Archive for Ožujak 2011.

Iz arhive Plana B: Oznake za (ne)snalaženje

Ožujak 31, 2011

Članak koji mi je izašao u Planu B u listopadu 2009. – nisam ga još “reprintao” ovdje al ga sad jesu planbeovci na svom sajtu, pa ću da vas proslijedim tamo:

Oznake za (ne)snalaženje!

Niste vi krivi, problem je u meni

Ožujak 30, 2011

Moj osnovni problem s The Bambi Molesters je taj što, prvenstveno razmišljajući, a onda i pišući ili govoreći o njima, sam sebi zvučim kao prosječni, standardno neupućeni hrvatski muzički kritičar, koji iz nekih neuhvatljivih razloga smatra kako postoji kvalitetna glazba neovisno o stilu, te koji muziku dijeli na dobru i lošu, a ne po žanrovima. Jebemu majčicu, ako ni prema čemu ili kome nisi navijački nastrojen, odakle ti onda ona temeljna, nužna strast za raspravljanje o muzici? E zato se meni onda i može oprostiti ovo kratkotrajno mediokritetsko skliznuće u pokušaje objektivnosti, jer se dobro zna kako sam inače pun predrasuda i unaprijed podijeljenih karata! Koliko god ih stvarno smatrao mrvicu precijenjenima, toliko uvijek kad The Bambi Molesters uhvatim uživo – a što se ipak dogodi razmjerno rijetko, jer nemam vremena popratiti niti sve bendove koji su mi više okej – zaključim isto, a to je da su stvarno odličan živi bend, a ujedno i jedan od ne pretjerano brojnih domaćih bendova određen isključivo vlastitim željama, a nimalo limitima bilo koje vrste. Na paru briljantnih gitarista i ritam sekciji koja svira toliko skladno da podsjeća na brak bez ikakvih trzavica toliko se jasno vidi uživanje u kuliranju kojim prosviravaju brojne izvedenice ne samo surf muzike, da je čak i meni, uvijek spremnom za kontriranje, teško čak i zaglumiti antagonizam. Ovaj bend svira opasno, sklada kompetentno i brije prilično iskusno. Sve su to radili i sinoć u Teatru &TD, gdje su pred nekoliko stotina fanova snimali živi DVD (nisam skužio hoće li ga pratiti i CD izdanje), i slobodno mogu reći da su mogli izabrati i lošiji koncert. Ne da sad baš znam kako im izgledaju sve svirke, ali sinoćnja je bila doista odlična, možda jedino malo preduga (uključujući i dva bisa trajala je puna dva sata), ali valjda je moguć sitan pad koncentracije i atmosfere u publici bio svjesno uračunat rizik radi prikupljanja što više iskoristivog snimljenog materijala. Ako ćemo cijepati dlačice, moja jedina prava zamjerka rezultat je dojma da je cijeli raspored zbivanja na pozornici bio unaprijed čvrsto određen, a rock’n’roll malo pozitivnog kaosa ne samo da trpi nego i iz njega crpi dio svog šarma. Ali, realno, to je ipak zanemariva komponenta, ionako uglavnom neprimijećena tijekom same svirke, zaključena tek naknadnom, brzopoteznom analizom do povratka kući. Uz temeljni kvartet, bend je već neko vrijeme pojačan Benčićem na tipkama i parom trubača, u kojem svira i starim Gorilinim čitateljima dobro poznat DJ Dosada, kojega nikad neću prestati spominjati ovom gotovo uvijek identičnom rečenicom, makar i samo zato da se tu i tamo malo odmaknem od uvriježenog diskursa olinjale kritike kojem sam se u ovom osvrtu na nekim mjestima opasno približio. Tako da u zvuku benda doista ima svega lijepog, od pustinjskih do mediteranskih špageta, ali nema i meni najvažnije stvari – pjevanja i tekstova. I negdje baš u tom zecu leži grm; da Bambiji pjevaju, bili bi mi, vjerujem, jako dragi. Ako volim, recimo, Calexico, a volim, onda kako ne bih volio nešto donekle srodno? Zato mi sinoć i jest bilo najbolje u trenucima kad se bendu pridružio Chris Eckman u izvođenju nekolicine stvari The Strange. Ploče Molestersa mi jesu bolje od one The Strange, ali mi je u kontekstu koncerta logičnije uz zvuk benda koji svira čuti i zvuk čovjeka koji pjeva, a i na publici se vidjelo olakšanje zbog mogućnosti prirodnijeg sudjelovanja od onoga koje uključuje samo dizanje ruku, polu-plesanje i odobravanje u pauzama između pjesama. Iako drugi bis jest bio beskrajno nategnut, na njemu je cijela postava – onako u crnim i crvenim košuljama kao neka druželjubivija varijanta Gallon Drunk/Bad Seeds spike – odsvirala i ‘Rock’n’roll Friend’ The Go-Betweensa, što mi je bio osobni hajlajt, pa ću drugi put i sam glasnije tražiti taj još jedan povratak. Kao predgrupa, ili, ajde, posebni gosti benda, nastupili su londonski The Penny Black Remedy, koji me se baš i nisu dojmili. Priznajem, zbog epski nabrijanog basketa i jednako epske gladi jednostavno sam zakasnio na početak njihova balkanskog tamburanja, pa nisam imao prilike pažljivije iskušati ono što nude. Ali ulazeći mi se učinilo da čujem ‘Misirlou’, a nije li nam već svima toga preko glave? Nemojte mi reći ako vama nije. Plus, svih desetak minuta svoga koncentriranijeg slušanja potrošio sam na bendovo završavanje svoje svirke, koje je zvučalo kao kad na razuzdanijim pirovima gažerski bend odulji kraj ‘Čergi’ da bi se ljudi razbacali do kraja. Kad mi se ženi prijatelj, to i otrpim bez podsmijeha, ovako ipak ne. Srećom, to nije bilo zadnje što sam čuo te večeri.

Svi, svi, SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH YU & EX-YU ALBUMA SVIH VREMENA!!!

Ožujak 27, 2011

Razglasite po birtijama i društvenim mrežama – Ruralna gorila organizira izbor najboljih Yu & ex-Yu albuma ikada i svi, ama baš doslovno SVI su pozvani da glasaju, nema čiji glas nije dobrodošao!!! (“Yu & ex-Yu” = nastalo na prostorima bivše Jugoslavije i dok je dotična postojala, i nakon što se raspala.)

Pravila:

– traže se liste vama osobno najdražih Yu & ex-Yu albuma – onih koje ste najviše slušali, za koje vezujete najljepše uspomene, i tako sve u tom stilu… i kompilacije se računaju isto

– vaša lista smije sadržavati maksimalno pedeset naslova, ali može i manje – uz napomenu da vam se lista mora sastojati od minimalno deset naslova

– jako je poželjno da liste budu rangirane, ali i nije nužno – ako niste skloni rangiranju, možete poslati i listu bez ikakvog poretka

– listu trebate poslati na djevojke et yahoo točka com, i to najkasnije do četvrtka 7. travnja

– sve koji će slati liste ću zamoliti i da mi – ako ih ne znam – jave svoje ime i prezime pa da ih mogu spomenuti prilikom inauguracije konačne liste

– ako biste bili voljni napisati koju crticu za konačnu listu – samo recite, više ljudi uključenih u pisanje = manje crtica po glavi i svima super!

Dodatne bilješke:

– liste s rangiranim albumima će se bodovati po principu aritmetičke progresije identičnom onome što je primijenjen za Gorilin izboj naj albuma nultih: s razlikom 1 od 50. do 21. mjesta, zatim s razlikom 2 od 20. do 11. mjesta, te razlikom 5 za prvih deset mjesta (što će ga reći – 50. mjesto donosi 1 bod, a prvo 100 bodova)

– svaki od albuma na listama koje nisu rangirane će dobiti podjednak broj bodova (33)

– još ću vidjeti bi li išli na top 50 ili na top 100, al u svakom slučaju izlistavanje bi krenulo negdje sredinom travnja

– svakako se preporučuje da prilikom sastavljanja svoje liste temeljito prošvrljate kroz svoju kolekciju – no za početak, evo vam u postu ispod malo pomoći u vidu kompletnog popisa izvođača koji su se bili pojavili na Gorilinom ex-Yu izazovu

To je to, bacimo se sad svi na poso!

ŠALABAHTER: izvođači zastupljeni u Gorilinom ex-Yu izazovu

Ožujak 27, 2011

Ajs Nigrutin, Aleksandra Slađana Milošević, Alen Vitasović, Alisa, Anastasia, Arhangel, Arsen Dedić, Atheist Rap, Autopark, Azra, B2, Bad Copy, Bajaga i instruktori, Bajan, Balkan, Bambi Molesters, Bebi Dol, Bele vrane, Beogradski sindikat, Bijelo dugme, Bilja Krstić & Bistrički orkestar, Bombaj štampa, Borghesia, Boye, Buldožer, Buža i The Obala, Ceca, Cigani Ivanovići, Colonia, Connect, Crvena jabuka, Dado Topić, Daleka obala, Danijela, Darko Domjan, Darko Rundek, Darkwood Dub, Debeli precjednik, Del Arno Band, Denis & Denis, Dino Dvornik, Dino Merlin, Disciplina kičme, Dragan Laković, Dragana Mirković, Dušan Dančuo, Dušan Prelević, Duško Jakšić, Džej, Đani Stipaničev, Đavoli, Đorđe Balašević, Đorđe Marjanović, EKV, El Bahattee, Električni orgazam, Ella, Elvis J. Kurtovich, Emilija, ET, Eva Braun, Film, FNC Diverzant, Gabi Novak, Galija, Gibonni, Giuliano, Goran Bregović, Goran Karan, Gordana Krisper, Gori Ussi Winnetou, Grupa 220, Gustafi, Hari, Haris Džinović, Hamaz, Haustor, HC Boxer, Hladno Pivo, Ibrica Jusić, Idoli, Indexi, Ivan Grozni i Sluge pokorne, Ivo Robić, Jarboli, JBT, Jelena Karleuša, Jennifer’s Band, Jinx, Josipa Lisac, Juci, Jura Stublić, Karma, Katarina II, Kemal Monteno, Klapa Iskon, Klapa Maslina, Klapa Nostalgija, Klapa Šibenik, Kongres, Košava, KUD Idijoti, Laboratorija zvuka, Lačni Franz, Lado/HR Electro, Laibach, Laka, Laki pingvini, Lana, Laufer, Leb i sol, Lepa Brena i Slatki greh, Let 3, Letu štuke, Leut Magnetik, Livio Morosin, Lola Novaković, Luka Nižetić, Luna, Lunar, Lvky, Ljupka Dimitrovska, Magazin, Majke, Major, Mance, Marčelo, Marijan Ban, Marinada, Marko Brecelj, Meri Cetinić, Meritas, Merlin, Miladojka Youneed, Minea, Miroslav Rus, Mirzino Jato, Mišo Kovač, Mitesers, Mizar, Mjesečari, Mucalo, Muharem Šerbezovski, My Buddy Moose, Nada Topčagić, Neno Belan, Nered, Nervozni poštar, Nežni Dalibor, No Name No Fame, Novi fosili, Obojeni program, Oliver Dragojević, Oliver Mandić, Oružjem protivu otmičara, Overflow, Pankrti, Paraf, Partibrejkers, Pedja d’Boj Band, Pekinška patka, Pepel in kri, Petar Grašo, Piloti, Pips Chips & Videoclips, Plavi orkestar, Popcycle, Poptones, Poslednja igra leptira, Predrag Cune Gojković, Prljavo kazalište, Punkt, Rade Šerbedžija, Radmila Jagodić, Rambo Amadeus, Rani mraz, Rebel Star, Riblja čorba, Sanja Ilić & Balkanika, Saša Zurovac, Satan Panonski, SCH, Severina, Sexa, Sin Albert, Solomonov pečat, Stampedo, Stijene, Šajeta, Šarlo Akrobata, Šo!Mazgoo, Tamara Obrovac, Target, TBF, Tereza Kesovija, Termiti, The Animatori, Toma Bebić, Toma Zdravković, Tomislav Ivčić, Tony Cetinski, Trio Tividi, Tutti Frutti Balkan Band, Urban, Vatreni poljubac, Vatrogasci, Vedo Hamšić, Veliki Prezir, Vesna Pisarović, Vesna Zmijanac, Via ofenziva, Videosex, Vikend u Hong Kongu, Vještice, Vlada Divljan, Vojislav Voki Kostić, Vruće kitice posse, Xenia, Yammat, Yu grupa, Zabranjeno pušenje, Zana, Zdravko Čolić, Zhel, Zlatko Pejaković, Zvijezde, Zvonko Bogdan, Željko Samardžić, Živo blato

Dobro, prika, imal koji bend u kojem nisi?

Ožujak 27, 2011

Onu o dva Hrvata i tri političke stranke sigurno znate, ali jeste li ikad čuli za pet alternativnih Splićana i njihovih sedam bendova? Štaćeš, evo baš sam neki dan spominjao rodni mediteranski cvit kao, zapravo, prilično mali grad, u kojem zahtjevno i detaljno biranje sviračkih kolega nije baš uputno ako misliš imati ikakve, pa su se kombinacije muzičara toliko preslagivale i vrtjele, da se jednom dogodilo i to da se, kaže legenda, tročlano članstvo jednog benda koji se vrlo brzo gotovo oprostio s probama zbog obaveza u drugim bendovima nakon nekoliko godina okupilo u sasvim novom bendu, sasvim drukčijeg zvuka i sasvim drukčije podjele odgovornosti i uloga, što su uključeni skužili tek debelo poslije. Splitsku tradiciju nastavljao sam bio i sam – Grgić i ja, barem pet različitih actova! – ali uvod je tu zbog prijatelja mi Moosea, koji od prije nekoliko mjeseci svira i u mojem drugome najdražem hrvatskom bendu, retro-janglerima Vex And The Voxtones, a s kojima je sinoć u Spunku imao zagrebačku premijeru. Izgleda da se Moose priključio prosvjednicima i odbija odbijati bendove koji mu nude suradnju sve dok se ne promijeni ova korumpirana vlast, a nešto slično su nam sinoć u Izgubišviliju pokazali i naši vatreni. Nije to bio neočekivani, težak poraz, nego gromoglasni prosvjed – nema kvalitetnog nogometa dok ne ode ova korumpirana vlast. A ja neću prestati valjati tu glupu bazu sve dok ne ode ova korumpirana vlast! Dobro, dobro, kakav je prika bio? Pokrast ću foru od žirija Običnih ljudi pjevaju (ali, dajte, stvarno, odjebite onu lapaču Vannu koja se već dvije emisije muči s nalaženjem iole suvisle misli!) i reći da mu sad ne mogu dati najviše ocjenu, jer što ću onda raditi do finala? Ali bio je stvarno dobar, čvrst, povremeno razigran, i u bend se uklopio bez greške, odnosno, bila je jedna kad se on i bubnjar nešto nisu skužili, ali elegantno su se svi skupa iz problemčića izvukli. Gledajući posljednjih godina Voxtonese sumanuto gdje god bi se ukazala prilika, znao sam pomisliti da tercetu treba još jedna gitara. Ne zato što lider Vex nije sasvim sjajno odrađivao dvostruku ulogu pjevača i gitarista, nego zato što ovom tipu power-popa dvije gitare daju mnogo više prostora za efektnije kombinacije i ubojitije udare. I sad je, eto, imaju, pa je sad to fina, fina nadogradnja ionako moćne temeljne baze, zasnovane na idealnom kombiniranju odličnih Vexovih autorskih stvari i niza provjerenih obrada uglavnom opskurnijih rock’n’roll legendi. Uz sve pjesme s EP-ja ‘Do You Wanna Know?!’, svirale su se i još tri bendove pjesme, omiljena mi ‘New Jersey Turnpike’, za koju je baš šteta što je mogu slušati samo na koncertima, te ‘Gravity’ i ‘Paint Your Colors’, čija imena znam zato jer sam skupio set listu. Šta, kažete da se sramotim ovakvim fanovskim priznanjima? Pa, onda niste vidjeli ekipicu koja je doma isprintala transparente s imenom benda! U usporedbi s njima, ja sam totalni kuler, koji pije pivo naslonjen na barski stol. Ou jea. Zapravo, za ‘Gravity’ se, mislim, sjećam kako je jednom bila najavljena kao nova bendova pjesma, a zvuči blago psihodelično, kao kombinacija R.E.M. i The Beatles, što se onda jednostavnije kaže The Bryds. ‘Paint Your Colors’ naprosto nisam prepoznao, a kako inače jesam enciklopedija, onda je valjda i to neka nova Vexova pjesma, jel tako? Je. A čak je ni guglo ne izbacuje. Obrade ‘Can’t Hardly Wait’, ‘A Million Miles Away’ i ‘Take The Skinheads Bowling’ mi ne bi dosadile i da ih svi bendovi svijeta sviraju ukrug, a Rundgrenova ‘Couldn’t I Just Tell You’ i ‘What Goes On’ Velveta su ionako nešto friškije u repertoaru Voxtonesa. Te su mi dvije i zvučale najrokerskije, s Mooseom još neukroćenim u jangle-pop tor. Šteta je bila što je koncert organiziran izgleda u zadnji tren – nije da bi se plakatima po centru grada privukla još koja stotina, ali ja sam osobno za koncert doznao tek kasno popodne. Naime, koliko sam skužio, u Zagreb su dolipili neki Grci (iako mi se čini da sam gitarista čuo kako priča jugoslavenski, ali ipak imaju pjesmu koja se zove ‘Thessaloniki Punk Rock’) Voodoo Healers i trebalo im je mjesto za svirku, pa su sve sredili agilne face oko Spunka. Okej žestoki rokerski punk by numbers, ali tijekom njihove svirke već smo Ozzy i ja razmatrali odlazak dalje u noć, u sklopu dogovorene trampe on sa mnom na rokenrol, ja s njim u MSU na neki party. Ionako nisu mogli nadmašiti Voxtonese. Set lista: Paint Your Colors – I Wanna Know – Can’t Hardly Wait – (Be My) Lucky Card – Couldn’t I Just Tell You – Bad Trip 66 – A Million Miles Away – Gravity – New Jersey Turnpike – Take The Skinheads Bowling – Big Star – What Goes On

RETRO PETAK: Detboi feat. Blisscotheque – Rainbows (2010)

Ožujak 25, 2011

Vrijedi povremeno baciti uho na etikete vezane za specifičan zvuk čijih je 15 minuta pod suncem nepovratno prošlo – ako ulažu barem minumum napora da svoju estetiku prilagode novim vremenima, ili da traže odbljeske te estetike na razne strane, jer zna u takvim uvjetima proklijati zgodnih stvari! Štoviše, ima i etiketa poput Herveovih Cheap Thrillsa koje mi postanu intrigantne tek nakon tih 15 minuta: nikada mi nije legla agresivna posvećenost Cheap Thrillsa lociranju prvoloptaške esencije rejvanja, ali mi je zato zanimljivo posmatrati na koje će načine nastaviti sa svojom misijom sad kad se njihova matična elektro-hipsterska publika okrenula ponešto refleksivnijim, manje instantnim užicima… Ako je suditi po “Rainbows”, jedan od vrhunaca njihovih “kompromisa” je da samelju disco kroz fidget, što na papiru ne zvuči uzbudljivo ali je začudo ispalo baš tako – ni disco ni fidget godinama nisu zazvučali ovako fetbojslimovski parti-tastično.

Ukusni prljavi plodovi

Ožujak 25, 2011

Ajde da mi netko kaže, kojim točno žanrovskim imenom možemo relativno dostojno opisati muziku koju svira legendarno Đubrivo? Kada kažemo, čujemo, napišemo ili pročitamo hibridnu odrednicu punk-metal, mislim da ipak instinktivno pomislimo na neke druge bendove. U pojedinim pjesmama Kojina banda zvuči kao najčišći melodični Maideni, samo manje šonjerski, a u drugima, pak, kao Bad Religion. S time da ni jedne ni druge nisu u tolikoj brojčanoj prevlasti da bismo ih slobodno mogli pojmiti kao rezultat glavnog usmjerenja benda, koji je u sebe upio sve zajebantsko na potezu od funk-rocka do thrash-metala. Glupo je napisati kako je Đubrivo najoriginalniji bend na svijetu, ali, ono, koji onda jest? Naravno, nije da je imalo bitno, dok god su svirka i zabava na nivou, a sinoć je bend u gotovo ispunjenom KSETu razinu držao standardno visoko. Nije da je Split toliko mali grad, u cijeloj je državi samo jedan veći, ali čini mi se kako bi se ovakva skupina glazbeno-društvenih marginalaca teško okupila u većoj metropoli, gdje klinci u formativnim godinama jednostavno imaju znatno više izbora prilikom kreiranja svojeg/svojih identiteta, izbora koji se odnosi i na znance i prijatelje. Panker i metalac mogu biti prike iz razreda i sa školskog igrališta, ali nije baš vjerojatno da će jedan drugome pristupiti za osnivanje benda. Trenutna postava Đubriva ipak jest metalska, barem imidžom trojice gitarista, a mislim da je i samom Koji dždždždž draži od pankerskih sprintova, ali za čovjeka koji toliko voli riječi ne bi bilo logično one koje sam napiše pokrivati slojevima tutnjave i urlanja. Upravo u spoju prljavih tekstova anti-kulturne tematike i izrazito preciznih instrumentalnih dionica bend nalazi svoje najjače adute, što se uživo očekivano promiče u komunalno veselje. Možda se euforija oko benda od prije nekoliko godina dosad ponešto istrošila, ali to znači samo da gužva u klubu nije nesnosna, i da je i sam bend nešto opušteniji. ‘100 % Prirodno’ sinoć je odsviran gotovo u cijelosti, a bend je prigodu iskoristio i za predstavljanje nekolicine novih pjesama, koje bi se trebale naći na drugome albumu, ako do njega ikada uopće i dođe. Među njima je apsolutno najbolja ‘Smršavi’, budući kult-klasik u rangu ‘Večere uz svijeće’ ili ‘Vaša kćerka je kurva’, pjesma koja s dozom zabrinutosti gleda na sve češći problem djevojačke pretilosti. Muzički je gotovo rokerska, odnosno čak i rokenrolerska, zarazne melodije i pamtljivog refrena koje ne bi bilo preteško zamisliti ni u repertoaru Đavola ili Bajana, samo uz određene tekstualne preinake. Nakon tko zna koliko koncerata Đubriva, od kojih sam debeli dio vidio kroz zadnjih nekoliko godina, teško mi je ostati posebno fasciniran nekim novim. Neke šeme su već iskušane, svirka se odvija donekle predvidljivim redom (u čemu nema ama baš ništa loše), najdraže sam pjesme čuo već bezbroj puta. Ali je očito da mi i dalje ne pada na pamet propuštati bendove koncerte. I dalje je ista stvar. Večer su svojim polusatnim setom otvorili melodyčari Fraktura mozga, bend toliko nebitno prosječan da o njima nemam što pametno reći, niti ih mogu ozbiljno pohvaliti, niti iznervirano gaditi. Iako su mi dva refrena ostala u glavi, pa, ajde, eto to. Iznenadilo me pjevačevo priznanje da dogodine slave deseti rođendan benda, zato što sam za njih prvi put čuo tek krajem prošle godine. Ne bi me ni to toliko čudilo da za njih do nedavno nije bio čuo ni Ugledni Galerist, ipak znatno bolji poznavatelj prilika u pank podzemlju. A možda i on gubi svoju igru.

Jason Isbell And The 400 Unit – Here We Rest

Ožujak 25, 2011

Moja recenzija na Potlisti:

http://www.potlista.com/recenzije/64-jason-isbell-and-the-400-unit/1561-jason-isbell-and-the-400-unit-here-we-rest.html

Iz arhive Plana B: Princezini dnevnici

Ožujak 21, 2011

Kad sam prvi put čuo vijest o smrti Ive Pukanića, nisam osjetio tugu. Ali nisam osjetio ni strah ni bespomoćnost, niti me uhvatila panika, niti sam se zabrinuo za budućnost života u ovoj zemlji. Ne, ono što sam osjetio je bilo isto ono što sam osjetio kad sam svojedobno po prvi put na televiziji vidio razrušeni WTC: bio je to pozitivan osjećaj uzbuđenja. Adrenalin!

I valjda ne moram ni isticati kako nisam Pukaniću uopće želio takvu sudbinu (iako sam upravo sad istaknuo) (što znači da sam ipak morao istaknuti, tja)… Jer, moje uzbuđenje se svodilo na misao: “U jebote, ne mogu vjerovati da se ovo stvarno događa!” Bila je to otprilike desetak puta manje intenzivna verzija onoga što bih osjetio da se vanzemaljci spuste na Zemlju, ili da se pojave konkretni dokazi da postoji zagrobni život – kad bi se dogodio jedan takav, štono bi rekli Lindeloff i Cuse, game changer. Nešto što bi cijelu stvarnost okrenulo naglavce! Jest da atentat na Pukanića zapravo i nije neki veliki gejmčejnđer, vjerujem da je dovoljno spomenuti ime “James Cappiau”… ali u trenutku kad se prolomila vijest o atentatu, to je izgledalo poput uvoda u apokalipsu.

A u tome je također ležao velik dio uzbuđenja. Apokalipsa = gejmčejndžer PLUS elegantno riješenje svih životnih problema! Zbogom stanarino, zbogom režije, zbogom čekanju petnaest minuta na rapidshareu! Apokalipsa, jel, pod uvjetom da je ne bih preživio, te tako bio prisiljen nositi se sa skroz novim životnim problemima koje bi donio postapokaliptični madmaxovski okoliš (za početak, ja uopće ne znam voziti motor!)… A opet, smrt pod uvjetom da ne dođe ipak isti tren. Da stignem doživiti malo svijeta u posvemašnjem kolapsu, razumijete. Da okusim malo taj jedinstveni spektakl, vatromet, cijeli taj show!

Isti taj nihilistično-dekadentni dio mene objeručke je bio prihvatio “Blackout”, prošlogodišnje remek-djelo Britney Spears. Oke, iskreno govoreći, prvenstveno ga je prihvatio onaj – novinski nešto manje atraktivan – dio mene što voli moderni američki plesni pop sa state-of-the-art produkcijom… ali svejedno, kontekst u kojem je album ugledao svjetlo dana je također doprinijeo doživljaju. A kontekst je bio taj da je Britney Spears, u trenutku kad joj se život raspadao naočigled svih, veselo srljala u ponor. Dok joj paparazziji nisu davali da diše, ona im je trčala u susret. Cijeli svijet joj se smijao, zgražao se nad njom, ali to kao da ju je samo još više ohrabrivalo. “Feels like the crowd is saying: gimme, gimme more.” Netko prisebniji bi to shvatio kao upozorenje da je krajnje vrijeme za korak unatrag; Britney je snimila cijeli album neapologetskih pjesama o tulumarenju i jebanju. A to što je pritom bilo nemoguće dokučiti je li ona uopće svjesna toga što radi, kaosa oko nje – albumu je dalo jednu mračnu aromu. Mračnu, ali vraški privlačnu.

Godinu dana kasnije, Britney se vratila s ruba ponora. Nema je više toliko po novinama, pomirila se s ocem, pomirila se s menadžerom, uredno se viđa sa svojom djecom, izgleda zdravo, kaže da ide spavati u pol deset. A da stvari sad drži pod kontrolom, daje do znanja u programatskoj naslovnoj pjesmi na svom novom albumu, “Circus”: “I’m the ringleader, I call the shots.” Dok se na prošlom albumu paparazzijima obraćala s pripito-vragolastim “You want a piece of me?”, ovdje se u “Kill the Lights” postavlja kao manipulator medija koji točno zna što radi: “Mr. Photographer, I’m ready for my close up/ Make sure you catch me from my good side.”

Paradoksalno, dok je Britney na “Blackout” zvučala kao da je van kontrole, sam album je bio stilski zapanjujuće ujednačen: album koji se sluša kao album, zaokružena priča s glavom i repom, i po glazbi i po riječima i po personi. Sa “Circusom” je, pak, situacija obratna: život joj je tip-top (koliko god život može biti tip-top nekome tko na dateove ide u pratnji dvojice asistenata, kao što je nedavno priznala u intervjuu Rolling Stoneu), ali album… album je u kršu.

No, nasreću, samo stilskom kršu: uz iznimku ćelave naslovne stvari (koja je izabrana za drugi singl, sadface) i neslušljivo banalne majčinske balade “My Baby”, nema nijedne stvari a da mi se ne sviđa! Stilski gledano, jedna frivolna dance-pop diva poput Britney Spears ima – barem što se mene tiče – jednu značajnu prednost u startu u odnosu na “ozbiljne” pop dive poput Celine Dion ili Pink: nema obavezu da svojim slušateljima servira neke tobože duboke emocije, i pod svojim plaštom plesne frivolnosti ima izliku… ne izliku, SLOBODU da snimi totalno uvrnute stvari, pa čak i bizarne boleštine. Mislim, potražite na youtubeu “Mannequin”, poslušajte je i recite mi: šta je to? Koji je to k**ac? Je li to trebala biti, kao, nekakva “pop muzika”? Pa, očito je pop ako je izvodi Britney faking Spears!!! I zato je Britney Spears faking zakon. Pa čak i ako je foru s deozijentirajućim muškim zavijanjem u refrenu već, i to na još efektniji način, iskoristila na prošlom albumu, u nedostižnoj, nenadmašnoj “Get Naked (I Got a Plan”)”.

A što se tiče stvari koje su jednostavno šašave, “Mmm Papi” zvuči kao Girls Aloud na ferijama u Meksiku, na 45 okretaja, a “If U Seek Amy”… pa, enigmatični naslov svakako mami pažnju, ali enigma će biti razriješena čim ga izgovorite naglas i uvidite što speluje! Jest da se Britney već dugo vremena odlučno okreće ka odraslijoj publici, i nije šok čuti takvo što od strane nekog tko je još prije pet godina snimio odu masturbaciji (“Touch of My Hand”)… ali svejedno, djeca i dan-danas slušaju Britney, a pomisao da će čedni klinci i klinceze s engleskog govornog područja slušati kako svi momci i cure u klubu “traže Amy”… pa, znate što, meni je to baš fora. Dekadencija, hura!

No, najveće iznenađenje na albumu je to što su mi najbolje stvari većinom – balade. Kažem “iznenađenje” jer, uz iznimku “When I Found You” i “Don’t Let Me Be the Last to Know” i “Everytime”, balade joj dosad uglavnom i nisu bile jača strana. Stoga sam jako sretan što je usvojila lekciju ovomilenijalnog R&B-ja, koji je od Aaliyah pa nadalje pokazao kako “sporo i nabijeno emocijama” ne mora nužno biti = “svaki nagon za studijskim eksperimentiranjem i živopisnim zvučnim krajolikom leti van kroz prozor”. Pa tako ovdje imamo sumračnu, granžderski sumornu “Blur”, zatim “Out of Under”, koja je, priznajem, razmjerno “obična” epska balada pa mi, adje, malo ruši tezu… i onda je tu još meni najdraža “Unusual You”, za koju vjerujem da je većina ljudi ne bi ni nazvala “baladom” pošto ima 4×4 beat na 130ak BPM-ova, ali… štajaznam, ja mislim da ljudi znaju biti toliko zadrti u nekim svojim definicijama da često razviju skroz iskrivljenu optiku gledanja na stvari. Pa se tako danas često događa da se “tužnom” naziva jedino glazba koja je ubibože depresivna, a “baladom” jedino ubibožedepresivna glazba koja nema izraženog ritma. No, “Unusual You” jest tužna, a ritam je tu samo kao metronomski otkucaj srca, ništa više. I ništa manje.

Kad se sve zbroji i oduzme, “Circus” je ipak inferiorniji “Blackoutu” u svakom pogledu: i kao cjelina, i kao zbroj dijelova. Je li pop-princeza stvarno morala posrnuti kako bi ostvarila svoj najveći kreativni uzlet, ili je to bila samo slučajnost? Ne znam. Ali ako nije bila slučajnost, meni je ipak draža živa Britney s ćušpajz-albumima nego mrtva Britney bez ikakvih albuma. A cirkus je cirkus, čak i bez hodanja na žici i skakanja kroz vatreni obruč.

(izvorno objavljeno u Planu B, prosinac 2008.)

RETRO PETAK: Empire of the Sun – We Are the People (Sam La More Remix) (2009)

Ožujak 18, 2011

Ne znam nikog živog da uopće čekira komercijalni australski post-Modular house (Hook & Sling, Potbelleez, itd), kamoli da ga imalo respektira – i nije sad da ću kuditi ljude zbog toga, pošto i sam mislim da je premoćna većina stvari s te scene teški šrot, ali Sam La More je časna iznimka vrijedna pažnje. A kad volim sintove koji zvuče kao košara svježeg voća! Ovaj remiks je baš nekako jako… slušljiv, mogu ga imati na repeatu pola sata i ništa mi ne fali (kod većine muzike na polusatnom repeatu mi obično fali… neke druge muzike za promjenu), a volim poprililčno i “I Wish It Could Last” (namjerno sam stavio link na audio-upload a ne na spot; jedina stvar koja je gora od FHM-soft pornjave u house spotovima je – FHM-soft pornjava s NERDOVIMA!). Fun fact: “We Are the People” (original) je, zahvaljujući pojavljivanju na Vodafonovoj reklami, krajem prošle godine dogurala do prvog mjesta njemačke nacionalne top-liste!!!

Premijera u gostima

Ožujak 18, 2011

Bendovi su u rezidenciju MM Centra uletjeli prije sad već dosta vremena, pa je bilo samo pitanje trenutka kada ću tome novome zagrebačkome koncertnom programu pokleknuti i ja, koji sam samo čekao da se najavi neki stvarno pošteni bend. Junf mi je tako, u skladu sa svojim zavodničkim imenom, sinoć skinuo Nežni Dalibor, furioznim koncertom za koji je prava šteta što nije bio održan u nekom klasičnijem, malo većem prostoru. Mislim, šteta je to samo u nekome načelnom smislu, frazi koja pokušava besmislenim pretjerivanjem opisati ljepotu odsviranoga, jer u konkretnom slučaju sinoćnja kombinacija nikome nije smetala. Dobar je bend meni uvijek veći gušt gledati s razdaljine od 3-4 metra, MM Centar (tamo još iza &TD-a na eSCeu) je pretvoren u ugodan i sjajno ozvučen koncertni prostor, a čini mi se kako je i samim bendovima užitak nastupati u neposrednijoj atmosferi bliskoga kontakta. Čudno je jedino bilo slušati povremeno stadionski gromoglasne guitar-pop eksplozije popularnih Dalbača tijekom odbijanja od bliskih rubova prostorije, ali upravo sam se tako na alternativnu muziku i bio nakačio, vrteći je s kazića u svojoj splitskoj sobi. Na takve me, žestoke indie-pop bendove iz devedesetih, Nežni Dalibor najviše i podsjeća, pogotovo na koncertu gdje povremene kvazi-post-rock elemente studijskih snimaka bez grižnje savjesti zanemaruju u korist izravnijih udara. Da ni Smashing Pumpkins ni Placebo nikad nisu skrenuli iz popa u dark ili prog, ne bih ni trena dvojio navesti ih kao koordinate bendova zvuka, ali ovako mi je to malo crnjak, da ne ispadnem nepošten. S debitantskog su ‘Sredstva i veštine’, ako me pamćenje od sinoć do danas nije prevarilo, svirali sve osim poteza ‘Samo da znam’ – ‘Zid’, a dobar su dio koncerta odvojili i za predstavljanje friškoga drugog albuma ‘Normalan život’. Dodatna poslastica nakon sjajnoga koncerta bila je i premijerna prodaja novog albuma, tek pristiglog iz štamparije, koji sam onda jednostavno morao kupiti, iako me nove pjesme tijekom svirke nisu nešto pretjerano osvojile. Ne znači to da su mi bile loše, ali ja uvijek više volim čuti stare, koje znam i znam pjevati, nego neke nove, koje mogu biti i sranje i super, ali o tome ćemo razmišljati kasnije. Preslušavajući danas album, prepoznao sam da su sinoć svirane ‘Jeste li poludeli ljudi?’, ‘Ne postojim’, ‘Savest’, ‘Glupi avgust’ (trenutni favorit!) i ‘Strah’, a mislim da je u repertoaru bila i još jedna. Bendovoj trojci se na stejdžu pridružila i klavijaturistica, ali čini se kako nije sudjelovala u previše pjesama, valjda je još uvijek u fazi integracije u uigranu postavu. A ta postava stvarno dere, toliko da mi ih je opet teško skužiti kao indie-pop bend jakih melodija, jer takve uglavnom osnivaju tipovi koje nije previše briga za sviračke kompetencije. Možda baš tu negdje i leže uzroci pomalo mlakog dojma koji mi danas, nakon tek dva startna preslušavanja, ostavlja ‘Normalan život’, koji kao da želi biti ozbiljniji, promišljeniji, dorađeniji, nešto složenijih struktura. A možda se samo varam, jer još uvijek nisam uspio dobro se upoznati s pjesmama – bit će vremena za konačne sudove i njihova revidiranja. Jedino što jest ostalo isto jesu standardno srpski debilni šminkerski tekstovi, ali kod komšija su još uvijek EKV (a nažalost i kod nas, jebiga) nekakav simbol mudrosti i percepcije, pa je teško očekivati nešto drugo. Još je to jedan razlog zašto su koncerti i inače zakon, kad te ponese ritam bubnjeva i vožnja gitare naglas pjevaš i pizdarije. ‘Samo magli’ je i sinoć bila savršena ilustracija prethodne rečenice. Kao predgrupa Daliborima nastupale su vinkovačke Punčke, simpatičan indie-pop/post-punk bendić sastavljen od jako mladih cura – ako i jest faks, rane su godine, iako se ja kladim na srednju – koje mnogo više kvalitetnih, kreativnih ideja imaju kad je riječ o zvuku i aranžmanima, a manje kad se radi o pjesmama samim. Ali to će doći s godinama i iskustvom, kako se to već veli, jel.

R.I.P. Nate Dogg

Ožujak 16, 2011

Ako ste pušili koliko je on pušio, bili ste high, kao, svaki dan. Pozdrav, majstorčino!

Keep The Fire Burning vol. 1

Ožujak 15, 2011

Ono, malo za tuitamne predahe, prvo će ići obrade, potom originali, a onda povremeno i koji stihić, kao svojevrsno uskrsnuće rubrike zakopane na staroj Gorili.

http://www.youtube.com/watch?v=QvoGhi0DNj4&feature=related

http://www.youtube.com/watch?v=-ZTvqUvgYCI&feature=related

…some change could make a change, Could buy some time, some freedom, Or an ear to hear my story, it’s all I’ve got, My fiction beats the hell out of my truth…

Na povratku prema gore

Ožujak 7, 2011

Naravno da nitko ne bi trebao imati vječite kredite, iako ih ja bez ikakvih rezervi osiguravam mnogim dragim bendovima. Svatko može zastraniti, i na to zapravo ima i potpuno pravo, pa je malo glupo osjećati dužnost praćenja i podupiranja svega što netko u takvim okolnostima radi. Ali i u tom tipu uzaludnog podržavanja ima gušta. Gušta ima i u još nečemu, u ponovnom otkrivanju ili prisjećanju kako je nekoć dragi bend još uvijek jednako dobar, čak i nakon što sam ga, iznerviran debilnim posljednjim radovima, jednostavno prestao pozorno pratiti. Takav razvoj situacije pokazuje i da nešto malo kredita uvijek treba ostaviti, da se nađe, barem onima koji su te jednom ubijali ‘Novcem’ ili ‘Sao Paolom’, neovisno o propastima ekspedicija na druge žanrovske planete. Pipsi, jel. Srećom da je dobar čovjek Ozzy (koji to nije samo zbog ovoga) ulaznice za subotnji (nisam jučer stigao pisati, šta ću) koncert osigurao na vrijeme i osobama koje naposljetku na svirku nisu otišle, pa sam ja spremno uletio, da ne propadne. Koliko sam ispao iz vagona koji vuče Ripperova lokomotiva dovoljno ilustrira činjenica kako nisam ni imao pojma da bend uopće svira za vikend, i to dupli koncert nazvan 2×2, u Zagrebačkom plesnom centru (bivše kino Lika. Ili neko drugo bivše kino?). Na ime koncerta jesam bio naišao u programskim pregledima zagrebačkih izlazišta, ali ni na kraj pameti mi nije palo da je ime takvo jer se tako zove jedna bendova pjesma, i to je jedna od najljepših, barem u nešto mekšoj konkurenciji zadnjih dvaju albuma. A kad smo već kod toga, nigdje po štampi ili netu ne nalazim nikakve glase o koncertima, pa nije valjda da je vrlim hrvatskim novinarima i njihovim redakcijama bilo teško platiti upad, s obzirom da je bend najavio kako nikakvih promo-pizdarija nema? Okej, svoju kartu nisam ni ja kupio sam, ali zato ja i jesam bloger – nije me briga za ikakve obaveze osim onih koje si nametnem sam. Možda Pipsi trenutno i nisu najpopularniji domaći bend čije svako ukazanje izaziva interes publike, ali ako već ne zbog odlične muzike, valjda su zanimljivi zbog svojih, rekao bih, event-koncerata. Ono, nisu ne znam kako aktivni – ili zapravo samo strpljivo bruse nove pjesme? – ali limitiran broj ulaznica za nevelik prostor u kojem se rock koncerti uopće ne sviraju, a koji je stvarno fenomenalan, s time da ga je bendova ekipa sjajno ozvučila i ukrasila platnima na koja se projicirao materijal koji je uživo snimao Gonzo, ne znam, meni se to čini kao smišljeno po receptu naših estradnih novinara koje muzika nimalo ne zanima. Jebiga, sto kuna je to, prika moj. A vrijedila je svaka, jer se Ripper izgleda opet zaželio prave, bendovske, rokerske svirke, u koju su se skladno uklopili i neki prihvatljiviji momenti sa promašenih ‘Pjesama za gladijatore’. Nova, šestočlana postava, u kojoj za bubnjevima opet sjedi Tin, a koja ima i novog basista (ne mogu se sjetiti jesam li bend zapravo već i vidio bez Boršćaka), lijepo svira taj miks britpop-rocka i domaćega novovalnog naslijeđa, s tek rijetkim pokušajima dokazivanja vlastite paralelnosti s modernim muzičkim strujanjima. Iznenadilo me da sam sve tekstove s prva četiri albuma znao do u stih, iako ih osobno nisam pustio barem 4-5 godina, a zapravo me uopće nije smjelo iznenaditi, jer certain songs they got so scratched into our souls, a ‘Plači’ i ‘Gume na kotačima’ u mojoj duši zauzimaju i nekoliko parcela više nego što im je potrebno. Kao iznenađenje, ‘Rositu Pedringo’ u cijelosti je otpjevala Yaya, zvučeći kao Shirley Manson u onome kratkom trenutku u kojem se činilo kako bi Garbage doista mogli biti pravi bend i, shodno tome, daleko bolje nego što je to ikad uspjela u svojoj dosadnoj grupi. Drugi gost-solist bio je Dino Šaran u prekrasnoj verziji ‘Sina’, pjesme koju sam zbog lošeg društva u kojem se kretala kad sam je prvi put upoznao dosad izbjegavao, ali koja je jedna divna mediteranska melankolija. Inače mi je i taj Šaran sumnjiv lik, ali u Ripperovim najboljim pjesmama izgleda svi pronađu sebe, pogotovo zato što su tehnički gotovo svi i bolji pjevači od legendarnog manijaka. Koji je dio koncerta djelovao svjestan infame koja ga prati, pa je se trudio zajebantski osnaživati, ali bi vrlo brzo prešao u full-on nadrkani mod koji sere ekipi koja ide u WC tijekom ‘Nogometa’. Nikad se neće promijeniti. Neću se ovdje naslađivati ispravnošću svojih predkojegodišnjih pretpostavki kako će bend vrlo brzo nakon objavljivanja odjebati većinu pjesama s trenutno posljednjeg albuma, čekirajte set listu na kojoj dvije trećine pjesama dolaze s gitarskih albuma i provjerite sami. Niti ću se žaliti kako je ‘Pjevač Beatlesa & Stonesa’ uništena nepotrebnim krajem koji je srcolomnu klavirsku baladu nespretno preveo u polu-peglu. Samo ću još jednom reći kako mi je iznimno drago što su se Pips Chips & Videoclips vratili tamo gdje sam ih prije tri godine uzalud čekao. Set lista: Sebastian – Motorcycle Boy – Teroristi plaču – Malena – Jedan od nas – Plači – Ljeto ’85 – Sex u školi – Zdenka i vanzemaljci – Rosita Pedringo – Supermama – Poštar lakog sna – Susjedi – Sin – Nogomet – Dan, mrak – Narko – Bog – 1. BIS: Pjevač Beatlesa & Stonesa – Trener morskih pasa – Gume na kotačima – 2. BIS: Popravak – Porculan – 2×2

Ne treba leda, hvala

Ožujak 5, 2011

Ni za tavorenja u tamnici naroda, a bome ni za kasnijeg zaboravljanja mraka i oduševljavanja prošlošću pod pogrešnom egidom da je prije uvijek bilo bolje, nisam se nikada potpuno zapalio Vatrenim poljupcem. Pjesme na koje sam slučajno nailazio bile su mi dostatno kul i simpatične, namjerno pronađeni albumi uvijek su imali dobitnički omjer komičnog gušta i sranja nemušta, ali me pastirluk držao na sigurnoj distanci. Ipak su jedno ‘Dirlija’ i Pavine zlatne kvazi-narodnjačke solaže, pa čak i Vucina folk-core spika, a drugo standardna post-Dugme bosanka čobanija. Ne zamjeram ništa, ali kao hoch dečko iz dva centra, splitskog i purgerskog, nikad se nisam oduševio. Ali da je Milić Vukašinović legenda, jest, i to kolika! Ne mora odsvirati ni otpjevati ni note, dovoljno je da se pojavi i da svatko zna koja je šema. Ludi stric balkanskog rokenrola, kakvoga bi na obiteljskim okupljanjima mularija s nestrpljenjem očekivala, žudeći još jednu porciju priča koje se slušaju razrogačenih očiju, anti-roditeljskog sentimenta, bombona i nikomnemojrećmalijesičuo! gutljaja piva i kave, samo da bi ih ozbiljni starci ražalostili viješću da je čika Miću nešto spriječilo – djeci baš i ne bi smjeli izravno govoriti kako se sinoć uništio lakim ženama i teškim pićima. E taj se ludi stric sinoć potpuno neočekivano (okej, sinoć jest bilo očekivano, jer je koncert bio primjerno reklamiran i gotovo rasprodan, govorim više jeftino figurativno) pojavio u Zagrebu, pruživši meni priliku još jednog upoznavanja s njim, iz prve ruke i bez ikakve distance ili ekstatičnih preporuka, ali i prvu prigodu odlaska u Željezničar. Okej je rupetina, relikt socijalističkog društvenog života obespravljenih radnika fino se složio sa zvukovima bendova koji su nastupali. Bijelu kremu (koje ime! Majko moja, ludilo!) sam propustio, zbog kvizne ligaške premijere svojih neprikosnovenih Tiketa, koje su prekaljene veterančine podučile kako je jedna stvar ljepota igre lepršave neobaveznosti, a sasvim drugo teški ligaški grind-core. Vidimo se u studenom! Tako da dok sam se probio kroz Meka i prosvjede taman su se na stejđ popeli Brkovi, istovremeno potpuno pogođena i potpuno promašena predgrupa Vatrenom poljupcu. Pogođena zato jer je riječ o bendu toliko vrućem da bi i sam privukao gomiletinu ljudi, pa nikakvih sumnji u isplativost programa nije bilo. Još i važnije, zato što je nemoguće ne uočiti duhovnu vezu brkatih mladoturaka i sarajevskog rokenrol Džedaja (e, jeste vidjeli onaj film ‘Jedi, moli, voli’? Kad god vidim naslov, u kojem se zarezi izgleda pojavljuju arbitrarno, pročitam ga Džedaj Muoli Vouli, i zamislim animirani nastavak ‘Star Warsa’). Fino ti bendovi pašu jedan za drugim, u troipolsatnom maratonu pravih rokerskih, balkanskih i mužjačkih vrijednosti. Ali, sinoć se nažalost pokazalo, puno bi bolje pasalo da su išli drugi za prvim. Ne ljutite se, vjerni fanovi Vatrenog poljupca, ali mislim da je bespredmetno dokazivati da su Brkovi stvorili otprilike duplo bolju atmosferu. Tijekom njihova sjajnog nastupa pjevala je i skakala cijela dvorana, što je sasvim razumljivo kada se zna koliki su hype oko sebe izgradili serijom urnebesnih koncerata i prilično jebačkim albumima. Oba su izveli skoro u cijelosti, a jedino mi ide na jetra, čini se, okamenjen izlazak na bis uz ‘Cvjetalo je meni cvijeće’ – sve okej, momci, ali mene to previše podsjeća na ljutu četničiju. Mićin red na rad – a bio je praćen macanom basistom koji se, sudeći po izgledu i imidžu, jednako dobro snalazi u slamovima srpskih palanki i na snimanju spota Duran Duran, te bubnjarom kojeg baš i nisam vidio, ali ga se stvarno čulo – bio je pozdravljen gromko i srdačno, ali kako su pjesme odmicale, dvorana se praznila u stabilnom ritmu, pa je do finalnih 2 sata u noći u njoj ostalo tek nešto malo više od polovice prisutnih. Atmosfera je ipak bila malo mlaka, iako je svirka bila udarnička i vruća, što je zapravo i važnije. U tom je smislu i shvatljivo da su Brkovi, kao relativno mladi i fokusirani momci, razorili, a ipak ostarjeli Mića bio i više nego korektan, ali ipak za svoje godine. Svejedno, doktor za rock’n’roll je ispisao poveću količinu recepata za lijekove, u rasponu od poučnih ‘Krv i znoj’ i ‘Moj drug je otišao van’ do isposničkih ‘Muškarci ne plaču’ i ‘Neka tuga ostane’, a ja ću se od srcobolje, kurcobolje, zubobolje ili poslobolje i dalje radije liječiti suspektnom metodom prehodavanja, ili drugo mišljenje tražiti kod Zije, Zlaje ili Loše. Ponavljam, nisam fan i nikad nisam bio, pa ne mogu suditi koeficijent pogođenosti set liste ili se uživjeti u uskrsnuće čovjeka koji je dosad po svemu sudeći trebao biti mrtav. Nekih drugih bendova jesam die-hard sljedbenik, i znam kako bih reagirao u paralelnim situacijama, pa nisam imao nikakvih problema razumjeti prve redove, ispunjene muškarcima (i ženama!, što me donekle iznenadilo, kladio bih se da je Poljubac muška spika) čije su goruće oči odavale ispunjenje konačnog sna svjedočenja legendi oko koje sve prolazi, a samo se ona mijenja.

Moralne pobjede skupljaju luzeri

Ožujak 1, 2011

Vjerujte naslovu i meni, kad vam kažem, a ja valjda znam, kao višedesetljetni navijač Phoenix Sunsa. Okej, vratimo se temi, sinoćnjem koncertu neo-groove grupe Free Moral Agents u KSETu, na koji sam otišao više zbog izlaska, razgovora i druženja, a manje zbog benda samog. Realno, kako išta probavljivo očekivati od nekoga tko je i u The Mars Volta tek sporedni igrač? Dosadan bend, dosadni muzičari, pa je strah pri susretu s osobnim projektom jednoga takvog nebitnjaka, u kojem izgleda daje oduška svojim idejama i željama, bio sasvim razumljiv. Gdje bi on mogao pronaći pjesme? Uglavnom nigdje, pokazalo se tijekom koncerta, iako je najavno razbacivanje lijepim riječima soul i rock uspjelo anulirati i psovke dub i psihodelija. Naravno, teško je od benda u kojem su od četvorice instrumentalista trojica Afroamerikanci dobiti nemušt, mekan shiiit, ali nikakve nadogradnje u smislu melodija, refrena i ostalih catchy elemenata nije bilo. Pjevačica Mendee Ichikawa doista ima glas koji te zaustavi u mjestu, ali u ovakvom okruženju to je oružje iskorišteno za pucanje ćoraka. Povremeno bi nekakvo temeljno indie-viđenje američkih crnačkih muzičkih tradicija bilo zaokrenuto ka, recimo, Björk ili Yeah Yeah Yeahs, a u jednu su stvar uvalili i prepoznatljiv rif iz ‘Lovesong’ od grupe The Djevojke, ali sve skupa je bilo više za petominutno priznavanje sviračkih vještina nego za normalnu, ugodnu uživanciju. S Free Moral Agentsima u Hrvatsku je, opet, došao i reper Subtitle, koji je kao prednastupač otvorio svirku, da bi se bendu pridružio i na bisu, u jedinoj pjesmi cijele večeri koja me je dobila do drugog refrena. Ono, skužio sam da je stvarno riječ o pjesmi, a ne o nasumičnoj nakupini raznorodnih pokušaja. Inače, Subtitle je klasičan davitelj eksperimentalne hip hop škole, kod čijih podloga čuješ samo rovarenje basa i brujanje distorzije, i koji me toliko utlačio svojim polusatnim uvodom da sam stoga možda i bio blagonaklon prema FMA (eh, ako jesam bio blagonaklon, koliko su onda loši stvarno bili?). Kao producent je, dakle, klišeiziran i predvidljiv, koliko god on sam bio uvjeren kako radi pravu stvar, underground bez komercijalnih pretenzija. Kao reper je, ajde, prosječan, jer se vidjelo i čulo da doista vjeruje u svoje riječi, kojih je bilo milijun, i to izvedenih u dugačkom, neprekinutom nizu podloga puštenih u komadu. Problem je samo što uza sve te riječi nije stigao i adekvatan broj rima, jer je Subtitleov stil monotona, neritmična tirada. Def Jux & anticon., so much to answer for, zavapio bi Morrissey, znajući kako je surova istina da na svake, recimo, cLOUDDEAD dođe pedeset napornih boraca limitirane dovitljivosti, koji ne kuže kako je integralni dio kvalitetnog hip hopa među ostalim i sexy swing zgodnih cura. Nadao sam se kakvom soul semplu, ali uzalud. Bila je to večer provedena uz hip hop i soul za ljude koji ne vole pop pjesme. Jadan ja.