Pismohrana autora

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #5-#1

Srpanj 9, 2019

5. David Bowie – Space Oddity
[625 bodova / 14 glasova / jedno prvo mjesto]
Kada mi je bilo nekih 13 godina, otkrila sam sestrine ploče. Bilo je tu svega, no nekako sam se uvijek vraćala jednoj ploči i jednoj pjesmi, “Space Oddity” Davida Bowieja. Tada nije bilo interneta pa sam bezuspješno pokušavala skinuti tekst na stranice svog dnevnika – no ispadala je samo gomila besmislica. Svejedno, osjećala sam da u toj pjesmi ima nešto posebno, osjećala sam tu neku čudnu tugu i nostalgiju i onaj osjećaj da je čovjek možda ipak dio nečeg većeg i sve ono što se već osjeća kad slušaš ovu pjesmu, bez obzira na to imaš li 13 godina ili 43.

S godinama mi se ukus mijenjao, i dosta toga što mi je tada bilo sjajno, sada mi je u najmanju ruku bez veze. Za puno pjesama ne mogu shvatiti što mi je u njima bilo toliko dobro da bih im se stalno vraćala i puštala ih iznova. No, “Space Oddity” je nešto drugo. Kad god je pustim, vratim se točno u taj trenutak prije trideset godina, kada stojim u sestrinoj sobi pred gramofonom i pažljivo spuštam iglu na početak pjesme po petnaesti put, pokušavajući dokučiti tajnu koju ta pjesma predstavlja. Svih ovih godina nije mi to uspjelo, pjesma mi je ostala potpuna misterija i čudo i možda se baš zato prenem kad je neočekivano čujem na radiju.

Zadnje tri godine, otkako Bowieja više nema, ta pjesma znači mi još više. Oduvijek sam tvrdokorni ateist koji ne samo da ne vjeruje u božanstava standardnih religija, nego ni u ono malo, očajničko praznovjerje koja se nerijetko omakne čak i takvim, tvrdokornim ateistima – vjera u to da nakon smrti ipak možda ima nešto više od crva koji grickaju beživotno meso sve dok na mjestu gdje je nekoć bila osoba ne ostane samo hrpa kostiju. Ja ni u što ne vjerujem, za mene je to konačni kraj i poništenje svega…a onda odnekud izroni “Space Oddity” i tijekom tih pet minuta učini mi se da ipak postoji neka spona između smrtnika i božanskog, što god to bilo.

I to je najbolja šarena laža koju jedna pjesma može dati. (MM)

4. ABBA – Dancing Queen
[629 bodova / 14 glasova / jedno prvo mjesto]
Često sam se zadnjih mjeseci vraćao “One of Us”: dijelom zato što je super pjesma (a čak i još bolja provučena kroz aceofbaseovski filter u obradi A*Teensa!), ali i zato što me ne prestaje fascinirati govor tijela i lica bivših supružnika u spotu. Björn i Agnetha su s jedne strane jako chill, vidi se da su odradili ono najgore nakon razlaza tri godine ranije i da tu više nema zle krvi, Agnetha je u spotu posve uvjerljiva u ulozi žena koja okreće novu stranicu u životu jer tu očigledno ni nije imala što glumiti… Ali zato Benny i Frida – ijao! To njeno kameno lice puno mržnje i gorčine, taj njegov turbonadrkani izraz kao da je nezaslužena žrtva neke velike nepravde!

A vidi ih samo nekoliko godina ranije, having the time of their lives.

Može se taj stih o junakinji pjesme protumačiti na onaj najsumorniji način, da joj nikada više u životu neće biti tako dobro kao što joj je bilo sa sedamnaest godina (nije čest slučaj, ali dogodi se najnesretnijima među nama, nažalost). Možete otići i još dalje, ako baš hoćete, i sugerirati da su muški autori teksta pjesme nehotice razotkrili svoju zajedničku točku s glupim incelima koji šeraju ovakve grafikone.

Ali stvarno nema potrebe ići u ekstreme, kad je već i najmanje tužno tumačenje pjesme dovoljno tužno samo po sebi: sve je prolazno, mladost je prolazna, ljepota je prolazna, život je prolazan. Svaka ljubav ima svoj kraj pa makar i to bilo smrću jedne strane, a u slučaju nekadašnjih supružnika iz ABBA-e – tako radosnih lica u ovom spotu! – i puno ranije. Umjetničko nadahnuće i vitalnost su također prolazni: kao i ogromna većina bendova i izvođača, i ABBA je sve ono po čemu ćemo je pamtiti snimila kroz prvih desetak godina svog djelovanja, s jedinom razlikom da su ovi znali kada je trebalo stati (ili je bar tako bilo donedavno, jer upravo snimaju novi album koji iščekujem s… popriličnom zebnjom).

A i ako uzmemo da je to having the time of your life ni prvo ni zadnje, tek jedno od nečijih brojnih klupskih time of your lifeova, “Dancing Queen” je i dalje poput onog vrhunca najdivnijih klupskih provoda kada je sve na svom mjestu i sav si blažen na podiju da ne možeš biti blaženiji – a onda ti u jednom trenutku iz zabačenog kutka mozga počne lagano izranjati svijest da će i toj divnoj noći doći kraj i to dosta uskoro. Nije ni čudo da su izmišljeni afteri… A i njima isto u nekom trenutku dođe kraj! Svemu dođe kraj, koliko god bilo veličanstveno lijepo, i to je tužno kao što je i ova pjesma veličanstveno lijepa i tužna, jedino je dobro što je evo došao kraj ovoj crtici jer me brate izdeprimiralo! (TK)

3. David Bowie – Life on Mars
[770 bodova / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
U nizu spaced-out avantura koje nam je priuštio David Bowie, “Life on Mars” za jedan parsek strši iznad ostalih. Nije da “Space Oddity” ili “Ziggy Stardust”, primjerice, nisu imali svoje izgubljene junake suočene s neprijateljski nastrojenim svemirom. Imali su čak i filmsku priču. U njihovim su se avanturama mnogi mogli i zamisliti, ali stvar je u tome da smo se s “Life on Mars” svi mogli poistovjetiti.

Riječi zvuče kao gomila besmislica, o izgubljenoj djevojci koja završi u kinu buljeći u filmove, bježeći od svog dosadnog života, da bi se sve pretvorilo u opću pogubljenost u općim simbolima eskapizma, od Johna Lennona do Mickeyja Mousea. No, Bowie ovdje prije svega prenosi emociju i doživljaj, a ne neku suvislu priču.

Slušanje Bowieja nam je, nakon što je Seu Jorge odsvirao svoje akustične verzije njegovih najvažnijih stvari na portugalskom za The Life Aquatic with Steve Zissou, bitno obogaćeno. Na portugalskom, naravno, ovaj tekst zvuči još besmislenije (jer, je li, tko razumije portugalski?). Sretnici smo, jer možemo svjedočiti toj emocionalnoj ljepoti na jednom od najružnijih jezika na svijetu.

Upravo zbog emocionalnog raspona od tuge (navodno inspirirana prekidom veze s djevojkom) i suosjećanja do nesumnjive ljubavi (djevojka, naime), te energije koju unosi u taj svoj vokal zbog koje mu vjerujemo u svakom tonu, s “Life on Mars” se možemo poistovjetiti. Iako nema šanse da znamo o čemu pjeva, niti je to Bowie uspio objasniti.

Nedostatak jasnog uporišta i tematike pjesmi omogućuje da poput zvijezde lutalice slobodno pluta svemirom i da joj svatko od nas da vlastiti smisao. Ili i njegov nedostatak, koga briga, zapravo. Omogućuje joj i bezvremenost. Omogućuje joj i da 48 godina nakon što je snimljena i 46 godina nakon što je izašla kao singl, te milijun godina nakon što je prvi put postavljeno pitanje da nam stvarno još uvijek svima bude stalo da saznamo odgovor. Ne, ima li života na Marsu, nego, je li ovo sve što očekujemo od ovog Života? (IP)

2. Donna Summer – I Feel Love
[844 boda / 13 glasova / jedno prvo mjesto]
O “I Feel Love” uvijek se govori kao o pjesmi Donne Summer koju je producirao Giorgio Moroder. Rijetko kada se spominju njeni pozadinski autori, anonimci – glazbeni mastermind Pete Bellotte, bubnjar Keith Forsey, klavijaturisti Baldursson, Levay i Faltermayer, audio inžinjer Koppers i opaki synth eksperimentator Robbie Wedel koji je u, u biti, i izvukao “I Feel Love” beat i bas liniju iz četiri sinkronizirana Mooga koji simuliraju različite instrumente. “I Feel Love” oduvijek je bila i ostala najvažnija i najutjecajnija house stvar svih vremena, čiji se utjecaj zapravo ne može točno opisati, baš zato jer su je napravili anonimci iz undergrounda, ali može se jasno čuti u npr. “Blue Monday”, “Theme from S-Express”, “Pump Up the Jam”, “French Kiss”, kao i u mnogim drugim fantastičnim i budućim house stvarima, albumima, remiksevima, DJ setovima, na partijima u napuštenim skladištima i podrumima, u ljetnim posh hitovima s top lista, u klubovima New Yorka, Chicaga, Pariza, Londona, Berlina i Zrća. Naslijeđe “I Feel Love” je pregolemo i koliko god bila značajna i velika, ona će uvijek zvučati kao špica večeri nekog hipsterskog underground kluba sa slabom rasvjetom, super soundom i rasplesanim anonimcima s ruba života. (BM)

1. Queen – Bohemian Rhapsody
[1024 boda / 19 glasova / tri prva mjesta]
Iako su ih muzički producenti s obje strane Atlantika nagovarali da skrate radijski neizvedivu dužinu pjesme koja doseže skoro šest minuta, nitko iz Queena nije na to pristao (duduše, basist John Deacon je složio verziju za francusko tržište koja počinje klavirskim dijelom i završava nakon opernog, ali je ubrzo povučena te je verzija s albuma danas jedina koju bend i fanovi priznaju). Prvo, zato što, riječima bubnjara Rogera Taylora, pjesma ni u ovoj dužini nema puno smisla, a kada bi je još skratili, bila bi potpuno besmislena. Drugo, zato što je rapsodija muzička vrsta koja je podijeljena u stavke, no oni svoje pravo značenje dobivaju tek kada se promatraju kao cjelina (ovo Bohemian nema veze s Češkom, nego je prema boemskom umjetničkom pokretu). I treće, zato što nas osvaja svojim prvim prvcatim stihom, mišlju koju smo svi promislili zapitavši se je li ovo uopće stvarni svijet ili samo produkt mašte i potom osvojeni slušamo ispovijest “ubojice”, a do drugog refrena i dijela “I don’t want to die, I sometimes wish I’d never been born at all”, Farrokh Bulsara a.k.a. Freddie Mercury izgovara riječi koje su prošle kroz glavu svima koji su neprilagođeni, jer nam prenosi bol čovjeka koji bi volio da se nije ni rodio, ali ipak ne želi umrijeti.

Na mnogim ljestvicama, a i u mojoj knjizi, “Bohemian Rhapsody” je najbolja pjesma svih vremena (da, to uključuje i Beethovenove simfonije i Toolov “Lateralus”), a do dana danšenjega ne znamo o čemu je. Postoje naklapanja, nagađanja i pogađanja zašto je Freddie složio tako kompliciranu pjesmu i što je njome htio reći. On je nikad nije objasnio, a jednom prilikom je izjavio, vrlo uopćeno, da je to pjesma o vezama. Dva su tumačenja najčešća: prvo, da je njome raskrstio svoju vezu sa zoroastrizmom (jer se spominje riječ bismillah), vjerom svoje obitelji, koja vrlo mrko gleda na homoseksualce; i drugo, češće prihvaćeno, da je Freddie u prvim stihovima “ubio” čovjeka iz ormara koji je bio u prošlosti da bi mogao osloboditi svoju pravu, biseksualnu prirodu. Drugo tumačenje je dakako uvjerljivije jer je društvena prihvaćenost ne-heteroseksualnih osoba danas puno veća nego što je bila u vremenu kada je pjesma napisana (što samo po sebi ne znači da je danas velika, nego samo da je tada bila puno veći tabu) pa je logično da se Freddie autao kroz alegoriju.

Međutim, moguće je da je tema puno kompleksnija, jer pjesma ima jako puno mističnih elemenata, a imena koja se spominju daleko su od imena Freddiejevih suvremenika: Galileo je dakako poznat po rečenici “Ipak se kreće!” prije nego je osuđen za herezu, a možda je tu i kao mali podsjetnik gitaristu Brianu Mayu da nastavi svoju karijeru astrofizičara (u međuvremenu, 2007. je i doktorirao, a kasnije sudjelovao u gomili misija, a čak i postoji asteroid Brianmay nazvan po njemu); Figaro je najpametniji lik iz Mozartove komične opere “Figarov pir”, koji se pojavljuje i drugdje u pop-kulturi; Scaramouche je renesansni stalni lik iz comedije dell’arte, kojeg u pjesmi mole da zapleše španjolski ples fandango, a Beelzebub je princeza pakla (po nekima i drugo ime za vraga). Usto se pojavljuje i već spomenuta muslimanska riječ bismillah koja znači “u ime Alaha” (i to uz riječi “nećemo te pustiti”, što opet podsjeća na povijesna mučenja u ime bogova) te talijanska fraza mama mia i riječ magnifico, koje bi mogle biti aluzije na brojne opere napisane na tom jeziku (odnosno sve opere prije Wagnera, ako ne računamo Mozartove i druge scenske igre na njemačkom u žanru Singspiel). Prema jednom tumačenju, prvi lik, Scaramouche, odnosi se na Freddieja (tj. on je isto easy come, easy go, little high, little low), Galileo na Maya, Figaro na Taylora, a Beelzebub na Deacona.

Queenova rapsodija podijeljena je na 6 stavaka: 1. a capella početak, 2. klavirska balada nježnih stihova kojima mami priznaje ubojstvo, svjestan da odbacuje svoj život, a koja traje do kraja drugog refrena, 3. solo na gitari, 4. operni dio, 5. povratak distorziji i moćan ljutiti tekst na koji nitko ne ostaje ravnodušan, 6. smirenje i povratak sirotom dječaku kojeg nitko ne voli s početka balade, u još tužnijim notama nego prvi put, s referencama na prvi dio teksta. Sama snimka sastoji se od oko 180 nasnimavanja u čak šest studija pomoću kojih su Queenovci svoja tri glasa (bez Deaconovog) pretvorili u čitavi zbor, a prema predaji, traka je bila toliko izlizana da je postala prozirna i vrlo se lako mogla raspasti. Vokalne dionice snimali su tri tjedna, po 10-12 sati dnevno. S druge strane, Mayeva solaža snimljena je u jednom dahu i htio je da bude kontrast uvodnom mirnom dijelu. Operni dio trebao je prvo trajati nekoliko sekundi, ali Freddie je stalno dodavao novog “Galilea” i dolazio s novim notnim zapisima koje je škrabao svakakve papiriće, čak i na stranice telefonskih imenika.

Kao da ovo sve nije dovoljno, “Bohemian Rhapsody” je prva u još jednoj stvari. Njezin spot nekad se smatra i prvim muzičkim videom, a snimili su ga jer nisu našli vremena za nastup u emisiji Top of the Pops, u kojoj ionako nije bilo nastupa uživo, pa su radije išli na turneje i zaista svirali nego se pred kamerama pretvarali da sviraju. To je bilo punih sedam godina prije nego je pokrenut MTV i emitiran spot za “Video Killed a Radio Star”, koji se danas službeno vodi kao prvi spot ikad. Slično, “Bohemian Rhapsody” je prva pjesma koja je izašla u anaržmanu The Muppet Showa u seriji njihovih web-videa. Obrađivana je i prerađivana nebrojeno puta, a zahvaljujući sceni iz filma Wayne’s World, postala je i najzabavnija pjesma za slušanje u vožnji.

“Bohemian Rhapsody” pjesma je o ljudskoj želji da budemo prihvaćeni, koja nas često drži u okovima. Ona ipak nije općenita, odnosi se na Freddieja, njegove traume i duševne rane koje su mu pomogle da shvati da je sve ustvari beznačajno, a pogotovo ta težnja za prihvaćenosti. Vjetar svejedno puše, svijet ide dalje, s nama ili bez nas. Bez Freddiejevog genija, taj je svijet puno tužnije mjesto. Srećom, njegov glas trajat će koliko budu trajali i ljudi, a slatkastu patnju s kojom je živio prepoznat će i nove generacije, čak i ako ni one nikad ne otkriju o čemu se u pjesmi uopće radi. Radnja je ionako sporedna, bitna je emocija, presenesena u tugaljivom molu ili bijesnom duru, a ako je netko znao kako predočiti moć svojih osjećaja i prenijeti je na druge, to je bio Freddie, jedan i vječan. (DĆ)

(pisali: Martina Maričić, Tonći Kožul, Ivan Palijan, Bojan Mandić, Dijana Ćurković)

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #150-#101

Srpanj 9, 2019

150. The Jimi Hendrix Experience – Voodoo Chile [92 boda / 2 glasa]
149. The Jam – Eton Rifles [92 boda / 2 glasa]
148. Rose Royce – Wishing on a Star [95 bodova / 2 glasa]
147. Creedence Clearwater Revival – Long as I Can See the Light [95 bodova / 3 glasa]
146. Elvis Presley – Always on My Mind [95 bodova / 4 glasa]
145. Stevie Wonder – You Are the Sunshine of My Life [96 bodova / 2 glasa]
144. The Who – Won’t Get Fooled Again [96 bodova / 3 glasa]
143. Bryan Ferry – Let’s Stick Together [98 bodova / 2 glasa]
142. Jean-Michel Jarre – Oxygene Part IV [99 bodova / 2 glasa]
141. Eagles – New Kid in Town [99 bodova / 3 glasa]
140. Yvonne Elliman – If I Can’t Have You [99 bodova / 3 glasa]
139. The Carpenters – We’ve Only Just Begun [99 bodova / 4 glasa]
138. Sex Pistols – Something Else [100 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]
137. The Police – Message in a Bottle [101 bod / 3 glasa]
136. Stevie Wonder – Higher Ground [102 boda / 2 glasa]
135. Chris Norman & Suzi Quatro – Stumblin’ In [103 boda / 2 glasa]
134. Steely Dan – Rikki Don’t Lose That Number [105 bodova / 2 glasa]
133. Donna Summer – Hot Stuff [105 bodova / 5 glasova]
132. Marmalade – Reflections of My Life [107 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
131. Supertramp – The Logical Song [108 bodova / 2 glasa]
130. Slade – Cum On Feel the Noize [108 bodova / 4 glasa]
129. Don McLean – Vincent [109 bodova / 3 glasa]
128. The Doobie Brothers – Long Train Runnin’ [111 bodova / 4 glasa]
127. The Rolling Stones – Miss You [112 bodova / 2 glasa]
126. Joe Cocker – You Are So Beautiful [113 bodova / 3 glasa]
125. Pink Floyd – Another Brick in the Wall [113 bodova / 3 glasa]
124. Sex Pistols – Pretty Vacant [113 bodova / 4 glasa]
123. John Lennon – Mother [114 bodova / 2 glasa]
122. America – A Horse with No Name [115 bodova / 3 glasa]
121. Earth, Wind & Fire – September [115 bodova / 4 glasa]
120. Glen Campbell – Rhinestone Cowboy [117 bodova / 2 glasa]
119. Alan Sorrenti – Tu sei l’unica donna per me [118 bodova / 3 glasa]
118. Mott the Hoople – All the Young Dudes [118 bodova / 3 glasa]
117. Peter Gabriel – Solsbury Hill [119 bodova / 5 glasova]
116. Funkadelic – One Nation Under a Groove [122 boda / 3 glasa]
115. Raffaella Carra – A far l’amore comincia tu [122 boda / 4 glasa]
114. Mike Oldfield – Tubular Bells [123 boda / 3 glasa]
113. David Bowie – Drive-In Saturday [126 bodova / 2 glasa]
112. Sparks – This Town Ain’t Big Enough for Both of Us [126 bodova / 4 glasa]
110. Baccara – Yes Sir, I Can Boogie / The Jackson 5 – I’ll Be There [127 bodova / 3 glasa]
109. Diana Ross – Love Hangover [128 bodova / 2 glasa]
108. The Carpenters – Only Yesterday [128 bodova / 3 glasa]
107. Evelyn “Champagne” King – Shame [128 bodova / 3 glasa]
106. Aerosmith – Walk This Way [130 bodova / 2 glasa]
105. Plastic Bertrand – Ca plane pour moi [131 bod / 3 glasa]
104. Electric Light Orchestra – Mr. Blue Sky [131 bod / 3 glasa]
103. Village People – Y.M.C.A. [131 bod / 5 glasova]
102. Curtis Mayfield – Superfly [132 boda / 3 glasa]
101. Bill Withers – Use Me [133 boda / 3 glasa]

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #10-#6

Srpanj 8, 2019

10. Bee Gees – How Deep Is Your Love
[397 bodova / 8 glasova]
Kad se danas sjetim što su mi sve o Bee Geesima znali govoriti stariji prijatelji, rođaci i susjedi (uglavnom dječaci) dok sam bila djevojčica i OBOŽAVALA ovu pjesmu – obuzme me pravednički gnjev. Stalno su mi nešto srali. Em da je to ‘sladunjava disco konfekcija’, em da su to ‘pederske pjesmice za djevojčice’ (WTF???), em četrestosam. Da, znam da je ovo s em četrestosam stara i glupa fora, ali takvi su i bili prigovori na to što sam voljela Bee Geese. Tipična naporna patrijarhalna indoktrinacija. Ne daj Bože da se nešto što se sviđa djevojčicama, djevojkama i ženama smatra cool glazbom! Cool je ona muzika koja nikako i nikada nije nježna i harmonična. Okej, možda može biti nježna i harmonična, ali onda oni koji je pjevaju moraju biti neki žestoki alternativci s anksiozno-depresivnim poremećajem. Ne može se samo pjevati o ljubavi, ljetnom povjetarcu i prebirati po anđeoskim harmonijama. Ako misliš da je to dobra muzika, smijat ćemo ti se, nećemo se družit s tobom, ignorirat ćemo te u školi i PAST ĆEŠ PETI RAZRED! IZVOLI SLUŠAT ONU GLAZBU U KOJOJ SE SPOMINJE KRV I ONU OD KOJE TI PROKRVARE UŠI!

Bee Gees nisu bili jedini na koje su starija braća, bratići, prijatelji iz susjedstva i cool dečki iz viših razreda na taj način upozoravali mlade djevojke. A, ne. Bili su tu i Novi Fosili i Abba i još masa dobrih i manje dobrih izvođača kojih smo se morale odreći da bi nas prihvatili u društvo onih koji znaju kaj je dobra mjuza, kuišonone. A u tinejdžerskoj dobi to je značilo da si primljen u društvo onih s kojima je uopće vrijedno razgovarati. Neće valjda FRAJERI razgovarati s onima koji slušaju “O moja Sanja da si malo manja”. Ili Bee Geese, za boga miloga!

Danas kad razmišljam o tome, vidim da su to sve bio dio prljavog scenarija ispiranja mozga time da je najbolje ono što voli dominantan muškarac. I zbog toga me uhvati pravednički gnjev. Odmah bih im svima razbijala noseve u nježnom ritmu anđeoskih harmonija Bee Geesa.

Jer, majku li mu staru da mu staru, kako možeš za “How Deep is Your Love” tvrditi da je išta drugo osim predivne ljubavne pjesme? OK, možda predivne ljubavne pjesme nisu tvoj đir, ne moraš ih voljet, ali ako ovako nešto predivno širokim potezom proglasiš ljigom, konfekcijom i saharinom – problem je tebi u glavi, a ne u glazbenoj strukturi i zvuku pjesme. I danas me više ni Bog ni Vrag ne bi uvjerili u suprotno. Volem Bee Geese, volem ovu pjesmu i ja sam KRALJICA ONIH KOJI KUŽE KAJE DOBRA MJUZA, KUIŠONO, NE! Da nisam, ne bi me vrijeme osvetilo i ova pjesma ne bi bila tako visoko na ovoj ljestvici! Živjeli Bee Gees! (ZP)

9. Kate Bush – Wuthering Heights
[408 bodova / 8 glasova]
Moje prve (pred)adolescentske misli o Kate Bush: 1) zašto ova ikona alternative zvuči ko Gabrielovi Genesis? 2) skroz mi ima smisla da ju se u knjizi High Fidelity (film nije vjerno prenio taj britanski hipsterluk ak se dobro sjećam) svrstava među negativce zajedno s Pink Floyd i da, Gabrielom, nasuprot pozitivaca Ala Greena, Brucea Springsteena, Arethe Franklin i izoliranih domačih genija poput ranog Roda Stewarta. Dakle nisam plakao kad sam čuo da je izjavila da joj je Theresa May skroz ok. Znao sam da je torijevska dama. Mislim, jel ste ju slušali? Vile, dvorovi, senzualnost kao terapija organonom za viktorijanske inhibicije. Zbunjuje to što su joj neke stvari jednostavno najbolje ikad pa makar bila negativka i/odnosno progerica. Na ovoj njeni Orkanski visovi postaju, zajedno s kasnijim Bjorkinim emotional landscapes iz stvari “Joga”, topos na kojem meni osobno melodrama opravdava stoljeća postojanja kao stil ekspresije. Čini se da nije samo moj instinkt da se taj stil lokalizira. Zadnjih godina u kritičarskim krugovima taj se tip respektabilnog šunda naziva “shambhala”, također po mitskoj lokaciji. (LJ)

8. Blondie – Heart of Glass
[436 bodova / 10 glasova]
Pametni ljudi rekli su da je ljubav kao i prdac. Ako se moraš siliti, vjerojatno je sranje. Ovom mudrom logikom vjerojatno se vodila i Debbie Harry kad je supotpisala “Heart of Glass”, pjesmu koja, svi znamo, počinje s “Once I had a love and it was a gas…”. Zanimljivo je da je “Heart Of Glass” u demo verziji nastala 1975. godine, a kao singl objavljena je tek 1979. na njihovom trećem albumu “Parallel Lines”. Do tada je nekoliko puta mijenjala aranžmane, a u bendu su je zvali “Disco Song”. E ta “Disco song” na kraju je postala pravi disco zahvaljujući Debbienoj ljubavi prema Giorgiju Moroderu. Al najbolje tek slijedi. Iako je bila broj 1 s obje strane Atlantika, nikad nije bila hit u Studiju 54 i drugim poznatim diskotekama. Dakle, više su je cijenili u rock krugovima nego disco krugovima. Eh da, cijenio sam je i ja dok sam bio klinac, pogotovo kad bih vidio spot s lijepom tetom i njenim sjajnim usnama. No, mokri snovi nisu tema naše emisije :). (SM)

7. David Bowie – Heroes
[515 bodova / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Mnogo je teorija o kome ili čemu govori ova pjesma – sam je Bowie potvrdio da ju je napisao inspiriran prizorom svojega producenta Tonyja Viscontija kako grli prateću pjevačicu Antoniju Maaß pokraj Berlinskog zida. Visconti je bio oženjen, veza s Maaß bila je osuđena na propast; Bowie je na temelju toga osmislio priču o paru razdvojenom Zidom. To nije spriječilo daljnja nagađanja o čemu se tu zapravo radi – Nico je tvrdila da Bowie tu zapravo govori o sebi i njoj, a čuo sam bogme i tumačenje da su nesretni par sami Hitler i Eva Braun, zatvoreni u bunkeru pred nadirućom Crvenom armijom. Sâm sam pak, kada smo krenuli glasati za Goriline najhitove 70ih, podijelio s frendom, također Gorilinim crtičarem, kako ovu pjesmu doživljavam (i) kao da govori o životu LGBT ljudi u današnjem svijetu. Komentirao je da je to, jel, pjesma o zidu i ljudima razdvojenima njime; odvratio sam da se velika umjetnost prepoznaje i po tome na koliko je načina možemo iščitati. Svatko je za sebe prisvaja na svoj način, a tome je osobito podložna pjesma slavna i sjajna kao što je ova. “Heroes” nadrastaju svoju bazičnu priču – koja god u početku bila – i postaju odom svim ljudima koji, usprkos svim sranjima koje život baca na njih, uspijevaju živjeti taj život, makar just for one day.

Stoga ovo ne mora biti pjesma o tragičnome paru s dvije strane Zida. Ne mora biti ni pjesma o ljubavnicima. Ne mora postojati ni taj zid. Ono što uvijek postoji, pak, su neki “oni”, ta druga strana koja gure svoje prste u tuđe živote, koja se treba sramiti, koju treba otjerati – oni će uvijek biti tu, nekad više, nekad manje, ali potući ih nećemo nikada. Obično neće ni oni potući nas – najveća pobjeda je proživjeti svoje živote kako želimo koliko god nam ih pokušavali zagorčati – ali katkada se desi da se “oni” razmašu, pa priča iz “Heroes” dobije nastavak koji je Bowie napisao koju godinu ranije s “We Are the Dead” (“Oh dress yourself my urchin one, for I hear them on the stairs/ Because of all we’ve seen, because of all we’ve said/ We are the dead”). Nije ovo naročito strašno razdoblje ljudske povijesti, osobito kada se baci pogled u prošlo stoljeće, ali dovoljno je otvoriti vijesti da vidiš da “njih” i dalje ima kao pljeve.

U mome slučaju doista nema naročite tragedije, ništa blizu čak ni Bowiejevoj vinjeti. Čak i u ubogoj Hrvatskoj živimo u valjda najboljem razdoblju za LGBT osobe u povijesti planete. Nitko me neće spaliti na lomači, sprovesti u konclogor, kemijski kastrirati ili pokušati liječiti elektrošokovima, HIV više nije smrtna presuda, mogu čak i odvesti partnera pred matičara, ne skrivam se i nemam naročitih problema zbog toga. Da, izlazak iz ormara je bio zajeban, bilo je – riješenih – problema doma, nekoliko puta sam popio prijetnje – ne i batine, barem zasad – nešto više puta čudne poglede i smijuljenje; stvarno nije strašno. Ali te podsjeća da su “oni” tu, da ih je puno i da su posvuda. Zidove opet grade, iako, ajde, puškama ne mašu pretjerano. Barem zasad.

I ne, nisam baš toliko paranoičan da mislim da ću jednoga dana završiti kao par iz “We Are the Dead” – ali “njih” ima dovoljno i dovoljno su glasni, glupi i zli da se lagano zabrinem za budućnost. Smuči mi se kada vidim kakvi me sve ljudi okružuju i kada shvatim kakvi ljudi dolaze u priliku odlučivati mi o životu, pri čemu mi je još gore kad shvatim koliko su ništavni, ne čak kolosalno, monstruozno zli kao neki ne tako davni tirani – naprosto šaka jada na poziciji moći. Još ti je gore kad shvatiš da će svaki tiranin prije ili kasnije crknuti, ali bijednici koji ih dovode i drže na vlasti ostaju, u ovom ili onom izdanju, i da mogu prosuti mnogo otrova. Nothing will drive them away.

I tako mi se to ne da. Ne da mi se osvrtati za sobom kad razmijenim nježnosti s dečkom u javnosti, ne da mi se slušati pijane debile kako mi dobacuju pederčino, ne da mi se čitati proljeve mržnje kada otvorim društvene mreže, ne da mi se gledati predsjednicu zemlje kako se druži s ljudima koji bi me poslali na konverzivnu terapiju, u zatvor ili nešto gore samo da se nekom nesrećom dočepaju vlasti. Ne da mi se biti “heroj”, ukratko, radije bih plivao s delfinima na pučini. Ali moram, što ću; sve drugo bilo bi letting the terrorists win.

Nisam siguran, doduše, ima li išta herojski u tome – čini mi se da je i sam Bowie tako mislio, stoga navodnici u naslovu pjesme. “Jadan li je svijet koji treba heroje”, pročitao sam nedavno negdje, zamislio se malo i zaključio da je to umnogome točno. Jest romantično i jako ljudski izvući najbolje iz sebe i pronaći snage da izneseš nedaće što ti život sprema – ali, da se same heroje pita, možda bi im bilo draže mirno živjeti i nikada se naći u prilici pokazati svoje herojstvo. Bilo bi ljepše da nema tog zida i da se taj par može ljubiti bez tih pušaka nad glavom. Bilo bi ljepše da živimo u svijetu kojem heroji ne trebaju.

Ali nećemo pognuti glavu jer ne živimo u takvom svijetu; kada već moramo, bit ćemo “heroji”, na koliko god dana treba. Bring it on, bitches, nothing will drive you away, ali ne damo se ni mi tako lako. I da, radije ćemo se naći na onoj strani koju nišane nego na onoj koja cilja. Eto, o svemu tome je – da riješimo pitanje s početka crtice – ova pjesma. I, samo da dodam, pitam se bi li nešto tako moćno kao “Heroes” moglo nastati u savršenom svijetu.

Jednoga dana ćemo možda i živjeti u tom savršenom svijetu, kojem neće trebati heroji. Iskreno, nisam baš uvjeren da će ovaj svijet ikada postati takvim; ako i postane, ja to neću doživjeti. Nekako mislim da su veće šanse da doživim da mi te puške ne puknu iznad glave, nego u glavu.

P.S. Jesam li ja jedini kojem ova stvar zvuči kao totalni shoegaze? (NP)

6. Lou Reed – Walk on the Wild Side
[548 bodova / 11 glasova]
Dok nije počeo zarađivati bitniji novac od svoje svirke – što mu je omogućilo da svoje ideje i inspiraciju počne tražiti negdje drugdje, a ne u orbiti Andy Warhola i u danima provedenima s Velvetima – Lou Reed je snimao i izvodio pjesme pune emocionalne praznine, ali ispunjene fascinantnim pričama. Bile su to i njegove najljepše i najbolje pjesme. “Walk on the Wild Side” je singl s “Transformera”, njegovog drugog solo albuma, prvog koji se počeo prodavati, jer svijetu je trebalo neko vrijeme da počne obraćati pažnju na to što radi ovaj queer koji je to negdje putem prestao biti.

Queereva je “Walk on the Wild Side” pun, svaka strofa priča jednu malu priču o stvarnim likovima iz svijeta Andy Warhola. Oni su transrodne osobe, muške prostitutke, dileri i narkomani. Snimljena s onim veselim „Doo-doo-doo doo doo doo doo-doo-doo“ refrenom koji nitko ne može ne pjevušiti dok je sluša, pjesma je vrhunska subverzija koja je našla svoje mjesto do top-ljestvica i radijskog emitiranja. Oni koji žele da probaju nešto divlje će na riječi „Take a walk on the wild side“, spontano dodati jedan „yeah!“. Jer, subverzivan je taj Lou Reed kada stvara te svoje pjesme pune emocionalne praznine koje nam daju prostora da ih ispunimo svime što nam iskače iz podsvijesti. (IP)

(pisali: Zrinka Pavlić, Leonard Jurić, Samir Milla, Nikola Pezić, Ivan Palijan)

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #200-#151

Srpanj 7, 2019

200. Lynyrd Skynyrd – Sweet Home Alabama / Thelma Houston – Don’t Leave Me This Way [72 boda / 2 glasa]
199. Paul & Linda McCartney – Uncle Albert/Admiral Halsey [72 boda / 3 glasa]
198. Mungo Jerry – In the Summertime [73 boda / 2 glasa]
197. Barry White – Can’t Get Enough of Your Love, Babe [74 boda / 2 glasa]
192. The Dickies – Banana Splits (Tra La La Song) / Donna Summer – I Love You / Shirley Bassey – Never, Never, Never / Stevie Wonder – Sir Duke / The Undisputed Truth – Smiling Faces Sometimes [75 bodova / 1 glas]
191. The Rolling Stones – Fool to Cry [75 bodova / 2 glasa]
190. Siouxsie and the Banshees – Hong Kong Garden [76 bodova / 2 glasa]
189. Thin Lizzy – The Boys Are Back in Town [77 bodova / 2 glasa]
188. Chic – Good Times [77 bodova / 3 glasa]
187. Creedence Clearwater Revival – Lookin’ Out My Back Door [78 bodova / 2 glasa]
186. Olivia Newton-John – Hopelessly Devoted to You [78 bodova / 2 glasa]
185. Leo Sayer – Thunder in My Heart [78 bodova / 2 glasa]
184. Barbra Streisand & Donna Summer – No More Tears (Enough Is Enough) [79 bodova / 2 glasa]
183. The Who – See Me, Feel Me [79 bodova / 2 glasa]
178. David Bowie – Fame / Free – Wishing Well / Paul Simon – Slip Slidin’ Away / Pickettywitch – That Same Old Feeling / The Ruts – Babylon’s Burning [80 bodova / 1 glas]
177. Wings – Mull of Kintyre [81 bod / 2 glasa]
176. David Bowie – Rebel Rebel [81 bod / 3 glasa]
175. Carole King – It’s Too Late [81 bod / 3 glasa]
174. Cerrone – Supernature [82 boda / 2 glasa]
173. Donna Summer – On the Radio [82 boda / 2 glasa]
172. Sly & the Family Stone – Thank You [82 boda / 2 glasa]
171. The Jacksons – Blame It on the Boogie [83 boda / 2 glasa]
166. Blondie – Sunday Girl / The Four Seasons – December, 1963 (Oh, What a Night) / Hot Butter – Popcorn / Led Zeppelin – Rock and Roll / The Spinners – I’ll Be Around [85 bodova / 1 glas]
165. The Moody Blues – Nights in White Satin [85 bodova / 2 glasa]
164. The Sugarhill Gang – Rapper’s Delight [85 bodova / 4 glasa]
163. Gary Numan – Cars [86 bodova / 3 glasa]
162. ABBA – Angeleyes [88 bodova / 2 glasa]
161. Frankie Valli – Grease [88 bodova / 3 glasa]
160. Anita Ward – Ring My Bell [88 bodova / 3 glasa]
159. Bachman–Turner Overdrive – You Ain’t Seen Nothing Yet [88 bodova / 4 glasa]
158. Cher – Gypsys, Tramps & Thieves [88 bodova / 5 glasova]
157. Elton John – Your Song [89 bodova / 3 glasa]
156. Tammy Wynette – Stand by Your Man [89 bodova / 5 glasova]
153. Bread – Make It with You / Fleetwood Mac – The Green Manalishi (With the Two Prong Crown) / Norman Greenbaum – Spirit in the Sky [90 bodova / 1 glas]
152. Bee Gees – Stayin’ Alive [90 bodova / 4 glasa]
151. Bob Marley and the Wailers – I Shot the Sheriff [91 bod / 3 glasa]

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #15-#11

Srpanj 6, 2019

15. Neil Young – Heart of Gold
[367 bodova / 10 glasova]
Pitam ljude što bi značila potraga za srcem od zlata. Kažu – utjeha, sloboda, spoznaja, rješenje, srodna duša, ljubav, podnošljiv život, zadovoljština. Razni odgovori, kakvih je eto, puna naša lista 70-ih. Ozzy Osbourne – “I can’t see the thing that make true happiness”, Freddie Mercury – “One day (someday) I’m gonna be free”, David Bowie – “I will sit right down waiting for the sound and vision”, Mark Knopfler – “He can play honky tonk just like anything”. Mišo Hrnjak, pak, kaže da je svoju autobiografiju Srce od zlata – priče, ali ne baš za djecu nazvao po pjesmi “Heart of Gold”. Inspiraciju za naslov dobio je kada je kod punice usisavao tepih i pronašao mali, zlatni privjesak za koji nitko nije znao čiji je. I onda ga je puknulo ono “I’m searching for the heart of gold and I am getting old”. Kao evo ide život, ne znam što ću s njim, evo me usisavam, kad najednom, na podu nađem srce od zlata na tepihu, pa me to inspirira da, eto ispričam priču o životu jednog rokera. We shall never surrender. Čista esencija rock’n’rolla superiorno predstavljena u pjesmi “Heart of Gold”. (BM)

14. Sex Pistols – God Save the Queen
[376 bodova / 9 glasova / dva prva mjesta]
Kad ste pnxlifer pa dangubite na srodnom portalu ili grupi na društvenoj mreži, nerijetko ćete čuti od današnjih internetskih stručnjaka, najčešće Amera, silna objašnjenja koji je prvi bend počeo svirati punk. Prvo krenu objašnjavanja kako su Ramones bili prvi i najvažniji punk bend. Pa se jave oni upućeniji da objasne kako su Patti Smith, Tom Verlaine i Richard Hell čak i prije Ramonesa zakuhali punk. Bude tu i poneki anglofil da spomene Dr. Feelgood, Cock Sparrer i The Stranglers kao prave britanske pionire. Onda se ukaže i neki Afroamerikanac da objasni kako su prvi punk bendovi bili Death i Pure Hell, ali zbog rasizma nikad nisu priznati kao pravi začinjavci punka. A na kraju se pojavi neka podrtina da objasni kako su prvi punk ustvari svirali MC5, Stooges ili čak Kingsmen još u šesdesetima. Sve je to zanimljivo za čuti, bar prvih tri-četiri puta, ali ti ljudi nikako da shvate da se punk nikad ne bi maknuo izvan dosega detroitskih garaža ili newyorkških kružoka artova, junkieja i queerova da nije bilo Sex Pistolsa koji su ga iznijeli pred oči javnosti.

“God Save the Queen” je the song koji je postavio paradigmu punka kao jednostavne, ali glasne, bijesne i uvredljive muzike pred široki svjetski auditorij. Dobacila je čak do drugog mjesta britanske top liste – ili prvog, ako vjerujete u teorije zavjera – i time postala najuspješnija punk pjesma sve do Nirvane, odnosno Green Daya. Upravo je taj uspjeh same pjesme većini publike po prvi put pokazao što je ustvari punk. Singl je izdan u desetak zemalja, od Meksika i Brazila, pa do Novog Zelanda i Japana, dok je njegovo originalno izdanje na A&M bilo uništeno, a danas slovi kao jedna od najskupljih vinilnih ploča. I to pjesma koja je britansku monarhiju proglasila fašističkim režimom i cirkusko-turističkom atrakcijom. U jednom trenu je ova pjesma bila jedini kritički glas unutar cjelokupnog britanskog društva u godini srebrnog jubileja britanske kraljice Elizabete II. ili bar onaj koji se najglasnije čuo. U tome je ključna vrijednost “God Save the Queen”, od samog omota Jamieja Reida do odjavnog stiha “…no future for you!” u pitanju je jedno veličanstveno “jebi se!” postojećem društvenom autoritetu. Svetinji – kako bi to rekli na suvremenom hrvatskom.

Iz današnje perspektive u kojoj je “God Save the Queen” dio britanske kulture i koju na BBC-ju koriste za podjebavanje brexitovskih parlamentaraca, teško je zamisliti koliko je muda i talenta trebalo 1977. da se od nacionalne himne napravi protestni hit koja podjednako sprda kraljicu i otkriva neugodnu istinu britanskog društva krajem sedamdesetih. Pretpostavljam da je nešto najbliže reakcijama zaprepaštenog građanstva toga vremena Youtube video američkog kršćanskog para srednjih godina koji na svom kanalu komentira rock, metal i punk klasike. Od svih mogućih metal bendova i suvremenih rock heretika, ovaj par se najviše užasnuo pred drskim ismijavanjem jedne okrunjene glave prije 40 godina. A onda neki i dalje tvrde kako su dripci iz Queensa s tekstovima o nazi-schatzijima i snifanju ljepila nekim čudom važniji i značajniji bend tog vremena. Možda ja ne shvaćam da su došla vremena iliberalnih demokracija u kojima će se sve teže provocirati autoritete i udarati na svete krave, a sve ozbiljnije kažnjavati takvi i slični kritički ispadi. Zato čuvajmo naslijeđe “God Save the Queen” kao jednu od temeljnih evropskih vrijednosti. (NF)

13. Marvin Gaye – What’s Going On
[381 bod / 9 glasova]
Čitam na internetima da je to bilo nekako ovako. Lik koji se zvao Renaldo „Obie“ Benson, bio član grupe Four Tops te se bavio pisanjem pjesama i za druge izvođače, krajem je šezdesetih svjedočio demonstracijama protiv vijetnamskog rata u Berkeleyju, gdje je prosvjedna studentarija brutalno dobila po piĆCI od policije. Renaldo, koji je do tada vjerojatno boravio na Neptunu pa se zbog toga svemu tome začudio ko pura dreku, zatim je napisao pjesmu koja će poslije postati poznata kao „What’s Going On“ i predložio je svojem bendu. Na to su oni frknuli nosom i rekli da neće pjevat „prosvjedne pjesme“, što si ja fakat ne mogu objasniti nikako drugačije nego kao da su skupa s Obijem dotad živjeli na Neptunu. Mislim, svaka čast osobnim izborima i umjetničkim slobodama, ali ne ide mi u glavu kak netko tko živi u rasističkoj i socijalno nepravednoj, vijetnamski zaraćenoj Americi šezdesetih, a još k tome i pripada rasnoj skupini koja debelo fasuje od takvih pizdarija – može reći: „Njah, ja bih radije ono šana-na-na i bejbe-ajnid-jorlavin, odjebi sa socijalnom sviješću. Bensone, nesrećo!’ No dobro, možda sam to samo ja, možda je to normalno. Al po meni, Fortopzi su tu ispali papci.

Sreća u nesreći bješe to što je onda Obie s pjesmom o’šo Marvinu Gayeu (ZNAM, ZNAM, UBIO GA JE NJEGOV OTAC, ISUSE BOŽE, ZAŠTO SVATKO UVIJEK UZ SPOMEN NJEGOVA IMENA MORA HRAČNUT TU INFORMACIJU!? :))). I ONDA JE MARVIN ISTO NEŠTO POČEO SRAT! Dobro, nije odmah počeo srat, nego je prvo pjesmu pretumbao, dodao neke druge stihove, potpuno promijenio melodiju, smislio joj naslov, pa je TEK ONDA POČEO SRAT. Kao, nja-nja, nek to pjeva bend The Originals. Legenda kaže da ga je onda Obie šupio dlanom za vuho i reko: „E, pa dosta! Neće Oridžinalzi nego ćeš ti, MAJKU MU STARU! ZAŠTO ME SVI JEBETE S TIM PREBACIVANJEM PJESME NA TUĐA PLEĆA? JESAM JE TEBI DAO? JESAM! JESAM LI SPOMINJAO ORIDŽINALZE? NISAM! ONDA DOSTA S TIM SRANJIMA ILI ĆU TI REĆ OCU DA TE UBIJE!“

Legenda to uopće ne kaže, to sam totalno izmislila. Pogotovo ovo zadnje s ocem :). Ali da, Obie je Marvinu predložio da možda ipak ne dijeli pjesmu naokolo, nego da je snimi sam jer, eto, baš superiška zvuči u njegovoj izvedbi. I onda je Marvin to napokon, jebote, snimio. Kol’ko se ovaj jadni Obie morao izmučit da konačno nekog nagovori da snimi pjesmu, mislio bi čovjek da je napisao neko najgore smeće, a kad tamo, „What’s Going On“ je postala veliki hit, Marvin Gaye po njoj je čak i nazvao svoj album, do dana današnjeg smatra se jednom od najznačajnijih prosvjednih i antiratnih pjesama u povijesti pop-glazbe, a između ostalog je i melodijski, harmonijski i vokalno jedinstvena. Falabogu da Obie nije nagovorio Fortopze, drugim riječima. Ne bi oni to tak dobro ko Marvin posložili. (ZP)

12. Bill Withers – Ain’t No Sunshine
[383 boda / 8 glasova]
Kao i svaku drugu teoriju na koju nabasam tumarajući ovim nepreglednim hodnicima kliničkog centra ljekovitih melodija i stihova, i ovu ću validirati potpunim ignoriranjem itekako postojećih dokaza koji joj ne idu u prilog. Ali, zaista i majkemi i časna riječ, nekako se oduvijek ispostavljalo da su mi gotovo svi omiljeni muzičari do svojih prvih albuma dolazili u ponešto ipak zrelim, odraslim godinama, jer ima smisla da tinejdžeri ili jako rani 20-somethinzi naprosto još uvijek nisu stigli imati vremena za poslušati nešto više i nešto različite muzike, kao ni vidjeti svijeta, pa naposljetku onda i mogli relativno čvrsto u sebi prepoznati sebe, odnosno ono što istinski žele svirati. Smiješno je jedino što su ti najkonkretniji primjeri nužnosti tog uvjetnog sazrijevanja – Peter Buck (26 godina u vrijeme prvog albuma), Jay-Z (26), Craig Finn (25, a 32 s bitnim bendom), Patterson Hood (slična stvar, 26 i 34) – danas od mene mlađi minimalno po desetak godina. Jebiga.

Dobri barba Bill Withers bi vjerojatno držao rekord u toj uglednoj kategoriji da ga za koji mjesec do punjenja pune 33 godine prije objavljivanja debija nije nadmašio Leonard Cohen, velikan čije se ploče, uza sve razlike, s Billovima sasvim lijepo uklapaju u dekom, zagrljajem i gramofonom zagrijana jesenska subotnja jutra. Leonardova poezija si idealnog partnera za klackalicu nađe u Billovoj izravnosti iznošenja najvećih životnih istina bez ikakvih ornamenata. Moguće da je riječ o generacijskoj pripadnosti stihoklepcima koji si krajem pedesetih i dobrim dijelom šezdesetih još uvijek nisu morali razbijati glavu kako reći ono što govore i svi drugi pa bi vrlo često to samo i rekli. Međutim, iz Billa je progovaralo i norm-core iskustvo kakvim se ipak ne bi trebao dičiti jedan kul soul velikan, koliko god njegova muzika često bila puno više folk nego funk, kao da se braći u getu trsio objasniti kako je Nick Drake, a ne Stevie Wonder, najveća faca tadašnje muzike.

Stoga: Osloni se na mene kad nisi jak, bit ću ti prijatelj, pomoći ću ti da izdržiš. Ili: A onda te pogledam i svijet mi je skroz kul, jedan pogled na tebe i znam da će dan biti baš perfa. I definicija svih nedostajanja: Nema nje, nema sunca. Naravno, autoritet sadržaja i ovdje je poduprt autoritetom forme, glasom koji svu bol i neizvjesnost i žudnju i čekanje lakoćom sabija u iskonsko repetiranje “I Know”, zapravo 26-tomnu enciklopediju nedostajanja. Uz ovu pjesmu grudi razdire i curin nekolikosatni odlazak u dućan ili na kavu s prijateljicama, ali njena mekoća i suosjećanje bome tješe i prezrene, u smeće odbačene ili na šalteru nove robe zamijenjene partnere. Svi smo bili barem u jednoj od tih situacija, a vjerojatno i u svakoj, s obje strane. Bill Withers govori u svačije ime. (GP)

11. Fleetwood Mac – Dreams
[392 boda / 9 glasova]
Volim Fleetwood Mac, uostalom svi vole Fleetwood Mac, volim “Rumours”, i vooooolim Stevie Nicks. Koja je to žena, koja je to carica…wow! Da nije Stevie Nicks, svijet bi bio zakinut za štošta, za dobar dio prekrasne pjesmarice Fleetwood Maca, o šarmu benda da i ne govorimo, njen vintage boho chic style, a ni “Bootyliciousa” ne bi bilo (and I don’t think we could handle this).

Iako mi je “Seven Wonders” iz osamdesetih njihova najdraža stvar, a ujedno i jedna od najdražih uopće (čisto da uđe u zapisnik), “Dreams”, njihov svojevrsni trademark song, mi je mila srcu oduvijek. Za mnoge pjesme kažem da ne mogu zamisliti da ih itko drugi pjeva osim onoga tko ih pjeva, a isto tako mi je i za “Dreams”. Stevie Nicks, evo ne znam kako da opišem, s takovom lakoćom i mirnoćom to pjeva da u momentima pjesma odiše hipnotičkom atmosferom, ne u doslovnom smislu, ali tako lijepo, opuštajuće teku njen glas i melodija… divota.

“Now here you go again, you say/ You want your freedom” iliti prevedno ‘he/she wants to date other people’ je možda i ultimativna parola ljubavnih rastanaka. Inače, za “Rumours” kažu da je jedan od najboljih break-up albuma u povijesti. No, ponekad nije lako krenuti dalje, koliko god mi taj odnos smatrali rutinom u svakom segmentu, ‘same old, same old’, misleći kako je trava zelenija kod susjede, jer kako Stevie Nicks u slobodnom prijevodu kaže: “Pa tko sam ja da te držim, ok je da igraš onako kako osjećaš, ali pažljivo slušaj zvuk svoje samoće, kao otkucaje srca koji izluđuju, u tišini sjećajući se onoga što smo imali, što smo izgubili…” (MŠ)

(pisali: Bojan Mandić, Neven Fitnić, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Martina Šestan)

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #252-#202

Srpanj 6, 2019

252. James Taylor – You’ve Got a Friend [56 bodova / 2 glasa]
251. ABBA – Money, Money, Money [56 bodova / 2 glasa]
250. M – Pop Muzik [56 bodova / 2 glasa]
249. Bob Marley and the Wailers – Is This Love [56 bodova / 3 glasa]
248. The Police – Can’t Stand Losing You [56 bodova / 3 glasa]
247. The Brothers Johnson – Strawberry Letter 23 [57 bodova / 1 glas]
246. Freddy Fender – Before the Next Teardrop Falls [57 bodova / 2 glasa]
245. ABBA – Waterloo [57 bodova / 2 glasa]
239. Billy Joel – My Life / Electric Light Orchestra – Don’t Bring Me Down / The Isley Brothers – That Lady / Roberta Flack – Feel Like Makin’ Love / Sex Pistols – Friggin’ in the Riggin’ / Steely Dan – Do It Again [58 bodova / 1 glas]
238. The Partridge Family – I Think I Love You [58 bodova / 2 glasa]
237. Bill Conti – Gonna Fly Now [58 bodova / 2 glasa]
236. Derek and the Dominos – Layla [58 bodova / 3 glasa]
235. The Beach Boys – Rock and Roll Music [60 bodova / 2 glasa]
234. Stealers Wheel – Stuck in the Middle with You [61 bod / 2 glasa]
233. Anne Murray – Snowbird [61 bod / 2 glasa]
229. Al Green – Call Me (Come Back Home) / Judge Dread – Je t’aime… moi non plus / Ram Jam – Black Betty / The Sweet – Wig-Wam Bam [62 boda / 1 glas]
228. Paul McCartney & Wings – Live and Let Die [62 boda / 2 glasa]
227. The Stranglers – No More Heroes [62 boda / 3 glasa]
226. Candi Staton – Young Hearts Run Free [62 boda / 3 glasa]
225. Thin Lizzy – Whiskey in the Jar [63 boda / 2 glasa]
224. Elton John – Lucy in the Sky with Diamonds [64 boda / 2 glasa]
223. Elton John & Kiki Dee – Don’t Go Breaking My Heart [65 bodova / 2 glasa]
221. Status Quo – Rockin’ All Over The World / Tina Charles – I Love to Love [65 bodova / 2 glasa]
218. Commodores – Easy / The Piglets – Johnny Reggae / Sham 69 – If the Kids Are United [66 bodova / 1 glas]
217. Bonnie Tyler – It’s a Heartache [66 bodova / 3 glasa]
216. Barry Manilow – Could It Be Magic [67 bodova / 2 glasa]
215. Deep Purple – Smoke on the Water [68 bodova / 2 glasa]
214. Althea & Donna – Uptown Top Ranking [68 bodova / 2 glasa]
213. Sister Sledge – We Are Family [69 bodova / 4 glasa]
208. Boney M. – Belfast / Dolly Parton – Here You Come Again / The Rolling Stones – Brown Sugar / The Selecter – On My Radio / Tubeway Army – Are “Friends” Electric? [70 bodova / 1 glas]
207. Jim Croce – Time in a Bottle [70 bodova / 2 glasa]
206. Alice Cooper – No More Mr. Nice Guy [70 bodova / 2 glasa]
205. The Rolling Stones – Beast of Burden [71 bod / 2 glasa]
204. Bee Gees – Night Fever [71 bod / 2 glasa]
203. 10cc – Dreadlock Holiday [71 bod / 2 glasa]
202. T. Rex – Children of the Revolution [71 bod / 4 glasa]

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #20-#16

Srpanj 5, 2019

20. Black Sabbath – Paranoid
[337 bodova / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Prvi i jedini singl Black Sabbatha koji se probio u UK top 10 od prve sekunde tjera na hedbenganje, čak i u mirnim okruženjima dalmatinskih otočnih sela pretrpanih (manje) domaćim i (više) stranim turistima, koji kad to vide, pomisle: “To je onâ s tetovažama biće pustila i ludira se po dvorištu”. Singlove ionako nisu često izbacivali jer nisu htjeli da im publika dolazi na koncerte čuti samo par hitova, dok bi se na ostatku koncerta dosađivali.

Pjesmu je, da popuni tri minute koje su im nedostajale na albumu, napisao basist Geezer Butler u pauzi na samom snimanju albuma, rif je smislio Tony Iommi igrajući se gitarom, a Ozzy Osbourne je tekst čitao s papira. Butler je kasnije izjavio da je htio ustvari pisati o depresiji koja dolazi s prestankom djelovanja popušenog jointa (tzv. tupilo), ali nije znao razliku između paranoje i depresije pa se zato pjesma zove po prvom poremećaju. Problemi davnih vremena bez gugla i internet rječnika i danas se nekad pojavljuju, ali za autore 20. st. ipak moramo imati razumijevanja. Sama riječ nigdje se ne pojavljuje u tekstu pjesme i samim time je naslov manje bitan, iako bi bilo dosta čudno da od nekog nadobudnog DJ-a koji ispunjava želje tražimo da pusti “Depressed” od Black Sabbatha, jer je to ipak malo ozbiljnija i danas puno češća bolest nego što je bila u (pomalo ironično) “ludim” sedamdesetima.

Liriksi odražavaju razmišljanja izgubljenog čovjeka koji, poput Bareta tridesetak godina kasnije, traži put ka sreći, ali on ga više ne može naći i svi misle da je lud jer se stalno mršti. Možda je baš ovu pjesmu slušao olimpijski plivač Michael Phelps na poznatoj fotki mrkog lica sa slušalicama u ušima? “Paranoid” je stvar za sve autsajdere koji padaju u depresiju, ali pritom ne brane drugima da budu sretni, samo na njihove šale plaču umjesto da se smiju. Nema zaraznu melodijicu, nema čak ni refren, ali ima surovu snagu koja izlazi iz jednostavnosti i koja nas može naučiti da najveći klasici mogu nastati vrlo lako i, ako takva stvar uopće postoji, slučajno. (DĆ)

19. Fleetwood Mac – Go Your Own Way
[344 boda / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Najsnažnije Volim te koje nekom možeš reći nekad je najrazočaranije moguće Odjebi koje uspiješ izustiti.

Kad je čarobnjački perfekcionist Lindsey Buckingham lani na proljeće zasad posljednji put napustio bend kojem je dao više iskidanih živaca i očajničke energije negoli godina i sjajnih pjesama (a dao ih je masu) – i to tako da je, još uvijek ne mogu vjerovati, dobio otkaz!, kao da je neki studijski potrčko, a ne ključan dio bendova autorskog trozupca – istovremeno sam se nasmijao i rasplakao. A upravo taj bittersweet i jest glavni začin najljepšeg soft-rocka. Nisam se smijao iz one zapravo dobronamjerne rugalačke nevjerice kakva često prati proučavanje kokainskih labirinata interne kadrovske dinamike klasične postave Fleetwood Maca, nego iz istog razloga koji mi je navlažio i posolio oči – sve prave su ljubavi tužne, da, ali samo tuge se i broje. Ljubav ne mora biti sretna da bi trajala desetljećima niti da bi svejedno trasirala sve buduće poteze dvaju okrznutih ljubavnika.

Jer jebiga, jasno je, najoštriji mačevi za jedino moguće odvezivanje svih tih gropova u odnosima, želucima i poslovima nikad ne bi ni bili potrebni da se uglađenom trojcu britanske rokerske aristokracije sredinom sedamdesetih nije bilo pridružilo to dvoje ludih, ludo zaljubljenih i još luđe nepomirljivih te najluđe talentiranih kalifornijskih klinaca (iako je Stevie Nicks stigla iz suncem još spaljenije Arizone). I bračni par McVie je svoje probleme riješio dodavši bivši ispred navedenog statusa, a bome ni šef dugajlija Mick Fleetwood, da se tako izrazim, nije baš aktivno radio na smirivanju situacije niti pasivno puštao da je smire drugi. Kao u kakvoj višesezonskoj seriji, radnja se račva u brojne rukavce, ali zaista je bitan samo jedan odgovor – kad god su Stevie i Lindsey mogli zajedno, bilo je i benda. Kad opet budu mogli zajedno, bit će ga opet, jer uza sve dužno poštovanje luckastoj dobričini Mikeu Campbellu, ova varijanta nikako nema smisla, koliko god je Mike sa sviračke strane valjda jedini koji se s Lindseyjem može omjeravati makar po orgazmičkoj pirotehnici odjavljujućih solaža. A je li mu Neil Finn pridodan kao zamjenski par jer Mike ostale Lindseyjeve đakonije ne može izvesti sam, ili zato što bi možda bilo škakljivo kao zamjenu dovesti najboljeg prijatelja pokojne legende koja je svojevremeno krala Steviene oko i srce i pažnju, ili zato da se ispoštuje egoistična sastavnica otpremnine, tko će znati…

Sva ta sapunica, dakle, nastavlja prijetiti gutanjem bendove muzike čak i ako se, kao ja sebi prije jedno sat vremena, zakunete sami sebi da ćete, jer tako treba, ipak više poštovati prekrasne pjesme nego njihove nekrasne izvore. Samo što je sve toliko isprepleteno, i barem sam ovu pjesmu i previše puta koristio kao (nikad dovoljno hladan) oblog ili (nikad zaista dovršenu) prečicu prema izlasku, da zaista nije lako razlučiti gdje prestaje jedno a počinje drugo, pa ih je onda još i teže razdvojiti bez ožiljaka. Ljudi koji žive unutar tih sapunica i serija koje gledamo ne žive sapunice ili serije, nego svoje živote. Stihovi pop-rock pjesme jesu manjkavi kao dokazni materijal u ionako besmislenoj ostavinskoj raspravi emocija nakon ljubavnog razdvajanja, ali, o bože i vraže, da mogu, dao bih ti svoj svijet, ali kako to mogu kad ga ne želiš uzeti??? Stevie je Lindseyju vezano za eroziju iste te veze poručila evo tebe opet, kažeš da želiš svoju slobodu, ali ona je ta koja se nikad nije zapravo udavala – zajedničkim tugovanjem pogonjen tromjesečni brak s prijateljičinim udovcem ovdje ne priznajemo, sori. Obožavam je kao malo koga, njena “Bella Donna” nije samo najbolji solo album ekipe iz benda nego pripada u strogi top 3 cijele dinastije uopće, i ne pada mi na pamet osuđivati ičije postupke u ljubavnim vezama, osim u svojim vlastitima, naravno. U pjesmama je uvijek kriv onaj drugi ili ona druga, zbog čega su nam toliko i potrebne i nužne, ali što napraviti jednom kad mi postanemo ta druga ili taj drugi?

Ne znam je li to pitanje morilo dugogodišnje ljubavnike koji su se počeli gubiti upravo kada su zajedno ušli u bend kojem će zajedno pomoći da postane jedan od najboljih i najvećih bendova na svijetu. Ne znam je li ih morilo uopće, je li ih morilo na podsvjesnoj razini koja je onda potpaljivala sukobe i pod najbenignijim situacijama, ili je odgovor presudno i posredno i neposredno označio njihovu blisku i najdalju budućnost. Ali znam da su to pitanje preživjeli i da je bilo pakleno. “Go Your Own Way”, ne samo najbolji hit sedamdesetih nego i jedna od najbolnijih pjesama uopće, dokaz je tome. Čest je slučaj da se u svojim kasnim dvadesetima, nakon što su zajedno bili više od pola dotadašnjeg života, partneri suoče barem s rutinom ako već ne i nečim znatno manje prelaznim, pa onda naposljetku i s odlukom (da, umjetnom i nametnutom, ali malotko je u tom trenutku sposoban rasuđivati iole staloženo, a nitko s iskustvom koje još nema) – ili ćemo se oženiti ili ćemo se razdvojiti. Oba izbora su pogrešna, a Lindsey i Stevie su ih uzeli u paketu. Jer bendovi su, kažu, brakovi i familije na kvadrat, Točnije, na kub. Kub kvadrata. Kaos, u svakom slučaju.

Stevien pogled dok s Lindseyjem na svim tim nebrojenim koncertima kroz 40+ godina od nastanka ove pjesme harmonizira njegovu optužbu packing up, shacking up’s all you wanna do, to ne strijeljanje nego atomsko bombardiranje pogledom, međutim potvrđuje da bi oba ta izbora uzeta samostalno bila još i sjebanija. Još se vole, samo što se nikako ne podnose.

Nekad je bijesno Odjebi najromantičnije moguće Volim te koje fizički možeš izustiti. (GP)

18. David Bowie – Sound and Vision
[348 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
“Suppose I were to begin by saying that I had fallen in love with a color.”

Obično mi je teško izdvojit onu jednu pjesmu najdražih muzičara, ali “Sound and Vision” omiljena mi je Bowiejeva pjesma još od srednje – iako se ne sjećam da sam je stavila, pronalazim je na skoro svakoj plejlisti, a dala je ime i audiovizualnoj rubrici većine kvizova koje sam radila. Ovaj Gorilin izbor natjerao me da se prvi put zapitam zašto, zašto se ni sekunde nisam dvoumila oko #1 na ovoj listi – dobrim dijelom to je zbog kombinacije upbeat, booming muzike i refleksivnog/depresivnog teksta koja je i inače catnip za mene (bok Robyn!), pop senzibiliteta i idealnog trajanja od tri minute, a onda i te neobične strukture pjesme koja je instrumentalna dok nije instrumentalna, bend radi svoje dok se Bowie ne uključi skoro pa spontano, kao da je i on s nama zamišljeno slušao pjesmu, razmišljao o Stvaranju, Poeziji, Ljepoti i odlučio dodati svoja dva centa. Mogu je stavljati na sve te plejliste bez straha da će se izlizati i da je više neću moći čuti kao pjesmu nego kao relikviju.

Taj dio je zbog Bowieja i Viscontija, drugi je zbog Kaštela i moje BLUE BLUE ELECTRIC BLUE sobe u Kaštelima. Mrzila sam tu usranu kombinaciju bijele i plave u osnovnoj i srednjoj, da se mene pitalo soba bi mi bila crvena i crna, šta zbog anarhije, šta zbog Peyton Sawyer – čitatelju, radila sam sve u svojoj moći da mi soba izgleda šta više artsy i sjebano ko njena, al mater je sabotirala skoro svaki moj pokušaj (cue Ceca – Jadna ti je moja moć.mp3). Toliko o vlastitoj sobi! Onda sam nekad s cirka 15-16 prvi put aktivno slušala “Sound and Vision” i eto đavla, Bowie opisuje ne samo moje plave žaluzine i ladice, nego i taj osjećaj zatočenosti u svojoj sobi i u svojoj glavi, sredini iz koje sam jedva čekala pobjeći. On je pokušavao razbiti kreativnu blokadu, a ja ubiti vrijeme, prvo do Splita, a onda i do Zagreba, bilo čega drugoga. Oboje smo ležali u sobi i čekali gift of sound and vision. On ga je sedamdesetih našao u Berlinu i Enu, ja nultih na Limewireu i Tumblru. I eto ti, sad mi je plava najdraža boja. (MR)

17. Queen – Don’t Stop Me Now
[357 bodova / 9 glasova]
Prije par godina, studijom koju je proveo kognitivni neuroznanstvenik konačno je potvrđeno ono što sam oduvijek znala: “Don’t Stop Me Now” najpozitivnija je i najviše feelgood pjesma ikada snimljena, koja odmah popravlja raspoloženje! Ja sam primjer koji to apsolutno dokazuje, čim čujem početak: „Toooonight, I’m gonna have myself a real good time…“ automatski se počnem tako i osjećati, što je vrlo zanimljivo jer sam među svojim prijateljima poznata kao „glazbena melankolična sova“ koja uglavnom okida na spor tempo, mol i sumorne, pesimistične stihove koji uglavnom govore o besmislu života i ostalim previranjima.

No Queen je nešto drugo. “Don’t Stop Me Now” nije jedina njihova pjesma koju volim, iako mi je svakako najdraža, a ono što mene uvijek uspije dignuti jest to što mi iz nje svakim taktom izbija neopisiva autentičnost (za razliku od mnogih drugih wannabe-feelgood pjesama koje su mi uglavnom iritantne jer mi zvuče isforsirano i fejk), prijenos Freddiejeve emocije je apsolutan i meni je nemoguće oduprijeti joj se. I to je stvar s Queenom, teško im se oduprijeti. Jednom sam negdje pročitala nečiju izjavu o tome kako ne vjeruje ljudima koji ne počnu mahati glavom na “Bohemian Rhapsody” i pjevati sve dijelove mijenjajući glas uz potpunu uživljenost i potpuno se slažem s njom. Kakvi su to ljudi, pitam vas ja, koji mogu ostati ravnodušni na tu provalu energije i genijalnosti?

Uglavnom, “Don’t Stop Me Now” čula sam stotine i stotine puta u životu i uvijek, ALI BAŠ UVIJEK, pojačam zvuk i otjeram sovuljagu u šumu barem do večeri. Prozac, eat your heart out! (MM)

16. The Specials – A Message to You, Rudy
[358 bodova / 7 glasova]
U današnje vrijeme, unatoč novom albumu i uspješnim turnejama diljem svijeta, teško je otprve prepoznati zašto su The Specials bili tako bitan bend. Naime, The Specials su bili prvi britanski bend koji je imao bijele i crne članove, a da nije zbog toga nekako fasovao. Ozbiljni glazbeni kužeri će ukazati na The Equalse kao prvi međurasni britanski bend, što je točno, ali Equals su bili iznimka koja je potvrđivala pravilo, dok su Specials pokrenuli cijeli novi subkulturni trend i u godinama 1979.-80. bili najznačajniji britanski bend. Porijeklom iz provincijskog Coventryja, Specials su nastali kao čedo svog klavijaturista Jerryja Dammersa, koji je uz bend osnovao i izdavačku etiketu 2 Tone, čiji je logo – čovječuljak Walt Jabsco, inspiriran rude boy fazom Petera Tosha – postao modni i glazbeni model novog ska trenda. Zajedno sa svojim sugrađanima i kolegama s etikete Selecter, Specials su postali predvodnici punkoidnog multirasnog ska revivala krajem sedamdesetih, koji je na kraju i dobio ime po 2 Tone labelu.

Ska muzika se pojavila među britanskom mladeži u drugoj polovici šesdesetih preko jamajkanske dijaspore u Britaniji i postala ubrzo postala omiljena prvenstveno među novom subkulturom – skinheadsima – u tolikoj mjeri da je dobar dio utjecaja direktno preslikan iz subkulture jamajkanskih rude boysa (pomalo ironično da su skinheadsi prva evropska subkultura nastala pod većinskim utjecajem crnačke, odnosno jamajčanske kulture), da bi na prijelazu desetljeća očešala sam UK top 40, a kasnije se utopila u dub i roots reggaeu. Sam hit “A Message to You, Rudy”, obrada je rocksteady klasika Dandyja Livingstonea iz 67., a da bi naglasili svoju lojalnost korijenima, Specialsima je na pjesmi gostovao i trombonist Rico Rodriguez koji je svirao i na originalnoj verziji, a taj roots pristup se zadržao i na sljedećem EP-ju “Too Much Too Young” s kolopletom rocksteady i bluebeat klasika, od “Guns of Navarone” do “Skinhead Moonstompa”.

Unatoč širokoj popularnosti među britanskom mladeži, dobrim dijelom i među indijsko-pakistanskom zajednicom Velike Britanije, a ne samo karipskom kao prvi ska val, Specialse i 2 Tone bendove je na koncertima pogodio ozbiljan val nasilja. Uz ska revival sedamdesetih, došao je i skinhead revival, ovaj put djelomično povezan s politikom, i to s desničarskim National Frontom, u jednom trenu trećom političkom snagom u Engleskoj, pa su koncerti 2 Tone bendova osim zabave bili i poprišta masovnih tučnjava između rude boysa, modsa, skinsa, punkera i herbertsa (budućih casualsa). Glavni teret nasilja su podnijeli londonski Madness, omiljeni bend skinheadsa jer su, za razliku od ostalih ska bendova, imali kompletnu bjelačku postavu pa se bend morao javno ograđivati od svoje bijesne publike, ali većina tadašnjih mladih britanskih bendova se na ovaj ili onaj način susrela s problemima i nasilnim ispadima na svojim koncertima. Specials su svoj vrhunac dostigli 1981. hitom “Ghost Town”, da bi se nakon toga raspali, otvorivši prije toga put prema izdavačkim kućama i top-listama ostalim multi-kulti pop bendovima osamdesetih poput UB40. Bolje da nisu, prvo je što pomislim, ali me strah kulturalnih marksista koji će moju netrpeljivost prema kmečanju Alija Campbella zamijeniti s rasizmom. (NF)

(pisali: Dijana Ćurković, Goran Pavlov, Maja Rogulj, Martina Maričić, Neven Fitnić)

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #25-#21

Srpanj 4, 2019

25. Led Zeppelin – Whole Lotta Love
[299 bodova / 6 glasova]
Prije desetak godina, kad su mi se otprilike svi frendovi počeli ženiti i reproducirati, mama mi je u polušali dala savjet kako da osvojim muža, kaže: “Zavaraj. Ti si prejaka ličnost za muške, pravi se malo nemoćna pa onda kad se oženite, možeš opet biti ti.” Naravno, meni je to bilo kao da mi je uvrijedila mater, tj. samu sebe, i s ovom naknadnom pameti, malo mi je žao da joj nisam, umjesto uobičajenog “a šta ako nađem ženu”, rekla: “Baby I ain’t foolin’”. Mislim, mama, nisu svi kao tata, što će mi netko kome treba coolin’? Da ga pošaljem natrag u školu? Ako ćemo pitat Zeppeline, definitivno.

Jedino što je bitno, znaju oni, duboko je unutar nas, kaže se ljubav, a oni je imaju masu i dat će je u velikim količinama, ali isto tako traže da im se u takvim količinama i vrati. Da je netko kojim slučajem proveo dosadašnju egzistenciju na drugom planetu pa sad prvi put vidi tekst, a muziku još nije čuo, mogao bi pomisliti da je ovo nježna ljubavna pjesmica. Bez rifova i ritmova i psihodeličnog centralnog dijela pjesme koji traje duže nego mnoge pjesme Ramonesa, zaista se može učiniti kao nešto nevino, ako ne do dijela “I wanna give you every inch of my love” koji ima blagu perverznost u svojoj dvoznačnosti, onda do onog “I wanna be your backdoor man”, koji je poprilično jasna aluzija na seks. Solo na bubnjevima savršeno je ukomponiran uz Pageovo sviranje električne gitare gudalom i Plantovo dahtanje u mikrofon i briše nam svaku sumnju da ovo možda nije surovi r’n’r u svom najboljem svjetlu.

Zeppelini su mi, kad sam se prvi put s njima susrela, zvučali kao tipičan bend sedamdesetih, prava hipijana. Danas su valjda jedini bend osim Toola, Queena i Skunk Anansieja koji u mom playeru može danima svirati bez da mi dosadi kad napravim playlistu od čitave njihove diskografije (i izbacim šumovite stvari, pogotovo kod Toola). Na “Stairway to Heaven” sam se u mladosti gnušala jer je bila na uobičajenom repertoaru pijanih hipija na livadicama splitskog Sustipana, a kad sam joj dala šansu i poslušala je s tekstom, bogovi kako me odvalila! Zdravo karmički, postala sam ono čemu sam se rugala, pa nije ugodno mojim susjedima kad krene “And as we wind on down the road, our shadows taller than our souls…” Ona nije nikad izbačena kao singlica pa se nije ni našla na Gorilinoj listi, a “Immigrant Song”, zbog konjičkog ritma, luđačkih vokala i zazivanja Valhalle moja omiljena pjesma Zeppelina (koja je bila na visokom drugom mjestu mog izbora), već je otpala u donjem dijelu ždrijeba. Naravno da mi je u top 5 ovog benda još i “No Quarter”, ne samo zato što su je Toolovci obradili, ali imaju toliko bezvremenskih pjesama da danas teško mogu ostati pri svom originalnom dojmu. Zeppelini su sve samo ne tipični.

Mama će me uskoro opet pitati kad se mislim udavati, a ja ću joj odgovoriti u polu-šali: “Pa rekla sam ti prošle godine – dogodine.” Mlađi brat već se potrudio da nastavi obiteljsku lozu i pritisak je zadnjih godina dosta olakšan, ali družeći se s njegovim sinom u meni su proradili majčinski instinkti i možda ću morati smisliti neki drugi odgovor, ili podleći heteronormativnom društvu i već jednom ostvariti godišnje obećanje koje dajem mami. Ali ništa bez gomile ljubavi. (DĆ)

24. Blondie – Hanging on the Telephone
[305 bodova / 7 glasova]
Kada sam dobio u zadatak napisati crticu o baš ovoj stvari, na pamet mi je palo koji je moj osobni odnos prema ovoj stvari. Istina je da ju je proslavila Blondie sa svojom legendarnom izvedbom s albuma “Parallel Lines” iz 1978. Zanimljivo je da je Debbie Harry zapravo prva rock-zvijezda koju sam vidio uživo. Bilo je to 1990. tijekom ljeta provedenog kod strica u SAD na učenju jezika, a radilo se o opskurnoj turneji Escape from New York na kojoj su nastupali Debbie Harry, The Ramones i ostaci Talking Headsa u obliku Tom Tom Cluba s Jerryjem Harrissonom. Za razliku od Ramonesa, njen solo-nastup nisam baš upamtio. Debbie Harry sam vidio još jednom uživo, i to s Blondie onomad u Domu Sportova, kad je već postala dobro držeća gospođa.

Ova me stvar zapravo zaintrigirala nakon što sam je čuo u izvedbi Paula Collinsa (ne Phila, Paula), nekadašnjeg lidera power-pop grupe The Beat. Bilo je to ove zime u belgijskom gradu Kortrijku, na granici Flandrije i Francuske, poznatom jedino po nogometnom klubu istog imena. U pomalo opskurnom klubu Den Trap veteran power-popa Paul Collins završio je svoj besplatni koncert upravo s “Hanging on the Telephone”. Inače, stvar je originalno napisao stanoviti Jack Lee koji je s Collinsom svirao u kratkotrajnom power-pop outfitu The Nerves tamo negdje sredinom sedamdesetih.

Inače, sama stvar je prava power-pop himna. Brza, prvoloptaška, s jednostavnim i žestokim ritmom i traje samo dvije i nešto minute, dobra za poskakivanja i drmanje glavom. Tekst zvuči onako, tinejdžerski (iako nam je Collins na koncertu objasnio njegovo značenje). Štogod značio danas glazbeno izgubljeni pravac power-pop, ovako bi trebao zvučati.

U svakom slučaju, Jack Lee je napisao ovu stvar za The Nerves, a Blondie su joj dali ljepotu i ženstvenu energiju. Postoji još i verzija od Def Leppard, ali ju iz principa nisam htio ni poslušati. Može ju se puštati po slušaonama glazbe kasnih sedamdesetih, ali bi mogla proći i na tulumima milenijalaca. To valjda znači proći test vremena. (LP)

23. Al Green – Let’s Stay Together
[307 bodova / 9 glasova]
” I think you are gonna find, when this shit is over … I think you’re gonna find yourself one smiling motherfucker. The thing is, Butch, right now, you’ve got ability. But painful as it may be, ability don’t last.”

Ne znam za vas, ali meni je prva asocijacija na ovu pjesmu monolog Marsellusa Wallacea iz Paklenog šunda, ili kako bi Srbi rekli Petparačkih priča. Tarantino je, osim što je genijalni redatelj, imao i tu sposobnost da iz naftalina vadi neke stare hitove i prezentira ih novim generacijama. E, upravo je “Let’s Stay Together” u pozadini ovog monologa kojeg Marsellus govori unzevjerenom Butchu prije meča u kojem je velika lova u pitanju.

A veliku lovu zaradio je i Al Green zahvaljujući ovoj pjesmi koja je bila broj 1 na Billboardu 1972. godine. Zanimljivo je da je veći uspjeh u Velikoj Britaniji postigla ona verzija Tine Turner iz 1983. Vrag mi nije dao mira pa sam išao brojati koliko je puta dosad obrađena. Vjerovali ili ne, čak 38 puta! Doduše, ima tu i verzija na saksofonu, pa onih izvedenih u talent showovima i slično. Ne treba dakle napominjati koji je značaj ove pjesme za suvremenu američku glazbu! (SM)

22. Dire Straits – Sultans of Swing
[313 bodova / 7 glasova]
Kada je izdan, ovaj je singl prošao prilično nezapaženo, no nakon pola godine prometnuo se u svjetski hit. Legenda kaže da je pjesma prvo postala popularna u tadašnjoj Jugoslaviji i da je zapravo, baš kao i “Lili Marleen” nekoliko desetljeća ranije, u svjetski pohod krenula s valova Radio Beograda.

Jedna je to od onih pjesama koje se vole ili mrze. U vremenu post-punka i novog vala, njene su duge gitarske dionice bile prava šaka u uho, pa je vladao popriličan prezir prema Dire Straitsima. S druge strane „oni koji kuže“, pogotovo ako su i sami svirali gitaru, smarali bi nas pokušajima da što vjernije skinu Knopflera, kunući se u njega, novu ikonu solo gitarističkog svemira.

Istina je, dakako, bila negdje u sredini. Mark je kasnije imao grozomornih tekstova, no ovdje je gotovo u duhu Toma Waitsa sjajno ocrtao priču o bendu sastavljenom od nekoliko Ibra Dirki, u nekom zadimljenom pubu, u nekom prljavom predgrađu. Strukturno i zvukom, pjesma je bila drukčija, svoja, originalna, miljama daleko od tipičnih imitativnih hard ili prog orgija i prangijanja. Kvragu, i te solaže nisu samodostatne, one grade i nose pjesmu, nisu pirotehnika ni pokazivanje… One jesu pjesma.

Velika pjesma, jedna od onih koje su podosta i pojedene vlastitom popularnošću. Kada nešto postane toliko popularno i takvo opće mjesto, čovjeku dođe mrsko i osamstoti je puta čuti s radija i glasati za nju. Neke od takvih pjesama sam svjesno izostavio pri slaganju ove liste, no u slučaju “Sultans of Swing” naprosto nisam imao srca jer je status stekla bez kalkulacija, pa čak i nasuprot zeitgeistu. U njoj nema ničega svjesno dodvoravajućeg masovnom ukusu, prepotentnog ni pretencioznog, to je jedna mala, intimna, sjajna pjesma koja je, eto, zbog neke čudne konstelacije zvijezda uspjela postati svjetski megahit. (DMJ)

21. ABBA – SOS
[334 boda / 7 glasova]
Imam jednu totalno nedopečenu teoriju o potencijalu trajne vrijednosti dobrih pjesama. Nije to zapravo nikakva teorija, više je riječ o spekulaciji koju sam totalno isisala iz palca. Ono, pala mi je na pamet, mozak ju je smućkao u trenucima dosade, a smućkao ju je vjerojatno na temelju jednog i pol primjera. Nemam, dakle, ni poštenu količinu ilustracija, a kamoli dokaze. No sad kad sam unaprijed posrala vlastitu teoriju, možda je vrijeme da je i iznesem.

Slijedi iznošenje teorije.

Neka je pjesma/hit/uspješnica bazirana na solidnim i trajnim glazbenim temeljima onda kada dobro zvuči u svim mogućim obradama, remiksevima, žanrovima i u izvedbi raznih izvođača. Što je žanr u kojem je obrađena udaljeniji od originalnog žanra pjesme, to je vjerojatnije da će pjesma podnijeti test vremena i postati klasik.

A sad – napokon i primjer iz prakse. Pjesma o kojoj pišem crticu ilitiga “S.O.S.” vokalno-instrumentalnog sastava ABBA.

Hrpa je bendova obradila tu stvar, pri čemu čak i ne mislim na ABBA-tribute bendove, bendove koji tu stvar sviraju na svadbama između “Divno je biti nekome nešto” i “Ja se konja bojim”. Evo, recimo, ima ona trash eurodance zajebancija s kraja osamdesetih – “Bring Me Edelweiss”. Tu i jodlaju i sviraju one dugačke pimpeke od rogova i sve pa i dalje znamo da je to zapravo Esoes. Naravno da je pjesmu obradio i Erasure jer njima je obrađivanje ABBA-inih pjesama ko meni žderanje žele-bombona i trošenje previše love na sedamsto različitih proizvoda koji se svi zovu „moisturizer“. Ima i Portishead onu jednu verziju za koju se oni nadaju da zvuči kao mi-smo-mračna-šumska-bića-koja-vape-upomoć, a meni zvuči kao dosadni davež koji nikad ne uspijem preslušat do kraja, a najbolja, APSOLUTNO NAJBOLJA verzija ove pjesme po mojem je klinički ispitanom i peer-reviewed mišljenju – bluegras/punk verzija teksaškog benda The Meat Purveyors kojeg NE, NEĆETE NAĆI NA YOUTUBEU pa mi morate vjerovati na riječ ili nabaviti njihov album “All Relationships Are Doomed to Fail”. „SOS“ u toj njihovoj verziji zvuči sumanuto – odsvirano prebrzo, na bluegrass instrumentima (bendžo, bas, mandolina, gitara), ali s istim vokalnim harmonijama kao i kod ABBA-e. Drugim riječima, zvuči kao da su urbani Šveđani koje znamo i volimo zaglavili u filmu Deliverance i sad će morat skvičat ko obiteljska svinja. Tko nije shvatio referencu, šta ću mu ja.

Enivejz. „SOS“ zvuči genijalno u originalu, a zvuči odlično i u svim ovim ostalim obradama (osim Portisheada, čija je verzija ionako samo za preseravanje dok si u srednjoj školi, mažeš si usta crnim ružem i svima govoriš da sanjaš o samoubojstvu jer je smrt prekrasna). I to je, po mojoj gore iznesenoj teoriji, dokaz da je riječ o pjesmi koja u sebi nosi potencijal bezvremenskog klasika. Ljudi će je uvijek rado slušati jer je utemeljena na solidnim, trajnim glazbenim vrijednostima koje uvijek nalaze i neke dodirne točke s aktualnim ili nekim desetim glazbenim stilovima.

A to što sam ja više od pola crtice provela pišući o toj pjesmi u nečijoj tuđoj izvedbi – e, to vam je kriv Tonći! Ja, naime, uopće nisam glasala za ovu pjesmu, al me dopala zato što je on nešto zbrkao u raspodjeli crtica. No nema veze, dobro je ispalo. Jer koga bih inače davila s The Meat Purveyorsima i svojom poluispečenom glazbenom teorijom? Nikoga, eto koga. Pa eto… Gorila se i u svojim pogreškama pokazuje kao platforma za nove ideje, koncepte i širenje vidika! Hehehehe… Dobro sam ovo zaspinala, jel’ da? (ZP)

(pisali: Dijana Ćurković, Lovel Petrović, Samir Milla, Dino Milić-Jakovlić, Zrinka Pavlić)

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #317-#253

Srpanj 4, 2019

317. Cher – Dark Lady [41 bod / 2 glasa]
316. 10cc – I’m Not in Love [41 bod / 2 glasa]
312. The Charlie Daniels Band – The Devil Went Down to Georgia / Desmond Dekker & The Aces – You Can Get It If You Really Want / Eagles – One of These Nights / Ocean – Put Your Hand in the Hand [42 boda / 1 glas]
311. Al Green – Tired of Being Alone [43 boda / 2 glasa]
306. Barbra Streisand – Evergreen (Love Theme from A Star Is Born) / Barry Manilow – I Write the Songs / Dionne Warwick – I’ll Never Fall in Love Again / Riccardo Cocciante – Bella senz’anima / Todd Rundgren – Hello, It’s Me [44 boda / 1 glas]
305. Steve Miller Band – Fly Like an Eagle [44 boda / 2 glasa]
303. Alice Cooper – School’s Out / The Jackson 5 – ABC [44 boda / 2 glasa]
302. Creedence Clearwater Revival – Who’ll Stop the Rain [45 bodova / 2 glasa]
301. Elton John – Goodbye Yellow Brick Road [45 bodova / 2 glasa]
297. Fleetwood Mac – You Make Loving Fun / Rick Nelson – Garden Party / Slade – Gudbuy T’Jane / Tavares – More Than a Woman [46 bodova / 1 glas]
296. Climax Blues Band – Couldn’t Get It Right [46 bodova / 2 glasa]
295. Billy Joel – Just the Way You Are [46 bodova / 2 glasa]
294. Joni Mitchell – Help Me [46 bodova / 3 glasa]
293. Nazareth – Love Hurts [47 bodova / 2 glasa]
292. The Beatles – The Long and Winding Road [47 bodova / 3 glasa]
288. Aretha Franklin – Until You Come Back to Me (That’s What I’m Gonna Do) / Diana Ross – Surrender / Roxy Music – Pyjamarama / The Rubettes – Sugar Baby Love [48 bodova / 1 glas]
286. Aerosmith – Dream On / Charlie Rich – The Most Beautiful Girl [48 bodova / 2 glasa]
285. Queen – Crazy Little Thing Called Love [48 bodova / 2 glasa]
273. Edwin Starr – War / Elton John – Don’t Let the Sun Go Down on Me / Gloria Gaynor – Reach Out, I’ll Be There / The Hollies – The Air That I Breathe / John Williams & London Symphony Orchestra – Star Wars (Main Title) / Middle of the Road – Chirpy Chirpy Cheep Cheep / Paul McCartney & Wings – Jet / Paul Simon – Kodachrome / Pilot – Magic / Rod Stewart – I Don’t Want to Talk About It / Simon & Garfunkel – Cecilia / Vicki Sue Robinson – Turn the Beat Around [49 bodova / 1 glas]
272. Stevie Wonder – If You Really Love Me [49 bodova / 2 glasa]
271. Lee Marvin – Wand’rin’ Star [50 bodova / 1 glas]
270. Simon & Garfunkel – El Condor Pasa (If I Could) [50 bodova / 2 glasa]
269. The Doobie Brothers – What a Fool Believes [51 bod / 2 glasa]
268. Creedence Clearwater Revival – Hey Tonight [52 boda / 2 glasa]
267. ABBA – Fernando [52 boda / 3 glasa]
265. Aretha Franklin – Day Dreaming / Bryan Ferry – The Price of Love [53 boda / 1 glas]
264. Captain & Tennille – Love Will Keep Us Together [53 boda / 2 glasa]
262. Elvis Presley – An American Trilogy / Elvis Presley – My Way [54 boda / 1 glas]
261. Boney M. – Rivers of Babylon [54 boda / 2 glasa]
260. Exile – Kiss You All Over [55 bodova / 2 glasa]
253. Art Garfunkel – Bright Eyes / Barry Manilow – Copacabana / Bryan Ferry – A Hard Rain’s a-Gonna Fall / Francis Lai – Love Story / Frankie Valli & The Four Seasons – The Night / The Manhattan Transfer – Chanson D’Amour / Neil Sedaka – Breaking Up Is Hard to Do [56 bodova / 1 glas]

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #30-#26

Srpanj 3, 2019

30. Lynn Anderson – Rose Garden
[262 boda / 6 glasova]
Dakako, u tinejdžerskoj sam dobi, poput svakog nadobudnog rokera, prezirao country i smatrao ga inferiornom, priprostom glazbom za seljake. A onda je došao “Havana Moon”, taj prekrasni, eklektični album Carlosa Santane s dva krucijalna detalja. Na unutrašnjem omotu pisao je citat Dukea Ellingtona „There’s only good music and bad music“, a u vinil je bila urezana “They All Went to Mexico”, jedna od najljepših pjesama svih vremena, s vokalom Williea Nelsona. Led je bio probijen, zatvorena vrata i sve što se događa iza njih* odškrinuti…

Na nekoj rasprodaji krajem osamdesetih kupio sam ploču s dvadesetak probranih country hitova, toliko jeftino da nije bilo veze što će mi se možda svidjeti samo jedna ili dvije pjesme… I uistinu, jedna ili dvije s te kompilacije mi se samo sviđaju, dok sve ostale obožavam. Uključujući i “Rose Garden”, pjesmu o kojoj zapravo nemam sada što slamariti ni analizirati, pjesmu koja se, nekako mi se čini, svakome sviđa, mada je prije nekakav crossover, a ne klasični country.

Dobro, možda ima neki veltšmercni tinejdžer koji će je zavoljeti tek kada odraste, zasigurno se nađe i poneki žanrovski frik kome je bezvezno sve osim klasičnog srednjezanzibarskog chill-outa s točno određene diskografske etikete… Ali, pobogu, osim takvih nekoliko iznimaka, može li na ovom svijetu postojati netko tko se ne osjeća dobro kada na radiju krenu ta pedal-steel gitara i vokal?

I beg your pardon, ne može.

* Ovo nije aluzija ni na kakvu pornjavu, sram vas bilo, nego na predivan hit Charlieja Richa “Behind Closed Doors”. (DMJ)

29. The Beatles – Let It Be
[271 bod / 7 glasova]
Uglavnom, kada mi je Tonći javio pjesme za koje ću pisati crtice u ovim izborima uslijedio je šok, nevjerica, umalo i plač. Jedva sam smogla snage povratno mu se javiti porukom, napisati može i pritom još nalijepiti žuti smajl. Naime, volim pjesme koje mi je zadao, uostalom za iste sam i glasala, no nije bilo one meni bitne, nije bilo “The Way We Were”, moje bucket list crtice. Mislim, svaka čast Beatlesima, ali Barbra Streisand, “The Way We Were”, Katie Morosky i Hubbell Gardiner, allo?! Mentalno sam se pripremala za tu crticu i danima prisjećala antologijske zadnje scene i njihova slučajnog susreta na ulicama New Yorka, “Your girl is lovely, Hubbell”, kako Katie nježno rukom prolazi kroz Hubbellove plave uvojke, njihova zagrljaja, dok u pozadini kreću početni taktovi “The Way We Were”.

Ništa, u tom trenutku preostao mi je samo potez očajnice, a to je žicanje željene crtice, što nikad, ama baš nikad, nisam napravila…ali u pitanju je Babs. E sad, možda “The Way We Were” nije ni u ušla u top 40, nažalost i to je moguće pomislih, no znam da ju je Zrinka isto visoko pozicionirala i uz još poneku nježnu dušu ovih izbora računam da bi to ipak trebao biti top 40. Možda je crtica kod Zrinke, vjerojatno je kod Zrinke zaključih, još se sjetih kako sam je srela na prajdu i kako mi je u razgovoru napomenula kako isto jako voli tu pjesmu. Znači, kod Zrinke je. Uglavnom, skupila sam hrabrost i poslala poruku Tonćiju, pritom mi je bio bed da se ne naljute ali sam imala spremnu ponudu u vidu – dajem im sve Beatlese ovog svijeta za Barbru. Na kraju, ispalo je da “The Way We Were” ipak nije ušla u top 40.

Hej, glavu gore, it’s The Beatles, rekoh sama sebi. I u tim trenucima, svjesna činjenice da će moja bucket list crtica ostati bucket list crtica, sjetila sam se Sir Paula i njegovih riječi utjehe: “Let it be, let it be”. Odmah mi je bilo lakše. I ne samo ovaj put, koliko sam nebrojeno puta sama sebi, u svim onim trenucima jada i čemera, realnih i iracionalnih strahova, srećom po meni većinom iracionalnih, u bradu smrmljala “When I find myself in times of trouble/ Mother Mary comes to me/ Speaking words of wisdom/ Let it be….Let it be, let it be, let it be….”

I Mary, tko god bila Mary u ovom slučaju, Blažena Djevica Marija ili Paulova majka, je bila skroz u pravu.

Hvala Sir Paul for your words of comfort! Volim te Babs to the moon and back! (MŠ)

28. Electric Light Orchestra – Livin’ Thing
[276 bodova / 5 glasova]
Jedan od glupljih koncepata kod ocjenjivanja glazbe – ili bilo čega u životu – jest “guilty pleasure”. Ono, ako ti je gušt, šta imaš osjećati krivnju od toga? Kao da si peder i osjećaš gađenje šta se jebeš u dupe. Bezveze. That said, priznati moram da me slušanje ELO-a uvijek malčice štrecne i osjetim, jebiga, ako ne krivicu, a onda makar neku trunku zazora, neki – jako glupi – dio mene pomisli “daj, ovaj je prezašećereno ko Pašareta, piće na kojem piše da djeca riskiraju probleme s koncentracijom ako ga konzumiraju, kako al KAKO ti se da to slušat?!” Ali eto, totalno mi se da, odgovorim tom glupom dijelu mene, štaš sad?!

Doduše, kad pogledate ELO na papiru, ima osnove za takav stav. Pop-rock bend s omanjom gudaćom sekcijom koji želi praviti “ozbiljne” križance popa i klasike? Zvuči kao recept za najgori kič. No, hvala nebesima, Jeff Lynne bio je toliki majstor da je iz takvog koncepta uspio izrudariti 24-karatno zlato. (A i bio je u nekom bendu s Dylanom, Orbisonom, Harrisonom i Pettyjem, odreda jako kul likovima – valjda? – a Orbison ga je smatrao najboljim producentom s kojim je ikada radio, SO THERE). Sad, nažalost nisam baš proučio diskografiju ELO-a do temelja – osim “Livin’ Thing” i pripadajućeg joj albuma “A New World Record”, koji sam iskopao iz ostavštine svojih staraca, znam možda još stvar-dvije, tako da im ne mogu potpuno ostrašćeno braniti boje. Ali reći ću da je rečena ploča omanje savršenstvo, na kojoj ima pregršt stvari možda još i boljih od “Livin’ Thing”. Te se, jebiga, nisu progurale na top liste – ili u Gorilin top 40, ali nema veze, i ovo je baš stvarčina. “And youuuuuuu, and your sweet desiiiire… you took meeeeee… higher and higher, baby!” O jeste, jeste, itekako. Samo da me vidite kako skačem po sobi i dirigiram rukama kad se ovo vrti na gramofonu…

Nego, digresijica: znate zašto su Daft Punk (navodno pod velikim utjecajem ELO-a – negdje to pročitah, ne znam je li točno) svoj drugi album nazvali “Discovery”? Neki su ljudi to protumačili kao “Very Disco”, ali sami DP su objasnili da se to odnosi na otkrivanje glazbe u doba nevinosti, kada još ne znaš što je kakti kul i što bi trebao voljeti i glazba ti je dobra naprosto zato što ti se sviđa. E, u to nježno doba, prije nego što mi se u glavi nakupio debilan balast debilnog društva, me vraća slušanje ELO-a. Ono, kopaš po pločama koje si našao u ormaru doma, vadiš rendom stvari, stavljaš na gramofon i raspametiš se od sreće. Ne znam tko mi je u glavu ulio bedastu ideju da je grešno uživati u ovakvim stvarima – valjda isti ljudi koji bi ti rekli da je pederluk fuj. Nabijem vas sve na kurac, ELO i “Livin’ Thing” totalni su zakon, baš kao i nabijanje na kurac. (NP)

27. Kraftwerk – Autobahn
[278 bodova / 6 glasova]
Zapravo nisam siguran da sam ikada poslušao singl-verziju. Dobro, naravno da jesam, ali doživljavam ovu skladbu u njenoj integralnoj, albumskoj inačici od 22:43, kakvu sam i snimio na kultnu „Kazetu za drogiranje“ potkraj devedesetih. Izlazio sam s nekim društvom koje je gutalo eksove i potom puštalo najsterilniji mogući techno, tulumi su bili dobri, našlo se i piva za nas sklone klasičnijim vidovima obeznanjivanja, ali mi je glazba išla na živce pa sam im složio svoju kompilaciju (i uredno na nju napisao spomenuti naslov, bilo bi zanimljivo da je uočena u nekoj raciji). Bili su ondje Tangerine Dream, Tom Tom Club, nešto sambe, čak i Santana s Woodstocka, repetitivne, ritmičke stvari, ali takve da ih mogu slušati nebrojeno puta i uživati. Srećom, i toj se ekipi svidjelo, pa se sljedećih godina po tulumima uglavnom to vrtjelo…

Nekoliko godina kasnije, našao sam se na koncertu Kraftwerka u Ljubljani i, drugi puta u životu (prvi se puta zbilo na nastupu Neila Younga, desetak godina ranije), doživio desetak-petnaestak minuta otvaranja vrata percepcije na način prilično analogan onome kakav se obično postiže uz pomoć LSD-a, ali bez ikakve farmakološke pomoći, izazvano samo kombinacijom glazbe i ponekog piva. Vrijeme se usporilo, razgovjetno sam čuo svaki ton, uključujući i neke koje nikada ranije nisam mogao registrirati, a okolina se stopila u gotovo sinestetičko, orgazmičko iskustvo.

Izvodili su, naravno, “Autobahn”.

Mogao bih, dakako, dodati poantu ovim anegdotama pričom o golemosti značaja ovog benda za razvoj većine glazbenih pravaca nastalih u posljednjih četrdesetak godina, no to sve već znate. Ili o vožnji i glazbi, ali zapravo nisam siguran da sam ikada uistinu pustio ovu stvar na nekoj autocesti…

Što je omaška koju planiram prvom prilikom ispraviti. (DMJ)

26. Gloria Gaynor – I Will Survive
[292 boda / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
“I Will Survive” Glorije Gaynor je za pedere kao što je “Lijepa li si” Marka Perkovića Thompsona za Hrvate – neformalna himna, amblematska pjesma koja mase ne ostavlja ravnodušnim, koja mobilizira i ujedinjava. To je ujedno i pjesma koja podsjeća zašto je bolje biti peder nego Hrvat.

Hrvatski identitet koji definira “Lijepa li si”, a koji je danas dominantan u Hrvatskoj, nepodnošljivo je jednoobrazan i plitak. Kada se čovjek pokuša udubiti u stihove Thompsonovog hita prvo što postaje jasno je da se tu nema u što udubiti, da nema nikakvog podteksta, nema ničega za interpretaciju, sve je u prvom planu i na površini, banalno i priprosto. Cijela ta pjesma smrdi na ubuđali patrijarhalni katolički nacionalizam, tu nema baš ničega drugog osim ljigavosti, te je zato i popularna u Hrvata. To je njihov nivo, njihova estetika, koja je ugušila sve što je hrvatstvo nekad bilo i moglo biti, ograničivši ga na kulturnu i moralnu lešinu.. Pritom je općepoznato da u Hrvata ima hrpa boljih pjesama, ali “nacionalno biće” neće niti jedna od njih tako mobilizirati, jer samo “Lijepa li si” nudi taj najniži zajednički nazivnik jednoobrazne partikularne gnjusobe ili jednostavnije rečeno – ustašluka.

Nasuprot tome, “I Will Survive” je pjesma univerzalnog zamaha, polivalentna u značenju, otpjevana prelijepim glasom Glorije Gaynor bez trunke revanja. Počela je svoj put u svijet kao disco-hit o ženi koja je izašla iz loše veze i otkrila u sebi snagu koju prethodno nije slutila, te svojem niškoristi bivšem očitava životnu lekciju dok ga udara nogom u stražnjicu. Uskoro je izrasla i u himnu otpora pošasti AIDS-a u 1980-ima, postavši pjesma otpora i hrabrosti, suprotstavljanja heteropatrijarhatu koji nas želi slomiti i uništiti na razne načine, ostavši i dalje eminentno plesna, jer kao što znamo – revolucija bez plesa nije revolucija koju vrijedi imati. Milijuni gej muškaraca su diljem svijeta kroz desetljeća uz “I Will Survive” plesali, plakali, upoznavali ljubavi svojeg života ili samo one za jednu noć, punili svoja srca, ponosno marširali, zajedno se borili. Neopisivo je riječima što je ta pjesma sve u sebi obuhvatila, koliko je bremenita značenjem i inspiracijom, iako sama po sebi i nije genijalna muzička numera. “I Will Survive” je ponajprije uključiva i otvorena pjesma, sprema svakome dati ono što mu treba, neovisno o rasi, klasi, seksualnosti, nacionalnosti i čemu već ne, te zato velika i važna.

“I Will Survive” je pjesma koja u sebi sadrži cijeli svijet i mnogo manjih svjetova koji ga čine, dok “Lijepa li si” ne da nije uspjela u sebi obuhvatiti Hrvatsku i Hrvate, nego ih je nepodnošljivo smanjila i ograničila. Iako su šanse za oboje bile manje-više podjednake, zato mi je drago što nisam nikad postao Hrvat, ali jesam postao peder. (GD)

(pisali: Dino Milić-Jakovlić, Martina Šestan, Nikola Pezić, Gordan Duhaček)

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #394-#318

Srpanj 3, 2019

394. Aretha Franklin – Spanish Harlem [24 boda / 1 glas]
393. I Santo California – Tornero [24 boda / 2 glasa]
389. Linda Ronstadt – Blue Bayou / Roberta Flack & Donny Hathaway – The Closer I Get to You / Santana – Black Magic Woman / Skids – Into the Valley [25 bodova / 1 glas]
383. Blondie – Denis / Fleetwood Mac – Tusk / Freda Payne – Band of Gold / The Kinks – Apeman / Stevie Wonder – He’s Misstra Know It All / Susan Cadogan – Hurt So Good [26 bodova / 1 glas]
382. Bob & Marcia – Young, Gifted and Black [26 bodova / 2 glasa]
378. The Bellamy Brothers – Let Your Love Flow / Billy Swan – I Can Help / Dave and Ansell Collins – Double Barrel / David Essex – Rock On [27 bodova / 1 glas]
374. Atlanta Rhythm Section – So in to You / Don McLean – American Pie / Ringo Starr – Photograph / The Specials – Gangsters [28 bodova / 1 glas]
373. Patrick Hernandez – Born to Be Alive [28 bodova / 2 glasa]
372. Chicago – If You Leave Me Now [28 bodova / 3 glasa]
367. Aretha Franklin – Bridge Over Troubled Water / Bob Seger & The Silver Bullet Band – Night Moves / Queen – Seven Seas of Rhye / Walter Murphy & the Big Apple Band – A Fifth of Beethoven / Wings – Let ‘Em In [29 bodova / 1 glas]
362. The Andrea True Connection – More, More, More / Ike & Tina Turner – Nutbush City Limits / John Lennon – Whatever Gets You thru the Night / Paul Simon – Mother and Child Reunion / Rod Stewart – Sailing [30 bodova / 1 glas]
361. Ike & Tina Turner – Proud Mary [31 bod / 2 glasa]
349. Al Green – Here I Am (Come and Take Me) / Billy Paul – Me and Mrs. Jones / The Dramatics – Whatcha See Is Whatcha Get / Dr. Hook – When You’re in Love with a Beautiful Woman / John Denver – Take Me Home, Country Roads / Kansas – Dust in the Wind / Lobo – I’d Love You to Want Me / The Manhattans – Kiss and Say Goodbye / Roxy Music – Street Life / Smokie – Mexican Girl / Stevie Wonder – Never Had a Dream Come True / Uriah Heep – Lady in Black [32 boda / 1 glas]
348. Tom Robinson Band – 2-4-6-8 Motorway [32 boda / 2 glasa]
347. The Isley Brothers – Fight the Power [32 boda / 2 glasa]
334. Andy Williams – Can’t Help Falling in Love / Barry White – It’s Ecstasy When You Lay Down Next to Me / Bob Marley and the Wailers – One Love/People Get Ready / The Carpenters – Rainy Days and Mondays / Cat Stevens – Morning Has Broken / David Bowie – Sorrow / Gary Glitter – I’m the Leader of the Gang (I Am) / Gladys Knight & the Pips – If I Were Your Woman / KC and the Sunshine Band – Get Down Tonight / Marvin Gaye – Abraham, Martin and John / Stevie Wonder – Signed, Sealed, Delivered I’m Yours / Umberto Tozzi – Gloria / Yvonne Elliman – Love Me [34 boda / 1 glas]
333. The Boomtown Rats – I Don’t Like Mondays [35 bodova / 2 glasa]
332. Hot Chocolate – You Sexy Thing [35 bodova / 2 glasa]
331. Cat Stevens – Wild World [35 bodova / 2 glasa]
327. Judy Collins – Send in the Clowns / Neil Diamond – I Am… I Said / Sweet – Teenage Rampage / T. Rex – Ride a White Swan [36 bodova / 1 glas]
326. The Buggles – Video Killed the Radio Star [37 bodova / 3 glasa]
323. The O’Jays – Love Train / Sham 69 – Hersham Boys / T. Rex – Get It On [38 bodova / 1 glas]
322. Chic – Le Freak [38 bodova / 2 glasa]
321. Boney M. – Daddy Cool [39 bodova / 2 glasa]
318. Al Green – Sha-La-La (Make Me Happy) / Barbra Streisand – The Main Event/Fight / T. Rex – Debora [40 bodova / 1 glas]

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #35-#31

Srpanj 2, 2019

35. Queen – Somebody to Love
[248 bodova / 5 glasova]
Na kraju jednog tuluma prošle jeseni učinio sam nešto što nikad dotad nisam – razmijenio majicu, onako kako to nogometaši rade nakon važnih utakmica. Da novo iskustvo bude potpunije, učinio sam to na vlastitu inicijativu. Drug Miro pristao je kući otići u mojoj crnoj majici na palmice, dok sam ja navukao njegovu bijelu, na kojoj su četiri momka i iznad ime benda – Queen.

Da odmah razjasnim, majicu nisam tako žarko želio zato što mi je to jedan od omiljenih bendova. Zapravo bih radije da je na njoj bio samo Freddie Mercury. Moj tata je njegovim glasom i pojavom bio fasciniran otkad znam za sebe i tu sam fascinaciju brzo pokupio. Bilo je dovoljno osjetiti vulkan energije u onom 17-minutnom performansu na Live Aidu ’85., “Barcelona” s Montserrat Caballe dobrim je dijelom kumovala da zavolim taj grad i nogometni klub, a Freddieja pamtim i kao prvu osobu za koju sam kao klinac doznao da je gay, a onda spoznao i što to znači.

No, da se vratim majici. Na razmjenu me potaknulo što je ispod imena benda pisalo “On Tour ’79”, pa mi se učinilo baš zgodnim imati majicu s turneje iz godine u kojoj sam se rodio. U međuvremenu sam ustanovio da su 6. veljače te ’79., točno pet mjeseci prije nego što ću ugledati svijet, Queenovci gostovali u zagrebačkom Domu sportova. Na tom koncertu, kao i na svim turnejama od druge polovice sedamdesetih nadalje, jedan od glavnih sing-along favorita bila je, da je konačno spomenem, “Somebody to Love”, jedna od Freddieju najdražih pjesama koje je ikad napisao. U studijskoj verziji, miksanjem vokala njega, Briana Maya i Rogera Taylora, pjesma mjestimično zvuči kao da je izvodi cijeli zbor, slično kao u ranijem, ovdje slutim još bolje plasiranom klasiku “Bohemian Rhapsody”.

Na svoju brzinski sklepanu, nerangiranu listu stavio sam obje, iako sam razmišljao izbaciti baš ovu, zato što više volim – koliko god blasfemično moglo zvučati – verziju s koncerta za tad već pokojnog Freddieja na Wembleyju ’92. Njega je tada veličanstveno zamijenio George Michael, valjda jedini na svijetu koji je to mogao učiniti tako suvereno. Tu izvedbu čuo sam nemjerljivo više puta nego original, ali nije me briga, ovaj glas ide i Queenu i Freddieju i Georgeu i bezvremenskoj želji svakog od nas. Kako je George uzviknuo pred tih 70 tisuća sretnika na Webleyju: “I wanna hear every single person, see every single pair of hands… three, four, find me somebody to looove!” (PP)

34. Patti Smith Group – Because the Night
[251 bod / 7 glasova]
Ovo nije verzija preko koje sam ovu titansku pjesmu zavolio. Iako se nakon više od 25 godina pomalo teško precizno prisjetiti hodograma upoznavanja, ne bi me iznenadilo da sam hitoidnu obradu kojom su danas mi omiljeni a tada intrigantni 10,000 Maniacs okrunili svoj fantastični pobjednički krug “MTV Unplugged” zapravo i čuo prije originalne verzije. Svakako je sigurno da sam je tim putem prvi put osjetio, a nešto više vremena ili stimulansa u krvi, kojih sad oboje fali, natjeralo bi me i na detaljnije obrazlaganje kako je upravo linija ljubavi prema tom bendu i zaljubljenosti u njegovu Natalie Merchant preko buđenja interesa za knjižničarskim ogrankom američkog indie-folka naposljetku presudno utjecala na moje upisivanje Filozofskog faksulteta (nije tipfeler, nego logika, ako se već kaže faks!). Sad ću to samo ustvrditi.

Ovo nije ni verzija preko koje ovu titansku pjesmu danas najviše volim. S obzirom na to da sam pobornik teze kako su stihovi uvijek makar jednako važni koliko i melodije, harmonije i aranžmani – muzika, jelte – jer su pjesme uz koje imaš što pjevušiti uglavnom ljepše od onih uz koje nemaš – Springsteenovu ne preferiram zbog divljenja pravom autoru, koliko zbog puke slučajnosti da je u fazi moje možda i najveće i najdublje opsesije njegovim opusom gotovo niotkuda sletio nevjerojatni dupli album “The Promise”, kompilacija neiskorištenih pjesama maratonskih sesija za “Darkness on the Edge of Town”. Kad god se čudim kako si je Bruce mogao dopustiti da iti jednu od njih zaključa u sef na više od trideset godina, poslušam “Darkness” i sjetim se – ovako je to vjerojatno najbolji album svih vremena. Toliko dobar da i njegove nepropuštene kandidatkinje čine prelijepu ploču, a i njihov se razigrani pop-rock ne bi baš glatko uklopio u prijeteći zvuk mraka koji razdire dušu usred razderane Amerike. “Because the Night” bi, doduše, mogla biti sestra “Prove It All Night”, ali onda bi joj trebao drugačiji tekst. Bruce ga nikad nije dovršio. Patti jest.

Ovo zato jest najbolja verzija ove titanske pjesme. Što sam bio nekako zaboravio, kako je slučaj s mnogim klasicima sedamdesetih jer sam ih valjda čuo toliko mnogo puta, i kad je to bilo prikladno i kad nije, da mi ih je jednostavno postalo teško čuti ušima, a ne svime što o njima znam, o čemu je nešto tangencijalno povezano pisao Tonći u najavnoj crtici topa 40. Pa mi isprve nije upala ni u užih stotinjak. Pa je bilo jasno da ne može to tako, pogotovo bez nekih drugih prisutnosti Patti i Brucea. Pa sam je onda ubacio u kandidatkinje za prvih 10, ali kako ih je sve skupa bilo 21, nije ušla. Pa sam je naposljetku stavio skoro točno na sredinu, poziciju 24. Nominalno klasik barem revolucionarnog krila novog vala, ako već ne i prekretničkog, do danas se ova pjesma utvrdila kao neupitni klasik srednjeputnog classic rocka, jedna od onih koje vam vjerojatno nikad neće pasti na pamet pustiti ili zatražiti od nekog da ih pusti, ali koje će vas u trenucima kada nikakve ograde i štitovi nemaju smisla svaki put iznova potpuno razvaliti pa zaliječiti napadnu li vas nespremne iz zasjede. Upravo noć nudi daleko najviše takvih situacija. (GP)

33. The Kinks – Lola
[254 boda / 7 glasova]
Da su filmovi Woodyja Allena ili romani Ante Tomića glazba, bili bi pjesme Raya Daviesa. Vama će, naime, možda i promaknuti zalazak Sunca sa bolničkog prozora, ali Daviesu ne. I zato vi niste napisali veličanstvenu “Waterloo Sunset”, a on jest. Od tog svakodnevnog, usputnog detalja spjevao je odu mladosti (i njenoj prolaznosti), strahu od budućnosti, ali i Terryju i Julie. Zna li itko što se u međuvremenu dogodilo s njima?

Ako je “Waterloo Sunset” bio utjelovljenje naivnog idealizma popa šezdesetih, onda je “Lola” primjer nešto prizemnijeg popa sedamdesetih. Popa koji se poigrava, vrckasto obigrava i maštovito razigrava. Popa koji je, ukratko, pametniji nego što izgleda.

Radnja pjesme je, recimo, slična filmovima Woodyja Allena ili romanima Ante Tomića – šampanjac ima okus kokakole, a žene hodaju kao žene, ali govore poput muškaraca. Naš bezimeni junak, kičme krhke kao krumpirić, postaje lovina jednog tamno-smeđeg glasa koji ga posjeda na koljena i pita: “Mali, hoćeš li doma sa mnom?”. On gotovo padne na poziv, ali slušatelj i nije baš 100% uvjeren da je to kraj…

S druge strane, Lolu upoznajemo kao samosvjesnu, iskusnu igračicu, bez inhibicija i kočnica. Voli provocirati granice i malograđane, ne bježeći pritom od onih malih slatkih životnih užitaka. Da je uvuku i podmetnu nekom pokvarenom far right političaru u kampanji, ona bi to i napravila. Ne zbog financijske nagrade koju bi joj ta afera donijela, već zbog čistog uvjerenja. Naša Lola partizanka, naša Iva Lola Ribar.

Ovu putenu anegdotu iz Sohoa, Ray Davies je upakirao u aranžmanski nedotjeran, ali melodijski itekako zanimljiv favorit brojnih petaka navečer u pubovima od Leedsa do Brightona. Pjevaju je uglas bivši skinheadsi, zbunjeni tomboysi, rastavljene kućanice i radnici iz željezarije nakon napornog radnog dana. Pjeva je, naravno, i Damon Albarn – štoviše, tim glasom ispjevao je cijelu svoju diskografiju.

Pjevamo je, ukratko, svi mi, potajno priželjkujući poneki susret u klubu u četvrti Soho dok ispijamo šampanjac s okusom kokakole i tragamo za potvrdom vlastitog identiteta. Pomiješan, zbrkan i uzdrman je ovaj svijet. Za sve nas, osim za Lolu. (JR)

32. T. Rex – 20th Century Boy
[257 bodova / 6 glasova]
Rif koji otvara “20th Century Boy” nedvojbeno je jedan od najboljih proizvedenih u onih nekoliko desetljeća u kojima je električna gitara bila ključni instrument popularne muzike i dok je rock bio dominantni žanr (ili barem jedan od dominantnih). Kratak je, moćan i melodičan, te ga je nemoguće zaboraviti kada ga jednom čuješ. To nije mala stvar, naročito kad se sjetim svih onih napornih hard rockera koji su godinama živeli u uvjerenju da dobar rif predstavlja beskrajno prebiranje po žicama gitare kao u groznim pjesmama Led Zeppelina.Bio je tu kasnije i nekakav Joe Satriani, sjećam se, na njega se svršavalo. Ajme.

I da, sad bih vjerojatno trebao spomenuti kako je glam rock bio transgresivan i queer prije nego je ta riječ dobila današnje značenje potkovano tisućama sveučilišnih kolegija diljem svijeta. I kako je Marc Bolan bio, kako se to kažu u Hrvata, flambojantan. Je, sve stoji, kao i da se stihove ove pjesme može čitati iz različitih rodnih i seksualno-identitetskih perspektiva. Apsolutno.

Ali nisu to razlozi zašto je “20th Century Boy” super pjesma. Ona je super zbog tog rifa, zbog svoje savršene konstrukcije i pažljive produkcije (imamo i back vokale na pravim mjestima, a pojavi se i saksofon kojeg nitko ne bi očekivao, ali legne baš kako treba) i zato jer je to pjesma za ples. Teško je odoljeti tome da ne počneš micati kukovima, da ne zauzmeš pozu, da jednostavno ne poželiš biti kul, pa i pomisliš da jesi, da možeš biti taj samouvjereni dečko 20. stoljeća opisan u stihovima koji se nekome nedefiniranom zavodljivo nudi kroz predivno nonšalantnu Bolanovu vokalnu izvedbu, ali sigurno ne za monogami cjeloživotni brak.

Posve kontraintuitivno, “20 Century Boy” najviše povezujem s Radioheadovim “Creepom”. Razlog nije toliko rif koji otvara refren te svakidašnje jadikovke, a koji se definitivno naslanja na ovaj iz najpoznatije pjesme T-Rexa, nego jer mi se “Creep” čini kao druga strana istog novčića. Sve što Bolanov ekstrovertni boy ima (ili misli da ima, a toliko je samouvjeren da i nije važno ima li doista), Yorkeov introvertni creep priželjkuje. Oni mogu biti ista osoba u različitim trenucima svog života, a mogu biti i antipodi, ali definitivno postoje u odnosu jedan na drugog.

Da više ne filozofiram, reći ću za kraj ovako: “20th Century Boy” je pjesma s kojom se želim pojebati. Ne voditi ljubav, ne stupiti u životno partnerstvo, razgovarati, što već, nego pojebati. Ljudski. Bez kondoma.

Ako vam nije jasno zašto, vjerojatno ste katolik ili volite pjesme Nine Badrić, što je u osnovi isto. (GD)

31. The Temptations – Papa Was a Rollin’ Stone
[261 bod / 6 glasova]
Pa bam. (c-c c-c c-c c-c c-c-c)

Pa ba pa pa bam. (c-c c-c c-c c-c c-c-c)

Te tri note basa i taj ritam na činelama. Čujete ih kad stvar krene, čujete ih čitav ostatak stvari. Meni već dovoljne za lagano ježenje kože – ne znam da li zato što su tako sjajne u svojoj jednostavnosti ili mi je to već Pavlovljev refleks, podsjetnik na sve što će mi ova stvar napraviti u svojih preostalih 12 minuta (svjestan sam da je na top-liste upala upola kraća verzija, ali pravit ću se da nemam pojma o tome; nijedna od tih 12 minuta nije mi viška i čudim se onome kome jest). A stvar će se stidljivo razbuditi, rasplamsati i dirnuti te i prije nego što itko od Temptationsa otvori usta tamo negdje oko četvrte minute.

Pa kreće priča. Tužna – još jedna o sjebanim obiteljima, već druga na ovoj listi (nakon “Family Affair”). “It was the third of September, the day I’ll always remember…”. Tu te već malo stisne oko srca. Pa refren, sva jad i ogorčenost zapostavljene djece sabijeno u šaku riječi – “…all he left us was alone…”, i stvar sad već opako grize za dušu. Pa malo digne, pa spusti, pa šamara, pa pusti, pa sve ponovi. Pa jebote. A taj bas i te činele ne posustaju ni trena. Kažem, ne traje bezveze 12 minuta – strpati toliko osjećaja u samo par minuta bio bi zajeban pothvat.

Za pothvat, nota bene, moramo zahvaliti ne toliko samome bendu, koliko njihovom producentu Normanu Whitfieldu. Isti je godinama bio jedan od vodećih Motownovih hitmejkera (kojih 90ak stvari upalo mu je na američke top liste!), ali krajem šezdesetih odvalio je na aktualno psihodelično zvukovlje i odveo soul i funk na neke nove teritorije. Tatu jebivjetra izvorno je napisao za bend The Undisputed Truth, no kada ta verzija nije postigla naročit uspjeh, odlučio se raspištoljiti u osvježenoj verziji s Temptationsima u nastojanju da ubode hit. Njima to baš i nije leglo – nisu htjeli da njihove glasove zasjenjuju raskošne orkestracije, htjeli su da im Whitfield piše vulgaris balade. On se, srećom, nije dao smesti – štoviše, glavnog je pjevača Dennisa Edwardsa natjerao da one prve stihove ponavlja do u nedogled dok ovaj od ispižđenosti nije zvučao dolično ogorčeno. Sve je to završilo tako da je Whitfield dobio nogu od benda, a ubrzo napustio i Motown – loša odluka za bend, jer “Papa” im je bio posljednji broj 1 u karijeri, a kasnije će i sami priznati da je to posljednji klasik koji su snimili.

Kako bilo, ponekad je sreća što bendovi ne dobiju uvijek što žele, a što genijalni luđaci s fantastičnom idejom dobiju priliku ostvariti je. Vrijedilo je sve muke i svađe, jer soul, pop glazba, ma glazba općenito rijetko zvuči epskije od “Papa Was a Rolling Stone”. Koliko god mi riječ i pojam “klasika” pomalo išli na živce, ovo zaslužuje takvu titulu. Veličanstveno zvuči i skoro 50 godina kasnije, a kladim se da će taj bas i te činele izazivati ježenje kože dok god će postojati bića s osjetom sluha. (NP)

(pisali: Petar Panjkota, Goran Pavlov, Josip Radić, Gordan Duhaček, Nikola Pezić)

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #472-#395

Srpanj 2, 2019

472. ABBA – Nina, Pretty Ballerina / David Bowie – Boys Keep Swinging / Hawkwind – Silver Machine / Terry Jacks – Seasons in the Sun [1 bod / 1 glas]
468. Crystal Gayle – Don’t It Make My Brown Eyes Blue / George Harrison – My Sweet Lord / Jonathan Richman and The Modern Lovers – Egyptian Reggae / Peaches & Herb – Shake Your Groove Thing [2 boda / 1 glas]
466. Rupert Holmes – Escape (The Pina Colada Song) / Sex Pistols – Silly Thing [3 boda / 1 glas]
463. ABBA – Take a Chance on Me / The Bellamy Brothers – If I Said You Had a Beautiful Body Would You Hold It Against Me / Sweet – Love Is Like Oxygen [4 boda / 1 glas]
460. John Denver – Rocky Mountain High / John Lennon & Yoko Ono/Plastic Ono Band – Happy Xmas (War Is Over) / Squeeze – Cool for Cats [5 bodova / 1 glas]
458. Queen – We Will Rock You / The Temptations – Just My Imagination (Running Away with Me) [6 bodova / 1 glas]
457. Status Quo – Whatever You Want [7 bodova / 1 glas]
454. Donna Summer – Love to Love You Baby / Gilbert O’Sullivan – Alone Again (Naturally) / Kool & the Gang – Too Hot [8 bodova / 1 glas]
452. Al Stewart – Time Passages / Linda Ronstadt – It’s So Easy [9 bodova / 1 glas]
450. The Pointer Sisters – Fire / The Real Thing – You to Me Are Everything [10 bodova / 1 glas]
447. Cat Stevens – Lady D’Arbanville / John Travolta & Olivia Newton-John – Summer Nights / Rose Royce – Love Don’t Live Here Anymore [11 bodova / 1 glas]
446. Rickie Lee Jones – Chuck E.’s In Love [11 bodova / 2 glasa]
444. Queen – We Are the Champions / Van McCoy & the Soul City Symphony – The Hustle [12 bodova / 1 glas]
431. Al Wilson – Show and Tell / Blue Magic – Sideshow / Elton John – Bennie and the Jets / The Emotions – Best of My Love / Gloria Gaynor – Never Can Say Goodbye / Heart – Barracuda / Heart – Magic Man / John Lennon – #9 Dream / Nilsson – Without You / Sammy Johns – Chevy Van / The Staple Singers – If You’re Ready (Come Go with Me) / The Stylistics – You Are Everything / The Trammps – Hold Back the Night [13 bodova / 1 glas]
429. Afric Simone – Ramaya / Electric Light Orchestra – Rockaria! [14 bodova / 1 glas]
428. Rino Gaetano – Gianna [15 bodova / 1 glas]
427. The Chi-Lites – Have You Seen Her [15 bodova / 2 glasa]
424. The Osmonds – Crazy Horses / Paul Simon – 50 Ways to Leave Your Lover / Santa Esmeralda – Don’t Let Me Be Misunderstood [16 bodova / 1 glas]
419. Cheap Trick – I Want You to Want Me / Jilted John – Jilted John / The Poppy Family – Which Way You Goin’ Billy? / Supertramp – Breakfast in America / Timmy Thomas – Why Can’t We Live Together [17 bodova / 1 glas]
418. ABBA – Chiquitita [17 bodova / 2 glas]
417. MFSB feat. The Three Degrees – TSOP (The Sound of Philadelphia) [18 bodova / 1 glas]
414. Elton John – Crocodile Rock / Shirley Bassey – Something / Smokie – I’ll Meet You at Midnight [19 bodova / 1 glas]
412. Boney M. – Ma Baker / Michael Jackson – Rock with You [19 bodova / 2 glasa]
407. David Bowie – Golden Years / Jim Croce – Bad, Bad Leroy Brown / KC and the Sunshine Band – (Shake, Shake, Shake) Shake Your Booty / Rod Stewart – Da Ya Think I’m Sexy? / The Spinners – Games People Play [20 bodova / 1 glas]
402. ABBA – Mamma Mia / Boney M. – Sunny / Carl Douglas – Kung Fu Fighting / Kool & the Gang – Ladies’ Night / Sex Pistols – Holidays in the Sun [21 bod / 1 glas]
398. Fox – S-S-S-Single Bed / Freddy Fender – Wasted Days and Wasted Nights / Lennon/Ono with the Plastic Ono Band – Instant Karma! / Smokie – Oh Carol [22 boda / 1 glas]
395. Jim Croce – I’ll Have to Say I Love You in a Song / Michael Martin Murphey – Wildfire / Toto – Hold the Line [23 boda / 1 glas]

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #40-#36

Srpanj 1, 2019

40. John Lennon – Imagine
[236 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Pozdrav od administratora liste! Svijet u kojem yours truly ne mora uskočiti svaki put za barem jednu crticu je podjednako utopijski kao i onaj o kojem John Lennon pjeva u “Imagine”, pa eto opet mene. 🙂

Pa za početak, malo statistike: u izboru najboljih hitova devedesetih, 24 ljudi je glasalo za ukupno 543 različitih pjesama. Za osamdesete, 28 ljudi je glasalo za ukupno 566 pjesama. A u ovom izboru, čak 31 čovjek – za tek 475 pjesama.

Što će ga reći da je ovo prvi od Gorilinih dekadnih pop-izbora u kojem se osjeti da se bavimo glazbenim desetljećem koje većina nas nije proživjela nego ga je doživjela naknadno, iz druge ruke. Ili eventualno kroz koju godinu djetinjstva od kojeg su ostala samo maglovita sjećanja. Pa svi tako znamo naširoko kanonizirane angloameričkog pop/rock klasike i imamo svoja mišljenja o njima, dok su nam neke druge pjesme koje su znale i mjesecima biti na vrhovima lista po kontinentalnoj Europi već puno slabije poznate, ako ne i potpuno nepoznate. Da uzmem samo par primjera: nijedan glas nisu dobile ni “Get Down” Gilberta O’Sullivana – koja je svojedobno provela dva i pol mjeseca (!) na vrhu njemačke top-liste – niti “Mississippi”, gigantski hit nizozemske country-pop grupe Pussycat koji se prodao u nekih pet milijuna primjeraka. Naravno da među glasači(ca)ma ima i ljudi koji znaju obje spomenute pjesme a nisu glasali za njih jer im ili nisu napete ili nisu imali mjesta za njih – ali kladim se i da je puno više vas koji ih uopće ne znate, kao što ih uostalom ni ja nisam znao dok nisam krenuo preslušavati nepoznate mi pjesme s nominacijskog popisa! (“Get Down” je inače super, “Mississippi” skroz simpa.)

I dok se nešto takvih hitova još i uspjelo prošvercati u donji dom liste. ovim gornjim uvjerljivo dominiraju pjesme i izvođači koji se redovito viđaju u izborima najboljeg od sedamdesetih po engleskim i američkim portalima i magazinima pretežno rockerskog usmjerenja. Moglo bi se reći da top 40 ne donosi previše iznenađenja – mada bi netko mogao na to uzvratiti i da iznenađenja ne moraju sama po sebi nužno biti dobra stvar (kao ostrašćeni glazbeni (de)revizionist se ne bih složio, ali dobro!)… A i ovisi kako definirate iznenađenje, jer iako s jedne strane ne čudi da u prvih četrdeset ima dosta classic rocka (sedamdesete ipak jesu posljednje desetljeće kad je rock bio velika, nezaobilazna pop-sila), isto tako vam može biti i čudno kako su, recimo, “Have You Ever Seen the Rain?” i “Hotel California” zapele u donjem domu, dok su se pak [neki drugi rock-klasici koje zasad još ne smijem spominjati] puno bolje plasirali!

Tako da nemam pojma što ćete reći na ovu listu. Hoće li biti više kolutanja očima nego inače, ili će ipak uglavnom proći uz odobravanje? Ajde baš da vidimo. 🙂 (Admin)

39. Sly & the Family Stone – Family Affair
[238 bodova / 5 glasova]
Dvije godine nakon Woodstocka na kojem su bili jedni od glavnih izvođača drugog dana, Sly & The Family Stone pronalaze svoj mračni soul i snimaju svoj najpoznatiji album i najpopularniji singl. “Family Affair” je, unatoč naslovu, Sly Stone snimio bez benda, odsviravši gotovo sve glazbene dionice sam, uz sestru Rose na drugom vokalu. Problem bubnjara je riješen programiranjem ritam mašine pa je ovo prvi veliki hit na kojem su i droge i ritam sintetički.

“There’s a Riot Goin’ on”, album na kojem se singl nalazi, nije više komad ljepljivog funka sa sugestivnim vokalima koji pozivaju na univerzalnu ljubav ili barem dugotrajni snošaj. Ne, šezdesete su gotove, došlo je novo desetljeće s novim izazovima, novim razočaranjima i novom vrstom droge koja ljudima omogućuje da se nose s njima. Za Slya su to, prema priči, bili kokain i PCP, a oni koji su upoznati s njihovom konzumacijom možda mogu reći više o tome koliko paranoja i cinizam postaju temeljne preokupacije autora čiji je um uronjen u tu vrstu praha, bez obzira bio on razočarani hipi/aktivist za građanska prava ili ne. Tako da je ovaj funk možda i dalje ljepljiv, ali više onako da nas uvuče u neku tamu po kojoj tumaramo dezorijentirani dok nas vokal vodi kroz bad trip bez da nam daje nadu da ćemo se vratiti. (IP)

38. ABBA – Gimme! Gimme! Gimme! (A Man After Midnight)
[240 bodova / 5 glasova]
Kratka, okljaštrena verzija “Gimme! Gimme! Gimme! (A Man After Midnight)”, sa spota kojeg se može vidjeti na Youtubeu, ne sadrži njen ključni moment, taj prekrasni bridge s ekstatičnom, daleko najvažnijom meldodijom europskog dancea i općenito indie dancea svih vremena, odsviranom na Odyssey synthu, a kojem će se kasnije, upravo u namjeri stvaranja pop-hita, pokušati približavati Daft Punk, Hot Chip, Metronomy, Foals, LCD Soundsystem, Arcade Fire, Chicks on Speed, Peaches, !!!, i štajaznam, mnogi drugi indie-pop artisti nakon 2000., a kojih se ne mogu sjetiti. No, nitko, osim Stuarta Pricea u tome nije uspio. Stuart Price je dovoljno oštrouman i priseban pa nije imitirao “Gimme! Gimme! Gimme! (A Man After Midnight)” već ju je samplirao u nekoliko dijelova, natjeravši Madonnu da napiše pismo i lijepo zamoli za semplove Bennya Anderssona i Bjorna Ulvaeusa, uzgred rečeno, likove koji su prije par godina odbili milijardu dolara za revival, jer Abba se ne semplira. “Hung Up”, ujedno apsolutno savršena, esencijalna čak, pjesma za simboličan kraj revivala 80-ih, vrlo jasno, britko i moćno demonstrira koliko je “Gimme! Gimme! Gimme! (A Man After Midnight)” velika, ako ne i najutjecajnija europska pop dance pjesma. Priceov sempl nije samo superioran sempl već totalno ekstatično zakucavanje u samu bit kontinuuma pop-glazbe, čista točka prijenosa, pravi the bridge. Half past twelve, watchin’ the late show, in my flat all alone. How I hate to spend the evening on my own. Time goes by so slowly for those who wait. No time for hesitate. Those who run seem to have all fun. Waiting for your call, baby night and day, I’m fed up, I’m tired of waiting on you. Tired of TV, I open the window and I gaze into the night. So slowly, so slowly, so slowly. Brutalna je to stvar “Gimme! Gimme! Gimme! (A Man After Midnight)”, zaista brutalna. (BM)

37. Chic – I Want Your Love
[244 boda / 5 glasova]
Pjesma koja nabija komplekse drugim pjesmama. Ili… trakama? Jer Chic su već s “Everybody Dance” i “Le Freak” potvrdili da je disco najbolja dosjetka na tadašnjem tržištu ali tek je “I Want Your Love” proglas kako bi disco trebao biti nešto duboko kao James Brown, eterealno kao Steve Reich i lijepo kao Philly soul. Izazov je bio toliki da je trebalo iznaći cijeli novi žanr – house – da bi se posvetilo isključivo tom zadatku. Jednostavna tema koju nosi ritam za koji niti ne primijetiš koliko te pripremio za nadolazeće vrhunce i varijacije. Kao neka početnička glazbena lekcija gdje se uče svi najintuitivniji prijelazi, ali se toliko prostora daje svakom pojedinom intervalu da se počinju primjećivati novi, jednako intuitivni pristupi komponiranju i onda životu, ljubavi i plesnom podiju. Koje trake onda ne moraju imati komplekse pred “I Want Your Love”? Dostojni sljedbenici su “Perfect Kiss” – New Order, “In White Rooms” – Booka Shade, “Inspector Norse” – Todd Terje. Terje je, uostalom, dug priznao kad je napravio vlastiti edit upravo “I Want Your Love”. (LJ)

36. Roxy Music – Love Is the Drug
[244 boda / 8 glasova]
Ništa bez Bryana Ferryja. Kad tip šeretski otpjeva onaj “lumbered up limbo down” stih, dođe vam da mu znalački namignete i odate počast starom mačku slanjem runde na šank. On je prava zvijezda pjesme, unatoč jednoj od najutjecajnijih bas-linija pop glazbe.

“Love Is the Drug” jedna je od onih nepresušnih pjesama koje ima za sve, od inspiracije za Talking Headse i Stinga do hita za obrađivačice poput Grace Jones i Kylie Minogue (moj glas ide Kylie!). A može koristiti i vama ukoliko je DJ tempira u pravo vrijeme, negdje oko 45 minuta prije zatvaranja kluba. Pošaljite rundu Bryanu! (JR)

(pisali: Administrator, Ivan Palijan, Bojan Mandić, Leonard Jurić, Josip Radić)

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #50-#41

Lipanj 29, 2019

50. Elton John – Rocket Man [206 bodova / 7 glasova]
Gospon John zvani Rocket Man, iliti po naški – Ivan Raketić!

49. Marvin Gaye – Inner City Blues (Make Me Wanna Holler) [209 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Ako se nađete na nekom kvizu s buzzerima i voditelj/ica počne čitati pitanje o Marvinu Gayeu, slobodno možete istog trena, prije nego što ste uopće i čuli ostatak pitanja, stisnuti dugme i viknuti “OTAC!” – jedno je 95% izgleda da će to biti odgovor.

48. Led Zeppelin – Immigrant Song [210 bodova / 3 glasa]
Jebate Led, najviše plasirana pjesma sa samo tri glasa!

47. Michael Jackson – Don’t Stop ‘Til You Get Enough [212 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Sve si krivo skužio, Michael: HDZ-ovci ne kradu dok ne nakradu koliko im treba, HDZ-ovci kradu dok god mogu.

46. Minnie Ripperton – Lovin’ You [214 bodova / 5 glasova]
Evo recimo jedno kvizaško pitanje: što povezuje Minnie Ripperton i – Ivana Meštrovića, Daniela Srba te Milana Bandića?

45. Janis Joplin – Me and Bobby McGee [218 bodova / 6 glasova]
E ovo stvarno nisam očekivao ovako visoko! Hehe, ajde neka. 🙂

44. John Travolta & Olivia Newton-John – You’re the One That I Want [219 bodova / 8 glasova]
Nemam ništa protiv ove pjesme Johna Travolte i Olivije Newton-John (ili, skraćeno, Olivije Newton-John-Travolte!) u izolaciji, no svejedno prodrhtim od PTSP-a kad se god sjetim onih nekoliko godina na prijelazu tisućljeća kada bi na SVAKOJ klupskoj večeri opće prakse bilo gdje u nekom trenutku tokom noći zasvirao medley iz Briljantina: to je bio moj Vijetnam.

43. Marvin Gaye – Let’s Get It On [220 bodova / 5 glasova]
Drugi najprodavaniji singl 1973. u SAD, odmah nakon “Tie a Yellow Ribbon Round the Ole Oak Tree” Tonyja Orlanda & Dawn.

42. David Bowie – Starman [225 bodova / 6 glasova]
Da recikliram jedan svoj stari vic! Šeće se David Bowie s frendom po Zagrebu i prolaze oni tako pored Ekonomskog fakulteta. David zastane, zagleda se u zgradu i upita: “Je li ovo… FER?”. Na što mu frend uzvrati: “Nije FER, Davide”.

41. Dolly Parton – Jolene [230 bodova / 7 glasova]
I to bi bilo to što se tiče donjeg doma Goriline liste najboljih stranih pop-hitova sedamdesetih! Vidimo se opet u ponedjeljak, uz regularne dugometražne crtice mnoštva autor(ic)a a ne samo od ovog tu jednog mufljuza. 🙂

P. S. Odgovor na pitanje pod #46: ROTARY je POVEZNICA!

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #60-#51

Lipanj 28, 2019

60. The Carpenters – Yesterday Once More [189 bodova / 3 glasa]
E ono, DVOJE ljudi mi se bez da sam ih išta pitao nudilo da napišu neku crticu o The Carpenters – i umjesto da izglasate bar jedne Carpenterse u top 40 i tako mi kao administratoru bar malo olakšate raspodjelu crtica, vi jednu od najljepših pjesama ikada ostavljate zabačenu na 60. mjesto! IT’S IZDAJA ONCE MORE!

59. Simon & Garfunkel – Bridge over Troubled Water [189 bodova / 3 glasa]
Bridge = MOST nezavisnih lista; Troubled Water = Neretva, uznemirena zbog loše prođe njezinih sinova na europskim izborima. Tužna pjesma o tužnoj situaciji!

58. ABBA – Knowing Me, Knowing You [195 bodova / 5 glasova]
Sve mi je više bed što nisam glasao za ovo savršenstvo. :\

57. Gladys Knight & the Pips – Midnight Train to Georgia [198 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Ili, u prijevodu na hrvatski, “Ponoćni vlak za Đurđevac”: riječ je o liniji Nova Gradiška-Đurđevac, vlak kreće iz Nove Gradiške u 23:50 (Gladys je uračunala HŽ-ovih desetak minuta kašnjenja) i stiže u Đurđevac svega devet sati kasnije i sve to za samo 115,60 kuna!

56. William DeVaughn – Be Thankful for What You Got [201 bod / 5 glasova]
Obično kačim radio edite pjesama koje se plasiraju na ovim pop-izborima ali ova mora ići ili cijela ili nikako!

55. Barry Manilow – Mandy [1680 bodova / 28 glasova / pet prvih mjesta / tri Nobelove nagrade / spomenik u Mostaru] [202 boda / 5 glasova] 😦
Otpade još jedan 24-karatni klasik iz utrke!

54. Barbra Streisand – The Way We Were [204 boda / 3 glasa]
Ono kada toliko mrziš samoglasnike da promijeniš ime iz Barbara u Barbra i glumiš u filmu koji se zove Yentl.

53. Eagles – Hotel California [204 boda / 6 glasova]
Kad sam kod nekoga doma i ekipa pije i duva i onda se netko nakon tko zna koliko sati sjeti pustiti ovo – najbolja pjesma ikad! Inače mi je uglavnom samo oke, ali u tom kontekstu tako dobro legne da sam jednostavno morao dobaciti koji bod.

52. Isaac Hayes – Theme from Shaft [205 bodova / 5 glasova]
Kompromisa nema, Okno naša je tema!

51. The Rolling Stones – Tumbling Dice [206 bodova / 3 glasa]
Geni geni kameni, vatra gori u Main St.!

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #70-#61

Lipanj 27, 2019

70. Elton John – Daniel [172 boda / 3 glasa]
Mogao je i Daniel Popović uzvratiti njemu kompliment i otići na Euroviziju s pjesmom “Elton”, ali neeee, on je išao s “Džuli” jer Daniel zna najbolje, smeće jedno nezahvalno!

69. The Rolling Stones – Angie [174 boda / 4 glasa]
Anđo! AIJEIIIIIIIN-ĐO!!! Miči mi ća ove škure oblake!

68. Roxy Music – Dance Away [174 boda / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
Da je Bryan Ferry znao da će četrdesetak godina kasnije mladi župan Tomislav Tolušić veličati samog sebe po virovitičkim forumima pod pseudonimom “Roks” – vjerojatno bi razmislio dvaput oko imena benda.

67. Bob Marley and the Wailers – No Woman, No Cry [175 bodova / 4 glasa]
Evo jednog školskog primjera značaja preciznog stavljanja zareza: s obzirom na sadržaj pjesme (lik tješi ženu da ne tuguje dok ga nema) naslov bi trebao glasiti “No, Woman, No Cry”, a ovako bez tog prvog zareza zvuči ko neka MGTOW himna. 😀

66. Roberta Flack – Killing Me Softly with His Song [175 bodova / 7 glasova]
Dobra vijest: nije ju uspio ubiti, i dalje je živa!

65. Boz Scaggs – Lowdown [177 bodova / 3 glasa]
Priznanje: dugo vremena sam izbjegavao većinu bjelačkih singer-songrajtera iz sedamdesetih jer…. sam nekako zamišljao da svi zvuče ko James Taylor. 😀 E pa zamislite moje pozitivno zaprepaštenje kada sam se odvažio zavrtiti par singlova Boza Scaggsa i kada je ispalo da je on bio svojevrsni… Charlie Puth svog vremena?! :O (Za one kojima je Charlie Puth i dalje samo onaj lik što pjeva “See You Again” a.k.a. jednu od najgorih pjesama ikada, napomena da je prošle godine izdao izvrstan yacht-soul-pop album s kojim se prometnuo u jednog od najvećih pozitivaca glazbene današnjice – do keep up, please!) (Srsly, KAKO je uopće moguće da se netko može zvati BOZ SCAGGS a da nije neki teški bluzerski smor?!?)

64. Al Stewart – Year of the Cat [179 bodova / 4 glasa]
Kao i ostala minula desetljeća, i sedamdesete vrve imenima koja su nekada bila sveprisutna a danas ih praktički nitko više nikada ne spominje. U nekim slučajevima – poput recimo onoga Petera Framptona – je i bolje da je tako, ali je u nekima riječ o evidentnoj nepravdi. Mislim, nije da znam išta više od dva najveća hita Al Stewarta, ali oba su toliko kompatibilna s indie-ish zeitgeistom ovog desetljeća da ne mogu vjerovati da još nije zavrijedio niti jedan jedini tekst na Pitchforku, kao ni to da soundcloudom ne kolaju već deseci balearskih edita “Time Passages”.

63. Creedence Clearwater Revival – Have You Ever Seen the Rain? [182 boda / 4 glasa]
Nisam ipak na kraju glasao za ovo, ali bih svakako preferirao da je završilo u top 40 umjesto… ehhhhh nekih drugih rock klasika koji su završili u top 40. No dobro, o tom – potom!

62. Space – Magic Fly [185 bodova / 3 glasa]
Paralelno s popisivanjem pjesama za koje se moglo glasati na ovom izboru, bijah preslušao većinu nepoznatih mi pjesama iz američkih i engleskih top tenova (i to je bila jako zabavna rabota putem koje sam otkrio brojne nove favorite – preporučujem svima da učine isto ususret izboru najboljih hitova šezdesetih u rujnu, nećete zažaliti!). I mada ova stvar nije bila bez presedana, pa čak ni u pop-okvirima (Jean-Michel Jarre je kojih godinu dana ranije imao hit s “Oxygen IV”), svejedno je zapanjujuće to kako u kontekstu tadašnjih hit-parada ne samo da zvuči futuristički – nego zvuči kao transmisija iz daleke budućnosti, čisti future shock.

61. Bee Gees – More Than a Woman [188 bodova / 4 glasa]
Proročansko promicanje rodne fluidnosti u jednoj od najljepših pjesama Bee Geesa!

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #80-#71

Lipanj 26, 2019

80. Barry White – You’re the First, the Last, My Everything [158 bodova / 4 glasa]
Ruralna gorila i morž ljubavi, savršeni par!

79. Roberta Flack – The First Time Ever I Saw Your Face [159 bodova / 4 glasa]
Trivia: Roberta je ovu pjesmu snimila dva dana nakon što joj je umro njen micko. 😦 (Mada nije pjesma o njemu, obrada je!)

78. Albert Hammond – It Never Rains in Southern California [161 bod / 4 glasa]
Kako gazimo sve dublje u prošlost koju smo mogli proživjeti jedino iz druge ruke, tako i biva sve više pjesama koje smo otkrili preko serija i filmova: ja sam tako na svojoj listi imao “Snowbird” Anne Murray zahvaljujući preporuci Stewieja iz Family Guya, te “It Never Rains in Southern California” zahvaljujući zadnjoj sceni zadnje, tj. od uskoro predzadnje sezone Veronice Mars.

77. Gerry Rafferty – Baker Street [162 boda / 4 glasa]
Tako se naziva svaka ulica koja ima Dubravicu, Mlinara *i* Pan-pek.

76. Stevie Wonder – Superstition [162 boda / 5 glasova]
Stevie je vjerojatno najveća žrtva raspršenih glasova na ovom izboru, ukupno je skupio 720 bodova za sve svoje hitove iz sedamdesetih i očito ga ljudi jako vole, samo što, eto, svatko ima drugačije favorite.

75. Jeanette – Porque te vas [163 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
IZNENAĐENJE! Ovo sigurno niste očekivali, jelda? Nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju pjevačicu Jeanette!

74. The Jackson 5 – I Want You Back [165 bodova / 6 glasova]
“Baby” u pjesmi je, naravno, Republika Srpska Krajina, a pjesma je otpjevana iz perspektive Srbije. Živeo vojvoda Mihajlo Jaksonijević, živeo vožd! #Prijatno #DogodineUKninu

73. Sister Sledge – He’s the Greatest Dancer [167 bodova / 7 glasova]
A evo i nešto iz mog top tena. ❤ ❤ ❤

72. Sylvester – You Make Me Feel (Mighty Real) [168 bodova / 4 glasa]
Zvali su ga Queen of Disco, a ako vam eventualno smeta ovaj dio s discom (WTF ZAŠTO?!?), imamo za vas i jednostavno…

71. Queen – Killer Queen [169 bodova / 4 glasa]
“The song is about a high-class call girl”, veli wikipedia. Hmmm… jel to znači da su Queen bili Jala Brat i Buba Corelli svog doba? De samo da nabrzinu usporedim tekstove: “She keeps her Moet et Chandon In her pretty cabinet”, “Ona pije samo Moet i svi pitaju ko je ta” – WOW, stvarno jesu!

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #90-#81

Lipanj 25, 2019

90. Public Image Ltd – Public Image [144 boda / 2 glasa]
Pokvareni Johnny i prljave strasti u klasiku poštanskog punka!

89. Stevie Wonder – Living for the City [144 boda / 3 glasa]
Moram vam priznati jednu svoju mračnu tajnu: ja, naime, nekako… nikada nisam baš kužio/osjećao Stevieja Wondera? I, da budem još brutalnije iskren, volim zapravo samo onaj njegov najveći hit na čiji spomen svakom od čru fanova koliko sam skužio automatski padne mrak na oči. 😀

88. The Carpenters – Top of the World [145 bodova / 4 glasa]
Uočavate ovaj sad već pomalo uznemirujući trend da najikonskiji hitovi Carpentersa bivaju ispucani ovako rano na listi? E pa, here’s the thing: računao sam da će moj Carpenters Gang glasati u svom kompletnom sastavu – i onda dvojica prijatelja-ponajvećih karpenterologa na kraju nisu uopće poslali svoje liste! Izdali sveto ime Carpenters, zabili mi nož u leđa samo tako! I dobro, u redu, istina jest da sam ja izvukao taj nož iz leđa, oprao ga i očistio i da sada u kuhinji imam jedan nož više za rezanje salate i da nije ni to za baciti, ali… SVEJEDNO!

87. Diana Ross – Ain’t No Mountain High Enough [147 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
Šta jes jes, klimaks ove pjesme je fakat klimaktičan.

86. Elvis Presley – Burning Love [149 bodova / 2 glasa / jedno prvo mjesto]
Ha, nekako mi ova pjesma dosad uspjela kompletno promaknuti u životu i otkrio je tek sad prilikom organiziranja ovog izbora. Super je!

85. Carly Simon – You’re So Vain [149 bodova / 4 glasa]
Kada je bila mala, moja draga je mislila da se ova pjesma zove JOSO WAYNE. 😀 (Mada opet, s obzirom na svojedobnu groznicu oko snimanja Winnetoua na Velebitu, ne bi me čudilo ni da stvarno postoji neki Joso iz, ne znam, Starigrada koji si je tako promijenio prezime – i da je toliko tašt da sigurno misli da je ova pjesma o njemu!)

84. The Carpenters – Superstar [152 boda / 5 glasova]
*tužan, duboki uzdah*
*rezignirano odlazi u kuhinju narezati salatu za ručak*

83. Pink Floyd – Money [153 boda / 3 glasa]
Mislim da sam vjerojatno jedini Ražančanin ispod… a ajde recimo 70 godina koji se nikada nije napušavao uz “Dark Side of the Moon”? Ili bar ne svojom voljom lol.

82. Blondie – Dreaming [153 boda / 4 glasa]
Kao lava gaziš, moja plava! (Preopskurna referenca?? Jel ima ikakve šanse da će ovo išta značiti ikome ispod… a ajde recimo 40 godina?)

81. The Knack – My Sharona [157 bodova / 3 glasa]
Nikako da smislim što da napišem o ovoj pjesmi, izgleda da me izdala… M-M-M-MAŠTA MOJA!

Gorilini naj pop-hitovi sedamdesetih: #100-#91

Lipanj 24, 2019

100. The Carpenters – (They Long to Be) Close to You [133 boda / 4 glasa]
Dosta dobar početak, ako smijem reći!

99. Dobie Gray – Drift Away [134 boda / 2 glasa]
Drugi najpoznatiji Dobi nakon onoga iz Harryja Pottera.

98. Kiss – I Was Made for Lovin’ You [136 bodova / 5 glasova]
NOT THAT HARD… ROCK… HALLELUJAH!

97. The Crusaders – Street Life [137 bodova / 2 glasa]
Možda bi dobilo i koji glas više da je na popisu stajalo ‘The Crusaders FEAT. RANDY CRAWFORD’? Jer njena, tek blago drugačija verzija je bila na soundtracku Jackie Brown i sigurno ima još bar ponetko poput mene tko će sada kliknuti na ovo i pomisliti: “Aaaaa pa to je TAJ ‘Street Life’?!? Pa možda bih čak i glasao za ovo da sam znao!”

96. Marvin Gaye – Mercy Mercy Me (The Ecology) [137 bodova / 4 glasa]
Pjesma koja ne da ne zastarjeva nego je svakim danom sve aktualnija. 😦

95. Madness – One Step Beyond… [138 bodova / 4 glasa]
Ludilo, brale!

94. Rod Stewart – Maggie May [139 bodova / 4 glasa]
Čovjek je s naslovom jedne pjesme – izašle 1971.! – pogodio obje britanske premijerke u predstojećih 48 godina, svaka čast.

93. John Denver – Annie’s Song [140 bodova / 4 glasa]
Ne na kišu bez kabanice!

92. Boston – More Than a Feeling [142 boda / 5 glasova]
“Činjenice”, mislim da bi to tako jednom rječju nazvao Ben Shapiro?

91. Bill Withers – Lovely Day [142 boda / 5 glasova]
Potražite i pogledajte OBAVEZNO ako već niste Still Bill, predivni dokumentarac o ovom predivnom čovjeku koji nam svima može biti uzor.