Pismohrana autora

Songovi iz Crazy Ex-Girlfriend: sezona 1

9 kolovoza, 2020

Prije svega, dragi moji, nadam se da mi svi uživate u ljetu! A kad ljeto završi, kreće nova sezona izbora na Gorili. 🙂 Pa ćemo tako početkom jedanaestog mjeseca birati najbolje Cro-dance pjesme, krajem prosinca ide tradicionalni izbor naj serija godine, u veljači ćemo birati najbolje filmove devedesetih… Ali, prije svega toga – birat ćemo najbolje songove iz kultne TV-serije Crazy Ex-Girlfriend! Za koje ćete moći glasati početkom idućeg mjeseca, a dotad ću za sve koji se žele podsjetiti stavljati linkove na dotične songove, po jedna sezona svaki ponedjeljak … Pa evo onda svih songova iz prve, ne računajući repriseove i usputne minijature:

Špica prve sezone

West Covina (Rebecca)

The Sexy Getting Ready Song (Rebecca)

I’m So Good at Yoga (Valencia)

Feeling Kinda Naughty (Rebecca)

Face Your Fears (Paula)

I Have Friends (Rebecca)

A Boy Band Made Up of Four Joshes (Josh)

Sex with a Stranger (Rebecca)

Settle for Me (Greg & Rebecca)

I Love My Daughter (But Not in a Creepy Way) (Darryl)

I’m a Good Person (Rebecca)

I Give Good Parent (Rebecca & Mrs. Chan)

What’ll It Be? (Greg)

Sexy French Depression (Rebecca)

His Status Is Preferred (Paula)

Where’s the Bathroom? (Naomi)

California Christmastime (cijela postava)

Women Gotta Stick Together (Valencia)

Dear Joshua Felix Chan (Rebecca)

Having a Few People Over (Darryl)

Put Yourself First (tinejdžerke iz kampa)

Textmergency (odvjetnici)

You Stupid Bitch (Rebecca)

Group Hang (Rebecca & Joshevi prijatelji)

Cold Showers (Rebecca, Paula, Darryl & Joshevi susjedi)

JAP Battle (Rebecca & Audra)

Flooded with Justice (tužitelji)

Gettin’ Bi (Darryl)

I’m the Villain in My Own Story (Rebecca & Valencia)

Dream Ghost (Dr. Akopian & the Dream Ghosts)

I Could If I Wanted to (Greg)

Heavy Boobs (Rebecca)

I Gave You a UTI (Greg)

Angry Mad (Josh)

Oh My God I Think I Like You (Rebecca)

After Everything I’ve Done for You (That You Didn’t Ask for) (Paula)

Gorilini naj filmovi desetih: #5-#1

30 lipnja, 2020

5. Boyhood (R: Richard Linklater, 2014.)
[594 boda / 15 glasova / jedno prvo mjesto]
O Richardu Linklateru, redatelju čiji mi je film najdraži film desetljeća koje smo ovim izborom rekapitulirali i rezimirali, pišem na dan kada će biti objavljeno koji nam je to zajednički najdraži film tog desetljeća. Super! Volim kad se neki krugovi tako zatvore, volim kad se stvari tako poklope. Iako sam u ovakvim akcijama tek jedan od ekipe jednakovrijednih glasača, Ruralna gorila ipak jest moj blog, odnosno Tonćevo čedo koje sam kao očuh (nadam se znatno bolji od propalica iz ovog fima) posvojio prije još pinkicu pa evo već 15 godina, a Linklater je bez ikakve dvojbe srca i duše moj najdraži filmski redatelj. Ili, preciznije i obuhvatnije rečeno, najdraži filmotvorac. Sve i da mogu uočiti, identificirati, analizirati, kontekstualizirati i interpretirati sve njegove režijske postupke, ono što u njegovu radu upravo pa obožavam i zbog čega ga pobožno pratim od prvoga gledanja još jednoga najboljeg filma svih vremena Dazed and Confused ipak su ponajprije priče i svjetovi u kojima se odvijaju. Doduše, što redatelj i jest ako nije demiurg?

Samo što se ne radi o jednom te istom filmu. Na mojoj osobnoj ljestvici Boyhood u leđa gleda i završnom dijelu trilogije ‘Before’ i mojem omiljenom filmu desetljeća Everybody Wants Some!! (dva uskličnika, molim lijepo!!), mada je i dalje enormno visoko, kako sve skupa i priliči tom Linklaterovu nevjerojatnom trogodišnjem tornadu predivnih naslova. Malo razočaran ishodom u kojem ostatak njegova briljantnog desetljetnog opusa nije naišao ni na iole približno glorificirajuće priznanje, djetinjasto sam razmatrao mogućnost da ovom prilikom objasnim koji to film zaista jest najbolji film desetljeća, a o Boyhood u tom slučaju ne bih rekao ni riječi jer, kao, ionako ste ga očito svi gledali i svima vam se sviđa (moguće da o njemu ni ovako do kraja ne kažem previše, ali, kaj sad, očito ste ga svi gledali i svima vam se sviđa!). Htio sam, je li, naglasiti razliku između fanovskog, pravog vrhunca pripadajućeg perioda karijere čovjeka u čijim filmovima sebe i prečesto nalazim – te kritičarskog, lažnog vrhunca cijenjenog redatelja kojeg blablabla pratimo mi ozbiljni kritičari jer ima zanimljive filmove i, hej, snimao je film punih 12 godina, vau, svaka čast.

Oprostite mi. Bio sam zaboravan i glup: Boyhood je predivan film, istodobno omamljujući i preplavljujući koliko i otrježnjujući i usidravajući, što mi nije glasno govorilo samo današnje reprizno gledanje nego, na kraju krajeva, i pozicija koju sam mu ja sam dodijelio na toj svojoj osobnoj, vrlo privatnoj i vrlo srčanoj ljestvici omiljenih mi filmova desetljeća. No bio sam i ljubomoran, onako potpuno shvatljivo te još i više bezrazložno, kako to dugogodišnji poklonici bivaju kada osjete da njihov miljenik odjednom više nije samo njihov. Iste sam te godine kada je Boyhood objavljen sličnu situaciju proživljavao s još jednim, činilo se, naglo proširenim interesom za drugoga osobnog heroja, Marka Kozeleka i njegov nemoguće hvaljeni album Benji. Ni Linklater ni Kozelek nisu bili neki ljuti underground kultaši – štoviše, najčešće i jesu operirali tik ispod široke vidljivosti srednje struje, taman da mogu svoje prilično samosvojne i osobne radove regularno isporučivati i kroz nekoliko desetljeća pouzdanih, stabilnih karijera – ali mi je, kao, smetalo što su ih svi odjednom zavoljeli, eto, taman baš onda kada su napravili nezanemarive i barem na razini pukog poteza fascinantne poetičke iskorake. A napravili su i puno više.

Jer su napravili isto što su dotad radili cijelo vrijeme, samo se pritom tvrdoglavo ili ziheraški ne oslanjajući na provjerenu sigurnost, što valjda nekako i jest jedna od ključnih komponenti definicije umjetničkog djelovanja. Osim što se kroz 165 jednako gustih koliko i prostranih minuta Linklater nije libio zaista obilno referirati na svoje prethodne filmove – dugi kadar walk’n’talka ovdje, prepoznatljiva ulična scenografija ondje, kupanje u jezeru onamo, lice uvijek ali u Rickovim filmovima posebno genijalnog Ethana Hawkea ovamo, razvoj klinaca kroz rokenrol tu, nemogućnost zajedničkog funkcioniranja i unatoč ljubavi tamo – ispunio je Boyhood onim čime primarno puni svoje najbolje filmove. Ničim nesvakidašnje posebnim i svime nasušno potrebnim. Životom. Koji počesto najviše govori onda kada se trenuci koje će službena biografija označiti kao ključne ili tek imaju dogoditi, ili su već dobrano u retrovizoru. Nagovještaji i odbljesci.

Misaona vježba o pokušaju pretpostavljanja recepcije Boyhooda u slučaju da gledatelji unaprijed ne znaju o kakvom se bezumno i prehrabro orijaškom, ali i toliko prokleto optimistično humanome autorskom pothvatu radi (posebno je dirljivo kako je Rick zamolio Ethana da u slučaju njegove smrti on bude taj koji će sve dovršiti) – zapravo je uzaludna. Da, naravno da će ljude dodatno zainteresirati film za koji čuju da se, logično, bez čvrstog scenarija snimao 12 godina, ali u jednome bi trenutku prepuštanja gledanju to počeli naslućivati i da ne znaju, jer legendarni šminker Vrijeme dodjelu svih budućih Oscara u toj kategoriji čini nepotrebnom. Da, naravno da će ta svijest onda buditi znatiželju o tome kako će izgledati svaka buduća godišnja sekvenca – i ubija što se dobrodušni ćale vjetropir pojavljuje gotovo u pravilu tek u svakoj drugoj, u maniri naizmjeničnih vikenda rastavljenih roditelja – ali to uzbuđenje pa divljenje formalnim aspektima vrlo brzo padne u drugi plan ovog ne toliko bildungsromana, koliko bildungszbirke umalo pa karverovskih novela ili bildungsdokumentarca o snimanju epskih filmova.

Kako smo iz godine u godinu ipak uglavnom isti, i fizički i mentalno, ali samo da bismo nakon njih pet, deset ili petnaest odjednom postali netko sasvim drugačiji, Linklater je ulogu signala na vremenskoj crti osim licima fantastične glumačke postave namijenio i proizvodima popularne kulture. Klinačko oduševljenje serijalom o Harryju Potteru fino je umetnuta paralela s puno slavnijim više godina pričanim odrastanjem, no osnovni je putokaz opet najčešća Linklaterova ljubimica – muzika. Moguće je da je širenje njene jurisdikcije s emotivnog podupiranja na datumsku ukotvljenost nešto sitno otežalo autorov izbor, odnosno češće ga konkretnije determiniralo, ali danas me je, zaboravljivog, uvodna scena s “Yellow” od Coldplay razmontirala koliko to svaki put učini “Sweet Emotion” Aerosmitha u jednome drugome majstorovu filmu. Samo što je jedna nostalgija, druga nadanje; jedna uljepšava prošlost, druga osigurava budućnost. Iako, više ne toliko mali i friško nanovo zaljubljeni Mason Junior u finalnoj sceni ionako poentira da je svaki trenutak vječnost pa da je glupo pokušavati iskoristiti trenutke jer oni zapravo iskorištavaju nas.

Boyhood tu malu diskrepanciju, možda primarno terminološku, kao i svakodnevnu dramsku napetost koja iz nje proizlazi prikazuje na isti način kao i drugi najdraži mi Linklaterovi naslovi, osim ajde School Of Rock, koji je najljepše čudašce ipak ponešto drugačijeg soja. Originalnost forme i postupaka koji su je ostvarili vjerojatno i jest privukla nekoga od preobraćenika, a nekoga od glasača navela da mu da neke bodove, ali umjesto da mu to, kako sam kratkotrajno i totalno idiotski planirao, uzmem za zlo, zapravo mu moram posebno honorirati. Baš zato što ono što – možda pogrešno, ali onda sve kvragu – doživljavam kao Linklaterovu bit i centar moje identifikacije s njegovim filmovima time nije zanemarila u korist nekih drugih ideja i nagnuća, nego je točno to naglasila i približila nešto široj publici od strogo fanovske. A dijeliti je uvijek ljepše. Najljepše.

I za kraj, samo još jedno: Patricia Arquette je sve. SVE. Iako se film zove Dječaštvo (što je naknadno izmijenjen naslov jer se u međuvremenu dugotrajne produkcije pojavio 12 Years a Slave pa je startnih “12 Years” postalo neupotrebljivo), glavni je lik ona, što me sad tjera nazvati svoju mamu i malo zajedno plakati jer život je zrcalo u kojem je glavni lik života svake mame njeno dijete. Nikad nisam bio majka, a kako nisam ni roditelj, ne bih se volio razbacivati divljenjem žrtvi koju je njena Olivia podnijela u ovom filmu. Imam dojam da bih naprosto morao ostati kratak jer to kao 40-godišnji muškarac bez djece vjerojatno ne mogu pojmiti. Mogu se samo diviti i obećati da ću jednom biti sve što moja ona zatraži od mene, ako ikad išta uopće i zatraži. Gledajući film danas sam se rascmoljio dvaput: kada joj nakon nekoliko godina imigrant Meksikanac kojemu je dok joj je popravljao cijevi savjetovala da se uhvati škole priđe kao poslovođa restorana i zahvali na ohrabrenju, te kada si napokon dopusti srušiti brane u trenutku kad joj sin napušta gnijezdo i odlazi na koledž. Bravo, mama. Hvala, mama. (GP)

4. The Act of Killing (R: Joshua Oppenheimer & Christine Cynn, 2012.)
[606 bodova / 11 glasova]
Volim iznaći superlativ za sve o čemu pišem na Gorilinim listama. Siguran sam da su stvari koje su meni najbolje ujedno i objektivno najbolje. Iako nisam filmofil i sigurno hrpu toga esencijalnog nisam gledao, tvrdim da su Donnie Darko, This Is Spinal Tap, Pink Flamingos, The Room i The Act of Killing najbolji filmovi ikad. Možda i iz nadfilmskih razloga pa tako i bez obzira na moju neukost.

Često se zajebavam (?) da je Space Jam prvi dobar film. Prvi koji je dao ciljanoj publici točno što želi: hibrid crtića i stvarnih heroja uz soundtrack glupih hitova. Možda nije bio dobar film, ali je ujedno bio i jedini dobar. Sličan imam osjećaj s The Act of Killing. Ne da je nužno najbolji dokumentarac ikad, već da je jedini dobar.

Kad pogledate The Act of Killing nećete znati razliku između Sukarna i Suharta, ali ćete prepoznati sve nijanse motiva i opravdanja za nasilje koje ste već osjetili ili naslutili u sebi i drugima. Postoji svakodnevni banalni psihopat, onaj koji u taksiju objašnjava belosvetsku zavjeru i licemjerje zbog kojih njegovo osobno klanje ljudi nije sporno. Njega stvarno to ne jebe, samo se dobro snašao u situaciji. Postoji i libidinalni psihopat, onaj koji uživa u vriskovima, paleži, krvi i silovanju pa čak i kada su, za potrebe ovog filma, samo simulacija. Središnji lik filma je psihopat histrion, onaj koji je htio da njegova ubojstva budu atraktivna poput onih u gangsterskim filmovima i da se oblači i djeluje kul kao Al Pacino u tim filmovima. Sada, u poznim godinama kada se snima The Act of Killing, glumata da ga u snovima proganjaju duhovi njegovih žrtava. Tako mu nalaže njegov histrionski rezon da bi trebao izgledati scenarij Kuma 4 (makar vjerojatno već u trojci Michaela proganja Fredov duh, ali tko se sjeća Kuma 3?)

Ova tipologija likova kao da je i napisana za potrebe teorijskog znanstvenog članka, i izrežirana da stvori vrhunski mračni mockumentary, ali i stvarno pronađena na terenu pravo etnografski. Kao i ostali primjeri s moje liste u prvom paragrafu, The Act of Killing operira u tim različitim registrima (refleksivan, performativan, prozaičan) da postigne efekt duboke stvarnosti. Kao nešto što se moralo „napisati“, ali istovremeno nešto što kao da svi znaju. Filmovi koji prožimaju stvarnost i nestaju u nju i možda su utoliko manje dobri kao primjeri „najboljih filmova“, ali su i iznad te kategorije.

U duboku stvarnost prodiru i mockumentary serije minulog perioda (The Office, Arrested Development, Community) i, iako sam filmski diletant, teško će me biti uvjeriti da The Act of Killing nije dio istog tog vala propitivanja dokumentarne forme. Naravno, moguće da postoji duga tradicija kvalitetnog dokumentarnog filma i da je The Act of Killing samo još jedan primjer toga (Oppenheimer brije na Makavejeva i to ima ful smisla). To bi značilo da imam još puno toga za pogledati i da su filmovi generalno puno bolji nego što to daju naslutiti agregatne liste „najboljih filmova“. Nadam se. Ali i sumnjam. (LJ)

3. Inception (R: Christopher Nolan, 2010.)
[647 bodova / 13 glasova / jedno prvo mjesto]
Ako čitate ovu recenziju, vrlo vjerojatno ćete tako provesti sljedeće 84 sekunde. No, stanite. Prije nego što nastavim, razmislite: kako ste došli ovdje, koji je početak sveg ovoga? Ako na to pitanje nemate odgovor, u snu ste, cijelo vrijeme sanjate. Sve u snu uvijek djeluje stvarno i mislimo da je to prava realnost, no iste sekunde kad se probudimo, shvatimo da je u tom snu ustvari sve bilo čudno. Ljudski mozak je stvarno jedinstven, pogotovo kad je riječ o snovima i nesvjesnom stanju.

Uglavnom, Inception prenosi ideju snova i nesvjesnog stanja na potpuno novi level i, što je još bolje, svi možemo naći barem pet elementa u filmu koji su nam se dogodili u našim snovima ili zaustavili naš san.

No, o čemu se radi film, osim o snovima? Mora biti neka tema! Pa, film se vrti oko glavnog lika Doma Cobba (Leonarda DiCaprija) čiji je posao da ulazi u tuđe snove i „krade“ ideje i memorije tog sanjača. Cobb je u prošlosti izgubio ženu koja se ubila jer je mislila da je cijelo vrijeme pravi svijet zapravo bio san i da će se smrću probuditi u pravi svijet. On jednog dana od bogatog vlasnika kompanije dobije zadatak da jednom mladom čovjeku „usadi“ u glavu zamisao da svoju nasljeđevinu raspodijeli drugim ljudima putem sna. Cobb pristaje i traži ljude za svoj tim, iako je odlučio da će prestati dizajnirati snove jer se među ljudima i u okolini koji nastaju iz njegove podsvijesti često pojavljuju njegova sjećanja, ponajviše djeca i žena, koji mogu uništiti cijeli projekt, a uz to Cobb može zauvijek preći tanku liniju između stvarnosti i sna.

No, za usađivanje ideje jedan san nije dovoljan. I od tuda dolazi naziv – inception. To predstavlja san u snu, ili, u ovom slučaju, više snova u snu. Jeste li ikad spavali oko pola sata, a za to vrijeme sanjali san koji se čini da traje oko 3 sata? U snu doista imamo osjećaj da vrijeme traje duže – i tako svaki sljedeći sloj sna u snu traje duže od onog prijašnjeg – no ima istu podsvijest od prijašnjeg sna. Ali, za inception snova potrebno je nešto jako što bi čovjeka koji tako sanja održalo u svim slojevima sna, pa se ovdje koristi sedativ. Mislim da je također bitna informacija da ako se u snu umre, automatski se probudi. No, pod dozom sedativa koje pomaže ostajanje u snu, mozak se neće probuditi, nego će doći u dubok sloj sna iz kojeg je mentalno teško izaći i svijet se doima kao lažna realnost i naziva se limbo. I budući da u filmu podsvijest sanjača kojem se usađuje ideju reagira vrlo agresivno, limbo postaje velika opasnost i tada sve postaje ludo.

Da ne počnem sad spojlati, samo ću reći da je film čista umjetnost. Toliko brige, iznenađenja, kreativnih elemenata i akcije je stavljeno u samo jedan film da je teško procesirati umjetnost koja se odvija na ekranu. A kraj je i još bolji jer ne daje odgovor, nego mnogo teorija. I to je magija filma.

Mogao sam osmisliti barem deset različitih teorija o tome što se zapravo dogodilo i to je čar Inceptiona. Christopher Nolan, redatelj ovog filma te ujedno i moj najdraži redatelj, sam je rekao da nema pravog odgovora i da su točne mnoge teorije – svaka nova teorija daje novi pogled na film, a detalji… Ima toliko nevjerojatnih detalja, da ako ponovno gledate i to ponavljate, uvijek će biti nešto što vam je promaklo. Moram samo spomenuti vrlo zanimljiv easter egg – pjesma koja je ljudima u filmu kick (tojest nešto iz pravog svijeta što utječe na naš san i tako nas budi) traje 2 minute i 28 sekundi, a film traje 2 sata i 28 minuta.

Tako da, sljedeći put kad imate iskustva sa snovima, napravite totem, što je objekt koji se lagano koristi, a u snu se drukčije ponaša te to znači da niste u nečijem snu.

No, možda je izrada tog totema bila san…

Možda je cijeli “pravi” život san… (KG)

2. Mad Max: Fury Road (R: George Miller, 2015.)
[794 boda / 19 glasova / jedno prvo mjesto]
Najave da George Miller počinje snimati četvrti film o “Mad” Maxu Rockatanskom stigle su nekako u vrijeme kada se u kina strovalio Prometheus Ridleyja Scotta (2012.). Miller je bio zaglavljen u predprodukcijskom paklu još od kraja 1990-ih (seljakanje od Foxa do Warnera; otkazano snimanje u Nambiji 2003.; Mel Gibson se razotkriva kao antisemitski smrad; casting novog Maxa se otegnuo do 2010. kada je izabran Tom Hardy, da bi zatim bilo otkazano i snimanje u Australiji krajem 2010, itd.), ali vijest da se snimanje opet-ali-ovaj-put-fakat-really-majkemi konačno počinje u Namibiji u srpnju 2012., nakon Prometheusa je posebno bila sol na ranu. Jer, Scottov pokušaj da napravi nastavak-reboot-whatever franšize Alien, završio je poučkom – i to podebljanim – da davno snimljene klasike ne bi trebali oživljavati ni njihovi autori. Pa ako je jedan Scott tako temeljito promašio ceo fudbal nakon cijele franšize-mitologije koja je dobacila do 1997. (evo križamo i tri crossovera s Predatorom u ’00-ima), čemu se mogao nadati Miller? On davne 1985. godine nije samo ostavio Maxa beyond Thunderdome, nego i akcijski žanr općenito, posvetivši se dramama, feel-good i animiranim filmovima (Lorenzo’s Oil, Babe: Pig in the City, Happy Feet, Happy Feet 2). Vijesti o nastavku produkcijske epopeje nastavile su se i u naredne dvije godine: nakon probijanja budžeta, snimanje je obustavljeno krajem 2012., da bi dolaskom novog šefa u Warneru Miller 2013. dobio dodatnih mjesec dana snimanja: scene u Citadeli su snimljene na novom setu u Australiji. Itd, itd.

A onda se u decembru 2014. pojavio prvi teaser i nagovijestio ono što je film potvrdio nekoliko mjeseci kasnije. Miller nije nastavio-rebootirao-whatever izvornu trilogiju. Umjesto toga, bacio ju je u prašinu, pregazio je nekoliko puta, svaki put s većom cisternom ili monster-truckom, a ostatke tog mutantskog roadkilla natopio benzinom, kerozinom, nitroglicerinom, mlijekom, krvlju (radioaktivnom i neradioaativnom), adrenalinom, kromom i raznio na subatomske čestice. Ok, ok, nije uradio baš sve to – nije ju pregazio. Ali jeste priznao da ju je pregazilo vrijeme sa svim što to podrazumijeva. I zatim natopio benzinom, kerozinom, taba-daba-da… Jer, zašto obnavljati i širiti univerzum čije su koordinate neopozivo prevaziđene, kada je zabavnije potpuno ga spaliti i krenuti iznova.

Jer, da se ne lažemo, mutacija Mad Maxa od gerilskog prvijenca do mega-zvjezdane trojke, više je bila rezultat zanatlijske aklimatizacije Australijanca Millera u Hollywoodu, nego istinskih žanrovskih iskoraka i razvoja autorskog stila – njegov zemljak Peter Weir je u tom pogledu imao puno više uspjeha u Americi. Kraj trilogije se poklopio usponom Jamesa Camerona i Johna McTiernana koji su, uz transatlantske transfere Paul Verhoevena i snimatelja Jana DeBonta, radikalno reformirali akcijski žanr. Univerzum Mad Maxa završio je u starom željezu, Gibsonova fudbalerka se preselila u Lethal Weapon, a Miller je snimio Vještice iz Eastwicka – ovo dodatno ukopavanje u Hollywoodu iz perspektive MM:FR, također se razotkriva I kao njegov prvi feministički film – no, da ne žurim.

Pozdravljen ovacijama već na premijeri u Cannesu, MM:FR je rasturio box-office, te trijumfirao na Oscarima 2016. Godinu kasnije, Steven Soderbergh će sažeti užitak i zaprepaštenje filmom: “I just watched Mad Max: Fury Road again last week, and I tell you I couldn’t direct 30 seconds of that. I’d put a gun in my mouth. I don’t understand how [George Miller] does that, I really don’t, and it’s my job to understand it. I don’t understand two things: I don’t understand how they’re not still shooting that film and I don’t understand how hundreds of people aren’t dead.”

Siže filma je krajnje jednostavan: Furiosa (Charlize Theron) krade djevojke koje Immortan Joe, pustinjski patrijarh i vođa kulta smrti, drži za rasplod i prozvodnju mlijeka (za sebe, ne za bebe). Stjecaj okolnosti spaja Furiosu i Maxa, za kojima je već krenula potjera, koja traje, traje i traje. Furiosa&Co. nalaze pleme Vuvalini, amazonke od kojih saznaje da obećana zemlja, koju je ona tražila kao spas za djevojke i sebe, više ne postoji. Furiosa shvata da od Joea ne može pobjeći, ali da ga može poraziti. Konvoj se vraća u Citadelu – uz nove borbe s potjerom. Joe je pobijeđen i Furiosa oslobađa njegove podanike. Ukratko, iz tačke A idemo do tačke B, gdje shvatimo da se ipak trebamo vratiti u tačku A. Ali nijedan film nije eksplozivnije oživio otrcani truizam da nije važno odredište – sam put jeste pravi cilj.

Taj put je nezaustavljiva potjera, direktni sraz Furiose i Maxa sa Immortanovim ratnicima i saveznicima u punoj brzini, viskooktanski komet od metala, ljudskog mesa i vatre koji prolijeće pustinjom, spektakl u kome sve rotira, pulsira, vibrira, tutnji, klopara, kipti, pršti, sagorijeva, eksplodira, u kome se stapaju body art, body paint, balet, krvavi sport i cirkus (kaskaderi su vježbali čak i s akrobatom iz Cirque du Soleil). U toj brzini, MM:FR ulijeće u žanr i prolijeće potpuno na drugu stranu, u seriju scena i kadrova koji su mnoge kritičare podsjetile na “čisti film”: elementarne čestice filmskog medija, od kojih svaka kao da je dovoljna sama sebi, a opet sve skupa čine savršenu cjelinu. Naravno, film je kroz historiju dosezao sublimne trenutke upravo kroz scene akcije i brzine: od Generala Bustera Keatona i Poštanske kočije do utrke u Ben-Huru, od crtića Chucka Jonesa do potjere autima u Francuskoj vezi, Cameronovih nezaustavljivih mehanizama i DeBontove Brzine. Ali, nakon MM:FR sve ta gibanja izgledaju kao niz priprema za njegov ultimativni rollercoaster – perpetuum mobile koji pokušava prestići samog sebe. Uostalom, pogledajte vizualne standarde akcijskog mainstreama u desetima, potpuno određene CGI-jem: MCU i DC slikovnice, rotirajuće fraktale Michaela Baya ili franšizu Fast & Furious. Čak i Mission: Impossible filmovi osciliraju od jednog set piecea do drugog. Dok ih s lakoćom pretiče i ostavlja iza sebe u prašini, MM:FR im lako može dobaciti omiljenu Immortanovu uvredu: “Mediocre.”

Radikalni stilski iskorak pratio je i onaj ideološki. Sjetimo se, u zametku trilogije Mad Maxa nalazi se fridgeing – muškarac postaje heroj tek kada njegovu ženu (suprugu, djevojku) ubiju negativci: taj gubitak opravdava njegove dalje postupke, posebno one nasilne, kao herojske, opravdane i moralne. U MM:FR Miller je rasturio i taj trop. Mačo last man standing etiku trilogije zamijenila je etika žene koja niti je jedina, ni zadnja, niti stoji-postojano-kano-klisurina. Furiosa možda jeste najdoslovnija pokretačica radnje, impuls čiste kinetičke energije, ali istinska protagonistkinja je cijeli ženski kolektiv u pokretu… Ili – ženski pokret, koji uključuje i veteranke i mlade djevojke koje će tek osvijestiti svoju poziciju na putu, kroz samu borbu s patrijarhalnom eksploatacijom (referenca na Vještice iz Eastwicka ovdje postaje jasnija: i junakinje tog filma morale su se udružiti da bi porazile samog Đavla).

MM:FR nije akademski feministički esej nego nimalo suptilan pamflet, s postavkom koja jeste došla od muškarca, ali je elementarno feministička: da je djevojke iz harema ukrao mušakarac (Max), to ne bi bilo njihovo oslobođenje, nego tek još jedna transkacija žena između dvaju muškarca. Umjesto toga, Max prvi dio potjere provodi kao vrhunsko utjelovljenje pasivne žene – svezan je i isturen na kamionu baš kao što su pulene, ženske figure obnaženih grudi, ukrašavale brodske pramce. Otud ne čudi da je Miller pozvao Eve Ensler kao konsultanticu glumicama koje su igrale silovane djevojke, kao što ne čudi ni to da će sljedeći Millerov povratak u svijet Mad Maxa – zapravo biti povratak u svijet Furiose (prequel o njezinom djevojačkim danima).

Ideja o budućnosti u kojoj su žene svedene na muški posjed, s dominantom svrhom rasploda, može izgledati jeftina i banalna. No, to ne umanjuje elementarnu istintost tog scenarija, posebno u našoj epohi. Uostalom, nedugo nakon MM:FR istu je postavku varirala i TV-serija Sluškinjina priča, samo u drugom žanrovskom ključu. Koliko god mislili da smo daleko od tog scenarija, on je i dalje preblizu. Dovoljno je osluhnuti aktualnu predizbornu kampanju, koja je ionako odraz opće repatrijarhalizacije. Sve naše katedrale i crkve već jesu Citadele Immortan Joa. Ako išta, uz buku i benzin MM:FR je dao najjasniju i najiskreniju poruku koju film poput njega može dati: ne vrijedi bježati – jedini izlaz vodi kroz sučeljavanje, jedino pravo sredstvo je borba. (NJ)

1. 기생충 (Parasite) (R: Bong Joon-ho, 2019.)
[1024 boda / 20 glasova / tri prva mjesta]
Znate li što je banjiha? Riječ je o ne sasvim prevodivoj korejskoj riječi koja otprilike znači „polupodrumski stan“. Većina banjiha u Južnoj Koreji nije isprva uopće izgrađena kao stambeni objekt. Izgrađeni su pedesetih i šezdesetih godina u sklopu stambenih zgrada kao skloništa za slučaj sjevernokorejskog napada, no kako je južnokorejska metropola Seul počela rasti, kako je rasla potražnja za stanovima i kako su cijene najma stana u Seulu odletjele u nebo, banjihe su se pojavile na tržištu kao jedina opcija koju su si je mogla priuštiti radnička, studentska i prekarna klasa. Procjenjuje se da danas u Seulu postoji oko 35 000 „aktivnih“ banjiha. Korejci ih smatraju zadnjim očajničkim utočištem siromašnih prije nego što završe na ulici. U optimističnijem slučaju, banjihe su prijelazno ili prvo utočište studenata ili mladih doseljenika u veliki grad – prije nego što uštede dovoljno novca za „pravi“ stan.

Ako ste gledali Parazita, znate i čemu cijeli ovaj gornji odlomak.

Parazit svoju priču uvelike priča kroz arhitekturu, životni prostor i urbani krajolik. Dvije obitelji o kojima i u kojima se odvija – Kimovi i Parkovi – nisu samo stanovnici svojega stana i svoje kuće. Njih njihovi životni prostori definiraju, a tragedija se sastoji u tome da ni jedni ni drugi to zapravo nisu ni skrivili ni zaslužili. Sistem je jednostavno takav. Da bi mogla postojati prekrasna kuća Parkovih sa savršenim travnjakom, mora postojati banjiha Kimovih, a banjiha Kimovih ne bi postojala da nije prekrasnih kuća Parkovih u sasvim drugom, „gornjem“ dijelu Seula. U sustavu u kojem živi Koreja, u sustavu u kojem živi većina planeta, to je jednostavno tako. Banjihe i dizajnerske kuće egzistiraju zahvaljujući jedna drugoj. One parazitiraju jedne na drugima.

Nekoliko je briljantnih scena kojima nam Bong Joon-ho to pokazuje u filmu – poput one u kojoj se Kimovi skrivaju pred Parkovima koji su se iznenada vratili kući tijekom njihova kratkog izleta u bogataški život. Dok Parkovi jedu za stolovima, odmaraju na trosjedima, dok im djeca razapinju šatore na travnjaku – Kimovi leže i pokušavaju ne disati pod tim trosjedima i stolićima. A ispod njih, skrivena iza kuhinjske vitrine, još je jedna banjiha – ona za koju nitko ne zna, ali koja isto ima svojeg stanovnika.

Druga takva scena ona je u kojoj otac i sin Kim bježe iz kuće Parkovih prema svojoj banjihi tijekom noćne monsunske oluje s obilnom kišom. Njihov je put kući poput nekog nevjerojatnog spuštanja iz raja u pakao – trče niz strmine, spuštaju se niz bezbrojne stepenice, prolaze kroz tunele da bi na kraju došli do mjesta na kojem nadire voda i izlijeva se kanalizacija. Dolaze do svojeg doma – mjesta na kojem ljudska bića ne mogu i ne bi trebala živjeti. Ali nemaju izbora.

Put od kuće Parkovih do banjihe Kimovih dug je, ali put u drugom pravcu još je teži, tegobniji, možda čak i neizvediv. U današnjem svijetu, barem u njegovom razvijenijem dijelu, kuće poput Parkovih – i ne samo one, nego i većina nastamba koja bi bila superiorna banjihama – postaju nedostupne sve većem broju ljudi. Veliki gradovi poput Seula, New Yorka, Pariza u svojim su „pristojnim“ četvrtima postali gotovo isključivo naseljeni bogatašima. Srednja i radnička klasa sve se više približava „polupodrumu“ ili mora iseliti čak i odande. Favele, slumovi, banjihe više nisu naseljene samo „beznadnim slučajevima“, nego i svima onima koji nisu bogati. Ne vjerujete? Pokušajte kupiti ili iznajmiti lijepi stan u centru Zagreba, naprimjer.

Pritom se, dakako, jaz između svijeta onih koji stanuju u lijepim kućama i stanovima i svijeta onih koji moraju živjeti u banjihama sve više produbljuje. Stanovnici banjiha sve više preziru stanovnike lijepih nastamba, doživljavajući ih kao isprazne snobove kojima su privilegija porijekla ili čista sreća omogućile da se nikada ne moraju boriti s egzistencijom. Stanovnici lijepih kuća na stanovnicima banjiha mogu „namirisati“ odakle potječu i s njima će biti ljubazni samo ako „ne pređu granicu“.

Gomilanje međusobne netrpeljivosti nije daleko od kritične točke. Parazit nam je pokazao što bi se moglo dogoditi kada se ona dosegne. (ZP)

(pisali: Goran Pavlov, Leonard Jurić, Kaleb Golić, Nebojša Jovanović, Zrinka Pavlić)

Gorilini naj filmovi desetih: #150-#101

30 lipnja, 2020

150. Silver Linings Playbook [90 bodova / 4 glasa]
149. Ted [91 bod / 3 glasa]
148. Serbuan maut (The Raid: Redemption) [92 boda / 3 glasa]
147. Youth [93 boda / 3 glasa]
146. Sieranevada [93 boda / 3 glasa]
145. The Artist [94 boda / 2 glasa]
144. Phantom Thread [95 bodova / 5 glasova]
143. The Square [96 bodova / 2 glasa]
142. 12 Years a Slave [98 bodova / 3 glasa]
139. Hadewijch / Sightseers / True Grit [100 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
138. Baby Driver [100 bodova / 3 glasa]
137. Oslo, 31. august [101 bod / 2 glasa]
136. 127 Hours [101 bod / 3 glasa]
135. Another Year [102 boda / 3 glasa]
134. Wind River [103 boda / 3 glasa]
133. Source Code [106 bodova / 2 glasa]
132. Thor: Ragnarok [106 bodova / 4 glasa]
131. Carol [107 bodova / 3 glasa]
130. Mommy [109 bodova / 4 glasa]
129. Guardians of the Galaxy Vol. 2 [111 bodova / 2 glasa]
128. Dragged Across Concrete [112 bodova / 2 glasa]
127. Gokseong (The Wailing) [112 bodova / 4 glasa]
126. The Martian [114 bodova / 2 glasa]
125. A torinói ló (The Turin Horse) [114 bodova / 3 glasa]
124. Elle [114 bodova / 6 glasova]
123. Star Wars: The Last Jedi [116 bodova / 3 glasa]
122. The Killing of a Sacred Deer [117 bodova / 3 glasa]
121. Sicario [120 bodova / 4 glasa]
120. Uncut Gems [121 bod / 3 glasa]
119. Toy Story 3 [122 boda / 2 glasa]
118. Grave (Raw) [122 boda / 3 glasa]
117. Timbuktu [122 boda / 3 glasa]
116. Enter the Void [124 boda / 2 glasa]
115. Dolor y gloria (Pain and Glory) [124 boda / 3 glasa]
114. Captain Fantastic [126 bodova / 2 glasa]
113. Lady Bird [126 bodova / 3 glasa]
112. Hell or High Water [126 bodova / 3 glasa]
111. Spider-Man: Into the Spider-Verse [127 bodova / 3 glasa]
110. 45 Years [127 bodova / 4 glasa]
109. Room [129 bodova / 3 glasa]
108. Blue Jasmine [129 bodova / 4 glasa]
107. Paterson [129 bodova / 4 glasa]
106. Contratiempo (The Invisible Guest) [131 bod / 2 glasa]
105. Everybody Wants Some!! [132 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
104. The Witch [132 boda / 4 glasa]
103. Inside Llewyn Davis [133 boda / 3 glasa]
102. The Dark Knight Rises [136 bodova / 3 glasa]
101. Coherence [137 bodova / 4 glasa]

Gorilini naj filmovi desetih: #10-#6

29 lipnja, 2020

10. Manchester by the Sea (R: Kenneth Lonergan, 2016.)
[432 boda / 9 glasova]
Manchester by the Sea je među najtužnijim filmovima koje sam ikada gledala. Priča je to o nepremostivom gubitku i boli smještena u istoimeni pitoreskni ribarski gradić u američkoj saveznoj državi Massachusetts. Već na samom početku filma osjeća se tjeskoba i breme koje nosi glavni junak Lee, skromni domar koji živi i radi u Bostonu u unajmljenom podrumskom stanu. Nakon smrti brata Joea, Lee se vraća u rodni Manchester i preuzima brigu o nećaku Patricku. Skrbiti o jednom tinejdžeru nije nimalo jednostavan posao i Lee se trudi najbolje što zna. Iako radnja započinje Leejevim povratkom u Manchester te njegovim suočavanjem s bratovom smrću i novonastalom situacijom vezanom uz skrbništvo, film na indirektne načine daje naslutiti da je nešto drugo, jače i tužnije u samoj pozadini filma. Nisam znala koje breme nosi Lee, no isto se dalo osjetiti odmah na početku radnje s obzirom na prisutnu svojevrsnu odsutnost i očitu depresiju glavnog lika. Ono što je uslijedilo nisam naslućivala, odnosno takav razmjer tragedije mi je bio skroz nezamisliv i strašan. Obzirom na nepremostivi gubitak i nesagledivu bol, pitanje koje mi se odmah nametnulo odnosilo se na interpretaciju Leejevih emocija, odnosno kako uopće takvu ulogu odglumiti. Na koji način takvu bol predočiti, da li čupati kosu i lupati glavom o zid i tako do kraja filma, ili poput Caseyja Afflecka dati portret čovjeka kojega bol sasvim izgrize iznutra dok na površini funkcionira tek toliko da funkcionira, gotovo mehanički. Casey Affleck je odigrao ulogu života.

Ponekad kad se sjetim Manchester by the Sea, ili ga netko u razgovoru spomene, sjetim se Leeja, sjetim se njegova iskaza u policiji gdje ni policajcima nije jasno kako i na koji način kazniti čovjeka koji je već razapet, njegova slučajnog susreta s bivšom suprugom Randi, njihova razgovora na ulicama Manchestera, razgovora koji je sve a najmanje razgovor, i uvijek me preplavi osjećaj beznađa i nepremostive tuge. (MŠ)

9. Toni Erdmann (R: Maren Ade, 2016.)
[460 bodova / 11 glasova]
Kada sam slagao top listu najboljih filmova desetih, ispostavilo se da su mi na na prvih pet mjesta filmovi van engleskog govornog područja. A među dva na korejskom i dva na španjolskom jeziku, našla se i… njemačka komedija? Nijemci i komedija? Nekom bi to zvučalo nemoguće. Jedina komedija na njemačkom koja mi pada na pamet u ovom stoljeću je eventualno Goodbye Lenin, no Toni Erdmann je puno bolji film.

Istovremeno i komičan i melankoličan, i smiješan i tužan, film redateljice Maren Ade donosi priču o kćeri i ocu koje su maestralno odglumili Sandra Hüller i Peter Simonischek. Kada bih sad nekom išao opisati radnju, vjerojatno bi mi rekli – ne’š ti radnje. Winfried je razvedeni samac koji uživa u šalama i podvalama. Bilo mu je dosadno u životu pa se odjednom ponovno pojavio u životu svoje kćeri Ines, djevojke opsjednute karijerom koja u Bukureštu pokušava potpisati ugovor s naftnom kompanijom. Na njen užas, otac Winfried se pojavljuje u liku life coacha Tonija Erdmanna, koji se tako predstavlja njenim kolegama. Razlika u njihovim karakterima je ono što nosi ovaj odlični film. Dok Ines razmišlja o poslu, Winfried se trudi pokazati joj kako u životu ima i boljih i zanimljivijih stvari od ugovora s nafrtnom kompanijom. Tijekom 162 minute dobro ćete se nasmijati, ali i razmisliti o tome kakvi su ustvari naši životi. Jer, život bez zabave nije život. A Toni Erdmann je film kojeg trebate pogledati barem dva puta. (SM)

8. La grande bellezza (The Great Beauty) (R: Paolo Sorrentino, 2013.)
[481 bod / 9 glasova / dva prva mjesta]
Ne plačem često, ali nije ni da nikad ne plačem. Mislim da sam što se tiče čestoće plakanja negdje u ljudskom, ili bar muškom prosjeku. Iako, ne sjećam se da sam s ijednim od svojih muških prijatelja ikad pričao o toj temi. A u mom, većinom nemačističkom društvu priča se o razim intimnim ‘tabuima’, od kroničnih upala prostate (a.k.a. zašto protrnem svaki put kad na TV-u vidim neku proslavu zagrebačke Židovske zajednice) do iskustava s uzimanjem brisa uretre. Na kolonoskopije još ne idemo, hvala na (ne)pitanju.

Što se tiče plakanja kao reakcije na filmove, ni to nije tema o kojoj se ikad govorilo. Jedan prijatelj nedavno mi je priznao da ga kraj 8 1/2 uvijek rascmolji, čemu sam nakon toga i posvjedočio. I to bi bilo to.

Moja povijest plakanja uz filmove kreće relativno kasno – s Mostovima okruga Madison. Tamo oko 1999. bio sam u vezi koja me nije ni na koji način zadovoljavala, a opet sam bio prevelika kukavica da odem iz nje. Pa sam onda napravio ono što i svaki nezreli muškarac – zaljubio se u drugu! I to naravno nesretno, iz razloga iz pretprošle rečenice! Da li uopće treba objašnjavati zašto su me Mostovi ubili u pojam? (Iako su u životu zapravo nastradale ove dvije nesretnice, a ja sam bio kreten.) Nasreću, film sam gledao sam doma, pa nije bilo svjedoka posrnuću. Gledao sam ga kasnije još jednom i reakcija je bila istovjetna. Ostala plakanja bila su rezultat ganuća, ili oduševljenja s filmom, a ne identifikacije s likovima ili situacijama. Svaki put kad se upustim u Lov na leptire Otara Iosselianija, Simple Men Hala Hartleya ili The House is Black Forough Farrokhzad, potekne mi koja suza iz divljenja i strahopoštovanja prema umjetničkom činu kojem svjedočim. Ili barem mislim da se događa baš to.

Taj dan kad sam otišao u kino Europu po drugi put gledati La grande bellezzu nije bio ni po čemu poseban. Niti je situacija u mom životu tad bila nešto posebno bremenita. Bio sam u kinu sa svojom tadašnjom curom, u tada sretnoj vezi, sjedili smo u sredini zadnjeg reda partera gdje uvijek sjedim u Europi i film sam, kao što rekoh, već gledao. Ali kad su na njegovom samom kraju krenuli oni kadrovi rimske zore uz zvona crkve, pa ustreptalih časnih u trku, Servilla na jahti, lažne Majke Tereze na skalama, i onda ključni flešbek (sa sisama), čak i prije zaključka konačnog monologa – ja sam bio gotov. Ne da sam plakao, nego sam ridao i tresao se, grčevito se držeći za jadnu curu. To je trajalo sve do kraja odjavne špice. Okej, možda sam i svjesno malo produžio jer je kino bilo fino popunjeno i bio sam siguran da je bilo ljudi koji su me znali, tj. mogli su me vidjeti u tom vrlo uncool stanju. Ali svejedno, trebalo mi je dosta vremena da se ponovo sastavim, i kad sam to napokon uspio, bili smo ostali sami u dvorani. Što mi se točno dogodilo do danas nisam sasvim shvatio (i nije se nikad ponovilo, s filmom ili bez njega). Identifikacija s glavnim likom? Oduševljenje Sorrentinovom redateljskom hrabrošću? Virtuoznošću Bigazzijeve kamere? (Zvuči debilno, znam. Ali ja, znate, nisam baš normalan, i mogao bi se rasplakati zbog virtuozne kamere u filmu.). Strah od smrti? Strah od života? Žal za propuštenim prilikama? Nostalgija za mladošću? Nesvjesna premonicija propasti tadašnje veze (istina, kod tog prekida sam vrlo malo plakao!)? Sve zajedno? Nemam pojma. A možda nije ni bitno… (IR)

7. Get Out (R: Jordan Peele, 2017.)
[576 bodova / 16 glasova]
Iako se kao ljevičar ponosim time koliko neumorno i s koliko kreativnosti moja strana obogaćuje političko-aktivistički diskurs iznalaženjem novih kovanica za bolje shvaćanje društvenih pojava – naravno da nisu ni sve te kovanice uvijek baš najsretnije skovane! Poput, naprimjer, “mikroagresije”: ako ne znate o čemu se radi, lako bi vam moglo zazvučati kao neka liberalna sprdnja na račun krhkih pahuljica koje nemaju pametnijeg posla nego da od svake muhe prave slona. A tu je i dodatan komični prizvuk nama iz ovog ubogog kutka svijeta, u kojem se već skoro 30 godina imenica “agresija” gotovo uvijek pojavljuje u društvu epiteta “velikosrpska”, dakle sve samo ne mikro. 😀

No iako termin kao termin može naoko djelovati dosta blesavo, radi se o nečemu što je, nažalost, jako stvarno – a to su mali činovi ponižavanja i omalovažavanja s kojima se potlačene društvene skupine svakodnevno suočavaju. Ljudi im to često rade nesvjesno i zna to biti razmjerno benigno (kao naprimjer kada upoznate nekoga crne boje kože i automatski pretpostavite da sluša rap, što ne biste automatski pretpostavili za nekoga bilo koje druge boje kože), zna biti i nešto manje benigno (kao kada vas netko spazi na ulici, i, samo zato što ste “krive” boje kože, demonstrira nekom fizičkom gestom da u vama vidi potencijalnu prijetnju – prelaskom na drugu stranu ulice, posezanjem u džep da se uvjeri kako mu je novčanik i dalje na mjestu, itd); u svakom slučaju, radi se o relativno sitnim stvarima koje same po sebi, kao izolirani mikro-incidenti, ne moraju biti sad nešto neoprostivo strašno, ali kada ih se nakupi – e, onda nikome tko je na meti sigurno neće biti svejedno.

A Jordan Peele je s Get Out došao na ingenioznu ideju: što ako bi uzeo kumulativni efekt mikroagresija, konkretno onih na crnce od strane bijelaca… i iskoristio ga kao pogonsko gorivo za rastuću horor-jezu? Od svih filmova iz prošlog desetljeća, ako mene pitate, jedino je još Kynodontas imao tako svježu i plodnu premisu čiji je potencijal tako propisno iskorišten. Oba filma ujedno i vješto miješaju mrak s humorom, pri čemu taj miks u Get Out ima i jednu ekstra funkciju, a to je da vas pripremi na prelazak na teren… ponešto šašavijeg horora u zadnjih pola sata. Znam da taj prijelaz nije svima najbolje sjeo i da je nekima umanjio sveukupni dojam, ali meni je film i tada ostao u registru sjajne, sjajne zabave…

A i ono malo prigovora što bih imao – kao recimo na onu jako blesavu izliku za info-dump u kojem se sve razotkriva (“Govorim ti ovo sve jer… su mi rekli da proces bude uspješan jedino ako druga strana zna u što se točno upušta!”) – u potpunosti je palo u drugi plan sa zakucavanjem na kraju. Jer [BLAGI SPOJLER ALERT]… Ako izuzmemo težu rasističku đubrad (koja ionako teško da će gledati ovakve filmove), vjerujem da nema te osobe na svijetu, ma koje god boje kože bila, a da joj srce nije potonulo kada se pojavilo ono auto? Pa iako nam Get Out daje kraj za kojim žudimo, istovremeno i podsjeća koliko je malo falilo da NE završi tako, nego onako kako bi, nažalost, po svoj prilici bilo da se išta slično odigralo u stvarnosti. (TK)

6. Arrival (R: Denis Villeneuve, 2016.)
[591 bod / 14 glasova]
“Mislim da je to jedan od onih filmova o kojima stvarno nemoš napisat sve, morat ćeš se fokusirat na jednu osnovnu ideju, na jedan motiv ili nešto. Ja bih vjerojatno išao na nešto poetski”, kaže nakon što smo iz valjda petog pokušaja danas popodne pogledali skupa Arrival, on treći, ja drugi put. Prvo nije radio zvuk, samo u tom fajlu, iako je na drugim serijama i filmovima koje je isprobao sve radilo savršeno. Onda neki stream koji smo našli nije išao dalje od treće minute. Falio nam je u biti komadić softvera s vještinom da prevede jedinice i nule u nešto što možemo čuti i razumjeti, ali to sinoć nismo znali pa smo zaspali isfrustrirani uzaludnim pokušajima. Ujutro smo shvatili da se alat koji nam je trebao cijelo vrijeme nalazio u drugoj sobi, na drugom laptopu, i zvao se VLC.

Za nekoga tko 15-20 godina prevodi i podučava jezike, a zadnjih se desetak bavi odnosima s javnošću, dosta sam kasno u životu shvatila da se većina stvari može riješiti, a većina odnosa ojačati i poboljšati pravodobnom, otvorenom i iskrenom komunikacijom. A i kad jesam shvatila, nisam to, na svoju i tuđu žalost, uvijek uspjela primijeniti ni prenijeti. Dr. Louise Banks u Arrivalu ne samo da barata tim znanjima u teoriji, nego joj i praksa dolazi vrlo prirodno, instinktivno. Ona zna da već u drugom susretu s alienima treba skinuti glupo hazmat odijelo u kojem se kuha, da joj vide lice, držanje tijela, gestikulaciju, da shvate njezine iskrene dobre namjere. Ona je tu da se s vanzemaljcima pokuša razumjeti, a ne ko ruski i kineski generali, koji su isukali mačeve i sad bi se tu nešto nadjebavali.

Neki se rode s tim, a neki tek trebaju naučiti. Dobra je stvar što se to stvarno da naučiti. Premijerka Novoga Zelanda, Jacinda Ardern, vjerojatno se i rodila s tim, ali onda još dodatno usavršila na studiju komunikologije, na kojem je stekla BSc iz politike i odnosa s javnošću. Kažem mu da bi se većina stvari na svijetu, pogotovo međunarodnih sukoba, dala riješiti dekretom da predsjednici i premijeri smiju biti samo komunikolozi ili biti srodnih humanističkih struka. Ništa pravnici, biznismeni, generali, stand-up komičari, odjebi to, njima da se zakonom zabrani da se bave politikom, oni mogu biti savjetnici ili tako neki kurac. Ma zapravo, najbolje da svakoj zemlji na čelu bude Jacinda, neka je kloniraju ako treba, neka nauči svaki potreban jezik ili neka joj ugrade čip sa svim jezicima, kad ga naprave, i da vodi narode pa da vlada blagostanje.

Jedino ne znam kako bi joj išlo s hrvatskim, a pogotovo govornicima hrvatskog, koji se vole praviti da te ne razumiju i kad savršeno razumiju. Jednom smo kolegica i ja izašle iz kabine u pauzi simultanog da popijemo kavu na foteljama na hodniku, kadli kraj nas čučne gospođa u kostimu, jedna od sudionica konferencije koju smo prevodile. Krene ona tako, konspirativno i zabrinuto: „Znate, moram vas pohvaliti, stvarno ste odlične, ja vam se divim, znate, to je sigurno jako teško i naporno. Ali, ja vam moooram reći, kad čujem da neka od vas, ne znam sada koja, kaže desi, dešaaava, desiti, ja ne znam, meni je to strašno, ja to ne mogu čuti.“ Mi gledamo, kaj je ovo, stari moj, uletilo nam tupilo od nekuženja. „DOGAĐA. DOGODITI. Eto, samo toliko, morala sam vas ispraviti. Inače ste divne.“ Gospođo draga, ako je Louise Banks u par mjeseci naučila i pisani i govoreni heptapodski jezik, koji ima slobodan poredak riječi i nije sekvencijalan, linearan (jer događaje ne doživljavaju uzročno-posljedično nego teleološki, sve odjedanput), a njih naučila engleski, čije riječi, uz ostale razlike, imaju vremenski aspekt, mogli ste se i vi dosad navići na to da se u hrvatskom jedno značenje može izraziti na više načina.

Dok ga molim da umjesto mene napiše crticu jer ću ispaliti koliko ne mogu i koliko mi se ne da, na lajni mi se ukaže tweet: When people ask how long we have been together, I say always. To si ti, rugam mu se. A jesam, kaže. A jesam i ja, pomislim. Mjesec i pol službeno, al kao, i dulje neslužbeno, al znamo se i puno, puno dulje od toga, pa je real feel… dugo? Ne znam. Otkad znam za sebe nisam imala dobar osjećaj za vrijeme, možda je zarazno? Ili je možda samo znanost. Kako god bilo, sad smo tu, a sad je sve što imamo. I sad je najbolje.

Napisat će mi ako mora, ali vjeruje da mogu i sama. Ali imao je pravo. Što više tipkam, manje kažem. Nema ovo smisla. Pri čemu opet „kasnim“ Tonćiju s crticom (vrijeme je konstrukt, kašnjenje ne postoji, al da se sad ne vadim…). Treba ovo privesti kraju i poentirati tuđom poezijom.

Možda je o ovom filmu i prije negoli je snimljen (čuj mene, „prije“) sve rekao Daniel Popović refrenom pjesme objavljene 1998. godine: “Kao da ne postojim, više mi se ne javljaš, sve zaboravljaš / Sto smrti ne bojim se, sada kad je gotovo, sve bih ponovo.” I ne bih rekla da je nemoguće da je Tedu Chiangu, autoru kratke priče Story of Your Life po kojoj je film nastao, objavljene također 1998., netko u ruke tutnuo Danielov CD; da on zatim, zgrožen i oduševljen tom izvedbom, nije otvorio booklet i stihove pretipkao u Google Translate, koji je tada bio u povojima i strojno prevođenje još nije bilo ovako dobro kao danas, pa je dobio ćoškast, ali i relativno uporabljiv prijevod koji ga je inspirirao da napiše priču o jeziku, determinizmu i prirodi slobodne volje, koja je onda dopala u ruke Denisu Villeneuveu, a ostalo je, kako se kaže, budućnost. (LB)

(pisali: Martina Šestan, Samir Milla, Ivan Ramljak, Tonći Kožul, Lana Brčić)

Gorilini naj filmovi desetih: #218-#151

29 lipnja, 2020

218. Kedi [58 bodova / 2 glasa]
217. Knives Out [58 bodova / 3 glasa]
216. The Fighter [59 bodova / 2 glasa]
215. Tyrannosaur [59 bodova / 2 glasa]
214. The Girl with the Dragon Tattoo [59 bodova / 2 glasa]
213. Behind the Candelabra [60 bodova / 2 glasa]
212. Martha Marcy May Marlene [61 bod / 2 glasa]
211. Da xiang xi di er zuo (An Elephant Sitting Still) [61 bod / 2 glasa]
207. A Ghost Story / Berberian Sound Studio / Seven Psychopaths / Shutter Island [62 boda / 1 glas]
206. The Lego Movie [62 boda / 3 glasa]
205. Roma [62 boda / 3 glasa]
204. Nelyubov (Loveless) [63 boda / 2 glasa]
203. Relatos salvajes (Wild Tales) [64 boda / 2 glasa]
195. A Bigger Splash / Balada triste de trompeta (The Last Circus) / Młyn i krzyż (The Mill and the Cross) / Out of the Furnace / The Beach Bum / The Kids Are All Right / The Red Turtle / Whore’s Glory [66 bodova / 1 glas]
194. Kill List [67 bodova / 2 glasa]
193. Cartel Land [67 bodova / 2 glasa]
192. American Honey [68 bodova / 2 glasa]
191. Locke [68 bodova / 2 glasa]
189. A Touch of Sin / Gerald’s Game [70 bodova / 1 glas]
188. Argo [70 bodova / 2 glasa]
187. Life of Pi [71 bod / 3 glasa]
186. Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 1 [72 boda / 1 glas]
185. Zero Dark Thirty [73 boda / 3 glasa]
184. A Star Is Born [73 boda / 4 glasa]
183. Attack the Block [74 boda / 2 glasa]
182. A Quiet Place [74 boda / 2 glasa]
179. Al doilea joc (The Second Game) / Le Quattro Volte (The Four Times) / The Zero Theorem [75 bodova / 1 glas]
178. John Wick [75 bodova / 2 glasa]
177. Exit Through the Gift Shop: A Banksy Film [75 bodova / 3 glasa]
176. Saul fia (Son of Saul) [76 bodova / 2 glasa]
175. The Descendants [76 bodova / 2 glasa]
174. Biutiful [78 bodova / 2 glasa]
173. Paddington 2 [78 bodova / 3 glasa]
172. The Death of Stalin [78 bodova / 3 glasa]
170. Green Room / Popstar: Never Stop Never Stopping [79 bodova / 2 glasa]
169. Shame [79 bodova / 3 glasa]
166. Eu când vreau să fluier, fluier (If I Want to Whistle, I Whistle) / I Am Not Your Negro / The Babadook [80 bodova / 1 glas]
165. Prisoners [81 bod / 3 glasa]
164. Tinker Tailor Soldier Spy [83 boda / 2 glasa]
163. Young Adult [84 boda / 2 glasa]
155. A Hidden Life / August: Osage County / Copie conforme (Certified Copy) / Kak ya provyol etim letom (How I Ended This Summer) / Logan Lucky / Notes on Blindness / The Danish Girl / World War Z [85 bodova / 1 glas]
154. Medena zemja (Honeyland) [86 bodova / 2 glasa]
153. Blindspotting [87 bodova / 2 glasa]
152. I Saw the Devil [88 bodova / 3 glasa]
151. Madeo (Mother) [90 bodova / 1 glas]

Gorilini naj filmovi desetih: #15-#11

28 lipnja, 2020

15. Once Upon a Time in Hollywood (R: Quentin Tarantino, 2019.)
[390 bodova / 10 glasova]
Pozdrav od Administratora! Nisam glasao za nijedan Tarantinov film u ovom izboru jer mi nijedan nije bio dovoljno napet da ga stavim na listu, pa ako bi mu idući stvarno bio zadnji, kao što najpoznatiji ­foot-fetišist današnjice najavljuje već tko zna koliko dugo – ne bih se uopće bunio. Django mi je bio lowpoint, imao sam osjećaj da ga doživljavam onako kako ljudi koji hejtaju Tarantina oduvijek doživljavaju njegove filmove (nasumične popkulturne reference + indulgentno nasilje, bez nekog smislenog cilja), Hateful Eight mi je bio bolji ali i dalje ne nešto pretjerano vrijedan spomena, Once Upon a Time jako dobar no mjestimice dosadnjikav i dao bih se nagovoriti da, za neki dobar honorar, napravim jedan 30-40 minuta kraći viewer’s cut (alo Quentine, javi svom agentu da se dogovori s mojim agentom!). Ali i imam neke misli o Once Upon a Time in Hollywood, a te misli uključuju SPOJLERE.

[SPOILERS SPOILERS THERE WILL BE SPOILERS, IDE SPOJLER OKO TEBE PAZI DA TE NE OGREBE, ČUVAJ MIJO REP DA NE BUDEŠ SPOJLAN/A!!!]

Jedna stvar koju cijenim kod Once Upon a Time in Hollywood je što mi je napokon omogućio da doživim ono što je većini ljudi fora kod Tarantina još od Reservoir Dogs, a mene je nekako bilo potpuno zaobišlo – a to je da bi nasilje u njegovim filmovima trebalo biti smiješno. Mislim, da me ne bi sad krivo shvatili, ne zauzimam ja sad tu nekakvu poziciju tobožnje moralne superiornosti, znalo mi je njegovo nasilje biti itekako zabavno! Samo nikada, je li, ekšli smiješno. Sve do Once Upona, u kojem nakon cirka dva sata, dva za Tarantinove pojmove ektremno ležerna sata gotovo pa meditativnog ugođaja, odjednom – smrskavanje glava o zid i Leonardo DiCaprio koji prži ženu u bazenu bacačem plamena! Jebate isti ovaj skeč Montyja Pythona, toliko naglo i u tako apsurdnom kontrastu s ostatkom filma da mi nije bilo druge nego da se počnem smijati. 😀 Tako da mi je, s jedne strane, taj krvavi klimaks imao entertainment value. S druge strane, međutim…

Klimaks OUaTiH je, bazično, na istu foru kao i onaj Inglorious Basterds: ikonski bad guysi, koji su u stvarnoj povijesti “samo” ili završili doživotno u zatvoru (Mansonova škvadra) ili si oduzeli život (Hitler), stradavaju u jednoj puno spektakularnijoj maniri koja je više u skladu s onim što mi, kao gledatelji i svjedoci povijesti, osvetnički smatramo da ih spada. Ali uz jednu suštinsku razliku: dok u Basterdsima ne postoji neki bitan raskorak između stvarnih nacista i onih na ekranu jerbo su i jedni i drugi počinili jezive zločine, Mansonovi sljedbenici u OUaTiH, za razliku od onih stvarnih – NISU ubili ama baš nikoga! Naravno da film igra na to da smo uvjereni da bi i ovi, fiktivni Mansonovi sljedbenici napravili pokolj da im se na putu nije ispriječio Cliff – ali njegova pojava njih, međutim, TOLIKO stilta da meni u tom trenutku oni uopće ne izgledaju kao bolesni fanatici spremni na sve nego, naprosto, kao klinčadija koja si umišlja da su ne znam kakve Sotone, a zapravo su… samo blesavi napušeni klinci koji ne bi bili u stanju ni mrava zgaziti.

I jest da je Cliff u toj sceni nadrogiran pa, ajde, nije ni on baš maksimalno uračunljiv, ali Cliff je isto tako i lik o čijem odnosu sa ženama ne znamo gotovo ništa osim “humoristične” naznake da je svoju bivšu ženu ubio zato što mu je… stalno nešto “srala”? Pa kada jednoj od Mansonovih sljedbenica promptno smrska glavu o zid, ja tu ne vidim toliko nekoga tko ostvaruje naše gledateljske želje za osvetom ubojicama Sharon Tate (a koju Mansonova ekipa u filmu, ponavljam još jednom, nije ubila, kao što nije ubila niti ikoga drugoga!), koliko lika koji ubija jednu ženu zato što… ne znam, žene su gnjavaža?

Mada ne mislim pritom da je Tarantino sad neki teški ženomrzac, ništa više nego što bi iz konstrukcije Cliffa kao lika proizlazilo da je Tarantino… ormaruša? Pošto je Cliff, jelte, stopostotni badass koji je uvijek vjeran i uvijek pri usluzi OUaTiH-ovom Ricku, učinit će uvijek sve za njega i učinit će to na naj-cool mogući način, bez greške i bez da traži išta zauzvrat; ne samo da je idealni muški BFF, nego je i – ako izuzmemo manjak seksa – Rickov, a tako očigledno i Tarantinov idealni životni partner. Uglavnom, ne mislim da je Tarantino negativac, ali mislim da definitivno ima nekih svojih… issues. I mada mi ne djelujuje kao netko tko bi, da se uhvati više u koštac s tim, radio nužno bolje filmove – možda i ne bi bilo loše da bar proba, ako bude pregazio svoja obećanja o skorom odlasku u mirovinu? A nimalo ne sumnjam da će ih pregaziti. (Admin)

14. Call Me by Your Name (R: Luca Guadagnino, 2017.)
[392 boda / 9 glasova]
Ljubitelji i poznavatelji radova Luce Guadagnina navikli su da nam ovaj talijanski redatelj isporučuje lijepu dozu ljubavi, nostalgije, ali i žudnje, kako se uostalom i zove njegova trilogija koju je započeo s I Am Love, nastavio s A Bigger Splash, a završio s Call Me by Your Name. Film je bio nominiran za Oscar, a dobio ga je James Avory za scenarij. Dakle, ono što mu nije uspjelo za režiju Remains of the Day i Howards End, uspjelo mu je za scenarij Call Me by Your Name.

Ljeto je 1983., a glavni lik Elio (Timothée Chalamet), 17-godišnji židovski Talijan koji s roditeljima živi u Sjevernoj Italiji. Eliov otac poziva 24-godišnjeg studenta Olivera (Armie Hammer) da preko ljeta živi s njima i pomaže mu u papirologiji. Premda Elio počinje vezu s Marzijom, počinje maštati o Oliveru, a njihovo druženje prerasta u pravi fizički i emotivni odnos.

Call Me by Your Name trebali bi pogledati svi koji misle kako je homoseksualnost bolest te kako to nije ništa prirodno. Jedino što je prirodno je ljubav, koja se pojavljuje u neočekivanim oblicima. I zato ljubav ne treba sputavati nego se njoj prepustiti. Guadagnino je majstorski dočarao ljeto početka 80-ih. Ovo je film koji je kao malo koji dočarao atmosferu, pa gotovo da osjećate vrućinu, kapljice na golom tijelu, zelenu travu i plavo nebo. Naravno, od početka filma jasno je da će čarolija nestati s krajem ljeta, no zato nam je ostalo puno toga. “Call me by your name and I’ll call you by mine” postat će jedan od najpoznatijih citata iz filmova proteklih godina, baš kao i što se osobno naježim svaki put kad čujem “Love My Way” The Psychedelic Fursa. A i od tada drukčije gledam na breskve. 🙂 (SM)

13. Inside Out (R: Pete Docter, 2015.)
[424 boda / 11 glasova]
Ako ste se ikad pitali kako bi izgledao ljudski život kada bi bio sveden samo na pet emocija, Pixar ima film za vas. Sreća, Tuga, Gadljivost, Bijes i Strah mlade Rajke odnosno Riley žive u njezinoj glavi i upravljaju svime što radi, a iste emocije imaju i ostali likovi. Pritom su sve emocije mame od Riley ženski likovi, a sve emocije njezinog tate muški, a kod Riley su podijeljeni: Sreća, Tuga i Gadljivost su animirane žene, a Bijes i Strah muškarci. Prema tome, Riley je enbi, odnosno ne-binarna osoba, koja nije ni trans ni cis muškarac ni žena, nego je i muškarac i žena. Naravno, malo preskačem na zaključke (možda je samo jedne naslijedila od mame, a druge od tete?) ali eto, to je prva stvar koju sam uočila u ovom filmu, uz to da mu nedostaje popriličan broj emocija iz spektra.

Emocije su nešto što svi imamo, lako prepoznajemo i više ne koristimo da bismo diskvalificirali žene u mrežnim raspravama, ali – vjerovali ili ne – struka se još uvijek nije usuglasila oko znanstvene definicije (postoji rječnička definicija, a čak ni sama riječ nije toliko stara i koristi se tek od 16. st.). To je najviše zato što se emocije razlikuju međusobno, ali i od osobe do osobe. Bijes u prometu je kratkotrajna emocija, a tuga za bližnjim dugotrajna. Strah može biti trenutan, a može biti paranoidan, svakodnevan. Osim toga, emocije nisu uvijek ni istog intenziteta pa strah može varirati od sitne treme do potpunog šoka, kao što sreća nije ista kad vidite prazan red na blagajni ili kad dobijete na lutriji, iako su, budimo realni, šanse da se te dvije stvari dogode otprilike iste.

U filmu su emocije ustvari prikazane kao karikature ljudi: Bijes se lako naljuti, Tuga se sporo i tromo kreće i nema volje ni za što, Strah paničari oko svake sitnice, Gadljivost ima nešto protiv brokula, a Sreća je raspjevana i glavna emocija filma, zahvaljujući kojoj se i zapliće radnja, nakon što ona i Tuga završe izvan “centrale” pa Rileyinim životom upravljaju samo Bijes, Gadljivost i Strah – u najgorem mogućem trenu, kad Riley dolazi u novi grad i novu školu. Sreća i Tuga prolaze kroz razne aspekte Rileyinog uma i ovise jedna o drugoj da se vrate i spase Riley. U međuvremenu, preostale tri emocije izazivaju niz kaotičnih situacija, a sama Riley polako prelazi iz magičnog doba djetinjstva u mistično doba pubertetskih hormona.

Kada bismo prozivali baš svaki stereotip u animiranim filmovima, a pogotovo u komedijama, ne bismo se dobro proveli, pa taj dio karakterizacije ovom simpatičnom filmu možemo oprostiti. U najmanju ruku, zato što je stvorio raskošan svijet uma jednog djeteta koje se nosi sa selidbom u drugi grad i pritom pravi svoje prve korake ka odrastanju.

Bit će zanimljivo ako ikad izađe Inside Out: College. (DĆ)

12. Interstellar (R: Christopher Nolan, 2014.)
[427 bodova / 9 glasova]
Interstellar je odličan znanstveno-fantastični film kojeg bi bilo poželjno prikazivati u školama sve dok ima modernosti u sebi. Makar do godine u kojoj se događa radnja. Osim što je poučan – i lijep je. Prekrasan film za gledati i za zamisliti se što je sve moguće. Vidimo ovih mjeseci kako poremećaj prirodne ravnoteže napravi dar-mar, ali sve na kraju dođe na svoje i pokaže se što je zapravo bilo moguće. Takvu spoznaju zovemo napredak. U Interstellaru se pokazuje veliki napredak, ali ne znamo je li istinit, pa je prava šteta što se ne pojave Scully i Mulder koji imaju zadatak istražiti što se dogodilo Cooperu, čime bi Interstellar postao najbolji znanstveno-fantastični film svih vremena a ne samo našeg doba. Ovako, ostaje poprilično prostora za filozofiju i matematiku, dva najgenijalnija predmeta u školi, jedina dva koja treba poučavati, uz fakultativno programiranje i obaveznu tjelesno-zdravstvenu kulturu. (BM)

11. The Social Network (R: David Fincher, 2010.)
[430 bodova / 10 glasova]
U filmu Društvena mreža, koji mi je inače super, postoji samo jedna stvar koja mi ide beskrajno na živce i mislim da je totalno nepoštena generalizacija na račun muškaraca. Da, dobro ste pročitali. Ja, nadrkana feministica koja naokolo skačem po svijetu s priborom za kastraciju, ovdje mislim da je netko (precizno – Aaron Sorkin) nepošten prema muškarcima.

Naime, kaj.

Jesse Eisenberg, koji u filmu igra otprilike sedamsto pedeset puta zanimljiviju verziju Marka Zuckerberga, jedne se večeri vrati u svoju sobu u studentskom domu na Harvardu, napižđen zbog toga što ga je napucala cura s kojom je hodao, što u principu znači da ju je neprekidno davio svojim iskompleksirano-ciničnim teorijama o svijetu. Kući se, dakle, vraća nadrkan i sjeban, pa se toj curi – Eriki – odluči osvetiti tako što je ocrni na blogu, ali to mu nije dovoljno pa se krene osvećivati cijelom ženskom rodu tako što će napraviti mrežnu aplikaciju na kojoj će se glasati koja je cura zgodnija od dvije ponuđene cure iz Harvardove baze studenata s fotografijama.

Ta Zuckerbergova maliciozna psina nekako preraste u Facebook, Facebook u nekoliko godina nekako preraste u monstruozno ogromnu internetsku društvenu mrežu, Mark putem gubi prijatelje, stječe neprijatelje, blizanci Vinklevoss ga tuže da im je ukrao ideju i patent, Zuckerberg ih sve otkači, obogati se ko krez, a još je usput totalno cool i svakome tko ga spopadne zna odbrusit u brk da se sve praši.

I onda, na kraju filma, kad pobijedi i zadnjeg zmaja, više mu nitko ništa ne može, a ako i pokuša, Mark ga može otkupit jednostavni ispisivanjem čeka – vidimo Jesseja kao Marka kako sjedi sam u sobi za sastanke i na kompu refresha Facebook stranicu one cure koja ga je odjebala na početku.

I eto, to je ono što mene u tom filmu sekira. Po sto osamdeset TISUĆITI put scenaristi, redatelji i generalno, svi koji hoće ispričati The Dobru Priču koju će raja popušit i identificirat se – prodaju nam spiku o tome da su moćni i/ili uspješni muškarci sve što su postigli – postigli SAMO ZBOG NEKE ŽENE ili žena!

Kad sam prvi put pogledala ovaj film, zbog te sam pretpostavke na njegovu kraju toliko kolutala očima da sam se skoro stropoštala niz štenge Cinestara pri izlasku. Ma, daaaaaaaaaaaaj, nemoj me opet jebat s tom glupošću – rantala sam frendu Goranu s kojim sam gledala film. Je, baš je cijeli Facebook, cijelo carstvo, cijeli pičvajz s Vinklevossima, cijeli srceparajući kraj prijateljstva s Eduardom Saverinom – izveo SAMO ZBOG ŽENE! Kak to vama, muškima, nije uvredljivo, jebote? – pitala sam Gorana. Kak dopuštate da vas se svodi samo na tu, jednu dimenziju, kao da vi nemate potrebu za samoostvarenjem, ambicije, ideje, planove i razvojni put kroz život, put kojim kročite zato što želite ostvariti svoje potencijale? Zakaj se nitko od vas ne pobuni protiv tog stereotipa da sve činite samo zbog žena?

Moj me prijatelj Goran mirno pogledao, slegnuo ramenima i rekao – zato što to nije stereotip nego istina.

Moj prijatelj Goran inače sve živo zna i uvijek je u pravu, ali do dana današnjeg nisam se pomirila s tom njegovom konstatacijom. Nemoguće je da svi muškarci koji nešto postižu u životu – to postižu zbog žena (ili zbog drugih muškaraca ako su gej). Nemoguće je da im je impresioniranje potencijalne partnerice ili potencijalnog partnera jedina prava motivacija za bilo što.

No njegov mrtav-hladan odgovor u kojem mi je, kao da mi objašnjava nešto što svi znaju, samo se ja pravim grbava – ipak malo pomutio pravedničku indignaciju završetkom Društvene mreže. Iako mi se svođenje Zuckerbergove motivacije samo na žensku koja ga je napucala čini lijenim, stereotipnim i senzacionalističkim, zbog Goranove sam izjave prihvatila mogućnost da možda to u Zuckerbergovu slučaju doista JEST tako.

U tom su onda slučaju scenarist Aaron Sorkin i redatelj David Fincher jebeni vizionari i vidovnjaci. U svim ostalim slučajevima – snimili su izvrstan film s izvrsnim glumcima i izvrsnom glazbom, ali očito – baš kao i moj prijatelj Goran – nemaju baš previsoko mišljenje ni o sebi ni o muškarcima. (ZP)

(pisali: Administrator, Samir Milla, Dijana Ćurković, Bojan Mandić, Zrinka Pavlić)

Gorilini naj filmovi desetih: #20-#16

26 lipnja, 2020

20. The Grand Budapest Hotel (R: Wes Anderson, 2014.)
[360 bodova / 11 glasova]
Jedini film uz koji sam se smijao do suza i plakao u isto vrijeme. Scena kad Gustave inače miran izgubi kontrolu i počne vrijeđati osobu koja mu želi pomoći, ali uz nešto grešaka. Nešto kao kad čujete vozača koji vam trubi jer niste iste sekunde krenuli na zeleno i nestaje ni nakon što ste krenuli. Gustave kad sasluša dečka i ostaje posramljen i ispričava se i dječak ga pokušava razumjeti, no Gustave svejedno priznaje svoju grešku jer je mislio samo na sebe. Uvijek sam se divio ljudima koji mogu priznati grešku jer je meni to bilo kao samoubojstvo, ali danas je takvih ljudi sve manje, naši problemi su najveći na svijetu i nemamo vremena za tuđe sitnice. Sve je više nas koji gledamo samo na kvantitet, ne kvalitet i zato sam se osjećao posramljeno ali drago jer nismo svi isti i ovakvi filmovi mi daju smjernice kakav bih mogao biti da ne mislim samo na sebe.

Ukratko, zakon film! (ID)

19. Moonlight (R: Barry Jenkins, 2016.)
[369 bodova / 8 glasova / dva prva mjesta]
“Wow”, rekla je moja mama kada smo izašle iz kina. “Ja već desetljećima odlazim u Ameriku, a ovaj svijet kakav je ovdje prikazan… posve mi je nevidljiv.”

Ta iskrena, spontana i nadasve istinita rečenica pokazuje koliko je Mjesečina genijalan film. Jer lako je priču o odrastanju čovjeka koji je po svim svojim mogućim karakteristikama – potlačena manjina – prodati onima koji žive takvim i sličnim životom. No Mjesečina je svoju priču i poruku uspjela vrlo precizno prenijeti jednoj starijoj zagrebačkoj gospođi, koja sama cijeli život pripada srednjoj građanskoj klasi, a čiji su susreti s američkim klasama, iako joj kći živi u Americi pa je posjećuje, kao što reče, „već desetljećima“ – svedeni na superprivilegirani svijet Silicijske doline u Kaliforniji.

Mjesečina doista govori o ljudima koji su nevidljivi ili su pak vidljivi samo kao vreća za boks onima koji su tek nešto malo vidljiviji od njih pa misle da na njima mogu pokazati svoju nadmoć, nesvjesni da samo ispucavaju frustraciju. Priča je to o dječaku kojemu su se od samog početka života sve postavilo tako da ga gurne na marginu i na dno ljestvice moći i privilegije u društvu. Rođen je u siromaštvu, ali ne samo u siromaštvu. Rođen je u klasnom i rasnom getu, odnosno, siromašni je crnac. Na to sve skupa nije samo siromašni crnac, nego je siromašni crnac čija se majka uopće ne brine za njega jer joj je, kao i svim ovisnicima, važnije pušiti crack. Kao da to sve skupa nije dovoljno, on je i osjetljivi, nejaki crnac u getu u kojem je, da bi nekako preživio, važno biti jak, macho, tvrd i nasilan. A on nije samo nenasilan, nježan, uplašen i osjetljiv. On je povrh svega i gej. Sve nabrojano svojevrsna je hamartija tog dječaka. Njegovo odrastanje kao da je unaprijed obilježeno zlom kobi. I doista – dječak kojeg zovu Little, kojemu je pravo ime Chiron, a koji će se u odrasloj dobi prozvati Black – nije mogao završiti mnogo drugačije nego što jest: u zatvoru, pa na uglovima velegrada, gdje dila drogu. Imao je samo još jednu mogućnost – da ga negdje tijekom odrastanja ubiju.

I sad, kako to da jedna takva priča, priča o odrastanju siromašnog, crnog, zlostavljanog i zanemarivanog gej muškarca u floridskom getu – ipak ODZVANJA i ljudima na drugom kraju svijeta, zagrebačkim gospođama od 70-ak godina koje nikada nisu živjele u takvom svijetu, a nikada ga nisu susrele kada su bile u Americi?

Zapravo je jednostavno. Mjesečina je duboko ljudski film koji na primjeru odrastanja obespravljenog, potlačenog i nepriznatog crnca govori o ljudskom stanju. Konkretno, govori o odrastanju muškarca u svijetu koji mu, što je potlačeniji, to grublje i brutalnije nameće karakteristike „muškosti“. To je film o dječacima koji se ne mogu uklopiti u te standarde muškosti, koji su zbog toga izgubljeni. To je film o dječacima koji nemaju očeve pa se za druge muškarce koji su im to spremni odglumiti makar i samo devet minuta u cijelom filmu hvataju kao za zadnju slamku. To je film o dječacima koji nemaju prijatelje jer se nitko s njima ne usudi družiti da i sami ne bi potonuli na njihovo dno. To je, na kraju krajeva, film o dječaku koji je na kraju prisiljen postati netko sasvim treći zato da bi preživio.

A Barry Jenkins takvu nam je priču ispričao spektakularno. Poetski, vizualno, emotivno, glazbeno – jednostavno genijalno. I natjerao nas je da progledamo. Svi ti nevidljivi isti su kao i mi, samo im trebamo dobro pogledati u oči i zaplivati s njima u beskrajnom oceanu pod plavičastom mjesečinom. (ZP)

18. Drive (R: Nicolas Winding Refn, 2011.)
[369 bodova / 9 glasova]
Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Bio je 15. rujna 2011., nekoliko dana prije odradio sam zadnji tjedan najboljeg posla koji sam ikad imao, sjajno plaćene napušene (iako sam tada zapravo već dugo samo povremeno duvao) zajebancije zvane ‘izvršni urednik Klik magazina’, i prvi put u životu našao se bez ideje što i kako dalje. Kolega (ili je bolje reći Holiga?) iz nekoliko redakcija u kojima sam prije radio je tada pisao za tjednik koji se zvao Forum, a njima je trebao netko tko bi pokrivao film. Pa mi je sugerirao da se javim njegovom uredniku Arsenu Oremoviću, o kojemu dotad nisam imao baš najblistavije mišljenje. Ali hej, u nuždi se i predrasude preispituju! (Kako to često biva, ne samo da je Arsen bio dobar šef, nego je kasnije itekako zaslužan i za revitalizaciju mog akademskog života). Taj “sastanak” za posao bio je najbizarniji u mojoj (kvazi) novinarskoj karijeri – hodao sam uz Arsena i njegovu tadašnju curu dok su kupovali špeceraj u Intesparu u Arena Centru.

“Trebamo nekog da piše jednu do dvije recenzije filmova s kino repertoara tjedno.”

“Odlično! Kad treba početi?”

“Pa, odmah!”

“Ali ja popodne idem na more na Pelješac.”

“Žao mi je, nama hitno treba tekst!”

“Okej, smislit ću nešto.”

Smišljanje je bilo vrlo banalno – kako je bio četvrtak, znao sam da sigurno ima neki novi film na kino repertoaru, samo sam se nadao da je na programu dovoljno rano da nakon projekcije još imam snage odvoziti minimalnih sedam sati koliko mi treba do Kućišta. 15:10 Drive, Nicholas Winding Refn, Trajanje: 100 minuta. Savršeno! Taman da oko 17.00 krenem na put.

Tako je i bilo. Vozio sam prema jugu, prvih par sati uz padajuće sunce. U CD changeru nije bio neki album Cliffa Martineza, jer bi to bilo previše, ali – gle čuda, je Chromaticsa. “In the City”. Tik – tok – tik – tok – tik – tok – tik – tok. Extended verzija od sedam minuta s krckanjem gramofonske ploče. Italians do it Better. Pa ponovo – tik – tok – tik – tok – tik – tok – tik – tok. Pećani – Jošani – Pađene – vjetroelektrane. I tako ukrug.

Nisam imao čačkalicu u zubima, k vragu, negdje oko delte Neretve sam shvatio da nemam ni viljušku ili žlicu s kojom bi mogao pojesti drugi dio ručka koji sam nosio sa sobom u tupperwareu (prvi sam naravno pojeo gledajući film u kinu). Pa sam onda kao manijak uletio u neki opustjeli hotel kod Opuzena oko 23:00 i molio recepcionera da mi na pola sata posudi žlicu iz restorana s napomenom da “nisam narkoman”! Prilično sam siguran da mi nije vjerovao. Oko ponoći sam kod Stona prešao na Pelješac. U 80-tak kilometara vožnje do Kućišta susreo sam ravno dva automobila, jednog čaglja i jednog zeca. Na ulazu u Potomje dogodilo se čudo. Preplavio me masan i gust miris grožđa koje je bilo negdje na putu da se pretvori u vino. Ne, nije to bio miris mošta, njega sam osjetio nekad prije u životu. Ili je miris mošta od dingača neka sasvim druga dimenzija olfaktivnog doživljaja od mirisa mošta nekog bijelog kiseliša? Zapravo, zvuči logično da je tako… U svakom slučaju, koliko god sam se sljedećih godina trudio tempirati svoje rujanske dolaske na Pelješac s dobom berbe grožđa, nikad nisam ponovo osjetio taj opojan miris imaginarne topljene čokolade od vina. Stao sam sa strane, ugasio motor i pokušao smisliti način kako bi ovo mogao podijeliti s nekim. Fotkati ne možeš, zvati nekoga i prepričati mu nema smisla, čak sam se sjetio i onih kretenskih limenki sa čistim hrvatskim zrakom koje su se prodavale na Trgu u 90-ima. Bez koristi.

U Kućište sam stigao oko 1. Selo je spavalo, kao i svako pristojno selo u to doba noći. Dok sam iskrcao sve svoje stvari, otvorio struju i vodu, i stavio mreže protiv komaraca na prozore, sav sam se uznojio. Prije spavanja mi je nužno trebao tuš. Ali… dobio sam bolju ideju. Noć je bila mirna i topla kako samo rujanske noći znaju biti u pelješkom kanalu, kad je maestral na godišnjem. A bio je i pun mjesec! Skinuo sam se gol, prošetao po cestici do mora i pažljivo uvukao u njega ne budeći selo. Doplivao sam do dijela koji je osvjetljavala mjesečina. Savršen kraj savršenog dana. (IR)

17. Whiplash (R: Damien Chazelle, 2014.)
[374 boda / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Ritam ludila
I ludila ritam
Krvarenje za mjuzu
Buraz, to te ja pitam!

Nije ovo film o nekom tatinom sinu
Koji svira klavir, piano
To bi bilo manje zanimljivo, mos def
I sigurno manje nabriano!
Ne, ovaj Andrew bubnjeve svira
Pa ristekpa, jer od trapa do boom bapa
Bubnjevi su oduvijek bili
Neizostavan dio rapa!

A New York k’o New York
Stara škola kreka
Ćelavi profa se mršti
I pita našeg Andreja: “Šta se čeka?”
“Sviraj kako ti ja kažem!”,
Dere se na njega profa
Fakat ima govedinu s Andrejem
Dajući mu tako za osvetu štofa

I zato je Andrej moj čovjek
Jer je vjerodostojan i kuži spiku
Ostavlja srce na terenu
I živi za tu jebenu ziku!
(Za tu glazbu, razbu!)
Kao što ja živim za taj hustle
I uvijek imam ljubavi za ulicu
Za Crnoga Džeka koji žica kreka
I mulicu koja u parku mota frulicu

Upoznao sam ja i još ćelavijih profa
Pokvarenih diskografa u šoubizu
Kažu mi: “Prestani repat o pištoljima
Ili nećeš radiju ni blizu!”
I kako da im objasnim da ja samo
Izvještavam s prve linije ulice?
Ali ćelave profe ne kuže, samo žderu kavijar
Dok ja izmičem mecima za kvartovski Pulitzer

I zato mi vjerujte kad kažem
Da ćelav ja nikada neću biti
Moj uspon tek počinje
Welcome to Highduke city! (HAKASC)

16. The Florida Project (R: Sean Baker, 2017.)
[387 bodova / 8 glasova]
Kada je 2015. izašao sjajni Tangerine, prvi zapaženiji Bakerov film, glavna tema bili su iPhoneovi kojima je snimljen. To kako je u drugi plan poguralo to gdje je snimljen, što je i za film i za redatelja puno važnije – Baker kreće od lokacije, lokacija za njega nije samo mjesto radnje, nego i njezina okosnica. Oko nje gradi i priču i nevjerojatno životne i uvjerljive likove (za koje uglavnom angažira naturščike, što dodatno doprinosi življenosti njegovih filmskih svjetova). U Tangerineu to su transrodne seksualne radnice koje ili sjede u Donut Timeu ili energično marširaju oko kantuna Santa Monice i Highlanda u potrazi za Sin-Deenim dečkom dilerom i curom s kojom ju je prevario, susrećući usput druge lokalce i upadajući u nove probleme. The Florida Project lokaciju ima već i u naslovu koji funkcionira dvostruko – kao sinonim za urbanističku viziju koju je Walt Disney imao za idealni radnički grad u blizini svog tematskog parka u Orlandu, ali i kao aluzija na to da se Disneyjev velebni projekt pretvorio u projects u kojima žive obitelji koje su hidden homeless, zanemarene od statistike i socijalnog sustava.

Osim što se obje lokacije nalaze u sunčanim državama prikazanima bez trunke glamura, na doslovnoj i društvenoj margini, obje se nalaze i u neposrednoj blizini američkih simbola kapitalističkog ekscesa – Hollywooda i Disney Worlda. Taj nakaradni raskorak i problem stanovanja eksplicitnije se tematizira u The Florida Projectu, priči o šestogodišnjoj Moonee koja sa svojom mladom mamom živi u sobi jeftinog motela Magic Castle, ali film nikada ne prelazi u misery porn o siromaštvu. To naravno ne znači da film nije tužan ili dirljiv, dapače, Bakerova najveća snaga je njegov empatični i humani prikaz života onih za koje nikoga (a posebno Hollywood) nije briga. Ako vas tema možda navodi da pomislite na neko teško sivilo, ne brinite – njegovi likovi žive u izrazito jarkim bojama, što u jednakoj mjeri postiže fantastičnom filmskom fotografijom, karakterizacijom i castingom. Nevjerojatna Brooklynn Prince kao uragan Moonee sa svojom vragolastom bandom pronalazi radost u nizu spački, često na račun menadžera Bobbyja (Willem Defoe kao gospodin Wilson Mooneenom Denisu) i drugih stanara, stvarajući čarobni svijet u bijednom motelu – djeca iz motela ne mogu u Disney World, pa tako napušteni apartmani postaju Kuća strave, a stado krava iza motela postaje safari u Animal Kingdomu. Ružni i stvarni svijet odraslih događa se u pozadini dječje igre, većina najgorih situacija snimljena je iz niskog rakursa dječje perspektive dok se nasilje i prijetnje odvijaju u drugom planu.

Pokušavam ne spojlati detalje, ali mislim da je jasno da film ne može završiti sretno. Potpuno slomljena, Moonee na kraju trči prema ikoničnom Disneyjevom dvorcu, simbolu istog onog sustava koji joj uništava život i razdvaja od onih koje voli. Scena je zbog DisneyWorldovih zabrana potajno snimljena na iPhoneu i izgleda drugačije od ostatka filma, izgleda gotovo fantastično, ali majstorska Bakerova režija argumentira da drugačije nije ni moglo – u situaciji u kojoj se nalazi, Mooneein doslovni bijeg u svijet fantazije nije samo dosljedan, nego i realističan. Daleko je Dizni. (MR)

(pisali: Ivan Debelić, Zrinka Pavlić, Ivan Ramljak, Highduke A.K.A. Skrrt Cobain, Maja Rogulj)

Gorilini naj filmovi desetih: #321-#219

26 lipnja, 2020

321. A Dangerous Method / Baywatch / Captain America: The Winter Soldier / Fruitvale Station / Get on Up / I Don’t Feel at Home in This World Anymore [33 boda / 1 glas]
304. 50/50 / Alps / Easy A / Four Lions / Jojo Rabbit / Le gamin au vélo (The Kid with a Bike) / Margin Call / Mishen (Target) / Plemya (The Tribe) / Rabbit Hole / Star Trek Into Darkness / Still Alice / Straight Outta Compton / Systemsprenger (System Crasher) / Victoria / Warrior / Wild [34 boda / 1 glas]
303. Contagion [34 boda / 2 glasa]
294. BlacKkKlansman / Busanhaeng (Train to Busan) / Capernaum / Den skyldige (The Guilty) / Hundraåringen som klev ut genom fönstret och försvann (The Hundred-Year-Old Man Who Climbed Out of the Window and Disappeared) / Taeksi Unjeonsa (A Taxi Driver) / Three Identical Strangers / Tickled / Un prophète (A Prophet) [35 bodova / 1 glas]
293. The Grey [35 bodova / 2 glasa]
286. Bone Tomahawk / Frozen / Kış Uykusu (Winter Sleep) / Leave No Trace / Lion / Ricki and the Flash / Schastye moe (My Joy) [36 bodova / 1 glas]
285. Booksmart [37 bodova / 2 glasa]
283. Crazy, Stupid, Love / Senna [38 bodova / 1 glas]
282. Amy [38 bodova / 2 glasa]
281. The Big Sick [39 bodova / 2 glasa]
280. The Disaster Artist [39 bodova / 2 glasa]
274. Begin Again / Happy End / My Week with Marilyn / The Ballad of Buster Scruggs / The Conjuring / Umimachi Diary (Our Little Sister) [40 bodova / 1 glas]
273. The Souvenir [40 bodova / 2 glasa]
272. Certain Women [41 bod / 2 glasa]
269. Eighth Grade / The King’s Speech / Toivon tuolla puolen (The Other Side of Hope) [42 boda / 1 glas]
268. The Visit [42 boda / 2 glasa]
267. Logan [43 boda / 2 glasa]
260. Beginners / După dealuri (Beyond the Hills) / Everest / Jiro Dreams of Sushi / Nocturnal Animals / Scream for Me Sarajevo / The Butler [44 boda / 1 glas]
259. La piel que habito (The Skin I Live In) [45 bodova / 2 glasa]
258. The Perks of Being a Wallflower [45 bodova / 2 glasa]
257. Manbiki Kazoku (Shoplifters) [45 bodova / 3 glasa]
249. Inside Job / La región salvaje (The Untamed) / Paradies: Liebe (Paradise: Love) / Rundskop (Bullhead) / The Guest / The Lighthouse / The Secret Life of Walter Mitty / This Is Not a Film [46 bodova / 1 glas]
248. The Raid 2: Berandal [46 bodova / 2 glasa]
245. Little Women / No / Via castellana bandiera (A Street in Palermo) [48 bodova / 1 glas]
238. Dar bāre-ye Elly (About Elly) / Florence Foster Jenkins / Kidnapping Mr. Heineken / Las brujas de Zugarramurdi (Witching & Bitching) / Poetry / You Will Meet a Tall Dark Stranger / Kratki izlet [50 bodova / 1 glas]
237. This Must Be the Place [51 bod / 2 glasa]
236. Dolemite Is My Name [51 bod / 2 glasa]
235. Visages Villages (Faces Places) [51 bod / 2 glasa]
234. I, Daniel Blake [52 boda / 2 glasa]
232. Hugo / Upgrade [53 boda / 2 glasa]
226. Fantastic Beasts and Where to Find Them / Jodorowsky’s Dune / Snowtown / Star Wars: The Force Awakens / The Loft / Zama [54 boda / 1 glas]
225. Zimna wojna (Cold War) [56 bodova / 2 glasa]
221. Another Earth / Diego Maradona / Ford v Ferrari / Only God Forgives [57 bodova / 2 glasa]
220. Frank [57 bodova / 2 glasa]
219. Predestination [58 bodova / 1 glas]

Gorilini naj filmovi desetih: #25-#21

25 lipnja, 2020

25. Dunkirk (R: Christopher Nolan, 2017.)
[335 bodova / 8 glasova]
Svaki ratni film je u osnovi antiratni film. Oni koji nisu antiratni su samo propagandni filmovi. Nemoguće je stati na stranu nečega toliko nehumanog poput rata ukoliko ste ljudsko biće. Postoje i antiratni filmovi koji su propagandni, uzmimo samo rane sovjetske filmove o oktobarskoj revoluciji, ratne filmove koje su Amerikanci radili tijekom bilo kojeg svog rata ili naše slavne partizanske filmove. Razlog zbog čega su oni bili uspješni je stoga što su oni koji su ih radili vjerovali u ono što propagiraju. Primjere neuspješnog propagandnog smeća imamo u onome što je izlučio Jakov Sedlar ili zadnja dva iscjetka Antuna Vrdoljaka.

Christopher Nolan gotovo da i nema veze s ničim gore navedenim. On je sofisticirani umjetnik svjetskoga glasa čiji su filmovi intrigantni za gledatelje i za stručnjake. Njegovi su projekti duboko promišljeni, scenariji razrađeni akademski, kamera mu otkriva mnogo, nagovještava još više, a montažu obavlja na kirurškom stolu.

Njegov Dunkirk ima sve ono što odlikuje njegove filmove, a poseban je po tome što je antiratni u drugačijem smislu te složenice. Dok se antiratni filmovi suprotstavljaju samoj ideji rata kao što se antifašisti suprotstavljaju samoj ideji fašizma u bilo kojem njenom obliku ili pojavi, antiratni film Christophera Nolana se suprotstavlja samoj ideji ratnog filma.

Ratni film, da bi bio uspješan, mora biti formulaičan s jasnim junacima (antifašisti), negativcima (fašisti), prijetnjama (okupacija), sredstvima za uklanjanje prijetnje (općenarodni ustanak), te idejama što će se dogoditi kada se prijetnja ukloni (sloboda i samoodređenje svih naših naroda i narodnosti) i što bi se dogodilo da se ona ne ukloni (filmovi Jakova Sedlara i Antuna Vrdoljaka).

U Dunkirku – kao i u, primjerice, Tankoj crvenoj liniji Terrencea Malicka – nema te formule, postoji samo iskustvo. Dok nas je Mallick svjetlom i zvukom vodio van okrutnosti, bešćutnosti, apsurda i nehumanosti rata, kod Nolana je to svjetlo i zvuk put do simulacije iskustva rata. Napetost, strah, očaj, umor, dosada čekanja, radost preživljavanja – sve su to iskustva, senzacije i emocije koje su prisutne tijekom bitke i rata i imamo ih prilike iskusiti gledajući ovaj film. To nije nešto što je prisutno u mainstream kinematografiji. To je manipulacija osjetilima gledatelja na razini eksperimentalnog filma. To su senzacije koje imamo nakon sedam i kusur sati Sotonskog tanga Béle Tarra. Ili gledajući Sedlarove i Vrdoljakove filmove, ali to oni tako nehotice…

Britanci su povijesni događaj na kojem se temelji ovaj film nazvali Čudo kod Dunkirka. Čuditi i diviti se možemo kako je i Christopher Nolan odbacivši pravila napravio najuspješniji film o Drugom svjetskom ratu svih vremena, pravi pravcati hit koji je obrnuo preko 500 milijuna USD na svjetskim kino-blagajnama. (IP)

24. 버닝 (Burning) (R: Lee Chang-dong, 2018.)
[343 boda / 7 glasova]
Kada se 2019. godine Parazit pojavio i postao globalni film-događaj, jedan dio publike je njegove ključne motive prepoznao iz jednog drugog nedavnog južnokorejskog filma. Naime, i Burning Lee Chang-donga – premijerno prikazan u Cannesu samo godinu dana prije Parazita – referirao je na zaoštreni klasni sukob koji prožima modernu Južnu Koreju, kao i na međukorejski konflikt i amerikanizaciju. Pa ipak, poklapanje tema i motiva ne znači da je Bong Joo-ho referirao na Burning (kroz posvetu/dijalog/plagiranje) – bilo bi to nemoguće već zato što su nastali praktički istodobno. Naprosto, oba su reditelja iste društvene probleme prepoznali kao goruće (mig, mig!), te se refleksivno dotakli stilske prirode njihove filmske elaboracije (oba filma eksplicitno postavljaju pitanje metafore). Zato prepoznavanje motiva ne rezultira déjà vu dojmom: sasvim suprotno, tematske nam sličnosti pomažu da vidimo koliko su Burning i Parazit stilski različiti filmovi.

Parazit je, prije i poslije svega, trijumf pravolinijskog pripovijedanja koje je Joo-ho ispekao i usavršio kroz akcijske žanrove utemeljene na zapletu koji naposljetku donosi closure. Suprotno, Burning ne priča svoju priču pravocrtno i ekonomično, te završava radikalno otvoreno. Dinamične montaže poput one o lažnoj tuberkulozi u Parazitu u njemu su strukturno nemoguće: to je film dugih kadrova, koji kao da vas često zovu da zastanete i predahnete od priče. Istina, u jednom trenutku film kao da zađe na teren trilera, ali završnicom iznevjerava konvencije žanra.

Lee sreće Hae-mi s kojom ima romansu, no ona uskoro upoznaje Bena. Njih troje se povremeno druže, ali ona zbog Bena sve više (zap)ostavlja Leeja. Ben otkriva Leeju da svaka dva mjeseca zapali kakav napušteni plastenik. Najavljuje da će uskoro zapaliti i jedan koji je jako blizu Leeju. Ubrzo, Hae-mi netragom nestaje, a Lee posumnja da ju je Ben ubio – paljenje plastenika bi bila metafora za ubijanje djevojaka. Ben i ne pokušava dati detaljno objašnjenje za nestanak Hae-mi: naprosto je otišla, nestala, „kao u zrak“. Lee ga prati i pokušava naći inkriminirajuće dokaze.

Enigmu film komplicira kroz preplitanje cijelog niza tema i motiva. Jedan od ključnih je rečeni klasni aspekt. Lee je s dna društvene ljestvice, kao i Hae-mi: iz istog su sela, a u Seoulu jedva krpe kraj s krajem. Ben je, pak, amerikanizirani bogataš koji živi Gangnam-style; toliko je siguran u svoj status da i ne pokušava objasniti na koji je način tako mlad došao do svog bogatstva. Čini se da se Hae-mi kroz vezu s njim uspinje na društvenoj ljestvici – samo da bi nestala. Lee zna da mu ne vrijedi ići u policiju prijaviti njezin nestanak; uostalom, na isti je način nestajala i prije, kao kada je od vlastite majke ukrala kreditnu karticu. I Ben je svjestan klasnog argumenta: Leeju kaže da je Hae-mi otišla baš kao što to i rade djevojke njezinog staleža. Istodobno, bogatstvo Bena čini nedodirljvim za bilo kakvu optužbu koja bi došla od nekoga poput Leeja. Klasa nije nikakav background, nego ključni dio trilera: ona Benu daje i plijen, i alibi – naravno, ako je zločinac.

Jer, klasa nudi i jak argument kontra triler-čitanja. Iako se čini da Lee upravo na osnovu svog življenog iskustva niže klase prozire Bena, to je iskustvo debelo obilježeno klasnim resentimanom. Što ako Leeja prema tom zaključku guraju spoj ljubomore i klasne zavisti? Uostalom, koje dokaze protiv Bena ima? Dok u standardnim trilerima i krimićima protagonista-detektiv nalazi konkretne predmete, Lee “nalazi” objekte koji su zapravo odsutni. Tu je jedan seoski bunar o kome mu je pričala Hae-mi, a koga se niko ne može sjetiti, niti ga Lee može naći; tu je i svojevrsni Schrödingerov mačak – iako djevojka tvrdi da ga ima, Lee ga bezuspješno traži u njezinoj sobi. Uostalom, Hae-mi je već na prvoj večeri s Leejem pojela nepostojeću mandarinu, objasnivši svoju pantomimu pomalo zakučasto: ne pretvaraj se da je predmet tu, nego zaboravi da nije tu – želja će učiniti ostalo, ona će stvoriti objekt. Nije li upravo to formula Leejeve istrage?

I tu nas film dovodi pred paradoks: Lee se zapravo ponaša kao oni gledaoci koji po svaku cijenu biraju trilersku optiku – upravo je nedostatak dokaza ključni dokaz da imamo posla s vrhunskim negativcem! Pri tome ne smijemo previdjeti da Burning o Benu govori jako malo. U filmu se zapravo ne odvajamo se od Leeja, o kome saznajemo da je krajnje nepouzdan svjedok i nestabilan protagonista: traumatično djetinjstvo, historija nasilja njegovog vlastitog oca, besciljnost njegove sadašnjosti, snovi u kojima i sam uživa u paljevini, fantazije u kojima je i dalje s Hae-mi… Ukratko, daleko od objektivnog i racionalnog detektiva, on je sporogoreći fitilj na koga se i odnosi sam naslov filma.

U standardnoj triler-verziji ove priče, pri kraju filma bi uslijedio twist koji bi otkrio da je ubojica Hae-mi zapravo Lee. Ništa od toga! Za film kakav je Burning takvo bi rješenje bilo odveć banalno. Jer, Chang-dong ne bira između dvojice ubojica. Štoviše, on uopće ne izabire: samo govori o jednoj osobi koja je i tu i nije tu, ili o događaju koji se i desio i nije desio – Schrödingerovom događaju, ako želite. Sve su to razlozi zašto Burning nije kliknuo sa širokom publikom kao Parazit. Ali, upravo iz istog razloga njegov naredni film očekujem s više radoznalosti nego novog Joo-hoa. (NJ)

23. What We Do in the Shadows (R: Jemaine Clement & Taika Waititi, 2014.)
[343 boda / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Zauvijek mlad, vječni život… Znao sam maštati o tome kako bi bilo lijepo popratiti sve umjetnike, znanstvenike, filozofe, izumitelje i istraživače. Mogao bih se razvijati bez da moram razmišljati hoće li biti vremena za sve to i hoću li nešto propustiti.

Zato mi se film svidio jer je prikazao i onu drugu stranu, mi se stalno skrivamo da nas nitko ne primijeti. Patimo za prijateljima i rodbinom a opet pravimo se da smo čvrsti, kad sam radio kao grobar svaka sljedeća sahrana nekako me manje dirala, zato sam i pobjegao s tog posla.

Kad nas naša ljubav ostavi iz bilo kojeg razloga, mi ju još više volimo jer tek kad nešto izgubimo – shvatimo koliko nam je značila, samo pametni ljudi su toga svjesni prije pa uživaju dok traje.

U filmu se ne govori o tome šta je dobro a šta ne (što je dobro) već što smo sretni što znamo da ćemo izgubiti sve što volimo, zato volimo ljeto poslije zime i zimu poslije ljeta, zato volimo cvijet koji je krhak i život zato što je prolazan i to je najveća ljepota. Film je komedija jer je smiješno koliko grčevito se držimo za njega (život) umjesto za nju (ljubav). (ID)

22. It Follows (R: David Robert Mitchell, 2014.)
[347 bodova / 9 glasova]
Još uvijek volim pogledati dobar film, no serije su mi ipak nešto draže. Što se tiče žanra, volim sve. Volim drame, komedije, trilere, SF, a volim i horore. Horor kao filmski žanr sam otkrila u nešto kasnijoj fazi gledanja filmova, naravno ne ubrajajući pritom klasike žanra iz sedamdesetih i osamdesetih koji spadaju u obavezno štivo – nego se većinom radilo o suvremenim hororima, recimo od 2000. godine pa naovamo. No ono što je interesantno, ili možda nije, da ih nikad ne gledam sama, jednostavno ne mogu, previše me strah. Tako da se ta faza u kojoj mi se horor prometnuo u jedan od dražih žanrova poklopio s jednom dugogodišnjom vezom, odnosno obratno je bilo, nas dvoje smo otkrili horor, mislim na televiziji, ne u životu.

U tom periodu mahnitog gledanja horora pogledali smo sve što je iole bilo vrijedno gledanja. I toliko nam se svidio taj novootkriveni filmski žanr (u smislu – pa nisu to samo slasheri, ima tu i sadržaja koji potiče na razmišljanje, a znaju biti pritom i vraški zabavni) da smo doslovno tragali po bespućima interneta za bilo kojom preporukom nekog novog naslova koji nismo gledali. Ono što sam primijetila je da ima itekako zagriženih fanova žanra te da produkcija nije dorasla zadovoljiti sve istančanije apetite. Naravno, ne moram ni isticati koliko svi volimo te filmske preokrete koji nas ostavljaju bez daha. Dosta nam je tu pomogla, naravno osim neizostavne IMDb stranice, stranica horror.hr sa svojim preporukama koje su se mahom poklapale i s našim ukusima, a ni humor glavnog urednika nije bio naodmet. Uglavnom, svaki novi horor koji bi se pojavio ili bi za njega čuli i pritom ako je imao ocjenu višu od 6 na IMDb (bar 6.1, a može i 6.0, daj šta daš) se pogledao dok si rekao keks. No, s vremenom, sve je teže i teže bilo pronaći dostojan horor s pristojnim i pametnim zapletom i po mogućnosti sa što više suvislih obrata, tako da sam It Follows dočekala s posebnim žarom i oduševljenjem. Foršpan je izgledao fantastično i jednostavno je govorio: “Ovo se moraaaa gledati”. Odmah po izlasku dobio je svoje fanove i prometnuo se u svojevrsni fenomen.

Uglavnom, film je ispunio očekivanja, recimo. It Follows je vizualno sjajan, a prateći soundtrack ga čini još privlačnijim. Očigledno je da je It Follows svojevrsni hommage Carpenteru i Halloweenu, mahom imajući u vidu glazbu i vizualnu estetiku. Tijekom filma imamo, karakteristično za žanr, polagano dizanje neizvjesnosti koju dodatno u pozadini pojačava glazba te tako dovodi već uzavrelu atmosferu do usijanja i nagovještava da se nešto iza ugla kotrlja, dok mi pritom umiremo od straha, pokrivamo oči rukama, puls nam ubrzava, pokrivamo se poplunom preko glave… uglavnom, tresla se brda, rodio se miš, ali atmosfera je tu. Pa onda one duge, spore vožnje automobilom po Detroitu i njegovu predgrađu, onim tipičnim ulicama s obje strane ograđene drvoredima iza kojih se naziru američke obiteljske kuće karakteristične za njihova predgrađa koje smo gledali u gro filmova, dok u pozadini ide synth pop. Pa onda tinejdžeri koji izgledaju kao najbolji frendovi Chloë Sevigny iz faze Gummo. Pa sve one intenzivne boje kao da si ušao u radioaktivni Tiffany’s dućan, koje zajedno sa svime opisanim prizivaju atmosferu osamdesetih. It Follows je sve to doveo do savršenstva.

Međutim, moram priznati da mi priča i nije baš držala vodu, ne mislim doslovno jer manje-više svi ti hororci su puni plot holesa, no nije uspjela parirati vizualno-glazbenom efektu filma. Nije bilo ni nekih obrata karakterističnih za žanr, neizvjesnost je građena mahom vizualnim identitetom filma te pozadinskom suspense glazbom, što je očito jedna od karakteristika modernog horora. Sad sam se na trenutak zapitala da li It Follows uopće spada u horor žanr, s obzirom da onog pravog straha k’o takovog baš i nije bilo u filmu, pa sam pogledala na IMDb i jest, naveden je među ostalim i horor kao žanr. Ok, možemo dalje. Priča mi je uvijek broj jedan, to nekako zdrava logika nameće po sebi, ali eto ima tih nekih uradaka filmske umjetnosti gdje će i nešto lošiju fabulu nadomjestiti svi mogući efekti u vidu režije, boje, glazbe, atmosfere, ponavljam, atmosfere… Rijetko, ali ponekad se nađu. Mislim da mi je It Follows u tom rangu. Ako je neki film u zadnjem desetljeću bio kralj atmosfere, onda je to zasigurno ovaj, bez premca. Stranger Things to zna najbolje.

Kako mi je glazba tu bila odličan faktor, dok sam razmišljala o It Follows i pripadajućoj crtici sjetila sam se glazbe iz filma The Guest pa mi je danas na repeatu bio “Anthonio” by Annie. (MŠ)

21. Turist (Force Majeure) (R: Ruben Östlund, 2014.)
[351 bod / 9 glasova]
Ima filmova u kojima uživate dok ih gledate u kinu, bilo zbog vizualne raskoši, zanimljive priče, dramske napetosti, identifikacije s likovima, odličnih glumačkih izvedbi ili nečeg šestog, ali nekad imaju slab aftertaste: ne ostaju s vama dugo i ishlape kad se upale svjetla u kinodvorani. A ima onih koji ne pruže bogznakakav doživljaj dok ih gledate, ali barem postave zanimljivo pitanje ili imaju dobru osnovnu ideju pa vas i unatoč mogućim manjkavostima mogu natjerati da o njima razmišljate i danima ili godinama poslije. Force Majeure je filmski tour de force jer mu je pošlo za rukom i da zadivi dok traje i da mu okus potraje.

Kamera Frederika Wenzela – čiji su totali i statični kadrovi beskrajno lijepih snježnih eksterijera i luksuzno drvenih interijera, uz minimalno vožnji i švenkova, toliko mirni da na trenutke pomislite kako je pukla filmska vrpca ili trokirao fajl prije negoli se razuvjeravajuće začuje glazba ili se nešto u kadru mrvicu pomakne, a često toliko dugi da izjednačavaju filmsko i realno vrijeme – gradi napetost dinamikom odnosa između onoga što je izvan kadra a što u njemu i puštajući likove da ispadaju iz kadra, ne prateći njihovu perspektivu. Osnažena pogođenim sound designom (koji dominantno uključuje pucnje strojeva za izazivanje kontroliranih lavina koji zadaju ritam i omeđuju činove filma) i scoreom (s Vivaldijevim Ljetom odsviranim na harmonici kao zvučnim lajtmotivom filma čija se radnja odvija, yup, na snijegu), takva fotografija pridonosi osjećaju da gledamo hladnu, objektivnu antropološku studiju filmaša kojeg nije pretjerano briga za likove, ali ipak postiže da zajedno s njima vozimo slalom kroz čitav dijapazon ljudskih emocija, a pogotovo reakcija na njih koje gledamo češće nego akcije jer se kamera dulje zadržava na licima likova koji primaju informacije nego na onima koji ih daju, a koji ostaju prisutni samo kao izvanprizorni glasovi.

Premisu filma vjerojatno znate. Zgodan i bogat par Šveđana u kasnim tridesetima/ranim četrdesetima, Ebba i Tomas, na zasluženom je ski-odmoru u francuskim Alpama sa svoje dvoje djece, Verom i Harrijem. Prvi dan provedu skijajući, boraveći u veličanstvenoj prirodi i generalno bivajući obitelj iz kataloga (ako onaj kadar gdje svi spavaju u istom krevetu u pidžamama iste nijanse plave nije direktan citat nekog IKEA-inog spreada, tu me reži). Drugi dan, idila je narušena. Dok su sjedili i ručali na panoramskoj terasi prema njima se s brda sručila kontrolirana lavina i, iako su je isprva veselo komentirali i snimali, kad je počelo izgledati da će ih prekriti, ostali gosti restorana počeli su bježati u njegovu unutrašnjost, Ebba je zagrlila djecu i povukla ih na tlo, a Tomas je dao petama vjetra.

Da je barem stvarno bila lavina, a ne ono što se zapravo ispostavilo – samo malo snježne prašine koja se digla nakon što se lavina zaustavila dobrano ispred restorana – imali bismo tragediju i mogućnost katarze. Ovako, imamo površinsku ranu, sukobić na koji je stavljen flaster u obliku rukovanja u pidžamama na hodniku oko verzije da je “bila lavina, da su svi bili prestravljeni, ali da smo sada ipak svi dobro i to je najvažnije”, flaster koji će ipak trebati strgnuti, a krasticu koja se stvorila ispod svaki dan mic po mic raskapati dok ne šikne krv i ne poteku muške suze. Kad se to sve skupa za koji dan zagnoji i bude trebalo rezati, na operacijskom će se stolu naći ustaljene rodne uloge, muškost, ženskost, institucija braka, ljudska priroda, pa i stvarnost sama, a pozicije protagonista ukopane do dobrano u zadnju četvrtinu filma.

Mats i Fanni, Tomasov prijatelj i vršnjak te njegova djevojka u 20-ima, za vrijeme i nakon awkward večere – na kojoj su, kao dubleri publike i ono drugo dvoje iz Tko se boji Virginije Woolf?, bili nevoljki sudionici obiteljske svađe, psihoterapeuti, svjedoci, odvjetnici i ramena za plakanje – nude pokušaje razrješenja impassea. Razlika je u prirodi muškaraca i žena, tvrdi Mats, i u tome što ne uspijemo uvijek biti junaci kakvi mislimo da jesmo, nafilani pričama o junacima koje nas okružuju. Osim toga, žene su usmjerenije na to da pod svaku cijenu zaštite djecu, a muškarci odu u survival mode i prvo sebi stave “masku za kisik”. Svoje će riječi namijenjene tješenju i obrani prijatelja pojesti i otići u vrlo defensive mode kad Fanni izrazi sumnju da bi se Mats u istoj situaciji ponio zaštitnički prema svojoj obitelji i kao objašnjenje ponudi suštinsku razliku u ponašanju između muškaraca njegove Generacije X i milenijalaca.

Upogonio je Östlund i jake topove ironije i humora da dodatno prepariraju i zalede stazu na kojoj će se lomiti krhka muška ega i privilegije bogataša, u vidu comic reliefa domara hotela koji razotkriva razinu osjećaja nadmoći bračnog para pa ih spušta na zemlju ili krindžastih scena s toliko brutalnim dijalozima i mizanscenom da ih se ne bi posramili ni Larry David, Ricky Gervais ili Nathan Fielder, kao ona u kojoj Tomasu i Matsu, dok se sunčaju i cugaju na sun decku, priđe duplo mlađa cura da kaže kako njena prija misli kako je Tomas najzgodniji tip kojeg je vidjela, da bi se za minutu vratila reći mu da su se krivo shvatile i da je mislila na lika iza njega.

Netom nakon potresa u Zagrebu, na Facebooku su mi počeli iskakati statusi i komentari, mahom žena (barem oni koje sam ja vidjela), u kojima u svojevrsnoj ispovjednoj, struja svijesti formi dijele što su prvo napravile kad je zatreslo, što su ponijele, koga nazvale, kamo su otišle i koliko su im neobjašnjivi neki njihovi postupci. Ako ste doživjeli/e taj potres ili bili/e u sličnoj životnoj opasnosti, možda ste svoje odgovore na pitanja koja film postavlja već dobili/e. Ako odgovore nemate i ne biste ih htjeli saznati metodom vlastite kože, pogledajte barem Force Majeure, po mogućnosti s romantičnim partnerom ili jednako bliskom osobom, a poslije, kao Mats i Fanni, uz par čašica (previše) prodiskutirajte o tome kako bi se koji od vas ponio u sličnoj situaciji, i, još važnije, kako biste se nosili s aftermathom prouzrokovanim percipiranom neadekvatnošću svoje ili tuđe reakcije. Što god pretpostavili jedni o drugima i o sebi – sugerira Östlund ovim pomalo didaktičnim filmom, pogotovo njegovom još naglašenije epigramatskom kodom – vjerojatno ćete pogriješiti. (LB)

(pisali: Ivan Palijan, Nebojša Jovanović, Ivan Debelić, Martina Šestan, Lana Brčić)

Gorilini naj filmovi desetih: #30-#26

24 lipnja, 2020

30. The Hateful Eight (R: Quentin Tarantino, 2015.)
[305 bodova / 8 glasova]
Smještena negdje u prekrasnim pustim planinama ionako i do danas prepustog Wyominga, Minniena je pozamanterija, ako se ispravno sjećam hrvatskoga distributerskog prijevoda te operetno raspjevane riječi haberdashery (ojoj, moram to sad naglas izgovorit barem pet puta!), svojevrsna nekretninska varijanta Sport Billyjeve sportske torbe. Izvana naizgled normalne veličine, svaka u svojemu razredu, iznutra su obje neočekivano raskošnije, plodnije i znatno većeg obujma, krijući u sebi sve ono za čime u njima posegnete, ali i nekoliko naglih iznenađenja. Bivajući prevladavajuće mjesto radnje filma Quentina Tarantina, donedavno i posljednjega pa shodno tome očito snimljenoga kada smo autorove načine, namjere, trikove, elemente i opsesije već bili dobro upoznali, svoj katalog ta koliba (primam dodavanje od Kare nekidan) svodi na dvije glavne ponude: riječi i krv. Pričanje i ubijanje. I to ne samo u golemim količinama kakve se od propovjednika tog stila najboljeg od obaju svjetova i očekuju nego i oživljeno od strane možda i najkul ekipe ministranata koju je ikada okupio. Među kojom je, pak, prokleto teško pronaći nekoga za koga se može navijati mirne duše. Doduše, ne i nemoguće. Uz pristajanje na barem pinkicu nemira.

Prigovor laissez-faire pristupu nasilju kao moralnom putokazu po mapi ratom, genocidom i beskrupuloznošću pripremljenog gnojiva iz kojeg tek treba proklijati iole civilizirano društvo, i to pogotovo crncu koji se nebrojeno puta nalazio na drugoj strani batine, valjda bi bilo promašeno očekivati i od puno liberalnijih od mene, ali Samuel L. Jackson svoju patentiranu ulogu kulest ma’fakera kao Marquis Warren igra s luđačkim sjajem u oku koji otkriva da mu ubijanje ne predstavlja samo posao ili osvetu nego barem i spajanje ugodnog s korisnim. Priprosti Chris Mannix u partijanerskom izdanju Waltona Gogginsa simpatičan je lik koji se prema kraju promiče u pouzdanog čovjeka pravde i zakona, ali prošlost poraženoga južnjačkog rebela koji rasizam zaista osjeća kao prirodan i božji poredak izdajnički proviruje i tijekom koalicije s pukovnikom Warrenom. Istovjetnih se stavova ne odriče ni konfederacijski general Sandy Smithers pa se pokvarena navlakuša koju mu krvoločnim freestyleom koji kombinira storytelling i representing servira Warren svejedno doima ispravnim svođenjem računa, makar se čiča (Bruce Dern stalno sjedeći šeće na oštrici noža koja siječe preplašenost i privilegiranost) u kolibi jedini i našao plemenitim poslom – željom da nestalom sinu obilježi grob.

Jedini? Pa baš i ne, ali nesretni se kočijaš O.B., poštena radnička klasa, iako nominalno dio alijanse provoditelja zakona i reda, kao očito deveti lik koji se nađe zameten u kolibi (okej, ne računamo li podrum!) ionako ne broji u naslovu, čime se zapravo prolongira izluđujuće inzistiranje na tome da je kod The Hateful Eight riječ o osmom Tarantinovu filmu. Jer je, kao, Kill Bill zapravo samo jedan film, ali zašto onda Béla Tarrantino oba dijela nije i spojio u jedan četverosatni komad? Ne bi bilo previše. Kao što, prema svemu sudeći, kao previše ne doživljavam ni prilično opušteno razbacivanje rekreativnim rasizmom i seksizmom, kakvo doista savršeno pristaje okorjelim protuhama još okorjelijeg horizonta Divljeg zapada, ali koje se eto niti pet godina poslije ne bi baš uspjelo izvući samo argumentom umjetničke vjerodostojnosti. Za vrijeme jučerašnjega podsjećajućega gledanja čak sam se i ja – kojeg prati glas mizoginog lika, iako to šire pretenciozni maloumni izvori, te koji se ne sramim priznati kako, valjda zato što su svi najbolji bendovi s Juga, imam meko mjestašce za sve nerobovlasničke normalne ljude koji su najebali samo zato što su bili rođeni s krive strane Mason-Dixona – zgroženo štrecnuo na svaku lakonsku N-riječ i neskriven gušt neprestanoga surovog ozljeđivanja Jennifer Jason Leigh, iako je njena divljakuša Daisy Domergue manjak obzira vjerojatno i zaslužila.

Stvar je jednostavna. U doživljaju nekoga filma komponente potencijalnoga emotivnog uloga i identifikacijskog zbližavanja još uvijek mi predstavljaju prioritete, odakle i dopire moj gore natuknuti nagon potrage za onim za kog ću navijati (razlog zbog kojeg, recimo, nikako ne volim Nightcrawler, iako je super) – a taj je ovdje, kvragu sve, ipak Marquis Warren. No nemoguće mi je ne uživati i u rapsodiji prezentacije, kojom Tarantino nešto što bi sasvim skladno moglo funkcionirati kao kazališna predstava pretvara (a ja ću reći i promiče) u epski gušt kakav se u potpunosti može doživjeti jedino u kinu (FALIIIIIIIŠ!), a što nekako valjda i jest poanta ovoga svega, ili barem jedna od njih. Da svojim radom u svijest javnosti pokušava prošvercati legitimaciju suspektnih ili gadljivih svjetonazora, njegove bismo finte mogli nazvati manipulacijskima; ovako novčić bacam u zrak i okrećem na stranu servilnog: monolozi koji oživotvoruju likove, dijalozi koji oslikavaju kontekste i (da ostanem u reperskom điru) cypheri koji izazivaju sukobe ponovo su spojeni u scenarij koji je svakako logično i dopušteno procijeniti i kao materijal koji zabavlja i kad se konzumira samo čitajući.

No onda se The Hateful Eight 1. siječnja 2016. u Cinestaru pola sata prije ponoći rastvori prelijepim scenama kočijina tumbanja zabijeljenim planinama i makar pojma nemao što to točno znači da je snimljen u Ultra Panavisionu 70, znam da odsad svaki film želim gledati sniman tom vrpcom te da je super da si najfriškiju reprizu nisam upriličio na sićušnom televizoru, nego na kompu koji širinu platna može barem donekle fingirati. Snijeg gotovo nikada nije izgledao ljepše i bolje i velebnije, pa više prijeteći i više paralizirajući, što mi The Hateful Eight smješta u sam panteon najdražih snježnih filmova uz Beautiful Girls i McCabe & Mrs. Miller (a što je tek to ubojit prijevod – KOCKAR I BLUDNICA! :sto srca:), pri čemu je Mount Rushmore naknadno dopunio Wind River, a Fargo upada samo kao serija. Ulazak u kolibu milovanje očiju konkretnije nastavi cijelom western-ikonografijom kakva bi mi opravdala i puno gore zločine od možda nepotrebnog razbijanja iz muzeja posuđene starinske ljepotice gitare Martin – ups! – a u kojoj posebno moram pohvaliti izbor šminkerskih špicastih kaubojskih čizama na stopalima dobrog sina Joea Gagea (Michael Madsen). Takve se baš i nisu nosile u preriji i na planini, ali da ga jebeš dobro izgledaju. Jer kako u suradnji s Johnom Fordom Patterson Hood pjeva u divnoj “The Monument Valley” Drive-By Truckersa: treba znati kad odštampati legendu, a kada ostaviti činjenice. Tarantino to balansira dosta dobro.

Hm, tko kaže da nema emocija? (GP)

29. Midsommar (R: Ari Aster, 2019.)
[306 bodova / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Prvo mjesto na listi najboljih filmova desetljeća je kod mene u pravilu rezervirano za neku komediju, a pošto je proteklo desetljeće po pitanju cjelovečernjih komedija bilo IMHO srednja žalost – ispalo je da imam krizu filmofilsko-listosastavljačkog identiteta, nisam imao fiksiran broj jedan! Pa sam tako većinu svog top tena – koji se uglavnom sastoji od mog drugog omiljenog filmskog žanra, horora – mogao komotno staviti na shuffle i bio bih vjerojatno podjednako (ne)siguran u ono što bi izletilo na prvo mjesto… Ali kad nisam, nego sam ipak nešto izabrao da bude na čelu liste. I nagnao tako samog sebe da se zapitam: što taj izbor govori o meni?

Midsommar je jedan od onih filmova kod kojih nakon prvih petnaestak minuta znate što će se sve, u osnovnim crtama, dogoditi do kraja. Jer čim dečko glavne junakinje Dani obznani da s ekipom ide na festival koji se održava svakih 90 godina u pitoresknom seocetu u švedskoj zabiti, odmah vam je jasno što slijedi: stanovnici sela su nekakvi creepy čudaci, njihov festival podrazumijeva ljudske žrtve, raskalašeni američki studenti će ginuti jedan po jedan, na jako neugodne i više ili manje maštovite načine, dok Dani, naravno, ima tu čast da bude the final girl (pa makar i ne nužno u onom klasičnom, slasherovskom smislu).

I tako i bi, ne bude čak ni nekih velikih obrata kakve horori često serviraju u nadi da ćete bar nakratko smetnuti s uma da gledate priču koja vam je, u suštini, ispričana već puno, puno puta. Ali se Midsommar zato odriče dvaju krucijalnih alata horora, plašta noći i klaustrofobičnih interijera, odvijajući se gotovo u cijelosti na otvorenom, na danjem svjetlu i još pritom nimalo ne gubi na jezovitosti: e, to se već ne viđa svaki dan! Dojmu doprinosi i fantastičan, mahom dijegetski sound design, posebno u scenama korištenja halucinogenih droga, te odličan score Haxan Cloaka koji nimalo ne zaostaje za onim Colina Stetsona u prethodnom hit-hororu Arija Astera… A Midsommar ima i jedan jak adut po kojem šije ne samo Hereditary nego i gro horora, a to su – njegovi negativci.

Da je svaki žanrovski film uvijek bolji kada ima dobrog, upečatljivog negativca, izlišno je uopće i spominjati. No dobri negativci nisu samo oni kojih se bojimo ili koje volimo mrziti – ima i ta jedna, dragocjeno rijetka vrsta upečatljivih negativaca, a to su oni s kojima se načelno možemo, pa… čak i, gulp… složiti? Jer imaju smislene, posve legitimne, pa i plemenite ciljeve – i jedino oko čega se razilazimo su metode kojima ih pokušavaju ostvariti. Black Panther sigurno ne bi bio jedan od najobožavanijih MCU filmova da nije Killmongera, antimonarhističkog revolucionara koji tehnološke i materijalne blagodati što ih elita Wakande čuva za sebe želi podijeliti s potlačenima diljem svijeta. Ne slažemo se s načinom kako on to pokušava postići – ali misija i motivacija su, načelno, na mjestu.

Isto je i s Midsommarovim Hårganima: naravno da ne odobravam što njihovi rituali uključuju ubijanje ljudi koji, ono, totalno nemaju ni najmanju želju biti ubijeni… Ali, isto tako, uključuju i smrti onih koji žele umrijeti. Naravno da ni ritualna samoubojstva najstarijih članova zajednice nisu baš najsretniji način mirenja s ciklusima života i smrti, aaaaali… Pa, njihova zajednica se kroz te rituale bar hvata u koštac s time da je i smrt dio života – za razliku od naše civilizacije, koja bi o tome razmišljala što je manje moguće.

Ili, recimo to ovako: zamislite na trenutak neku paralelnu stvarnost u kojoj je svijet gotovo posve identičan našem, uključujući i prevladavajući, gotovo panični zazor od svega što smrt povlači za sobom, a od ovog našeg se razlikuje samo po jednom detalju – onome da tamo nikada nije postojala tradicija karmina. E sad, zamislite potom da danas nekome u tom paralelnom svijetu padne na pamet mogućnost karmina… Kako bi ljudi tamo na to reagirali? Ja se kladim da bi izazvalo val sveopćeg zgražanja: “Isuse, čovjek je umro, jedva da ste ga i pokopali – a vi bi odmah pili i žderali i bančili?!? Pa kakvi ste vi to ljudi?! Fuj, ODVRATNO!!!”.

No, koliko god koncept možda djelovao morbidno na papiru, karmine u praksi imaju jako bitnu i jako pozitivnu funkciju – da bližnjima preminulih olakšaju protok jednog od najtužnijih dana u njihovim života, uz podršku zajednice. I ne bi nam bilo naodmet da smo, kao civilizacija, osmislili i još niz drugih sličnih rituala kroz koje ćemo procesirati bol gubitka bližnjih… Po mogućnosti, jelte, bez ubijanja random američkih studenata (pa makar i bili frat-boy šupci koji nikome neće nedostajati)!

Ali, što se svega ostalog tiče – rekao bih da su Hårgani na dobrom tragu. Jer drže do onoga od čega, uostalom, znam bježati i ja sam, kao introvert koji preferira patiti u samoći, ili si bar voli tako utvarati – a to je da se traume ne mogu prevladati bez pomoći drugih, bez podrške zajednice. Zato su mi i rijetki trenuci kada podijelim svoju bol s drugima tako katarzični – i zato mi je bila tako katarzična i završnica Midsommara, takva kakva već jest, da ne idem sad u spojlere. (TK)

28. جدایی نادر از سیمین‎ (A Separation) (R: Asghar Farhadi, 2011.)
[310 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Voljeti Ameriku, onako pred svima i očigledno, u Iranu je protudržavni akt. Stoga ne možete otvoriti franšizu ili ići u McDonald’s, ali možete Mash Donald’s. Nećete jesti svoj slice u Pizza Hutu, ali možete u Pizza Hatu. Svojih 30 cm nećete glodati u Subwayu, ali možete u Subwaysu. Ako želite streamati glazbu, primjerice, Taylor Swift i Lady Gage, možete vi to, ali na naslovnicama albuma neće biti njihovih, ženskih likova. Nije da će biti alternativna naslovnica, nego samo obrisana ili blurana njihova lica i tijela na originalnom coveru.

Ako je nekome ta šizofrena sredina pravi argument da Hrvati sigurno potječu iz Irana, neka im bude. Ne tiče nas se, oni su ovdje samo došljaci, mi smo starosjedioci i zovemo se Iliri.

Podjela, razdvajanje i shizma u iranskom društvu su teme ovog prvog iranskog dobitnika Oscara za najbolji strani film i za najbolji originalni scenarij. No, kako su iranski filmaši i njihova djela duboko cenzurirana bića i pojave, tako ni sve stvari nisu odmah toliko očigledne. Osnovna radnja je rastava dvoje supružnika u jednoj građanskoj obitelji u Teheranu. Ona želi bolji život i vizu za Ameriku, a on mora ostati kući brinuti se o ocu s alzheimerom. Svatko ima svoje razloge, svatko ide svojim putem, suživot nije moguć. Nastavlja se socijalnim razdvajanjem kada on zapošljava siromašnu mladu ženu da se brine o njegovom ocu. Ona je i duboko religiozna pa će sakriti svoju gažu od muža, iako će to biti jedini izvor prihoda njenoj obitelji. Muž ima tradicionalno poimanje časti i prijeke je naravi pa kako se stvari kompliciraju, tako i njegova uloga postaje sve destruktivnija…

U Americi su toliko voljeli ovaj film i to su u stanju javno reći, nije vam to Iran. Toliko su ga voljeli da mu se upravo pred televizijskim kamerama uživo odvija i njegov remake, vjeran originalu kako samo američki remakeovi mogu biti. Puno je više akcije i pirotehničkih efekata. Nema toliko suptilnosti kao u originalu, nije napravljen za toliko zahtjevnu publiku. Ali zato je društvena shizma spektakularna. (IP)

27. Django Unchained (R: Quentin Tarantino, 2012.)
[317 bodova / 9 glasova]
Kad znamo da nam priču o oslobođenom robu Djangu (Jamie Foxx) koji želi osvetiti i osloboditi svoju ženu Brunhildu (Kerry Washington) priča Quentin Tarantino, možemo očekivati da će tu biti gomila krvi i pretjeranog nasilja. Da radnja ne bude jednodimenzionalna, pokreće je njemački doseljenik, poliglot i simbol europskog plemstva Schultz (Christoph Waltz). On stoji u kontrastu američkom bijelom plemstvu koje se rado poziva na svoju “europeičnost”, ali koja je u usporedbi sa Schultzom šuplja i neodrživa. Tako robovlasnik Candy (Leonardo Dicaprio) traži da ga se oslovljava s monsieur, ali on sâm ne govori francuski i vrijeđa ga ako netko progovori tim jezikom u njegovoj blizini. Leo je, dakako, u tim davnim vremenima još uvijek bio bez Oscara pa su mnogi nagađali da će ga dobiti barem za sporednu ulogu i genijalno odigranog negativca, ali ipak mu je zlatni kipić izmakao (i otišao u Waltzove ruke) pa se morao smrzavati nadomak Antarktici da bi mu napokon Akademija priznala zasluge u Revenantu. Tarantino je za ovaj scenarij nagrađen na Oscarima, Zlatnom globusu i BAFTA-i.

Django Unchained uzima jednostavnu priču tipičnu za špageti-vestern i daje joj svoj krvavi pečat, a najveće subverzije događaju se van priče, npr. Djangova odjeća, tipična isključivo za bijele robovlasnike, koja postaje simbol Djangove novopronađene i tek osviještene slobode; ili činjenica da jaše konja, nosi oružje i tako dalje. Kao kontrast Djangu dolazi Stephen Warren (Samuel L. Jackson), ostarjeli i relativno dobro situirani rob koji je do svoje pozicije došao igrajući na golem ego svog gospodara Candyja i potkopavajući druge robove. Njegovo usiljeno smijanje na Candyjeve šale koje nisu ni “d” od duhovite, antipatična gestikulacija, šminka, kostim, već to postavlja Django Unchained uz bok s Kill Billom i Pulp Fictionom (a njegov lik nije jedini koji je tako istančano okrarakteriziran).

Sumnjam da je Tarantinu do nagrada prtjerano stalo pa mislim da ne žali za kipićem za najbolji film. Ipak je uspio, čak i u totalno bajkovitoj i nadrealnoj atmosferi, realnije no većina vesterna predstaviti život robova na američkom predratnom jugu. A taj život bio je kao stvoren za Tarantinov film: pun nasilja, bičevanja, otmica, silovanja, ponižavanja, rasizma, seksizma, primitivizma… On je to toliko realno prikazao da je već to ispalo (namjerna) kritika tog neljudskog sustava, a duhovitost, subverzija i tarantinovski, nekad i anakronistički dijalozi su razlozi da i oni slabijeg želuca stisnu zube i pogledaju ovaj genijalni film. (DĆ)

26. Kynodontas (Dogtooth) (R: Yorgos Lanthimos, 2009.)
[326 bodova / 8 glasova]
Na osami izvan nekog grčkog grada, u kući žive otac, majka, dvije kćeri i sin. Već u dvadesetim godinama, djeca nikad nisu napustila dom. Posjed je okružen visokom ogradom, ali još je čvršća barijera koju oko njih grade roditelji. Kao u bizarnom odgojnom eksperimentu, majka i otac opisuju svijet kroz lažne definicije: djecu uvjeravaju da je more zapravo fotelja, autocesta veoma jak vjetar, zombi je žuti cvjetić, a pička – da prostite, djeca su nekako saznala i za tu riječ, pa je valja objasniti – e to je snažna svjetlost. Roditelji jednako pervertirano objašnjavaju i ono što djeca vide i neposredno osjete, te propisuju uvrnuta pravila i procedure koja oblikuju „vječito sada“ izolirane obitelji. “Fly Me to the Moon” Franka Sinatre je snimka djeda koji pjeva da je ostanak kod kuće najplemenitiji čin (usput, obavezno pogledajte film nakon iskustva korona izolacije!). I sam ton filma zrcali ove paradoksalne i nestabilne definicije: duhovito je mučan, hladan do usijanja, zamagljen do oštrine.

Pa ipak, Očnjak nije ni Matrix, ni Podzemlje: tvorci iluzornog svijeta nisu sadistički manipulatori koji iskorištavaju osobe koje drže u obmani. Volite li usporedbe, Očnjaku je daleko bliži The Village (r. M. Night Shyamalan, 2004), u kome roditelji, traumatizirani smrću djece, osnivaju izoliranu enklavu daleko od zala moderne ere, koja krive za svoj gubitak. I roditelji u Očnjaku su – čini se – izgubili jednog sina, i potom se odvojili od svijeta kako bi sačuvali ostalu djecu, izgradivši oko njih paralelni univerzum. (Sjećate se kako je enklava u The Village smještena na lokaciji koju ne nadlijeću avioni, da nove generacije ne bi bile svjesne da žive u 20. stoljeću? Očnjak je aero-problemčić riješio jednostavnije, ali i uvrnutije: roditelji su djecu uvjerili da su to mali objekti koji lete nebom i povremeno padnu na tlo – to „potvrđuju“ tako što djeci povremeno podmeću igračke-avione po vrtu.)

No, dok osnivači enklave u The Village vrlo dobro znaju što čine, roditelji u Očnjaku su i sami uhvaćeni u vlastitu varku. Posebno je intrigantna figura oca koji jedini napušta dom, jer radi kao činovnik (u tvornici iz koje su zagonetno odsutni radnici). Iako se čini da beskrupulozno, no racionalno manipulira svime, postupno otkrivamo da je upravo on možda najveći rob obmane koju je ispleo oko žene i djece. Najviše zato što zna koliko je krhka ljuštura koju je stvorio, što potvrđuju i stalne erupcije nasilja kod djece. Starija kćerka, ionako buntovna i ljubopitljiva, lako hvata zabranjene impulse iz vanjskog svijeta (lezbijski seks, pornografiju, video kasete s holivudskim hitovima poput Rockyja i Flashdancea) te uviđa da se mora osloboditi, makar joj i nije sasvim jasno iz čega.

Kod Očnjaka posebno opčinjava nesvakidašnja otvorenost filma za najrazličitija čitanja. Hoćete semiotiku? Stvarnost oko nas potpuno oblikuju koncepti i označitelji. Marksizam? Srednja klasa psihotički poriče da će je ekonomski slom zbrisati baš kao i one radnike kojih nema nigdje na vidiku. Feminizam: na svake dvije žene koje ne shvaćaju logiku patrijarhata ili paktiraju s njim, dolazi barem jedna koja ga prozire i želi ga slomiti. Queer: lezbijska žudnja razara teror hetero-norme. Psihoanaliza: porodica je kopija incestuozne, primalne horde kojom gospodari opsceni pra-Otac. Sociologija: nuklearna porodica odbija da umre, djeca ostaju ovisna o roditeljima. Kulturne studije: nema kulture bez ‘niske’ ili pop-kulture. Meta-film: europski arthouse šalje ljubavno pismo Hollywoodu. Teologija: cijena radikalne sekularnosti – obitelj je kažnjena jer očigledno živi u svijetu bez boga. Raspudić: ovo može u Grčkoj, ali u Italiji – nikad! Lanthimos nije stvorio jednu alegoriju, nego savršenu, neodoljivu, hipnotičku Rorschach mrlju.

Očnjak je označio početak etabliranja Lanthimosa u jednog od ključnih evropskih i svjetskih autora desetih. S njim, Alpe/Alps (2012), Jastog/The Lobster (201), Ubojstvo svetog jelena/The Killing of a Sacred Deer (201) i Miljenica/The Favorite čine saldo koji je impozantan ne samo po kvantiteti, nego i estetskim dometima te Lanthimosovim odličnim snalaženjem u različitim produkcijskim ekosistemima. I pored toga što možemo govoriti o lantimosovskom rukopisu, fascinantno je koliko je on elastičan i neuhvatljiv. Uvijek je spreman na tematske antiteze i obrate: dok se u Očnjaku protagonistkinja pokušava otrgnuti od obitelji, junakinja Alpa očajnički ide u suprotnom smjeru; Jastog prvo nudi distopiju u kojoj se morate zaljubiti, a potom distopiju u kojoj se ne smijete zaljubiti. Nisu mu strani ni stilski pomaci i skokovi, poput onog između Ubojstva svetog jelena i Miljenice. Osim toga, i odlična suradnja s Tonyjem McNamarom pokazala je da Lanthimos ne pati od viška autorskog narcizma (‘režiram samo vlastite priče/scenarije’), koji bi ga mogao navesti da se u dvadesetima učahuri u neku svoju stvaralačku kuću na osami. (NJ)

(pisali: Goran Pavlov, Tonći Kožul, Ivan Palijan, Dijana Ćurković, Nebojša Jovanović)

Gorilini naj filmovi desetih: #464-#327

24 lipnja, 2020

464. Rogue One: A Star Wars Story [1 bod / 1 glas]
461. Captain America: Civil War / Everything Must Go / This Is the End [2 boda / 1 glas]
457. 10 Cloverfield Lane / Jeff, Who Lives at Home / L’Inconnu du lac (Stranger by the Lake) / Veronica Mars [3 boda / 1 glas]
455. Eat That Question: Frank Zappa in His Own Words / Upstream Color [4 boda / 1 glas]
453. Sicario: Day of the Soldado / Wonder Woman [5 bodova / 1 glas]
450. 120 battements par minute (120 BPM) / Aquarius / Mother! [6 bodova / 1 glas]
448. Killing Them Softly / Mr. Turner [7 bodova / 1 glas]
447. Fehér isten (White God) [8 bodova / 1 glas]
444. HyperNormalisation / Never Let Me Go / Trainwreck [9 bodova / 1 glas]
442. The Equalizer / The Fault in Our Stars [10 bodova / 1 glas]
441. Fyre: The Greatest Party That Never Happened [10 bodova / 2 glasa]
437. Bridge of Spies / Climax / El Camino: A Breaking Bad Movie / Kaze Tachinu (The Wind Rises) [11 bodova / 1 glas]
435. Beautiful Boy (2010) / The Jungle Book [12 bodova / 1 glas]
431. Avengers: Infinity War / David Lynch: The Art Life / Durak (The Fool) / The Help [13 bodova / 1 glas]
416. 20th Century Women / Báirì Yànhuǒ (Black Coal, Thin Ice) / Brooklyn / Enemy / Jackie / Lazzaro felice (Happy as Lazzaro) / Margaret / Meek’s Cutoff / Minding the Gap / Personal Shopper / Phoenix / Stories We Tell / The Lost City of Z / The Love Witch / Tomboy [14 bodova / 1 glas]
412. Extremely Loud & Incredibly Close / Monos / Mustang / Widows [15 bodova / 1 glas]
410. Krotkaya (A Gentle Creature) / Pietà [16 bodova / 1 glas]
409. The Duke of Burgundy [16 bodova / 2 glasa]
405. De rouille et d’os (Rust and Bone) / I Am Not Madame Bovary / The Meyerowitz Stories (New and Selected) / The Purge: Election Year [17 bodova / 1 glas]
403. Pitch Perfect / The Broken Circle Breakdown [18 bodova / 1 glas]
402. Tumbledown [19 bodova / 1 glas]
401. Carnage [20 bodova / 1 glas]
394. Bacurau / Forušande (The Salesman) / Ingrid Goes West / Le Havre / Scream 4 / Testről és lélekről (On Body and Soul) / The Town [21 bod / 1 glas]
393. Coincoin et les Z’inhumains (Coincoin and the Extra-Humans) [22 boda / 1 glas]
390. High Life / Le Passé/Gozašte (The Past) / The Bling Ring [23 boda / 1 glas]
387. Den Of Thieves / Searching for Sugar Man / Trumbo [24 boda / 1 glas]
384. Kokuhaku (Confessions) / Scott Pilgrim vs. the World / Stoker [25 bodova / 1 glas]
383. Good Time [25 bodova / 2 glasa]
382. Ahlat Ağacı (The Wild Pear Tree) [26 bodova / 1 glas]
380. Mi Gran Noche (My Big Night) / This Is 40 [27 bodova / 1 glas]
379. Cìkè Niè Yǐnniáng (The Assassin) [27 bodova / 2 glasa]
376. Judy / Umi yori mo Mada Fukaku (After the Storm) / Ne gledaj mi u pijat [28 bodova / 1 glas]
374. Spy / Žaba [29 bodova / 1 glas]
373. Bad Times at the El Royale [29 bodova / 2 glasa]
370. Bacalaureat (Graduation) / Paddington / The Hobbit: The Battle of the Five Armies [30 bodova / 1 glas]
327. 13 Assassins / The Accountant / Aku no Kyōten (Lesson of the Evil) / The Armstrong Lie / Återträffen (The Reunion) / Atomic Blonde / Big Hero 6 / Borgman / Când se lasă seara peste Bucureşti sau Metabolism (When Evening Falls on Bucharest or Metabolism) / Damsels in Distress / David Brent: Life on the Road / Dawn of the Planet of the Apes / The Dead Don’t Die / Filth / The Founder / Free Solo / Hatsukoi (First Love) / How to Train Your Dragon / The Hunger Games / I Am Mother / Icarus / Jigeumeun-matgo-geuttaeneun-teullida (Right Now, Wrong Then) / Kamera o Tomeru na! (One Cut of the Dead) / Kick-Ass / Killer Joe / The Little Death / Midnight Special / Mugen no jūnin (Blade of the Immortal) / Okja / Pain & Gain / Perfetti sconosciuti (Perfect Strangers) / Pina / Rise of the Planet of the Apes / The Ritual / Rush / Soshite Chichi ni Naru (Like Father, Like Son) / Srpski film / Super 8 / Toy Story 4 / Tucker & Dale vs. Evil / Under the Silver Lake / Where’d You Go, Bernadette / Zootopia [32 boda / 1 glas]

Gorilini naj filmovi desetih: #35-#31

23 lipnja, 2020

35. Hereditary (R: Ari Aster, 2018.)
[274 boda / 6 glasova]
Nekolicina je filmaša u drugom dijelu 2010-ih debitirala respektabilnim horor-filmom. Uz poneki vjerojatno previđeni, najviše su istaknuti Jennifer Kent (The Babadook, 2014), Robert Eggers (The VVitch, 2015), Julia Ducournau (Raw, 2016), Coralie Fargeat (Revenge, 2017), Jordan Peele (Get Out, 2017), John Krasinski (A Quiet Place, 2018) i – Ari Aster (Hereditary, 2018). Iako su sve redom stilski i sadržajno raznorodni horor-filmovi, u nekolicini je prisutan lajtmotiv dezintegracije, alijenacije i problema u obitelji. Potpomognut je takvim motivom i Asterov Hereditary, koji se među navedenima na prvu čini kao najklasičniji horor ili barem horor s najklasičnijim set-upom. Prvi dio filma svojski se trudi da u tradiciji svog dosta dobrog foršpana zametne sve tragove, bolje rečeno da nametne nekolicinu tragova kako bi gledatelje naveo da sami permutiraju, odbacuju ili prihvaćaju opcije. Drugi dio filma nastavlja u skladu s prvim, pri čemu se lagano razrađuje osnovna ideja, sve do posljednjih 15-ak minuta filma u kojima će redatelj zakucati epilogom koji nagovještava od samog početka. Da podsjetimo, film započinje osmrtnicom i krupnom ekspozicijom kućice na drvetu, uz let jedne muhe, čime dobiva na simetriji s posljednjom minutom filma, a kroz film se ponavljaju (neo)paganistički i spiritualistički simboli. Izgleda da je Aster objeručke prihvatio tu tematiku jer je već u svom idućem filmu – Midsommar iz 2019. – na istoj potpuno otvoreno i nesputano izgradio radnju.

Jasno je, naravno, da velik broj horora napetost gradi na kontrastima, međutim čini mi se da upravo ovaj film to radi vješto na nekoliko razina. Tako je efektna karakterna antinomija ostvarena između emocionalne i gestikularne raskoši sjajne Toni Collette nasuprot primirenosti lika Gabriela Byrnea. Ostvaruje se u filmu i sukob racionalnog i iracionalnog ili, preciznije rečeno, pokušaja racionalizacije stvari i mučnih događaja kakvi zapravo jesu. Vizualno je kontrastivna grafička igra potpune rasvijetljenosti i mraka u prikazu kuće, možda ponajbolje iskazana ambigramskim plakatom, a kroz film i kratkim kadrovima s izmjenom dana i noći. Akustički, osim posebnog soundtracka, odlično funkcionira odgađanje spoznaje i suočavanja kroz sekvence nesnošljive šutnje (npr. scena tik nakon automobilske nesreće), a napetost je postignuta i jezivom minijaturom na granici tišine i zvuka – Charlieinim kliktanjem.

U filmu ima i klišejiziranih situacija te se u jednom trenutku čini da nema postupka ili stilema karakterističnog za žanr koji nije upotrijebljen. Spiritualistička seansa, priviđenja, (samo)zapaljenje uz pomoć artefakta, scena mentalnog rasapa u školi (Peter kao Emily Rose), prosanjani trenuci strave, mjesečarenje, čak možda i elementi gorea. Tu su i mravi kao ludost, muhe kao mrtvost – ako ne simbolično, onda baš doslovno. Iako film ide na gledateljsko suživljenje s pojedinim likovima, što je ništa drugo nego preispitivanje i prebiranje po vlastitoj psihi, i što je zasigurno moglo biti dostatno za kvalitetnu prođu kod publike, redatelj se u par navrata poslužio i jeftinijim trzajima publike. Ipak, psihološka napetost i sveopći teror koje je redatelj izgradio nekolicinom jezivih elongiranih scena bili su dovoljni da se film zacementira kao jedan od najboljih horora desetljeća. Mnogi su ga zbog nasljedne i zle tematike uspoređivali s The Exorcistom i Rosemary’s Baby, pri čemu posljednji doista jest surova klica ovog filma, ali čini mi se da mu nema pravog (pra)uzora.

Posebnu atmosferičnost filmu daje izvitopereni score cijenjenog Colina Stetsona, raspršujuća glazba koja se zavlači u svaku poru gledateljskog bića. Na trenutke se čini da je glazbenik pronašao potpuno nove tonove, tempo i tehniku. Svakako adut filma, uz već spomenutu Toni Collette (ali i manju ulogu Ann Dowd) te neka režijska i scenaristička rješenja. Završni Reborn izvrsno dočarava razrješenje cijele situacije. Od himničnog početka, dubokog masnog prijelaza i animalnog klimaksa, teško je na ostati imun na obično slušanje, a kamoli dok svira uz posljednje kadrove na velikom platnu. (FK)

34. Birdman (R: Alejandro G. Iñárritu, 2014.)
[284 boda / 8 glasova]
Poznato je da je Iñárritu radio Birdmana kao gestu odjeba superherojskim filmovima, ali ja, veliki fan superherojskih filmova, sam ga doživio kao film rađen baš za mene: anti-art art film. Sve mi je rezoniralo: od precijenjenih Edwarda Nortona i Raymonda Carvera do kazališta kao krajnje suspektnog primjera sofisticiranosti. Protagonist Keaton je stvarno Birdman, zna u sebi da je narcizam superheroja barem jednako legitimna i zdrava spika kao ikoja druga. Film je toliko pogodio neku nišu koju doživljavam svojom da mi je čudno koliko je široko popularan. Dobra je kamera? (LJ)

33. The Big Short (R: Adam McKay, 2015.)
[285 bodova / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
Kao što je Martina u svojoj jučerašnjoj crtici napisala, i ja sam u ovom desetljeću provela više vremena zureći u serije nego u filmove, ali čim sam čula za ovaj izbor, znala sam da će mi The Big Short biti u top 5. Prije koji tjedan bio je na nekoj od naših televizija, pa sam ga pogledala treći ili četvrti put i shvatila da već po tome zaslužuje čelnu poziciju na mojoj listi. Nažalost, na TV-u je bio iskasapljen ispodprosječnim prijevodom, jer je valjda bilo teško pronaći kako se koji termin kaže na hrvatskom pa su titlovi u ključnim djelovima filma nerazumljivi, a i sam naslov je potpuno bezličan, Oklada stoljeća, i propuštena je prilika za igru riječi iz originala. Doslovno bi to bilo Veliko kraćenje ili Veliko shortanje, s tim da ovaj drugi naslov sigurno ne bi prošao na TV-u, ali prvi je ionako bolji, jer je radnja filma upravo o kraćenju, odnosno ulaganju koje pretpostavlja da će vrijednost neke druge dionice ili obveznice pasti. Da, u suštini je to klađenje protiv nekoga, narodski bismo mogli reći da je to radovanje tuđoj nesreći, tj. izvlačenje golemog profita iz nje, ali ipak kraćenje postoji kao ekonomski termin, a čitav film nije o ovisnicima o kocki, nego o ekonomiji i doktoru koji je prokužio da banke i agencije za rejting daju kredite bez ikakvog pokrića, šakom i kapom, kako bi sebi isplatile bonuse, a jesu li klijenti u stanju plaćati svoje hipoteke bilo je sporedno.

Nezaposleni, prekarni radnici, čak i psi, bilo tko je mogao prije 2008. bez ikakvih problema dobiti hipotekarni kredit, a to je u filmu poprilično vjerno prikazano. Ako sam dobro shvatila YouTube videa temeljem kojih sam postala stručnjakinja za makroekonomiju, “jamci” za takve kredite bile su same banke, koje su velikim osiguravateljskim tvrtkama i drugim bankama ili klijentima prodavale obveznice s paketima tih hipotekarnih kredita. Pritom su takve obveznice imale najviši, A ili B rejting, pod pretpostavkama: “Amerikanci će plaćati hipoteku” i “ako im mi ne damo visoki rejting, otići će nekome drugom”.

Michael Burry, po struci liječnik koji je karijeru izgradio u svijetu financija, upravljao je jednim od fondova i 2005. primijetio da nešto ne štima s tržištem nekretnina. Ne vjerujući sažecima statističkih podataka, sam je proučio tisuće i tisuće stranica građe i predvidio da će se tržište urušiti. Potom je, mimo svih ustaljenih praksi i na čudo svojih klijenata, od osiguravateljskih kuća zakupljivao obveznice uz kluauzulu da će ih one otkupiti natrag od njega po istoj cijeni, a ako na tržištu njihova cijena padne, on zadržava razliku. Kratio ih je. Osiguravateljske kuće mislile su da je budala jer su apsolutno svi bili sigurni da je tržište nekretnina najstabilnije. Svi su mu se čudili, primao je bijesne mejlove, ali godine su prošle, Amerikanci nisu plaćali svoje hipoteke, tržište nekretnina je polako tonulo, a onda se i potpuno urušillo 2008. i Burry je zaradio milijarde. Nije jedini, profitiralo je još nekoliko igrača koji su posredno saznali za njegovu ideju, a koji su mnogo više od njega zastupljeni u filmu pa se korak po korak razotkrivaju razmjeri bankarske pohlepe i bahatosti koja je milijune Amerikanaca ostavila bez posla i bez krova nad glavom.

O krizi sam znala koliko sam upratila u medijima kad se odvijala, ali The Big Short je zanimljiv jer donosi perspektivu insajdera, a kada prikazuje “poštene brokere s Wall Streeta” ipak ne zapada u parodiju. Antisistemski je, antikorupcijski, teško probavljiv, ali s takvim gigantima u glumačkoj postavi da je potpuno pitak. I još ima metala i Led Zeppelin na foršpanu! Razbijanje četvrtog zida nije po svačijem ukusu, ali meni paše i ovdje je odlično ukomponirano, uz zgodne metafore koje pomažu da se dočara komplicirana ekonomska taktika koja je prethodila krahu američkog tržišta nekretnina te posljedičnoj svjetskoj krizi. Jedini minus je što filmu nedostaje ženskih likova, ali sniman je po istinitim događajima, pa je i taj minus ustvari pokazatelj realnog položaja žena u svijetu biznisa i velikih financija. Režija i kamera su svježe, a doza humora u scenariju pomaže da se pokriju ovako teške teme. (DĆ)

32. Holy Motors (R: Leos Carax, 2012.)
[289 bodova / 6 glasova]
Ne vidim inače nešto puno smisla u prepričavanju fabule filma unutar teksta ovakvog formata, no kada je narativna konstrukcija tek sekundarna po nosivosti i kada će prvo pitanje dok se film gleda biti “Šta je ovo?”, onda možda nije loše napraviti iznimku: glavni lik je glumac koji uistinu živi svoje uloge, do te ekstremne točke da mu je jedini privatni dio života pokretni filmski set na kojem se sprema za sljedeću ulogu. Eto ga, o tome se u ovom filmu radi. A odvija se tako da su fenomenalni Denis Lavant i svijet koji oko njega nastaje čas napeti, čas sjetni, čas muzikalni, čas tihi, konstantno nepredvidivi, često smiješni, povremeno blesavi i nikad dosadni.

Iz svega navedenog jasno je da je Leosu Caraxu jedna od glavnih misli vodilja bila pokazati što sve film može biti, toliko da nije problem svrstati svaki od Heraklovih zadataka glavnog lika u zaseban žanr. Iščitava se i jaka nostalgična nota – žal za svime što film najčešće nije, za vremenima kad se pisalo, snimalo, glumilo i režiralo slobodnije, uz neizbježan strah od zamjenjivosti – koja me kao polufilmofila ne dira previše. Uostalom, nije li svaka nostalgija žaljenje za nečim što nikad nije bilo baš toliko dobro? I nije li baš ovaj film u svom pomalo apsurdnom idea twistu bolji od svega za čim možda žali?

Sloboda, naravno, donosi sa sobom i odgovornost, u ovom kontekstu donošenje odluka koje mogu poći nebrojenim krivim putevima, što se najbolje očituje na spektru pamtljivosti/zaborava. Upravo tu je ovaj film, baš dobro, poprilično lijevo: nakon više od sedam godina jedva da mi je išta ishlapilo iz sjećanja. Uspije li se ne izigrati odgovornost u slobodi, dovoljno začiniti zabavom i komičnim preklapanjima, dok se istovremeno narativni okvir zadrži u jednom komadu, makar ga se povremeno i krpalo, dobije se djelo pokraj čije se kompleksnosti ostali filmovi čine banalnima – a pored Holy Motorsa banalno je gotovo sve.

Ovaj film gledatelja mentalno osvježi, a umom prohuja kao Mr. Oscar s harmonikom i pop-up orkestrom kroz Église Saint-Merri u najboljoj filmskoj sceni proteklog desetljeća. Lud, zabavan i, u jedinstvenoj kombinaciji ludosti i zabave, neponovljiv. (AS)

31. Moonrise Kingdom (R: Wes Anderson, 2012.)
[294 boda / 7 glasova]
Priču znaju svi – životinje, Noa i njegova obitelj ukrcavaju se na arku kako bi se spasile od sveopće poplave u oluji svih oluja, iako se u finišu drame radnja ponešto mijenja, pa lokalni policajac spašava dvoje zaljubljenih mladih od sigurne smrti udarom groma na vrhu crkvenog zvonika, odlučnih da se ne predaju izopačenom svijetu odraslih koji su se skupili dolje u crkvi u potrazi za skloništem od oluje. Ukratko rečeno, Moonrise Kingdom je zaista veličanstvena filmska interpretacija opere Noye’s Fludde Benjamina Brittena, napisane s idejom da sve pjevaju i glume djeca amateri uz angažman profesionalaca tamo gdje je to nužno potrebno. (BM)

(pisali: Filip Karačić, Leonard Jurić, Dijana Ćurković, Ante Spahija, Bojan Mandić)

Gorilini naj filmovi desetih: #40-#36

22 lipnja, 2020

40. The Cabin in the Woods (R: Drew Goddard, 2012.)
[259 bodova / 6 glasova]
Smjestilo se u tu misterioznu kolibu svašta u filmskom svijetu, još tamo od proslavljenog horor-klasika Sama Raimija The Evil Dead iz 1981. sve do danas kad je filmski svijet preplavljen (uglavnom lošijim) hororima. U posljednjih 20-ak godina nisu to bogzna koliko zvučni naslovi, ali ih se našlo nekoliko vrijednih pažnje. Simplificirano za potrebe ove crtice, riječ je o filmovima u kojima nekolicina mladića i djevojaka (obično njih petero) odlazi u kolibu u šumi, nakon čega se – na ovaj ili onaj način – raspliće klupko krvavih događaja. Stilski je obično riječ o slasherima ili kakvom drugom podžanru filmova strave, ali (gotovo) uvijek u paketu s pomaknutom komedijom (teoretičari su se domislili još jedne žanrovske ladice, pa se ovakvi filmovi u posljednje vrijeme efektno nazivaju splatstick). Eli Roth tako 2002. snima poluinfantilni film infekcije Cabin Fever, 2010. se pojavljuje doista inovativni Tucker & Dale vs. Evil, a relativno su zadovoljili i The Cottage iz 2008. i nostalgični Final Girls iz 2015, iako se radi o skromnijim doprinosima žanru. Međutim, jedan se ipak nekako ističe među gomilom: riječ je o horor-komediji The Cabin in the Woods iz 2012. koju scenaristički supotpisuju Drew Goddard i Joss Whedon, dok režiju potpisuje sam Goddard. Radi se o svojevrsnom metafilmu kojeg je kritika uglavnom prihvatila dobro, dok je generalnu publiku film – a loving hate letter, kako ga naziva sam redatelj – polarizirao.

Metafilmski naboj nagovješćuju već i, nazovimo ih tako, formalni okviri: na posteru filma koliba je izdvojena poput kakve stilizirane kocke za slaganje, kao i naslov koji tehnički funkcionira kao naziv filmskog mikrožanra. Unatoč tim sitnicama, gledatelj koji nije puno čitao o filmu na prvo gledanje ne osjeća odmah takav naboj, ali na njegov se razvoj ne čeka pretjerano dugo. Tako smo već u prvim minutama upoznati sa Sittersonom i Hadlyjem, rukovoditeljima nečega što nam još nije definirano, a nedugo nam zatim – u sceni prolaska kombija tunelom kad se ptica neočekivano zabija u… nešto – film lijepi prvi pravi šamar u lice. Ti šamari s vremenom postaju sve jači, ali ajde, nakon ovog prvog barem ih očekujemo. Uskoro se pojavljuje iskarikirani lik Mordecaija, sugestija tipskog lika „The Harbingera“ koji služi kao upozorenje protagonistima. Kroz film se, zatim, od ulaska u podrum pa sve do staklenih kubusa* oblikuje kolaž referenci preuzet iz nekolicine horor-filmova, od klasika (The Shining, Alien, The Hills Have Eyes, 13 Ghosts, Hellraiser, Ringu…), manje poznatih i uglavnom drugo- i trećerazrednih filmova (Eight Legged Freaks, Night of the Demons, Reptilicus, Attack of the 50 Foot Woman…), do manjih referenci na vlastite ranije radove, poput Firefly.

Uz te trenutke citatnosti, koji se lako doživljavaju kao izraz autorskog divljenja prethodnicima i filmskim bedemima, usporedno se otkrivaju mehanizmi horor-konvencija, od brojnih mcguffina iz horor-repertoara do dobro poznatih scenarističkih klišeja koji su sad tobože rasvijetljeni: razdvajanje glavnih likova u ključnim situacijama, protagonistica koja ispušta nož, povratak otpisanog lika koji spašava situaciju, odlazak u podrum i činjenje glupavih poteza općenito. Također, iako su glavni likovi (barem formalno) predstavljeni kao učeni i fakultetlije, što film više odmiče, eksplicitnije poprimaju osobine tinejdžerskih horor-arhetipova. Tako Hemsworthov lik nabacuje samome sebi komplimente o zgodnosti, „pametnjaković“ se razbacuje latinskom gramatikom, lik plavuše izvodi valjda najrandom scenu skidanja ikad, dok debil od stonera – jer je stoner – lagano raskrinkava mehanizam (iza) kolibe. Čini se da bi – čak i na fizičkom nivou i barem površnije gledano – dvojac luckastih rukovoditelja mogao biti i potpis Goddarda i Whedona općenito, koji utjelovljuju sve (ne)ugodnosti i (ne)mogućnosti redateljskog, scenarističkog i producentskog posla. Glumci Bradley Whitford i Richard Jenkins genijalni su u tim ulogama, a u nekoliko scena su urnebesno smiješni. Prije svega to je Sittersonov razgovor s Mordecaijem na zvučniku (što je, btw, isto dosta dobro podrivanje još jednog žanrovskog tropa), trenutak „empatije“ i komični ples s Hadleyjem na glazbu na koju pleše i ekipa u kolibi.

Ancient ones su prema mnogim pak tumačenjima indiskretni omaž ocu modernog fiktivnog panteona, H. P. Lovecraftu, ali i entitet koji upućuje na horor-fana starog kova, moglo bi se reći i na horor-publiku s očekivanjima ili, ako hoćete, na publiku općenito. Posljednja scena u filmu nije šaka deusa ex machina (jer cijeli film se nešto kuha), nego je šaka titana Kronosa dugo zauzdana u podzemlju, konačno, gledateljeva šaka koja probija vremensku barijeru i metafilmsko tkivo. Ili možemo pomisliti da je to reagiranje razbješnjenoga gledatelja koji nije dobio očekivano? Ovdje je to prikazano simbolično: iako su rukovoditelji pokušali spasiti stvar, ona je izmakla kontroli, a onaj koji po pravilima (ovakvih) horora nije smio preživjeti – ipak preživi. Vjerujem da su silne kasnije egzegeze i raslojavanja filma, a uz njega i (pod)žanra kojem pripada, po svemu sudeći naživcirale dio publike i kritike, posebice doda li se tome i gikovsko kontaminiranje filma velikom količinom referenci. U takvoj konstelaciji dio publike vjerojatno je ostao i nezadovoljan jer je riječ o hororu koji to zapravo i nije, pošto se izravni elementi strave mogu svesti na nekoliko bezveznjikavih slasherskih sekvenci, dok su ostali smješteni u okvire grotesknog, apsurdnog, smiješnog ili blesavog. Film je, kako god, iznimno zabavan, inteligentan i duhovit, i što bi se u modernom gledateljskom rječniku reklo – umjereno do dosta rewatchable, što mi je u ovom slučaju dovoljno da mu/im ništa ne mogu pretjerano zamjeriti. A može s onom šakom i obrnuto – na kraju, nakon svih malih šamara, zadirkivanja i suptilnih ili manje suptilnih ogoljenja pozadine, ta šaka nam je svakom ipak završila u oku. Nekog je nokautirala baš izravno, mnogima je zadala tehnički nokaut, a neki su je prihvatili bez previše krvi i suza. Ja sam ipak uspio ovo zadnje.

* Nije naročito potrebno, al’ ajde, moram jer znam da blog čita i par dylanoljubaca. U jednoj epizodi Dylana Doga, pod nazivom Đavolov dodir, na samom kraju scena je koja neodoljivo podsjeća na jednu sitnicu u The Cabinu… Meni zanimljivo, posebice jer je sjajna Paola Barbato Il tocco del diavolo napisala 2007., a Goddard i Whedon The Cabin… par godina kasnije. (FK)

39. Dallas Buyers Club (R: Jean-Marc Vallée, 2013.)
[259 bodova / 9 glasova]
Nije Dallas Buyers Club film o čovjeku koji je uspješno pobijedio medicinski sustav i pronašao efikasniji način za borbu protiv bolesti u vrijeme kada se o njoj jako malo znalo i kada je bila smrtonosna… Ne, njegove alternativne kombinacije lijekova su se dugoročno pokazale jednako uspješnima i neuspješnima poput onih koje je gurala službena medicina.

Dallas Buyers Club je, jednostavno, film o Ronu Woodroofu, razvratnom Teksašaninu (Razvratni Teksašanin bi bio savršeni naslov jednoj epizodi Texa Willera) koji pokupi AIDS na samom početku epidemije pa odbija umrijeti u roku godine dana, kako je to službena medicina tada nalagala. Zubima i noktima se Ron drži za zadnju slamku života, često je koristeći kako bi potegao obilatu lajnu koke, traži kombinaciju lijekova koja će mu produžiti život, te usput to učini i za gomilu ljudi s ivice nekog drugog života. Prostitutke, narkomani, homoseksualci i transrodni postaju njegovi prijatelji i kolege nakon što su ga svi njegovi bivši ostavili, kako se inače društvo tada odnosilo prema oboljelima.

Prvo zbog profita, a onda zbog probuđene iskre ljudskosti osniva Dallas Buyers Club kojemu je članarina 400 USD mjesečno, a članovi dobivaju svoju kombinaciju lijekova i suplemenata koje on uglavnom šverca iz Meksika. Službena medicina se zagrcne ispijajući svoj koktel lijekova kada sazna za to, pa se trudi spriječiti ga da ljude kljuka neodobrenim supstancama.

Ron Woodroof nije lik koji će u nama pobuditi suosjećanje, niti film to pokušava – mada nije ni da nema svojih dirljivih trenutaka, stegnut će nam se grlo i ovlažiti oko na pravim mjestima… Ali ne radi se ovdje o tome. Nego o uvjerenju da svatko suočen s unaprijed izgubljenom bitkom (kao što je unaprijed izgubljena i igra života) svejedno treba u sebi pronaći volju za borbom i treba iskoristiti priliku za nju. Borba je unaprijed izgubljena, ali nakon nje nas očekuje vječni život. Uzmite naprimjer samo Rockyja. Izgubio je onu borbu protiv Apollo Creeda, a živjet će vječno i doživjet ćemo sigurno Rocky 5 Thousand. (IP)

38. First Reformed (R: Paul Schrader, 2017.)
[263 boda / 7 glasova]
Paul Schrader se vratio u formu, rekavši to malo sam rekao. Možda to i ne bi trebalo čuditi jer se ipak vratio god’s lonely manu, svojoj temi i inspiraciji koja se provlači od Travisa Bicklea, preko Isusa Krista pa do, u ovom slučaju, pastora Ernsta Tollera kojega u ulozi dosadašnjeg života tumači Ethan Hawke. First Reformed je teška egzistencijalistička drama s izraženim teološkim primjesama. Svijet u ovom filmu je u totalnom rasapu. Sve se raspada: planeta Zemlja, crkva, kako fizička tako i ona duhovna, ljudsko tijelo… Previše je tereta na ljudskim plećima, kičma pod teretom stenje. Antihumanizam se nameće kao razumni odgovor, ali ne samo kao svjetonazor koji ljudsku vrstu okrivljuje za raspad okoliša, nego i filozofija koja ne nalazi opravdanja za dolazak novog života na svijet. Sve to u ovom filmu ima smisla i gledatelj polagano klone duhom, a da bi na kraju ipak tanka svjetlost probila mrak. Tumačite tu svjetlost kako hoćete. (BŠ)

37. Three Billboards Outside Ebbing, Missouri (R: Martin McDonagh, 2017.)
[263 boda / 8 glasova]
Posljednjih godina filmove sve više gledam na kapaljku. Nekako se dogodilo da sam se gotovo u potpunosti prebacila na serije. One rijetke petke kad me suukućanin uspije privoliti da pogledam išta snimljeno nakon 2005. – uglavnom provedem uzdišući kako su filmovi sve gluplji, sve se podredilo CGI-ju, scenariji više ne postoje, režija je apstraktni pojam, blablabla…

Kad je Three Billboards Outside Ebbing, Missouri izašao, odlučili smo pogledati ga u kinu. Počela sam ga gledati polurezignirano, ah, evo Frances i njezine drčnosti, puno je to bolje isfurala u Olive Kitteridge… No misli tog tipa ubrzo su se utišale. Radnja filma počinje događajem kada majka, čija je kćer brutalno silovana i ubijena, odluči zakupiti tri jumbo plakata na kojima proziva lokalnog šerifa zbog toga što slučaj nakon skoro godinu dana još nije riješen. Taj događaj potom za sobom povuče cijelu lavinu daljnjih događaja…

Ubrzo sam morala samoj sebi priznati da je filmografija na vrhuncu, da su režija i montaža besprijekorne, muzika me pomela i prije nego što sam se snašla, bila sam uvučena. Izvrsna prva polovica filma bila je savršen uvod u shitstorm koji je uslijedio nakon ključnog dijela koji neću sad spojlati, samo ću napomenuti da ima to jedno nekonvencionalno oproštajno pismo koje je meni najjači trenutak filma i ne sramim se priznati da sam balavila k’o budala. Događaji koji potom uslijede prilično su bizarni, a nit koja se cijelo vrijeme provlači jest ta kako je većina događaja u životu besmislena i nasumična… Sam kraj ostavlja nam izbor da za sebe odlučimo u kojoj mjeri.

Likovi su daleko od crno-bijelih – čak i sama protagonistkinja prilično je zajebana, teška i ne baš pretjerano simpatična osoba (zadnje riječi koje je uputila kćeri u svađi koja je prethodila fatalnom izlasku: „Nadam se da će te netko silovati“). Sam Rockwell glumi zadrtog, priglupog i zatucanog rednecka koji je igrom slučaja i policajac koji voli mlatiti ljude – iako je izvrstan, njegov mi je redemption, priznajem, malo nategnut i to mi je ajmo reći problematična točka filma. No bez obzira na spomenuto, riječ je od jednom od najboljih filmova zadnjeg desetljeća koji definitivno ne pati od predvidljivosti i smatram da je itekako vrijedan gledanja.

p.s. Jedino što ne razumijem jest to što su mnogi ovaj film proglasili crnom komedijom – može se reći da je štošta, ali komedija, pa čak i u najširem smislu riječi „crna“, definitivno nije. (MM)

36. Frances Ha (R: Noah Baumbach, 2012.)
[271 bod / 6 glasova]
Kao jedna od rijetkih milenijalki u sad-već-granično-srednjim dvadesetima koje redovito sudjeluju na ovim izborima, naučila sam da očekujem crtičarske zadatke o rijetkim milenijalkama koje završe u top 40. I ne bunim se (Tonći, stvarno!), dapače, glavni problem (osim odgađanja pisanja za zadnji čas) mi je što obično imam previše toga za reći o tim serijama/filmovima/albumima, imam u glavi materijala barem za jedan prosječni seminar. Jasno, niti mi se to stvarno piše niti bi se ikome to dalo čitati, ali izludi me malo to biranje, posebno zato što se još uvijek nisam potpuno odučila od promišljeno-distanciranog pristupa kojem su emocije i užitak identifikacije u tekstu nepoželjne ili trivijalne teme.

*zamislite ovdje ulomak o Baumbachu i novom valu*

*zamislite ovdje ulomak o drugim milenijalskim autoricama koji spominje među ostalim i Lenu Dunham*

Frances Ha prvi je dio neslužbene trilogije Grete Gerwig o odrastanju naslovnih djevojaka koje su same smislile te naslove – Mistress America je ime priče koju Brooke piše u filmu, Christine traži od obitelji i prijatelja da je zovu Lady Bird, Frances Halladay prelomi papirić sa svojim imenom tako da samo dio stane u okvir poštanskog sandučića. U svim ovim filmovima fokus je na odnosu između djevojaka i žena, na različitim vrstama neromantične ljubavi i u različitim fazama odrastanja – trilogija je kronološki obrnuta pa tako zadnji (i prvi u potpunosti Gretin) film prati maturanticu, drugi studenticu, a treći zorno dočarava prekarno životarenje između završenog faksa i stalnog posla.

Frances, dakle, upoznajemo u razdoblju života između menze i njujorških dinner-partyja s ljudima koji posjeduju „a little pied-a-terre“ u Parizu, razdoblju koje super dočarava jedan tweet koji sad ne mogu pronaći ali the gist of it je „I don’t care that I’m 26, if I get pregnant it still counts as unwanted teen pregnancy“. Frances je traljava, vesela, zabavna, neodgovorna Petra Pan, na momente duhovita, na momente krindžara, osoba koja se svom snagom zaleti u nešto i onda se u zadnji čas predomisli, ali već bude prekasno, nije zakočila dovoljno rano i sada je prisiljena dovršiti što je započela. Ona je plesačica koja nije dio stalne studijske postave, jedva plaća režije po sniženoj renti, druži se s kul umjetnicima koji žive u kul stanovima koji su, kako njezina prijateljica primjećuje, „vrlo self-aware“, s pažljivo kuriranim pločama i fotografijama tuđih obitelji. Iako je film jako njujorški, prepoznala sam puno sebe i ljudi koje poznajem u njezinoj svakodnevici – urnebesne i vrlo bliske su mi scene u kojima Frances shvaća da svi njezini novi prijatelji imaju jako bogate roditelje, pogotovo jer sam baš nedavno saznala da mi jedna jako draga i jako partizanska drugarica s faksa doslovno ima trust fund (!?), a Benji i Lev me podsjećaju na jednu stvarnu osobu koja je ostavila curu „jer ne čita dovoljno knjiga tjedno“. Frances je najviše ja kada dobije povrat poreza pa odluči častiti večerom ali restoran ne prima debitnu pa trči na bankomat i usput padne par puta.

Film je prepun pokreta i tijela u pokretu, scene u kojima Frances trči i pleše kroz New York vizualno su najupečatljiviji dijelovi filma, puni života, radosti i romantike. Romantike u jednom vrlo općenitom smislu, u smislu u kojem je film strukturiran kao romantična komedija, ali za svako opće mjesto koje honorira izbjegne tri druga (bilo koji drugi film bi na kraju spojio Frances i Benjija), a ako ih i ne izbjegne u potpunosti, pretvori ih u nešto drugo (Francesin katastrofalni izlet u Pariz). Ljubavna priča u Frances Ha priča je o prijateljstvu Frances i Sophie, od početne idile i nerazdvojivosti preko krize (doslovnog i metaforičkog udaljavanja) do ponovnog ujedinjenja – onog momenta ispunjenja Francesine najdublje želje. Znam da sam za onu glupost s povratom poreza rekla da je „najviše ja“, ali malo toga u meni izaziva toliki horor kao pomisao na to da bi mi najbolja prijateljica mogla postati „a three-hour-brunch friend“. Frances Ha legitimira žensko prijateljstvo i stavlja ga uz bok, ako ne i iznad, romantične veze, ono je za Frances prva, a ne utješna nagrada. Naša heroina za razliku od Bowieja ne zna kada izaći, a kada ostati kući, tek uči kako rješavati stvari, ali u Sophie je pronašla svoju modernu ljubav. Frances ne treba zamišljati sretnom, znamo da već je. (MR)

(pisali: Filip Karačić, Ivan Palijan, Branimir Šutalo, Martina Maričić, Maja Rogulj)

Gorilini naj filmovi desetih: #50-#41

20 lipnja, 2020

50. Inherent Vice (R: Paul Thomas Anderson, 2014.) [234 boda / 5 glasova]
Poroci su, to vam mora biti jasno, inherentni Miamiju – mjestimični poroci u drugim gradovima su samo iznimke koje potvrđuju pravilo!

49. The Lobster (R: Jordan Peterson R: Yorgos Lanthimos, 2015.) [234 boda / 8 glasova]
Navodno omiljeni film našeg predsjednika, kažu da ga često gleda u kinu “Tač”.

48. Black Panther (R: Ryan Coogler, 2018.) [236 bodova / 5 glasova]
Iako mi je “Ali… je li to UMJETNOST?” generalno jedno od najmanje zanimljivih pitanja koje se može vezati uz neki komad glazbe/filma/itd, smatram ipak da su burne reakcije na Scorseseov stav da je upitno koliko se Marvelovi filmovi mogu zvati umjetnošću bile malo pretjerane, jer… pa, i nije nešto posebno daleko od istine, rekao bih? Mislim, volim ja jako MCU i sve i ne kažem sad da se formulaičnost i umjetnost nužno isključuju, ali Marvelovi filmovi su toliko formulaični – uz praktički identičan omjer humora, akcije, dirljivih momenata i fan servicea u svakom filmu – da su, u najmanju ruku, u raskoraku s nekim konvencionalnim shvaćanjem pojma umjetnosti kao koliko-toliko slobodnog kreativnog izražavanja… No opet, to što su svi MCU filmovi “isti” – ima i svoju dobru stranu, a to je da, zahvaljujući trudu, ljubavi i know-howu dobro uhodane mašinerije, nikada ne padaju ispod određene razine; otkad sam uskočio u MCU vlak negdje u doba prvih Guardiansa, nisam vidio nijedan MCU film a da je bio loš, u najgorem slučaju to bude sasvim dobra 3.5/5 zabava. A kad bude i više od toga, to je samo dokaz kako čak i u okvirima najstrože zadanih parametara vrsni autori mogu ostaviti jak osobni pečat, bilo politički (Cooglerov Black Panther) ili estetski (Waititijev Thor: Ragnarok) ili jednostavno onaj nesputano dječačkog zanosa (Gunnovi Guardians of the Galaxy)… No Marvelovi filmovi su prije svega vrhunske akcijske komedije i zahvaljujući njima ovaj period blockbuster-kinematografije će ostati upamćen kao jedno od zlatnih doba akcijske komedije. I koliko god da ljudi znali njurgati protiv tekuće kino-dominacije superheroja, jednom kada to sve bude gotovo – prisjećati će ih se s istom onom čežnjom s kojom su se jedno vrijeme znali prisjećati blockbustera osamdesetih: “Jel se sjećate kako su filmovi nekada znali bit šareni i šašavi i nabrijani i tako totalno zabavni? A ne ovo DANAS!”.

47. Melancholia (R: Lars von Trier, 2011.) [238 bodova / 6 glasova]
Još jedan feelgood zgoditak veselog bećara Larsa – kako nam taj čovjek samo zna izmamiti osmijeh na lice, pa to je čudo!

46. Jagten (The Hunt) (R: Thomas Vinterberg, 2012.) [241 bod / 6 glasova]
Ovo je jedan jako dobro napravljen film s kojim sam imao samo jedan mali… zapravo nepremostivo veliki problem, a to je da sam ga odgledao u uvjerenju da će se na kraju pokazati da glavni lik ipak JEST kriv! Mislim, u redu, da, znam da djeca znaju bezbrižno izmišljati svakakve gluposti – ali da će dijete izmisliti nešto takvo?! Sori, ne pušim. I zanimljivo kako je jedan ovakav film još prije samo nekoliko godina mogao u liberalno-lijevim sferama biti naširoko hvaljen i relativno nekontroverzan: da je snimljen danas, bio bi vjerojatno doživljen kao desničarska provokacija.

45. Bridesmaids (R: Paul Feig. 2011.) [241 bod / 6 glasova]
Vadi kumo keš, keš!

44. The Master (R: Paul Thomas Anderson, 2012.) [244 boda / 6 glasova]
Gospodariti se može raznim stvarima: prstenovima, lutkama, otpadom… Zanimljiva je to i kompleksna tema, pa mislim da bih mogao jednom pogledati i ovaj film.

43. Take Shelter (R: Jeff Nichols, 2011.) [249 bodova / 7 glasova]
Kad već spomenuh Martina Scorsesea, ono što mi se kod njega najmanje sviđa je njegova sklonost kriznom profiterstvu, ta nezajažljiva potreba da kupi svako jebeno sklonište koje može i onda ga po paprenim cijenama iznajmljuje žrtvama prirodnih katastrofa! I još to trlja svima u facu, kroz čak nekoliko filmova u kojima kao trbuhozborac kroz Micka Jaggera besramno krešti: “Dajte mi, DAJTE skloništa!”. I zato baš cijenim širokogrudni humanizam Jeffa Nicholsa, koji – za razliku od tog gramzivog đubretara – svima potrebitima velikodušno poručuje upravo suprotno: “UZMITE sklonište”. Veliki čovjek, veliki film! (… vjerojatno? Nije da sam gledao, ofkors.)

42. La La Land (R: Damien Chazelle, 2016.) [255 bodova / 7 glasova]
Samo Green Velvet, ne priznajem nijedan drugi “La La Land”, biž’ ća Damjane!

41. Amour (R: Michael Haneke, 2014.) [258 bodova / 7 glasova]
Mosa bavlju, Kehane moj, mosa bavlju… I to bi bilo to od moje administratorske malenkosti, nastavljamo s top 40 od ponedjeljka navečer!

Gorilini naj filmovi desetih: #60-#51

19 lipnja, 2020

60. The Tree of Life (R: Terrence Malick, 2011.) [214 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Poznati filmski radnik Terrence “And Phillip” Malick snimio film o… Grootu? Jednom od Entova iz LOTR? Nekom od Dendroid soldiersa iz HoMM3? Ne pitajte ništa, nisam gledao.

59. We Need to Talk About Kevin (R: Lynne Ramsay, 2011.) [214 bodova / 4 glasa / dva prva mjesta]
Zanimljivo kako neke riječi i fraze u različitim kontekstima mogu imati drastično različita značenja, jelda? Uzmimo, naprimjer, glazbu i ljude. Bilo bi, tako recimo, potpuno točno ako bi rekli i za “What Ya Want” Clooneeja i za Kevina iz ovoga filma da “jebeno ubijaju”, ali to – pazite sad – NE znači da je Kevin zavodljivo groovy i seksi i da te totalno digne (s njime je, štoviše, potpuno suprotna situacija!). Isto kao što je i u pravu svatko tko će za “One, Two” Clooneeja reći da je traka “ubojica”, ali ako bi (s podjednakim pravom!) rekli to i za Kevina, to međutim ne bi značilo da je on toliko minimalističan da se ne sastoji od gotovo ničega osim bas-linije i drumtracka ali je bas-linija tako zarazna a drumtrack toliko poletan da ništa više zapravo ni nije potrebno – ne, Kevin je ubojica je jedan posve drugi način.

58. Coco (R: Lee Unkrich & Adrian Molina, 2017.) [217 bodova / 5 glasova]
Možda i najdivniji Pixar dosad (i koji bi, da se mene pitalo, išao u hrvatsku distribuciju pod naslovom… Coco i duhovi!)

57. Snowpiercer (R: Bong Joon-ho, 2013.) [222 boda / 5 glasova]
Ne znam jesam li već pisao negdje o tome (vjerojatno jesam?) ali dobro, uglavnom, ja sam vam – najiskrenije, živa istina! – veći dio svog života proveo u uvjerenju da je onaj narodnjački klasik “Otišo si, sarmu prob’o nisi” zapravo – “Otišo si, sarmu PROBO nisi”, u smislu da nije stigao probosti sarmu. 😀 Ono, šema u stilu: lik iz pjesme ide na prvi dejt s curom i ona ga nagovori da dođe na sarmu kod njenih, on bi radije da mogu negdje nasamo i nije baš najsretniji s tim al ajde, nekako nevoljko pristane… I dođe on tako kod njenih, njena mama ga veselo oblijeće i oslovljava sa “zete”, njen stari ga najozbiljnije pita da kad će unuci, liku sve neugodnije, pa mu onda mama servira sarmu (“Jedi, zete! Moraš jesti da nam budeš jak pa da nam i unuci budu jaki!”), a stari ga lupi svom snagom po leđima i šeretski se nasmije… Lik uzima vilicu i sprema se probosti sarmu, da bi zatim zastao s vilicom u zraku, trese se od nelagode, cijela obitelj ga gleda u iščekivanju, njega oblijeva hladni znoj, ne zna što da radi – i onda naglo ispusti vilicu i pobjegne glavom bez obzira! Elem, nisam odavno gledao Snowpiercera no, koliko se sjećam, futurističko vozilo iz naslova jest probolo ponešto snijega – nije ga ipak zadesilo Prokletstvo sarme!

56. Looper (R: Rian Johnson, 2012.) [224 boda / 5 glasova]
Govorite što god hoćete o junacima ovog filma, ali ne možete nikako reći da – nemaju petlje!

55. Spring Breakers (R: Harmony Korine, 2012.) [226 bodova / 7 glasova]
James Frozga – “Daj šta daš (Razbijači proljeća)”.

54. Us (R: Jordan Peele, 2019.) [228 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Nije mi toliko efektan i kompaktan kao Get Out, ali mi je i dalje poprilično dobar film i drago mi je da se našlo mjesta i za njega!

53. Gravity (R: Alfonso Cuarón, 2013.) [230 bodova / 6 glasova]
Ne može čovjek vjerovati, da postoji film s takvim naslovom – a da NIJE biopic o Isaacu Newtonu?! Čudno zapravo kako još nije snimljen visokobudžetni holivudski film o tom najpoznatijem fizičaru-nejebu, mada opet, uzevši u obzir kako je uspjeh Jokera otkrio koliko je tržište gladno filmova o incelima – mislim da je samo pitanje vremena?

52. 1917 (R: Sam Mendes, 2019.) [231 bod / 5 glasova]
Najseljačkije fore su ponekad – najbolje fore, kao recimo kad sam bio u kinu i bio foršpan za ovo i kada se na kraju na platnu pojavio ogromni natpis 1917, netko u to iz publike dovikne: “DI SI BIO?!”. I cijela dvorana umrla od smijeha. 😀

51. Sorry to Bother You (R: Boots Riley, 2018.) [233 boda / 6 glasova]
Film koji je došao k’o naručen: nabrijano socijalistički, ali istinski moderan i jasan svakome, bez pozivanja na mrtve Ruse i “ontološke dijalektičke dijafragme” ili kakva već geeky sranja, i još ful, ful zabavan povrh svega! Jedva čekam da vidim što nam iduće Boots Riley sprema.

Gorilini naj filmovi desetih: #70-#61

18 lipnja, 2020

70. Her (R: Spike Jonze, 2013.) [190 bodova / 7 glasova]
Ostalo je tu i prostora za nastavak, u kojem bi bile obrnute rodne uloge pa bi se zvao – Herr!

69. Edge of Tomorrow (R: Doug Liman, 2014.) [194 boda / 5 glasova]
E, ovo je jedan školski, uzoriti primjer turbozabavnog akcijskog SF-blockbustera! A bio je u jednom kratkom periodu tokom glasanja čak i u top 40 i žao mi je što nije tako i ostalo – bilo bi potpuno zasluženo i trijumf ispravnih vrijednosti.

68. Guardians of the Galaxy (R: James Gunn, 2014.) [195 bodova / 5 glasova]
Još jedan Marvel koji je završio iznad Jokera! Osjećate li to nešto u ustima, ha? To vam je slatki, slatki okus pravde. 🙂

67. Winter’s Bone (R: Debra Granik, 2010.) [200 bodova / 6 glasova]
Film koji ogoljuje do kosti: nemilosrdan poput zime, hladan poput zime u kostima. Kost po kost – kostur priče. Priče koja ledi krv u žilama, više i nego najledenija, najsurovija zima. Misliš da si u životu vidio sve – ali tebra, kad vidiš samo što ti je servirala Debra! Jer na pladanj je ona stavila mračan i hladan zalogaj, hladniji i mračniji od ičega što su prezrivi zatvorski čuvari bacali u ćelije sibirskih gulaga. Film je to koji te, jednostavno – protrese do kosti. I odvede duboko u samo srce zime, sve do njezinih najcrnjih dubina u kojima leže… kosti. Crne, hladne kosti zime. (Jel se kuži da nisam uopće gledao film?)

66. La Vie d’Adèle (Blue Is the Warmest Colour) (R: Abdellatif Kechiche, 2013.) [201 bod / 4 glasa]
A nisam vam gledao ni ovo, ali ću vas poštediti. 😀

65. The Irishman (R: Martin Scorsese, 2019.) [201 bod / 5 glasova]
LOL, jedva dobio više glasova od sati koje traje!

64. Blue Valentine (R: Derek Cianfrance, 2010.) [209 bodova / 5 glasova]
Dali biste sve da možete biti s Lepim Rajanom? “Pazite što priželjkujete”, upozorava ovaj film.

63. Green Book (R: Peter Farrelly, 2018.) [211 bodova / 6 glasova]
Jedan od braće Farrelly snimio… oscarbait o rasnim tenzijama?! LMAO, nema tih para na svijetu s kojima bi me mogli natjerati da to gledam. 😀 A inače, kad smo kod braće Farrelly – je li još tko možda primjetio u koliko urnebesnoj mjeri muški hrvatski filmski kritičari imaju fetiš na njih? Jer imam osjećaj kao da sam u zadnja dva desetljeća pročitao na desetke domaćih filmskih kritika u kojima se “subverzivni humor braće Farrelly” slavi kao zlatni standard suvremene komedije – TOLIKO su se tvrdoglavo nakačili na njih da sam ja uvjeren da to nije slučajnost, kladim se da su negdje cirka početkom stoljeća imali svoju Kritičarsku konklavu na kojoj se okupilo jedno bar 80% muških hrvatskih filmskih kritičara i onda se njihov duhovni otac, njihov Veliki vođa povukao u Svete odaje da iskontemplira tko će biti novi mesija komedije 21. stoljeća… I čekaju njegovi učenici satima, pa čekaju danima, čekaju li ga čekaju – sve dok u jednom trenutku iz dimnjaka Truffautove kapele nije prokuljao crni, umjetni dim, na što su se otvorila velika kamena vrata Svetih odaja i iz njih izašla figura pod kapuljačom. I kada ju je skinula – uzbuđenim sljedbenicima se opet ukazalo to lice koje toliko vole, bradato lice s naočalama koje ih svakoga dana mudro i toplo gleda s ikona i freski koje ispunjavaju zidove njihovih stanova. Veliki vođa je progovorio drhtavim, ganutim glasom: “Djeco moja… Braća Farrelly, oni su ti… Oni su Odabrani!”. I svi nazočni muški hrvatski filmski kritičari su istog trena pali na koljena i stali mantrati uglas: “Slava vječna tebi Živorade, Oče naš koji jesi na express.hr! Slava braći Farrelly!”.

62. Only Lovers Left Alive (R: Jim Jarmusch, 2013.) [212 bodova / 4 glasa]
A komično je i, ruku na srce, to koliko ja imam puno ogromnih rupa u općoj kulturi – nisam tako, naprimjer, u životu pogledao niti jedan film od Jarmuscha! Ali šta to čujem, da ovaj ima VAMPIRE? E pa, onda bi ga se možda čak i dalo pogledati! Sve je uvijek bolje i zanimljivije s vampirima.

61. Nightcrawler (R: Dan Gilroy, 2014.) [212 bodova / 6 glasova]
Jake Gyllenhaal je… NOĆNIBAULJAČ!

Gorilini naj filmovi desetih: #80-#71

17 lipnja, 2020

80. The Favourite (R: Yorgos Lanthimos, 2018.) [165 bodova / 7 glasova]
Nije mi the favourite Lanthimos (a ni the greatest McNamara kad smo već kod toga), ali da je dobar film – je, jako je dobar!

79. Harry Potter and the Deathly Hallows – Part 2 (R: David Yates, 2011.) [166 bodova / 3 glasa]
Grand wizard Harry Potter i njegov Hor Kruks Klan u ekranizaciji finalne od hit-knjiga vaše i naše omiljene transfobne spisateljice!

78. Annihilation (R: Alex Garland, 2018.) [168 bodova / 4 glasa]
Natalie… Portman?? Šta se ne bi ona kao žena trebala zvati PortWOman? JK Rowling does not approve.

77. Cloud Atlas (R: Lana & Lilly Wachowski & Tom Tykwer, 2012.) [169 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
… I evo sad još i sestara Wachowski da joj dodatno vade mast!!

76. Tangerine (R: Sean Baker, 2015.) [179 bodova / 5 glasova]
Ima li što slađe od gandže? Ima, TANDŽA!

75. Bir Zamanlar Anadolu’da (Once Upon a Time in Anatolia) (R: Nuri Bilge Ceylan, 2011.) [181 bod / 3 glasa]
Također bilo jednom u Anatoliji: ruski imigrant iz Konje upoznao lijepu Turkinju iz Trabzona i tako njih dvoje svijetu podariše vlasnicu ovog superlativnog 10/10 bangera.

74. You Were Never Really Here (R: Lynne Ramsay, 2017.) [183 boda / 4 glasa]
Nisam nažalost gledao pa jedino što znam o filmu je iz kratkog sinopsisa, a u kojem piše da je glavni lik istraumatizirani plaćenik… E sad, pošto nije izrijekom navedeno – pretpostavljam da bi to onda značilo da on nije Sorošev plaćenik? Što je, okej, malo čudno (iako vjerojatno priliči ovakvom filmu, za kojeg ljudi i znaju govoriti da je, onak, malo čudan!): većina plaćenika su Soroševi plaćenici i malo koji radi za nekog drugog jer svi drugi puno lošije plaćaju – pa tako sigurno i onaj za kojeg glavni lik, jadan, mora raditi. Valjda je zato i istraumatiziran?

73. Avengers: Endgame (R: Anthony & Joe Russo, 2019.) [186 bodova / 4 glasa]
Nije stvar u tome koliko ljudi koristi postojeće resurse nego KAKO ih koriste, što će ga reći da je Thanos debil malo žešći i, iskreno, drago mi je što je mrtav.

72. The Wolf of Wall Street (R: Martin Scorsese, 2013.) [189 bodova / 6 glasova]
U nemilosrdnom svijetu financija, čovjek je čovjeku Vuk Vuković!

71. Blade Runner 2049 (R: Denis Villeneuve, 2017.) [189 bodova / 6 glasova]
Pa tko ili što uopće može trčati po oštrici? Jedino možda neki jako brzi MRAV!

Gorilini naj filmovi desetih: #90-#81

16 lipnja, 2020

90. Gone Girl (R: David Fincher, 2014.) [151 bod / 5 glasova]
“Nestanak mlade žene privuče pažnju cijele nacije,” veli sadržaj filma. Hmm… Nisam baš siguran da je nacija bila baš toliko zaokupljena nestankom Ružice Vukovac s političke scene ali, u svakom slučaju, eto nje natrag – i još je prešla iz Mosta u Škorin Domovinski pokret!

89. Before Midnight (R: Richard Linklater, 2013.) [152 boda / 5 glasova]
Dobro, pa KOLIKO će još ovih filmova Linklater snimiti?! A ako mu idući bude Iza ponoći – ima da se zaori Ella na odjavnoj špici ili sjedam u prvi avion za Hollywood da ga lupim po glavi!

88. ลุงบุญมีระลึกชาติ (Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives) (R: Apichatpong Weerasethakul, 2010.) [153 boda / 3 glasa]
Još jedan dalekoistočni film za koji vjerujem da je totalno wow a ja ga nisam stigao pogledati i možebitno pogurnuti svojim bodovima zato što sam filmski polupismena protuha kakva već jesam. 😀 😦

87. Black Swan (R: Robert Kopal Darren Aronofsky, 2010.) [155 bodova / 4 glasa]
Dakle, tu je izvor svih recentnih tegoba HDZ-a!

86. Nebraska (R: Alexander Payne, 2013.) [156 bodova / 6 glasova]
Ne volim gledati filmove u grču od straha da bi me mogla zaskočiti neka pjesma Brucea Springsteena, tako da mislim da ću nastaviti ne gledati ovo.

85. Portrait de la jeune fille en feu (Portrait of a Lady on Fire) (R: Céline Sciamma, 2019.) [158 bodova / 5 glasova / jedno prvo mjesto]
Vrhunski film, ne baš vrhunski plasman. :\

84. Incendies (R: Denis Villeneuve, 2010.) [161 bod / 3 glasa]
Ha, ovo gledam večeras! Preskočih svojedobno jer naletio na popriličan spojler, ali bilo to toliko davno da sam u međuvremenu potpuno zaboravio koji je uopće veliki obrat. 😀 Denise, ja sam spreman – pokaži mi što znaš!

83. Joker (R: Todd Phillips, 2019.) [163 boda / 4 glasa]
Da budem brutalno iskren, nesnosni snob u meni je nakon gledanja isprve zaključio da ovaj film može oduševiti jedino normiese koji potajno maštaju o ubijanju svog šefa / stanodavca / šogora / punice / [prekriži ili dodaj po potrebi] – e da bi onda ispalo da je film oduševio i neke skroz kul ljude koje znam! Pa sam morao pozvati svog unutarnjeg snoba malo na razgovor i očitati mu bukvicu.

82. Isle of Dogs (R: Wes Anderson, 2018.) [163 boda / 4 glasa]
Snimio film s pasima samo zato da mu nitko ne bi mogao reći “A bia san u kinu i nije bilo NI PASA!”.

81. The Revenant (R: Alejandro González Iñárritu, 2015.) [163 boda / 5 glasova]
E ono, Leo DiCaprio koji se hrve s medvjedom – totalno ne moj tip zabave, hard pass.

Gorilini naj filmovi desetih: #100-#91

15 lipnja, 2020

100. 아가씨 (The Handmaiden) (R: Park Chan-wook, 2016.) [138 bodova / 4 glasa]
Još jedan pozdrav svima, ljubi vas administrator liste! Kao admin, uvijek se za svaku od ovih naših grupnih lista nadam da će ispasti što šarenija, u svakom mogućem pogledu, što se obično donekle i ostvari… u nekim pogledima. Pa je tako ova lista, rekao bih, žanrovski i stilski dosta raznorodna – ali, isto tako, činjenica jest da na njoj debelo dominira američka kinematografija! Mislim, nije da nema filmova iz drugih kinematografija, ali ih svakako nema puno – pa bih preporučio da kalibrirate svoja očekivanja imajući to na umu.

99. Deadpool (R: Tim Miller, 2016.) [139 bodova / 4 glasa]
Samo mrtav bazen je dobar bazen!

98. Midnight in Paris (R: Woody Allen, 2011.) [140 bodova / 4 glasa]
Dvoje glasača izvadi osobnu, još dvoje izvadi vizu – večeras 98. film desetljeća, Ponoć u Parizu!

97. Under the Skin (R: Jonathan Glazer, 2013.) [140 bodova / 6 glasova]
[SPOILER ALERT] Film je uglavnom… gender flip ovoga, ne? Minus obrat da je [SPOJLER PJESME ALERT] Scarlett Johansson zapravo Skarleta Jovanović, jel.

96. Clouds of Sils Maria (R: Olivier Assayas, 2014.) [142 boda / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Oblačno, ali bez ćufti.

95. Marriage Story (R: Noah Baumbach, 2019.) [143 boda / 5 glasova]
Priča o životnoj zajednici žene i muškarca, sve uredno po slovu hrvatskog Ustava!

94. Левиафан (Leviathan) (R: Andrej Zvjaginčev, 2014.) [144 boda / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Imao sam ususret ovom izboru jedan mali kućni filmski festival na čiji sam repertoar uvrstio hvaljene filmove desetih koje sam propustio, a od kojih je većina potom završila na mojoj listi: Paddington, Paddington 2, The Wailing, The Lego Movie, The Act of Killing, Under the SkinLeviathan je trebao biti idući na redu, ali je onda već bilo vrijeme za glasanje i Gorila Film Festivalu (GFF) je abruptno došao kraj, sori ruska braćo. 😦

93. I, Tonya (R: Craig Gillespie, 2017.) [144 boda / 4 glasa]
A ja, Tonjara, nisam gledao ni ovaj film!

92. Spotlight (R: Tom McCarthy, 2015.) [144 boda / 6 glasova]
Za ljubitelje statističkih hintova – jedan od pet uradaka ovjenčanih Oscarom za najbolji film koji su nam završili u top 100.

91. Ex Machina (R: Alex Garland, 2014.) [151 bod / 4 glasa]
Film o zgodama i nezgodama humanoidnog robota zvanog Ava, ili što bi se reklo – Ava Karobotić.

Možda malo manje glamurozno, ali valjda ipak bolje od Oscara: GORILINI NAJBOLJI FILMOVI DESETIH!

15 lipnja, 2020

Dobar vam dan i dobro nam došli u našu finalnu rekapitulaciju kulturne ostavštine desetljeća koje se protezalo od 2010. do 2019., a koje u nedostatku boljeg termina ponekad nazivamo “desetima”! A kao što naslov kaže, ovaj put smo birali najbolje filmove dotičnog desetljeća. 🙂

Pritom su glasale ukupno trideset i dvije (brojkom: 32!) filmofilske duše, ilitiga poimence: Karim Al-Shawwa, Ivan Andonov, Nikola Bešlić, Igor Blatančić, Lana Brčić, Dijana Ćurković, Ivan Debelić, Mirza Gazibegović, Kaleb Golić, Lovorka Ivče, Nebojša Jovanović, Leonard Jurić, Dorotea Karabin, Filip Karačić, Tonći Kožul, Luka Krstulović, Bojan Mandić, Dino Marelić, Milan Margeta, Martina Maričić, Samir Milla, Ivan Palijan, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Ernest Pisker, Ivan Ramljak, Maja Rogulj, Ante Spahija, Martina Šestan, Branimir Šutalo i Mak Vujanović.

Hvala svima koji su glasali, posebno ekstra hvala onima koji će usto još i pisati crtice (šaljem vam zaduženja kroz idućih par dana)! Izlistavanje slijedi po ustaljenoj proceduri: prvo ovaj tjedan donji dom liste od 100. do 41. mjesta, uz moje kratke blesave opaske, a onda ulazimo u top 40 s dugometražnim crticama… Čitamo se kroz idućih par tjedana. 🙂