Archive for the ‘Najbolji albumi nultih’ Category

Gorilini naj albumi nultih: statistike i slično

Ožujak 1, 2010

Geografsko podrijetlo izvođača u top 100:

Izvođači koji imaju više od jednog albuma u top 100:
Radiohead (4)
My Morning Jacket (3)
Ryan Adams (2)
Animal Collective (2)
The Cardigans (2)
Interpol (2)
The Knife (2)
Jens Lekman (2)
The National (2)
M. Ward (2)

Raspodjela albuma u top 100 prema godini izlaska:

Top 10 hrvatskih albuma desetljeća:
1. Živo blato – Konac konca
2. TBF – Maxon Universal
3. Let 3 – Bombardiranje Srbije i Čačka
4. Pips, Chips & Videoclips – Drveće i rijeke
5. My Buddy Moose – My Buddy Moose
6. Jinx – Avantura počinje
7. TBF – Uskladimo toplomjere
8. Analena – Carbon Based
9. TBF – Galerija Tutnplok
10. Lunar – Turbo

Indeks centričnosti (tj. koji je postotak albuma s liste pojedinog glasača završio u grupnih top 100) – gornji dom:

Indeks centričnosti, također u postocima – donji dom:

Udio žena među učesnicima izbora: 12.8%

Top 8 R&B albuma desetljeća:
1. Lina – Stranger on Earth
2. Kelis – Wanderland
3. Beyonce – B’Day
4. Mariah Carey – The Emancipation of Mimi
5. Missy Elliott – Miss E… So Addictive
6. Justin Timberlake – Justified
7. Destiny’s Child – Survivor
8. Missy Elliott – Under Construction

Preklapanja s drugim top 100-listama naj albuma desetljeća (po broju istih albuma):

Top 10, prearanžiran prema prosječnom broju bodova koje je svaki album dobio po glavi glasača:
1. The Hold Steady – Boys and Girls in America (73)
2. The National – Alligator (62.4)
3. Wilco – Yankee Hotel Foxtrot (59.7)
4. Arcade Fire – Funeral (58.8)
5. The Streets – Original Pirate Material (57.9)
6, Interpol – Turn on the Bright Lights (55.2)
7. Radiohead – Kid A (54.7)
8. The Gaslight Anthem – The ’59 Sound (53.7)
9. The Strokes – Is This It (43.7)
10. Arctic Monkeys – Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not (40.9)

Gorilini naj albumi nultih: pojedinačne liste

Veljača 26, 2010

Evo, tko god od učesnika Gorilinih naj albuma nultih želi podijeliti svoju listu sa svima – neka je slobodno objavi u komentarima ovog posta!

Napomena: ako se eventualno dogodi da vaš komentar ne bude objavljen nakon što stisnete “dodaj komentar”, bez brige, nije nigdje ispario – to je samo wordpress malo glup, pa zna štošta osumnjičiti za spam te tako “sporne” komentare staviti u spam queue da čekaju na zeleno svjetlo moderatora. Ja ću zato danas i ovih dana ažurno patrolirati Gorilinu Nadzornu ploču, kako bih što prije pustio u opticaj komentare koje je ni wordpress ni krive ni dužne zaustavio na carini (dao Bog da takvih bude što manje).

P.S. Preko vikenda ću se pozabaviti statističkim podacima za Goriline naj albume nultih, i pošto ću imati i drugog posla svaka pomoć je dobrodošla – pa ako tko želi pripomoći oko osmišljavanja i kalkuliranja statističkih kategorija, neka mi se također javi u komentarima.

Gorilini naj albumi nultih: #5-#1

Veljača 25, 2010


5. Wilco – Yankee Hotel Foxtrot (2002.)
Pogled iz žablje perspektive prema vrhovima nebodera Marina Cityja na naslovnici zgodno ilustrira pretenzije Jeffa Tweedyja pri snimanju “Yankee Hotel Foxtrota”. Daleko od mladenačke romantizirane americane Uncle Tupela i prvih dvaju albuma Wilca, ovaj album je osebujna kolekcija pop-pjesama čije kvalitete u velikoj mjeri izviru iz nesređenih odnosa među članovima benda tijekom njegova nastajanja. Tweedyjev najbliži suradnik i koautor Jay Bennett neće dočekati izlazak albuma kao član Wilca, a njegovo mjesto katalizatora Tweedyjevih sve nekonvencionalnijih ideja preuzet će u konačnom oblikovanju ploče indie-guru Jim O’Rourke. Ipak, vrhunci “YHF”-a ostaju nadahnute kolaboracije Tweedyja i Bennetta, dvojca koji se nikad nije u potpunosti oporavio od bolnog prekida. Zaboravljeni Bennett prošle se godine predozirao i umro, a Tweedy usprkos sve virtuoznijoj instrumentalnoj podršci u Wilcu nije, a najvjerojatnije ni neće snimiti bolju ploču od ove. (MB)


4. Radiohead – Kid A (2000.)
Jebatmumater… Ako je “OK Computer” bio “Na Drini ćuprija”, ovo je “Ex ponto”. Nobelovcima ne pakirati! (MF)


3. The Hold Steady – Boys and Girls in America (2006.)
Kada je u prvoj poznatijoj bendovoj pjesmi izjavio da su ga osamdesete umalo ubile pa ih se nemamo razloga dobrohotno prisjećati, Craig Finn me je pridobio u trenu. Znajući da nije mislio na one osamdesete koje su nam u naslijeđe ostavile brdo prekrasnih alter/indie-bendova, nego one sintetske čija je revitalizacija danas kul čak i onima koji ih u prvo vrijeme nisu jebali ni pola posto (razočaran sam, momci, jako razočaran…), u bendovim sam pjesmama prepoznao sebe, i to onoga sebe kojega se ne sramim. Karijeru su započeli s “Positive Jam”, a prvi vrhunac dosegli na ovoj prelijepoj ploči, čiji mi je omot Craig nakon njihova prva evropskoga koncerta potpisao sa “Stay Positive!”, kako je kasnije nazvao idući album. Ponovimo – stay positive! Eto, ajde neka mi netko sada u ovoj ploči i kompletnom opusu grupe uspije pronaći ironiju, koja joj se nerijetko, a pogrešno, pripisuje. Ova je ploča istina! Kao što prošlost u polu-hermetičnom indie-bendu i pripadnost DIY-sceni ne znače da je kasniji zagrljaj rock’n’rolla ikako i ičim pomućen, tako ni dobronamjerna duhovitost i mogućnost sagledavanja priče iz neočekivanih rakursa i vizura ne signaliziraju autorovu ironiju. Kao najbolji tekstopisac na svijetu svih vremena, kako ga volim i ne mogu ne nazivati, Craig Finn ne piše ironične pjesme nego pjesme o svijetu koji se upravo prema sudbinama najlabilnijih odnosi ironično, te likovima kojima ironija pomaže zamaskirati napukla srca i nesigurnosti, što sve skupa neugodno podsjeća i na živote koje dečki i cure žive i izvan Amerike: u svima njima nerealna kolosalna očekivanja mogu rezultirati samo tužnim zajedničkim trenucima. Ali, baš zato što je Craig podržan neprobojnom zaštitnom mrežom raspjevanih i razigranih gitara te refrena svojih kolega, “Boys and Girls in America” je i čista romantika, ne samo potraga nego i nalaženje makar kratkotrajnog smirenja, kakvima sam genetski onemogućen odoljeti. To je najdragocjeniji dar ovog albuma (svakako se potrudite nabaviti verziju s četiri sjajne bonus pjesme), važniji čak i od vraćanja života u rock’n’roll i rock’n’rolla u indie, ili gaženja reakcionarne ideje kako se budućnost doseže eklektikom a vječnost istraživanjem nepoznatog. Pravi su recept pjesme koje nam se urežu u dušu. Ovaj ih album ima kolko oćeš. (GP)


2. The Gaslight Anthem – The ’59 Sound (2008.)
E ovaj sam album čekao cijeli život! Ili barem od trena kada sam jednome starom idolu – koji mi je idolom postao tek kada se već bio odrekao profesionalne karijere idola – na pitanje na kojoj sam strani odgovorio da se nepovratno nalazim na lijevoj strani radijske frekvencijske skale (ako se to uopće tako zove, znate na što mislim). I kada nisam imao mnogo, uvijek sam imao romantiziranje glazbe i romantiziranje glazbom. Brian Fallon je odrastao u tome mitskom New Jerseyju, i osoba je koja me je mogla upozoriti kako cjelonoćno gubljenje vremena s Giovannijem Ribisijem i Steveom Zahnom na parkiralištima pumpnih stanica i Wal-Martova i sevn-ilevna i nije neka fora. Bio je tamo, s njima, nije sad to toliko kul koliko izgleda jednom tinejdžeru i jednom tridesetogodišnjaku koji je, nažalost ili nasreću, u duši još uvijek tinejdžer (ista su osoba, da ne bude zabune) na drugom kraju svijeta. Ali, Brian, o jebote koji majstor, priču izvrće na glavu i potvrđuje kako sam bio potpuno u pravu. Henganje s ekipom je sve, sve što želiš da bude, govori mi svakom svojom pjesmom, ne samo zato što ne postoji ništa drugo pa se moraš zadovoljiti onim što imaš, nego i zato što smo se odgajali i opijali istim romantičnim mitologijama. A i zato što su cure uvijek cure, a san o njima i njihovom društvu jedini pravi motiv za ustajanje iz kreveta. Dakle – more songs about girls and friends, a to je isto, jednako lijepo i zavodljivo i najvažnije i 1959. i 1985. i 2008. Da nije toga, ne bi bilo ni svijeta uopće, a načelno mi ne bi bilo žao ni zbog čega osim zbog nepostojanja moje najdraže ploče svih vremena – možda je rano za procjenu ove vrste, ali ni jednog tjedna od kasne jeseni 2008. godine ni jedan drugi album nisam preslušao više puta, dok su ukupne brojke istog razdoblja neusporedive. The Gaslight Anthem su klinci koji su u punk-undergroundu bili prepoznali usmjerenost i moralni kodeks po kojima će kasnije modelirati svoje buduće živote, što u Americi svakako ima veći značaj nego kod nas, gdje se na faks barem u moje vrijeme upisivalo bez ikakvih financijskih i logističkih problema. Međutim, stavovi kojima su se divili nisu mogli nadoknaditi činjenicu kako su djevojke oko kojih su se sramili – Gail, Jane, Sandy, Anna, Maria (sve cure zove Maria, ne samo onu koja je došla iz Nashvillea s kovčegom u ruci, iako voli samo Virginijino srce, uf!), u svojim haljinama cvjetnih uzoraka i laganim sandalama, sa svojim očima koje te ponekad razderu u najtanje vrpce – željele plesati na nešto mekše, seksipilnije, nježnije, romantičnije od Black Flag ili Minor Threat. Njihovi su uzori tako Paul Westerberg (tip s početka teksta), Mike Ness, Chuck Ragan – baje s dušom i pankeri sa soulom, uz koje se može pjevati cijelu noć u ritmu od 33 okretaja u minuti, dok sunce ne označi kraj. Svih 12 pjesama na “The ’59 Sound” na mene imaju isti učinak, riječ je o prekrasnom albumu koji mi pruža ama baš sve što od rock’n’rolla tražim, uključujući i ono što nisam ni znao da želim dok ga nisam čuo prvi put. Obična je to četrdesetominutna melankolično-razbijačka ramalama, kakvu bi vjerojatno i netko drugi znao napraviti, ali ono što Briana Fallona, Alexa Levinea, Bennyja Horowitza i Alexa Rosamiliju čini boljima od svih drugih nije samo njihova sposobnost stvaranja divote, nego želja stvaranja ovakve divote. Na tome im hvala. (GP)


1. Arcade Fire – Funeral (2004.)
Te 2004. sam imao 23 godine, novog najboljeg prijatelja, novu djevojku, veliko srce i još veći upitnik nad glavom. Do ljeta sam živio u mračnom ‘suterenu’ obiteljske kućice u Šumetličkoj, a nakon ljeta smo Sandra i ja, osokoljeni romantičnim proljetnim tjednom na Hvaru, uselili u zajednički podstanarski stan bez centralnog grijanja u Tribaljskoj. Nije nam smetalo, voljeli smo se i, uz neizbježnu financijsku pomoć obje obitelji, kupili dovoljno uljnih radijatora da preživimo zimu. Sandra, Regine i Win su, doduše, imali sasvim drugačiju godinu od moje – Sandra je izgubila tatu, Regine baku, a Win djeda. Arcade Fire su pokazali puno još na istoimenom EP-ju iz 2003, ali način na koji su svoje osobne gubitke uspjeli pretvoriti u katarzične pjesmetine o odrastanju i, ništa neće zvučati dovoljno dobro, odnosu s našim najbližima – u najmanju je ruku čudesan. Evo, i danas, 10.2.2010, sav se naježim kad krene “Neighbourhood #1 (Tunnels)”. Znam da me čeka pedeset minuta ljekovite bijele magije. Note to myself: otići na koncert Arcade Fire i izgubiti glas na “Wake Up”. (MH)

(pisali: Matko Botić, Miroslav Filipović, Goran Pavlov, Matija Habijanec)

Gorilini naj albumi nultih: #120-#101

Veljača 25, 2010

120. Nick Cave & The Bad Seeds – Dig, Lazarus, Dig!!! (113 bodova / tri glasa)
119. The Roots – The Tipping Point (114 bodova / dva glasa)
118. LCD Soundsystem – The Sound of Silver (114 bodova / pet glasova)
117. El Guincho – Alegranza! (115 bodova / tri glasa)
116. Sun Kil Moon – April (115 bodova / tri glasa)
115. The Decemberists – Castaways and Cutouts (115 bodova / četiri glasa)
114. The Shins – Oh, Inverted World (116 bodova / pet glasova)
113. Belle & Sebastian – The Life Pursuit (117 bodova / četiri glasa)
112. 16 Horsepower – Folklore (118 bodova / dva glasa)
111. Arcade Fire – Neon Bible (118 bodova / četiri glasa)
110. Amy Winehouse – Back to Black (118 bodova / četiri glasa)
109. The Decemberists – Picaresque (119 bodova / četiri glasa)
108. Jason Isbell – Sirens of the Ditch (120 bodova / tri glasa)
107. Okkervil River – The Stage Names (120 bodova / tri glasa)
106. TV On The Radio – Dear Science (121 bod / četiri glasa)
105. Jenny Lewis with The Watson Twins – Rabbit Fur Coat (121 bod / pet glasova)
104. Kenny Chesney – Be As You Are (122 boda / dva glasa)
103. The Pains Of Being Pure At Heart – The Pains of Being Pure at Heart (124 boda / četiri glasa)
102. Madonna – Confessions on a Dance Floor (125 bodova / četiri glasa)
101. System Of A Down – Mesmerize (126 bodova / tri glasa)

Gorilini naj albumi nultih: #10-#6

Veljača 25, 2010


10. Arctic Monkeys – Whatever People Say I Am, That’s What I’m Not (2006.)
Nezaustavljiva pop-lava iz akustičnih soba glazbeno osviještene i prenaslušane mladeži, stilom i energijom u ravni s The Strokes i njihovim nastupnim albumom. Energični šus u glavu koji će, kao i Oasisov “Definitely Maybe”, postati dragocjeni dokument vremena o tome kako se jedna mladost bacala u nesvijest. Jest da će također, s vremenom, ovovremena “bezvremenost” ovog albuma biti svedena u zaslužujuće okvire “jednog od sto-dvjesto najboljih albuma dekade”, ali prije najezde novih samouvjereno pametnih&bijesnih mladaca s gitarama ostaje definitivno možda u gornjem domu. (MF)


9. The National – Alligator (2005.)
Neki me dan moj prijatelj Gudi etiketirao nacionalistom. Koliko god me ozlojedio, iznenadio i uvrijedio takvom kvalifikacijom (jer dosad su me redovito „krstili“ nacionalizmu dijametralno suprotnim epitetima koji mi, iskreno, nisu odveć smetali), dao mi je misliti. Ha, možda sam se i ponio nacionalistički spram naših zapadnih susjeda kada sam, pokazujući u smjeru Piranskog zaljeva, objašnjavao jednome od braće Dessner (mislim da je posrijedi bio Bryce, no s njima se dvojicom nikad ne zna) kako je „ovo ovdje slovensko, a potom slijede stotine i stotine milja hrvatske obale“. „I know, I know“, odgovori melankolično Bryce/Aaron, kao da je predviđao koliko će se još prašine podići oko ovog komadića zemlje i mora. Bio je to epilog propalome nastupu Nationala u opskurnome, danas zatvorenom Shoto Klubu u Izoli, početkom ljeta 2005., nedugo nakon izlaska “Alligatora”. Svejedno, zabavna večer krcata prizorima ko iz Sundance-dramica: zamislite samo Padmu Newsomea kako – čekajući da nam elektra vrati struju nakon proloma oblaka koji je zamračio slovensku rivijeru i onemogućio nastup naših junaka – prebire po mandolini i “hvata” Slovenke poznavanjem povijesti, objašnjavajući im kako su njegovu Australiju izgradili britanski kažnjenici. Valjda mu je upalilo… Uglavnom, iako su The National idući slobodni dan pretvorili u radni te ipak nastupili pred nešto domorodaca i turista, Gogo i ja smo se zbog neodgodivih obveza morali vratiti u Zagreb i tako propustili koncert na kojem bismo, u najmanju ruku, bezobrazno uživali u činjenici da smo najupućeniji o kome i o čemu je riječ. Bend je, pak, propustivši promovirati “Alligatora” kod nas, dvije i pol godine kasnije uživao u šoku koji mu je Zagreb priredio prilikom koncertne promocije “Boxera”. A za MASPOK koji ih je tom prigodom dočekao, dvadesetak puta brojniji no kad su nas prvi put posjetili, pored word of moutha ekipe koja ih je 2004. gledala u KSET-u zasigurno je najzaslužniji ovaj album: dotad (a u velikoj mjeri i do danas) najkomunikativnije, najhitoidnije te produkcijski najdotjeranije izdanje The National na kojem su za svakoga, i svaku prigodu, pripremili maleno remek-djelo uz poneki adiktivan detalj, da se nađe. Povučenima, paranoičnima i anksioznima “Secret Meeting”, ljubiteljima zagonetki mantru na kraju iste pjesme, robovima krupnog kapitala “Baby, We’ll Be Fine”; “Karen” i “Daughters of the SoHo Riots”, pa i “Friend of Mine”, savršena su zvučna podloga – ali i eliksir – za trzavice u međuljudskim odnosima i ono što slijedi, “Lit Up, Abel” i “Mr. November” kao stvorene za skakanje u sobi ili na rijetkim indie plesaonama, dok su “All the Wine” i “The Geese of Beverly Road” namijenjene onim malim, a najvećim trenucima. U “Alligatoru”, za razliku od “Boxera”, još uvijek žive i zarazni krikovi Matta Berningera, a u prvi plan ulijeće i Bryan Devendorf, „ritam-mašina sa srcem i dušom“… “Boxer” nas je kasnije upoznao sa smirenijim, no ništa manje velikim Nationalom, pri čemu pod „veličinom“ ovaj put ne podrazumijevam publicitet, širinu publike, broj prodanih ploča… ma, znate na što ciljam. I nastave li na skorome, petom albumu u tonu “Boxera”, neće mi smetati, naprotiv. No, nakon zaljubljivanja uz “Sad Songs” – “Alligator” je bio prava ljubav, i ako ponovno barem na trenutak malo „polude“, bit će to više no dobrodošao začin kakav je povremeno potreban svakome kvalitetnom i funkcionalnom, dugovječnom braku. (MŽ)


8. The Streets – Original Pirate Material (2002.)
Album koji više ide ruku pod ruku s albumima klasičnih kroničarskih bendova Londona – Kinks, The Jam, Sham 69, Madness, pa čak i Blur – nego što duguje suborcima s hip hop/garage-scene. Mogu bez problema zamisliti kako maloljetni neo-modovi i skinheadi razmjenjuju ekseve i udarce s chavovima u nekom zadimljenom londonskom klubu na specialsoidnu “Let’s Push Things Forward”, iako se to vjerojatno nikad nije dogodilo. Prvi značajan album post-Cool Britannia generacije. (NF)


7. The Strokes – Is This It (2001.)
Teško je reći da je neki album u nultim godinama promijenio bilo što, ali najbliži toj definiciji je “Is This It”. Nije bilo čovjeka koji nije otkidao na ovaj album kada je on objavljen, a nakon njega je recikliranje glazbene ostavštine postala općeprihvaćena činjenica. I da, nakon “Is This It” pojam indie-rocka definitivno jest otišao u kurac, ali tako to valjda mora biti – kada nešto dobiješ, nešto moraš i izgubiti. (EF)


6. Interpol – Turn on the Bright Lights (2002.)
Nije mi se svidio na prvo slušanje. Ni na drugo, ni na treće. Taj njihov zvuk tada sam smatrao bezobzirnim skrnavljenjem zaostavštine Joy Division, a sam bend dosadnim. A onda… Onda se desilo da sam obnovio godinu na faksu i, odjednom, glas Paula Banksa u “Untitled” zazvučao je skoro proročanski: “I will surprise you sometime/ I’ll come around/ When you’re down.” I najednom, klupko bisera se odmotalo, otkrivši zbirku najljepših urbanih elegija ikad napisanih. Aferim! (MG)

(pisali: Miroslav Filipović, Matko Žurić, Neven Fitnić, Emir Fulurija, Mirza Gazibegović)

Gorilini naj albumi nultih: #15-#11

Veljača 24, 2010


15. M. Ward – Transfiguration of Vincent (2003.)
Naslov albuma je, kao i stil sviranja gitare, posuđen od Johna Faheyja, a faheyevsko hermetično gitarsko drkuljenje koje dominira na prvim albumima – na “Vincentu” sve više ustupa mjesto oporim pop draguljima poput “Sad, Sad Song” i “Undertaker”. Nakon “Transfiguration of Vincent” M. Ward je snimio još tri jednako dobre ploče, spetljao se s Conorom Oberstom i Jimom Jamesom, obišao cijeli svijet kao opening act Nore Jones, ali ništa od toga ne može se mjeriti s uvodnim riffovima “Vincenta O’Briena”, koji su 2005. u KSET-u potvrdili kako je riječ o jednoj od najboljih pjesama dekade. (MB)

14. Yo La Tengo – …And Then Nothing Turned Itself Inside-Out (2000.)
Drug Gee se u objašnjenju činjenice kako smo na Potlisti ovaj album proglasili albumom desetljeća zapitao: „Što tek jedan u nizu sjajnih albuma radi na vrhu liste?“ Prava je istina kako ovaj album svojom atmosferom slušatelju pruža sigurnost (nešto u stilu – nitko ti ništa ne može dok nas slušaš), dokazujući da razotkrivanje emocija i nije neki tabu kakvim ga mnogi smatraju. A “You Can Have It All”, bez obzira što nije riječ o autorskoj YLT-pjesmi, malo je remek-djelo koje se može slušati bezbroj puta. (EF)


13. Mogwai – Rock Action (2001.)
Mogu ja srati da sam pratio ovaj bend još od njihovih prvih proba u glazgovškim skloništima, da posjedujem sve importe iz Škotske na pločama, da poznajem njihovu diskografiju kao svojom tastaturom napisane PL/SQL procedure… Mogu, ali neću. Jer to ne bi bila istina, a lagati ne valja, učila me mama. Zato ću reći da sam se na Mogwai i na “Rock Action” navukao zato što je o njemu i ovom albumu onako ekstatično pisano onomad u Nomadu, pun not intended, zato jer ima baš cool naziv, a ponajviše zato jer sam ga bio nabavio prije svih ostalih njihovih dugosvirača. Kada bi se muzika mogla objektivno rangirati, “Happy Songs for Happy People” imao bi sve razloge da bude bolji album: melodije, unutarnju logiku i rijetko viđenu kohezivnost. Ali na kraju balade sve mu to ne vrijedi mnogo, kad nema ono što imamo “Rock Action” i ja – ljubav na prvi pogled. (MG)

12. Lambchop – Nixon (2000.)
Lambchop je i s prva četiri albuma polako skupljao odane fanove i koketirao s britanskim kritičarskim celebrityjima, ali tek je s “Nixonom” u širu javnost prokuljala priča o najboljem (i najčudnijem) nepoznatom nešvilskom country-bendu. Pritom Lambchop uopće nije country-bend, njegov frontman Kurt Wagner je indie-čudak koji gotovo programatski ide protiv ustaljenih trendova, a “Nixon” je zaokruženo pismo namjere tog koncepta. Wagnerov krhki falset, praćen zavodljivom orkestralnom country-soul podlogom, nikad prije ni poslije “Nixona” nije otpjevao ovoliko dobrih pjesama, od epske “The Nashville Parent” do pritajeno himnične “Up with People”. Live-izvedba potonje pred euforičnom publikom zagrebačkog Kina SC jedan je od vrhunaca učestalih hrvatskih gostovanja prvaka americane u proteklom desetljeću. (MB)


11. Jay-Z – The Blueprint (2001.)
Slobodno se mogu ubiti. Jedan jedini hip hop album na ovoj listi – pa više bi ih bilo na listi moje majke! Okej mi je što smo izgubili od trening-kolegica iz R&B-ja, porazi od rock’n’rolla i americane su bili unaprijed uračunati, bolne poraze od maštom inferiornih ali logistikom organiziranijih elektronike i post-rocka jesam očekivao, a jazz i reggae su ipak totalni autsajderi koje niti ne pobjeđuješ s guštom. Ali samo iks sa metalom?!? Kako, pobogu? Krivim par ljudi, odnosno dvojicu – Velimira i sebe. Da je Velimir priložio poštenu listu s 50 naslova, na njoj bi se garant našlo još jedno 5-6 mojoj podudarnih favorita. Da ja osobno nisam vidjevši njegovu listu (bio ju je odmah po proglašavanju konkursa zalijepio u komentare) prije sastavljanja svoje pogrešno pretpostavio kako onda nitko drugi neće imati toteme kao što je Immortal Techniqueov “Revolutionary Vol. 2” te ga zato i izostavio, majstor bi se visoko kočoperio. Da ljudi inače slušaju normalnu muziku i da je baba muško i da bar već jesam naučio lekciju kako ti se taktiziranje zna nezgodno obiti o glavu… Eh, da bar. Međutim, teško se oteti dojmu kako u cijeloj priči postoji i neka neočekivana, ali znakovita (ulično-)poetska pravda – Jigga je toliko iznad najviših razina svih ostalih hip hop ballera da direktno sučeljavanje ne samo da nema smisla, nego ambulantna kola nemaju ni teoretske šanse za stizanje na vrijeme kako bi spasila potučene i zgažene. “The Blueprint” je po svojem objavljivanju nadoknadio barem jedan njujorški toranj (drugi će stići par godina kasnije u vidu ‘The Black Albuma’), te odmah, u skladu sa svojim imenom, ponudio uzorak stvaranja instantne bezvremene klasike. Beatovi kojima su se Kanye West, Just Blaze i Bink predstavili kao svježi vladari hip hop-budućnosti zapravo su bili iskopani iz najskrivenijih riznica soul/funk topline. Sam Jay-Z je svojim riječima izgradio moderan autoput prema novome liričkom tisućljeću, repajući zapravo o standardnim tričarijama kao što su ponovno zarađivanje respekta i obračun sa svime i svačim što mu je ikada stalo na put, od irelevantnih repera do vlastitih emocija. Samo što to nikako nisu tričarije, treba se podsjetiti. To je najjači Jigga, onaj koji dobro zna da se nikome ne treba dokazivati, ali koji je toliko gladan izravnavanja svih računa da to svejedno čini. Jedino se on u tome zajedničkom skupu privatnih mlažnjaka i dilerske klupice u parku snalazi kao riba u vodi, zato što ga je sam i izmislio, odnosno, prvi je u njima uočio paralele. Opisivanje albuma vjerojatno i jest bespredmetno kada autor sam – izravno, odmah u naslovima pjesama, da album ne morate niti slušati (ali, ipak, obavezno to učinite ako već niste!), a da svejedno sve skužite – naznači što nas na njemu čeka. Vladar se vratio napraviti konačan prevrat, vole ga ne samo sve djevojke nego i puta tri, nitko ne zna što radi osim njega, on je odmetnik koji se nikada ne mijenja, njegove pjesme plaču od siline i moći kojima se izvode, njegova ga mama voli. Tko ne bi? Tako da jedan i jedan na broju pozicije ovog albuma na Gorilinoj listi nisu dva, ali bome niti jedanaest, nego upravo dvije jedinice, dva prva mjesta – jedno za najbolje beatove desetljeća, drugo za najbolje rime. Hola, Hovito! (GP)

(pisali: Matko Botić, Emir Fulurija, Mirza Gazibegović, Goran Pavlov)

Gorilini naj albumi nultih: #140-#121

Veljača 24, 2010

140. Britney Spears – Blackout (99 bodova / tri glasa)
139. Getatchew Mekurya- Moa Anbessa (100 bodova / dva glasa)
138. Kanye West – College Dropout (101 bod / četiri glasa)
137. Outkast – Stankonia (102 boda / dva glasa)
136. Beyonce – B’Day (102 boda / četiri glasa)
135. Primal Scream – XTRMNTR (102 boda / šest glasova)
134. Pips, Chips & Videoclips – Drveće i rijeke (103 boda / dva glasa)
133. Explosions In The Sky – The Earth Is Not a Cold Dead Place (104 boda / tri glasa)
132. Sigur Ros – ( ) (104 boda / tri glasa)
131. Cut Copy – In Ghost Colours (104 boda / tri glasa)
130. Grandaddy – Sumday (106 bodova / tri glasa)
129. Mariah Carey – The Emancipation of Mimi (107 bodova / dva glasa)
128. Okkervil River – Black Sheep Boy (108 bodova / dva glasa)
127. The Album Leaf – In a Safe Place (110 bodova / dva glasa)
126. And You Will Know Us By The Trail Of Dead – Source Tags & Codes (110 bodova / dva glasa)
125. Sufjan Stevens – Illinoise (110 bodova / četiri glasa)
124. Studio – Yearbook 1 (111 bodova / dva glasa)
123. Calexico – Feast of Wire (111 bodova / četiri glasa)
122. Hard-Fi – Stars of CCTV (113 bodova / dva glasa)
121. Josh Rouse – Nashville (113 bodova / tri glasa)

Gorilini naj albumi nultih: #20-#16

Veljača 24, 2010


20. Basement Jaxx – Rooty (2001.)
Najbolji album Basement Jaxxa ujedno je bio i početak njihovog kraja – početak grozničavog bijega od stvari prema pjesmama, od psihodeličnih grooveova do kričavog nereda u kojem je ritam tek zbunjeni promatrač po strani; bijeg od svega što je mirisalo na repetitivnost, a bez čijeg čvrstog sidra ludilo postaje, naprosto, nekako manje ludo i dezorjentirajuće. Ako bih morao birati između B-Jaxxa koje zanimaju opaki grooveovi i B-Jaxxa kojima je stalo samo do karnevalske histerije na heliju, ja ću uvijek izabrati one prve – ali veličanstvenost “Rootyja” leži u tome što me nije tjerao da biram stranu, što mi je rekao da mogu imati baš sve, sve, SVE što poželim a da se pritom ne moram bojati mamurluka. (TK)

19. My Morning Jacket – It Still Moves (2003.)
„I miss the innocence I’ve known/ Playing Kiss covers, beautiful and stoned“, pjevaju Wilco u “Heavy Metal Drummer”, opisujući bezbrižne, neponovljive trenutke odrastanja. My Morning Jacket su svoj heavy metal snimili na trećem albumu: “One Big Holiday” s AC/DC-jevskim uvodom je ključni moment ovog izdanja, posljednji članak kojim dokazuju pravo vlasništva nad ostavštinom američke rock glazbe. Americana, psihodelija, hard i južnjački rock – you name it – nema nikoga tko se u svemu ovome trenutno bolje snalazi od dugokose ekipe iz Kentuckyja. Što se Wilca tiče, repriziranje slika iz adolescencije izveli su upravo s Jacketima, pred nekoliko godina na zajedničkoj turneji, na kojoj su koncerte završavali zajedničkim rasturanjem klasika Blue Oyster Cult “(Don’t Fear) The Reaper”. (ZB)


18. Radiohead – In Rainbows (2007.)
Da, ja sam jedan od onih koji neće brzati s kvalifikacijama Radioheada kao najvećeg benda na svijetu i, da, ja sam jedan od onih kojima album hermetičan kao “Hail to the Thief” nikada zapravo do kraja nije došao do svijesti – ali zato s njim, kao i sa svakim njihovim albumom, imam neku intimnu korelaciju koju mi je teško tradirati. Također, uza sve kulturalne implikacije koje “In Rainbows” sa sobom nosi, suzdržat ću se i od kvalifikacija kako se radi o važnom albumu. Sve mi je to, kada stavim ploču u gramofon, puno manje bitno od mogućnosti da mi ona, u svoj svojoj romantičnosti, svaki put iznova može slomiti srce i ponovno ga zaliječiti. (VM)

17. The Avalanches – Since I Left You (2001.)
Baš me briga hoće li The Avalanches ikada napraviti drugi album. Baš me briga hoće li, poput recimo Kevina Shieldsa, pošandrcati,  više od deceniju se kriti od svoje sjenke ali i od vojske novinara koji će ih žicati za dva grama intervjua, pa onda praviti soundtrack za filmove bjelosvjetskih hipstera dok se pod stare dane, s 15 godina zakašnjenja, budu spremali za novu turneju. Za ništa od toga me nije briga, jer Darren Seltmann, Robbie Chater, Tony Diblasi i Manabu Etoh su napravili album koji je teško ne saslušati u komadu, album čija je svaka sekunda trajanja tu s jednim jedinim razlogom – da bude dio idealnog soundtracka Veselja. (MG)


16. Fleet Foxes – Fleet Foxes (2008.)
Te 2008. sam imao 27 godina, prazno srce i pun kurac novostečenih sloboda. Početkom godine sam dao otkaz na mjesto idiota u studiju za postprodukciju. Sredinom godine smo Sandra i ja prekinuli. Krajem godine sam se, naravno, već pitao hoću li se ikad više zaljubiti. Fleet Foxes su rješavali sve probleme. Pustiš si “White Winter Hymnal” i već si u Međuzemlju, a tamo vrijede potpuno drugačija pravila. ”I was following the I was following the I was following the I was following the I was following the I was following the I was following the I was following the I was following the pack all swallowed in their coats with scarves of red tied around their throats to keep their little heads from falling in the snow and I turned around and there you go and Michael you would fall and turn the white snow red as strawberries in the summertime.” Oli niste zapivali? Divan album. Bilo je časno bježati s Fleet Foxes. (MH)

(pisali: Tonći Kožul, Zoran Baljak, Vatroslav Miloš, Mirza Gazibegović, Matija Habijanec)

Gorilini naj albumi nultih: #25-#21

Veljača 23, 2010


25. The Shins – Chutes Too Narrow (2003.)
“You gotta hear this one song. It’ll change your life, I swear.” Možda vam pjesma od Shinsa nije promijenila život kao što je Natalie Portman to obećala Zachu Braffu u filmu “Garden State”, ali jedna stvar je sigurna – James Mercer i ekipa svojim su uspjehom promijenili percepciju indie-rocka pretvorivši ga u the next big thing. Pop-pjesma kao da nikada nije bila tako savršena kao na “Chutes Too Narrow”, savršeno izglancana i promišljena, a ponovo tako spontana i preplavljujuća. Zapravo je bilo nevjerojatno u slušalicama imati album koji je na tako svjež i moderan način ponovno izmislio sve najbolje od Kinksa, Byrdsa, Beach Boysa, Love… U mom paralelnom svemiru gomile klinaca više ne slušaju Azru i Doorse, već Shinse i Belle & Sebastian. (DS)

24. The Postal Service – Give Up (2003.)
Ben Gibbard je kroz suradnju s Jimmyjem Tamborellom konačno pronašao idealan okvir za svoje emotivnošću nabijene radove. Dok je u kontekstu Death Cab for Cutie cijela njegova priča zvučala pomalo pompozno i naporno, ovdje je ona, naoružana jeftinim sintovima i umjetnim ritmovima, dobila balans koji ju je iz žanra patetične drame prebacio u žanr romantične komedije. Više ništa nije zvučalo ozbiljno, niti je išta više bilo dosadno. Savršena kombinacija koju više nisu ni pokušali ponoviti, valjda svjesni da je to nemoguće. Gibbard i danas s DCFC dokazuje da indie-patetika visi kao kamen oko vrata njegovoj emo-personi te da mu bolje leži trubadurska uloga, dok Tamburello, valjda, bezuspješno pokušava oživjeti karijeru Zlatnih Dukata. (MĐ)

23. Daft Punk – Discovery (2001.)
Malo tko je za naših života postigao toliko puno s toliko malo: Daft Punk su izdali samo tri albuma, ali svaki od njih bio je rasadnik ideja koje su tisuće i tisuće producenata i bendova nastavili razrađivati do dana današnjeg. Ideja poput one da osamdesete nisu bile hladno kibernetičko igralište, kao što je paralelno s “Discoveryjem” zborilo evanđelje electroclasha, nego da su sintisajzeri osamdesetih zapravo bili upregnuti u svrhu postizanja neke nove topline. Da rock i techno dijele mnoge identične impulse, i da je stadionska seljačija Prodigy tek jedna od bezbroj mogućih federacija tih svijetova. Da soft-rock nije neprijatelj elektronike, dapače. Da se kroz moć jednoumnog loopanja disco može pretvoriti u metal, i obrnuto. Sve instrukcije su bile tu, na jednom mjestu, i ako je iz današnje perspektive njihova retorička zavodljivost sasvim očigledna – to je samo zato što je “Discovery” osvjetlio put na tako elegantan i zabavan način. (TK)


22. Živo blato – Konac konca (2000.)
Slabo obraćam pažnju na tekstove u muzici, još ih slabije pamtim – isto kao što i ne volim baš nešto rock, a još manje rock-koncerte. Stoga sam generalu Vasiliju Mitu do groba zahvalan, jer je totalno SUPER feeling kad čovjek ima svoj omiljeni rock-bend i zna sve tekstove napamet i može si uz njih uživo izderati grlo u društvu još nekoliko stotina ljudi koji rade isto to… i da nije Generala, ja bih majke mi do kraja života ostao uskraćen za to dragocjeno iskustvo! “Konac konca” mi je, ako ništa drugo, društveni album desetljeća broj jedan, jer jedva da sam ga ikada uopće slušao nasamo: uz njega vezujem sjećanja na prva preslušavanja nakon što je Velimir kupio kazetu, kad još nismo znali da je album ne samo urnebesno smiješan i lud nego i urnebesno dobar, briljantno lud; put iz Zagreba u Split samo da bih pohodio povratnički koncert u O’hari s minimaksovskom mafijom; ulet “Doktora” prilikom vožnje s tatom, njegov smijeh i nevjerica; moment kad su Zoran i Viski na slušaoni u Močvari šačici zbunjenih britpopera pustili “Dođi”; tradicionalna ljetna prebiranja po bratovoj akustari na plaži, kad idem viditi jel se mogu sjetit kako ono idu akordi od “Kurve”; ono doba kad smo frend-cimer i ja živili neuredne živote, on zato što se razočarao u faks pa zamijenio noć za dan a ja zato što sam visio na tuđem internetu u sitne sate, pa bih se često vratio u stan oko 3-4 ujutro i zatekao ga kako igra “Wormse” i sluša Živo blato, i šta ću drugo nego pridružiti se, igrati i pjevati. (TK)


21. Bon Iver – For Emma, Forever Ago (2008.)
Zašto je baš mene dopalo pisanje o “For Emma, Forever Ago” kada mi je em nisko na listi, em će možda ispasti s nje (što Admin doduše ne zna), a siguran sam kako ima ljudi i ljubitelja bradonja kojima je Bon Iver visoko, možda i na vrhu, i koji bi potrošili brdo emocija nastojeći reći kako je Justin Vernon napravio nešto što još nitko nikada nije – ne znam, a kako sam više razmišljao o “For Emma, Forever Ago”, nije me ni bilo briga. Prvo sam pomislio kako bih mogao nešto napisati o bolnim prekidima, o tome kako plačemo i objašnjavamo si kako smo dali sve što smo mogli te žalimo kako ona sada više ništa ne vidi i ne čuje i neće i ne želi znati što je bilo, a svjesni smo da gotovo je, jasno je kao dan, ali tko u takvom stanju boli, još gorem nego da si kao devetogodišnjak pao s bicikla, može shvatiti veliku misao da će bol proći dok se budeš ženio. Ostaje samo nada da će se sve nekako ipak promijeniti i vratiti. Neki prijatelji kažu kako ih je “For Emma” pogodio skroz, od prve do zadnje pjesme, i kako se totalno mogu poistovjetiti sa svime što Justin pjeva i svira, sa svakom notom i melodijom, što mi je nadasve zanimljivo, malo Crvena Jabuka-đir – napravljen sam od samoće, znam, čudna sam nevolja – što nimalo nije negativno, već znak da Bon Iver pogađa u srž, u tinejdžersko doba, u vrijeme kada smo spoznali ljubav i njene čari. Onda sam pomislio kako se tu zapravo radi o pravoj macho look at me, mama-spiki poludjelog frajera koji, u potrazi za ponosom, naoružan odlazi u zimsku izolaciju kako bi bezbrižno rokao po pivu, ubijao, kuhao i pekao životinje za hranu i koji je zapravo bio u komi, ne zbog prekida s djevojkom, već zbog benda u kojemu su ga svi živcirali i nisu mu davali dovoljno kreativne slobode i glavne riječi pa se iz sile otisnuo u osamu da im pokaže kako će napraviti album i bez njih te kao inspiraciju iskoristio svoju staru ljubavnu priču. Što god da se dogodilo Justinu, doprinijelo je tome da danas imamo “Flume”, jednu od najboljih pjesama svih vremena koje otvaraju album i zbog čije se prve strofe i refrena ljudi i zakače na “For Emma, Forever Ago” (koji ima još super stvari, a “Lump Sum” je najbolja). (BM)

(pisali: Dražen Smaranduj, Mario Đira, Tonći Kožul, Bojan Mandić)

Gorilini naj albumi nultih: #160-#141

Veljača 23, 2010

160. My Buddy Moose – My Buddy Moose (84 boda / dva glasa)
159. Ashanti – Ashanti (84 boda / dva glasa)
158. Eminem – The Marshall Mathers LP (86 bodova / tri glasa)
157. Badly Drawn Boy – The Hour of Bewilderbeast (87 bodova / dva glasa)
156. The Streets – A Grand Don’t Come for Free (87 bodova / dva glasa)
154. Devendra Banhart – Cripple Crow // Pearl Jam – Pearl Jam (88 bodova / dva glasa)
153. Beirut – The Flying Club Cup (88 bodova / tri glasa)
152. Outkast – Speakerboxx/The Love Below (92 boda / tri glasa)
151. Burial – Untrue (92 boda / tri glasa)
150. The White Stripes – Elephant (92 boda / četiri glasa)
149. Phoenix – United (92 boda / pet glasova)
148. Fountains Of Wayne – Welcome Interstate Managers (93 boda / dva glasa)
147. Lily Allen – Alright, Still (93 boda / tri glasa)
146. Beck – Guero (94 boda / dva glasa)
145. DNTEL – Life Is Full of Possibilities (97 bodova / dva glasa)
144. Jesse Malin – The Fine Art of Self Destruction (97 bodova / tri glasa)
143. Missy Elliott – Miss E… So Addictive (97 bodova / četiri glasa)
142. Andrew WK – I Get Wet (98 bodova / tri glasa)
141. Jonathan Richman – Not So Much to Be Loved as to Love (99 bodova / dva glasa)

Gorilini naj albumi nultih: #30-#26

Veljača 23, 2010


30. Mojave 3 – Excuses for Travellers (2000.)
Te 2000. sam imao 19 godina, fanzin i rastući policijski dosje. Zaustavite konje, molim lijepo, radilo se o najobičnijem pušenju travulje, jednom u Zaboku zajedno s kolegom iz Nomada, a jednom u Krapini zajedno s lokalnim narkofilima, no briljantni zagorski policajci su mi htjeli prišiti i raspačavanje, zašto ne, pa sam se idućih par mjeseci vukao po općinskim i županijskim sudovima, centrima za socijalnu skrb, centrima za prevenciju ovisnosti i laboratorijima za analizu urina, a odradio sam i šezdeset sati humanitarnog rada u ludnici smještenoj u poprilično zastrašujućem derutnom dvorcu u zabačenom zagorskom mjestašcu Mirkovec. Do ljeta sam živio u Tratinskoj, zajedno s dvije cimerice koje su imale svoju sobu dok je moja soba bila i moja i dnevna, a nakon ljeta i prvog pravog živčano emotivnog sloma (što sam kasnije još morao jednom i odglumiti, da bi s kurca skinuo onog iritantno clueless psihologa iz centra za prevenciju ovisnosti na Jarunu) odlučio sam se sakriti od ostatka svijeta. U Tratinskoj je moj prijatelj koji je zaboravio plesati izgubio razum, mi ostali svaki dodir s realnošću, a epizoda je završila tako što su Zoričini frendovi, popularni skin hanteri, demolirali stan i prisilili gazdu da nas trenutačno izbaci na ulicu. Nakon ljeta sam, dakle, dobio nove cimere – žohare i nesretnog rastavljenog filozofa koji je vazda bio bez para. Mojave 3 mi je, ako se ne varam, na standardnu TDK 90 kazetu presnimio dragi Lazić – na jednoj je strani bio “Out Of Tune”, prethodni album. Oba albuma su mi bila sjajna, ali “Excuses For Travellers” mi je pomogao da se ponovo pretvorim u biće koje misli i osjeća. U devetom broju mog glupavog fanzina Daydream napisao sam sljedeće: “Evo, sjedim ovdje već par minuta, uvodna krasotica ”In Love With A View’ polako ide prema kraju, došla je jesen, Mojave 3 je najbolji i najsjetniji bend na svijetu, a ‘Excuses For Travellers’ najbolji album ove i svake i bilo koje godine.” Stil pisanja mi baš i nije evoluirao u međuvremenu, primjetit ćete duhovito, no stekao sam neke nove vještine. Uglavnom, mogao bih se sad prisjećati svakog čeznutljivog uzdaha Neila Halsteada i cmizdriti do kraja vremena, pričati o telefonskim brojevima na zidu, knjigama koje slamaju tinejdžerska srca, nedostavljenim pismima, nekim specijalnim drogama i suncu koje pred kraj filma ipak sprži tu prokletu melankoliju, ali mislim da sam se sasvim dovoljno prisjećao ‘starih dobrih dana’, vrijeme je za nove avanture. (MH)

29. The Notwist – Neon Golden (2002.)
Pokazna vježba iz predmeta „Pokažimo svijetu da Nijemci znaju praviti toplu i melankoličnu muziku, koja svejedno neće biti lišena elementa discipline“. Iako su počeli kao grunge-bend, Acher Bruder und Co ovim su albumom dokazali da se sasvim ugodno osjećaju u svijetu post-“Kid A” indietronice, a da im nisu obajatili prsti. Možda će zvučati čudno, ali “Neon Golden” sasvim zadovoljavajuće funkcionira i kao drive-album. Probajte. (MG)


28. The Magnetic Fields – 69 Love Songs (2000.)
Ima na youtubeu neki dokumentarac o Stephinu Merrittu u kojem ga pitaju po čemu je on to zaslužio da dobije cjelovečernji film. “Ja sam fascinantna osoba i radim lijepu muziku”, odgovara Merritt u ironičnom tonu, ali taj ton je samo ton, ispod kvazi-ironije nalazi se samo istina, zbilja nema ništa ironično u 69 ljubavnih pjesama. Možda Magnetic Fieldsi jesu Azra za pedere, ali “A melody is like a pretty girl, who cares if it’s the dumbest in the world” je rečenica vrijedna spomenika, tako brutalna i jasna, a još i ta melodija tako lijepa. (AA)

27. Bright Eyes – I’m Wide Awake, It’s Morning (2005.)
Lijepa i staromodna ploča na kojoj momak od 24 godine zvuči starije nego što jest. Čista produkcija, nazalno pjevanje koje se voli ili mrzi, tekstovi na samom rubu patetike, i prebiranje po gitari koje istovremeno uspijeva biti nježno i odrješito. Osporavatelji ovoga albuma su brojni, ali obožavatelja je više. Bravo, Conore! (AŠ)


26. Portishead – Third (2008.)
Prvi put sam ga čuo na slušalice u noćnom autobusu negdje kroz austrijske pripizdine, gdje se pustim kilometrima uz cestu nižu samo skladišta repromaterijala i poluzahrđale žičane ograde. I temeljito se prestravio, ne znajući do pola albuma jel to neka greška ili se upravo inficiram najgenijalnijom mjuzom u zadnjih, ono, sto godina. Kasnije sam puno, previše puta u mainstream-mediju kao usamljeni ludi propovjednik pisao o njegovim asketskim podlogama i brutalno lijepim melodijama, senzaciji kolizije razlivenog free jazz-sola s dronom električnog klavira i sinkopiranog beata u “Magic Doors” i slično. Ali svo to romansiranje tehnikalija uzaludno je i nemoćno naspram pukih činjenica: Portishead jedanaest godina nije snimio album, a kada je to konačno učinio, zazvučao je kao sasvim novi, drugačiji i luđi bend; “Third” više nije ni trip hop, nego nešto čemu će se tek trebati dati ime ako se pojavi još išta iole slično. “Third” je velika i hrabra noćna muzika, istovremeno grubo rudimentarna i iskonska, kao i rascvjetana i popastična. Takvu kombinaciju muda, lucidnosti i autorskog integriteta nema više baš nitko osim Portisheada, a tako briljantan manifestni album pojavljuje se samo jednom ili dvaput u desetljeću. (AH)

(pisali: Matija Habijanec, Mirza Gazibegović, Andrej Arnerić, Andrija Škare, Aleksandar Holiga)

Gorilini naj albumi nultih: #35-#31

Veljača 22, 2010


35. The Thermals – The Body, The Blood, The Machine (2006.)
2006. je za mene bila godina nerada i ultimativnog dokoličarenja, ali i godina prvog osmosatnog zaposlenja. Negdje između desio se “The Body, The Blood, The Machine”, uradak koje ću zauvijek pamtiti kao posljednji veliki album onda već do apsurda prolongirane adolescencije. Iako iz te godine pamtim draže i važnije albume, status ovog albuma je nešto oko čega smo se kolektivno složili. Doduše, radilo se o kolektivnoj opsesiji: zbog nepoznavanja većeg broja himni s albuma mogli ste biti proglašeni crnom ovcom ekipe. Iako je većina kužera tvrdila da su “More Parts per Million” i “Fuckin A” bolji albumi, jedini pravi krivac za okupljanje frenetične gomile u Ksetu bio je upravo treći album. Tu sam večer potpuno osvijestio svoju potisnutu traumu – da sam neiživljeni panker, odnosno da sam postmoderni indie-panker koji nikada nije bio panker. Mijenjanje boja modrica na kukovima i nogama uspoređivalo se danima. I neka se zna! Konfetima su se izvođači u Ksetu gađali i prije gostovanja Of Montreal. “The Body, the Blood, the Machine” i danas iz zvučnika i slušalica pršti kao malo što iz kolekcije, i kada ti se čini da pobuna neće uroditi plodom, uz ove himne siguran si da je potreba za njom ispravno stanje svijesti. (DS)

34. M. Ward – Transistor Radio (2005.)
Što izdvaja Matthewa Warda iz šume drugih singer/songwritera? Je li riječ o načinu na koji svira gitaru, ili pak o vokalu koji bi bez škriputanja i prelazaka u krhke falsete možda usrećio profesoricu glazbenog, nesvjesnu da bi se peglanjem u stvari puno više izgubilo nego dobilo? Ili je možda u pitanju produkcija zbog koje mu albumi zvuče kao da su presnimavani s kakve ploče iz Drugog svjetskog rata? Čini mi se da su ove osobine najviše od izražaja došle upravo na “Transistor Radiju”, kojeg autor koji koristi čitav niz prastarih stilskih postupaka posvećuje zaboravljenom, romantičarskom dobu kad su radio prijemnici igrali značajniju ulogu u ljudskim životima. Wardova nostalgija lišena je patetike, a sugestivna snaga pjesama zapanjujuća – ne mogu zamisliti da postoji osoba koja barem jednom, i to na identičan način, nije doživjela četiri sata kakva je Ward proživio u Washingtonu. (ZB)


33. Black Box Recorder – The Facts of Life (2000.)
Rasna ženska ova Sarah Nixey, zar ne? Ne znam nikoga kome nije zavrtjela glavom, upozorenja su stizala sa svih strana, a opet sam u mrežu uletio kao muha bez glave. Sofisticiranost i bahata elegancija svijeta kojem zapravo ni ne želim pripadati – ali koji me svejedno fascinira svojim ekscentričnim ekskluzivama – bile su jasan signal, ali obmanuli su me njena fascinacija francuskim rock’n’rollom, dolasci na sve male koncerte na koje izlazim (iako se koncerti nikada ne smiju računati kao izlasci!), one of the boys-humor i glas kojim mi je govorila da je sinoć mislila na mene. Takvom glasu sve vjeruješ. Izazovna haljina i ubojite štikle nekako ne priliče mjestu na kojem sam je upoznao, ali bila je valjda ranije u kazalištu. Ja sam samo regularan momak, ali mogu se sasvim fino snaći i u fancy-restoranu – daj molim te, priznaje, idemo radije na kebab. Tko si ti, djevojko? Mislim, viđam je s nekim sumnjivim tipovima, za onog izblajhanog se priča kako je imao znatnog utjecaja na propast britpopa (a budem li se trebao odreći britpopa odreći ću se i velikog dijela mojeg teena, za što još uvijek nisam spreman), dok o onome drugom nitko ništa ne zna, a nisu li najčešće baš takvi najopasniji? Govori mi da se opustim, ali me pokušava opustiti pričama koje odbijaju prestati s rovarenjem po stražnjim zakucima mojeg mozga, i prilično me uznemiruju. “Do you believe in love at first sight? Do you believe in fate? I believe that good things only come to those who wait.” Ali, jesam li ja njoj ta dobra stvar koju je čekala? Ili ona meni? Koliko još moram čekati? Deset godina poslije, još uvijek mi je prvi ženski izbor. (GP)

32. The Knife – Deep Cuts (2003.)

Koliko se god trudio biti na visini zadatka, u ovom jednom slučaju sam ipak bio aljkav tako da, jebiga, nisam uspio pravovremeno osigurati crticu za “Deep Cuts” – sori, ekipa! Prilikom raspoređivanja zadataka išao sam na to da što manje tlačim ljude koji nisu vični pisanju, a obadva udarna kandidata za pisanje o ovom albumu ne samo da nisu vični nego su i bili – ili i dalje jesu – na putu, s ograničenim pristupom internetu (pri čemu se jedan od njih našao u priobalnim vodama Trinidada – heh, kako prikladno za album s toliko steel drumsa!) (jel uopće postoji neki hrvatski izraz za “steel drums”?)… al dobro, ne bih htio da sad ispadne da su oni krivi, kriv sam ja i točka. U svakom slučaju, iskoristio bih ovu priliku da još jednom od srca zahvalim svima koji su pisali: našlo se tu stvarno sjajnog materijala, i više nego što sam očekivao! A što se tiče “Deep Cuts”: ugodno me iznenadio ovako visok plasman, nekako sam mislio da ljudi više briju na “Silent Shout”. al neka ga je, volim iznenađenja a i “Heartbeats” je evergreen bez greške. (ADMIN)


31. The Flaming Lips – Yoshimi Battles the Pink Robots (2002.)
To ljeto 2002. donijelo je borbu divova, i pritom ne mislim na Lakerse i Kingse. Na jednoj strani, Lipsi s nasljednikom “The Soft Bulletin”, još mekši, podatniji i pitomiji, a s druge strane, Wilco s albumom koji kao da se nikome nije želio svidjeti i koji je samo želio doći do svoga mjesta na svijetu. Danas znamo da je pobjedu odnio Tweedy, čiji klasik se izdigao iz forme pop-albuma u status ikone. Koja doduše ne nudi odgovore, ali trag koji ostavlja iza sebe u potrazi za njima – neodoljiv je. Ako je “YHF” u svom seciranju neostvarenih snova i sive stvarnosti postao gotovo ravan Steinbecku, “YBTPR” je više prizivao jeftina rješenja jednog Chopre. Samo što Chopra nikada nije bio ovako pjevan, melodiozan i zabavan. Dobar dio albuma gubi se u zbunjenosti Waynea Coynea, koji nikako da se pomiri sa svojom novom ulogom mainstream zabavljača, ali oni dijelovi u kojima sve sjeda na svoje mjesto – čista su čarolija pop glazbe. (MĐ)

(pisali: Dražen Smaranduj, Zoran Baljak, Goran Pavlov, ADMIN, Mario Đira)

Gorilini naj albumi nultih: #180-#161

Veljača 22, 2010

180. The Minus 5 – Down with Wilco (71 bod / dva glasa)
179. Portastatic – Bright Ideas (71 bod / tri glasa)
178. Animal Collective – Feels (71 bod / četiri glasa)
177. Steve Earle – Jerusalem (72 boda / dva glasa)
176. At The Drive-In – Relationship of Command (72 boda / dva glasa)
175. Sparklehorse – It’s a Wonderful Life (74 boda / četiri glasa)
174. Zwan – Mary Star of the Sea (75 bodova / dva glasa)
173. Neko Case – Fox Confessor Brings the Flood (75 bodova / tri glasa)
172. MIA – Kala (76 bodova / tri glasa)
171. Justin Timberlake – Justified (76 bodova / tri glasa)
170. Yeasayer – All Hour Cymbals (77 bodova / dva glasa)
169. New Order – Get Ready (77 bodova / tri glasa)
168. Jesu – Jesu (78 bodova / dva glasa)
167. Sean Paul – Dutty Rock (78 bodova / tri glasa)
166. Bill Callahan – Sometimes I Wish We Were an Eagle (78 bodova / tri glasa)
165. The National – Sad Songs for Dirty Lovers (78 bodova / četiri glasa)
164. Frightened Rabbit – Midnight Organ Fight (80 bodova / dva glasa)
163. Tom Waits – Orphans (80 bodova / dva glasa)
162. Röyksopp – The Understanding (80 bodova / tri glasa)
161. Beck – Sea Change (82 boda / pet glasova)

Gorilini naj albumi nultih: #40-#36

Veljača 22, 2010


40. Andrew Bird – Armchair Apocrypha (2007.)
Moguće i najveće iznenađenje koje sam priredio samom sebi ovih dana jest to što sam ovaj album stavio na prvo mjesto liste. Iskreno, ni sam ne znam kako se to desilo. Moguće jednako onako kako mi se taj album dogodio uopće. Kad sam prvi put čuo “Armchair Apocryphu”, svi su već znali barem za “Mysterious Production of Eggs”, ja nisam. Pratim te suvremene medije koji se bave muzikom koja svoje okrilje ima u tzv. indie-segmentu glazbene industrije, ali ipak nekako sporadično. Promakne mi mnogo toga, ali ne mogu reći da mi to stvara prevelike neuroze. Pa mi se nekako i taj album prišuljao negdje iz prikrajka, gotovo slučajno. I nekako mi se čini da sam već užasno puno toga rekao o Andrewu Birdu, čini mi se da bih mogao citirati samog sebe koliko sam to često radio, ali me ništa od toga ne sprječava da mu se vraćam. Njegovim violinskim, gitarističkim i pijanističkim kolažima, njegovom nonšalantanom zvižduku, njegovoj pomalo kriptičnoj lirici i apokaliptičnim figurama, njegovom gorko-slatkom patosu. I opet mi se čini da se ponavljam, ali i činjenica da mogu parafrazirati samog sebe mi je sasvim dovoljan podsjetnik na to zašto toliko volim osluškivati. (VM)

39. Grandaddy – The Sophtware Slump (2000.)

Na wikipediji piše da je ovo konceptualni album o problemima moderne tehnologije u današnjem svijetu, ali za mene je ovo samo 11 lijepih, lagano sjetnih pjesama petorice slackera iz Kalifornije koji puštaju brade i skejtaju, tu i tamo napišu par pjesama, popuše nešto cracka i pojebu te neke cure koje se pale na osjećajne depresivne tipove jer uostalom šta drugo možeš raditi u tamo nekoj američkoj vukojebini. Jebiga, da nisu ružni mogli su biti američki Radiohead. (AA)


38. Marah – Kids in Philly (2000.)
Wim Wenders je jednom izjavio nešto u stilu da nam je Amerika svima pojela podsvijest. Ne sjećam se detalja te izjave, niti značenjskih nijansi, nisam siguran niti je li kontekst ukazivao na njegovo pozitivno ili negativno vrednovanje naznačene procjene – sjećam se samo kako sam se s njime složio. U godinama koje su mi otad prohujale do ovoga krasnoga sunčanoga nedjeljnog jutra mnoge su se stvari u mome životu promijenile, ali ta se opsjednutost američkom mitologijom, odnosno američkim mitologijama, samo učvrstila, postala bolna, prijeti do rasprsnuća. Mnogi su, poput mene, iz romantičnih filmova preuzeli želju višetjedne vožnje od mora do svjetlucavog mora, maštanje o upoznavanju sebe upoznavanjem države toliko prostrane da se proteže kroz nekoliko vremenskih zona, bezbroj ljudskih sudbina, nešto malo povijesti i mnogo različitih porijekla, od svjetske metropole i najevropskijega grada Novog svijeta do zvjezdane košnice i kišne metropole naše alter-adolescencije. Iako je želja još uvijek velika, obrnuto proporcionalna mogućnosti da na njeno ispunjenje potrošim zalihe s ionako mršavoga tekućeg, realnost koja joj se okrutno smije nije ona zrelog rasuđivanja prava i odgovornosti – nego ona svijesti kako bi se rijetko tko, zapravo gotovo nitko, odlučio podijeliti sa mnom vikend jednoga malenoga konkretnog odvojka. Philly! Da, da, ionako ste uvijek znali da sam peder. Dobra fora, ali ne može mi nitko ništa dok se ljetnoga jutra vucaram vrelim sporednim ulicama ovoga prekrasnoga grada, još malčice omamljen od prošlonoćnog tuluma dobrodošlice, pokušavajući zapamtiti sve što mi pričaju moji vodiči, braća Dave i Serge Bielanko – simpa sam im i zbog zajedničkoga slavenskog porijekla, a Natalija me ionako naučila par riječi poljskoga. Gdje je točno začeta američka demokracija mi se možda kasnije i pomiješa, ali bar u kojem je radio Vince Papale prije negoli je Eaglese odveo do naslova prvaka, s onim predivnim ulazom smještenim na ulični ugao, pamtit ću vječno. Ajmo unutra popit piće i bacit na biljar, džuboks ima sve velike i još više manjih soul-singlova, a skoro će i radijski prijenos bejzbola. Samo zato što sam rođen u Kukijevom gradu dobivam besplatno pivo, olrajt! Gradska vijećnica u kojoj se raspravljalo o pravima homoseksualaca doista je impozantna građevina, ali mojem je arhitektonskom ukusu bliži nezavisni dućan s pločama na dva mala kata, u koji djevojke koje u zlato pretvaraju gotovo svaku ploču koju kupe nikada ne zalaze zato jer a) ploče podatne za pretvaranje u komercijalno zlato u njima naprosto ne mogu naći, i b) ploče koje prodaju postariji vlasnik-kuler i njegov nadobudni šegrt već jesu zlato same po sebi. Kupujem Sama Cookea, Jackieja Wilsona i The O’Jays, koji će svoju premijernu vrtnju doživjeti koji sat kasnije, stapajući se s predvečernjim povjetarcem u ležernu pozadinu roštiljanja u vrtu i pripremanja za još jedan tulum. Čujem, međutim, da su večeras u gradu Sunsi, što me odmah napali, tako da šetnja uz prazno školsko igralište uz koje je Boss snimio onaj nezaboravni spot završava i kojom partijom basketa. To je umor kakav volim, vidiš da je dobro što nismo išli busom. U ovome mi ritmu prolijeće par dana, i bliži se trenutak za povratak. Mama me ne voli vidjeti neobrijanog, pa, eto, lijepo je mamu razveseliti, pogotovo kada se za to ne moraš posebno potruditi; skočit ću do brijačnice, one prave, u čijem se stražnjem uredu rukovodi sudbinom kvarta. Brijač se ispričava, bi li mi možda smetalo malo muzike? Ne bi, nikako i nikada. Evo pustit ću ti Marah, to su naši momci, sjećam ih se još otkako su bili klinci koji su visili u bratovoj piceriji, mi smo im pričali razne priče, čak i one kojih se nerado sjećamo: “Fables tell of men who fell with swords dangling from their chest/ The old guys down at the taproom swear the Japs could kill you best/ But late at night I could still hear the cries of three black guys I seen take it in the face/ I think about them sweet Motown girls they left behind and the assholes that took their place.” Znam o čemu pričaš, majstore… (GP)

37. TBF – Maxon Universal (2004.)
Zajebite samozvane društvene kritičare, zbirke novinskih kolumni i eseja, političke memoare istrošenih njuški iz Sabora: kad iduće generacije budu istraživale hrvatsko društvo 2000-tih, ovaj album će im biti najbolja polazišna točka. Soundtrack hrvatske tranzicije, od ratno-državotvornih iluzija do današnjih liberalno-kapitalističkih paradigmi i njihovih posljedica, nakrcan zdravorazumskim bijesom i dišpetom. Svako tko nakon ovog albuma i dalje jadikuje za Branimirom Štulićem i novim valom kao vrhuncem hrvatske pop-poetike zaslužuje progrgljati koji gutljaj kiseline iz akumulatora. (NF)


36. Do Make Say Think – Goodbye Enemy Airship the Landlord Is Dead (2000.)
U pijano-napušenoj epifaniji usred tulumarenja s članovima DMST-a shvatio sam da sam nepovratno izliječen od post-rocka – svih onih Godspeedova, Mogwaija ili nedajbože Explosionsa. “You sons of bitches are so much better”, otelo mi se, a James je s luđačkim ili pravedničkim osmijehom zaurlao: “I knoooow, man, I know!” Znam da spominjanje poznanstva s polupoznatim kanadskim bendom nije nešto baš cool ili hip u bilo kojem kontekstu, ali takva adrenalinska samouvjerenost kao u njegovom odgovoru točno je ono što moje omiljene Kanađane baca iznad i izvan svih žanrovski srodnih hermetičnih, melankoličnih tričarija u kojima gitare bivaju prvo temeljito izmrcvarene, a onda bestijalano izmasakrirane i spaljene na lomači distorzije. Njihove herojske epopeje, snimane noćima u nekakvoj seoskoj štali nadomak Toronta, šutiraju neku puno ozbiljniju guzicu: ne idu u smjeru dekonstrukcije nego baš obrnuto, i ne goni ih Thanatos, nego oslobađajući, free-flowing Eros. Kada su na koncertu u KSET-u DMST na bis najavili “Happy Anti-Fascist Day, The Landlord Is Dead” (bio je Dan antifašističke borbe), tamo negdje na mjestu koje na studijskom snimku inače dolazi oko 3:10 dogodio se nevjerojatno transcendentni moment. Na dvije ili tri sekunde instrumenti su posve utihnuli, ugašena su svjetla i sve je nekako ostalo visjeti u zraku – klub je bio dupkom pun, ali zavladala je apsolutna tišina – da bi se odmah nakon toga stuštilo u olujni krešendo, izazvavši vrisku i erupciju oduševljenja kao kad na osobito važnoj utakmici padne gol. Pa majku vam jebem, braćo, imate prokleti klasik. (AH)

(pisali: Vatroslav Miloš, Andrej Arnerić, Goran Pavlov, Neven Fitnić, Aleksandar Holiga)

Gorilini naj albumi nultih: #45-#41

Veljača 20, 2010


45. Franz Ferdinand – Franz Ferdinand (2004.)
Album koji je hipsterskim indie-studenticama približio britanske post-punk bendove poput Gang Of Four, Wire, XTC, Au Pairs, The Scars, ili s kojim su se već imenima razbacivali rock-kritičari u recenzijama ovog albuma. Isti sam recept koristio i ja, pokušavajući ih impresionirati svojim muzičkim znanjem i ukusom. Kad bi mi to uspijevalo, služio je kao idealna muzička podloga za kariranje u mom autu ili njenom stanu. Na kraju je ispalo da Franz Ferdinand nikad nisu slušali Gang Of Four, a današnje hipsterice ionako slušaju freak-folk i američke bradate tamburaše. (NF)

44. Band of Horses – Everything All the Time (2006.)
Oduvijek je bio ljudina. Ne samo kao dobar drugar i uvijek za pomoć kad nešto treba, cijepat drva, prebacit pijesak, složit cigle, iskopat kanal, dovest nasilnike u red, već je skroz velik, ono čovjek od 100 kila koji bez beda izvuče soma iz rijeke jednom rukom. Prije par godina se oženio i ovih dana čeka drugo dijete. Rekli doktori da žena ovaj puta mora ležati dok nosi trudnoću pa se posljednjih mjeseci sav promijenio, skroz se uozbiljio. Prošli put se našli, popili, srali i cerekali, pa mi odjednom, iz čista mira, u pol rečenice o evergreen-događajima naše mladosti, kaže kako je spreman za generalno sranje, samo da mu još treba vrhunski solarni sustav da ne ovisi o Elektri. Uzvratim mu da ima smisla i da sam za takve akcije. Iako smo dalje nastavili o svemu ostalome, nismo ni riječi prozborili o Suncu, 2012. i Svemiru, ali se u jednom trenutku osjetilo da mu je već dosta buke i dima u birtiji i ode čovjek doma, mora se brinuti o ženi, a ujutro se rano diže, za par sati, ide na pecanje. Kad je došao na mjesto za bacit udicu, poslao je SMS. “E, znaš onaj Band Of Horses album što s’ mi poslo? E, to ti je najbolji album za pecanje. Krenem oko 5, treba mi oko pola sata, pustim Band of Horses, imaju tog basistu koji razvaljuje, poslušaj kad stigneš. Bas-gitara je najbolji dio. I kad dođem na rijeku ili jezero, ugasim glazbu i obavezno dobro pogledam u vodu koja je ispred mene. Onda izađem i vani je potpuni mir, smijem se i mislim kako će ovo bit još jedan genijalan dan. He he he, ajd živio, obavezno dođ’ na kavu popodne.” (BM)


43. Godspeed You! Black Emperor – Lift Your Skinny Fists Like Antennas to Heaven (2000.)
Te veljače 2002. godine Zagreb je pohodila nakupina kanadskih luđaka koji sebe nazivaju Godspeed You! Black Emperor. Tek kasnije ću postati svjestan kako mi je to bio jedan od posljednjih koncerata na kojima sam sa zdravljem bio na ‘ti’, ali za vrijeme nastupa GYBE nije me bilo briga za išta drugo. Da me netko tada pitao za zdravlje, vjerojatno bih mu rekao da radi s njime što hoće, samo da me pusti na miru da uživam u epovima koje su njih desetorica na pozornici Pauka odlučili podijeliti s nama. Mantra koju su GYBE nudili na svojim albumima, a ponajviše na “Lift Your Skinny Fists Like Antennas to Heaven”, uživo je zvučala potpuno suludo. Sjećam se samo kako se dio publike koji je došao na koncert radi glazbe s vremenom sve više približavao stageu, da bi na kraju napravio polukrug oko njega. Sjećam se kako su i na posljednjoj kompoziciji (pjesma je preslaba riječ za ono što GYBE izvode) dva bubnjara uzela doboše i skočila među publiku te držala ritam – ili sam to halucinirao, ne znam. Sjećam se i kako je frend koji nije baš na ‘ti’ s ovom mjuzom u jednom trenutku pobjegao s koncerta jer mu je bilo previše emocija. Sjećam se i bolesno duge ulaznice za koncert koju još uvijek negdje moram imati. Sjećam se i kako smo poslije koncerta željeli poći s njima dalje na turneju, ali su imali dva dana offa pa od toga nije bilo ništa. “Lift Your Skinny Fists…” je jedan od onih albuma koji me uvijek ostave bez riječi i teško je nešto suvislo o njemu napisati. Zbog toga i toliko brbljanja o koncertu, a ne o samom albumu… (EF)


42. Kings of Convenience – Riot on an Empty Street (2004.)
“Riot On An Empty Street” je baš dobar album za goste, ali i album za završetak noći, za after s čokoladom, čajem i krevetom, upravo savršen nastavak Erlendovog “DJ Kicksa”, totalno super materijal za chill out floor. Upravo kako DJ-evi slažu svoje setove, tako Erlend i Eirik zavodljivo vežu stvar na stvar kao da su prvo snimili gitare, a onda snimljeni materijal miksali s puno ugodnih zvučnih iznenađenja i usput preko njega mirno i bezbrižno pjevali o vječnim pitanjima o životu. (BM)

41. Ryan Adams – Gold (2001.)
Paragraf 8a Američkog kodeksa o zastavama glasi: „Zastava SAD-a nikad ne smije biti sa zvijezdama prema dolje, osim ako to nije signal izravne opasnosti za život ili imovinu.“ Ryan Adams okrenuo je zastavu na omotu “Gold”, započeo album himničnom “New York, New York” i izdao ga samo nekoliko dana nakon napada na Blizance 11. rujna, što je rezultiralo njegovim daleko najuspješnijim albumom u karijeri. Usprkos domoljubnoj euforiji, velikoj minutaži u prime-timeu i brojnim radio-friendly obradama, desetak godina kasnije ta ploča se prvenstveno pamti kao izuzetno dojmljiva kolekcija sjajnih pjesama, nenadmašena ni s jednim od izdanja koje je kasnije nanizao u štulićevskoj maniri.  “Gold” je konačna potvrda da je Ryan Adams toliko dobar kantautor da tim albumom može raspekmeziti i oduševljenog Eltona Johna, pritom ne gubeći fanovsku bazu skupljenu još u junačko doba Whiskeytowna. (MB)

(pisali: Neven Fitnić, Bojan Mandić, Emir Fulurija, Matko Botić)

P.S. Sutra slijedi mali predah, pa nastavljamo s listom u ponedjeljak!

Gorilini naj albumi nultih: #200-#181

Veljača 20, 2010

200. The Go! Team – Thunder, Lightning, Strike (64 boda / tri glasa)
199. Sonic Youth – Rather Ripped (64 boda / tri glasa)
198. Thom Yorke – The Eraser (65 bodova / četiri glasa)
197. The Rapture – Echoes (65 bodova / četiri glasa)
192. Calexico – Carried to Dust // Future of the Left – Curses // Jinx – Avantura počinje // Manic Street Preachers – Journal for Plague Lovers // R.E.M. – Reveal (66 bodova / dva glasa)
191. Nelly Furtado – Loose (66 bodova / dva glasa)
190. The Bug – London Zoo (67 bodova / dva glasa)
189. Lift to Experience – The Texas-Jerusalem Crossroads (68 bodova / dva glasa)
188. Deerhunter – Microcastle (69 bodova / dva glasa)
186. Kylie – Fever // Shout Out Louds – Howl Howl Gaff Gaff (69 bodova / dva glasa)
185. Saint Etienne – Finisterre (69 bodova / tri glasa)
184. Gorky’s Zygotic Mynci – The Blue Trees (70 bodova / dva glasa)
183. Super Furry Animals – MWNG (70 bodova / tri glasa)
182. Bonnie ‘Prince’ Billy – Ease Down the Road (70 bodova / četiri glasa)
181. Morrisey – You Are the Quarry (71 bod / dva glasa)

Gorilini naj albumi nultih: #50-#46

Veljača 20, 2010


50. Coheed and Cambria – Good Apollo, I’m Burning Star IV, Volume One: From Fear Through the Eyes of Madness (2005.)
Konceptualni alternativni prog-rockeri svoj su vrhunac dosegnuli trećim nastavkom velike sage, koja jednako dobro funkcionira u popratnim stripovima, koliko i u pjesmama koje kombiniraju ne samo motive znanstvene fantastike, politike, akcije, drame i fantasyja, nego i sve postojeće gitarističke žanrove unutar jedne minutaže, istodobno bivajući savršenim prog-simfonijama, soundtrackom za punk i heavy metal-šutanje, kao i pop-rock materijalom za zviždanje. Epika epskih razmjera. (VG)

49. Broadcast – The Noise Made by People (2000.)
Glazba Broadcast definitivno nije stvorena po mjeri kolumnista Jutarnjeg lista, jer njihova akcija Prava na grad još je radikalnija. Oni žele šišmiše u kaminima, žele štakore po prastarim podrumima, a ako i nemaju ništa posebno protiv šoping-centara – to je samo zato što znaju da će i oni jednog dana propasti. I ako ruševine na periferijama ostanu dovoljno dugo netaknute od ljudske ruke, jednog će ih još daljeg dana djeca budućnosti gledati kao što mi gledamo na Stonehenge, ne uspijevajući nikako dokučiti čemu je to jednom davno služilo. (TK)

48. Interpol – Antics (2004.)
Najbolji zamislivi nastavak hvaljenog prvog albuma. Odlazi se korak dalje i dobivamo dramaturški razrađenu cjelinu koja od početka do kraja, svih deset pjesama, izvanredno funkcionira i postaje zoran dokaz da itekako ima smisla i dalje snimati albume. Čak i u 21. stoljeću. (AŠ)


47. Patty Hurst Shifter – Too Crowded on the Losing End (2006.)
„Al’ ti nisi kauboj!“, reče Ona, ne izvan konteksta. Ha, čekaj da me bolje upoznaš. Jer, možda ne znam baratati lasom, ne ulijećem nepromišljeno u okršaje tipa „tko potegne prvi“ i (još uvijek) nemam bogato urešene čizmetine „na špic“, no prije sam karirani šeširdžija nego indiejanac, pogotovo kad naletim na ovakav album, na kojem se kaubojština savršeno prožima s beskompromisnim rockom, čineći opojan kozmički „delanac“. Često i pitkiji, ali i karakterniji od glazbe Ryana Adamsa, u usporedbi s kojom vjernije priziva oporu viski-aromu ranih godišta Whiskeytowna (što Adamsu vjerojatno nije ni cilj… no kauboje veseli). To i ne predstavlja pretjerano iznenađenje, uzme li se u obzir da je jedan od četvorice bandita iz Raleigha izvorni bubnjar Whiskeytowna Skillet Gilmore, u uredovno vrijeme i „bolja polovica“ njihove violinistice Caitlin Cary. Štoviše, mada Gilmore nije imao udjela u nastajanju zaključnog Whiskeytownovog albuma, “Too Crowded on the Losing End” podsjeća i na “Pneumoniju”, izuzmemo li ogoljelu zvučnu sliku prvoga i poneki eksperiment na ovom drugom. Jer, za razliku od većine Adamsovih solo-radova, pjesme Patty Hurst Shiftera odlikuje down to earth-uvjerljivost koja i naoko „malene“ među njima čini velikima. Istodobno, ovaj album – drugo i zasad najnovije njihovo dugosvirajuće izdanje – pršti od hitoidnosti i himničnosti, i eto dobitne formule za sve ljubitelje mamuza i gitara. “I don’t know it but I can tell, that your rock and roll songs don’t sell so well…” Od Patty Hurst Shifter ni traga ni glasa već dulje vrijeme. A što ćeš… Ne bi bili prvi koje su pe-ve-de i secesija ili, jednostavno, slaba prođa onoga što rade sa srcem, dušom, mudima i talentom prisilili da se late nekog „ozbiljnijeg“ posla. Još se uvijek nadam da je posrijedi tek produljeni „zimski san“ i da će me iznenaditi kad to najmanje budem očekivao. A opet, zalomi li se konačno sedmica na lotu – pinklec na rame, put pod noge, svratit ću u Slim’s i… možda baš Šiftari „zapraše“ na stejdžu. (MŽ)


46. Sonic Youth – Murray Street (2002.)
Sve što su Sonic Youth snimili nakon “Dirty” stavljao sam u kategoriju “Ono, nabavit ću album jer su to Sonic Youth, poslušat ga tri puta, zaključit da je OK (jer stvarno je OK), i odložit ga e bezbrojnim drugima za neka buduća slušanja, koja budu rijetko kad ili nikad”. U istu kategoriju sam stavio i omraženi “NYC Ghost & Flowers” na kojem im se prvi put priključio majstor gitare, teorije i produkcije, Jim O’Rourke. No njegova uloga je stvarno postala bitna na “Murray Street”, kojemu sam, po inerciji, predviđao istu sudbinu. Naravno da sam bio u krivu. Mislim, ne znam kako funkcionira unutarnja dinamika benda, kako su nastajale stvari, tko se brinuo o aranžmanima, itd, no uvjeren sam da je O’Rourke najzaslužniji za zvuk “Murray Street” i nastavka mu “Sonic Nurse” jednostavno zato jer je nakon njegovog odlaska Sonic Youth opet počeo zvučati kao u devedesetima. Dakle, na “Murray Street” je mladost ponovo otkrila pop glazbu, no ne u njenoj bučnoj i catchy “Goo”-varijanti, već potpuno suprotno, u hipnotičkim, tro-gitarskim stvarima srednjeg tempa. Buka koju su pod kontrolu stavili još na “Daydream Nation” našla se u dosad najvećoj defanzivi te je pustila mjesto prekrasnom melodičnom gitarskom radu, a i kad se agresivnije javi kao u recimo “Radical Adult Lick Godhead Style”, doima se kao najnormalniji, integralni dio pjesama i nimalo ne remeti melodiozni sklad cijelog izdanja. Cijelu priču su, s manje uspjeha, ponovili na “Sonic Nurse”, a onda je ih je napustio O’Rourke te su mi opet postali „poslušaj – dobro je – odloži“-bend. (ZB)

(pisali: Velimir Grgić, Tonći Kožul, Andrija Škare, Matko Žurić, Zoran Baljak)

Gorilini naj albumi nultih: #55-#51

Veljača 19, 2010


55. Dropkick Murphys – Blackout (2003.)
Početkom dekade, na svom su četvrtom albumu Dropkick Murphys najbolje dotad izmiješali irsku tradiciju, pomalo krkansko-navijački jock-gard bostonskog hardcorea, britanske streetpunk-uzore poput Stiff Little Fingersa i The Businessa, socijalnu spiku i naslijeđe Woodieja Guthrieja i obiteljskih working class-korijena, te poneki AC/DC-jevski riff. U tom trenutku, Dropkick Murphys su bili vjerojatno najbolji punk bend na kugli zemaljskoj, kojem je mainstream-uspjeh bio gotovo neizbježan. Nažalost, svi sljedeći albumi koji su taj status trebali potvrditi, ispali su smeće. (NF)

54. Vampire Weekend – Vampire Weekend (2008.)
Dok ih slušam poželim otići u obližnju prodavaonicu Benettona i kupiti tri dolčevite, dva karirana šala i jedne samterice – što je, barem što se mene tiče, najbliže što muzika može doći mijenjanju svijeta. Uzeli su tu neku patinu Wesa Andersona i “Lovca u Žita”, dodali afro-žovijalnost te dobili ultimativni UNICEF-album; pretpostavljam da se ovo non stop vrti u kantini UN-a na East Riveru. Pokušavam zamisliti kako bi izgledala hrvatska inačica ovog albuma, ali mi ne uspijeva, valjda mi se zato i toliko sviđa. (AA)


53. Of Montreal – Hissing Fauna, Are You the Destroyer? (2007.)
Te 2007. sam imao 26 godina, psa kojem nisam uspjevao biti gazda jer sam mu bio najbolji frend, i četverogodišnju vezu koja je počela pucati po šavovima za koje nismo ni znali. Sandra i ja smo se zbog Bruta (nije mi, da naglasim po osamdeset treći put, bilo dozvoljeno da ga nastavim zvati Mladen, oprostite časni sude na digresiji) iz lijepog potkrovlja na Drvinju preselili u vlažni podrum na Črnomercu i da nisam ulazio u predinfarktna stanja svaki put kad bi se u blizini pojavio automobil, čovjek, drugi pas ili nedajbože neka treća životinja, šetnje po Millerovom bregu s Brutom bile bi mi uvjerljivo najdraži trenuci 2007. Ovako imam više najdražih trenutaka, a jedan od njih je to putovanje poslijepodnevnim vlakom Krapina-Zagreb tijekom kojeg sam po prvi put na miru, sa slušalicama u ušima, preslušao ovaj album. Ubio me. C’mon mood shift, shift back to good again. I’ve spent the winter with my nose buried in a book while trying to restructure my character. Let’s tear the fucking house apart. Let’s tear our fucking bodies apart. Let’s just have some fun. We want our film to be beautiful, not realistic. A onda sam saznao da je u isto vrijeme izašao i jednako sjajan EP “Icons, Abstract Thee” na kojem se nalaze svi preostali djelići ovog mozaika. Kevin Barnes je jedan sasvim uobičajeni prekid, jedno sasvim uobičajeno pripadajuće mentalno rastrojstvo i jednu sasvim uobičajenu kombinaciju amfetamina, alkohola i antidepresiva uspio pretvoriti u jedan od najboljih i najkreativnijih albuma nultih. Kevin i Nina su se u međuvremenu pomirili. Sandra i ja smo prijatelji. Sve je u redu. Note to myself: nemoj više pisat o muzici, patetičan si, seljačino. (MH)


52. The Cardigans – Long Gone Before Daylight (2003.)
Status ponajboljeg švedskog izvoznog proizvoda nakon ABBA-e Cardigansi su zacementirali svojim petim studijskim albumom – iznjedrenim nakon petogodišnje stanke, tijekom koje je bend žnjeo plodove komercijalnog uspjeha prethodnika “Gran Turismo”. To ih je, izgleda, bacilo u bedaru, pa su na “Long Gone Before Daylight” zaronili u osjetno tugaljivije vode, odmaknuvši se od dotad prevladavajućih happy go lucky-predispozicija. Vjerojatno je upravo doza sjete koja se provlači kroz svaku od jedanaest pjesama po prvi put uspjela ugodno zaokružiti čitav album Cardigansa, i učiniti trajno pamtljivom cjelinu a ne samo naramak singlova. Jasno, bilo bi to nemoguće bez nikad moćnijih melodija uz koje Nina Persson nikad ljepše pjeva svoje nikad bolje, bolnije i osobnim iskustvom bogatije tekstove. Ishod je album koji idealno liježe u trenucima melankolije ili kakve krize u vezi, mameći suze u jednom trenutku i vraćajući osmijehe samo koji stih kasnije. “Long Gone Before Daylight” zato je savršena podloga kako za gluho doba zimskih noći, dugo prije svitanja, tako i za vruća ljetna podneva, kada vas putovi vuku prema neuzvraćenoj ljubavi. For what it’s worth, I love you, and what is worse, I really do. (PP)

51. TV On The Radio – Desperate Youth, Blood Thirsty Babes (2004.)

Što se dogodi kada skupina crnaca postane opsjednuta Radioheadom? Dobiješ TV On The Radio, meni osobno najznačajniju glazbenu pojavu nultih godina. Sva tri njihova albuma su genijalna, a koliko je “Desperate…” imao poklonika govori i anegdota kako je David Bowie, nakon što ga je čuo, nazvao grupu i pitao ih može li im biti back-vokal na nekom od slijedećih albuma. To su mu i omogućili, pa ga se može čuti na “Province” s albuma “Return to Cookie Mountain”. (EF)

(pisali: Neven Fitnić, Andrej Arnerić, Matija Habijanec, Petar Panjkota, Emir Fulurija)

Gorilini naj albumi nultih: #220-#201

Veljača 19, 2010

220. Destiny’s Child – Survivor (57 bodova / dva glasa)
219. Jay-Z – The Black Album (57 bodova / dva glasa)
218. The xx – xx (57 bodova / tri glasa)
217. PJ Harvey – Stories from the City, Stories from the Sea (58 bodova / tri glasa)
216. Dirty Projectors – Bitte Orca (58 bodova / tri glasa)
215. Feist – Let It Die (59 bodova / dva glasa)
214. Yann Tiersen – Amelie OST (59 bodova / dva glasa)
213. Wolf Parade – Apologies to the Queen Mary (59 bodova / dva glasa)
212. Broken Social Scene – Broken Social Scene (60 bodova / dva glasa)
211. Clientele – The Violet Hour (60 bodova / dva glasa)
210. Junior Boys – Last Exit (60 bodova / tri glasa)
208. Eiffel 65 – Contact! // Why? – Alopecia (61 bod / dva glasa)
206. La Roux – La Roux // Weezer – Weezer (61 bod / dva glasa)
205. Jay Reatard – Blood Visions (61 bod / dva glasa)
204. The Decemberists – Her Majesty the Decemberists (61 bod / dva glasa)
203. Feist – The Reminder (62 boda / tri glasa)
202. The Delgados – The Great Eastern (64 boda / dva glasa)
201. The Libertines – The Libertines (64 boda / dva glasa)

Gorilini naj albumi nultih: #60-#56

Veljača 19, 2010


60. Drive-By Truckers – Brighter Than Creation’s Dark (2008.)
Jedna od mogućih linija razgraničenja dobrih od loših bendova jest ona broja pokušaja snimanja najboljeg albuma na svijetu. Prvi to pokušavaju redovito, polazilo li im to za rukom ili ne, dok se drugi eventualno zadovolje jednim slučajnim približavanjem, ako se muzike ikada uopće sjete. Okej, a kako onda titulirati/nazvati bend koji je u misiji doista uspio nekoliko puta, samo što se lovorika svaki put unaprijed odricao konstantnim ukazivanjem da može i još bolje, i tako album za albumom? Najbolji bend na svijetu? Možda. Drive-By Truckers? Sigurno! “Brighter Than Creation’s Dark” nipošto nije trebao – ma zapravo, nije smio – biti ovoliko fascinantan, s obzirom da je bio prvi album koji je ova dugovječna rock institucija srca većeg i od rodnih im Georgije i Alabame zajedno snimila nakon odlaska wunderkinda Jasona Isbella u solo-biznis. (Posvađao se sa ženom, a smirenje nije mogao naći u krugu glazbenih kompića, jer ista u Truckersima još uvijek svira bas!) Međutim, taman kada sam pomislio kako njegove romantične epopeje veće od života neće imati tko zamijeniti, stari kuleri Patterson Hood i Mike Cooley napisali su najbolje pjesme svojih karijera (i to veći broj istih), a prekrasnim se trima country/soul/alter/dreampop-poljupcima pridružila i dotada sramežljiva Shonna Tucker. Jebiga, curo, zbog tebe smo izgubili očekivane sigurne tri udarnice po albumu, ajde nekako to nadoknadi! Mislite da ne mogu – kaže ona – you’re soooo wrong! Sitno preorganizirani vodeći trio benda tako je na ovu epsku ploču ubacio 19 pjesama koje odišu životom, mirisima, prizorima i okusima američkog juga, toliko ponosnog da se više uopće ne izdvaja kao distinktivna karakteristika. Znamo odakle smo, ali znamo i tko smo, poručuju nam Truckersi, dodajući kako svijet nikada neće moći biti toliko neprijateljski i grub da bi zamaglio temeljnu sreću života i ljubavi, čovječnosti i suosjećanja: “You ain’t givin’ up on lookin’ for your thing even if you probably should, I’m sorry Huston, I ain’t got what you need but I promise you I’d help you if I could.” Više od ovoga je nepristojno tražiti, ali ostanite sa mnom za još jedan eksperiment. Nipošto nije riječ o lošim pjesmama, dapače, ali probajte s albuma izostaviti “Bob”, “The Purgatory Line”, “You and Your Crystal Math” i “Goode’s Field Road” i imaginarno ih zamijenite (ili složite playlistu) s Isbellovim “Brand New Kind Of Actress”, “Dress Blues”, “The Magician” i “Soldiers Get Strange”, objavljenima na njegovim solo-pločama. Do maksimalnih 20 pjesama i 80 minuta dodajmo još i raritetnu obradu Pettyjeve “Rebels”, kao pečat društveno-glazbenog porijekla. Jebote, izbori najboljega duplog albuma ikada ne bi bili jedini izbori koje bi tako postali potpuno irelevantni. (GP)


59. Lali Puna – Scary World Theory (2001.)
***BLJP BLJP BLJP***washington je sagrađen po nacrtima karlsruhea*BLJP BLJP BLJP* Evo takve su mentalne poruke kolale eterom tih ranih nultih, u doba suočavanja novih mladih normalnih generacija Hrvata s odgovornostima koje donosi sloboda. U velikom valu antiamerikanizma baš se zgodno poklopilo da Nijemci imaju neke super bendove koji vole dolaziti u Kset i svi ih vole jer su, ne znam, više nalik na ljude, sličniji nama? Ništa na “Scary World Theory” ne zvuči kao da je u stvaranje albuma bila uključena bila neka viša inteligencija od one koju svakodnevno viđaš među ljudima oko sebe: u modi su bile ritam-mašine s električnih harmonija iz sedamdesetih i “pucketanje ploče kao muzika”, a ovi su ih spretnjakovići mazali veoma tanko, na svojoj bi odabranoj napravi iz kućne radinosti sveli funk-frazu na dva bitna udarca i “hipnotički” je ponavljali nekoliko minuta. Isto mi tako nikad nije palo na pamet da je Valerie Trebeljahr neka super seksi frontmenica s kojom bi bilo sjajno provesti noć: doimala se kao da cijeli dan misli na svoju psihičku nelagodu u kontaktu s drugim ljudima i ne smije se vicevima. Možda ih čak ni ne razumije. No kako smo svi pomalo takvi, mnogima je “Scary World Theory” ostao vrijedan polaroid vlastitih emocija iz polako, ali sigurno prohujalih vremena (posebno hvala liku koji ih je stavio na prvo mjesto, jer bez toga ne bi upali na listu). Baš me zanima zašto su i Lali Puna i Notwist napravili tako dugu kreativnu pauzu. Je li ih život poveo stopama EKV-a ili Idola? Vidjet ćemo na proljeće. (JV)

58. Belle & Sebastian – Dear Catastrophe Waitress (2003.)
Trevor Horn je uspio izvući Belle & Sebastian iz pakla manirizma, preplavljujućih emocija i nepotrebne introvertiranosti te od njih stvoriti punokrvni pop bend. Uspjeh je još veći utoliko što putem nisu izgubili ništa od onoga zbog čega su ih voljeli oni kojih su ih voljeli i prije. Dvanaest pjesama u kojima sve pršti, zvoni i zveči, prekrasne melodije koje od prvog slušanja postaju sastavnim dijelom vaših korteksa, a uskoro i čitavog bića, jedan neodoljivi akustičarski izlet i na kraju prstohvat poigravanja s elektronikom koji, nažalost, nije predstavljao putokaz za sljedeći album. (AŠ)

57. Josh Ritter – The Animal Years (2006.)
Po objavljivanju ovog albuma, nakon brojnih sam preslušavanja bio zaključio kako će tek pokoja nova stvar uspjeti podijeliti mjesto na tronu koji su dotad suvereno svojim nazivale najdivnije pjesme s Ritterova prethodnika “Hello Starling”. Kada je objavljen slijedeći spomenar “The Historical Conquests of Josh Ritter”, postalo je jasno kako je tek njime naš dobri Josh sebi dozvolio dokraja obuti i cipele izrađene nakon ljeta ljubavi, znajući kako je i u njima kadar koračati nezaustavljivo. Ali, tada se razjasnilo i još nešto – album između, dirljivi “The Animal Years”, svojim je neuhvatljivim, omamljujućim osjećajem panoramskog prolaska kroz naselje koje spava potpuno točno ocrtavao put od rane storyteller-americane do modernog pop-rocka začinjenog folkom i countryjem, samo što to u prvi mah nikako nisam mogao znati. Put je svladan, ali istom, starom, dobro poznatom i ugodnom kočijom, pa je nešto dulje vrijeme koje mu je za ispunjavanje namjere trebalo Josh ispunio marljivim brušenjem dragulja kojima je u maštovitim, aluzivnim, avanturističkim eskapadama bušio do centra svakodnevnih emocija nesigurnosti i ljubavne čežnje. Sitna je nepravda glazbenog svijeta što se Joshevo ime rijetko nalazi u društvu razvikanijih kolega, čak i kada se njima razbacuju ljudi cijepljeni u američkoj kantautorskoj klinici. Golema je pravda što one koji se potrude Ritter nikada ne propušta nagraditi sveobuhvatnom toplinom. Odlazak na njegov koncert 4. veljače u Zürich propao nam je zbog obaveza, ali ja vjerujem u novu priliku. (GP)


56. Neko Case – The Tigers Have Spoken (2004.)
Gotovo svaki pošteni pop-rock album ima poglavicu, jednu pjesmu-predvodnicu, bila ona hit singl ili pritajeni favorit koji iz prikrajka osvaja posvećene, mamac koji zagrizeš pa naposljetku progutaš i cijeli album, ako ne i karijeru autora ili autorice. Ta pjesma najčešće nije dovoljna za uvrštavanje domicilnog albuma na ovakve popise. Još jedna stvar koja se na njima uglavnom ne nalazi često, ako uopće, jest format live-albuma – dobro, računaju se, riječ je o premijerno objavljenim snimkama, ali, ono, čuli smo te pjesme i ranije. Kraljica Neko Case i “If You Knew”, veličanstven vapaj njena odbačenog ali neslomljivog srca koji otvara “The Tigers Have Spoken”, prije svega su omogućili meni samom da tim uvriježenim postavkama ne pridajem pažnje više nego što je nužno. Da se “If You Knew” nalazi na bilo kojem drugom albumu ove svojeglave dive, a svi su super, prilično sam siguran da bi u naslovu ove crtice stajalo drugo ime, mada je očito kako ne smijem pretpostavljati osobne razloge ostalih glasača. Ma, da se “If You Knew” nalazi na zadnjem albumu Barbre Streisand ili Gabi Novak ili Tine Vukov ili Jessice Simpson, barem bih ga ja stavio na svoju listu! Snimljen s pratnjom iskusnih surf-kauboja The Sadies, “The Tigers Have Spoken” nije samo odličan live-album, nego i doista živ živi album, kojim je Neko pokazala kako je mačka s devet života, od pionirskog pripadanja alternativnoj indie sceni (obrade Freakwaterove Catherine Irwin i Nervous Eaters), preko riba-izvan-vode nostalgije za šezdesetima i počecima ženske glazbene emancipacije (obrade Buffy Sainte-Marie i The Shangri-Las), do usamljenih zavijanja u visokim planinama i dozivanjima kroz pustu preriju (obrade “This Little Light” i “Wayfaring Stranger”). Pjesme su uglavnom tuđe, ali njen je kristalno čist i uraganski moćan glas, kao i životne istine u njima. Moja je samo ta istina. Sasvim dovoljno. (GP)

(pisali: Goran Pavlov, Josip Visković, Andrija Škare)