Archive for Listopad 2012.

Tajna

Listopad 29, 2012

Početkom druge polovice devedesetih godina, recenzirajući neki album (ne mogu se sjetiti koji točno) u Heroini novoj, a koju sam uzgred rečeno tada pobožno kupovao (nedostaju mi samo tri broja da kompletiram kolekciju), legenda Pero Glodić dilemu koja se često javljala kod tadašnjih američkih indie-pop bendova označio je kao biranje između dvaju putova. Jedan je bio onaj kojim su tvrdoglavo koračali Sebadoh Loua Barlowa, katkad čak i izrazito svjesno pucanje u noge vlastitim komercijalnim potencijalima naprasitim upražnjenjem svih trikova iz alternativnog kataloga sabotaže. Uspjeh koji se krio u poletnim post-teen-angst bombonima Louovih pop pjesama bio je, činilo se, nešto čijeg se realnog ostvarenja bend sramio, preferirajući ostanak u nezavisnim vodama. Kao suprotnost takvom razmišljanju, Pero je naveo primjer Lemonheadsa, benda koji je uz gomiletinu najljepših pjesama na svijetu, pjesama zbog kojih smo svi mi željeli živjeti produljene studentske dane spajajući sve ono što nudi američka Istočna obala i sve ono što oduzima slackerski pristup obavezama, imao i privlačni sjaj karizme Evana Danda, ali i njegovu sjebanost one fele kakvu mogu omogućiti samo iznevjerena očekivanja visoke klase. Iako svjestan kako osobno nikada neće biti sposoban ispuniti sve što će biznis od njega zauzvrat zatražiti, Dando se bez krzmanja naglavačke bacio u njegov svijet, usput snimivši tri od ponajboljih albuma, pa, eto, zaustavit ću se na desetljeću, iako u prijevodu to onda znači i svih vremena.

Lemonheads ovdje nisu prikladan primjer samo zato što je njihova ‘The Outdoor Type’ (a zapravo nije ni njihova, jer je i nju, kao i mnoge druge, Evan posudio od benda Smudge svojega prijatelja Toma Morgana) povukla prvi (od dva) veliki singalong na preksinoćnome predivnom koncertu benda-koji-je-nemoguće-odrediti The How You Doin’s u Prostoru do, premijernom ukazanju novosezonske orijentacije Žura dragih Ivane i Škare koja će uz njihovo standardno razvaljivanje puštanjem lijepe muzike sadržavati i žive svirke metropolinih najkul indie bendova. Prikladni su prvenstveno kao simbol tržišnog plafona – naravno, promatrano u razmjeru – do kojeg bend toga tipa može doskočiti; čak i kada se čini da se bend doista kreće u pravom smjeru, naposljetku se uvijek ispostavi kako im je domet samo doticanje onih ionako zainteresiranih u startu, jer širi krugovi naprosto neće niti obratiti pažnju. Samo što bi, čak i preneseno u hrvatske okvire i prilike, u slučaju The How You Doin’s i takav uspjeh bio vrlo velika i vrlo važna stvar, kada bi nekim čudnim čudom vođa benda, dragi prijatelj Vatroslav Miloš, to uopće poželio ili si dopustio poželjeti. Vatroslava poznajem nešto manje od deset godina, ali njegovu sam muziku i prije upoznavanja slušao često, Jennifer’s Band u prvim zagrebačkim godinama, a poslije i Casual Elvis, za koje sam baš bio uvjeren kako će napraviti iskorak sa scene barem podudaran onome koji su učinili suborci My Buddy Moose.

Međutim, u vrijeme kada sam to mislio još sam uvijek bio relativno neiskvaren dečkić koji je vjerovao kako dobra muzika uvijek pronađe put, a diskografi se pobrinu za vjetar u leđa i poticajnu potporu bendovima koji se iz nekog razloga moraju boriti i sa samima sobom, bilo manjkom samopouzdanja, bilo deficitom u snalažljivosti, bilo nečim trećim. Danas dobro znam da to uopće nije tako, a još jednu sam potvrdu dobio nepojavljivanjem ijedne osobe iz industrije na koncertu, osim ako Vatroslava lovci na talente nisu pod okriljem mraka pričekali ispred kluba i ponudili ugovor. Nije fer prema divnome koncertiću (pet pjesama, 25 minuta) priču još jednom svoditi na nekompetenciju prozvanih, a ultragerilska taktika najavljivanja koncerta možda je doista pripomogla kišetini i hladnoći u ostavljanju pokojega eventualno zainteresiranoga kod kuće. Ali glas o prvom nastupu bilo koje grupe u čijoj se postavi nalaze nekadašnji član Casual Elvis i sadašnji član najboljega hrvatskog benda (ako ne znate koji, završava prethodni pasus) trebao bi biti dovoljan magnet ne samo nama koji se sa stotinama smiješaka još uvijek dobro sjećamo pjesme koja je inspirirala drugi (nešto manji, ali topliji) večernji singalong, završne ‘Sweet Sunshine’, koja bi se morala nalaziti na svim antologijama krasnog anglo-jangle-indieja devedesetih. Važnije su emocije od tehnikalija. Pjesma je to još jednog Vatroslavovog ex-benda, The Fire Escapesa, u čije postojanje, da ne postoje te neke simpa snimkice sa simpa pjesmetinama, uopće ne bih bio uvjeren. Slušati je u subotu navečer, dok je svojom silinom brisala noć i kišne oblake da bismo se iza njih probudili u sunčano jutro, bilo je osjećati se barem pet godina mlađi, ali i na nekoliko minuta živjeti paralelnu stvarnost u kojom naši bendovi pobjeđuju i u nas.

The How You Doin’s će, nažalost, vjerojatno završiti isto kao i The Fire Escapes – sretnici koji su ih upoznali povremeno će se sjetiti benda koji je mogao biti najbolji, a drugima će razloge biti teško, odnosno nemoguće objasniti – osim ako ostatak benda Vatroslava ne uspije motivirati na duge staze. Samo, kako to očekivati od grupe čiji se basist ne osjeća sigurnim nastupiti pred ljudima, pa onda kao zamjena, da dogovoreni koncert ne propadne, sa samo tri probe na bas uleti Moose Botić, koji mi je ovu simpatičnu i simptomatičnu anegdotu i ispričao? Takvi signali šarmantnog diletantizma, vjerujem, prirasli su srcu svakoga tko je svoja tinejdžerska popodneva ikad provodio uz pregrijane kazetne vrpce underground bendova, ali nekako nisu korisno pogonsko gorivo za bend sam. Botić je, inače, skinuo ne samo umješno/rudimentarno sviranje debljih žica nego i ono kulersko držanje trzalice u ustima kod pjesama koje zahtijevaju sviranje prstima, čineći sjajan frontcourt u paru s legendom Tomekom (kojega sam upoznao kada je s nama na Japandroidse u Ljubljanu išao samo da bi, barem je tako izgledalo, popunio auto i vozio ga u povratku nakon što se mi obnevidimo od rokenrola i alkohola), gitarskim virtuozom indie kroja, koji je glatko spajao udaljene krajeve najpop Weezera i najviše prizemljenih Smashing Pumpkinsa. Ipak, riba uvijek smrdi od glave, ili, da na licu mjesta osmislim nešto prihvatljivije, kolač miriše od vrha (ili odakle već), a šef benda sjedio je iza za bubnjevima, tek si između pjesama dopustivši proplamsaje sitne nelagode, možda uzrokovane činjenicom kako je Prostor do bio krcat skoro do pucanja. Čak su se i slučajno nazočni gosti negdje kod druge pjesme (prvu se vokal uopće nije čuo) počeli stišavati i obraćati pažnju na bend, koji je uz navedene pjesme odsvirao još tri numere, među kojima i ‘Step Into The Sun’ potpuno opskurnih The Zillions, kako kaže Dražen, mikro-kulta pojedinih zagrebačkih krugova.

Nema nikakvog spora oko toga koliko je Vatroslav talentiran autor, samo što njegovo bavljenje muzikom određuju i druge karakteristike. Da ga ne poznajem kao osobu koja se bavi mnogim aktivnostima, možda bih se ovdje opredijelio za lijenost, koja bi ga onda eventualno priječila svoje autorske silnice češće kanalizirati u tip pjesama kakav domaćoj muzičkoj situaciji još uvijek kronično nedostaje. Prije nego lijenost, mislim da trebamo okriviti racionalnost, i to onu bez negativnih konotacija, dakle svijest kako tome tipu pjesama naprosto nije suđeno pokoriti scenu koja kao osvježenja i nove vjetrove doživljava albume Grette ili Adastre. Jebiga, ono otrcano, od nečega treba živjeti, ali prvenstveno da bi se onda živjelo za nešto. U tome je smislu dragi prika komplicirana hrvatska verzija u ovome tekstu prvospomenutog Loua Barlowa, bez ikakve dvojbe podjednako uvjerljiv i poticajan autor, ali koji se podalje ne drži samo od velikih pozornica nego i od kratkotrajnih pobjeda na sceni koju ionako čine malobrojni prijatelji i znanci. U svojim najboljim danima, Barlow je bio hiperproduktivan, a barem dok me ne demantiraju njegov bijes nakon čitanja ovoga teksta i sanduci home-made snimaka Vatroslava ću proglasiti hiper-neproduktivnim. Njegove se pjesme, koliko god brige iza njih stajalo, pojavljuju nekako slučajno, pri čemu nikada ne propuštaju zarobiti svu moju pažnju. Subotnji je koncert također bio upravo takav, jer se prvotna najava akustičnoga solo nastupa prvo prelila u otkazivanje pa naposljetku i svojevrsno uskrsnuće jedne tajne zagrebačke indie-pop legende. The How You Doin’s su bend koji, defakto, do te večeri nije uopće postojao, i koji je nakon posljednjeg uuuuu ‘Sweet Sunshine’ vjerojatno i prestao postojati. Jedan super koncert bogata je ostavština. Moramo se tako utješiti.

Johnstown Dexateens 2012/13

Listopad 29, 2012

Kako smo se to nekidan mi fanatici bez ičijega protivljenja složili, zapravo postoje tek dva godišnja doba, pravi život i NBA sezona. Koja starta u utorak, noseći sa sobom i već standardnu sezonu fantasy lige, koju ove godine planiram napokon osvojiti. U tome će mi, ni najmanje ne sumnjam, pomoći dolje navedeni momci. Ove godine sam tanak i s bijelcima i sa Sunsima, barem u odnosu na prethodna izdanja, pa ćemo vidjeti hoće li moj naslov potvrditi stereotipe.

Prva petorka: Goran Dragić, James Harden, Jared Dudley, Ryan Anderson, Andrew Bynum

Klupa: Isaiah Thomas, Lou Williams, DeMar DeRozan, Chris Bosh, Javale McGee, Kevin Martin, Zaza Pachulia

Trenutačne zamjene: Chauncey Billups, Mario Chalmers, Elton Brand

Nisam spreman, nisam spreman za pod

Listopad 27, 2012

Gotovo svatko tko me je sinoć susreo u velesajamskom devetom paviljonu, a da imalo poznaje mene i moje muzičke preferencije i opsesije, u čuđenju me zapitao što ja to točno radim na festivalu Electronic Beats, s obzirom na određeni sukob koji s terminima iz naziva vodim već dulje vrijeme. Pa, osim što sinoćnja ne upada niti u prvih pet mojih ovisničkih eskapada (iz ove se godine sjetimo samo Jessice Laurie!), na festivalskom se lajnapu našlo i nekoliko imena koja su me doista intrigirala, a jedna od ulaznica koje su se, izgleda, šakom i kapom dijelile gdje god se stiglo, zalutala je i u moj posjed. Odnosno, nije toliko zalutala koliko je pronašla logičnu stazu od legende Ozzyja, kojemu se višak ulaznica poklopio s manjkom društva, do mene kojeg već bije infama da nikada ne odbijam ponuđeni koncert. Bizarno je što nastupe dvaju izvođača sa sinoćnjeg programa koje zapravo i volim ili volim poslušati (za slatke Kimiko mi nije toliko žao jer sam siguran da ću ih vrlo skoro opet slušati negdje u primjerenijem im i intimnijem okružju, dok ću se s Dillon eventualno nastaviti družiti kada, kao i dosad, netko negdje zavrti njezin sasvim ugodan albumčić) nisam uspio uhvatiti, zbog osmine finala kvizne lige koje je sastavila moja ekipa Rokeri (ime objašnjava mnogo toga), iako nisam imao ništa niti protiv ponovne provjere zvijezda večeri Hot Chip, koji su me prije četiri godine na Jarunu bili dozlaboga upilali.

A jesu i sinoć, da odmah na početku razjasnim, uz dodatak kako čak ni u svojem najboljem svjetlu, odnosno onome svojem svjetlu koje ja osobno vidim kao najbolje, Hot Chip nisu bend koji uspijeva zagospodariti mojim centrima za ugodu. Nastup na INmusicu 2008. godine, sjećate se, bio je praćen i biblijskim lijevanjem s neba koje je druge festivalske večeri čak i mene uspjelo zadržati doma i usprkos kupljenoj ulaznici, pa je bilo pristojno razmotriti i mogućnost negativnog utjecaja na motivaciju i inspiraciju samih muzičara. Međutim, sinoć mi se dogodila potpuno ista stvar, očekivao sam uživo slušati isti onaj bend koji na svojim albumima elektronskim sredstvima svira mnoge lijepe pop pjesme, a dobio sam bend nabrijanih electro-geek štrebera koji uživo pop elemente proguraju tek tamo gdje ih doista nitko ne može zaustaviti, kao u hitovima poput ‘Boy From School’ ili ‘Ready For The Floor’. Prije četiri sam godine, nemušto pokušavajući biti duhovit, njihovo seljačko diskko pumpanje bio usporedio s Haddawayem i 2 Unlimited, od kojih ipak jesu miljama daleko, ali samo dok sam svjestan kako dobro i melankolično mogu zvučati u studiju. Priznajem da nije pošteno od benda iz žanra kojem nisam fan zamjerati koncertni pristup podudaran onome koji oduševljeno podupirem kod bendova koje volim – baš kao što rokenrol grupe uživo svoje gitare još malo odvidaju i svoje bubnjeve još jače mlate, tako su i Hot Chip sinoć svoje synth-pop temelje apdejtali postulatima party-elektrike, vrlo često postižući željenu efektnu atmosferu ne samo u prvim redovima solidno popunjenog prostora (ljudi možda malo više negoli na koncertu Wilco na istome mjestu).

Samo što su se umalo pa svi sastojci bendova zvuka koji se nalaze negdje između dubine kopajućih basova i zapomažućeg poja odbačenih sramežljivaca (Joea Goddarda za mrvicu više cijenim kao dio The 2 Bears) sinoć bili nepovratno pogubili, što mi je posebno zasmetalo kod izvođenja najdivnijosti ‘Everywhere’ Fleetwood Mac, što sam im ipak oprostio jer njezinu ljepotu ništa ne može nagrditi u potpunosti. Čuo sam da se ljudi, s primjedbama sličnog tipa o gubljenju svih onih nijansi koje Hot Chip čine autorski prilično originalnim bendom, žale na neadekvatnost razglasa, ali moj je dojam – ne samo zbog zamjetne visoke produkcijske razine cijelog festivala, zbog koje sumnjam u kiks u baš tome segmentu – kako je ipak prije riječ o svjesnoj odluci benda, na tragu onoga što sam gore pisao o instinktivnoj želji živog nabrijavanja zvuka, s kojom se često znalački udruži i adrenalin nastupanja pred gomilom ljudi. Muzičku melankoliju volim valjda u svim pojavnostima, zbog čega Hot Chip kod mene nikada neće izgubiti sve svoje kredite, ali za vrstu pokretanja plesnog podija kakvu su sinoć prezentirali naprosto nisam podatan. Ostale sam sinoćnje izvođače propustio, neke zbog kasnog dolaska a neke zbog ranijeg odlaska, a jako mi je žao što stizanje nisam tempirao tako da ne čujem završnih nekoliko stvari iz seta Woodkida, koji me je u prvi mah čak i podsjetio na nešto moderniju verziju paneuropske avanture Beiruta, da bi se potom vratio u ružne dane neprirodnog bluda sakralnog new agea i najcrnje darkerske gothice. A ja se trudim biti veseo momak.

Dobro sjeme

Listopad 24, 2012

Još od samih početaka za vrijeme kojih je razularena mladež po podrumima Melbournea bez razmišljanja preskočila nevine faze pankerske samospoznaje, pa preko narkomansko-destruktivnih lekcija berlinskoga suterenskog polusvijeta i posljedičnoga spasonosnog iskoraka na veliku zavodničku pozornicu koja je naprosto žudjela svježu (koliko je ona već mogla biti, je li) krv, te sve do današnje neupitne pozicije ovjerene rokerske veličine u koju se ne sumnja, Mick Harvey bio je pouzdani prvi zamjenik Nicka Cavea, jedini koji je uz njega prešao sve etape dugačkoga i živopisnog puta, šef muzičkih sekcija svih njihovih zajedničkih bendova. Višedesetljetna karijera The Bad Seeds će, kao i svi drugi slični slučajevi, omogućiti razilaženje poklonika oko procjene njezine najuvjerljivije faze, ali ja doista mislim kako se s mojim osobnim preferiranjem poteza od ‘Tender Prey’ do ‘Let Love In’ – prijašnji se bučni atavizmi katkad naglašeno ne slažu s instrumentalno i aranžerski sve umješnijim muzičarima, a kasnije će čestota posezanja za prokušanim manirizmima nagrđivati još uvijek neiskorijenjene proplamsaje divlje inspiracije – podudara i unutarnji osjećaj benda na vrhuncu svojeg postojanja.

Upravo tijekom toga prijelaza iz osamdesetih u devedesete godine prošlog stoljeća, Mick Harvey je za The Bad Seeds doista bio važan koliko i sam Cave, što je, zapravo, bila dodijeljena mu pozicija koju je iskoristio prvenstveno autoritetom svojega talenta, kao i sviješću da se pjesme ne mogu dovijeka pisati okrvavljenom iglom i skladati u buci gradilišta. Sumnjam kako je stvar bila u tome da je znao da će bend jednog dana moći i bez njega, pa da se onda htio dokazivati; jednostavno je, mislim, bend osjećao kao svoj, zadovoljan što svojim konkretnijim muzičkim znanjem može njegovati razvoj autorske osobnosti svojega velikog prijatelja, s kojim je ionako dijelio mnoštvo senzibiliteta. Stoga je meni osobno bilo posebno žao prvo nagađati Mickovo suptilno pomicanje u stranu tijekom posljednjih desetak godina, a onda i svjedočiti njegovom finalnom napuštanju The Bad Seedsa, koje je nemoguće ne čitati kao jednu od nuspojava upadanja Warrena Ellisa na velika vrata u Caveov život i rad. Svaka čast Ellisu i tkoznakakvim tabletama inspiracijske viagre koja je Cavea radoholičarski napalila i na osnivanje novog benda, i na pisanje scenarija i knjiga, i na skladanje filmske glazbe, a ništa se ne može prigovoriti ni novom usmjerenju matičnog benda jer je ritmični alter-gospel od ‘Dig!!! Lazarus Dig!!!’ napravio najbolji Caveov album još od šansonjerskog ‘The Boatman’s Call’. Međutim, pitate li mene, The Bad Seeds su jednostavno bili moćniji i obuhvatniji s Mickom za suvozačkim sjedalom.

O Harveyjevoj posvećenosti svojoj sad već bivšoj grupi dosta govori i činjenica kako je tek po izlasku iz nje objavio svoj prvi potpuno autorski album, prošlogodišnji ‘Sketches From The Book Of The Dead’, nakon četiri ploče gotovo u potpunosti ispunjene obradama, s tek sporadičnim autorskim uplivima. Kao da je svoje najbolje ideje prije čuvao za The Bad Seeds, ne želeći ih previše rasipati na okolne projekte. ‘Sketches From The Book Of The Dead’ album je uglavnom ubojitih balada o ubijanju i smrti, dojmljiviji od Caveove stilske vježbe na albumu odnosnog imena, a koliko skladno proizlazi iz Mickove prethodne solo karijere, te koliko unatrag konstruira njegovu otpočetka jasnu i čvrsto definiranu autorsku nit imali smo prilike čuti preksinoć u NKC Parku, na vrlo lijepom nastupu kroz čijih je otprilike 75 minuta znalački izmjenjivao svoje nove pjesme s brojnim obradama s ploča ‘One Man’s Treasure’ i ‘Two Of Diamonds’. Ja sam dobio sam i još nešto, konačnu mogućnost nadoknade propuštanja Mickova zagrebačkog nastupa otprije pet godina, kada sam mu pretpostavio ili istovečernji koncert Connecta u Aquariusu ili borbu s posljedičnim mamurlukom, ne mogu se točno sjetiti. Kakogod, nijedan se razlog, iz perspektive preksinoćnog užitka, danas više ne čini opravdan.

Nastupajući u minimalnoj postavi tek s čelisticom Rosie Westbrook u pratnji, uz povremene dionice ritma s matrice, Mick je dodatno naglasio stilsku ujednačenost svojeg kataloga, pa se zanemarivanje njegovih verzija pjesama Sergea Gainsbourga, s kojima je onomad i otpočeo svoju solo karijeru, čini sasvim logičnim. Škrti kantautorski country-folk Robbieja Fulksa (‘Bethelridge’) i Guya Clarka (‘Hank Williams Said It Best’) na prvi pogled također nema previše toga sličnog s radovima Mickovih suvremenika i prijatelja Once Upon A Time (‘Planetarium’) ili Crime And The City Solution (‘Home Is Far From Here’), no u svakoj od pjesama koje je prvo izabrao za prije navedene dvije ploče, a onda i za koncertni repertoar, Mick je izgleda prepoznao odgovarajuću suštinu na koju je mogao nadograditi svoj prevladavajući prašnjavi i intimni blues, kako onaj australskih pustara, tako i zamračenih europskih barova otvorenih cijele noći. Tečnom se nizu takvih pjesama najviše odgovara prepustiti pažljivim slušanjem, pa svesrdno podupirem odluku da koncert bude sjedeći (gotovo sva mjesta zauzeta, uz nešto razbacanih posjetitelja sa strane), samo što je stolica škripala i pod mojih u najbolju ruku 75 kila, pa me ne bi čudilo da su se oni nešto puniji neugodno osjećali pod prijetnjom pucanja.

Kao da je i sam svjestan primjetne mane aktualnog albuma, a to je povremena melodijska generika i međusobna zamjenjivost, koje je lako prihvatiti tijekom koncentriranoga kućnog slušanja orijentiranog na tekstove, ali uživo bi mogle uzrokovati ispadanje iz tračnica, njegove je pjesme Mick u pravilu izvodio smještajući po jednu ili dvije između usvojenih klasika, od kojih su preksinoć najviše mentalnog prostora zauzeli oni ionako najpoznatiji, legendarna ‘Mother Of Earth’ The Gun Club i ‘Photograph’ grupe The Saints, zbog efektnog spota možda i jedini Harveyjev poluhit. Smještene u takvo društvo, pjesme kao što su sumorna naracija ‘The Ballad Of Jay Givens’, gotovo nježna reminiscencija ‘Two Paintings’ ili ljutita ‘That’s All, Paul’, izvedena na zarađenome obimnom bisu, i uživo su potvrdile kako Mick Harvey nipošto nije tek veliki poznavatelj mračne strane rock povijesti, ali ni samo vrhunski producent i aranžer koji poboljšava tuđi materijal. Među njegovim mi se vlastitim pjesmama najviše sviđa ‘October Boy’, posvećena preminulome suborcu Rowlandu S. Howardu, izvedena pri samom početku kao jasan putokaz tematskog područja kojim će se kretati većina odsviranih pjesama. Najviše o koncertu zapravo govori upravo činjenica kako se ta tmurna atmosfera samih pjesama uopće nije prenijela na publiku, zahvaljujući Mickovoj izvođačkoj neposrednosti, muzičkoj sposobnosti, ali i, više nema sumnje, autorskoj kvaliteti. Set lista: First St. Blues – October Boy – The Ballad Of Jay Givens – Bethelridge – Planetarium – The Bells Never Rang – Frankie T. & Frankie C. – Slow-Motion-Movie-Star – Mother Of Earth – Two Paintings – Glorious – Famous Last Words – Photograph – Home Is Far From Here – BIS: Hank Williams Said It Best – pjesma najavljena kao neobjavljena – That’s All, Paul – The River

Ekskur’n’rzija

Listopad 17, 2012

Sudeći prema najezdi pretežito francuskih garažnih bendova, pri čemu ne smijemo zanemariti ni žanrovske srodnike iz drugih miteleuropskih i mediteranskih zemalja, koja se prvenstveno po Spunku odvijala do prije nekoliko godina, ali i prema njezinoj ovogodišnjoj svojevrsnoj revitalizaciji, primjećuje se jedna zanimljiva pojava u odrastanju klinaca mitskog Zapada. Gotovo se svi oni u određenom trenutku svojega osobnog formiranja kod kvartovskog dilera (stripovima, ne drogama, sram vas bilo što ste pomislili!) ili kolege iz razreda zapale za zaslađenu rokersku dernjavu otprije 40-50 godina, na brzinu svladaju nekoliko ključnih i plodnih hvatova ili lupačkih dionica, spuste se u šupu obližnjeg nebodera i osnuju bend. Koji za koju godinicu ili dvije već objavi nešto vinila i diskova pa se zaputi na ekskurziju starim kontinentom, valjda s dovoljno roditeljskog ili vlastitim rukama zarađenog novca u leđima da im bude dovoljno da im se tek svaki drugi-treći nastup, u pravilu mnogodatumske turneje, zapravo isplati. Progovara li to iz mene zavist? Pa, možda malo, ali ona prihvatljiva, a više iskreno divljenje beskompromisnoj poduzetnosti i odvažnosti tih mladih ljudi, pogotovo što iste često dolaze u paketu s prilično zabavnim i uvjerljivim sviranjem muzike koja mi još uvijek predstavlja vrlo čvrsto jamstvo ugodnoga večernjeg opuštanja.

Sinoć u KSETu, nažalost pred tek oko 25 prisutnih, odrješiti J.C. Satàn su ponovno razuvjerili zaključke zdravog razuma kako je opisana poplava samo privid dobre suradnje jedne omanje ali složne i dobro organizirane ekipe sa zagrebačkim underground organizatorima, ili bi točnije bilo govoriti u jednini? Njihovog se preklanjskog koncerta u Spunku sjećam nekako maglovito, ali svejedno kao slatkog i radosnog, što vrlo dobro ilustrira kumulativnu snagu kojom ova garažna fronta zaposjeda moje slušateljske kapacitete. Mnoštvo se tih bendova koje smo agilnošću gore spomenutih imali prilike slušati uživo napaja na istim izvorima energije i inspiracije, pa se osim upućenijim i savjesnijim kroničarima žanra pokatkad teško snaći u razdjeljivanju kojem to točno bendu pripada kakva žanrovska podvrsta ili melodija koje je ostala rovariti po pamćenju. Od svih tih sljedbenika Black Lips ili Reigning Sound, J.C. Satàn se izdvajaju sklonošću da svoje riff-ramalame tutnjanjem basa i oštrinom klavijatura odvode u mračnije, tek lava lampama škrto osvijetljene stražnje sobe frikovskih izlazišta San Francisca ili berlinskih kraut-radionica. Također, bendove melodije se češće negoli poppy šubidubanjem kreću teritorijem friškijega nezavisnog rocka, pa sam sinoć u njihovim pjesmama čuo i tragove bendova kao što su Fugazi, Therapy? ili Franz Ferdinand, koji fino popunjavaju stilske kalupe scene kojoj bend ipak pripada.

Bendova karakteristika koja mi se najviše dopala jest pjevanje dvaju vokala, koje je u isti mah koncertu osiguravalo dinamiku, ali i grupiralo pjesme u prepoznatljive skupove. Međutim, kako izmjena muškog i ženskog vokala zapravo uopće nije toliko rijetka pojava, najjači adut J.C. Satàna leži u njima svojstvenome istodobnome zajedničkome pjevanju, najčešće korištenom u pjesmama koje nude neki od ekstrema. I ona najglasnija, i najbučnija, i najveselija, i najiskrivljenija – svaka je od tih stvari bila poduprta i unisonim pjevom dvoje logikom pozornice istaknutih članova grupe, čijem se pozivu na sudjelovanje nije bilo moguće oduprijeti. Ako ne znate tekstove, nije bitno.

Igranje s duhovima

Listopad 16, 2012

Tužno je uživo slušati i gledati bend koji ni inače niti tijekom konkretnog nastupa ne radi ništa pogrešno, a koncert svejedno ostavlja dojam rastegnutog trpljenja za koje svi nazočni jedva čekaju da što prije završi. Nešto jako slično sinoć se u Močvari dogodilo Nicku Talbotu i njegovim Gravenhurst (uz njega na gitari postavu popunjavaju cure na bubnju i basu, pri čemu je basistica tu i tamo kuckala i po sempleru), čije su se privatne introspekcije kanalizirane u meditativne komadiće britanske kantautorske pjesme gotovo cijeli jednosatni nastup borile s protivnicima na koje uopće nisu mogle računati. Slijeva ih je napadao, činilo se, gromoglasan žamor iz dvorišta koje je na početku večeri bilo praznije od novčanika ljudi koji si zbog toga nisu mogli priuštiti još i ovaj koncert, da bi sveukupan broj nazočnih poslije narastao barem do solidne stotke. Zdesna bi se ne samo u pauzama između pjesama nego i tijekom njihovih najtiših dijelova šuljala potmula drone grmljavina iz susjednog Jedinstva, zbog koje se planirani početak i pokušao prebaciti koji sat unatrag, ali što se izjalovilo zbog maloprije spomenute situacije s posjetom. U načelu, podloga od droneova Nickovoj viziji folka lijepo odgovara, ali valjda ipak samo onda kada sam odlučuje kada je i u kolikoj mjeri upotrebljavati. Svirajući sinoćnji koncert organskijim pristupom s tek sporadičnim uplivima elemenata folktronice, zasigurno nije mogao biti previše zadovoljan strpljivim probijanjem metala kroz zidove kluba.

Kada su se na sve to nadodali i problemi s razglasom nedetektiranog izvora, baš kao da se neki od duhova koji često tumaraju njegovim pjesmama odlučio malo našaliti, bilo je logično očekivati da će se ionako povučen i miran čovjek kakav je Nick prepustiti svojevrsnoj razočaranosti. Gravenhurst nije bend koji će svojom energijom nadvladati poteškoće, pa možda niti najmanji dio krivnje nije pošteno svaljivati na njegova leđa, ali isto je tako postajalo bolno očito kako se i autor sam osjeća prilično nelagodno. Same su pjesme, barem one kojih se još uvijek sjećam, ostale podjednako ljupke i uznemirujuće kao na albumima objavljivanima sredinom prošlog desetljeća, pa je u potrazi za sigurnim utočištem Nick pribjegao standardnim pogocima kao što su predivna ‘Nicole’, ‘Trust’ ili anti-hit ‘Black Holes In The Sand’. Album koji se na tekućoj turneji nominalno promovira, ‘The Ghost In Daylight’, u repertoar je ubacio tek pokoju pjesmu, među kojima je ponajbolja, ‘The Ghost Of Saint Paul’, čak bila i naprasno prekinuta zbog gore spomenutih komplikacija iz pojačala. Iako bi pozivanje na bis prije svega trebalo biti nagrada, a ne davanje još jedne šanse, ono što je u prvi mah izgledalo kao pokušaj isforsiranog nadoknađivanja proplamsajem Nickove razgovorne duhovitosti i opuštenijim pristupom pjesmama pretvorilo se u opravdanje cijele večeri, kada je vrativši se na pozornicu odsvirao još tri pjesme, među kojima i ‘Cities Beneath The Sea’ i ‘The Velvet Cell’. U njima se zorno vidjelo što smo, na nesreću, ranije te večeri propustili; staloženoga kantautora koji mnogo ugodnog prostora pronalazi šireći temeljan okvir svojih pjesama lekcijama naučenima od post-rocka i sobne elektronike.

Prije Gravenhurst, kao predgrupa je zasvirala mlada zagrebačka kantautorica Sara Renar sa svojim pratećim bendom, čija se muzika s onom glavnoga benda večeri uopće nije slagala, što zapravo nije ni najmanje bitno. Upečatljivoga glasa, talentirana i vrlo zgodna, Sara bi vrlo lako mogla postati barem polu-zvijezda, ako takvo nešto kod nas još uopće postoji, jer su njezine pjesme dovoljno bliske onome što još uvijek prolazi kao mainstream, a zbog čega ću ja sam još neko vrijeme ostati donekle rezerviran. Na određeni se način na ono što sam pisao jučer nastavljam pretpostavkom Sarinog dolaska iz svijeta u kojem će, recimo, Alanis Morissette i Janis Joplin uvijek ostati poželjnijim obrascima za muzičko slijeđenje čak i od jedne Lucinde Williams, da ne pretjerujem s Kathleen Edwards i Serom Cahoone. Ne mogu curi i njezinim suradnicima zamjerati njihove vlastite preferencije, ali mi kao fanu koji bi baš jako volio napokon čuti i domaću kantautoricu koju mogu slušati bez oklijevanja nije bilo posebno drago slušati pjesme koje bi svoj vrhunac postigle tek na nekome neočekivanom roots albumu Meri Cetinić. Srećom, uz tih nekoliko pjesama koje boluju od sindroma generike hrvatske pjevačice, barem polovicu Sarinog 45-minutnog nastupa sačinjavale su i stvari koje su me redom zainteresirale, a neke bome i kupile bez problema, prije svih kul singl ‘Trebam te’ i jedna koja je zvučala kao najpop Pearl Jam sa ženskim vokalom. Sumnjam da od svojih su-svirača, iskusnih majstora s prošlostima u ne baš majstorskim bendovima (Ramirez, Voodoo Lizards), može dobiti preporuke koje bi iskoristila kao putokaze za snimanje albuma kakav joj želim, pa izražavam nadu da će se za buduću pomoć obratiti i nekome kao što je Nikša (ne Bratoš, ha ha), ako već ne i netko iz My Buddy Moose. Ima u njezinim pjesmama i rocka i folka i podnošljive doze bluesa, samo da ih ne rastoči estradni mulj.

Beograd shore

Listopad 15, 2012

Odmah ću na početku iskreno priznati kako uvučen u standardnu i u krugovima muzičkih ljubitelja s vremena na vrijeme neizbježnu raspravu imamo li bolje bendove (filmove, pisce, sportaše…) mi ili naše komšije bez imalo suzdržavanja nastupam potpuno patriotski, podebljavajući čak i argumentirane procjene jeftinim spuštačkim dosjetkama. Prava istina možda uopće nije drukčija, ali do nje ipak valja doći opreznijim istraživanjem i dubljim razmišljanjem, a najtočniji je izbor ipak momentalno odbacivanje ikakvoga umišljenog suprotstavljanja i prepuštanje ugodnom titranju ušiju sa strane kojegod putovnice u džepu svirača. Ono što me, međutim, u susretu sa sve brojnijim friškim ili friškijim srpskim bendovima uvijek prilično razočara jest spoznaja kako nas toliko šiju u smislu paralelnog kretanja sa svjetskim indie/alter aktualnostima da to zapravo uopće nema smisla, s obzirom na činjenicu koliko se proteklih godina u nas pojavilo novih bendova. Kako je prije koji tjedan otprilike na Kultivatoru napisao Kanye Ivušić, sudeći po zvucima velike većine najnovijih hrvatskih grupa nikada se ne bi reklo kako živimo u svijetu u kojem postoje Pitchfork ili Popmatters, Vampire Weekend ili Beach House, chillwave ili org-core. Praćenje, promatranje, iskušavanje trendova nipošto nije jamstvo kvalitete ili uvjerljivosti, dapače, ali opčinjenost novim ili novim verzijama starog svjedoči o slušateljskoj gladi i interesima fanatičnih pojedinaca, a upravo takvi češće pokreću dobre bendove. Trava na drugoj strani možda nije zelenija, ali je zato zalijevaju svježijom vodom.

Ne bi bilo pošteno zanijekati postojanje specifične vizure koja možda iskrivljava moj doživljaj, a to je znatno različit stupanj moje izloženosti zbivanjima na odnosnim scenama i pod-scenama. Od hrvatskih bendova, čak i onih najgorih, prirodom svojih interesa naprosto se ne uspijevam odmaknuti, pa onome što me kod njih kumulativno najviše nervira dopustim zamračenje cjelokupne slike. Vjerujem da i u Srbiji postoje novi bendovi koji se mainstreamu olinjale bivše muzičke drukčijosti pokušavaju dodvoriti na iste ili slične načine, ali oni se nezavisnim kanalima kojima informacije plove na brodovima pouzdanih aktivista kojima vjerujem jednostavno ne kreću. Srpske kolege domaćih ska-feštarskih ili neo-novovalnih bendova tako, srećom, ostaju izvan moje spoznaje, dok mi, ovom prigodom oni a drugom drugi, Stray Dogg, Threesome ili The Mothership Orchestra svojom ispunjenošću bude navijačke frustracije. (Okej, da razjasnimo, My Buddy Moose jesu najbolji bend ovih prostora, ali riječ je o starkeljama, a ne mladim snagama.) Sve ovo dosad nadrobljeno rezultat je sinoćnje divne dvostruke svirke beogradskih Tough Guys Of America i VVhile u Prostoru do; naravno, nije da sam, razgaljen onime što mi teče ili se probija kroz uši do mozga i srca, o svemu tome ovako koherentno i razložno zdvajao dok su trajali sami nastupi, ali je tijekom povratka kući diskusiju sa Šefom Emirom bilo nemoguće izbjeći.

Zajednički član indie-janglera Tough Guys Of America i garažnog dueta VVhile je Andrija Spičanović, koji se u muzici ovih dvaju bendova uvelike odmakao od onoga što je svirao s Cut Self Not kada sam ga prvi put slušao uživo, prije negdje tri i pol godine. Oba benda ove su godine objavili odlične debitantske EP-je, pri čemu se meni, očekivano, nešto više sviđa eponimac Tough Guys Of America, koji čine tri krasne prozračne pjesmice kristalno čistih gitarskih linija i melodija koje na početku filma nose naočale i glomazne džempere da bi se do njegova kraja preobrazile u najzgodnije u cijeloj školi. Ne znam da li sam sramežljivim studijskim vokalima dopustio da me prevare u sumnju kako bi se ovaj indie pop bend koji s obala savezne države New Jersey veselo skače u Dunav uživo mogao pokazati oklijevajućim, ali nakon sinoćnjih sjajnih pola sata znam kako ovaj četverac (nova postava, uz dva gitarista komplementarnih sviračkih i autorskih stilova tu su i simpa lupačica, za što idu i dodatni bonus bodovi, te grunge basosječa Tad-kategorije) svoju kvalitetu ne iscrpljuje skladanjem i snimanjem, nego velike zalihe ostaju i za koncerte. Uz objavljene krasotice ‘Jersey Shore’, ‘Giants’ i moju favoritkinju ‘SALE’, bend je koncert popunio jednako zaraznim i razigranim novim stvarima, među kojima se najviše istakla pjesma usred koje smo začuli dreampop varijantu istoga onog rifa koji su i Bruce Springsteen i Drago Mlinarec posudili od The Crystals. Jedva čekam album.

Pretpostavljam kako je raspored na tekućoj turnejici uvijek takav da TGOA sviraju prvi, jer se u brojem minimalnoj postavi VVhile Andrija ipak više istroši, kako umaranjem uz žešće, pankerskije razvaljivanje nezavisnog rocka, tako i koncentracijom na gomilu pedala uz pomoć kojih se zatvorenih očiju čini kako se ispred bubnjara Stevana nalazi veća gitaristička četa. Za razliku od svojih kolega, VVhile su manje definirani žanrom, a više pristupom kojim širok dijapazon nezavisnog naslijeđa uspijevaju svesti pod zajednički nazivnik, što se lijepo vidjelo u gotovo neprekinutom izvođenju prve dvije trećine njihovog nastupa. Baš kao i na EP-ju ‘VVhile Is Vanity’, razlike američkog ’80s post-punka i britanske gitarističke magle devedesetih učinili su nevidljivima, vrhunac dosegnuvši u ‘VVorldending Curse’, koju je Emir već jednom opisao kao nešto što bi svojim oooooooo refrenom moglo lijepo sjesti fanovima Japandroids. A takav jesam, dobro je poznato. Ne znam da li je za to krivo skretanje s čiste melodijske ugode TGOA prema, blago rečeno, nešto manje milujućim zvukovima ove grupe, ali startnih pedesetak regularnih faca do kraja se seta VVhile skoro pa prepolovilo, što ipak nije moglo nagrditi činjenicu kako smo se sinoć uživo upoznali s nekima od najzanimljivijih bendova iz susjedstva.

Bio je to koncert kakav bih pamtio i samo zbog užitka dobivenog slušanjem inspiriranih i motiviranih bendova, ali neću zaboraviti ni podudarnost kako sam upravo na njemu oborio svoju rekordnu godišnju brojku viđenih koncerata. Nakon lanjskih 81, ove sam godine, računajući i sinoćnji, doživio već 82, što će se do kraja godine svakako još obilno povećati. Prati li me itko tko ovo čita i na Twitteru, možda zna kako sam sinoć ususret koncertu ispalio nekoliko misli, pa se ispričavam na ponavljanju, ali ovaj je koncert pravi primjer tipa koncerata zbog kojih se već nekoliko godina trudim o svakome koji vidim napisati koju rečenicu. Ili knjižicu, okej. Muzika je moja fanatična strast, koja s ludilom ne graniči iz jednostavnog razloga što se na nj već proširila, a imam pravu sreću da mi trenutačan posao ostavlja dovoljno energije i vremena, kako za odlaske na svirke, tako i za njihovo dokumentiranje ove vrste, kao i sreću da mi susretljivi promotori posredstvom Potliste, a neki i izravno, posljednjih godinu dana često osiguravaju besplatne upade, jer sam ranije na sve te koncerte stukao gomile novca. Osim samog užitka pisanja, ovi mi izvještaji omogućuju reprizu doživljaja, prvo tijekom pisanja, a onda nekoliko puta i čitanjem; te doživljaje želim reprizirati jer se načelno razveselim i samim dolaskom na koncertno poprište, a bendovi bi morali biti izrazito očajni da tu početnu prednost anuliraju u potpunosti. Katkad bahato pomislim da nitko drugi o koncertima ne piše bolje od mene, ali nikakvo skromno otrežnjenje ne može promijeniti činjenicu kako nitko drugi o koncertima na redovitoj bazi ne piše ni upola redovito poput mene. E, baš zato i pišem, jer se živo sjećam koliko bih se još do prije koju godinu nervirao neuspješno pokušavajući pronaći izvještaje s koncerata koje sam nažalost morao propustiti. Nije problem s Wilco ili Terraneom, ali već za bendove poput Dum Dum Girls morate čeprkati po uvjetno rečeno nezavisnim medijima (kojih je sve više i više). Ne napiše li ništa prika Juraj, o sinoćnjem koncertu vjerojatno nećete imati šanse čitati igdje drugdje nego ovdje, a apsolutno svaki bend, ne samo sjajni Tough Guys Of America i odlični VVhile, zaslužuje da čak i njegove najskrovitije svirke ostanu dokumentirane i izvan memorije ionako sitne šačice nazočnih. Možda se ni sa čime ovdje napisanim nećete složiti, možda ćete misliti da je ovaj zadnji pasus nepotrebno masturbiranje. Možda ćete biti u pravu. Ali će pisani trag o ovome koncertu ovdje ostati zauvijek, ili barem dok ne riknu serveri. A ja duboko vjerujem da je to vrlo važno. Pa dok izdržim.

R.I.P. Tusta

Listopad 15, 2012

http://www.youtube.com/watch?v=7AegHQo2P50

Nismo se zajebali

Listopad 14, 2012

Aktualan eponimni album grupe Rebel Star, koju bismo tehničkom preciznošću morali označiti srpsko-mađarsko-britanskom, a koju ću emocijskom preciznošću jednostavno nazvati našom, jedan je od najljepših albuma koje sam čuo cijele godine i ploča koja bi jednom kada benda više ne bude vrlo lako mogla biti ona na koju će upućeni upozoravati neinficirane znatiželjnike. Omjeravati je o svoje prethodnice ovom prigodom neću iz dva razloga; prvi je kompaktnost cijelog kataloga čiji je kontinuitet tematskih silnica lako bilo pratiti i na sinoćnjemu krasnom koncertu u &TD-ovoj polukružnoj dvorani, a drugi je znatno prozaičniji, moja vlastita nemogućnost čvrste preferencije jedne od dviju bezgrešnih kolekcija, nastupnog albuma ‘So’ ili friškog ‘Rebel Star’, pri čemu ni ‘Kalifonija’ ne zaostaje previše, bivajući pokatkad nepravedno zanemarena baš poput srednjeg djeteta. Procjenu o ostavljanju baš najnovijeg albuma kao osobne iskaznice, dakle, ne temeljim na nekome eventualnome kvalitativnom ili napretku u uvjerljivosti, koliko na osjećaju da je riječ o albumu koji najtočnije pogađa žuđeni zvuk benda. Možda se i varam, što bi donekle potvrdilo i participiranje debija u sinoćnjem repertoaru gotovo sa svim svojim pjesmama, iako je dobar dio njih bio dodatno napet i učvršćen u rokerskije ruho svojstveno trenutačnoj četveročlanoj postavi, koja me je oduševila na prvom upoznavanju na Terapijinom festivaliću prije četiri mjeseca.

Čak ni vrlo dobra medijska kampanja u leđa nove ploče (na intervjue i recenzije nailazio sam na brojnim mjestima) nije pripomogla očekivanom rastu broja publike u odnosu na prethodne zagrebačke koncerte grupe, pa se ni sinoć nije okupilo više od sedamdesetak ljudi. To bi me žalostilo još i više da upravo jutros nisam pročitao izvještaj s preksinoćnog koncerta grupe u Beogradu na kojem je, čitam, nazočno bilo samo stotinjak fanova. Iskreno mislim i još iskrenije osjećam kako su Rebel Star sjajan bend divnih pjesama, a lider Milan Glavaški fascinantan autor nepotrošnog klasičnog pop-rock senzibiliteta, ali mislim da se svi mi poklonici grupe moramo pomiriti sa stanjem u kojem su ovi širokodušni melodičari tek jedan veliki mali bend. Možda i jedan od ponajvećih. Ne bih se volio previše zaletjeti, ali mislim da Milanov vrlo dobro plaćen redovan posao omogućuje izbjegavanje ikakvih kompromisa unutar ruina koje nazivamo muzičkim biznisom ovih prostora, kao i relativnu udobnost trase kojom se bend kreće i bez ozbiljnijeg vjetra u leđa. Kao čovjek koji muziku duboko živi, izgleda da svojom muzikom privlači samo one koji se u njoj također istodobno gube i pronalaze bez prestanka, zbog čega je na njegovim koncertima vrlo teško uočiti slučajne prolaznike. Publike možda i nije bilo previše, ali njihovih je emocija, iskustava i razmišljanja u glasno šaptanim refrenima bilo napretek, dok smo se svi zajedno suočavali sa zabludama i natjeravali na odluke koje su trebale biti već odavno donesene.

Kako su svi ovogodišnji zagrebački nastupi benda bili praćeni određenim komplikacijama, tako nije uopće čudno da se ni jučerašnji nije odvio po startnom planu zajedničkog nastupa Rebel Star i Milanove prve grupe Eva Braun, jednog od najboljih srpskih bendova devedesetih, kojem bi to bio prvi prvcati nastup u našoj metropoli. Međutim, bolest Gorana Vasovića, jedinog čovjeka koji je u bendu od početaka do danas, imala je druge ideje, a imam dojam kako bi se možda i cijeli program odgodio za neku drugu priliku da Rebel Staru prije nepunih mjesec dana nije bio otkazan i nastup na neodržanom festivalu Glory Dayz. Uz takve okolnosti, određena indisponiranost benda, da ne spominjem i defetizam, nikoga ne bi smjela ni najmanje iznenaditi, a prava je sreća što je nije bilo ni u tragovima. Izostanak Eve Braun bio je itekako lijepo nadoknađen Milanovim solo setom devet pjesama grupe prikačenim na kraj nastupa Rebel Star, među kojima smo čuli i nezaboravne guitar-pop divote ‘Jagodna polja’ i ‘Sada ne znam gde sam ne znam šta’, izvedene reduciranom manirom akustične gitare i glasa. Osobno, više mi je zasmetao drugi izostanak, onaj Ivane Smolović, čiji smo ubojit vokal u ‘Anđelima’ morali mijenjati mi derači iz prvih redova, a Milanovo sitno modificiranje teksta trebalo je pokazati nazočnom Mooseu Botiću kako bi i My Buddy Moose komotno uživo mogli svirati svoju ‘Tonight’, bez previše razbijanja glave oko toga tko će i kako otpjevati ženski dio.

Osim u zaključnome brzopoteznom kustosiranju opusa Eve Braun, Milan se samo na akustaru oslonio i u središnjem predahu ostalih članova, kada je sasvim sam izveo i ljupku ‘Lunu’, za koju mi još uvijek nije jasno kako nije završila na prvom albumu, te ‘Grad’, predstavivši se i kao potencijalno prilično efektan kantautor. Ova nijansa urbane međunarodne americane kakvu sviraju Rebel Star od takvog usmjerenja uopće nije daleko, samo što je jedan jedini pogled na sreću na njegovom licu, kao i prepuštanje strastvenom sviranju glasnih gitarskih dionica u ‘Vozačima’, ‘Dahu’ ili ‘Rebel Star’, vrlo vjerojatno sinoćnjem trojcu na vrhuncu, dovoljan za shvatiti kako je prije svega riječ o bendovskom čovjeku, koji dobar dio svoje inspiracije i svoje motivacije crpi upravo iz komunikacije i međusobne energije svojih istomišljenika. Među njima ću ovom prigodom izdvojiti tek basista Mikea Kentisha, koji je na solidnom srpskom predano pjevao golemu količinu bekvokala, vjerojatno nemajući pojma što točno znače sve te čudne riječi koje mu u ponešto promijenjenom obliku izlaze iz usta. Ja, dakako, jesam, ali ono što je važnije je da smo i on i ja i svi ostali u dvorani itekako dobro znali što točno znače sve te melodije koje izlaze iz pojačala i sve te emocije koje izlaze iz pjesama. Set lista: Vozači – Jabuka – Zovem – San – Boje – Amerika – Anđeli – Ptice – Leto – Ventilator – Luna – Grad – Dah – Stazama punog meseca – Senke – Industrija – BIS: Zagreb – Rebel Star – Staklo – Lako – MILAN SOLO: Svetla – Danas – Aljaska – Osmeh – Zmajevi – Sada ne znam gde sam ne znam šta – Nauči me da govorim – Ti vrtiš sat – Jagodna polja

Ukrasno zamotane pjesme

Listopad 9, 2012

Da su sredinom splitskih devedesetih iskusniji opskrbljivači koji su mi dilali kazete s čudima lijepe i ljepotama čudne muzike u svojim ponudama baratali konkretnije obuhvaćenim katalogom The Wedding Present, izvjesno je da bih se sinoć, petnaestak godina poslije, ja bio našao na koncertu jednog od omiljenih mi bendova. David Gedge, i kojagod već postava ga u tom trenu pratila, radio je, a svakako i nastavlja raditi, upravo onakvu muziku kakvu sam kao tadašnji srednjoškolac volio najviše na svijetu, a čak i da zanemarimo kvalitetu i neposrednost samih pjesama o nesretnim ljubavima sviranih distorziranim gitarama i pjevanih zaraznim melodijama, bila bi prisutna i komponenta živciranja brojnijih fanova The Smiths kako je ovaj bend ipak bolji, što u tim danima žuđenja za izdvajanjem nije bila mala stvar. Međutim, moja indie prošlost ipak se odvijala uz neke druge glavne likove, a iako sam u godinama koje su uslijedile prilikom svakog susreta s bendom – a ponajviše kod slučajnog nailaženja na Gedgea i pomoćnoga gitarista u Berlinu 2004. godine u funkciji svojevrsne predgrupe Broken Social Scene – sebi obećavao posvećivanje nadoknađivanju, The Wedding Present su mi i do danas ostali tek dragi i simpatični znanci, čije izbivanje iz života uopće ne primijetim, ali koji me svejedno razvedre kad god nam se putovi ukrste.

Takav odnos možda i ne zaslužuje tu smanjujuću rječicu tek, jer je u ovom napučenom vremenu svakojake dobavljivosti, u kojem više nitko ne može stići poslušati niti sve one bendove za koje ima dovoljno razloga smatrati kako će ih potpuno zavoljeti, zapravo jako dobro imati i pokoju grupu uz koju se možeš fino opustiti i njezin koncert poslušati bez emocijskih pregrijavanja. Pravih navijača su The Wedding Present sinoć u meni izrazito simpatičnom prostoru NKC Parka (čija se atmosfera sale za vjenčanja lijepo složila s imenom grupe), na katu iznad Purgeraja, među otprilike 150 posjetitelja svakako imali, iako je valjalo pričekati nekih šest-sedam pjesama, tamo do ‘Deer Caught In The Headlights’, da se energije publike i svirke poklope do kraja. Kao zainteresirani poštovatelj, ja sam osobno koncertu pristupio gotovo kao slušanju albuma, a glavni razlog zbog kojih mi se ionako ponajviše drag album grupe ‘Seamonsters’ svidio još i više vjerojatno ipak nije neizrecivo golema razlika između šumećih kazeta i groznih ripova s kakvih sam ga dosad slušao od fenomenalnog zvuka složenog sinoć u dvorani. Uvijek tvrdim kako taj tehnički element zvuka nije toliko bitan koliko ga drugi naglašavaju, ali ne mogu poreći kako je poboljšanje u odnosu na donje koncerte bilo nemoguće ne primijetiti. Svi su se detalji karamelizirane gitarijade benda čuli bez ostatka, a svejedno se s ekipom okolo moglo komunicirati bez imalo naprezanja.

U odnosu na ‘Bizzaro’, sviran u istom aranžmanu izvođenja cijeloga klasičnog albuma prije dvije godine na Žednom uhu, ‘Seamonsters’ preferiram kako zbog niza neobjašnjivih slučajnosti međusobnog kliktanja tako i zbog prevladavajućeg osjećaja kompaktnosti zaokružene ploče, kojoj zvjezdani singlovi ne oduzimaju od kontinuiteta. Ako sam u pravu, onda je logično da je taj i takav album prikladniji za izvođenje na ovakvome tipu koncerta, što je spojeno s gore spomenutim tehnikalijama utjecalo na to da sam sinoć uživao još i više negoli preklani, pri čemu treba naglasiti i startne hendikepe nezadovoljstva otkazivanjem uvodnog nastupa najboljih My Buddy Moose (koji, za razliku od The Wedding Present, ipak ulaze u Top 250 najboljih bendova svih vremena) te potištenosti ranijim basketarskim porazom od mlađarije iz Kultivatora. Odluka da se ‘Seamonsters’, ne varam li se odsviran identičnim redoslijedom s ploče, ostavi za drugi dio koncerta Gedgeu i još jednoj novoj postavi omogućila je dvije stvari – sebi su osigurali pažnju publike prilikom predstavljanja novog albuma ‘Valentina’, čiji se vrhunci ‘Back A Bit… Stop’ i ‘End Credits’ nemaju ni najmanje razloga sramiti pred kultnim kolegicama, a istoj su toj publici razmrdali glasnice i ponešto mišića klasicima ‘My Favourite Dress’ i ‘Click, Click’ prije nego što su se posvetili nosivom repertoaru aktualne turneje.

Pomalo ćudljiv i povučen, a opet pun poletnih melodija; ugođajem nedvojbeno smješten u indie pop, ali svejedno ne toliko prijemčiv da se može preporučiti i slučajnim prolaznicima, ‘Seamonsters’ je i sinoć, u najpozitivnijem mogućem smislu, zvučao kao album čvrsto usidren u godinu svojeg nastajanja, kada su raznorazne žanrovske i svjetonazorske razdjelnice bile čvršće podbočene sa svih strana. Kao dokument vremena, dakle, pouzdan je i detaljan, ali nije ništa slabiji ni kao kolekcija krasnih pjesama, od kojih ću ja izdvojiti ‘Suck’ i ‘Corduroy’ dok će netko drugi vjerojatno neke druge, čije je pojedinačne uvjerljivosti izvođenje bez trajnije pauze ili prekidanja u vidu Gedgeove konferanse akumuliralo u dojmljivu izvedbu. Gedgeova vokalna izražajnost, koja znatno omekšava njegov sjevernjački naglasak, moj je pristup koncertu kao javnom slušanju ploče dodatno opravdala, jer su se uz melodramu nezavisnoga gitarskog popa vrlo jasno razabirali i uobičajeno šarmantni i dovitljivi tekstovi, od kojih sam neke u danima upoznavanja ipak bio zapamtio malo drukčijima. Ovakva vrsta rekapitulacije karijere, koju The Wedding Present vrše već nekoliko godina svirajući na turnejama po jedan od svojih albuma, jednim dijelom upravo omogućuje i to, svođenje računa i novo upoznavanje. Drago mi je što smo se opet upoznali.

Paleta tradicionalnih boja

Listopad 7, 2012

Ne baš toliko davno, ali ruku na srce bome više ni nedavno, atmosfera na koncertima izvođača tradicionalne američke muzike i njezinih urbanih ponovnih otkrivanja, koji su se uglavnom održavali u KSETu, bila je upravo takva kakvu su preksinoć u Purgeraju divnim nastupom postigli bez izvjestiteljevih figa u džepovima i manjka inspiracije u vokabularu legendarni Dan Stuart i prateći bend Sacri Cuori. Nemajući prečesto prilike za živo suočavanje s muzikom koja je prije desetak godina bila na jednom od svojih kreativnih vrhunaca, svi su se njezini zagrebački poklonici okupljali gotovo na svim koncertima, od i tada već dokazanih majstora poput Willa Oldhama, preko simpatičnih oddball-anomalija ala Bill Callahan i pouzdanih čestih gostiju tipa Robert Fisher, čak i do prosječnih imena kao što su bile Hazeldine. Amalgam različitih stilova, posložen različito od jednoga do drugoga konkretnog slučaja, u pravilu je oduševljavao pacijente americanske klinike, čineći svaki koncert događajem za pamćenje. Izvrstan razvoj Zagreba u smislu postajanja gradom u kojem se odlični (ne samo) roots-rock koncerti mogu slušati na redovitoj bazi sa sobom je povukao i posljedicu smanjivanja velikih očekivanja, shvatljivu s obzirom na stečenu sigurnost u dolaske omiljenih imena, pa su i svirke same katkad znale pružati dojam kvalitetne odrađenosti srednjeg puta. Dan Stuart je, kako zapravo uopće nisam smio sumnjati, odsvirao nešto sasvim suprotno, pravo slavlje Amerike i njezinih muzika, podsjećanje na dane ponosa i slave u kojima je njegov bend bio jedan od najupornijih krčitelja novih pravaca staroj kaubojštini, ali i nagovještaj svojih novih stvarateljskih zamaha.

Šteta je što se takav koncert od ovih s kojima sam ga netom ovlaš usporedio, a većinu kojih nadmašuje barem činjenicom da mi još uvijek ugodno odzvanja između ušiju, od njih razlikovao najglupljom komponentom, brojem publike koji je preko pedeset navukla samo odluka redara da u jednom trenutku u klub počnu puštati i ljude bez ulaznica. Čovjeku Danove friške prošlosti, one s problemima mentalnog zdravlja koji su se odrazili i na ostale aspekte njegova života, takvo nešto, vjerujem, više uopće nije bitno, dok god ponovno može prvo držati gitaru u rukama, drugo svirati i skladati nove pjesme, a tek treće i nastupati pred koliko malobrojnim toliko vatrenim obožavateljima duboko u bivšemu komunističkom bloku. Svirao je uživljeno i u pjesme uneseno, živeći ponovno impulse iz njihovih zametaka, ali i nova tumačenja uslijed promijenjenih okolnosti. Samo doista ne razumijem gdje su preksinoć bili svi oni koji će nesumnjivo pohrliti na najavljene koncerte svejedno odličnih ali Danovima Green On Red nedvojbeno inferiornih Calexico i Lambchop, od čijih obaju aktualnih albuma Danov ‘The Deliverance Of Marlowe Billings’ nije nipošto slabiji. Da, prije početka pisanja sam si naredio izbjegavanje još jedne žalopojke o zaslugama i nevoljama, i ova je tirada manje to, a više frapirano nekuženje – kako to Green On Red kod nas ne uživaju svoj status jednog od najvažnijih i jednostavno jebeno najboljih bendova osamdesetih? Gubitak je vaš, bilo je sjajno.

Citiram po sjećanju, pa ćete mi oprostiti koju omašku ili eventualno pogrešno pripisivanje Anti Perkoviću, ali iako Green On Red nisu imali strpljenje R.E.M.-a da izvuku živu glavu iz osamdesetih, iako su svojim rokijanjem po country prerijama, blues deltama i folk klubovima uranili prije alt.country eksplozije druge polovice devedesetih godina, bendovi su članovi kakvu-takvu naplatu svoje pionirske uloge dosad ipak dosegli, pa smo čak i u Zagrebu u nekoliko navrata mogli uživo slušati Danove kolege Chrisa Cacavasa i Chucka Propheta, kao i pajdaša Stevea Wynna. Gotovo potpunim kreativnim utišavanjem, Dan se, s druge strane, barem iz moje svijesti izgubio bez traga sve dok nisam bio doznao o postojanju nove mu ploče, čije standardno šaranje žanrovskim katalogom americane nije obećavalo baš nezaboravan koncert, ali koja me je svejedno razveselila samim svojem postojanjem, s obzirom na nedaće koje je iskusio. Međutim, očekivan nastup predstavljanja novog materijala garniran pokojim klasikom iz ostavštine Green On Red bio je izvrnut u kompletan negativ, jer je nosive zidove ugodne osamdesetominutne svirke osigurala upravo prošlost tog benda, tek tu i tamo osvježena Danovim novim stvarima koje su u tako postavljenom kontekstu iz sebe izvukle više života i poleta, pa je garažni pop ‘What Are You Laughing About?’ osigurao možda i najgušći koncentrat publikine energije. Imitirajući svojeg veteranskog imenjaka Holigu i njegov show na Japandroidsima, u prvom je redu, stavši između Vrane i Darka, zaplesao i zračnu gitaru zasvirao čak i Sale Dragaš!

Poznajete li ikoga od navedenih, ili samo mene, možda ćete prezirno frknuti kako je koncert očito bio tek skup olinjalih prdonja i njihovih nostalgičnih tripova, i činjenično ćete biti u pravu, osim za krasnu dionicu u kojoj se junior i sutrašnji rival Matko Brusač toliko razgalio nakon uvodnih akorda programatske ‘Time Ain’t Nothing’, da je dobroćudni Dan njegovom dirnutom revanju prepustio glavnu ulogu sve do refrena, kada su ga svi okupljeni nagradili pljeskom. Što je ujedno i ilustracija zašto ćete duhom biti u krivu, jer Danov koncert jest bio tek nostalgičan trip, ali nostalgičan trip čovjeka kojemu je jako malo falilo da danas uopće ne bude u mogućnosti živjeti ikakvo prisjećanje, zbog čega su sve te legendarne pjesme u rasponu od uvodne, samo akustičnom gitarom praćene ‘Death And Angels’ preko grozničave ‘Sixteen Ways’ do svojevrsnog bisa s bluegrass radošću ‘Little Things In Life’ preksinoć bile itekako žive i zavodljive, svirane možda ne baš kao da je prvi put, ali s toliko autoriteta da bi im komotno mogao biti posljednji i otišle bi na vrhuncu. Dan se drži odlično, a svojim imidžom priziva lepršavost starih splitskih vaterpolskih kuraca, kojima parira i nizom doskočica i anegdota koje je valjao između pjesama, jedino se tu i tamo precjenjujući divljanjem pokušavajući pratiti rafale moćnog benda u novoj ‘Clean White Sheet’ ili doziranom bluesu ‘Zombie For Love’, nakon čega bi za kratko ostajao bez daha. Logično je da gospodinu u godinama bolje leže mirna razmatranja kao što je ‘Searching Through The Pieces’ ili noćna paranoja ‘Gringo Go Home’, u kojoj su bekvokalima sveprisutnih meksičkih duhova briljirali članovi prateće grupe.

U sviranju talijanskih Sacri Cuori (talijanska imena uopće ne pokušavam deklinirati) doista se čuje potvrda Danovih riječi o majstorima koji su toliko vješti da su nonstop zauzeti, pa je bio sretan što ih je uspio dobiti između Huga Racea i Richarda Bucknera. Četveročlani je to bend koji svira upravo onakvu muziku koja može oduševiti jednog Amerikanca, morikoneovsko-kaleksikoliko te pretežito instrumentalno sažimanje vesterna u niz totemskih prečaca koje onda izvorni govornik doživi kao autentično čitanje svoje tradicije, ali koji se fantastično o(t)pušta i u rokerskijim komadima. To se najbolje čulo u drugom dijelu koncerta, s naglaskom u ‘Gravity Talks’, koju je macan za tipkama klavijatura (dok je ostatak repertoara filao širenjem harmonike i slušateljskih duša) podcrtao kao da je još 1983. s Danom tumarao salunima Midwesta. Njihov nastup u svojstvu predgrupe sam najvećim dijelom propustio čavrljajući ispred kluba, a onih nekoliko stvari kojima su završili svoj uvodni set su me podsjetile na Friends Of Dean Martinez. Uza sve dužno poštovanje, nije mi uopće žao što ih nisam poslušao pozornije, jer mislim da bi se i sami složili kako je njihov forte rekreiranje zvuka originalnih gangstera tako da uopće nije uputno upuštati se u razlučivanje kopije od originala, barem ako se ne želite osramotiti promašajem. Imajući takve tjelohranitelje iza sebe, Dan se rezimiranju ključne dekade svoje autorske prošlosti mogao posvetiti bez suzdržavanja ili eventualnog straha od neuspjeha i optužbi za životarenje na staroj slavi, a iako su se na koncertu i nove pjesme pokazale vrijednima pažnje, na koncert sam upravo i došao s nadom u takav ishod. A ispalo je bolje nego i u najhrabrijim predviđanjima. Set lista: Death And Angels – (u popisu koji sam ukucavao u mobitel na ovoj poziciji ne stoji ništa, ali sam prilično siguran kako su bile dvije pjesme prije bendova uključenja u sljedeću stvar; ako tko zna ili se sjeća, molim da se javi, hvala!) – Can’t Be Found – Change – Sixteen Ways – Clean White Sheet – Two Lovers (Waitin’ To Die) – Love So Rare – What Are You Laughing About? – Searching Through The Pieces – Zombie For Love – Gravity Talks – Gringo Go Home – Baby Likes Her Gun – Hair Of The Dog – Time Ain’t Nothing – Cheap Wine – Little Things In Life

Arhipelag

Listopad 3, 2012

Otvorivši postljetnu sezonu u Purgeraju nizom izrazito aktualnih, friških bendova – Japandroids, Dum Dum Girls, Dirty Beaches, a ovom prigodom pravila ću tehnički izvrnuti tako da u korist ove teze zaigraju i Human Don’t Be Angry – sinoć su na red došli prokušani, provjereni veterani, naši stari zagrebački gosti Islands. Međutim, stani malo, moja instinktivna reakcija na pomisao o ovome prozračnom pop bendu jest bila ona o debelo dokazanim muzičarima koji su se u svoj pješčani rov već odavno zakopali, ali bend je to koji zapravo postoji tek nekih šest-sedam godina, što je period koji se čak ni u ovome akceleriranom vremenu ne može smatrati stažem za pred penziju, sve da mu pridodamo i pretpovijest u bendu The Unicorns uz koji smo se i upoznali s pjevačem i vođom Nickom Diamondsom. Štaćeš, pauza koju je Nick od svoje glavne grupe uzeo kroz posljednjih nekoliko godina odrazila se i na naklonjenije mu navijače, a ako ih je kod nas ikada i imao u zavidnoj količini (na koncertu 2009. godine nisam bio), do sinoćnje su se brojke od pedesetak dobro raspoloženih posjetitelja pomalo rasuli. Osobno, ne mogu se sjetiti da sam ali baš ikada ijedan od dosadašnja tri albuma Islandsa zavrtio sam, ali jučer sam spoznao kako je overdoziranje kod Ozzyja ostavilo ozbiljne posljedice po moje mentalne kapacitete, jer sam većinu starih pjesama mogao otpjevati bez zapinjanja.

Kako se s dobrim čovjekom Ozzyjem od rođenja najslađe bebe Natana više družim izvan njegova stana, tako se s aktualnom pločom ‘A Sleep & A Forgetting’ nisam imao prilike bolje upoznati, štoviše, do koncertne najave nisam imao ni najmanjeg pojma kako je album uopće vani. Ne bih se time zamarao da mi se, sudeći prema sinoćnjem uživanju u novome materijalu koji je ispunio većinu jednosatnog programa, kao i prema današnjem YouTube-hoppingu novih pjesama, ne čini kako je riječ o kolekciji koja bi vrlo lako mogla biti najbolji album benda. Iako je Nickov glas još uvijek zadržao onu dozicu distanciranosti, svojstvenu recimo showmanima pred-rokenrol ere, koja me je počesto znala priječiti od potpunog utapanja u pojedine mu radove, nove su pjesme rezultat znatno izravnijeg i pročišćenijeg zahvaćanja u soft-pop sedamdesetih godina, nalik na slične procese Josha Rousea na ‘1972’ ili Elliota Smitha na ‘Figure 8’. Naravno, Islands uopće nisu samo pratnja konfesionalnog kantautora, nego propulzivan i kompaktan bend koji indie-pop svira umalo pa rokerskom čvrstinom, što sinoć, kako sam doznao iz razgovora sa prikama scenesterima, nije iznenadilo samo mene. Određenu rasplinutost očekivao sam ne kao negativnu posljedicu rezerviranosti, nego kao logično naslućenu komponentu prenošenja bendovih ranijih pjesama u živi kontekst, ali nova je postava benda jednako moćno koliko i nove pjesme svirala omiljene hitove poput ‘Don’t Call Me Whitney, Bobby’, kojom su otvorili središnji rezime prethodnog kataloga.

Za razliku od nastupa dražih mi bendova tijekom kojih najtoplije pozdravljam uglavnom starije pjesme, sinoć sam uz Islandse ipak najviše guštao dok su predstavljali svježe stvari, među kojima su mi se najviše svidjeli sjajni singlovi, nasmijana ‘Hallways’ koja me podsjeća na karnevalsko filozofiranje Okkervil River te grand-balada ‘This Is Not A Song’, testament prekinute veze Georgea Jonesa čitan od strane zaboravljenoga klasičara Liama Hayesa. Tim svjetonazorski ujednačenim, ali čisto žanrovski gledano relativno širokim teritorijem – uvod jedne pjesme onaj iz ‘Say It Ain’t So’ Weezera pratio je sve do uključenja Nickove melodijske linije, a u drugoj sam čuo odbljeske legendarne ‘Words’ The Bee Gees – bend se vješto kretao dijelom i zbog česte izmjene instrumentalnih uloga, prvenstveno gitare i klavijatura koje su dijelili Nick i jedan od trojice ostalih članova. No, čak se ni to nije ispriječilo proistjecanju pjesama jedne iz druge, a minimiziranje stanki između pjesama jedan je od najvažnijih preduvjeta tečnosti koncertnog nastupa, pogotovo ako su krucijalni elementi programa toliko dobri da jednostavno želim još, što prije.

Slijedeći rastući trend pružanja prilike pratećim muzičarima da svoje autorske radove predstave publici svojeg šefa u glavnom bendu, Nick se na ovoj turneji pokazuje i kao dobar čovjek koji bez krzmanja riskira mogućnost da se ponetko nazočan, eventualno oduševljen predgrupom The Magic (jedno od najnegugljivih imena u povijesti, gotovo u rangu majstora The Music), pokupi i prije početka svirke Islandsa. The Magic je ime pod kojim Nickovi basist (koji ovdje svira klavijature) i gore spomenut gitarist na zabavan način upražnjavaju svoju opčinjenost elegantnim soul-popom osamdesetih godina, zvučeći kao suradnja Paula Simona i Terencea Trenta D’Arbyja u projektu moderniziranja izvornih stilova rock ere za one yuppieje koji nisu sasvim izgubili dušu. Sumnjam da je itko mogao biti iskreno oduševljen, ali i da su se ikome mogli ozbiljnije zamjeriti, jer su taman kad se počelo činiti kako su inspiraciju potrošili za prvih nekoliko pjesama svoj nastup kraju priveli najboljom.

Pokret otpora

Listopad 2, 2012

S obzirom na njihov, koliko sam danas nadoknađujući propušteno uspio dokučiti, beskompromisan DIY pristup i posljedičnu usidrenost u europsko muzičko podzemlje, nije uopće čudno da za danski power-mod trio The Movement nisam čuo sve do prvih najava za njihov sinoćnji koncert u Attacku. Koliko god neumorno kopao, na neke bušotine ipak ne prispijem na vrijeme. Međutim, s obzirom na muziku koju sviraju – brz, glasan, nezaustavljiv ’77 rokenrol, koji se može usporediti s cijelim nizom poznatijih imena i meni dragih bendova – moja se ignorancija doima i kao propust, srećom ipak ne toliko ozbiljan da ne dobijem drugu priliku. The Movement su me sinoć u vrlo solidno popunjenom klubu prilično zabavili, podsjetivši na blagodati otkrivanja dobrih bendova u najviše gluho doba tjedna, ponedjeljak navečer poškropljen kišom purgericom, iako bi se kao uspješno pogođen izlazak pokazali i u eventualnim ostalim svirkama obilato nakrcan vikend.

The Movement svakim zvučnim i vizualnim detaljem odaju počast britanskoj žestokoj šminki na potezu od The Who i The Kinks do The Jam i The Clash, što je težina koju na svojim leđima podnose bez ikakvih problema, iako se iznad nje, kao ni mnogi drugi srodni bendovi – spomenimo prošlogodišnje goste Guitar Gangsters – nikako ne uspijevaju uzdići. Jedan od problema je pravocrtno garenje koje ne poznaje koncept kočnice, jer je nakon prvih nekoliko pjesama koje odlično zvuče teško ostati jednako očaran onima koje ih slijede, a čiji rifovi i melodične pumpajuće bas dionice zvuče gotovo identično. Nemam nikakvih prigovora na račun kompaktnosti stila, koliko mislim da bi bendovu scenskom nastupu pripomogla poneka mekša, kontemplativna skladba kakvima je najveći im idol Paul Weller bio sklon u malo kasnijim fazama karijere. Međutim, održavanje koncerta u pravovjernoj underground rupi kao i hvalevrijedno socijalističko agitiranje u tekstovima ipak odaju bend kojemu je na umu nešto drugo, a to je nonstop akcija plesanja za revoluciju, u skladu s imenom grupe. Parole koje sačinjavaju dobar dio angažiranih tekstova zapravo su vrlo lijepo sjele na himničke melodije, koje bi bile i još uvjerljivije i primjetnije da se pjevačev glas vrlo često nije gubio u neprikladnom grgljanju. Ne bih se uopće začudio da ga je izgubio na nekoj od brojnih postaja neumornog turiranja, jer se ovaj bend na pozornici ni najmanje ne štedi, a o uloženoj profesionalnosti svjedoči i njegovo odijelo rašiveno pod desnim pazuhom, da brojne vjetrenjače po svojem Rickenbackeru vrti uz što manje otpora. A možda mu je samo puklo, što istu stvar potvrđuje iz drugog kuta.

Prije glavnog benda program su otvorili domaći nadolazeći surferi Pistolrays, na lajnap vjerojatno uključeni prijateljskim vezama vlasnika njihove izdavačke kuće, evokativnog imena Gliss Records, a koji je dojmljiv nastup svojih pulena okrunio prodajom dvoznamenkastog broja komada nastupnog EP-ja ‘Moon Riot’. U omjeru stilske i kvalitativne podudarnosti, ipak je važnije da se poklopi ova druga, a Pistolraysi su sinoć ponovili sve ono čime su me kupili kada sam ih prije pola godine gledao prvi put, dodavši u smjesu za laštenje svojih dasaka novu dozu zaigranog samopouzdanja kao i udio gostujućeg saksofona. Polusatna doza reinkarnacije izvornoga kalifornijskog surf-rocka najviše je što osobno mogu podnijeti a da ne počnem razmišljati o povlačenju na suho – pojavu Pistolraysa u najavama nekih budućih koncerata ću stoga uvijek dočekati s naklonošću.

U redu je

Listopad 1, 2012

Neovisno o tome tko je ili što najzaslužniji za ishod koji će uskoro biti spomenut i opisan; slučajan susret brojnih pojedinačnih uzbuđenja i dosada subotnje večeri na jednome mjestu, vrlo snažan blogovsko-medijski vjetar u leđa aktualnom albumu ‘Sorry’, želja zagrebačke nezavisne koncertne publike da se ponovno podruži s našim bendovima koji su popunili lajnap ili nešto nedokučivo mi četvrto, ali preksinoćni koncert kanadskih pankera White Lung svakako je bio najposjećeniji koncert koji sam osobno vidio u Spunku. Naravno, svoj je doprinos nesumnjivo pružio i sistem spojenih posuda s dodirnim Prostorom do, a dobar je broj ljudi cirkulirao unutra-van u potrazi za nužnim kisikom ili bijegom od muzike koja im se nije sviđala, no i bez njih je naš dragi kafić/klubić tijekom svirki glavnog benda večeri i iznimno efektnih, osvježenih (prvi put da sam ih gledao u ovoj postavi s curom na drugoj gitari) Dykemann Family, koji su nastupali neposredno prije, bio skoro potpuno krcat. Prva dva benda večeri, friške Divided Minds i već dobro poznate Black Gust, nisam ulovio jer sam doma gledao kako kombinacija splitske košarkaške mladosti i splitskoga košarkaškoga staračkog doma crveno-bele gazi tolikom predanošću kao da se iste boje ne nalaze i na hrvatskom grbu, pa sam se do Spunka dovukao taman na vrijeme da se uz garažno odvidavanje spojeva rock’n’rolla nabrijanih Dykemanna opušteno prešaltam u mod koncertnog divljanja, čitaj: cupkanja nogama uz šank i brzinskog potvrđivanja glavom.

Mnogo više konkretnog divljanja publike odvijalo se uz Dykemann Family, koji su svojim zbog manjka vremena naprasno skraćenim nastupom svejedno osigurali dovoljno pogonskoga goriva za poštenu šutku, negoli White Lung, uz koje se mnoštvo okupljenih naguralo tik do pozornice, iako je u teoriji bendov napeti scuzz-punk sposoban izazvati barem podjednake reakcije. Furiozan, te slatko repetitivan poput želje za slatkim, ‘Sorry’ je po meni jedan od ponajboljih ovogodišnjih albuma iz žestokog dvorišta, što zaobilaznim putom jednim dijelom objašnjava i paradoksalni osjećaj prisustvovanja koncertu benda koji svoj punk istodobno svira poput najsjajnije šminke i vlažne krlje kojoj brutalno zaudara iz usta. Naime, za mene se nikako ne može reći da sam čru, jer svoj punk uglavnom volim bilo razblažen pop melodijama bilo poslužen kao dodatak žanrovima bliskima klasičnom rocku, pa sam se kod White Lung prvenstveno zakačio za hitajuće melodije pjevačice Mish Way, koja vizualno-zvučnim paketom ostavlja dojam naporne cure za koju moliš boga da te ne počne tlačiti na tulumu. Međutim, koliko god zarazne bile, u tim melodijama gotovo da uopće nema elemenata popa, recimo kao da se Be Your Own Pet liše svoje girl-group ovisnosti, čime bend pečatira svoje podrijetlo s pravim underground pedigreom. Zanemarimo li pogođenost usporedbe haiku pjesme s grčkim epom, White Lung indie publici kojoj nominalno pripadam funkcioniraju slično kao Fucked Up, dakle, kao prihvatljiva i razumljivija varijanta daleke podrumske grmljavine.

Enciklopedijsko poznavanje kataloga punk rifova gitarista Kennetha Williama, koji ih svira brzinom koju bi mekušac poput mene u strahu prepoznao kao prijateljicu metala ili HC-a, kao i nepogrešivo lociranje izvorišta kaosa ritam-sekcije koju čine brzo-brže-najbrže!!! štreberica Anne-Marie Vassilou i zgodna basistica Grady Mackintosh, pokazali su kako se White Lung ne oslanjaju samo na uvjerljivost ispoljavanja nemira, nego je riječ o doista uigranoj, usmjerenoj grupi. Vrlo jako oružje studijskih snimki, trajanje pjesama koje gotovo nikada ne prelazi dvije i pol minute, preksinoć je, međutim, zapucalo i u bendove vlastite noge, jer su se pauze između odsviranih pjesama zato činile još i duljima. Stoga je bendovu muziku odjebavanja, koje češće proizlazi iz bljuvanja unutarnjeg samoprezira, a nešto manje iz sukobljavanja sa sugovornikom, u takvim dozama jednostavno bilo lakše primiti ravnodušno, nego što bi bilo u slučaju neprekinute rafalne paljbe. Umalo cjelovito odsviranom ‘Sorry’, White Lung su pridodali i nekoliko pjesama koje nisam prepoznao (možda ranija izdanja, možda nove pjesme), jednakog ugođaja i jednakog stila, a takva je ujednačenost materijala, koju i inače i sada osobno podupirem, za posljedicu imala i svojevrsno raslojavanje publike. Stražnji redovi rezerviranih promatrača prema kraju su se svirke postepeno razrjeđivali, a zgusnuti navijači iz blizine su reagirali sve oduševljenije, zbog čega se bend vratio i na bis koji mi uopće nije izgledao planiran. Nekad upravo takva sitnica pretegne vagu, a meni je to bilo dovoljno za zaključiti kako su White Lung bez ikakve dvojbe strastvena ekipa ispravnih stavova – jest da bi mi bilo draže da je koncert bio moćniji, ali mi je zbog njih drago da je bio izvrsno posjećen. ‘Sorry’ u subotu možda nisu podebljali, ali su ga zato ostavili neukaljanim. To je okej.