
=9. Octo Octa – Where Are We Going?
[300 bodova / 1 glas]
Došao sam svojedobno na teoriju da je rock (danas možda više ne u toj mjeri, ali tradicionalno, u svojoj klasičnoj inačici svakako) užasno konzervativna glazba. Točnije, užasno konzervativna kultura – ne radi se o tome da je u muzičkom smislu postao pas koji lovi vlastiti rep, već o čitavom svjetonazoru koji muziku prati. A taj je, u biti, nešto još mnogo gore od konzervativnog – on je lažna pobuna. Od kada se pojavio, isfuravao je nekakvo buntovništvo – tinejdžeri slušaju nekakvu buku, živciraju svoje starce, jebu se prije braka, ruše establišment, ovo-ono… a suma sumarum svega je da je na kraju balade sve ostalo isto, osim što su neki ljudi, manje-više bijeli muškarci, došli u poziciju isfurati sve svoje beautiful dark twisted fantasies (tipa, bacati televizore kroz prozor, namlatiti dovoljno para za nahraniti pola Etiopije i okupiti harem grupisa). I to je, na razini društva, bila sva poanta, neki frajerčići su dobili priliku isfurati svoj egotrip i još to predstavili kao tektonsku društvenu promjenu. Ostali? Pa, prost puk je poslužio da troši lovu na ploče i ulazice, žene su bile ukras i trofeji, crnci su bili ok dok im se mogla drpiti glazba, a na pedere se nije trošilo riječi. Stvarno ste preokrenuli taj establišment, nema šta.
Daleko više emancipatorska glazbena kultura je, dakako, ona klupska. Začeci joj se obično se smještaju u partije pod nazivom the Loft koje je od Valentinova 1970. do svoje smrti 2016. organizirao Njujorčanin David Mancuso. Ljudi koji su im imali sreće svjedočiti pričaju kako se radilo o oazi mira i sreće usred tada surovog New Yorka (zakon je tada još branio muškarcima da plešu u paru!). Dobrodošao je bio svatko, bez obzira na spol, boju kože, spolnu orijentaciju ili što već, pod uvjetom da ne stvara probleme drugima. I svi su bezbrižno plesali skupa, ujedinjeni ritmom. One nation under a groove.
Pojedini polaznici The Lofta – kasnije velika imena rane klupske scene, Frankie Knuckles, Nicky Siano, Larry Levan – polako će početi graditi scenu, puštajući glazbu uglavnom po njujorškim gej klubovima, no čekalo se žanr koji bi dostojno ozvučio takva mjesta. I tako se sredinom sedamdesetih rodio disco, prva doista klupska glazba, napravljena baš za višesatni ples. Klubovi koji su se tada javili – poput kultnog Paradise Garagea – postavit će temelje svim budućim klubovima. Zaboravite elitistički Studio 54, te su rane diskoteke zadržale duh The Lofta, mogao ih je pohoditi bilo tko, i bez obzira što je tko bio u tmurnoj stvarnosti vani, unutra su svi bili jednaki. Svatko je mogao biti car plesnog podija, hero just for one day. I došli su svi – Paradise Garage je počeo kao gej klub, ali je zbog navale strejtera koji su se pravili da su gej da uđu (!!!) naposljetku otvorio vrata svima.
Ubrzo je disco eksplodirao i na top-listama počeo ozbiljno ugrožavati tada već etablirani rock. Protuudar nije trebalo dugo čekati. Rockisti su odmah otpisali disco kao najgore komercijalno smeće, ispraznu muziku za šupljoglave ljude, nema tu velikih faca koje vam moraju nešto jako pametno reći o vašim životima… javila se kampanja «disco sucks!», kužite, jel, SUCKS, sve su vam to prljave pederčine, a kulminacija hejta bila je zloglasna Disco Demolition Night (think naci paljenje knjiga, samo rokeri umjesto nacista i disco ploče umjesto knjiga). Buntovno, nema što.
I stvarno, upalilo im je, disco je u par mjeseci naglo nestao s top lista, a diskografske kuće prestale su ulagati u njegovo snimanje. No, kako bi rekao lik iz (inače ne nešto bitnog) filma “The Last Days of Disco”: «Disco was too great, and too much fun to be gone forever… it’s gotta come back some day!» I doista, par godina kasnije, u Chicagu, par producenata počelo je prtljati po ritam mašinama, semplerima i sintovima, pokušavajući u kućnoj radinosti dobiti nešto plesno poput disca, a spomenuti Frankie Knuckles, već koju godinu nastanjen u Chicagu i rezident gej kluba Warehouse, mogao je rasplesati svoju klijentelu nečim novim.
I tako se disco vratio jači nego ikada, reinkarniran u house, spreman zakoračati u budućnost, kako glazbeno, tako i društveno. House, za razliku od frajerčina s gitarama, nije bacao isprazne parole što strašno zvuče, nije izigravao veliku facu koja će donijeti promjene – house je to naprosto UČINIO, stvorivši jedne od rijetkih prostora gdje su se svi ljudi dobre volje mogli okupiti i bez straha biti što jesu, i barem nakratko uživati, u miru i slogi. A vanjski svijet je slijedio, polako i kaskajući, ali jest. Ima nade.
Ipak, da ne nosimo odviše roza naočale, ne raste po klubovima samo cvijeće. Malo što me žalosti poput izvještaja o napastovanjima žena po klubovima i festivalima (zaključio sam da ću frendice početi braniti od nastrljivaca tako da se JA počnem uvaljivati NJIMA, pa kom opanci…), situacija kad mi balavac priđe u klubu i kaže mi nek se čistim odavde ako sam peder (sinko, u klubu si, jes da je za naspidirane kretose poput tebe, ali da nije bilo pedera, svi klubovi bi ti izgledali k’o Jabuka), ili o proserima poput onog Ten Wallsa da su pederi nakaze (debilu, radiš HOUSE, da nije bilo pedera, svirao bi po terasama u Litvi!) ili nekakvog Konstantina iz (inače kul) kolektiva Giegling, da žene ne znaju DJ-ati (tko si ti uopće, micek?), ili, još gore, o gej klubovima po San Franciscu koji ne puštaju odviše «femi» dečke (poserem ti se na tvoj krhki «maskulinitet»)… gora izopačenja ne mogu zamisliti, jer, alo, pa klubovi i jesu tu da sva sranja iz realnosti ostavimo pred vratima, prije nego što ih se svijet odluči ostaviti kao takvih! Još je mnogo posla pred nama, borba još nije gotova, ali samo hrabro jer, da se vratimo na riječi spomenutog filmskog lika, «DISCO WILL NEVER BE OVER!» (NP)

=9. Bleachers – Gone Now
[300 bodova / 1 glas]
Znači li ovaj kraj da su albumi nakon svega ipak postali povijest, ili su ovi slušatelji jednostavno ostarjeli, ostavljam za neku drugu priliku. Ali razumijem da nove generacije jutjubera, blogera i ostalih -era albume slušaju kao što navijači gledaju tekme – jednom ih pogledaju, poslije o tome pričaju, čitaju vijesti i recenzije na internetu, možda pogledaju komentare, skraćenu reprizu i golove, a onda već dolazi sljedeća utakmica. Ako je neka dobra, onda odu na koncer-uhm, ovaj, tribine za posebni doživljaj. Ako je neka stvarno naj, pogledaju je i pregledavaju cijelu još koji put, ali to spada više u sferu obrazovno-dokumentarističkih razloga. Kad smo kod posebnih doživljaja, na koncert Bleachersa ne bih otišao na tribinu, kao što im ime sugerira, nego ravno dolje na teren. Jer Jack Antonoff se vješto riješio kiča Fun.a, pa sad isporučuje staroškolski pop bez greške i još jače nego na prvoj utakmici. Najljepši gol na ovoj drugoj je “Goodmorning”, pa kad pjeva „Goodmorning to the cops, goodmorning to my upstairs neighbor, and to the kids at 42“ skoro bi čovjek pomislio da je ovo možda čak jedna navijačka. Ali nije: to je gol, koji slušam na repeat s tribine jednog slučajnog i, čini mi se, podcijenjenog pop benda. (OM)

8. Rural Alberta Advantage – The Wild
[301 bod / 1 glas]
Svaki, ali baš svaki put kad slušam The Rural Alberta Advantage, a to u posljednje vrijeme i nije tako rijetko, sjetim se genijalne Tonćijeve opaske – Koliko im je to što su iz ruralne Alberte zapravo prednost? Nasmijem se svaki put, nerijetko na glas. Ljudima pored kojih prolazim na ulici bude čudno, neki pređu i na drugu stranu ceste. Svaka uspjela šala zahtijeva određenu žrtvu, očito.
Ne sjetim se samo toga. Sjetim se i kako mi je Kreha dao lijepu karticu s kodom za digitalni download njihovog prvog albuma jer je on kupio ploču, sjetim se i kako taj kod nikad nisam iskoristio jer sam bio sasvim zadovoljan svojom ilegalnom verzijom albuma, sjetim se i kako sam, napušen, prvi put čuo bend i kako me u prepunom tramvaju prva pjesma s tog prvog albuma baš uznemirila, jedva sam čekao da izađem van. Vrlo precizno pamtim taj osjećaj. Osjećao sam da je to glazba za mene, glazba koja će mi se svidjeti i koja će mi, ako bude sreće, nekad u budućnosti mnogo značiti, ali sam isto tako imao grč u želucu, trnci su mi prolazili skalpom, znojio sam se gore nego Patrick Ewing, usta su mi se sušila, nije mi bilo dobro. Bila je to neka dobra uznemirenost, ako uznemirenost uopće može biti dobra i najlakše bi i najciničnije bilo to sve pripisati THC-u, ali to bi bilo čisto promašivanje proverbijalnog fudbala jer naglasak je tu na onome što ti glazba može učiniti, a izvanjska stimulacija ionako je tek, je li, stimulacija. Uostalom, golema količina glazbe koju sam slušao me nije uspjela ni dotaknuti, a kamoli uznemiriti. Svim stimulansima unatoč. Tih su godina, recimo, bili popularni Dirty Projectors, svi su kleli u njih. Šmirty Šprđektors, ako se mene pita. Nigdje emocije, nigdje ničega, pusta zemlja s lijepom ljušturom. Što ja znam je li lijepa, tako se priča.
(Digresija. Kažem „Tih godina su bili popularni“ i odem provjeriti koje je godine The Rural Alberta Advantage objavio taj prvi, genijalni “Hometowns” i vidim da je to bilo 2008. Prije deset godina! Isuse moj dobri! Okej, “Nevermind” je objavljen prije četvrt stoljeća, bla, bla, ali “Nevermind” sam slušao kao klinac, a ovaj sam album prvi put čuo kao već formirana osoba, kao čovjek koji je već nešto vidio, čuo i doživio i otad je prošlo deset godina. Deset. Godina. Star sam. Prolaznost i te stvari. Rastužuje me to.)
Godine na stranu, kad god slušam taj album, taj prekrasni, neponovljivi prvi album ovih kanadskih manijaka osim što se sjetim Tonćija, Krehe i scene u tramvaju, osjetim skoro sve ono isto što sam osjećao pri prvih nekoliko slušanja, obuzme me ta moć čiste glazbe, sirove emocije, manjka preseravanja i predivno formulirane želje da se nešto izbaci u ovaj truli, šugavi svijet iako, jelte, znate da je svijet truo i šugav i da ono što u njega želite izbaciti vjerojatno nije mnogo bolje, ali morate, želite, ne možete drukčije. U tome bi se mogla kriti poanta.
Ove su godine objavili četvrti album. Drugi je bio dobar, ne kao prvi jer ništa ne može biti dobro kao taj njihov prvi; treći je bio traženje, a ovaj je opet dobar. Ne kao prvi jer… znate već.
Vjerojatno nekome tko ih prije nije slušao ovaj album neće značiti previše, ali meni je važan. Važan mi je zato što imam kontekst. Nema to veze s nostalgijom ili barem nema previše veze s nostalgijom, ima veze s tim da netko danas još uvijek radi albume kakve volim. Albume koji su nakrcani pjesmama s lijepim melodijama, pjesme uz koje možete plakati i skakati, na koje se povremeno poželite zavući u neki kut i očajavati nad vlastitom teškom sudbom, a povremeno dići stisnutu šaku u zrak i pjevati te himne uz koje bi bilo dobro razbiti neko staklo, tek tako, zato što možete, zato što staklo i služi da bi bilo razbijeno.
(Osim starenja rastužuje me i to što je ovo zadnji Gorilin izbor najboljih albuma godine. Gorilini albumi godine slični su ovom bendu – ne zna za njih mnogo ljudi, ali mnogo znače onima koji znaju za njih. Meni su mnogo značili iz niza razloga, a nije nevažan ni onaj da su mi produbljivali iluziju o tome da postoje ljudi koji su mi slični, ljudi koji vole glazbu, koji je mnogo, posvećeno i strastveno slušaju i o njoj razmišljaju ili ne razmišljaju, jebeš razmišljanje, ali u njoj uživaju i, ako ne ide drugačije, jednom godišnje su spremni napisati nešto o glazbi koja im se te godine posebno svidjela. Stari ljudi vole iluzije.)
Zapravo me čudi zašto više ljudi ne voli The Rural Alberta Advantage. Imam osjećaj da je to baš glazba koja bi se mogla dopasti mnogima. Ima taj pankerski pristup, energiju i stav, ima trunčicu hipsterluka, baštini najbolje od indie estetike devedesetih, a ne bježi ni od nove emocionalnosti momaka s bradama i kariranim košuljama koji nariču o tome kako bi rado oderali jelena, ali nož im je tup, a dragana daleko. Moguće da je tvrđoj, pank ekipi ovo previše mekano, a da pravovjernu indie rulju odbija činjenicu da je ipak riječ o kanadskim seljačinama koji nose srce na reveru i nisu baš previše kul, čak ni ne izgledaju kao da se ne trude biti kul.
Ne znam, meni su baš taman. (AŠ)

7. Nikola Vranjkovic – Veronautika
[304 boda / 1 glas]
Odrastanje i sazrevanje u Srbiji tokom devedesetih nije bilo normalno. Brojni bendovi su mi pomogli da preguram krize identiteta, probleme sa curama, izgradim kritički odnos prema društvu i sistemu, to je sve zajebano, ali kroz sve to prolazi i neki Šveđanin i neki Francuz i poneki Rus, i u sličnim smo pločama pronalazili utehu i upute za prvu pomoć. Ali odrastanje u Srbiji je nosilo i jedan specifičan teg, truli zadah Nenormalnosti, činilo mi se da takve probleme nisu imali drugi čije diskografije sam pribavljao. Block Out je bio jedan od bendova kod kojeg sam pronalazio tragove zajedničkog sjebanog detinjstva, zajedničke sjebane tadašnjosti i budućnosti. Uzmite samo na primer album “Godina sirotinjske zabave” (čak i sam naslov pogađa u suštinu, pre prve note) gde Mita u “Poštaru” peva “Neću da delim deci pozive u rat”, taj poštar je paradigma onog o čemu govorim, gde to još (sem u Nadrealistima) ljudi beže od svog poštara, gde? Kad su konačno pale sankcije i granice sa Srbijom se otvorile, te granice sam počeo prelaziti redovno i sa sve većim zadovoljstvom, sa druge strane sam sretao neka nova lica, neopterećena, nasmejana, delovalo mi je da su svi imali sretnije odrastanje (naravno da nisu svi, ali se meni tako činilo). Ali to što nas je do tada obeležilo, i nastavilo da obeležava, otvorene granicu nisu mogle dugoročno da zaleče. I zato kod nekih domaćih autora, a Nikola Vranjković spada u njih, pronalazim kockice slagalice koje mi pomažu da složim samog sebe, ne uspevam sve to samo od delova iz inostranstva.
O životu odraslih u Srbiji dvehiljaditih ne mogu da govorim uopšteno, generacija kojoj sam nekoć možda pripadao više nema ništa zajedničko sem te prošlosti, a i nje se više ne sećamo svi isto. Novo tehnološko doba učinilo je da danas u jednom kliku, u jednoj sekundi, mogu da vidim sve nesreće sveta, sada znam ono što sam i devedesetih naslućivao, a to je da je odrastanje u Srbiji mnogo bolje nego recimo odrastanje u Siriji, Libanu ili tamo negde drugde, u mestima koja čini se nikog ne interesuju. Danas mislim da je svet mnogo gore mesto nego što sam se ranije pribojavao, kao i da se sve manje ljudi nervira oko toga. U jednom stripu koji sam nedavno pročitao, u jednoj sličici spominje se mladi student koji se ubio jer nije mogao da podnese toliko nesreće u svetu. Ne znam da li se takvi slučajevi događaju, ali stvarno postoji puno tuge u ovom svetu. U pesmi “Dve hiljade i kusur godina”, Nikola je tu negde gde i ja, tužan i gorak, “Oči velike, njima vidi sve/ Al on je tako star, on nema nerava/ Osramoćen i sed/ U očima mu led/ Ista uloga/ Dve hiljade i kusur godina/ I nikad neće stići/ Nikad/ Na vreme”. Sećam se jednog radio intervjua sa Srđom Popovićem, čovekom kojeg sam neizmerno cenio. Govoreći prvo o izborima u Srbiji, prešao je na priču o izboru između većeg i manjeg zla, da bi na kraju govorio o veri u ljudski rod, završivši metaforički sa “Niko ne može preživeti sam. I jedina moja nada je da to može da dođe odozdo i da bi ovde bio potrebniji od svake partije neki duhovni pokret, neka crkva koja ne postoji, nova crkva koja bi išla okolo i podsećala ljude da pre svega treba da se vole, a posle ćemo sve lako, eto.” “Stvarno smo nisko pali”, reče Svetlana Vuković, voditeljka Peščanika uz smeh. “Dokle sam dogurao!”, reče ironično Srđa, isto uz smeh.
Nova crkva, da. A posle ćemo lako. (PJ)

6. Mount Eerie – A Crow Looked at Me
[320 bodova / 2 glasa]
“A Crow Looked at Me” je mučan album, kao što je mučno svako djelo koje kao inspiraciju ima smrt i koje tu inspiraciju uspješno pretače u konačan proizvod. To ne znači da nije lijep, jer lijep je kao da nikakve tmurne konotacije nema.
Intiman je u tolikoj mjeri da se ponekad čini kao da Phil Elverum čita vlastiti dnevnik i tu i tamo trzne po gitari. Jednako toliko zvuči planirano nedovršen, sirov i elementaran. Kao da je riječ o one-take albumu ili o ovoj crtici koju pišem pola sata prije slanja jer sam zabunom mislio da je trebam poslati tek sutra.
A smrt je pojam s to-do liste sviju nas. Onaj zadnji prije kojeg stalno ubacujemo neke druge za koje se nadamo da će stići doći na red. Šaramo, crtamo, prepisujemo od ostalih, dopisujemo ostalima kad ne gledaju, ne znajući što će i kada doći. A kad se smrt na toj listi prekriži, a križanje je u njenom slučaju neizbježno, radi li se o nekome ili nečemu bližnjem, osjećaj je mučan.
Gorilina listo najboljih albuma, počivala u miru. (AS)
(pisali: Nikola Pezić, Ozren Milat, Andrija Škare, Petar Jovanović, Ante Spahija)