – Addicts: Black Meddle Pt. II [45 bodova / 1 glas]
125. Adam Haworth Stephens – We Live on Cliffs / Crystal Castles – Crystal Castles II / Deathspell Omega – Paracletus  / Eels – End Times / Magic Kids – Memphis / Nana Grizol – Ruth / Plan B – The Defamation of Strickland Banks / Roll Deep Crew – Say No More mixtape / Sufjan Stevens – All Delighted People EP / VV Brown – Travelling Like the Light / Watain – Lawless Darkness / Declaration – Declaration [50 bodova / 1 glas]
124. Kurt Wagner & Cortney Tidwell present Kort – Invariable Heartache [55 bodova / 1 glas]
119. Alejandro Escovedo – Street Songs of Love / Ghost – Opus Eponymous  / Josh Ritter – So Runs the World Away / Natalie Merchant – Leave Your Sleep / Sun Kil Moon – Admiral Fell Promises [60 bodova / 1 glas]
118. The Roots – How I Got Over [61 bod / 1 glas]
117. M.I.A. – Maya [61 bod / 2 glasa]
116. Broken Bells – Broken Bells [63 boda / 1 glas]
114. Aufgang – Aufgang / Pete Molinari – A Train Bound for Glory [65 bodova / 1 glas]
113. Enforcer – Diamonds [68 bodova / 1 glas]
108. Communist Daughter – Soundtrack to the End / Earl Sweatshirt – Earl / El Guincho – Pop Negro / Erotic Biljan & His Heretics – H Is for Heretics / Nate Mars – Concentric Circles [70 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2010: #30-#26

Veljača 13, 2011

30. S – I’m Not As Good at It As You
[250 bodova / 4 glasa]
Ne znam samo kako mi nije palo na pamet da prije ili barem odmah poslije drugog zagrebačkog koncerta Grand Archives provjerim čime se onda bavila Jenn Ghetto. Doduše, mislio sam da se ne bavi ničime, tj. da su je Mat Brooke i ekipa povukli sa sobom samo da zajedno zapjevaju par hitova neprežaljenih Carissa’s Wierd i da joj lijena guzica vidi puta. Jednostavno se nisam nadao da će se vječno sjebana Jenn još jednom studijski reinkarnirati kao S. Njezin defetizam će je uvijek držati na samom kraju hranidbenog lanca Carissa’s Wierd pa mi nije ni čudno da sam uz cijelu strku oko post-Carissa fenomena (Grand Archives, Band of Horses i Sera Cahoone) zaboravio što ova štrkljavica može isporučiti iz svoje sobe. Tako je ispalo da je “I’m Not As Good At It As You” prvi album za koji sam u digitalnom obliku potegao kreditnu! Mislim, niti par mjeseci nakon izdavanja google nije mogao previše pomoći kod nečega što se jednostavno zove – S. Onda se desilo čudo. Mislio sam da će Jenn ostati samo jedna od mojih post-Carissa’s fascinacija, ali nakon recenzije na potlista.com i dvotjednog jahanja na prvom mjestu, ovaj album je postao pravi mali hit među potlistašima i jedna od najklikanijih objava na sajtu. Štoviše, na godišnjoj je listi završio na visokom drugom mjestu! Znam, liste su sranje. Bile one predvidljive ili ne. Nikad svi zadovoljni. Ali nebitni i nevidljivi “I’m Not As Good At It As You” je na kraju ispao najveće iznenađenje godišnjeg presjeka Pot liste i meni još uvijek totalno nejasan kompromis između nekolicine ego-manijaka. Sub Pop se zajebao. Trebao je potpisati i ovo. Jenn, vrati se u Zagreb. Gogo Pavlov će u prvom redu glasno šaptati svaku riječ tvojih pjesama.  Ja ću se već nekako potruditi da njegova i moja draga ne budu u dvorani. (DS)

29. Girls – Broken Dreams Club EP
[271 bod / 2 glasa]
Dakle, dogodilo se nešto nevjerojatno, podjednako uzbudljivo i blasfemično. Ovaj me EP naveo da na trenutak pomislim da je upravo to prava forma za kolekciju pjesama i da je stari dobri album ipak stvar prošlosti. Kako je nešto uspjelo pokolebati albumskog nazija u meni? Pa, zapravo i nije bilo previše teško. Dovoljno je bilo snimiti šest izvanrednih pjesama koje podjednako duguju indie-pop tradiciji, Beach Boys-psihodeliji te još naramku drugih sastojaka i utjecaja pokupljenih odavde i odande, a opet toliko uvjerljivih, originalnih i upečatljivih da ih, jednom kada uđu na vašu plejlistu, neće biti baš lako samovoljno maknuti od tamo. Možda i najvažnija stvar kod ove zbirčice pjesama jest činjenica da se u svakom trenu jako čuje da im je stalo. Toga dugo nije bilo – ili ako jest, mene je zaobišlo. Ovi momci vjeruju u svaki ton, sve je važno, sve je previše važno da bi se prepuštalo slučaju. Nema tu odrađivanja, sviranja svirke radi ili bilo kakvog forsiranja, bez obzira radi li se o melodiji, ritmu ili osjećaju. Sve je tako prirodno i ležerno i sve tako lijepo sjeda na svoje mjesto da se čini kao da su ove pjesme oduvijek bile tu negdje, samo ih je trebalo otrgnuti svemiru i dati ljudima. (AŠ)

28. MGMT – Congratulations
[277 bodova / 4 glasa]
S ovima mi se desilo nešto posebno kad sam prvi put čuo refren od “Youth” na radiju dok sam se osunčanom Tratinskom nekamo vozio sa starim, i drago mi je što su na drugom albumu gotovo jedini među usporedivim suvremenim pop-bendovima zabrijali u pravom smjeru, na psihodeliju a ne na patništvo, i što se trude i uče svirati, i komplicirati, kad je već teško očekivat da me ganu pjesmama… makar me ipak pomalo topi kad u uvodnoj i najboljoj stvari onim tankim, svemirski povrijeđenim glasićem kaže “Light… confusing…”, i možda načas poželim imati 21 godinu i isto toliko kila i lebdjeti nad oceanskom plažom poput zmaja od ljubičastog rižinog papira, a zjapeće mi pećine u očima streme prvom jutarnjem suncu da ih nahrani ili opije dok mi iz džepova na kupaćim gaćicama (jer to su kupaće gaćice s džepovima!) ispadaju čokoladni zlatnici oko kojih se ekipa dolje oko zvučnika zajapureno otima kao da su punjeni ibogainom… A onda se hladno sjetim, ma hajde, Sokoje, sve je to već iza nas i završava pijanim trabunjanjem nepostojećim jezicima dok u 4 u noći ležiš na tramvajskoj prugi ispred caffe-bara Roni, get a lajf, ne dopusti da ti vrijeme protiče neplaćeno… Maribor sam propustio zbog prve od tri žestoke ovozimske gripe, i zbog tog mi je bilo baš žao jer sam danima bez ikakvog očiglednog razloga davio ljude da idemo na “koncert naše mladosti” i pokrenuo nekoliko automobila prema granici, na najhladniji dan u godini, pa se nadam da su mladoprci kad su pjevali “Someone’s Missing” bar malo pomislili na mene… Ne znam što bih više rekao, brijem da će bit sve bolji i bolji i bolji i bolji. (JV)

27. Big Boi – Sir Lucious Left Foot: The Son of Chico Dusty
[283 bodova / 2 glasa]
George S. Patton, najveći luđak među generalima Drugog svjetskog rata, vjerovao je u reinkarnaciju. Ja u te priče ne vjerujem, no ako je general slučajno bio u pravu, okladio bih se da se vratio u liku svog prezimenjaka Antwana; iz majstora na bojnom polju pretvorio se u soul funk-crusadera (ime kojim Big Boi najavljuje okrstiti nasljednika „Sir Luciousa“), te nas mitriljira vrtoglavim rapovima i razvaljuje sočnim beatovima od kojih se ne tresu tek znojne guze, već i zemlja pod nogama. Jednostavno, general Patton izvikuje staru naredbu Georgea Clintona – „Uncle Jam wants you to funk with him!“, a ja ne mogu ne uzvratiti: „Yes, Sir Lucious!“ (NP)

26. Yeasayer – Odd Blood
[293 bodova / 2 glasa]
Kako sam hipster postao tek prošle godine, nisam za Yeasayer čuo sve do ovog albuma. Doduše objavili su tek jedan prije, sada već daleke 2007, i moram priznati da je poprilično eksperimentalan, barem ako se usporedi sa svjesnim okretanjem prema mainstreamu koje je “Odd Blood” donio. Zaokret je Yeasayeru (priznajte, zabavno je izgovarati ime benda!) omogućio komercijalni i kritički probitak, no bez popularnog „napuštanja korijena“ ili „prodaje duša vragu“ jer su ključni, psihodelični elementi zadržani. Posebno me, kao propalog povjesničara, fascinira kako se može napisati i odsvirati fenomenalna pop pjesma („Ambling Alp“) a da ista govori o rivalstvu Prima Carnere i Maxa Schmellinga (da, o njemu je luđak Uwe Boll snimao film u Zagrebu), omiljenih boksača Ducea i Führera. Eto, to je pop-glazba za 21. stoljeće! Izdvojio bih i „Madder Red“, možda i najdražu mi od svih pjesama izdanih prošle godine. Nažalost, praški koncert sam propustio, jer se, vjerovali ili ne, odvijao u isto vrijeme kada i onaj epski The Gaslight Anthema, što mi (nam) je zbog starih zasluga ipak bilo važnije. Da ne bismo ostali uskraćeni za koncertno iskustvo, bend je – u božićnom duhu – live-album ponudio na besplatan download, a možete ga naći (i platiti po želji!) na sajtu im. (MI)

(pisali: Dražen Smaranduj, Andrija Škare, Josip Visković, Nikola Pezić, Matej Ivušić)