Archive for the ‘Najbolji albumi 2017.’ Category

Gorilini naj albumi 2017: #1

Siječanj 25, 2018

I konačno, stigli smo do posljednjeg Gorilinog albuma godine – koji pripada Lorde, popularnoj hrvatskoj pjevačici s Novog Zelanda! Povukli smo svoje veze u dijaspori i dobili jednu, bez lažne skromnosti, popriličnu ekskluzivu: komentar od same Lorde povodom ove svečane prigode. 🙂 Ako ne vjerujete – pročitajte!

“Wow, ovo stvarno veliko čast! Ispričavanje za moj loši Hrvatsko, iako moji korieni Hrvatska ja naučiti Hrvatsko samo iz druženja u zavičajna club “Maks Luburić”, jako sretna da Hrvatska dobiti zeleni svjetlo – GREEN LIGHT, kužiti, da? 😉 – za ostvariti tisuću ljeto san od nezavisnost a ne velikosrb agresor, samo napried Hrvat i Hrvatica! Veliko pozdrav prema svi koji voliti Lordi, prema svi moji fanovi iz Hrvatska, posebno prema fan iz Podieljen (tako govoriti grad “Split”???) koji eksplodirati govno gore s kućnom izrada d-d-d-dinamit – kužiti, da? 😉 Hvala predsiednica Hrvatska Kalinda Grabber-Kitano, hvala “Ruralno Gorilla” za ovo priznanje, ja budem printanje pa obiesila u muzej Lovre, iza ali koga brige, to je samo Lovre hehe 😀 kužiti, da? 😉 Pozdrav prema Ozren Milato, pozdrav prema svi čitateljsi “Ruralno Gorilla”, puno vas voliti vaš Lorde! ❤ ❤ ❤ XOXO ZDS :)”

Toliko od naše Lorde, a sad – blow shit up, Ozrene!

1. Lorde – Melodrama
[721 bod / 4 glasa]
Bio je to još jedan u nizu aprililija u sezoni (ili možda desetljeću) aprililija, kad smo saznali da je treća generacija emigracije na Novi Zeland, Lorde, dobila/prihvatila/zatražila/spotakla se o/pronašla u ormariću na kolodvoru hrvatsko državljanstvo. Kao i obično u slučaju takvih vijesti, prvo sam pogledao koji je datum – da slučajno ipak nije prvi travnja. Nope. Ni blizu. Nije bio prvi travnja i ni kad se počelo pisati o tome da, već pogađate, i istočni prije svojataju Lorde, ona je, bre, naša, nije njihova u klasičnom, folklornom tonu ovih naših slijepih ulica. I razmišljam tako, kakva je to sve skupa smijurija, jer ovoj djevi bajnoj uz takav talent stvarno ne treba (još jedno) državljanstvo. Sve što joj je trebalo između debija (koji me onako blago, nenametljivo nervirao) i ovog majstorstva “Melodrame” pronašla je u Jacku Antonoffu (najozbiljnije, slučajno se dogodilo da pišem crticu i za Bleachers i ovu zakašnjelu za Lorde). To sam skužio tek par mjeseci nakon što me totalno rasturila, jer sam nakon stotina slušanja krenuo istražiti kako se dogodio taj divovski skok od sredine ceste “Pure Heroine” na ovu sklisku granicu elektropop majstorstva i revolucije zvuka skrivene u detaljima. „But we’re the greatest, they’ll hang us in the Louvre/ Down the back, but who cares, still the Louvre“ pjevuši ona u monumentalno mentalnoj “Louvre” koju bih u nekim davnim vremenima proglasio najboljom pjesmom svih vremena, ikad, od početka povijesti, pa zašto ne i sad, u ovim ciničnim vremenima. Poslušajte samo onaj trenutak kad se tamo negdje u trećoj minuti raspline u epohalni gitaristički solo i bit će vam sve jasno. I sad na samom kraju jedne ere albumskih izazova, simboličan je ovaj moj trenutni osjećaj da se baš sad nalazim u toj gitarskoj solaži i razmišljam kako bi Ela Marija, da je kojim slučajem njen djed ostao u Hrvatskoj, nazvala ovu pjesmu u paralelnoj (alternativnoj?) stvarnosti Hrvatske. “MUO”, “Mimara” i “Etnografski muzej” su rani favoriti, ali na kraju odluka pada na iznenađujuće prikladan u svim smjerovima svijesti: „Muzej iluzija“. (OM)

(pisali: Ella Jelić, Ozren Milat)

Gorilini naj albumi 2017: #4-#3

Siječanj 25, 2018

4. Entrance – Book of Changes
[363 boda / 1 glas]
30. travnja 2017. godine Entrance je u Močvari održao (koristim jedninu jer u suštini nije riječ o punokrvnom punočlanskom bendu nego jednom čovjeku, Guyu Blakesleeju, i rotirajućoj ekipici njegovih prijatelja) najbolji zagrebački koncert prošle godine, na kojem je gotovo isključivo svirao pjesme s prelijepoga ljubavnog albuma “Book of Changes”. Na koncert sam ponajprije otišao po utjehu zbog toga što se jednom obećavajuća ljubavna priča s jednom predivnom damom zbog niza objektivnih i subjektivnih okolnosti nije razvijala u željenom smjeru. Samo što sam na koncert otišao u društvu te dame, jebiga. Što se nekako intuitivno ne čini plodonosnim okružjem za postizanje proklamiranog cilja utjehe, zaborava, smirivanja i prihvaćanja, ali što se naposljetku pokazalo možda i ključnim sastojkom spokoja koji sam te večeri osjetio poslije koncerta. Guyev rad sam pratio i prije ove ploče, ali u njegovom skakutanju od bluesičnog kantautorstva do transa psych-rocka sam uvijek prije svega uviđao neke rupe i praznine, samo što ih nisam znao definirati, a nije me ni zanimalo, da budem iskren. Orkestrirano ’60s orch-pop trubadurstvo “Book of Changes” mi je sve objasnilo. Psych-rock je samo žanr – koji virtuoz Guy svira maestralno, ali ga baš i nije punio pravim pjesmama. Prava se psihodelija, međutim, krije u zaljubljenosti – šarena, raskošna, neshvatljiva, snažna, opijajuća, ošamućena, kaleidoskopska, uništavajuća, orgazmična, ljekovita, katarzična. Takva da te od ljubavnog poraza do ljubavne pobjede dovede ista osoba koja te u startu i porazila. Divna ploča. Divna žena. Divan život. Dajte im svima šansu. Osim njoj jer ću vas razbit. (GP)

3. Beachheads – Beachheads
[381 bod / 1 glas]
Uzmemo li u obzir onu tekovinu života u modernom svijetu koji te najusamljenijim čini u trenucima kada se neželjeno nalaziš naguran u ničim ti srodnu gomilu koja, kao, prezentira i tebe, posebno izražena samotnost muzičkog fanatizma u Hrvata – a i na cijeloj kugli, realno – nije R&B fandom, kako nas je nekidan podučio Tonći, nego zaljubljenost u rock’n’roll. Kojem se sada već toliko davno iz sistemu potrebnih i vidljivih legitimacijskih dokumenata iz imena izgubio kotrljajući roll da ga se prečuje i previdi čak i kada ga glasno i jasno tetoviranjem naših srdaca izdvajamo i mi kojima je danas upravo ta komponenta stijeg ponosa i ključna razlikovna odrednica. Nije mi nikakav problem kada me se karikira iz tabora (nikako ne suprotstavljenih nego jednostavno) drugih muzičkih plemena – štoviše, takva me prepucavanja još uvijek ispunjavaju guštom, dokazujući da zaista nikada nećemo odrasti – ali kada se unutar okruženja i utvrda radikalizirane rawk desnice od mojeg rokenrolerstva očekuje, štoviše čak i podrazumijeva!, naklonost prema metalu, Motörheadu, bluesu, Hladnom pivu, Deep Purple ili Jacku Whiteu, e onda mi postane jasno kako smo bitku odavno izgubili, samo što ja još uvijek živim u iluziji da šansa za preokret postoji. A ponos malih šansi upravo i jest jedna od osnovnih ideja rock’n’rolla, kako su svojim pozdravnim albumom prije tri godine poručili najveći opskurnjaci i najveći majstori Centro-matic. Ne utvrđujem hijerarhijski odnos prema kojem je rock’n’roll bolji i ljepši i veći i važniji od odrješitoga čvrstog rocka i njegovih saveznika – odnosno, ne činim to ovdje i sada, to se ionako već zna! – nego ne mogu prihvatiti da se manji dio nameće nužno široj i većoj cjelini. Ne baš o ovim posljedicama, ali o istim uzrocima začahurivanja nam je prije nekoliko dana pisao Pezić. Priznajem, i samom mi se nerijetko dogodi da termine rock’n’roll i rock koristim nasumično i naizmjenično, samo što se ta dobrodošla ležerna propusnost terminologije nažalost jednostavno ne čuje u žestinom nakrcanom zvuku niti uzvraća od hordi poklonika toga zvuka i njegove agresivnosti. Koja ne samo da nije sve nego je često potpuna opozicija izvornoj namjeri rock’n’rolla – Došli smo plesat s djevojkama sa zvijezdama u očima, podsjetili su nas posljednji pravi velikani The Gaslight Anthem. Ako nema plesa, prostora za djevojke, zvijezda, širom razrogačenih i romantično zatvorenih očiju; ako nema ljuljački, sladoleda, lizalica, tobogana, šetnji, cvijeća; ako nema tralala i šubidubi – NIJE rock’n’roll. A rock neka bude. Rawk – nema frke. Samo što kanon u koji se ne pripuštaju čak ni – osobna anegdota iz hrama rawka u Hrvata, Pištinog Hard Placea – Springsteen i The Replacements nije kanon koji želim braniti ni pod koju cijenu, iako mu baš zato danas vrlo često trebaju novi stražari i kuratori. Koji će unutra radosno pozvati Teenage Fanclub i The Posies, Redd Kross i Sugar, pa čak i Buzzcockse – sve redom fantastične bendove o kojima se, ako uopće, gotovo redovito govori samo u kontekstu postojanja u jednom od podžanrova eventualno tangencijalno povezanih s pravom stvari. Iako su se esenciji prave prave stvari redom približili koliko je to uopće moguće. Potpuno je jasno kako je eponiman debitantski album Norvežana Beachheads dosegao uši tek indie ekipe, a da su ga kvazi-rokeri ignorirali i unatoč tome što se kroz njihov zveckavi punky rokenrolić sviranje bendovih članova u moćnoj mašini Kvelertak probija jednako izdajnički kao i elaborirane vratne tetovaže kroz do kraja zakopčane ispeglane bijele košulje. Mislim, nisu ga ignorirali, nego ih nove stvari jednostavno ne zanimaju čak i kada zvuče kao stare, pogotovo ako je riječ o pjesmama koje bi čak i POBOLJŠALE (časna riječ!) totemske klasike kao što su “Grand Prix” (“Moment Of Truth”), “Frosting on the Beater” (“Break Me Down”), “Phaseshifter” (prekrasna “Una”), “File Under: Easy Listening” (“Reverberations”) i “Singles Going Steady” (“Monologues”). Pa je onda još i jasnije da su Beachheads ove godine (zapravo lanjske, jel) svojim power-popom napravili isto što i Royal Headache svojim garage-rockom albuma “High” 2015. – pojavili se gotovo niotkuda (okej, Royal Headache su imali sjajan album i prije navedenog) i snimili neporecivi album godine kojemu je ta titula samo prva stepenica, odnosno odskočna daska. Trampolin kojim se odbacuju do nebeskih visina odakle zaista mogu osvijetliti put naprijed svakome zagledanom u nebo. U zvijezde. U oči djevojke ili mladića. U rock’n’roll. (GP)

(pisao: Goran Pavlov)

Gorilini naj albumi 2017: #5

Siječanj 24, 2018

5. Colleen – A Flame My Love, A Frequency
[350 bodova / 1 glas]
Jedna od najdražih glazbenih zanimacija mi je pretraga po Deezeru ili sličnim servisima jer nemaju puno toga što tražim. Očajan sam što trenutno većina streaming servisa nema Hi-Res fajlove. Usprkos tome, prošle godine izašlo je 50-ak odličnih albuma. Najbolji album biram po raspoloženju onog dana kada šaljem Tonćiju listu za Gorilin izbor albuma godine. Colleen “A Flame My Love, A Frequency” mi danas više ne bi bio najbolji album 2017., već Klein “Tommy EP”. Jučer, na autocesti, album godine bio je Sampha “Process”, a ljetos Saint Etienne “Home Counties”. Samo rijetki albumi budu mi toliko dragi da odmah znam kako su najbolji ikada. Posljednji takav bio je Metronomy “The English Riviera”. Biranje albuma godine je precijenjena radnja. Preslušavam skoro sve albume koji se pojavljuju na albumoftheyear i linkovima unutar te stranice. Sviđa mi se Tiny Mix Tapes jer objavljuju puno toga, a pratim i neke specijaliziranije trgovine s odličnim izborom novih izdanja. Ponekad preslušavanje traje pet do deset sekundi što je sasvim dovoljno za ocijeniti album dobrim ili lošim. Ove godine sam završio rasprodaju skoro svih svojih CD-a i ploča, osim dvjestotinjak izabranih. Zauzimali su previše prostora i drago mi je što sam ih se riješio. Ostale su samo stvari za preseravanje. (BM)

(pisao: Bojan Mandić)

Gorilini naj albumi 2017: #2

Siječanj 24, 2018

2. Bicep – Bicep
[600 bodova / 2 glasa]
Nekad sam išao na deep/tech house partyje svakog vikenda, onda sam nešto godina pauzirao, pa sam potom nastavio skromnijim tempom (jednom do dva puta mjesečno, češće jednom nego dva, i… zagrebačka scena se u međuvremenu nije bila puno promijenila. Kad sam se vratio u igru prije cca tri godine, sve je bilo manje-više isto kao i prije: i dalje se sve vrtilo oko trokuta Masters – Sirup (počivao u miru, legendo od kluba!) – Das Haus (+ Boogaloo kao tradicionalna big room varijanta), uz uobičajenih nekoliko off-mjesta po kojima različiti crewovi pokušavaju s nekim svojim večerima ali to uglavnom bude kratkog daha. Osim gašenja Sirupa, jedina bitna novotarija otad je Depo, u kojem nisam bio nijednom jer sam od svih ljudi s kojima volim i običavam izlaziti čuo da ekipa zna biti baš neugodno krkanska… Jest da su veliki izgledi da ja kao heteroseksualni muškarac ne bih doživio neugodnosti, ali ekipa s kojom idem rejvati nikada nije samo muška i/ili heteroseksualna – a ako njima nije dobro, nije ni meni. Navodno je slična šema i sa Soundfactoryjem (nomadskim klubom koji je trenutno smješten u prostoru bivšeg Sirupa, mada bojim se ne još zadugo), iako je bila iznenađujuće kul ekipa kad sam bio tamo za Novu godinu, pedera na sve strane (što je jako bitan lakmus-test: ako se u klubu pederi mogu osjećati sigurno i opušteno, onda može i svatko drugi tko zlo ne misli!)… Čuo sam čak i da se krkanska ekipa po gradu počela žaliti da ne žele više u Soundfactory jer da je previše pedera. ^_^

Dobra stvar isto s deep/tech clubbingom je što je publika generacijski šarena, i bude uvijek dovoljno starije ekipe da se ne osjećam kao uljez (za razliku od mnogih klubova drugačijih usmjerenja, za koje se katkad čak i ekipa u dvadesetima zna žaliti da im je neugodno koliko je klinčadije!). Problem je jedino što mi je većinu vremena muzika, pa, samo… okej. Prihvatljiva. Nije loša, ali nije ni baš nešto osobito uzbudljiva. Moguće da je problem samo u meni, ali kad pogledam oko sebe na podiju – najčešće nemam dojam ni da se većina drugih nešto sad ludo zabavlja. Kad je u novogodišnjoj noći u Soundfactoryju jedan od DJ-a pustio Joeov “Tail Lift” i krenuli prvi akordi, klubom su se prolomili usklici oduševljenja i poletjele ruke u zrak, i kad sam docnije razmišljao o tome – nametnule su mi se dvije misli, jedna pozitivna i jedna manje pozitivna.

Prvo što sam pomislio je kako je stvar još dosta svježa, čuo sam je prvi put negdje vani (konkretno, u Mastersu) tek mjesec i po dana prije toga: pa zar ju je već TOLIKO ljudi čulo na dovoljno partyja da im je stigla postati tako napeta? Podsjetilo me to na ljeta kada sam vrtio hitove na terasi u Ražancu, i etape rađanja velikih ljetnih hitova tipa “Animals” i “Wake Me Up”: zavrtiš prvi put i nitko nema blage što je to, pa zavrtiš tjedan kasnije i već čuješ kako netko sa strane govori nekome: “E, znaš što je ovo? Ovo ti je novi Avicii!”, da bi još tjedna-dva kasnije postalo špica nad špicama, i onda na kraju ona najiritantnija etapa, kada ti svakih pola sata dolazi netko pitati da oćeš pustiti “Wake Me Up”. 😀 Stvarno je poseban feeling svjedočiti tako nastajanju velikih hitova u real timeu, pa mi je s “Tail Lift” bilo bed što sam očito propustio barem par etapa u njegovom usponu do statusa anthema: osjetio sam žaoku retroaktivnog FOMO-a jer je negdje očito bilo akcije koja me mimoišla, jer nisam bio tamo gdje sam mogao i trebao biti, i odjednom mi je bilo stvarno žao što ne izlazim tako često kao nekad.

No opet, s druge strane… Isto tako sam se sjetio da se zapravo ne sjećam kad sam zadnji put doživio takvu reakciju na jedan anthem na mjestima na koja izlazim! U redu, valja reći da većinu vremena završim u Mastersu, koji pak sad već toliko stenje pod teretom svoje popularnosti da je teško naletiti na večer na kojoj neće biti toliko gužva da se jedva može plesati (dogodilo mi se samo jednom ove jeseni – stjecajem sretnih okolnosti taman kad je Nicole bio odvrtio jedan sjajan set!), a da ni ne spominjem onaj moment kada odlučim da bih mogao lagano doma i odmah me uhvati anksioznost kad se sjetim da mi predstoji kopanje u mraku po onom divovskom brlogu u kutu u potrazi za svojom jaknom! No eto, takav je neki moj generalni dojam stanja na podiju većinu puta kad izađem: da, ljudi su ugodno razbijeni i imaju svoju ekipu i zajebavaju se i dobro im je, ali sama muzika… ne diže to na neku osobito višu razinu, ljudi plešu i sve ali nema baš neke velike energije. Nema baš puno ushićenih uzvika i ruku u zraku.

Carl Cox se prošle godine požalio na DJ-e “koji samo vrte Beatport top 20 stvari”,a ja mislim da je kod nas upravo suprotan problem – što DJ-i skoro nikad ne vrte Beatport hitove, što skoro svi žele biti DJ-i koji te “odvedu na putovanje” a malo tko ide na to da jednostavno što više raspleše ljude s orijaškim dizalicama i guzotresnim bas-linijama… Što je posebno frustrirajuće utoliko što smo usred zlatnog doba Beatport tech-house hitova! Samo u zadnjih godinu dana je na Reliefu, Soli, Dirtybirdu, Hot Creations, Dirtybirdu, Toolroomu, itd itd izašlo toliko killera da bi se s njima moglo popuniti nekoliko visokonaponskih setova – a DJ-i umjesto toga vrte sve neku kamilicu. (BTW ovaj Bicep album mi je… okej. Prihvatljiv. Muzika za kućno slušanje.)

Je li možda stvar upravo u tome da je previše nas oldtajmera koji se nismo odrekli rejvanja, pa je shodno tome i muzika u tim klubovima penzionerskija nego što bi trebala biti? Pa, evo, vidite da se ja kao oldtajmer žalim. I frendica s kojom izlazim se isto žali kako DJ-i previše “mudruju” a sve manje pružaju ljudima priliku da se pošteno zabave. Možda ima nekih drugih mjesta gdje se vrti energičniji tech (… a da nije, jel, Depo!), a da ja ni ne znam za to? Možda, ali ako nisam čuo za njih – to su onda vjerojatno neke sićušne rupe pitaj boga gdje, male sobe tri sa tri u kojima svi znaju svakoga i svi su od mene mlađi 20 godina i ja nemam tamo što tražiti. Ako uopće ima i toga. Jer sve nekako strepim da su najveći izgledi da se ono što bih ja htio čuti vrti u, ne znam… Operi ili Hangaru, takvim nekim klubovima? A jebeš klubove u kojima se rezerviraju stolovi.

Ne bi, naravno, bilo dobro da je svim DJ-ima misao vodilja “fuck arts, let’s DANCE!” – ali nije, bogami, dobro ni ako su svi u filmu “FUCK dance, let’s ART!” Pa eto, ako znate neko dobro mjesto u Zagrebu na kojem se vrte Beatport hitovi… pomagajte, dobri ljudi! (TK)

(pisao: Tonći Kožul)

Gorilini naj albumi 2017: #45-#16

Siječanj 24, 2018

45. Syd – Fin / Vain – Rolling with the Punches [101 bod / 1 glas]
43. Ginger Wildheart – Ghost in the Tanglewood / Girlpool – Powerplant [103 boda / 1 glas]
42. Wu-Tang Clan – The Saga Continues [109 bodova / 1 glas]
41. Ryan Adams – Prisoner [113 bodova / 1 glas]
40. Rostam – Half-Light [115 bodova / 2 glasa]
39. The Afghan Whigs – In Spades [120 bodova / 1 glas]
38. The National – Sleep Well Beast [120 bodova / 4 glasa]
37. LCD Soundsystem – American Dream [126 bodova / 2 glasa]
36. Japanese Breakfast – Soft Sounds from Another Planet [127 bodova / 2 glasa]
35. Cashmere Cat – 9 [129 bodova / 1 glas]
34. Mike WiLL Made-It – Ransom 2 [132 boda / 1 glas]
33. Charly Bliss – Guppy [133 boda / 1 glas]
30. Gang of Youths – Go Farther in Lightness / Rolling Blackouts Coastal Fever – The French Press / Waxahatchee – Out in the Storm [150 bodova / 1 glas]
29. Japandroids – Near to the Wild Heart of Life [153 boda / 1 glas]
28. The xx – I See You [153 boda / 2 glasa]
27. Drake – More Life [166 bodova / 2 glasa]
26. St. Vincent – Masseduction [188 bodova / 3 glasa]
22. Grizzly Bear – Painted Ruins / Mario Batkovic – Mario Batkovic / Irreversible Entanglements – Irreversible Entanglement / The Mountain Goats – Goths [200 bodova / 1 glas]
21. Slowdive – Slowdive [200 bodova / 2 glasa]
20. Paramore – After Laughter [201 bod / 1 glas]
19. Turnpike Troubadours – A Long Way from Your Heart [203 boda / 1 glas]
18. Kendrick Lamar – DAMN. [226 bodova / 3 glasa]
17. The Professionals – What in the World [228 bodova / 1 glas]
16. Khalid – American Teen [250 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2017: #75-#47

Siječanj 24, 2018

75. Calvin Harris – Funk Wav Bounces Vol. 1 [49 bodova / 1 glas]
68. The Clientele – Music for the Age of Miracles / Fever Ray – Plunge / Happyness – Write In / Liars – TFCF / Shabazz Palaces – Quazarz vs. The Jealous Machine / Thunder Dreamer – Capture / Wire – Silver/Lead [50 bodova / 1 glas]
67. The Magnetic Fields – 50 Song Memoir [50 bodova / 2 glasa]
66. Lana Del Rey – Lust for Life [51 bod / 1 glas]
65. Methyl Ethel – Everything Is Forgotten [52 boda / 1 glas]
64. Big Thief – Capacity [53 boda / 2 glasa]
63. The Horrors – V [54 boda / 1 glas]
62. Spoon – Hot Thoughts [55 bodova / 1 glas]
61. Future – HNDRXX [58 bodova / 1 glas]
60. Charlotte Gainsbourg – Rest [59 bodova / 1 glas]
59. KiNK – Playground [60 bodova / 1 glas]
58. The Last Leaves – Other Towns Than Ours [70 bodova / 1 glas]
57. Vince Staples – Big Fish Theory [78 bodova / 2 glasa]
56. Sacred Paws – Sacred Paws [80 bodova / 1 glas]
55. Deer Tick – Deer Tick Vol.1 & Deer Tick Vol.2 [90 bodova / 1 glas]
54. Alvvays – Antisocialites [95 bodova / 1 glas]
53. Saint Etienne – Home Counties [97 bodova / 1 glas]
52. The Regrettes – Feel Your Feelings Fool! [98 bodova / 1 glas]
47. Björk – Utopia / Mac DeMarco – This Old Dog / Horsebeach – Beauty and Sadness / Svemirko – Vanilija / Tyler, the Creator – Flower Boy [100 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2017: #9-#6

Siječanj 23, 2018

=9. Octo Octa – Where Are We Going?
[300 bodova / 1 glas]
Došao sam svojedobno na teoriju da je rock (danas možda više ne u toj mjeri, ali tradicionalno, u svojoj klasičnoj inačici svakako) užasno konzervativna glazba. Točnije, užasno konzervativna kultura – ne radi se o tome da je u muzičkom smislu postao pas koji lovi vlastiti rep, već o čitavom svjetonazoru koji muziku prati. A taj je, u biti, nešto još mnogo gore od konzervativnog – on je lažna pobuna. Od kada se pojavio, isfuravao je nekakvo buntovništvo – tinejdžeri slušaju nekakvu buku, živciraju svoje starce, jebu se prije braka, ruše establišment, ovo-ono… a suma sumarum svega je da je na kraju balade sve ostalo isto, osim što su neki ljudi, manje-više bijeli muškarci, došli u poziciju isfurati sve svoje beautiful dark twisted fantasies (tipa, bacati televizore kroz prozor, namlatiti dovoljno para za nahraniti pola Etiopije i okupiti harem grupisa). I to je, na razini društva, bila sva poanta, neki frajerčići su dobili priliku isfurati svoj egotrip i još to predstavili kao tektonsku društvenu promjenu. Ostali? Pa, prost puk je poslužio da troši lovu na ploče i ulazice, žene su bile ukras i trofeji, crnci su bili ok dok im se mogla drpiti glazba, a na pedere se nije trošilo riječi. Stvarno ste preokrenuli taj establišment, nema šta.

Daleko više emancipatorska glazbena kultura je, dakako, ona klupska. Začeci joj se obično se smještaju u partije pod nazivom the Loft koje je od Valentinova 1970. do svoje smrti 2016. organizirao Njujorčanin David Mancuso. Ljudi koji su im imali sreće svjedočiti pričaju kako se radilo o oazi mira i sreće usred tada surovog New Yorka (zakon je tada još branio muškarcima da plešu u paru!). Dobrodošao je bio svatko, bez obzira na spol, boju kože, spolnu orijentaciju ili što već, pod uvjetom da ne stvara probleme drugima. I svi su bezbrižno plesali skupa, ujedinjeni ritmom. One nation under a groove.

Pojedini polaznici The Lofta – kasnije velika imena rane klupske scene, Frankie Knuckles, Nicky Siano, Larry Levan – polako će početi graditi scenu, puštajući glazbu uglavnom po njujorškim gej klubovima, no čekalo se žanr koji bi dostojno ozvučio takva mjesta. I tako se sredinom sedamdesetih rodio disco, prva doista klupska glazba, napravljena baš za višesatni ples. Klubovi koji su se tada javili – poput kultnog Paradise Garagea – postavit će temelje svim budućim klubovima. Zaboravite elitistički Studio 54, te su rane diskoteke zadržale duh The Lofta, mogao ih je pohoditi bilo tko, i bez obzira što je tko bio u tmurnoj stvarnosti vani, unutra su svi bili jednaki. Svatko je mogao biti car plesnog podija, hero just for one day. I došli su svi – Paradise Garage je počeo kao gej klub, ali je zbog navale strejtera koji su se pravili da su gej da uđu (!!!) naposljetku otvorio vrata svima.

Ubrzo je disco eksplodirao i na top-listama počeo ozbiljno ugrožavati tada već etablirani rock. Protuudar nije trebalo dugo čekati. Rockisti su odmah otpisali disco kao najgore komercijalno smeće, ispraznu muziku za šupljoglave ljude, nema tu velikih faca koje vam moraju nešto jako pametno reći o vašim životima… javila se kampanja «disco sucks!», kužite, jel, SUCKS, sve su vam to prljave pederčine, a kulminacija hejta bila je zloglasna Disco Demolition Night (think naci paljenje knjiga, samo rokeri umjesto nacista i disco ploče umjesto knjiga). Buntovno, nema što.

I stvarno, upalilo im je, disco je u par mjeseci naglo nestao s top lista, a diskografske kuće prestale su ulagati u njegovo snimanje. No, kako bi rekao lik iz (inače ne nešto bitnog) filma “The Last Days of Disco”: «Disco was too great, and too much fun to be gone forever… it’s gotta come back some day!» I doista, par godina kasnije, u Chicagu, par producenata počelo je prtljati po ritam mašinama, semplerima i sintovima, pokušavajući u kućnoj radinosti dobiti nešto plesno poput disca, a spomenuti Frankie Knuckles, već koju godinu nastanjen u Chicagu i rezident gej kluba Warehouse, mogao je rasplesati svoju klijentelu nečim novim.

I tako se disco vratio jači nego ikada, reinkarniran u house, spreman zakoračati u budućnost, kako glazbeno, tako i društveno. House, za razliku od frajerčina s gitarama, nije bacao isprazne parole što strašno zvuče, nije izigravao veliku facu koja će donijeti promjene – house je to naprosto UČINIO, stvorivši jedne od rijetkih prostora gdje su se svi ljudi dobre volje mogli okupiti i bez straha biti što jesu, i barem nakratko uživati, u miru i slogi. A vanjski svijet je slijedio, polako i kaskajući, ali jest. Ima nade.

Ipak, da ne nosimo odviše roza naočale, ne raste po klubovima samo cvijeće. Malo što me žalosti poput izvještaja o napastovanjima žena po klubovima i festivalima (zaključio sam da ću frendice početi braniti od nastrljivaca tako da se JA počnem uvaljivati NJIMA, pa kom opanci…), situacija kad mi balavac priđe u klubu i kaže mi nek se čistim odavde ako sam peder (sinko, u klubu si, jes da je za naspidirane kretose poput tebe, ali da nije bilo pedera, svi klubovi bi ti izgledali k’o Jabuka), ili o proserima poput onog Ten Wallsa da su pederi nakaze (debilu, radiš HOUSE, da nije bilo pedera, svirao bi po terasama u Litvi!) ili nekakvog Konstantina iz (inače kul) kolektiva Giegling, da žene ne znaju DJ-ati (tko si ti uopće, micek?), ili, još gore, o gej klubovima po San Franciscu koji ne puštaju odviše «femi» dečke (poserem ti se na tvoj krhki «maskulinitet»)… gora izopačenja ne mogu zamisliti, jer, alo, pa klubovi i jesu tu da sva sranja iz realnosti ostavimo pred vratima, prije nego što ih se svijet odluči ostaviti kao takvih! Još je mnogo posla pred nama, borba još nije gotova, ali samo hrabro jer, da se vratimo na riječi spomenutog filmskog lika, «DISCO WILL NEVER BE OVER!» (NP)

=9. Bleachers – Gone Now
[300 bodova / 1 glas]
Znači li ovaj kraj da su albumi nakon svega ipak postali povijest, ili su ovi slušatelji jednostavno ostarjeli, ostavljam za neku drugu priliku. Ali razumijem da nove generacije jutjubera, blogera i ostalih -era albume slušaju kao što navijači gledaju tekme – jednom ih pogledaju, poslije o tome pričaju, čitaju vijesti i recenzije na internetu, možda pogledaju komentare, skraćenu reprizu i golove, a onda već dolazi sljedeća utakmica. Ako je neka dobra, onda odu na koncer-uhm, ovaj, tribine za posebni doživljaj. Ako je neka stvarno naj, pogledaju je i pregledavaju cijelu još koji put, ali to spada više u sferu obrazovno-dokumentarističkih razloga. Kad smo kod posebnih doživljaja, na koncert Bleachersa ne bih otišao na tribinu, kao što im ime sugerira, nego ravno dolje na teren. Jer Jack Antonoff se vješto riješio kiča Fun.a, pa sad isporučuje staroškolski pop bez greške i još jače nego na prvoj utakmici. Najljepši gol na ovoj drugoj je “Goodmorning”, pa kad pjeva „Goodmorning to the cops, goodmorning to my upstairs neighbor, and to the kids at 42“ skoro bi čovjek pomislio da je ovo možda čak jedna navijačka. Ali nije: to je gol, koji slušam na repeat s tribine jednog slučajnog i, čini mi se, podcijenjenog pop benda. (OM)

8. Rural Alberta Advantage – The Wild
[301 bod / 1 glas]
Svaki, ali baš svaki put kad slušam The Rural Alberta Advantage, a to u posljednje vrijeme i nije tako rijetko, sjetim se genijalne Tonćijeve opaske – Koliko im je to što su iz ruralne Alberte zapravo prednost? Nasmijem se svaki put, nerijetko na glas. Ljudima pored kojih prolazim na ulici bude čudno, neki pređu i na drugu stranu ceste. Svaka uspjela šala zahtijeva određenu žrtvu, očito.

Ne sjetim se samo toga. Sjetim se i kako mi je Kreha dao lijepu karticu s kodom za digitalni download njihovog prvog albuma jer je on kupio ploču, sjetim se i kako taj kod nikad nisam iskoristio jer sam bio sasvim zadovoljan svojom ilegalnom verzijom albuma, sjetim se i kako sam, napušen, prvi put čuo bend i kako me u prepunom tramvaju prva pjesma s tog prvog albuma baš uznemirila, jedva sam čekao da izađem van. Vrlo precizno pamtim taj osjećaj. Osjećao sam da je to glazba za mene, glazba koja će mi se svidjeti i koja će mi, ako bude sreće, nekad u budućnosti mnogo značiti, ali sam isto tako imao grč u želucu, trnci su mi prolazili skalpom, znojio sam se gore nego Patrick Ewing, usta su mi se sušila, nije mi bilo dobro. Bila je to neka dobra uznemirenost, ako uznemirenost uopće može biti dobra i najlakše bi i najciničnije bilo to sve pripisati THC-u, ali to bi bilo čisto promašivanje proverbijalnog fudbala jer naglasak je tu na onome što ti glazba može učiniti, a izvanjska stimulacija ionako je tek, je li, stimulacija. Uostalom, golema količina glazbe koju sam slušao me nije uspjela ni dotaknuti, a kamoli uznemiriti. Svim stimulansima unatoč. Tih su godina, recimo, bili popularni Dirty Projectors, svi su kleli u njih. Šmirty Šprđektors, ako se mene pita. Nigdje emocije, nigdje ničega, pusta zemlja s lijepom ljušturom. Što ja znam je li lijepa, tako se priča.

(Digresija. Kažem „Tih godina su bili popularni“ i odem provjeriti koje je godine The Rural Alberta Advantage objavio taj prvi, genijalni “Hometowns” i vidim da je to bilo 2008. Prije deset godina! Isuse moj dobri! Okej, “Nevermind” je objavljen prije četvrt stoljeća, bla, bla, ali “Nevermind” sam slušao kao klinac, a ovaj sam album prvi put čuo kao već formirana osoba, kao čovjek koji je već nešto vidio, čuo i doživio i otad je prošlo deset godina. Deset. Godina. Star sam. Prolaznost i te stvari. Rastužuje me to.)

Godine na stranu, kad god slušam taj album, taj prekrasni, neponovljivi prvi album ovih kanadskih manijaka osim što se sjetim Tonćija, Krehe i scene u tramvaju, osjetim skoro sve ono isto što sam osjećao pri prvih nekoliko slušanja, obuzme me ta moć čiste glazbe, sirove emocije, manjka preseravanja i predivno formulirane želje da se nešto izbaci u ovaj truli, šugavi svijet iako, jelte, znate da je svijet truo i šugav i da ono što u njega želite izbaciti vjerojatno nije mnogo bolje, ali morate, želite, ne možete drukčije. U tome bi se mogla kriti poanta.

Ove su godine objavili četvrti album. Drugi je bio dobar, ne kao prvi jer ništa ne može biti dobro kao taj njihov prvi; treći je bio traženje, a ovaj je opet dobar. Ne kao prvi jer… znate već.

Vjerojatno nekome tko ih prije nije slušao ovaj album neće značiti previše, ali meni je važan. Važan mi je zato što imam kontekst. Nema to veze s nostalgijom ili barem nema previše veze s nostalgijom, ima veze s tim da netko danas još uvijek radi albume kakve volim. Albume koji su nakrcani pjesmama s lijepim melodijama, pjesme uz koje možete plakati i skakati, na koje se povremeno poželite zavući u neki kut i očajavati nad vlastitom teškom sudbom, a povremeno dići stisnutu šaku u zrak i pjevati te himne uz koje bi bilo dobro razbiti neko staklo, tek tako, zato što možete, zato što staklo i služi da bi bilo razbijeno.

(Osim starenja rastužuje me i to što je ovo zadnji Gorilin izbor najboljih albuma godine. Gorilini albumi godine slični su ovom bendu – ne zna za njih mnogo ljudi, ali mnogo znače onima koji znaju za njih. Meni su mnogo značili iz niza razloga, a nije nevažan ni onaj da su mi produbljivali iluziju o tome da postoje ljudi koji su mi slični, ljudi koji vole glazbu, koji je mnogo, posvećeno i strastveno slušaju i o njoj razmišljaju ili ne razmišljaju, jebeš razmišljanje, ali u njoj uživaju i, ako ne ide drugačije, jednom godišnje su spremni napisati nešto o glazbi koja im se te godine posebno svidjela. Stari ljudi vole iluzije.)

Zapravo me čudi zašto više ljudi ne voli The Rural Alberta Advantage. Imam osjećaj da je to baš glazba koja bi se mogla dopasti mnogima. Ima taj pankerski pristup, energiju i stav, ima trunčicu hipsterluka, baštini najbolje od indie estetike devedesetih, a ne bježi ni od nove emocionalnosti momaka s bradama i kariranim košuljama koji nariču o tome kako bi rado oderali jelena, ali nož im je tup, a dragana daleko. Moguće da je tvrđoj, pank ekipi ovo previše mekano, a da pravovjernu indie rulju odbija činjenicu da je ipak riječ o kanadskim seljačinama koji nose srce na reveru i nisu baš previše kul, čak ni ne izgledaju kao da se ne trude biti kul.

Ne znam, meni su baš taman. (AŠ)

7. Nikola Vranjkovic – Veronautika
[304 boda / 1 glas]
Odrastanje i sazrevanje u Srbiji tokom devedesetih nije bilo normalno. Brojni bendovi su mi pomogli da preguram krize identiteta, probleme sa curama, izgradim kritički odnos prema društvu i sistemu, to je sve zajebano, ali kroz sve to prolazi i neki Šveđanin i neki Francuz i poneki Rus, i u sličnim smo pločama pronalazili utehu i upute za prvu pomoć. Ali odrastanje u Srbiji je nosilo i jedan specifičan teg, truli zadah Nenormalnosti, činilo mi se da takve probleme nisu imali drugi čije diskografije sam pribavljao. Block Out je bio jedan od bendova kod kojeg sam pronalazio tragove zajedničkog sjebanog detinjstva, zajedničke sjebane tadašnjosti i budućnosti. Uzmite samo na primer album “Godina sirotinjske zabave” (čak i sam naslov pogađa u suštinu, pre prve note) gde Mita u “Poštaru” peva “Neću da delim deci pozive u rat”, taj poštar je paradigma onog o čemu govorim, gde to još (sem u Nadrealistima) ljudi beže od svog poštara, gde? Kad su konačno pale sankcije i granice sa Srbijom se otvorile, te granice sam počeo prelaziti redovno i sa sve većim zadovoljstvom, sa druge strane sam sretao neka nova lica, neopterećena, nasmejana, delovalo mi je da su svi imali sretnije odrastanje (naravno da nisu svi, ali se meni tako činilo). Ali to što nas je do tada obeležilo, i nastavilo da obeležava, otvorene granicu nisu mogle dugoročno da zaleče. I zato kod nekih domaćih autora, a Nikola Vranjković spada u njih, pronalazim kockice slagalice koje mi pomažu da složim samog sebe, ne uspevam sve to samo od delova iz inostranstva.

O životu odraslih u Srbiji dvehiljaditih ne mogu da govorim uopšteno, generacija kojoj sam nekoć možda pripadao više nema ništa zajedničko sem te prošlosti, a i nje se više ne sećamo svi isto. Novo tehnološko doba učinilo je da danas u jednom kliku, u jednoj sekundi, mogu da vidim sve nesreće sveta, sada znam ono što sam i devedesetih naslućivao, a to je da je odrastanje u Srbiji mnogo bolje nego recimo odrastanje u Siriji, Libanu ili tamo negde drugde, u mestima koja čini se nikog ne interesuju. Danas mislim da je svet mnogo gore mesto nego što sam se ranije pribojavao, kao i da se sve manje ljudi nervira oko toga. U jednom stripu koji sam nedavno pročitao, u jednoj sličici spominje se mladi student koji se ubio jer nije mogao da podnese toliko nesreće u svetu. Ne znam da li se takvi slučajevi događaju, ali stvarno postoji puno tuge u ovom svetu. U pesmi “Dve hiljade i kusur godina”, Nikola je tu negde gde i ja, tužan i gorak, “Oči velike, njima vidi sve/ Al on je tako star, on nema nerava/ Osramoćen i sed/ U očima mu led/ Ista uloga/ Dve hiljade i kusur godina/ I nikad neće stići/ Nikad/ Na vreme”. Sećam se jednog radio intervjua sa Srđom Popovićem, čovekom kojeg sam neizmerno cenio. Govoreći prvo o izborima u Srbiji, prešao je na priču o izboru između većeg i manjeg zla, da bi na kraju govorio o veri u ljudski rod, završivši metaforički sa “Niko ne može preživeti sam. I jedina moja nada je da to može da dođe odozdo i da bi ovde bio potrebniji od svake partije neki duhovni pokret, neka crkva koja ne postoji, nova crkva koja bi išla okolo i podsećala ljude da pre svega treba da se vole, a posle ćemo sve lako, eto.” “Stvarno smo nisko pali”, reče Svetlana Vuković, voditeljka Peščanika uz smeh. “Dokle sam dogurao!”, reče ironično Srđa, isto uz smeh.

Nova crkva, da. A posle ćemo lako. (PJ)

6. Mount Eerie – A Crow Looked at Me
[320 bodova / 2 glasa]
“A Crow Looked at Me” je mučan album, kao što je mučno svako djelo koje kao inspiraciju ima smrt i koje tu inspiraciju uspješno pretače u konačan proizvod. To ne znači da nije lijep, jer lijep je kao da nikakve tmurne konotacije nema.

Intiman je u tolikoj mjeri da se ponekad čini kao da Phil Elverum čita vlastiti dnevnik i tu i tamo trzne po gitari. Jednako toliko zvuči planirano nedovršen, sirov i elementaran. Kao da je riječ o one-take albumu ili o ovoj crtici koju pišem pola sata prije slanja jer sam zabunom mislio da je trebam poslati tek sutra.

A smrt je pojam s to-do liste sviju nas. Onaj zadnji prije kojeg stalno ubacujemo neke druge za koje se nadamo da će stići doći na red. Šaramo, crtamo, prepisujemo od ostalih, dopisujemo ostalima kad ne gledaju, ne znajući što će i kada doći. A kad se smrt na toj listi prekriži, a križanje je u njenom slučaju neizbježno, radi li se o nekome ili nečemu bližnjem, osjećaj je mučan.

Gorilina listo najboljih albuma, počivala u miru. (AS)

(pisali: Nikola Pezić, Ozren Milat, Andrija Škare, Petar Jovanović, Ante Spahija)

Gorilini naj albumi 2017: #104-#76

Siječanj 23, 2018

104. Protomartyr – Relatives in Descent [10 bodova / 1 glas]
103. Midland – On the Rocks [19 bodova / 1 glas]
99. Belle and Sebastian – How to Solve Our Human Problems / Mark Kozelek – Night Talks / Broken Social Scene – Hug of Thunder / Mogwai – Every Country’s Sun [20 bodova / 1 glas]
95. Grandaddy – Last Place / Jlin – Black Origami / Laurel Halo – Dust / Sufjan Stevens, Nico Muhly, Bryce Dessner & James Mcallister – Planetarium [25 bodova / 1 glas]
87. Aye Nako – Silver Haze / Charli XCX – Number 1 Angel / Daddy Issues – Deep Dream / Hurray for the Riff Raff – The Navigator / Jay Z – 4:44 / Moses Sumney – Aromanticism / Perfume Genius – No Shape / Ryuichi Sakamoto – Async [26 bodova / 1 glas]
85. King Krule – The OOZ / Priests – Nothing Feels Natural [28 bodova / 1 glas]
84. Migos – Culture [41 bod / 1 glas]
83. Queens of the Stone Age – Villains [42 boda / 1 glas]
82. Halsey – Hopeless Fountain Kingdom [43 boda / 1 glas]
80. Daniel Caesar – Freudian / The Shins – Heartworms [44 boda / 1 glas]
79. Will Johnson – Hatteras Night, A Good Luck Charm [44 boda / 2 glasa]
78. Thundercat – Drunk [45 bodova / 1 glas]
77. Future – Future [46 bodova / 1 glas]
76. Stormzy – Gang Signs and Prayer [48 bodova / 1 glas]

Gorilini naj albumi 2017: #15-#11

Siječanj 22, 2018

15. SZA – Ctrl
[252 boda / 2 glasa]
Pozdrav od Administratora! Kao što je najavljeno u uvodu, ovo će biti zadnji Gorilin izbor naj albuma godine… Izbor serija godine ide dalje, bit će naravno i još pokoji izbor nečega tokom ove i predstojećih godine (a za dvije ću svakako organizirati i izbor najboljih albuma desetih!) ali za albume godine mi više nema smisla jer je dugogodišnja konstanta da je svaki put sve manje glasača – jest da je ove godine samo jedan manje nego prošli put, ali bih isto radije zatvorio ovu butigu dok još nismo spali na jednoznamenkast broj ljudi!

Zašto nas sve manje glasa za albume? Pa, za početak, ovo je blog koji postoji već 15 (!) godina: moj je blogerski elan odavno splasnuo, ni Gogin više nije što je bio, a da ne spominjem u koliko su dalekoj prapovijesti oni dani kada je za blog pisalo nekoliko ljudi! Gorila uglavnom životari na ovakvim izborima, znaju proći i mjeseci a da se ne objavi nikakav tekst, pa se ni nema s čime privući nove čitatelje… I tu dolazimo do glavnog problema: nema nove krvi, a kada nema nove krvi, ostaje samo stara krv. Doslovno. Stara krv. Generacijski krug koji je sad na pragu četrdesete, ili ju je već i prevalio.

Nedavno sam proslavio četrdeseti rođendan, i to baš u stilu – imao party s još jednim frendom-slavljenikom na kojem sam vrtio house i bilo baš super, svi se rasplesali i bilo jako veselo, čak sam i učinio nešto za mene netipično te nakon partyja otišao na – after! Na kojem sam se sjetio zašto ne idem na aftere jer, za razliku od normalnih ljudi, ja na afterima samo nastavim piti: tamo sam napokon upoznao jednog od pripadnika mladeži koja prezire trap i brije samo na boom bap, no nažalost bio sam uglavnom prepijan da bih suvislo branio boje trapa… Ono, jedna scena:

“E-e-e, ajde pusti ‘Gucci Gang’!”
“Jebote, pa SAD sam maloprije pustio!”
(gledam ga u čudu)
“Šta, stvarno?!?” 😀

Uglavnom, iako znam izluđivati bližnje sa svojim zajebantskim “jooooooj đe mi mladost ode, čujte tužnu pesan oronulog starca ovog” kvazi-jadikovkama, meni je u četrdesetima zasad sasvim dobro! No opet, nisam ni ja imun na melankoliju starenja: primijetio sam, naprimjer, kako su moji vršnjaci do prije nekoliko godina, do sredine tridesetih, i dalje izgledali dosta mladoliko i da ih se po izgledu lako moglo pobrkati s nekim u dvadesetima – no kako su se četrdesete počele približavati to više nije bio slučaj, na facebooku ne možeš pobjeći od bombardiranja slikama i svaki dan gledam tolike slike svojih vršnjaka koje više nitko ne bi mogao pobrkati s nekim u dvadesetima, i koliko god da ja bio svjestan kako je totalno preglupo što me to zna ispuniti sjetom… jebiga, zna me ispuniti sjetom. A slično je i s glazbom.

Dugo vremena sam se ufao u to kako ću uvijek biti u toku s novim glazbenim trendovima i da ću dati sve od sebe da po pitanju glazbe nikada ne postanem stari prdonja, ali mi je pritom rijetko sinulo da – koja korist ako ću biti usamljen u tome? S mlađom ekipom sam u doticaju uglavnom samo preko pub-kvizova, većinu društvenog i društveno-mrežnog kruga mi ipak velikom većinom čine ljudi otprilike mojih godina koji s vremenom – kako to neumitno biva – jedan po jedan, i jedna po jedna, polagano gube interes za novu glazbu. A čak i kod onih koji ne gube – sve češće viđam kako slave nove pjesme i albume veteranskih bendova, a sve manje da se kače na nove bendove. Je, ima i dalje dosta vas koji ste tu negdje mojih godina a i dalje ste gladni novih zvukova i pratite nova glazbena imena… ali vas je manje nego prije, i bit će vas samo sve manje. 😦 Sve dok jednog dana na nogama ne ostanemo samo Gogo i ja… Ma, taj će premašiti i mene. 😀

No dobro, neka je samo zdravlja a lako ćemo za sve ostalo! Javno se obavezujem da ću do ljeta organizirati još izbor najboljih velikih stranih pop hitova 2008.-2017. i izbor najboljih pića (a ako kojim tragičnim slučajem “Crazy Ex-Girlfriend” bude otkazana nakon treće sezone – bude i izbor najboljih songova iz “Crazy Ex-Girlfriend”!)… Pa počivaj u miru, Gorilin izbore naj albuma godine: bilo je zabavno dok je trajalo, neka sada – ako hoće – štafetu preuzme netko mlađi, na nekom drugom web-stjecištu. A ako bude neka šema da su svi, svi, ali baš SVI pozvani, ja ću vam se rado priključiti, skupa s – u to nimalo ne sumnjam – još barem nekoliko Gorilinih vjernih mušterija. 🙂 (Admin)

14. Scott Morgan – Rough & Ready
[264 boda / 1 glas]
Život je jedna zajebana stvar. Danas si tu, sutra nisi, danas imaš sve, sutra nemaš ništa, danas ti je sve ono što ti je juče bilo ništa, i danas ti je ništa ono što ti je juče bilo sve. U tom nekom životnom rolerkosteru, Skot Morgan, koji je na mom ličnom nebu Zvezda, koji je na mom ličnom nebu čitavo Sazvežđe, zapao je u situaciju da traži novčanu pomoć da bi kupio lekove, platio stanarinu i grejanje, i tako to. Razumete? Ja ne. Nije to naivnost, ne gajim iluzije o bilo čemu, ali ne umem lako da uklopim tu sliku u album koji imam. Prošle godine sam naleteo na stranicu Soni Vinsenta na fejsbuku. Spominjao je vatru i požar u kući, porodicu, bolnicu, tragične reči su tragično odzvanjale ekranom, tražio je pomoć u novcu, i rekao “ako su vam ikada moje pesme nešto značile, pomozite mi sada.” Sećam se kad smo 2003. putovali u Sentu da bi ga gledali u klubu Mojo. Soni nije bio zvezda na mom nebu, pre prirodni satelit jedne velike rokenrol planete koji bi u nekim trenucima, a to majsko veče u Senti je bilo takvo, zasjao jače i njegova svetlost bi se tad videla jasno. Kraj prošle godine je obeležila vest o teškoj bolesti Skota Sorija, bivšeg basiste najdražih The Wildhearts, na internetu stoji vapaj za pomoć, gde i kako uplatiti novac za lečenje. Kako se ovo dogodilo? Kako smo dopustili da oni koji su nas odgojili sada od nas traže milost?

Singl “City Slang” benda Sonic’s Rendezvous, u kojem su gitare delili Frenk Sonik Smit i Skot Morgan, kolekcionari plaćaju više stotina dolara. Više puta sam pokušao da ga kupim na nekim aukcijama, ali cene koje dostiže su izvan zdravog razuma za jedan 7″, pa makar to bio najbolji singl na svetu, a verovatno jeste. Kampanja za prikupljanje novca za lečenje Skota Morgana pokrenuta u proleće 2015. nije do današnjeg dana uspela da prikupi ni polovinu potrebnog novca. Ne prebacujem nikome ništa, ali ovaj univerzum ima neka svoja pravila koja ja ne razumem, i sve mi deluje nepravilno i nepravedno. “Rough & Ready” je sniman u pauzama između loših vesti i loših vesti, nemaštine i nemanja, ničega i nečega, ali to nećete čuti na albumu, ničim nas Skot ne opterećuje, sve je OK, idemo napred, Skot iza tog mikrofona je zvezda vodilja i dalje, ne vidim ga kako se prenemaže od bolova u stomaku, ne vidim neplaćene račune u sakou od tvida, Skot ima lepote i sija za sve. Čak i kad zađe u teritoriju gde drama deluje posve lično, “I lost everything, have mercy”, odmah sledi “I lost everything, have a little faith”, ta nada je tu iako je sve propalo. “Got good news and bad news/ Good news is I survived/ Got good news and bad news/ The bad news is that I’m alive”, život je i u Skotovoj pesmarici zajeban, ali pesme su predivne, ima nade, život uz njih je zaista lakši.

Izlazak ove ploče je odlagan više puta zbog novčanih neprilika. Pribojavao sam se da se neće na kraju pojaviti. Danas se pribojavam da je ovo poslednje delo koje nam stiže od Skota Morgana. Univerzume, učini da grešim. Na mom nebu nema baš toliko zvezda. Jedino što je utešno jeste da svetlost sa njih, čak i kad one nestanu, nastavi da putuje milionima godina. (PJ)

13. Special Request – Belief System
[270 bodova / 1 glas]
Ej, Tonći, sori, samo da ti javim da ne stignem napisat pošten tekst… fakat sam htio, al nije išlo, jebiga. Samo da kažem, htio sam napisat nešto o britanskom breakbeat hardcoreu, obzirom da je ovo Special Request, a on isto brije na taj UK rave kao i ja…

… uglavnom, jest da ja po našim klubovima lako nađem mjuzu koja mi je super, i isplešem se i sretan sam, al šta god se puštalo, ja još nisam našao nešto što bi me toliko pogađalo u srce kao taj stari, kako su ga zvali, ‘ardkor… malo mi je to čak smiješno, to je mjuza nekih ljudi koji su bili mladi u doba kad sam ja kretao u osnovnu, postojala je 2-3 godine, i ćao đaci… nitko to više danas ne radi nit pušta, ima nostalgičara koji vole drkat na to, valjda bi htjeli da se to vrati, to je kao bio neki izgubljeni rejverski raj, al dajte se uozbiljite ljudi, šta je bilo više biti neće… priznam, neki dio mene bi to volio, al zapravo, fućkaš podgrijani ručak od prekprekjučer…

… no, baš mi je fascinantno kak s tom mjuzom imam osjećaj ko da je pravljena al baš za mene, baš mi poškaklja mozak na svim pravim točkama… a onak, neš ti, breakovi ubrzani do maksimuma, sint rifovi, klaviri pršte, helijski gasici ciče… nije baš vrhunac sofistikacije, al ma zapravo, kog briga, neka je i tak dirljivo jeftino, mene razara… malo mi je šteta da vjerojatno nikad neću čut to uživo i izdivljat se, moram si to puštat doma, pukne me svako toliko…

… ma u biti skroz mi je super i tako doživit, kog briga šta ne korespondira sa sadašnjim vremenom i prostorom il ičim, korespondira sa mnom… onak, ta neka euforija stopljena s melankolijom, toliko da ih više ne možeš ni razaznati, totalni melting pot osjećaja… i baš mi da neki feeling, nemrem prstom uprijet u njega, ne mogu ga imenovat, nešto malo tajanstveno, kao da je veće od života…

… zapravo, baš mi nešto palo na pamet, možda je to baš osjećaj života kao takvog, mislim si da tako nekako izgleda kad ti život proleti pred očima prije nego što otegneš papke… sve ti se nabije u jednu točku, vrtiš to i ne možeš vjerovati koliko je čudesno bilo, i sretan si da je bilo, i više te ne drži strah od smrti, samo tuga što tome svemu dolazi kraj… ali to tako mora biti, prolazno je jebiga, ne može drugačije, ali bolje to nego da uopće nije bilo, ne? Ono, živio si, ej!

…mmmmda, i tak, nekolicina nabomboniranih britanskih balavaca s polovnim semplerima i par izrecikliranih trikova me navede na ovako teške misli, svašta. A nisam ni vani bio za vikend! Čudo, ta glazba, a? Nego, uh, ma sam se raspisao, dok se tu ispričavam mogo sam pošten tekst složit… ajd evo, objavi ovu litaniju da se ne moraš zajebavat s administratorskom crticom, malo mi je ovo ne znam, al neka, jesam rekao da ću neš napisat, samo aj pliz ubuduće ne mi u nedelju navečer javit da ti sutra treba 😀 (NP)

12. Arca – Arca
[270 bodova / 2 glasa]
Arca je venecuelanski producent i DJ koji živi i djeluje u Londonu, poznat i po tome što je producirao i za Bjork, Kanyea Westa i Franka Oceana.

“Arca” je treći Arcin studijski album, prvi na kojem koristi vlastiti vokal, prilično hvaljen među kritičarima i meni dovoljno dobar da mi se nađe na listi najboljih prošle godine.

Arka je, prema biblijskim spisima, splav ili brodica na kojoj se za biblijskog potopa spasio Noa sa svojom obitelji i odabranim životinjama.

Sama priča o potopu nadilazi Bibliju i zapravo je jedan od najčešćih motiva u religijskoj mitologiji širom svijeta. A neizbježnost nadolazeće katastrofe koju možemo namirisati u priči o potopu vrlo je plodna slika prisutna i širom popkulturnog spektra.

Kako Gorilinoj godišnjoj listi albuma prijeti potop, a Noa arku sagradio nije (u bračno stanje, djecu i bračno stanje eventualne djece neću ulaziti), mi iz puka smo prepušteni nevjerici i očaju. Trebamo li kucati na vrata svojih susjeda koji su slagali playliste, ali ne i liste albuma? Moliti se za braću i sestre koji su glasali za serije?

Noa, pomozi! (AS)

11. Kehlani – Sweetsexysavage
[285 bodova / 2 glasa]
E, kad sam već gore spomenuo glazbenu usamljenost, znate koja rabota zna biti taaaaaaako užasno samotnjačka? R&B FANDOM U HRVATA! Slušam R&B evo već jedno 23 godine, i tek je jedno trećinu tog vremena (zlatne godine Neptunesa i Timbalanda + trenutna post-Drake/Weeknd era) R&B bio zanimljiv nekom bitnijem broju ljudi oko mene, a sve između toga… jebote ko da sam fan mongolskog prog-jazza. 😀

A i bio je taj jedan period donedavno kada je i moja osobna vjera u R&B bila na kušnji. Prvo s The Weekndom, koji je meni bio samo inferiornija verzija The-Dreama – za kojeg jedva da su i znali ljudi koji su se u tolikom broju zapalili za Weeknda, definitivno mi nije pomoglo da se manje osjećam kao izolirani čudak. A onda je krenula i eksplozija drakeasto-weekndastog R&B-ja, kada su napokon ljudi oko mene opet počeli obraćati pozornost na R&B – taman kad je meni prestao biti napet! A kad sam se uhvatio u razmišljanjima kako mi je to “sve isto”, skužio sam da je vrag odnio šalu i da moram početi bolje slušati, prestati tražiti od modernog R&B-ja da bude ono što mislim da bi trebao biti i prihvatim ga onakvim kakav jest, i… upalilo je! Staroprdonjitis nije bolest od koje nema spasa, uvijek se može izliječiti uz malo truda i dobre volje. 🙂

Jedino čega mi i dalje fali je – klupski R&B. Činilo se kao da bi se situacija mogla popraviti na tom frontu prije par godina kad je DJ Mustard bio na vrhuncu, ali se onda R&B opet vratio u horizontalu i zasad na horizontu ne vidim riješenje kako da se makne iz te pozicije… Jer, ako neće ići u smjeru popa s tropical/EDM hibridima – koji su ionako jako rijetko vrijedni pamćenja (“Little Bit More” Jidenne je prva blistava iznimka koja mi pada na pamet) – onda se laktari za mjesto na podiju s rapom, a za R&B je problem što je rap zadnjih godina melodičniji i pjevniji nego ikad, do te mjere da se MC-je vrednuje i po osjećaju za melodiju (zamislite da otputujete kroz vrijeme samo desetak godina unatrag i morate to pokušati objasniti headzima!). Ali ja u R&B vjerujem (a ni ljubav mi nije mrska!) i znam da će i to već nekako riješiti u budućnosti, možda čak i bliskijoj nego što se nadam, a dotad Kehlani radi najljepši R&B. (TK)

(pisali: Administrator, Petar Jovanović, Nikola Pezić, Ante Spahija, Tonći Kožul)

Još jedan zadnji put: GORILIN NAJ ALBUMI 2017.!

Siječanj 22, 2018

   

Dobro mi došli svi u posljednji Gorilin izbor albuma godine! Da, posljednji – više o tome u prvoj administratorskoj crtici (bez brige, drugi Gorilini izbori idu dalje!). A kako je posljednje izdanje, htio sam da bude i posebno izdanje pa sam pozvao crtičare da pišu manje o samim albumima na listi a više nešto osobno i introspektivno, vidićemo onda ovih dana što će sve od toga ispasti. 🙂

Uglavnom, glasalo je nas 13, a to smo: Ivan Debelić, Nebojša Jovanović, Petar Jovanović, Leonard Jurić, Tonći Kožul, Bojan Mandić, Dino Marelić, Ozren Milat, Goran Pavlov, Nikola Pezić, Maja Rogulj, Ante Spahija i Andrija Škare.

Ide top 15, svaki dan tura po pet komada uz međutke s albumima koji nisu upali u prvih petnaest… Prva tura ide gore večeras između 20 i 21h (ne stignem ranije, soriiii), čitamo se!

Svi svi SVI ste pozvani da sudjelujete u… GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH ALBUMA 2017.!

Siječanj 12, 2018

Jebote, listama nikad kraja! Evo još jedne u kojoj svi možete glasati – da, doslovno svi, uključujući i TEBE dragi čitatelju/ice, tko god da bila/o! A pravila su kao i uvijek slijedeća:

– na vama je da glasate za najmanje pet a najviše dvadeset albuma (ili mini-albuma, EP-ja te kompilacija i mikseva pretežno sastavljenih od materijala iz prošle godine) koji su premijerno izašli 2017.

– na albume na svojoj listi po vlastitom nahođenju raspoređujete fond od 1000 bodova, pri čemu nijednom albumu ne možete dati više od 501 boda

– listu mi pošaljete na djevojke majmun yahoo točka com

– budite dobri i javite ako biste bili voljni napisati koju crticu!

glasanje traje do srijede 17. siječnja! Je da imate samo pet dana ali šta sad, 2017. je gotova, što ste poslušali – poslušali ste, pa nemojte odugovlačiti i pošaljite tu listu ko ljudi 🙂

– izlistavanje grupne liste kreće u onaj tamo ponedjeljak, dakle čitamo se za desetak dana!

“Glazba je zvonka radost. I bila je radost mog Zvonka” – Julienne Bušić

“Da nema glazbe, ne bi bilo ni albuma” – Karl Ove Knausgård