Pismohrana autora

Svi svi ama baš doslovno SVI ste pozvani da sudjelujete u – GORILINOM IZBORU NAJBOLJIH STRANIH POP-HITOVA OSAMDESETIH!!!

Ožujak 18, 2019

Jeste, došle nam evo i osamdesete na dnevni red. 🙂 Pa da ne duljim:

– ako želite sudjelovati, trebate složiti listu od najmanje dvadeset, a najviše pedeset najdražih vam stranih hitova iz osamdesetih

možete glasati isključivo za pjesme s popisa u komentarima ovog posta… Na popis su uvrštene pjesme koje su bile top 20 hitovi u Njemačkoj ili Austriji te top 10 hitovi u SAD, Velikoj Britaniji ili Italiji – ako uočite da sam propustio uvrstiti nešto za što biste glasali a da udovoljava spomenutim kriterijima, napomenite u komentarima pa ću dodati na popis!

liste mogu biti rangirane (idealno), nerangirane ili mješovite (po principu prvih toliko i toliko mjesta rangirano, a ostalo nerangirano) – kako vam god paše!

– nakon što ste složili svoju listu, pošaljete mi je na djevojke@yahoo.com

rok za slanje lista je utorak 26. ožujka – imate dakle osam dana, bacite se na poso 🙂

– i javite svakako ako biste bili voljni i napisati koju crticu! Svaka pomoć dobro dođe i budem neopisivo zahvalan svakoj crtičarki i svakom crtičaru 🙂

– pa ako sve pođe po planu, izlistavanje konačne grupne liste kreće za dva tjedna: kako to već biva, prvo će se predstaviti pjesme od 100. do 41. mjesta – po deset komada svaki dan uz kratke opaske – a zatim slijedi top 40 s regularnim, punokrvnim crticama

I to je to, možete sad baciti oko na popis i lagano početi sastavljati liste – veselim se svim vašim prilozima. 🙂

Tonćevih top 20 albuma 2018.

Siječanj 30, 2019

20. Mitski – Be the Cowboy
2018. je bila godina u kojoj sam, kao netko kome je album sekundarni format te uglavnom s teškoćom nalazim nešto što će mi odgovarati, s vanserijskom lakoćom nailazio na albume koji bi mi se dopali – pa u to ime, umjesto uobičajenih top 15, slijedi top 20! A listu evo otvaram s Mitski (što bi se reklo, “slušaj taj zvuk – MITSKI!”) na čijem mi albumu paše što je prosječno trajanje pjesama negdje između Tierre Whack i Bube Corellija jer mi nije baš uvijek po ukusu gdje ide s melodijama – ali čak i kad nije, pjesma bar brzo završi i eto odmah iduće koja bi lako mogla biti više za mene.

19. Snail Mail – Lush
Jest da Charly Bliss ostaju uvjerljivo THE Fort-Apache-studios 90’s amerindie throwback bend ali ima i drugih koji rade jako dobru glazbu u tom duhu, Snail Mail isto podržavam.

18. The Beths – Future Me Hates Me
Preferirao bih da je dosad smišljen neki bolji naziv za ovakvu glazbu od “power-pop” jer odavno to popa vidjelo nije ali šta je tu je, i dalje moraš reći power-pop da bi ljudi znali na što misliš (i usto će još znati tek malen dio ljudi!)… U svakom slučaju, ovo je jedan od onih power-pop albuma koji su tako dobro složeni i čvrsto odsvirani da čak i ja moram skinuti kapu.

17. U.S. Girls – In a Poem Unlimited
Zapravo je samo jedna djevojka ali šta sad, imam i ja poluaktivnu e-mail adresu djevojke@_____.com a ne samo da nisam mnoštvo djevojaka nego nisam čak niti jedna djevojka pa ono, tko sam ja da joj išta prigovaram! Dosta dobra indie-Kylie mjuza.

16. Lily Allen – No Shame
Dosad sam sa svakim novim izdanjem Lily Allen sve više gubio interes tako da me baš iznenadilo koliko je ovo dobar album tužnih pjesama o propalom braku, depresiji, ovisnosti i majčinstvu upakirani tako da djeluju što manje tužno, bar na prvu.

15. Hop Along – Bark Your Head Off, Dog
Već peti indie album na listi, znam, znam, čujem vas: “TKO SI TI I ŠTA SI URADIO S TONĆEM?!?” A eto, zalomilo se!

14. Fickle Friends – You Are Someone Else
Nešto za sve nas (stavljam množinu jer valjda nisam jedini? Valjda?) koji volimo The 1975 ali bi voljeli i da su možda malo češće uptempo + još sintastiji.

13. Christine and the Queens – Chris
Slušao sam samo i isključivo francusku verziju albuma, možda ipak i jesam suverenist na neki način?

12. Doja Cat – Amala
E ovoga mi fali, moderan ekstrovertirani R&B koji zvuči kao glazba za izlazak a ne glazba za otkazivanje izlazaka u zadnji tren.

11. The 1975 – A Brief Enquiry Into Online Relationships
Izdati sve življe stvari kao singlove i onda ostaviti da manje-više sve nove na albumu budu balade je… pomalo a dick move? Sva sreća da je i dalje sve tako vrtoglavo epski da sam im voljan progledati kroz prste… zasad!

10. Kali Uchis – Isolation
E da je sav retro-soul ovako šaren i zabavan pa i mjestimice ne-retro kad ustreba, di bi sreći bio kraj!

9. Ashley Monroe – Sparrow
Je li mi promaklo neko nepisano pravilo da se na godišnjim listama može imati samo jednu country Ashley? Jerbo sam dosta viđao McBryde po raznim listama a Monroe ne znam jesam li ijednom vidio, a to… nije u redu. To nije nimalo u redu!

8. Julia Holter – Aviary
Neću lagati: nisam ni ja još apsolvirao ovaj album kako treba… ALI! Skužio sam zato kako doskočiti pomalo zastrašujućem trajanju: jednostavno počneš od “I Shall Love 2” i tako imaš jedan sasvim pristupačan album Julije Holter od 50ak minuta, a višeminutne kakofonije s gajdama ostaviš za neka (ne)sretnija vremena.

7. Kero Kero Bonito – Time ‘n’ Place
Lajkam ih ja od početka ali tek sada počinju ostvarivati sve svoje potencijale, sad je sve to istodobno i konkretnije i neodoljivo kaotičnije, gitare im iznenađujuće dobro stoje.

6. Wye Oak – The Louder I Call, The Faster It Runs
Nisam ih nikada prije slušao jer sam po imenu uvijek mislio da je to neka teška ole-dixie-chewin’-tobacco-down-by-the-Missouri americana, zadnje što sam očekivao je da bi mogli zvučati ovako… skandinavski panoramično?

5. Kacey Musgraves – Golden Hour
Prvi album je imao super pjesme bez neke flashy produkcije (mada nije ni da je išta falilo, da bude jasno!), drugi je imao divnu produkciju ali ne i tako dobre pjesme, ovaj ima prekrasnu i produkciju i pjesme, pun pogodak, bravo Kacey.

4. The Aces – When My Heart Felt Volcanic
Okej, okej, zvuk sezone 2013/14 pa mi i nije baš najprogresivniji izbor za ovako visoku poziciju ali šta ja mogu kada je ovo sve što sam htio od drugog albuma Haim a nisam dobio na drugom albumu Haim, sad napokon imam closure!

3. Now, Now – Saved
Što netko lijepo reče – Carly Rae Jepsen x fiktivni peti album Rilo Kiley, album ceste za koji mi se isprve činilo da dosta padne nakon prve četiri stvari i da se nakon uzbuđenja koje prati početak puta uljuljka u monotonu vožnju jednoličnim beskrajem autoputa, no to je bio samo prvi dojam i imao sam tu još mnogo nijansi za otkriti.

2. Natalie Prass – The Future and the Past
Kako o KAKO je moguće da je ova sofistipop milina od albuma prošla tako nezapaženo?!? Jebo ovaj nepravedni svijet.

1. Charlie Puth – Voicenotes
Najugodnije glazbeno iznenađenje 2018.: dotad najveći pop-negativac Charlie Puth odjednom preko noći postao totalni pozitivac! U glazbenom smislu, jel, pošto je album katalog razloga zašto svajpati lijevo ako ga ikada vidite na Tinderu… Ali koliko neodoljivih bopova na jednom mjestu!

Goriline naj serije 2018: #5-#1

Siječanj 12, 2019

5. Better Call Saul
[260 bodova / 9 glasova / dva prva mjesta]
Prije pisanja crtica imam običaj ponovno pogledati sezonu o kojoj pišem. Dijelom je to zbog užitka, dijelom i zbog moje demencije. Kad mi je Tonći obznanio da bih trebala pisati o Better Call Saul, razveselila me izlika da ju repriziram. Na kraju to ovaj put nisam stigla, no ako seriju još uopće niste gledali, nadoknadite to prvom prilikom jer propuštate veliki biser televizije dvijetisućedesetih.

U četvrtoj sezoni priča nas vodi dalje klizeći tim pred-breakingbadovim univerzumom svojim tempom i prepoznatljivom atmosferom. Nekome je to možda presporo, meni sasvim odgovara. Prateći razvoj glavnog lika pitam se poznajemo li ga mi zapravo ili je i nama pokazao tek dio sebe. Odnos Jimmyja i Kim istovremeno je i logičan i neshvatljiv. Što ona radi s njim, zašto je on zapravo s njom, kako su se uopće spanđali i kako li će ona na kraju nestati iz priče i njegova života… Da ne zaboravim spomenuti, Rhea Seehorn glumi za 11 i kakva je to bjelosvjetska urota da još nije pobrala nikakvu ozbiljnu nagradu, ljudi? A tek Bob Odenkirk? Ludost!

Likovi koje poznajemo iz BB priče golicaju nam maštu ponekad direktno vezani uz glavnu radnju, poput fenomenalnog Mikea (ne mogu se odlučiti je li genijalniji njegov lik ili Jonathan Banks koji ga utjelovljuje), a ponekad tek usputno poput Huela ili drugih detalja rasprostrtih pričom kao easter eggs za one koji ih uspiju prepoznati. Onaj kraj epizode kada Kim nabrijana kupuje flomiće i šarene papiriće po knjižarama i rasplet te priče s Huelom me pak zbog prepredenih odvjetničkih smicalica na čas s nostalgijom podsjetio na najzabavnije momente serije The Good Wife ❤ .

Better Call Saul tako uspijeva istovremeno biti i drama i zabava, i mučna i napeta i tužna, prepuna sjajnih rukavaca, suptilnih detalja i fantastično napisanih i odglumljenih likova i sekvenci (Nacho Varga / Michael Mando! Montaža sa “Something Stupid” na početku sedme epizode!), a osim atmosfere i izvrsnog castinga, seriju obožavam i zbog upitnika koje mi ponekad ostanu visjeti iznad glave jer ni sama ne budem sigurna kako na prvu protumačiti nečije poteze i motivacije, pa se nakon epizode ulovim kako mozgam o likovima i njihovim sudbinama. Na kraju četvrte sezone Jimmy nam i izrijekom nagovještava promjenu i taj predstojeći BB svijet od kojeg je ovo prije i ono poslije ipak puno bolje i zanimljivije, ako mene pitate. Je li Jimmy McGill u četvrtoj sezoni postao Saul Goodman? Ili je on to svo vrijeme bio? Kad je sezona završila, pomislila sam: ”Ja bih ovu seriju mogla gledati unedogled”. Želim još dugo uživati u ovom izvrsnom komadu TV-umjetnosti. S’all good, man! (MMB)

4. The Terror
[291 bod / 12 glasova / četiri prva mjesta]
“Jelda smo baš postali razmaženi? Još prije nekoliko godina bi svi uzdizali u nebesa seriju poput The Terror, a sada gledam i mislim si, a ono… štajaznam?”, reče mi jedan prijatelj proljetos. Nisam tada još bio gledao The Terror pa mu nisam imao ništa komentirati, no da mi danas to kaže, ja bi ga samo klepnuo po ušima i rekao: “Nego da si razmažen, smeće jedno razmaženo, da te nisam više nikad čuo da spominješ sveto ime The Terror uzalud!” 😀

Šalu na stranu, nema ničeg lošeg u “razmaženosti” po pitanju serija – puno je veća ponuda, letvica je podignuta, kriteriji su nam povišeni i to je sasvim OK. I svatko, naravno, ima svoje posebne kriterije! Meni, recimo, nije smetalo što u The Terror – seriji o engleskim moreplovcima-istraživačima koji nepovratno zaglave na Arktiku feat. negostoljubiva hladnoća i negostoljubivo čudovište – likovima skoro nikad ne izlazi para iz usta iako se, jel, nalaze na drugom najhladnijem kraju svijetu (kaže google da je Antarktika ipak #1!). To je primjer stvari koje smo skloniji zamjećivati i koje će nam ići na živce samo ako nam serija generalno nije najbolje sjela: ja sam, s druge strane, od početka bio kupljen i usisan u svijet The Terrora, pa sam recimo za taj detalj saznao tek kad sam čitao o seriji nakon gledanja.

Meni je, štoviše, serija između ostalog bila tako dobra upravo i zbog odstupanja od uobičajenih prikaza sraza čovjeka i nemilosrdne polarne pustoši: tko god da im se dosjetio da bi mogli snimiti dio serije na Pagu, od mene dobiva pljesak – i ne samo lokalpatriotski. Jer paški kamenjar u ulozi arktičke unutrašnjosti djeluje kao da ne pripada ovom svijetu, kao da se naša nesretna posada odjednom našla na nekoj drugoj planeti i taj vanzemaljski štih krajolika mi je pojačavao osjećaj njihove beznadne izoliranosti. Istovremeno me je ispunjavao i jednim dječačkim sense-of-wonderom i… sverastućim užasom.

Jer, kao što nam biva rečeno na samom početku serije, nitko od posade dva nasukana broda nije više pronađen. A ubrzo postaje i jasno što im se dogodilo: kao da nije bilo dovoljno što su zaglavili na Arktiku bez spasa na vidiku, još ih je i redom počelo komadati… nekakvo ogromno stvorenje? Usto ne samo da imaju ograničene zalihe hrane, nego se te zalihe onda još počnu i kvariti i postanu opasne po kako fizičko, tako i mentalno zdravlje, a tu je naravno i najgori ljudski šljam koji će uvijek iskoristiti ekstremne situacije na najodvratnije moguće načine…

Užas iz epizode u epizodu eskalira, ljudi skončavaju u sve jezivijim mukama i ovo uistinu i jest survival horror da ti se krv sledi, ali mi nisu bile ništa manje upečatljive ni scene u kojima kapetan Crozier i doktor Goodsir tješe svoje umiruće suputnike – sad već prijatelje – i nježno bdiju nad njima u njihovim posljednjim trenucima. Jer ne ispliva u ekstremnim situacijama samo najgori šljam, nego i ono najbolje u čovjeku. A sad, što će od toga na kraju nadvladati i hoćemo li i mi svi kolektivno stradati kao posade HMS Erebusa i HMS Terrora ili ne – vidjet ćemu u globalnom klimatskom THE terroru narednih stoljeća. (TK)

3. Atlanta
[296 bodova / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Kad gledaš puno serija, onda neke, slučajno ili ne, preskočiš. Ne sjećam se zašto sam baš preskočio Atlantu prije tri godine, no zato sam lani sve nadoknadio. Prvo sam bindžao prvu sezonu, a onda i drugu. I moram priznati da me oduševilo, jer upravo volim takve pametne serije u kojima nema cliffhangera no svaka te epizoda potakne na razmišljanje, ali i zabavi.

Donald Glover je očigledno jedan od najtalentiranijih ljudi u svijetu showbiza, jer čega se god uhvati – radi to vrhunski. Atlantu je napisao, u njoj i glumi, a njegov Childish Gambino je jedan od najpopularnijih repera današnjice. U Atlanti ipak nije reper nego Earn, menadžer svom rođaku Albertu, koji nastupa pod imenom Paper Boi (Brian Tyree Henry). Tu su još i vječno napušeni prijatelj filozof Darius (Lakeith Stanfield), te prekrasna Van (Zazie Beetz), majka njegovog djeteta i djevojka s kojom ima toplo/hladni odnos. U ovoj drugoj sezoni posebno valja izdvojiti epizodu “Teddy Perkins” u kojoj Darius odlazi po klavir kod nekadašnjeg jazzera Bennyja, no dočeka ga njegov brat Teddy, koji je u najmanju ruku čudan. Naime, Teddy izgleda poput Michaela Jacksona – crnac s bijelom kožom, čudno priča i još čudnije se ponaša.

Priča se na kraju pretvori u ludi horor poput Shininga, a ova epizoda mi je tako postala jedna od najboljih TV-epizoda bilo koje serije. I to je najbolja stvar kod Atlante – teško ju je žanrovski smjestiti. Jedan tjedan je horor, drugi je komedija, treći je društvena kritika, četvrti je sociološki eksperiment… Definitivno jedna od najboljih serija 21. stoljeća. (SM)

2. Sharp Objects
[329 bodova / 16 glasova / dva prva mjesta]
Sharp Objects se promaknula u jedno od najvećih iznenađenja protekle godine. Već u samom startu imala je sve elemente koji jednu seriju mogu učiniti izvanrednom: radnju koja se odvija u malom gradiću u središnjem dijelu SAD-a, osebujne likove karakteristične za to područje, povratak glavne akterice u rodni kraj, komplicirane obiteljske odnose, a naročito složen odnos na relaciji kći – majka (moj osobni favorit), misteriozna ubojstva i kao šlag na kraju, prekrasnu, veličanstvenu, trenutno nešto najbolje što nam Hollywood daje, mega-talentiranu Amy Adams. What could possibly go wrong? Na sreću, u ovom slučaju ništa. Iz redateljske palice Jean-Marca Valléea izašlo je pravo malo remek-djelo. Priča je snimljena prema istoimenom romanu Gillian Flynn, koja se već etablirala kao spisateljica čije priče su doživjele jednako uspješne ekranizacije (svima drag Fincherov Gone Girl, i nešto manje uspješna ekranizacija Dark Places).

Serija započinje povratkom mlade novinarke Camille Preaker u njezin rodni gradić, Wind Gap u saveznoj državi Missouri, kako bi pisala na temu nedavnih ubojstava mladih djevojaka počinjenih u tom malom američkom gradiću. No osim teške i surove teme koju novinarski treba pokriti, Camille se tijekom boravka u Wind Gapu, među ostalim, mora suočiti i s duhovima prošlosti, mučnim obiteljskim odnosima te svojom majkom Adorom, ženom koja je Camillin antipod. Upoznavajući likove i slojevite odnose u seriji, gradeći pritom puzzle u vidu rješavanja misterioznih ubojstava, sve više upoznajemo i lik Camille, djevojke koja na prvu odaje dojam snažne žene, ali kako sezona odmiče otkrivamo i njenu ranjivu stranu, u permanentnoj borbi s vlastitim demonima koji svoju manifestaciju dobivaju u vidu samoozljeđivanja i alkoholizma. Likovi i radnja savršeno su uklopljeni u maleni gradić Wind Gap, a pod redateljskom palicom Valléea ukomponirani u prekrasno djelo koje osvaja melankoličnom atmosferom.

Možda sam previše subjektivna kada je Amy Adams u pitanju, obzirom da sam tijekom cijele sezone bila captivated by her presence and talent, pa Sharp Objects dosta gledam kroz njen lik i djelo. No, Amy je naprosto sjajna kao Camille Preaker, a način na koji je prenijela sve emocije lika, napose Camillina unutarnja previranja i ranjivost, je očaravajući. Ponukan iskustvom rada s Amy na filmu The Master, Paul Thomas Anderson je rekao: “She can do absolutely anything – and better than anyone”. Ako je nova generacija tražila svoju Meryl Streep, mišljenja sam da ju je dočekala u djelu Amy Adams. Tko šiša Zlatne globuse, long live the Queen! (MŠ)

1. The Americans
[332 boda / 10 glasova / pet prvih mjesta]
Zanimljiv je kanal taj FX. U zadnjih 16-17 godina podarili su nam najbolju policijsku seriju svih vremena (The Shield), najbolju seriju o vatrogascima ikad (Rescue Me), najbolju seriju o maršalu ikad (Justified), najbolju pravničku seriju ikad (Damages), najbolju seriju o plastičnim kirurzima (Nip/Tuck), najbolju seriju o bajkerskoj bandi ikad (Sons of Anarchy), plus još gomilu odličnih serija poput Lights Out, Terriers, American Crime Story, It’s Always Sunny In Philadelphia…and many more. Ukratko, kanal su koji može posramiti i HBO i Showtime i Netflix.

The Americans je najbolja špijunska serija svih vremena. Serija je to o dvoje ruskih špijuna koji pod lažnim imenima (i u fiktivnom braku) već dvadesetak godina žive u Americi. Imaju i dvoje djece, obavljaju svoje misije pred nosom FBI agenta koji im je prvi komšo. Zvuči pomalo cheesy, zar ne?

Baš zato treba rasčlaniti elemente ove serije.

Prvo, ovo je serija o braku, i to vrhunska. Fiktivnom braku, doduše – ali, kako sezone prolaze, uviđamo da se Mihailo i Nadežda zaista vole.Neću vam spojlati gdje ih dovede njihov odnos s kćerkom i sinom, morat ćete gledati.

Drugo, ovo je serija koja nam nastoji dočarati osamdesete kao dekadu. Jebački saundtrek je tu, odjeća je tu, perike (oh, perike! zaslužuju svoj mali tekst) su tu, popkulturne reference su tu. Sve izgleda savršeno, realno, sa mjerom (a ne kao Riđički u Crno-bijelom svijetu kad u JNA fura zulufe od 10 cm).

Treće,kreatori serije su Graham Yost (scenarist Justifieda i Speeda, između ostalog) i Joe Weisberg, ex-CIA kadar. Weisberg zna znanje i to se na seriji vidi.

Četvrto, ovo je serija koja govori o hladnom ratu. Koji se osjeti, izbija iz svakog kadra.

Peto, a vezano za sve dosadašnje četiri stavke, ovo je serija o špijunima. Yost i Weisberg se pale na špijunske trilere sedamdesetih, na Three Days of the Condor, Parallax View, All the President’s Men, French Connection… i to se vidi.Ako ćeš za svoju spy suspense seriju nešto uzeti kao mjerilo kvalitete, ne možeš bolje od trilera sedamdesetih. U seriji ima 2-3 chase scene koje izgledaju kao da ih je režirao William Friedkin u primeu. Da, toliko su dobre.

Šesto, Matthew Rhys, Keri Russell, Noah Emmerich. Rhys je, ma koliko god ja volio Hamma, Cranstona, Chiklisa, Gogginsa, Chandlera i ostale TV-velikane, igru podigao na nedostižan nivo. Doslovno je uživancija gledati ga kao Phillipa/Mikhaila koji kćerki na žestok način objašnjava zašto su crkva i Biblija zlo; ili kad guta knedlu u grlu pred svojim handlerom.

Keri Russell? Zaboravit ćete da je ikada bila Felicity nakon jedne sezone njenih ultrahladnokrvnih pogleda. Još zanimljivije, ona je, kad se radi o ispunjavanju krvavih zadataka za Majku Rusiju, još hladnokrvnija od muža joj. Da, ovo je vrlo nasilna serija.

Noah Emmerich, FBI komšo Stan. Kakav minimalizam minimalizma glume, kakva surova dominacija.

I ostali briljiraju, mučenici Oleg i Martha i Nina, Gabriel, Arkadij. Kakav cast, čoeče!

I sad, pošto nisam htio davati spojlere, samo da kažem da mi je kraj bio neočekivan (i scenaristički, i izborom mjuze, prije svega) ali vrlo zadovoljavajuć. I da je ONA scena u podzemnoj garaži najveći televizijski nail biter još od onomad kad je John Locke ušao u Jacobovu kolibu. Savršenstvo režije, glume, mimike i ujedno krešendo svih šest sezona serije.

Dok ovo pišem, ne znam na kojem su mjestu Goriline liste The Americansi, ali ovo je najbolja serija 2018., najbolja serija 2010-ih, a i šire. Morate mi vjerovati. (IG)

(pisali: Martina Matezović Biškup, Tonći Kožul, Samir Milla, Martina Šestan, Igor Gnjatović)

Goriline naj serije 2018: #50-#21

Siječanj 12, 2019

50. Star Trek: Discovery [40 bodova / 2 glasa]
49. Silicon Valley [41 bod / 2 glasa]
48. Dear White People [41 bod / 4 glasa]
47. Jessica Jones [42 boda / 2 glasa]
46. Castle Rock [43 boda / 3 glasa]
45. The Affair [44 boda / 2 glasa]
44. Joe Pera Talks with You [44 boda / 3 glasa]
43. Bosch [46 bodova / 2 glasa]
42. Black Mirror [48 bodova / 3 glasa]
41. Forever [51 bod / 5 glasova]
40. Jutro će promeniti sve [54 boda / 4 glasa]
39. The End of the F***ing World [56 bodova / 4 glasa]
38. Counterpart [58 bodova / 3 glasa / jedno prvo mjesto]
37. GLOW [62 boda / 6 glasova]
36. Narcos: Mexico [71 bod / 4 glasa]
35. You [72 boda / 5 glasova]
34. Escape at Dannemora [74 boda / 4 glasa]
33. Jane the Virgin [74 boda / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
32. Corporate [78 bodova / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
31. Crazy Ex-Girlfriend [78 bodova / 7 glasova]
30. The Sinner [81 bod / 4 glasa / jedno prvo mjesto]
29. Genijalna prijateljica [83 boda / 4 glasa]
28. Brooklyn Nine-Nine [92 boda / 7 glasova]
27. Patrick Melrose [94 boda / 5 glasova]
26. Westworld [96 bodova / 4 glasa]
25. Ozark [96 bodova / 6 glasova]
24. The Deuce [108 bodova / 5 glasova]
23. Maniac [111 bodova / 6 glasova]
22. Succession [111 bodova / 6 glasova]
21. The Handmaid’s Tale [115 bodova / 8 glasova]

Goriline naj serije 2018: #10-#6

Siječanj 11, 2019

10. The Good Fight
[155 bodova / 9 glasova]
Spin-off i nastavak serije The Good Wife, ne baš luđački maštovitog naslova The Good Fight, rastura i u drugoj sezoni! Diane Lockhart već se u prvoj seriji istaknula kao osebujan i zanimljiv lik no uglavnom je bila prilično zanemarena, a u The Good Fight bogme se razmahala i sasvim zanimljivo razvila (posebice od kad je krenula s mikrodoziranjem halucinogena 😀 ).

Jedna od glavnih prednosti serije su uvijek aktualne političko-društvene teme, što je preuzeto iz The Good Wife, ali ovdje znatno hrabrije. Iako mnogi “deru” po Trumpu, ne sjećam da su se ikada usudili zaderati u toj mjeri kao u drugoj sezoni ove serije – na samom početku jasno je da su objavili “rat” Trumpu pa ne propuštaju niti jednu priliku da se opako sprdaju s američkim predsjednikom (osobni favorit: kad Diane kroz prozor ugleda par koji se seksa s Trumpovim maskama na licu 😀 ). Naslov svake epizode podudara se s brojem dana trajanja Trumpovog mandata, kao da imaju potrebu stalno ljutito podsjećati gledatelje koliko već dugo trpe cijeli cirkus.

Jedna pak, od mojih glavnih zamjerki jest što scenaristi ni nakon dvije sezone kao da nisu potpuno sigurno što će s likom Maie. U prvoj sezoni dobili smo (sam!) dojam da je ona nekakva „nova Alicia“ (čak je dobila i pripadajući skandal), no srećom su na vrijeme shvatili da je Maia predosadna da bi nosila seriju pa je u drugoj sezoni dobila osjetno manje screen timea, što pozdravljam. Svejedno ostaje činjenica da je to dosta veliko odstupanje od njezine temeljne uloge.

Ono što me stvarno smeta jest priča Luce (koja mi je inače ok lik – ma, koga lažemo, još od The Good Wife mi je totalno MEH) i onog njezinog panja s kojim je zatrudnila – iskreno se nadam da će ih torpedirati nekamo, poželjno bi bilo na Mars. S druge strane, lik Elijeve kćeri Marisse toliko su dobro razradili da potajno navijam za treći spin-off, ovaj put s Marissom u glavnoj ulozi!

Sve u svemu, cijela druga sezona daleko je razigranija, hrabrija, luđa od prve i nadam se da će i dalje nastaviti istim beskompromisnim tempom. (MM)

9. Killing Eve
[201 bod / 11 glasova]
Najgora stvar u vezi ove serije je njezin naslov. Jednom kad to pregrmite, na konju ste, jer ovakvi dragulji se ne viđaju često. Sandra Oh razvaljuje u ulozi samozatajne analitičake kojoj vrag (u obliku blond kinda psycho plaćene ubojice) ne da mira. Prejednostavno je reći da je ovo vrlo feministička serija, što i jest, ali bitnije od toga, ovako dobro profilirana i postavljena dva centralna ženska lika skoro pa se ne mogu sresti, a njihova dualnost i međusobna (čak i doslovna) privlačnost čini okosnicu žanrovskog trilera koji kao da ide kontra svim postavljenim tropama. Gđica Phoebe Waller-Bridge je očito znala što radi kad je uzela seriju novela o opakoj Villanelle i napravila ovo veliko-malo zadovoljstvo. Za svaku preporuku, svim rodovima i spolovima! (LR)

8. Bodyguard
[218 bodova / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
Špijunski poslovi oduvijek su intrigirali publiku. Akcija je tu – u romanu, stripu, seriji, filmu ili dnevnim novinama. Najbolja je dok ide u živo naboostana spinovima. Kad najbliži suradnici varaju i muljaju, potiču nesigurnost, ruše, izmišljaju. Sramotne radnje, ali tu negdje je naš junak, heroj dobrica koji je, manje-više, zbunjen i nije mu sve jasno, pa ipak ispravno rezonira. Prošao je sito i rešeto, prilagođava se i preživljava u vlastitoj borbi s očekivanjima obitelji i okoline i sad ga, u ime države i kraljice omađijavaju špijunskim trikovima. Čak mu spočitavaju i koje pivo viška. Sram ih bilo. (BM)

7. Homecoming
[220 bodova / 14 glasova]
Kad sastavljam top-liste serija, ne stavljam nikad seriju koju nisam pogledao do kraja. Pogledao sam pola Homecominga i stavio je na 20. mjesto, jer mi se činila ok nakon polovice. I šta se zbilo? Simpatični Tonći mi upravo nju uvali za recenziju, pa sam morao ostatak pogledati u dva dana.

Elem, Homecoming je TV-debi omiljene nam Julije Roberts. Činilo se da se malo zeznula jer je u TV-svijet ušla nekoliko godina nakon ostalih kolega i to serijom čija se premisa ne čini nešto zanimljiva na prvu – psihologinja dočekuje vojnike koji se vraćaju iz Afganistana i pokušava im olakšati prelazak u “obični” svijet. I za ne faliti, serija ide na Amazonu, a ne na Netflixu ili HBO-u koji imaju puno veću gledanost. Moram priznati da mi nikako nije dolazila na red, dok nisam vidio da je ljudi hvale po fejsu i netu. Redatelja Sama Esmaila znamo kao onog koji je režirao Mr. Robot pa sam pretpostavljao da će biti nekih redateljskih ludosti, no nisam očekivao ono što sam vidio u prvoj epizodi. Dakle dio radnje se događa u jednom vremenskom periodu, a dio u drugom. Onaj koji se događa tijekom sudjelovanja Julije odnosno Heidi u tajnom programu je normalno snimljen, dok se radnja nakon tog perioda odvija snimljena raznim čudnim rezolucijama, čas sabijenim, čas raširenim, čas kockastim, ovakvim ili onakvim. Da bi ludilo bilo potpuno Esmail koristi orkestraciju kao u starim Hitchcockovim suspense filmovima, a tu su i svaki put drukčiji završeci i drukčija trajanja epizoda.

Ma, ono što je najvažnije je da je serija puna twistova, paranoje, čudnih otkrića i twistova na twist. Bilo bi šteta da se kaže išta više od osnovne radnje, stoga je gledajte. Sad mi je žao što je nisam prije pogledao cijelu, jer bi joj sigurno onda i plasman na Gorilinoj listi bio bolji. (SM)

6. The Good Place
[233 boda / 10 glasova]
Svi imamo sreće što me sforkala gripetina od koje oči ne žele vidjeti, prsti ne znaju stisnuti, a mozak jednostavno neće, jer sad bih ispilao šefa i stanicu nasumičnim redaljkama beskrajnih poglavlja koja bi vas, istina, raznježila liričnom tanoćutnošću autorova opojnog versa, razoružala lakonogom lepršavošću autorova pustopašnog duha, zapanjila iskričavom visprenošću autorova virtuoznog uma i neumitno obeščastila nezajažljivom potentnošću autorova neprikosnovenog vokabulara, no bez obzira što biste uživali i puno toga naučili na vrhunaravnim razinama svijesti i spoznaje do kojih vas je autor mogao transcendirati (mislim, ono, mozak bi vam eksplodirao kao Chidijev nakon priče o točki na Jeremy Berimy da vam sad krenem dokazivati kako je nakon najnovije epizode u kojoj smo doznali da moralna istina ima miris vrućeg pereca postalo bjelodano da se to famozno “dobro mjesto” za kojim tragamo već tri sezone zapravo zove West Covina, California, tako da bolje za vas da neću jer JEDNOSTAVNO NISTE SPREMNI), iza raskošne koprene autorovih trikova i opsjena nag u svojoj ranjivosti čučao bi tek jedan obični patetični fanboy s dozlaboga iritantnom kompulzivnom potrebom da svi-baš-svi otkriju i obožavaju sveti objekt njegove fanboyštine jer inače će plakati i duriti se na cijeli svijet pa ću zato radije tek u jednoj, nazovimo je složenoj, rečenici reći sve što zapravo želim reći, a to je da pliz svi-baš-svi morate gledati jedinstveni, nezamjenjivi, neusporedivi The Good Place (i, očito, Crazy Ex-Girlfriend) jer inače ću plakati i duriti se na cijeli svijet. (TT)

(pisali: Martina Maričić, Luka Rukavina, Bojan Mandić, Samir MIlla, Teo Tarabarić)

Goriline naj serije 2018: #90-#51

Siječanj 11, 2019

90. Insatiable [16 bodova / 1 glas]
89. Outlander [16 bodova / 2 glasa]
88. Goliath [18 bodova / 1 glas]
87. Mr. Mercedes [18 bodova / 2 glasa]
84. Dark / Happy! / The Magicians [20 bodova / 1 glas]
83. One Day at a Time [20 bodova / 2 glasa]
82. Novine [20 bodova / 2 glasa]
81. Waco [22 boda / 3 glasa]
77. Brockmire / The Looming Tower / Love / Unsolved: The Murders of Tupac and the Notorious B.I.G. [23 boda / 1 glas]
76. Titans [24 boda / 2 glasa]
75. Altered Carbon [25 bodova / 2 glasa]
71. Alone Together / House of Cards / The Unbreakable Kimmy Schmidt / Who Is America [26 bodova / 1 glas]
66. Atypical / Crashing / The Dragon Prince / The Purge / Wild Wild Country [30 bodova / 1 glas]
65. Trial & Error [33 boda / 3 glasa]
64. Billions [33 boda / 2 glasa]
63. South Park [33 boda / 3 glasa]
62. Chilling Adventures of Sabrina [33 boda / 3 glasa]
61. Seven Seconds [34 boda / 2 glasa]
60. Trust [34 boda / 2 glasa]
55. Big Mouth / Derry Girls / Nobodies / Norsemen / The Venture Bros [35 bodova / 1 glas]
54. The Marvelous Mrs. Maisel [36 bodova / 3 glasa]
53. Cobra Kai [37 bodova / 2 glasa]
52. Bron/Broen [38 bodova / 2 glasa]
51. Preacher [40 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]

Goriline naj serije 2018: #15-#11

Siječanj 10, 2019

15. The Haunting of Hill House
[139 bodova / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
Taman oko Noći vještica na Netflixu je puštena serija The Haunting of Hill House koja je iznenadila izvrsnim prijemom i ocjenama, a u tih par mjeseci postala je jedina na popisu Top 10 najboljih serija 2018. prema IMDB-u koja je u svojoj prvoj sezoni. Seriju je prema istoimenom romanu Shirley Jackson iz 1959. napisao i režirao Mike Flanagan, autor solidnih i autorski pečatiranih horora Oculus, Hush, Ouija, Gerald’s Game i dr. Na te se filmove u seriji aludira u detaljima, bilo da su prikazanja kreirana sličnim efektima, bilo da glumac koji je igrao Geralda (Bruce Greenwood) ima cameo kao jedan od duhova u ukletoj kući. U tom filmu je skoro ista glumačka ekipa kao u seriji pa tako Carla Gugino glumi mamu Oliviju, a Kate Siegel glumi kćer Theodoru u seriji; a kad se u Gerald’s Game Jessie Burlingame (Carla Gugino) prisjeća svog djetinjstva, Kate Siegel glumi njenu mamu. Mladog tatu i u jednom i u drugom glumi Henry Thomas (najpoznatiji kao klinac iz ET-ja, a u seriji se čak pojavljuje i detalj s posvetom tom klasiku). Flanagan je vidio da je već prvim filmovima stvorio pozamašnu bazu fanova pa nam je dao nešto iza kamera da nas malo razveseli, ali i bez toga, svojim je vidnim poznavanjem pravila i “ritma” žanra zadivio i njegove najveće autore, poput Stephena Kinga, čija je mini-serija Rose Red iz 2002. bila moja prva asocijacija kada sam pročitala radnju, no ovo je ipak malo drugačija priča.

Radnja serije The Haunting of Hill House razlikuje se od same knjige i vrlo je jednostavna, a to je jedna od njenih najvećih čari. Pratimo obitelj Crane u sadašnjosti i prošlosti (označene samo kao now i then), a protagonisti se po epizodama mijenjaju, iako ne bismo pogriješili kada bismo rekli da je pravi protagonist kuća. Današnja priča obilježena je time što Craneovi jedni drugima odbijaju odgovoriti na pozive i ona ima svoje flashbackove koji idu unatrag 6 godina, dok su u prošlosti sretna sedmeročlana obitelj koja useljava u golemu kuću Hill, tako nazvanu prema obitelji koja ju je izgradila, ali i simbolički jer se nalazi na brdašcu. Roditelji Olivia i Hugh planiraju je flipati, odnosno preurediti i prodati za veću cijenu i potom sami izgraditi svoju kuću iz snova (the Forever House, čija se maketa pojavljuje kao rekvizit u sadašnjoj radnji). Kuću Hill čuva bračni par Dudley, koji odbija u njoj biti preko noći, no isto tako ne traži drugo zaposlenje (igraju ga Robert Longstreet i Annabeth Gish). Znajući da se serija zove po kući, gledatelji s pravom mogu pretpostaviti da je upravo ljeto provedeno u njoj bilo ključno u očitom raspadu obitelji i da je ostavilo duboke traume na svim članovima, a to je istaknuto i u uvodnim kadrovima iz prošlosti kada Craneovi složno ulaze u osunčanu kuću, dok se u radnji o sadašnjosti u prvih pet epizoda pojavljuju odvojeno ili se na neki način potencira distanca među njima (npr. svađaju se, zumiran je samo jedan lik u dijalogu, fizička distanca, govor tijela).

Serija je briljantno koncipirana, epizode se nastavljaju jedna na drugu, ali svaka dobiva svoj puni smisao tek kada se sagleda u kontekstu čitave sezone. Prvih pet epizoda (“Steven Sees a Ghost”, “Open Casket”, “Touch”, “The Twin Thing” i maestralna “The Bent-Neck Lady”) posvećeno je djeci obitelji Crane te ih pratimo od najstarijeg do najmlađe. U tim epizodama ponavljaju se pojedine scene drugih epizoda, ali postavljene u kontekst novog protagonista koji je bio samo sugovornik kad smo prvi put scenu vidjeli, što je najočitije s propuštenim pozivima jednog od likova koji se usput pojavljuju u epizodama drugih likova, a onda u njegovoj epizodi saznajemo kada je koga zvao i zašto. Takva ponavljanja su do te mjere razrađena da su, kad je u okvirima priče moguće, isti pozadinski zvukovi i prije same ponovljene scene.

Šesta epizoda (“Two Storms”) je vrtoglavo remek-djelo moderne televizije snimljeno na samo dvije lokacije i u samo pet scena (prva traje 18 minuta), čime je oslikana tjeskoba kako kaotičnog susreta s ocem nakon višegodišnje šutnje u sadašnjosti, tako i oluje koja ih je prestravila u prošlosti. Na IMDB-u ta epizoda ima ocjenu 9,4 iako realno zaslužuje čistu desetku i trebala bi se prikazivati na dramskim akademijama kao dio temeljnog kurikuluma jer u manje od sat vremena demonstrira što znači imati uhodanu ekipu ispred i iza kamere. Sedma epizoda (“Eulogy”) otkriva očevu priču, u osmoj (“Witness Marks”) se likovi opet razdvajaju, a razdvajanje se potencira i scenama iz prošlosti sa sve više sukoba, te su nam prikazane potpuno različite stvarnosti, ovisno o vizuri lika, koje svaka za sebe tvore logičan slijed. Za razliku prijašnjih korištenja ove tehnike, kada su nove perspektive činile dijaloge smislenijima, u osmoj epizodi perspektive različitih likova stavljene jedna do druge izgledaju kao potpuno bunilo – i s devetom epizodom potvrđuju citat Shirley Jackson koji otvara čitavu seriju: “Nijedan živi organizam ne može nastaviti razumno postojati pod uvjetima apsolutne stvarnosti”.

Deveta epizoda (“Screaming Meemies”) napokon donosi Olivijinu stranu priče, a deseta (“Silence Lay Steadily” – što je dio nastavka gornjeg citata, a ponavlja se i u sredini prve epizode: “Tišina se mirno prostirala po drvu i kamenu kuće Hill, i što god da je hodalo onuda, hodalo je sámo.”) otkriva zašto su Craneovi napustili kuću u prošlosti i zašto joj se vraćaju u sadašnjosti. Ne zvuči baš jednostavno, ali zato su tu glumci koji su zaista na trenutke nadrealno dobri i koji nam priču daju na dlanu, kao da smo i sami dio obitelji. Osim toga, posebne pohvale zaslužuje i CGI, kao i dvanaesteročlani tim za make-up i kostimografkinja Lynn Falconer, s kojom je Flanagan radio i na Ouiji.


Autor je pomno podijelio epizode, ali ne komplicira previše, zadovoljava očekivanja kanona priča o ukletim kućama, ima profilirane višedimenzionalne likove, gradi dramski sukob među njima i dopušta im da se putem razviju i sukob riješe, onoliko koliko ga je u okviru priče moguće riješiti. Pritom ne ide u ekstreme, što je bila realna bojazan, a i prethodne ekranizacije ovog romana, malo je reći, nisu mu odale počast kvalitetom. S druge strane, Flanagan ne dopušta da elementi straha budu samo tzv. jump scare, odnosno tihi kadrovi kad nešto odjednom izleti uz naglu buku (iako i po tom pitanju ima vrhunskih scena kad vam bude drago što niste upravo u tom trenu ništa pili jer bi vam piće završilo na tipkovnici), nego strah koji izaziva ima čvrste temelje u psihologiji svakog od likova i suosjećanju koje ćemo imati prema njima.

Serija bi se mogla svidjeti i ljudima koji nisu poklonici žanra, posebno zato što je u početku ispričana iz vizure najstarijeg djeteta Stevena (odraslog igra Michiel Huisman, bolji Daario Naharis iz Igre prijestolja, a mladog Paxton Singleton) koji je skeptik i ne vjeruje u duhove, iako je autor brojnih knjiga o njima, uključujući knjigu utemeljenu na ljetu provedenom u ukletoj kući. Slično, u drugoj epizodi i odrasla Shirley (glumi je Elizabeth Reaser, a mladu Lulu Wilson) svom sinu kaže da duhovi ne postoje, a i mama Olivia često ima opaske u tom stilu. Već spomenuta Theo je praktična i pomalo hladna dječja psihijatrica koja se trudi racionalizirati priču o duhovima, no iza te fasade krije se pretjerano suosjećajna osoba, najosjetljivija naravno na svoju obitelj, kao i kad je bila mlada (glumi je Mckenna Grace). Luke je od klinca punog nevine mudrosti kojem nitko ne vjeruje (glumi ga Julian Hilliard), odrastao u ovisnika koji je lako mogao halucinirati duhove pa mu opet nitko ne vjeruje (Oliver Jackson-Cohen savršeno je prikrio svoj izvorno britanski naglasak, pa se barem po tome mnogi domaći glumci mogu na njega ugledati). Njegova blizanka Nellie (odraslu glumi Victoria Pedretti, a klinku Violet McGraw) naoko je lik koji najviše treba ostatak obitelji, pogotovo da je zaštiti od jezive Bent-Neck Lady (“teta krivog vrata”), ali najmlađa sestra se brzo pokazuje kao “vezivno tkivo” među njima. Otac Hugh (starijeg glumi Timothy Hutton) ne može prihvatiti da psihu svoje djece ne može popraviti te se od njih odvaja, a majka se sa strahovima suočava i predobro, što naposljetku i jedno i drugo dovodi do manje ili više vidljivog ludila.

Flanagan u svaku epizodu umeće detalje koje lako možete propustiti na prvo gledanje, pa su tako, osim “važnijih”, prikazanih duhova, fanovi uspjeli uloviti barem 30-ak drugih duhova koji jedva primjetno vrebaju u kutku ekrana dok pratimo dijalog ili kretanje glavnih likova kroz kuću. Isto, pojedini kipovi u kući mijenjaju poze kada ih ponovo vidimo u pozadini kadra. Zbog svega što se nalazi izvan fokusa, drugačiji je i način na koji gledamo ovu seriju, pa je bila i meta “Gdje je Jura?” šala. Takvi su detalji skriveni i u kostimima likova (od izbora haljina do modnih detalja), i u kretnjama i perspektivama kamere, i u rekvizitima (pri čemu izdvajam satove s različitim vremenskim zonama u radnji iz sadašnjosti koji još jednom doprinose rascijepljenosti obitelji) i posebice u mimici i gestama, čak i hodu glumaca koji igraju istog lika…


S izrazitom pažnjom serija govori i o načinima na koje se suočavamo sa smrti pa je čak i Flanagan potvrdio da svako dijete Craneovih predstavlja jedan od stadija žalovanja: Steven je negiranje, Shirley je ljutnja, Theo je cjenkanje, Luke je depresija i Nellie je prihvaćanje. Da stvari ipak ne budu banalne, likovi nisu prikazani doslovno tako, pa je Steven simbol za negiranje, ali karijeru je ostvario na tome što negira; Shirley je zaista ljuta, ali njena ljutnja je zaštitnička jer je preuzela ulogu majke nakon Olivijinog psihičkog sloma (a kao klinka je posvojila napušteno leglo mačića). Theo ni u jednom trenu ne izgovara naglas formulu “ako X, onda ću Y”, nego se doima beskompromisnom, iako ustvari često bježi u hedonizam. Luke simbolizira depresiju, ali Nellie je ta koja u seriji ide k psihijatru (glumi ga Rus Tamblyn, koji je igrao i u starijoj ekranizaciji romana Shirley Jackson, naslovljenoj The Haunting). Istovremeno, svaki od likova prolazi svih pet stadija u pokušajima da se suoči s ljetom u kući Hill i okrutnom sadašnjosti. Ne samo to, nego i epizode redom u nama kao gledateljima izazivaju navedene osjećaje nakon što ih pogledamo.

Čak ako i zanemarimo slojevitu priču i simboliku serije The Haunting of Hill House, s obzirom na odličnu glumu čak i klinaca, režiju, kameru, efekte, scenografiju, kostime, šminku, ukupnu produkciju, onaj tko je pogleda neće zažaliti provedeno vrijeme. Šlag na torti je to što nam Flanagan dopušta i potpuno racionalističko tumačenje, odnosno to što se duhovi koji tumaraju kućom Hill mogu gledati i kao manifestacije strahova i demona pojedinih likova, ali i svih nas kada se suočavamo s traumama. Osobno mi je draža teorija po kojoj su zaista vidjeli duhove koje je kuća zarobila i koje su sami iznijeli iz nje. Postoje nebrojene teorije o ovoj seriji, u koje nećemo ulaziti jer bi bilo previše spojlera, ali ako ostanete gladni bajkovite atmosfere kuće Hill kad odgledate seriju, možete naći i više nego dovoljno materijala da je dublje istražite.

Uspjeh serije The Haunting of Hill House proizašao je iz toga što nitko ne očekuje da će u žanru horora naći toplu obiteljsku priču i detalje koje će još dugo prepoznavati u svakodnevnom životu. Možda upravo oni čine priču još malo strašnijom, jer nam daju osjećaj da se može dogoditi bilo kome od nas, čak i kad smo na drugom kraju svijeta, udobno smješteni pred ekranom iz kojeg moramo profiltrirati mnogo smeća da bismo pronašli ovakav biser. Šuška se o drugoj sezoni, možda o prijašnjim stanovnicima, možda o drugom ukletom mjestu. Očekivanja pred njom su zaista velika, ali Flanagan ima provjerenu ekipu i može se osjetiti gušt s kojim rade zajedno, tako da nemamo razloga za brigu. Ako se druga sezona ni ne snimi, možemo uvijek ponovno pogledati prvu i pokušati i sami uočiti nekog duha, na ekranu ili malo bliže. (DĆ)

14. American Crime Story: The Assassination of Gianni Versace
[142 boda / 9 glasova]
Ekipa koja stoji iza serijala American Crime Story nam je, nakon prve sezone koja se bavila sudskim procesom O.J.Simpsona, u drugoj sezoni donijela priču vezanu uz ubojstvo modnog mogula Giannija Versacea. Sama najava priče druge sezone bila je dovoljna da itekako privuče moju pažnju. Naime, o ubojstvu Giannija nisam puno znala osim činjenice da je upucan na pragu svoje kuće u Miamiju, da je nakon nemilog događaja modno carstvo preuzela njegova sestra Donatella te da je veliki dio bogatstva ostavio u nasljedstvo svojoj voljenoj nećakinji Allegri.

Od događaja nakon 2000. iz kraljevine Versace, iz medija su mi donekle poznate scene partijanja Donatelle i J.Lo s ekipom te nagađanja o Allegrinoj borbi s anoreksijom. Također, kako nisam neki haute couture fan, nisam upoznata s puno detalja modne scene, osim što sam donekle pratila karijere nekih meni oku ugodnih manekenki pa tu i tamo znam za neku jesen/zima kolekciju i nova dizajnerska imena. Slično tome sam upoznata i s nekim Versacijevim haljinama jer Gianni je tijekom 90-ih prijateljevao s mnogim poznatim imenima, a njegovi prijatelji su rado nosili njegove kreacije i snimali modne editorijale za Versace kampanje (primjerice Madonna, koja je, usput rečeno, izgledala zadivljujuće u njegovim kampanjama). Premda, govoreći iz perspektive modne estetike, Versace haute couture mi je i dalje svojevrsni misterij. Te intenzivne boje i zlatni amblemi (s prepoznatljivim logom modne kuće u čijem centru se nalazi glava Meduze, a koji se može naći na njihovim brojnim artiklima, od remena do keramičkih pločica), i dalje mi stvaraju dvojake osjećaje, u stilu ‘ovo je nešto toliko bizarno da ću oslijepit istog trena’ ili ‘ovo je doista fenomenalno, senzacionalno!’. Možda bi Don Draper trebao u detalje objasniti značenje i vrtoglavi uspjeh brenda Versace.

Uglavnom, jako sam se veselila najavi nove sezone a posebice uvidu u život obitelji Versace, te svim tim blještavim interijerima, ukrašenim mramornim bistama i zlatnim Versace amblemima po kojima paradiraju predstavnici imperija u raskošnim zlatnim haljinama i košuljama baroknog uzorka. Luksuz par excellence! No, ono što je uslijedilo i nije baš u potpunosti ispunilo moja očekivanja jer dobar dio serije, pogotovo kako ide prema sredini sezone, prikazuje dijelove života Andrewa Cunanana, muškarca poremećenog uma koji je ubio Giannija Versacea. Darren Criss koji je utjelovio Cunanana je očito napravio dobar glumački posao jer ja za istoimenu ulogu netom nagrađen Zlatnim globusom, a osjećaj koji priziva dok ga gledamo u ulozi patološkog lažljivca i hladnokrvnog serijskog ubojice (naime, prije Giannija je ubio još četvero ljudi) je u najmanju ruku nelagodan. Osim što je krajnje nelagodno i mučno gledati hladnokrvna ubojstva koja je Cunanan počinio, pritom prikazana na izrazito eksplicitan način koji kod gledatelja lede krv u žilama, ujedno smo i frustrirani što tijekom cijele serije tražimo, a ne dobivamo, barem neki suvisao motiv zašto je to učinio. No istog očevidno nema, barem u slučaju ubojstva Versacea, već postoji samo suludi čin pomahnitalog mladića s očiglednim narcisoidnim poremećajem.

Vratimo se na obitelj Versace. Edgar Ramirez je Gianni Versace, ali doslovno. Fizička sličnost je frapantna. Također, Ramirez je s takvim glumačkim senzibilitetom odigrao slavnog dizajnera, da u svim momentima kada se Gianni pojavi, svojom nazočnošću u potpunosti pojede scenu. Bez obzira tko je u tom trenutku na ekranu, s Ramireza/Versacea teško možete skrenuti pogled. Apsolutni favorit serije u svakom pogledu. Divan. Kraljicu modnog imperija Donatellu utjelovila je prekrasna Španjolka Penelope Cruz. Penelope je također uvjerljiva kao osebujna Donatella Versace (pritom i najljepša verzija Donatelle Versace ikad) te, ono što je možda bitno za istaknuti, ni u jednom trenutku nije iskarikirala lik (što bi zasigurno mnogima, u glumačkom smislu, predstavljalo skliski teren).

Druga sezona American Crime Story je u svakom pogledu zanimljiva serija, često mučna za gledanje, no ujedno vrlo intenzivna u scenarističkom i glumačkom smislu. Serija je svoj uspjeh potvrdila i na netom održanoj dodjeli Zlatnih globusa, gdje je osim spomenutog Darrena Crissa, trijumfirala i sama serija uzevši nagradu u kategoriji najbolje mini-serije. No, ono što je zasigurno mana serije je prevelika orijentiranost na život Cunanana prije ubojstva Versacea. Također, može se činiti i nepravedno da serija posvećuje više pozornosti ubojici a ne njegovima žrtvama, na koncu i žrtvi čije ime je u naslovu serije. Većina gledatelja priželjkivala je veći prostor posvećen obitelji Versace, Gannijevom životu i poslovnom uspjehu, odnosu sa sestrom Donatellom, ljubavnoj priči s dugogodišnjim partnerom Antoniem D’Amicom, te u konačnici priči o nepobitnom geniju koji se skrivao iza uspjeha modnog imperija.

Svakako je bitno napomenuti kako je, iza i usporedno s pričom na ekranu, kroz različite likove i događaje u seriji prikazan i problem homofobije devedesetih godina u Americi. Prilikom govora na Emmyjima prošle godine, Ryan Murphy je istaknuo: „The Assassination of Gianni Versace is about a lot of things. It’s about homophobia, internalized and externalized. It’s about a country that allows hatred to grow unfettered and unchecked…“. Životi closeted gej muškaraca, prividno sretni ‘strejt’ brakovi, strah od prislinog outanja u homofobnoj sredini, način na koji policija provodi istragu vezanu uz počinjena ubojstva mahom gej osoba, i još puno toga što se pretače iz epizode u epizodu, svoju kulminaciju dobilo je u petoj epizodi simbolično nazvanoj po kontroverznoj odredbi “Don’t Ask, Don’t Tell”. U spomenutoj epizodi pratimo paralelne priče dvaju muškaraca te njihov odnos spram svoje homoseksualnosti i outanja. Prva priča prikazuje časnika američke mornarice Jeffreyja Traila koji nakon pokušaja samoubojstva, izazvanog strahom koji osjeća kao prikriveni homoseksualac u svom radnom okruženju, pristaje progovoriti u intervju jedne televizijske kuće na temu homofobije u vojsci. Pored intervjua s Trailom, televizijska kuća prikazuje i snimke razgovora s homofobnim vojnicima u kojima potonji iznose mišljenja na temu gejeva u vojsci. I tu dolazimo do apsurdnosti situacije, gdje homofobni vojnici u uniformama bez ikakva srama i skrivanja, koristeći pritom pogrdne riječi, govore zašto ne žele homoseksualce u svojim redovima, dok Jeffrey Trail, skrivenog identiteta i lica, u strahu za posao i život, govori o teškom položaju gejeva u izrazito homofobnoj vojnoj sredini te razlozima zbog kojih je većina njih u ormaru gdje će nažalost i ostati.

Druga priča predmetne epizode prati Giannija Versacea koji 1995. godine pristaje na intervju za časopis The Advocate u kojem kani obznaniti svijetu da je homoseksualac, i to ponosan homoseksualac, usprkos Donatellinom neodobravanju: “Surrounded by beauty and kindness. You have forgotten how ugly the world can be.” Giannijevo priznanje da živi život punim plućima, u vremenima manje tolerantnima za pripadnike LGBTQ zajednice, je uistinu bila velika stvar. Naime, iako je devedesetih godina gej zajednica vapila za izlascima iz ormara nekog iz svijeta poznatih i slavnih, u smislu ‘tu smo, postojimo’, to nije bilo učestala pojava. Nažalost, strah je još uvijek bio jači, tako da naslovnicu Time-a iz 1997. s Ellen Degeneres, ‘Yep, I’m Gay’, još uvijek pamtimo kao jednu od prvih celebrity coming out priča (mala digresija: nedugo nakon njena coming outa ABC je ukinuo sitcom Ellen, i Ellen je nakon toga prolazila teška vremena, nezaposlenost, depresiju… toliko o slavnom coming outu i društvu koje prihvaća… Ali to je sad jedna druga priča, o kojoj ćemo neki drugi put, važno da se Ellen uspjela vratiti jača no ikad).

Naravno, nije isto iskustvo outanja koje prolazi jedan časnik u vojsci, uzimajući u obzir moguće posljedice homofobne okoline ili ono slavnog modnog dizajnera. No isto tako, Gianni nije bio primoran dati intervju za The Advocate, mogao je i dalje graditi svoj imperij bez straha za PR firme i moguće ekonomske posljedice, biti okružen ljudima koji ga vole i razumiju i nastaviti svoj livin’ la vida loca.

Zbog svih znanih i neznanih razloga, Giannijev intervju za The Advocate 1995. je čin vrijedan respekta, jer ‘Don’t Ask, Don’t Tell’ nije bila samo Direktiva 1304.26 već je i metaforički predstavljala razdoblje devedesetih. Lijepo je to objasnio Gianni u seriji: „The women we design for, they’re strong, yes? They’re fearless. They’re not ashamed. Is the brand of Versace braver than the man?“ (MŠ)

13. High Maintenance
[144 boda / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
„Gdje ima dima…“, što je po nekima kretenski, a po nekima a-jebiga-nemrem-se-ni-ja-sjetit-boljeg prijevod naslova serije High Maintenance – jedan je od desetak-dvadesetak razloga zbog kojih mi je posebno drago što postoji HBO. Mala, tiha serija s estetikom američke indie kinematografije, serija koja nikada neće postići blockbustersku popularnost Igre prijestolja ili Pravog detektiva, serija koju većina kabelskih TV kuća ne bi prikazivala zato što im na čelu ne piše „zarada“, a TV mreže bi od njih bježale glavom bez obzira jer bi se čak bojale da će njihovim prikazivanjem alijenirati dio gledateljstva, a kome će onda, avaj, prodavati oči uprte u reklame.

HBO si, uglavnom zahvaljujući svojim megahitovima i skupo produciranim serijama, pa i svojem specifičnom, pretplatničkom business modelu, može priuštiti da u repertoaru ima i takve serije, a u svojem ih repertoaru ima uglavnom zbog ugleda i kritičarskih hvala. Nikada oni ne bi naročito zaradili niti stekli neki veći broj pretplatnika na serijama kao što je ova, kao što je, ne znam, Djevojke, kao što je genijalno Prosvijetljenje ili Nesigurna, ali s takvim serijama se predstavljaju kao ne samo televizijski, nego i umjetnički gigant, koji je spreman zakoračiti i na neka ne tako klasična i ne tako ziheraška estetska područja, da je spreman udovoljiti i ukusima onih 1-2 % gledatelja koji voli nešto malo drugačije, ponekad čak i zahtjevnije, a ne baš tako flashy sadržaje. I nije li to genijalno? Mislim, znam i ja da je sve to kapitalizam, da se i tako gradi veća platforma za potrošače, ali ipak… ipak se zbog postojanja takvih serija osjećam malo gledateljski bogatija, pa makar i onome tko mi to bogatstvo pruža interes primarno bio njegovo vlastito obogaćivanje.

O samoj seriji već je mnogo napisano, vjerujem da vam ni ja sad ovdje neću otkriti toplu vodu. Svi znate premisu – autor serije, Ben Sinclair, glumi glavnog junaka serije, izvjesnog Guya, koji za život zarađuje tako da po Manhattanu i Brooklynu na biciklu dostavlja marihuanu šarolikoj grupi svojih korisnika. Guy je jedina konstanta serije pa ga zato nazivam glavnim junakom, iako zapravo u većini epizoda ne igra glavnu ulogu, nego to čine njegovi klijenti, a takvih je doista svakakavih – lijepih, ružnih, mladih, starih, bogatih, siromašnih, crnih, žutih, bijelih, privilegiranih, potlačenih, veselih, tužnih… Upravo je ljubav prema raznolikosti, prema svemu onome što se može susresti u megalopolisu kao što je New York ono što je glavno obilježje ove serije. U svojim minijaturama, isječcima iz života Guyevih klijenata, autor gušta upravo u tome – u različitostima. Ponekad nam ta različitost na ekrane dovodi ljude koje razumijemo, ponekad one koje nikako ne možemo shvatiti. Ponekad su to divni ljudi, ponekad šupci od formata. Ponekad gledamo njihovo bezrazložno kenjkanje nad izmišljenim problemima, ponekad svjedočimo istinskoj borbi s egzistencijalnim problemima. Ponekad je riječ o njihovim emotivnim problemima, ponekad o zgodnim štiklecima iz svakodnevnog života. Susrest ćete i studentice pod velikim pritiskom koje duvaju zato da bi se malo opustile, ali i starčeke koji se izvrsno zabavljaju u svojevrsnom obdaništu za penzionere. Neki se napušavaju da bi zaboravili svoju tugu i jad, neki zato što im je to veselje, neki plešu, neki se jebu, neki umiru, neki odlaze u neki drugi život…

Druga sezona, koja je prikazana prošle godine, stavila je još malo jači naglasak na to slavljenje različitosti. Imala je pritom vrlo zanimljivu prvu epizodu. U njoj, naime, brojni (i, da ponovim još jedanput, RAZLIČITI) ljudi u nekom trenutku dana koji provode na ovaj ili onaj način – saznaju da se dogodilo nešto strašno. Nešto zbog čega svijet više nikada neće biti isti. Nigdje se izrijekom ne spominje da je riječ o danu kada je Donald Trump pobijedio na izborima za predsjednika SAD-a, ali gledatelju vrlo brzo i bez eksplicitnog objašnjenja postaje jasno da je riječ upravo o tome. No iako je ta epizoda svojevrsni graničnik između svijeta u kakvom je High Maintenance obitava prije i svijeta u kojem obitava sada, jedino što se u estetici ove serije nakon te epizode mijenja jest još malo jače inzistiranje na tome da će i dalje biti na strani različitih, na strani raznolikosti, na strani svega onoga što Ameriku čini sjajnom i bez debilnih Trumpovih slogana. A to je herojski pothvat. Zato je ova serija jedna prava mala revolucija, oaza dobra i šarenila, mali „kratkopročaški“ svijet kojemu Trump ne može ništa. Njegovi su stanovnici bili sretni, nesretni, pametni, glupi, ovakvi i onakvi prije njega, a takvi ostaju i sada. Živio nam zato dugo, dugo High Maintenance! (ZP)

12. BoJack Horseman
[151 bod / 8 glasova]
Cijenim serije koje ne gube na kvaliteti kako vrijeme odmiče, a za one koje na kvaliteti s vremenom dobivaju – a tvrdim da je ovo najbolja sezona BoJacka dosad! – čuvam maksimalan respekt.

Koliko se nepodopština može tolerirati idolima, na koji način slavne suočiti s odgovornošću za svoje loše postupke i kada netko treba prestati biti uzor – neka su od gorućih pitanja današnje zapadnjačke pop-kulture, s kojima se uspješno kao malo tko u koštac hvata upravo ovaj crtić i upravo u ovoj sezoni. I kada se takve kompleksne teme isprepliću sa životnim propitivanjima drugih likova, blesavim narativnim linijama i već uobičajenom dozom šala, punova i depresije, dobivamo petosatni dragulj, podjednako dubok, sjetan i zabavan.

BoJack Horseman još je od polovice prve sezone najbolji argument svima onima koji tvrde da crtići mogu ozbiljnošću parirati igranim serijama, a u najsjajnijim trenucima je i dobrano naginjao klackalicu na svoju stranu protiv ustajalog mainstreama, koji ga iz nekog razloga još uvijek u potpunosti ne prihvaća.

Nakon 60+ epizoda kristalno je jasno kako kreativna lampica autora ove serije nije ni blizu gašenja i ne sumnjam da su sposobni izbaciti još par sezona na najvišoj razini. Pa iako jesam pristalica one da “treba stati dok je najbolje”, našem problematičnom protagonistu poručujem: Run, BoJack, run! (AS)

11. Kidding
[155 bodova / 6 glasova / tri prva mjesta]
Nekoć davno, kad su dinosauri hodali zemljom a ja bila mlada, Jim Carrey bio je simbol svega što sam prezirala – isforsiranog, prvoloptaškog humora baziranog na kreveljenju, fart jokesima i veličanju gluposti.

A onda je prije petnaestak godina izašao Vječni sjaj nepobjedivog uma i pomeo me kao revni čistač zagrebačke ulice. Ne samo da mi Carrey više nije išao na živce, nego sam počela shvaćati da sam ga posve nepravedno ignorirala – nakon tog filma pogledala sam i Trumanov show i Čovjeka na mjesecu te shvatila da iza kreveljfejsa stoji jedan prilično zanimljiv glumac.

Kad sam na preporuku počela gledati Kidding, odmah me zaveo tipičan Gondryjev pomaknuti i začudni pogled svijet. Počelo je sjajno, a postajalo još bolje. Carreyev protagonist, Jeff Pickles, poznati je voditelj čuvene obiteljske lutkarsko-edukacijske dječje emisije koji teško povlači granicu između svojeg lika i sebe. No, ubrzo shvaćamo da je sve to moraliziranje i ćudoredno ponašanje samo očajnički pokušaj da pobjegne od crnila koje ga preplavljuje. Naime, radnja serije započinje godinu dana nakon tragičnog gubitka jednog od Jeffovih sinova blizanaca (tu svakako pozdravljam odstupanje od stereotipa prema kojem se mrtve osobe, posebice ako su još k tome i djeca, prikazuju kao sveci – ovdje se u više navrata jasno prikazuje kako se poginuli klinac najčešće ponašao kao pravi pizdun, a preživjeli „dobri“ blizanac nakon se bratove smrti sve više počinje ponašati poput njega, pa tako Jeff u očaju zavapi sestri: „Will se pretvara u Phila!“).

Jeff pokušava spriječiti rasap svoje psihe pokušajima spašavanja ljudi oko sebe, naravno, na svoju štetu, pa se tako primjerice bezglavo zaljubi u ženu koja umire od raka (da ne spojlam – samo ću napomenuti da ta romansa dovodi do jedne od najboljih obiteljskih FUCK YOU! scena ikada 🙂 ), a isto tako dovodi obiteljski uhodani lutkarski biznis u probleme inzistiranjem da se počnu baviti teškim pitanjima, prvenstveno smrću.

Kao što je kritičar Alan Sepinwall sarkastično primijetio rečenicom „Shout-out to the other 12 Leftovers fans!“, serije o tuzi i žalovanju ne prolaze baš sjajno kod šire publike pa sam ostala poprilično iznenađena činjenicom da se Kidding progurao u top 20 Goriline liste (u trenutku dok ovo pišem ne znam na kojem je mjestu); u svakom slučaju, kod mene je u ovogodišnjoj konkurenciji zauzeo čvrsto prvo mjesto i odgovorno tvrdim da se radi o seriji koju bi bila veeeelika šteta propustiti. (MM)

(pisali: Dijana Ćurković, Martina Šestan. Zrinka Pavlić, Ante Spahija, Martina Maričić)

Goriline naj serije 2018: #134-#91

Siječanj 10, 2019

134. Final Space / Vida [1 bod / 1 glas]
131. The Orville / Sick of It / Young Sheldon [2 boda / 1 glas]
129. Doctor Who / F Is for Family [3 boda / 1 glas]
125. Criminal Minds / Detroiters / Gomorra / Upstart Crow [4 boda / 1 glas]
120. Another Period / Jack Ryan / Lost in Space / Timeless / Ubice mog oca [5 bodova / 1 glas]
117. Animal Kingdom / Babylon Berlin / Heathers [6 bodova / 1 glas]
113. It’s Always Sunny in Philadelphia / La casa del papel / Ray Donovan / This Close [8 bodova / 1 glasa]
112. Orange Is the New Black [8 bodova / 2 glasa]
110. The Little Drummer Girl / Modern Family [9 bodova / 1 glas]
109. Lodge 49 [9 bodova / 2 glasa]
105. The Alienist / Berlin Station / Insecure / The Man in the High Castle [10 bodova / 1 glas]
102. Divorce / Good Girls / This Is Us [12 bodova / 1 glas]
92. American Horror Story: Apocalypse / A Million Little Things / Condor / iZombie / The Kids Are Alright / Mom / The Oath / Paradise PD / Superstore / Teachers [14 bodova / 1 glas]
91. Daredevil [15 bodova / 2 glasa]

Goriline naj serije 2018: #20-#16

Siječanj 9, 2019

20. The Expanse
[121 bod / 4 glasa / dva prva mjesta]
Ne radi se čak ni o tome da su mi ljudi pričali da serija malo vuče na Babylon 5 (najbolju SF-seriju svih vremena,ako niste znali), ne radi se o tome da su fanovi nakon otkazivanja Amazonu slali leteće bannere SAVE THE EXPANSE, ne radi se o tome da je Jeff Bezos navodno polupao kancelariju kad je Universal dobio prava na snimanje ove serije, ne radi se o tome da je George fuckin’ R.R. Martin urgirao da se serija obnovi kod istog tog Bezosa, ne radi se o tome da su tulavanderi sa SyFy-a iz ruku ispustili (idiotluk rijetko očekivan čak i od njih) neviđeni SF-dragulj i ujedno najbolju seriju na svom programu.

Ne, radi se o tome da je ovo najbolja SF space opera jos od prve sezone Galactice, radi se o tome da je ova treća sezona bila bolja od druge, a druga je bila bolja od prve; radi se o tome da ćemo četvrtu sezonu dobiti od Amazona, bit će skuplja, slobodnija i, usuđujem se reći, najbolja do sada. A materijala ima za još barem tri-četiri sezone. Jedva čekam. (IG)

19. Pose
[125 bodova / 7 glasova]
Znate ono kada se počne pričati o bilo kojoj manjinskoj skupini, skupini koja se sastoji od osoba koja se po bilo čemu drugačije od većine, pa se onda nađu neki mudraci koji zaokolutaju očima i kažu nešto u stilu: „Joj, sad STALNO moramo pričati o tamo nekim čudacima samo zato što su drugačiji od ostalih! Zašto je to sada tako MODERNO I POPULARNO, zašto moramo stalno pričati o njima, a ne o OBIČNIM LJUDIMA?“ E, tako je bilo i kada je Ryan Murphy odlučio snimiti seriju Pose, koja govori o transrodnim osobama, točnije o supkulturi trans-žena koje su osamdesetih godina prošlog stoljeća u New Yorku nastupale po plesnim dvoranama, natječući se u kostimiranju, poziranju, plesanju i generalno, emuliranju popularne kulture i njezinih ikona. Našla se sva sila mudraca koja je tobože ugnjavljeno zastenjala: „Eh, sada je BAŠ MORAO o njima! Zašto BAŠ o njima?!“ Ryan Murphy imao je SJAJAN odgovor na takve prigovore. Lijepo je rekao da je on mislio da je DOBRA STVAR raditi serije s pričama o ljudima, fenomenima i događajima o kojima se dosad nije pričalo. I to je u suštini fakat tako. Zašto se, jebote, NE BI pričalo o osobama i skupinama o kojima se dosad NIJE pričalo. Em što je to novo i originalno, em je fakat vrijeme da se prestane šutjeti o skupinama o kojima se dosad nije pričalo zato što onim gore spomenutim mudracima i njima sličnima ide uz nos da se priča o osobama zbog kojih je njima homofobnima, transfobnima i generalno -fobnima prema svemu što je drugačije od (hetero)norme – neugodno?

Pose je divna serija. Već je sam filing s kojim je nastala višeslojan i kompleksan. S jedne strane o kulturi newyorških ballrooms u kojima su nastupale trans-žene govori s nostalgijom, a s druge strane s gorčinom. S jedne strane nam priča priču o tome kakav je bio društveni položaj takvih osoba, s druge strane o tome kako se prema njima odnosimo danas. S jedne je strane bolno tragična, s druge strane optimistična i srčana. Mogla bih još do kraja ove crtice nabrajati sve strane i šarolikosti ove priče, no ono zbog čega mi se najviše dopala jest ono isto zbog čega mi se uvijek dopadne bilo koja dobra priča – ljudska je, emotivna, pametna i zanimljiva. Ryan Murphy i njegova ekipa svojski su se potrudili da nam glavnu junakinju, Biancu Rodriguez, odnosno Biancu Evangelistu, prikažu iz perspektive dubokog razumijevanja i suosjećanja, da je, osim po njezinu rodnom identitetu, definiraju i čisto ljudski, kao bilo koju junakinju bilo koje priče, u kojoj se njezina motivacija, njezini postupci, njezini osjećaji prikazuju kroz prizmu osjećaja i osobne povijesti kakve su jasne (odnosno, trebale bi biti jasne) bilo kojem pripadniku ljudskoga roda. Pritom nam je još dao uvid u mikrosvemir o kojemu većina nas nije imala pojma – o životu jedne specifične skupine na specifičnom mjestu u specifično vrijeme jer većina nas nije imala pojma o tome da je jedan dio transrodnih osoba u New Yorku osamdesetih kroz performans-tulume u plesnim dvoranama tražila i nalazila svoje mjesto pod Suncem. Većina nas nije imala pojma da su u društvu koje ih je temeljito odbacivalo i preziralo nastojale preživjeti udružujući se u „kuće“, odnosno zamjenske obitelji. Većina nas, naime, ni danas nema pojma kako takve osobe žive, s kakvim se problemima susreću i kako se nastoje izboriti za sebe, za svoj identitet i za pravo da budu upravo ono što jesu.

To je, uostalom, temelj svake dobre priče, svake priče koja nam pokušava približiti bilo koju priču o ljudima i raznim oživotvorenjima njihova života na Zemlji. A mudraci koji kolutaju očima i pitaju se „zašto sad BAŠ O NJIMA, a ne o ljudima koji su SLIČNIJI MENI“ bolje neka šute. Junakinje iz serije Pose slične su im jednako koliko i glavni likovi iz bilo koje druge serije. Samo što su zanimljivije. (ZP)

18. American Vandal
[129 bodova / 7 glasova]
U drugoj sezoni American Vandala glavni negativac je misteriozni Turd Burglar koji se usrao u život učenicima, roditeljima i profesorima u privatnoj katoličkoj školi. Premisa je odmah jasna svima koji su gledali prvu sezonu – umjesto dick jokes, American Vandal u number two drugoj sezoni mrtvo ozbiljno shvaća poop jokes. Serija i dalje jako duhovito satirizira ton i format true crime tekstova, kuži današnju mladost i njihovo buljenje u ekran bolje od ostalih serija (bok, Black Mirror!), ali za razliku od prve sezone postaje sve mračnija, napetija, orijentiranija na središnju misteriju i sličnija „pravom“ true crimeu kako sezona odmiče. Ne želim s(p)oilati radnju jer se nadam da će još netko od Tonćijevih prijatelja i fanova pogledati ovu seriju, ali želim čestitati autorima što su finalnim „dumpom“ opću sraćku pred svima u školi uspjeli učiniti vrlo benignom nezgodom.

Društvena i politička pitanja bitno su naglašenija nego u prvoj sezoni, ali nevjerojatno vješto isprepletena s odlikama vrhunskog whodunita, šalama o manijacima koji stavljaju točku iza emojija te enormnom empatijom i razumijevanjem koje American Vandal ima za svoje tinejdžere, a koja mi je usporediva samo s Burnhamovim Eighth Gradeom. American Vandal, kao i Eighth Grade, zna da je usamljenost „problematična samoća“ i da je gora od bilo koje bučne javne sramote – radije bi se doslovno usrali u gaće sa svim ostalima nego vječno stajali sa strane metaforički posrani. (MR)

17. Barry
[133 boda / 8 glasova]
Frendica je kriva. Ovlaš mi spomenula tog nekog Barryja. Nije mi zvučalo previše primamljivo. Neki plaćeni ubojica koji se kaje, oće nešto kao glumiti (u kazalištu), zaljubi se… fala, ne. A kad tamo – koja neočekivana dragost od serije. Taj Bill Hadar mi nikako nije bio simpatičan, a kamoli smiješan. A ispada da je oboje. Netko tko je ovo iznio, napisao, dijelom režirao i mora biti. Volim biti ugodno iznenađen. Kao i što se volim doma sam naglas smijati. (LR)

16. A Very English Scandal
[134 boda / 6 glasova / jedno prvo mjesto]
NISAM GLEDAO OVU SERIJU O ENGLESKOM POLITIČARU JEREMIJI TORPU KOJI JE PEDER,HAHA KO DA IMA JEDAN ENGLESKI POLITIČAR KOJI NIJE PEDER,SVI SU ONI PEDERČINE KOJE OD STOLJEČA SEDMOG ČUVAJU LEĐA SRBIMA I ČINE SVE DA GURNU HRVATE U NEKU NOVU JUGOSLAVIJU!! 😡 😡 😡 EPA NEČETE TAJ FILM GLEDATI VIŠE A NI BOGAMI SERIJU-I ZAŠTO BI JA SAD GLEDO NEKU TAMO SERIJU KADA ŽIVOT U HRVATSKOJ SVE VIŠE LIČI NA NEKU LOŠU SERIJU,SERIJU “DUBOKA YUGODRŽAVA”U REŽIJI MILORADA PUPAVCA PUPYJA,SCENARIJ:SAVO ŠTRBAC PREMA MEMORANDUM SANU 2,PRODUKCIJA:GEORGIJE SOROŠ,MONTAŽA:MAJA”KOJA SLUČAJNOST DA JOJ JE PREZIME NA EKAVICI!” SEVER,GLAVNE ULOGE:YUGOBRISELSKI ANDRIJA PLENK,LOVRO”FALJEN ISUS HAHAHA SAMO SAM SE ŠALIO ZAPRAVO SAM UDBAŠ” KUŠČEVIĆ,ZORAN “LEPOG LI HRVATSKOG IMENA BRE”PUSIĆ,STIPE BURDUŠ”KAKAV ČEK?JA NISAM VIDIO NIKAKAV ČEK?” MESIĆ,BOJAN “THULE”GLAVOŠEVIĆ,DALIJA “JADAN LETICA S TAKOM SNAJOM” OREŠKOVIĆ,SANJA SARMAVKA-SARMA,BUDO LONČAR, SPECIJALNO GOSTOVANJE:ŽELJKO KOMŠIĆ “HRVATOJED”.DOK ZA TO VRIJEME H.B.O. (ŠTAJE TO,HRVATSKA BANKA ZA OBNOVU I?)OBNAVLJA “REGIJON” I SMIJE SE PONIŽENIM HRVATIMA NAZIVAJUČI TO “USPJEHOM” LJUDI MOJI PA IMALI KRAJA TOM JUGOTERORU??? 😦 😦 😦 “NEZNAJU”KO JE NACRTAO SVASTIKU NA POLJUDU,NEDAJU NARODU DA ODLUČUJE,NEDAJU INICJATIVU ČETRI MORA,NIŠTA NAM NEDAJU,KAO DA NIJE BILO DOVOLJNO ŠTO SU SRBOKOMUNISTIČKI KEROVI ČOPAVOG BRAVARA POBILI SVU HERVASKU INTELIGENCJU SAD JOŠ POŠTENI HRVATI BJEŽE OD UDBOKOSA U IRSKU A ONI UVOZE IMIGRANTE IZ ISTAMBULA I MAROKEŠA ZA NOVI SVJETSKI POREDAK PROTIV KRŠČANSTVA I OBITELJI,DA SE MOGU ŽENIT SAMO TRANSDŽENDER SRBOHRVATI S BRADATIM TRANSMUSLIMANKAMA KOJE SE DEKLARIRAJU KAO “TRAKTORI” ILI “GLISERI” ILI ŠTAVEČ I NEDOBOG DA JOJ SE USUDIŠ REČI DA JE ČOVJEK A NE TRAKTOR JER ČE TE ODMAH TUŽITI EUROPSKOM SUDU “PRAVDE”(KOJI JA ZOVEM EVROPSKI JER JE UVJEK NA STRANI SRBA)I ODMAH SLJEDE TJERALICE IMBEXA,YUTARNJEG, DOCUMENTE,PUPOVČEVIH NOVOSTI I UNIŠTIČE TI ŽIVOT SAMO ZATO ŠTO SI HRVAT,PONOSNI HRVAT,EPA NEDAJTE SE BRAČO HRVATI,LUSTRACIJA SAMO ŠTO NIJE!!HRVATI ČE SE OPET DIČI I TO ČE BITI VELIČANSTVENO,NOVI DOMOVINSKI RAT JOŠ DOMOVISKIJI OD PROŠLOG!!! ZDS (ID)

(pisali: Igor Gnjatović, Zrinka Pavlić, Maja Rogulj, Luka Rukavina, Ivanopolj Duvandžić)

Na dobrom ste mjestu – da ne kažemo The Good Placeu – jerbo slijede GORILINE NAJBOLJE SERIJE 2018.!!!

Siječanj 9, 2019

   

Dobar dan i dobro nam došli u još jedan Gorilin izbor najboljih serija minule godine!

Glasalo je ukupno 31 ljudskih duša, a to smo: Jurica Benčik, Tomislav Biškup, Igor Blatančić, Franko Blažina, Dijana Ćurković, Mirza Gazibegović, Igor Gnjatović, Gabe Ivanov, Ilija Jandrić, Nebojša Jovanović, Mario Kovač, Tonći Kožul, Krešimir Krolo, Vera Lučin, Bojan Mandić, Milan Margeta, Martina Maričić, Martina Matezović Biškup, Samir MIlla, Petar Panjkota, Zrinka Pavlić, Goran Pavlov, Maja Rogulj, Luka Rukavina, Ante Spahija, Jelena Svilar, Boris Šeravić, Martina Šestan, Teo Tarabarić, Trixy i Jakov Zlatar.

Veliko hvala svima koji su glasali, ekstra hvala onima koji usto još i pišu crtice. 🙂

Kao i obično, izlistavat će se top 20, svaki dan tura od po pet komada uz međutke sa serijama koje nisu upale u top 20… Prva tura bi trebala ugledati svjetlo noći večeras, čim utjeram sve crtice – vidimo se opet večeras!

Tonćevih top 25 serija 2018. / Tonći na Kulturpunktu o serijama vol. 3

Siječanj 7, 2019

OK, prvo da odmah kažem – GORILINE NAJBOLJE SERIJE 2018. SE POČINJU IZLISTAVATI U SRIJEDU! Znam da su dosad uvijek takve stvari počinjale u ponedjeljak ali eto, pravila su tu da se krše, rokenrol, deal with it, itd itd.

Pa vam evo nešto sadržaja od mene da prekratite vrijeme dok čekate! Kao prvo, tu je:

Moj osobni izbor 25 najdražih mi serija 2018.

A zatim imate i moje ostale tekstove o serijama na Kulturpunktu iz proteklih nekoliko mjeseci:

The Americans: Minus i plus, ko Amer i Rus

American Vandal: Velika nužda u maloj srednjoj školi

BoJack Horseman: Vu(d)skiholi stuhpa šeja

Forever: Samo ljubav je tajna dvaju svjetova

The Good Place: U raju je dobro, ali u paklu je ekipa

The Handmaid’s Tale: Pati, bejbe, pati

Homecoming: Kad u vojsku pođeš, ubit ću te ja… u pojam

Joe Pera Talks with You: Čovjek koji je previše znao

The Man in the High Castle: Reich na zemlji

Pose: U ime obitelji

Preacher: Oče, griješili ste

South Park: Cirkus Kolorado

Succession: Pogledaj dom svoj, investicijski anđele

Westworld: Ustajte, vi zemaljski roboti!

A kako je biralo glasačko tijelo Ruralne gorile – saznajte od srijede. 🙂

Što ste pogledali – pogledali ste, vrijeme je za glasanje za NAJBOLJE SERIJE 2018.!!!

Prosinac 28, 2018

Eto nas opet, dočekali smo kraj još jedne godine i sada ćemo birati najbolje serije koje su u njoj prikazane! Pravila, pravila:

– na vama je da glasate za najmanje pet, tojest najviše dvadeset najdražih vam serija iz 2018.

– a pod “serije iz 2018.”, naravno, mislimo na ono što je premijerno prikazano u 2018… Pa ako, primjerice glasate za NCIS: New Orleans, to znači da glasate za NCIS: New Orleans od S04E11 (premijerno prikazana početkom 2018.) do S05E10 (premijerno prikazana krajem 2018.)

– možete glasati samo za igrane i animirane serije (dakle, ne za talk-showove, realityje, dokumentarce i slično)

– liste mogu biti rangirane, mogu biti nerangirane, a mogu biti i kombinirane (prvih toliko i toliko mjesta rangirano a ostalo nerangirano) – preferiraju se rangirane ali kako vam je god draže, samo šaljite 🙂

– i nakon što ste složili listu, pošaljete mi je na djevojke majmun yahoo točka com!

zaključni rok za slanje lista je srijeda 2. siječnja – dakle imate pet-šest dana, pa se uhvatite lagano posla 😉

– i javite molim vas ako biste bili voljni napisati koju crticu, svaka pomoć dobro dođe 🙂

I to bi uglavnom bilo to, možete početi glasati!

Tonćevih top 15 stranih pop-hitova 2018.

Prosinac 28, 2018

15. Calvin Harris & Dua Lipa – One Kiss
Dakle, mojih top 15 najdražih ovogodišnjih pop hitova! Kriterij za uvrštenje na listu je da je bilo top 40 hit ili u Austriji ili u Njemačkoj (kao IMHO najvjerniji barometar popularnosti na ovim prostorima u nedostatku relevantne+vjerodostojne hrvatske nacionalne top-liste), počinjemo s jednom koju svi znate.

14. Marshmello & Anne-Marie – Friends
A inače, 2018. realno i nije bila baš najvrhunskija godina za pop – pa mislim ono, imam dvije Anne-Marie u top 15, FML. 😀 Ovo mi je bio najdijaboličniji earworm ove godine, jednom kad ti to sranje uđe u glavu zakampira tamo na neodređeno i ne bi ga Bog Isus istjerao.

13. Ava Max – Sweet But Psycho
Pošto je glazbena karijera Lady Gage i dalje toliki trainwreck da se sad već čini nemogućim da bi se taj vlak ikada više mogao vratiti na tračnice, zadovoljit ću se i ovom aproksimacijom rane Gage, hvala lijepa.

12. Drake – God’s Plan
Nema do Holy Goof remiksa ali treba pokazati poštovanje i prema originalu!

11. Zedd feat. Maren Morris & Grey – The Middle
Ono kad napraviš kopiju svog najvećeg hita i bude zericu manji hit, ali i zericu superiornija pjesma.

10. Selena Gomez – Back to You
Neka uđe u zapisnik da sam se kroz protekle dvije-tri godine naslušao apsolutno bezumnih količina tropical popa, tropical-ish popa i tropical wannabe-popa i da sam… uživao u tome, rijetko govorim o toj strani sebe pa eto, samo da znate.

9. Clean Bandit feat. Demi Lovato – Solo
Upravo su izdali novi album s još desetak pjesama po formuli “Rather Be x Rockabye” s kojima dodatno testiraju strpljenje čak i najstrpljivijih štovatelja Clean Bandit među koje recimo da se i ja ubrajam, strpljenje lagano kopni ali uvijek imam mnogo ljubavi za Demi Lovato.

8. Ariana Grande – God Is a Woman
Preferirao bih da je pjesmu s takvim naslovom iskoristila za nešto političnije od “jebate šta sam dobra u krevetu, bravo ja” ali dobro, pjesma je dobra.

7. Rita Ora – Let You Love Me
Nastavak posve neočekivanog izrastanja Rite Ore u pop-silu koja svake godine pouzdano izbaci bar jedan mini-klasik.

6. Drake – In My Feelings
Lol najdrejkastiji naslov za Drake pjesmu ikad, shit bangs tho.

5. XXXTentacion – Sad!
Dilema da li da počnem više obraćati pažnju na diskografiju čovjeka koji je pretukao svoju trudnu djevojku ili ne je razriješena na najtužniji mogući način – ubijen je u 20. godini života i to je grozno jer kakav god da bio, nitko ne zaslužuje umrijeti tako mlad. 😦

4. Ariana Grande – No Tears Left to Cry
Ako ste me vidjeli kad ove godine i pitali se zašto imam taj samozadovoljni smiješak, to je zato jer sam podržavao Arianu od samog početka kad je nitko još nije shvaćao ozbiljno a sad je svi shvaćaju ozbiljno i ozbiljno je vole i cijene pa ja samo idem po svijetu i govorim ljudima “he he, JESAM VAM REKAO!” #VINDIKACIJA (E, i Wave remiks je jako lijep.)

3. Panic! at the Disco – High Hopes
E ono wow, just WOW, da će Panic! at the Disco imati ovako dobru pjesmu u 2018. (!) i da će im postati prvi pravi globalni hit – pa to je stvarno zadnje što bih očekivao u 2018.! Poslušajte obavezno ako vas je kojim slučajem zaobišlo, treba uživati u ovoj pjesmi dok je još nisu stigli ogaditi nesnosni start-upždije i investicijski anđeli iz čijih će Concept Oneova uskoro zasigurno non-stop treštati.

2. David Guetta feat. Anne-Marie – Don’t Leave Me Alone
Daleeeeeeko najbolja pjesma Anne-Marie, delicija iz kuhinje Noonie Bao i Sarah Aarons (wikirajte ih, znate puno više njihovih stvari nego što mislite) na koju se onak usput nakeljio i David Guetta s pitaj Boga kakvim zvučnim prilogom, ako i ikakvim uopće.

1. Ariana Grande – Thank U, Next
“S tobom sam postala zrelija osoba i hvala ti na tome” + “ali ipak moram biti malo bitchy, ipak si ti moj bivši lol” + NEspominjanje sadašnjih partner(ic)a bivših a kamoli da se sere po njima = recept za savršenu pjesmu o bivšima i zlatni standard po kojem ima da se ravnaju sve buduće pjesme o bivšima igdje ikada.

GGGG18: statistički podaci

Prosinac 26, 2018

Izvođačica godine (pojavljuje se na šest kompilacija)
Cardi B

Također popularne solo-izvođačice (pojavljuju se na po četiri kompilacije)
Ariana Grande, Janelle Monáe, Mitski, Robyn, U.S. Girls

Muški solo-izvođači godine (pojavljuju se na po četiri kompilacije)
Drake, Gruff Rhys

  

Bendovi godine (pojavljuju se na po pet kompilacija)
Low, Rolling Blackouts Coastal Fever, Spiritualized

Također dosta voljeni bendovi (pojavljuju se na po četiri kompilacije)
Beach House, Christine and the Queens, Parquet Courts

Ukupan broj kompilacija na GGGG18: 21

Pjesma godine (pojavljuje se na četiri kompilacije)
U.S. Girls – Pearly Gates

Također dosta cijenjene pjesme (pojavljuju se na po tri kompilacije)
Cardi B feat. Kehlani – Ring
Drake – Nice for What
Troye Sivan – My! My! My!

Pjesme koje se ponavljuju na po dvije kompilacije
Anderson .Paak feat. Kendrick Lamar – Tints
Ariana Grande – No Tears Left to Cry
Beach House – Drunk in LA
Bill Ryder-Jones – Mither
Brian Fallon – If Your Prayers Don’t Get to Heaven
Calvin Harris & Dua Lipa – One Kiss
Christine and the Queens – Girlfriend (feat. Dâm-Funk)
Childish Gambino – This Is America
Deafheaven – You Without End
The Essex Green – Don’t Leave It in Our Hands
Frank Turner – There She Is
Janelle Monáe – Make Me Feel
Jeff Rosenstock – 9/10
Josienne Clarke & Ben Walker – Chicago
Julia Holter – I Shall Love 2
Kacey Musgraves – High Horse
Kendrick Lamar feat. SZA – All the Stars
Lana Del Rey – Mariners Apartment Complex
Lucy Dacus – Night Shift
Maya Berović feat. Jala Brat – V.I.P.
Mitski – Nobody
Okkervil River – The Dream and the Light
Rae Sremmurd feat. Juicy J – Powerglide
Robyn – Honey
Robyn – Missing U
Rolling Blackouts Coastal Fever – Talking Straight
Rolling Blackouts Coastal Fever – Time in Common
Rosalía – Malamente (Cap.1: Augurio)
Ruston Kelly – Cover My Tracks
Sophie – Immaterial
Spiritualized – A Perfect Miracle
Spiritualized – Let’s Dance
St. Vincent – Fast Slow Disco
Superchunk – Break the Glass
Thom Yorke – Suspirium
Tracanne & Danny – It Can’t Be Love Unless It Hurts

GGGG18: rezime

Prosinac 26, 2018

Andrija
Unlikely Friends – Broken Again
The Essex Green – Don’t Leave It in Our Hands
Rolling Blackout Coastal Fever – Time in Common
Middle Kids – Edge of Town
The Goon Sax – Make Time 4 Love
The Beths – Great No One
Kensington Lima – Long Summer Short
Tracyanne & Danny – It Can’t Be Love Unless It Hurts
Belle & Sebastian – The Same Star
Okkervil River – Famous Tracheotomies
Dan Mangan – Cold in the Summer
Andreson Paak – Til’ It’s Over
Pedlar 76 – Try
Clay Hips – Dissapointed (feat. Beth Arzy)
Math and Physics Club – Threadbare
Tony Molina – Jasper’s Theme
Frankie Cosmos – Apathy
The Ophelias – Fog
Spiritualized – A Perfect Miracle
Wild Pink – Burger Hill

Ante
Beach House – Pay No Mind
Yo La Tengo – For You Too
Spiritualized – I’m Your Man
Snail Mail – Pristine
Mitski – Geyser
Kendrick Lamar, SZA – All the Stars
Troye Sivan – My My My
Christine and the Queens – Girlfriend (feat. Dâm-Funk)
Yves Tumor – Licking an Orchid (feat. James K)
Kamasi Washington – Fists of Fury
The Body – Nothing Stirs
Robyn – Missing U
Cardi B – Ring (feat. Kehlani)
Young Fathers – In My View
Mount Eerie – Now Only
Thom Yorke – Suspirium
Sons Of Kemet – My Queen Is Harriet Tubman
Low – Always Trying to Work It Out
VRH x Krešo Bengalka x Živac – Rižemo Bifteke
Andrew W.K. – Music Is Worth Living For

Bojan
MGMT – When You Die
Kali Uchis – In My Dreams
TT – Take One
Exploded View – Open Road
Haiku Salut – Occupy
Marie Davidson – La Chambre Intérieure
Kilchhofer – Trift
DJ Healer – We Are Going Nowhere
Mark Pritchard – Glasspops
Eli Keszler – Measurement Doesn’t Change the System at All
Skee Mask – Session Add
Colleen – Will You Gamelan for Me
Pendant – BBN-UWZ
Midori Takada & Lafawndah – Le Renard Bleu
Szun Waves – New Hymn to Freedom

Dino
Aesop Rock & TOBACCO are Malibu Ken – Acid King
Andrew W.K. – Party Mindset
Aphex Twin – T69 Collapse
Chk Chk Chk – Charlotte All the Time
Fidlar – Are You High (feat. The 90s)
Fucked Up – Normal People
Hank Wood & The Hammerheads – You Wanna Die
Idles – Samaritans
Kids See Ghosts – Reborn
Laibach – The Lonely Goatherd
Oneohtrix Point Never – Black Snow
Protomartyr – Wheel of Fortune (feat. Kelley Deal)
Screaming Females – I’ll Make You Sorry
Shame – Concrete
Shannon and the Clams – The Boy
St. Vincent – Fast Slow Disco
The Beths – Little Death
The Chemical Brothers – Free Yourself
Ty Segall – She

Ga-li
Aidan Moffat & RM Hubbert – Cockcrow
American Aquarium – The World Is on Fire
Belle & Sebastian – A Plague on Other Boys
Car Seat Headrest – Bodys
Damien Jurado – 1973
First Aid Kit – Rebel Heart
Luke Haines – Angry Man on Small Train
Moaning – Tired
Mogwai – We’re Not Done (End Title)
No Age – Cruise Control
Nothing – The Carpenters Son
Okkervil River – The Dream and the Light
Parquet Courts – Extinction
Rolling Blackouts Coastal Fever – Time in Common
Sarah Nixey – Night Walks
Spiritualized – Let’s Dance
Stephen Malkmus & the Jicks – Middle America
The Twilight Sad – I m Not Here [Missing Face]
Waxahatchee – Slow You Down
Yo La Tengo – For You Too

Gogo
Lucero – To My Dearest Wife
Ruston Kelly – Cover My Tracks
Caitlyn Smith – Do You Think About Me
Brian Fallon – If Your Prayers Don’t Get to Heaven
Supersuckers – Dead Inside
Cowboy Junkies – Sing Me a Song
Hatchie – Sure
Tropical Fuck Storm – You Let My Tyres Down
Tomberlin – You Are Here
Hawks And Doves – Lover’s Waltz
Father John Misty – God’s Favorite Customer
Bill Ryder-Jones – Mither
Jesse Marchant – Heart of Mine
Johanna Warren – Hopelessness Has Done Nothing for Me
Brothers Osborne – I Don’t Remember Me (Before You)
Ashley McBryde – The Jacket
Pinegrove – Darkness
Frank Turner – There She Is
Jeff Rosenstock – 9/10
Marie/Lepanto – The Rail

Ivan B.
Lucy Dacus – Night Shift
Car Seat Headrest – Famous Prophets (Stars)
Nathaniel Rateliff & The Night Sweats – You Worry Me
Josienne Clarke & Ben Walker – Chicago
Gruff Rhys – Architecture in Helsinki
Deafheaven – Canary Yellow
Young Fathers – Wow
Devon Welsh – By the Daylight
Hilary Woods – Kith
Shame – Dust on Trial
Idles – Colossus
Low – Fly
Mastersystem – Teething
Parquet Courts – Violence
Loma – Black Willow
Porches – By My Side
LUMP – Curse of the Contemporary
Tracanne & Danny – It Can’t Be Love Unless It Hurts
Kurt Vile – Rollin with the Flow
Lucero – Back to the Night

Ivan R.
Low – Quorum
Zimpel/Ziolek – Wrens
James Holden & the Animal Spirits – Each Moment Like the First
Poliça & Stargaze – Speaking of Ghost
U.S. Girls – Pearly Gates
Hailu Mergia – Anchihoye lene
Franz Kafka Ensemble – Postizati vrlo nezadovoljavajuće uspjehe
The Homesick – St. Boniface
The Smashing Pumpkins – Silvery Sometimes (Ghosts)
Lil Uzi Vert – New Patek
Rae Sremmurd feat. Juicy J – Powerglide
Mimika Orchestra feat. Thodoris Ziarkas – Song of Sorrow

Jurica
Kacey Musgraves – High Horse
Ariana Grande – No Tears Left to Cry
Drake – Nice For What
Ash – Confessions in the Pool
Lady Gaga and Bradley Cooper – Shallow
Parquet Courts – Tenderness
Greta Van Fleet – Lover, Leaver
Mitski – Nobody
Lana Del Rey – Mariners Apartment Complex
Westerman – Confirmation
Robyn – Honey
Cristoph – Vanquish
Teyana Taylor – We Got Love
Manic Street Preachers – Hold Me Like Heaven
James Bay – Pink Lemonade
Maroon 5 – Girls Like You (feat Cardi B)
DJ Koze – Seeing Aliens
Sunflower Beam – I Was a Fool
Low Cut Connie – Beverly
Dream Wife – Somebody

Krešo
Lucy Dacus – Night Shift
Okkervil River – The Dream and the Light
Mary Gauthier – Brothers
American Aquarium – Crooked+Straight
Josienne Clarke & Ben Walker – Chicago
Red River Dialect – Kukkuripa
Phosphorescent – New Birth in New England
Gruff Rhys – Negative Vibes
Josh Ritter – Miles Away
Titus Andronicus – Number One (In New York)
Nathaniel Rateliff – Still Out There Running
Stephen Malkmus & The Jicks – Shiggy
Neko Case – Curse of the I-5 Corridor
Erin Rae – Wild Blue Wind
Adam Douglas – Let Me Back On In
The Jayhawks – Gonna Be a Darkness
The Nude Party – Chevrolet Van
Sarah Shook, the Disarmers – Good as Gold (Audiotree Live Version)
The Nelson Brothers – Ramblin’ Man
Daniel Blumberg – Madder

Lana
Marie Davidson – So Right
Robyn – Missing U
Azealia Banks – Anna Wintour
Ariana Grande – No Tears Left To Cry
Mark Ronson feat. Miley Cyrus – Nothing Breaks Like a Heart
Cardi B feat. Kehlani – Ring
Priestess – Fata Morgana
Amber Mark – Love Me Right
Kali Uchis – Dead To Me
Anderson .Paak feat. Kendrick Lamar – Tints
Sufjan Stevens – Mystery of Love
Kacey Musgraves – Happy and Sad
XXXtentacion – Sad!
A$ap Rocky feat. Skepta – Praise The Lord
Drake – In My Feelings
Childish Gambino – This Is America
Kanye West – Ghost Town
Kuku$ – Nove Šuze
Senidah – Belo
Rosalía – Malamente

Leonard
The 1975 – Love It If We Made It
Vybz Kartel – Real Bad Gal
Relja – Latino Evropa
St. Vincent – Fast Slow Disco
Troye Sivan – My My My
XXXTentacion – Sad
A$AP Rocky feat. FKA twigs – Fukk Sleep
Sean Paul feat. Mavado – I’m Sanctify
Kendrick Lamar feat. SZA – All the Stars
Drake – Nice for What
Rae Sremmurd feat. Juicy J – Powerglide
Cardi B. feat. Kehlani – Ring
Pusha-T – If You Know You Know
Calvin Harris feat. Dua Lipa – One Kiss
Anderson .Paak – Tints
Christine and the Queens – Girlfriend
DRAM – Best Hugs
03 Greedo – Never Bend
Laura Jean – Girls on the TV
Childish Gambino – This Is America

Maja
Ariana Grande – Breathin
Beach House – Drunk In L.A.
Cardi B – Bickenhead
Charlie Puth – BOY
Christine and the Queens – Doesn’t Matter (Voleur de soleil)
Cupcakke – Duck Duck Goose
Drake – Nice for What
Janelle Monáe – Make Me Feel
Julia Holter – I Shall Love 2
Junglepussy – Trader Joe
Kacey Musgraves – High Horse
Lil Baby & Gunna – Drip Too Hard
Lana Del Rey – Mariners Apartment Complex
Maya Berović feat. Jala Brat – V.I.P.
Mitski – Nobody
Robyn – Honey
Shygirl – Asher Wolfe
SOPHIE – Immaterial
Troye Sivan – My! My! My!
U.S. Girls – Pearly Gates

Matko
Ash – True Story
Buffalo Tom – Freckles
Easter – Open Grave
Dubstar – Love Gathers
Bill Ryder-Jones – Mither
David Bazan – My Body
Brian Fallon – Etta James
Frank Turner – There She Is
Happy Accidents – Wait It Out
Guided By Voices – Liars’ Box
Ian McNabb – Our Future in Space
Horse Feathers – Altamont
Rolling Blackouts Coastal Fever – Talking Straight
Hurry – Jamie
Paul Collins – Just Too Bad You’re Leaving
Superchunk – Black Thread
Kensington Lima – Chasing Sunsets
The Chills – Deep Belief
Autopark – Poslednja pesma
Adrianne Lenker – What Can You Say

Milan
Beach House – Alien
Beirut – Gallipoli
Bore Balboa – Rockstar
Calvin Harris & Dua Lipa – One Kiss
Disclosure – Moonlight
Gruff Rhys (ft. Lily Cole) – Selfies in the Sunset
Gusgus – Don’t Know How to Love
Ivica – Radim šta mi je volja
J Mascis – See You at the Movies
James Blake – If The Car Beside You Moves Ahead
Krešo Bengalka – Ovdi
Letu Štuke – Kule
Michael Calfan – Got You
Spiritualized – A Perfect Miracle
Thom Yorke – Suspirium
Underworld & Iggy Pop – Bells & Circles
Valentino Bošković i TBF – Adio, Trafikonte!
Yaeji – One More

Mrs. Carbohydrate
Frank Turner – 21st Century Survival Blues
Kali Uchis feat. Tyler, The Creator – After the Storm
Cardi B – Get Up 10
Janelle Monáe – Django Jane
Pusha T – Come Back Baby
U.S. Girls – Pearly Gates
Ruston Kelly – Cover My Tracks
Father John Misty – Mr. Tillman
Lera Lynn feat. John Paul White – Lose Myself
Charlotte Day Wilson – Funeral
Ashley McBryde – Tired of Being Happy
Jesse Marchant – Nightships
Jeff Rosenstock – 9/10
Rosalía – Malamente (Cap.1: Augurio)
Cowboy Junkies – When We Arrive
Brian Fallon – If Your Prayers Don’t Get to Heaven
Marlon Williams – Can I Call You
All Them Witches – Diamond
A Place to Bury Strangers – Never Coming Back
Deafheaven – You Without End

Nikola
Janelle Monae – Make Me Feel
Kornel Kovacs – House Is OK
Peggy Gou – It Makes You Forget (Itgehane) (Jamal Moss Chicago Phonic Sound System Remix)
Brame & Hamo – Midnight Express
Pangaea – Bone Sucka
Tobs – Obsessed
Ramon Tapia – Adam & Eve
Rex the Dog – Crasher
Jensen Interceptor & Assembler Code – Battery Assault
Gavin Guthrie – The Totality
Dax J – Looking for Tina
Azari – Gotasoul (Aquarian remix)
JK Flesh – Wasplike
Missing Channel – Onslaught (FJAAK Remix)
SCB – Intelligence Fetish (Rebekah Remix)
AQXDM – Aegis
DJ Koze – Pick Up
Detroit Swindle – Cut U Loose
&ME – In Your Eyes
HAAi – Growing Up with Muscle Cars

Ozren
Sophie – Immaterial
Janelle Monae – Americans
The 1975 – Give Yourself a Try
De Lux – Music Snob
Nicki Minaj – Ganja Burns
Santigold – Coo Coo Coo
Superorganism – Everybody Wants to Be Famous
Christine and the Queens – 5 dols
Gobbinjr – Fake Bitch
Matt Maltese – Guilty
Gengahr – Mallory
U.S. Girls – Pearly Gates
Cullen Omori – A Real You
The Voidz – Wink
Parquet Courts – Total Football
Idles – Danny Nedelko
Deafheaven – You Without End
Car Seat Headrest – Beach Life-In-Death
The Lemon Twigs – Lonely

Tonći
Ariana Grande – Thank U, Next
Caal, Baum & Solo Tamas – The Business Club
Charlie Puth – LA Girls
DEL-30 – You Won’t Regret
Dion Timmer feat. Jade LeMac – The Right Type
dwilly feat. Emilia Ali – ADD
Fisher (OZ) – Losing It
King Princess – 1950 (Frank Walker Remix)
Kornél Kovács – Metropolis
Maya Berović feat. Jala Brat – V.I.P.
Meghan Trainor – All the Ways
Mia Borisavljević – Pričaju po gradu
Now, Now – AZ
Secondcity – A’ndia
Siege – Only 1
Sofi Tukker feat. NERVO, The Knocks & Alisa Ueno – Best Friend (Amine Edge & DANCE Remix)
The Aces – Stuck
Tommy Heron – Watch Out
Vangelis Kostoxenakis – Pay My Bills
Walker & Royce feat. Dances with White Girls – Take Me to Your Leader (Justin Jay Remix)

Vatroslav
Calamari Union – Plan B
Cloud Nothings – The Echo of the World
Courtney Barnett – Sunday Roast
Jeff Tweedy – Warm (When The Sun Has Died)
Julia Holter – I Shall Love 2
Low – Tempest
Mitski – Pink in the Night
Neneh Cherry – Synchronised Devotion
Rock*A*Teens – Turn and Smile
Rolling Blackouts Coastal Fever – Talking Straight
Snail Mail – Heat Wave
Spiritualized – Let’s Dance
Stephen Malkmus and the Jicks – Refute
Superchunk – Break The Glass
The Sea and Cake – These Falling Arms
Trust Fund – Carson McCullers
Yo La Tengo – What Chance Have I Got

Vrana
Fontaines DC – Boys in the Better Land
Shopping – The Hype
Bodega – I Am Not a Cinephile
Superchunk – Break the Glass
Hot Snakes – I Need a Doctor
Jeff Rosenstock – USA
The Spook School – Keep in Touch
The Beths – You Wouldn’t Like Me
The Breeders – All Nerve
Rolling Blackouts Coastal Fever – Exclusive Grave
Bill Ryder-Jones – There Are Worse Things I Could Do
Beach House – Drunk in LA
Gruff Rhys – Oh Dear!
The Essex Green – Don’t Leave It in Our Hands
Wild Pink – Burger Hill
Warmduscher – Standing on the Corner
Tropical Fuck Storm – The Future of History
Cave – San’ Yago
Cavern Of Anti-Matter – Solarised Sound
Low – Dancing and Blood

Gorilini naj pop-hitovi devedesetih: #5-#1

Prosinac 18, 2018

5. Sinead O’Connor – Nothing Compares 2 U
[441 bod / 12 glasova]
Predložio sam Tonćiju da jedan od sljedećih Gorilinih izbora bude posvećen najboljim coverima pjesama, na što mi je od odgovorio da ideja nije loša, ali da prije toga mora, između ostaloga, napraviti izbor najboljih songova iz televizijske serije Crazy Ex-Girlfriend. Prioriteti, jel. U svakom slučaju, ako nekad doživimo taj izbor najboljih covera vjerujem da će se “Nothing Compares 2 U” u izvedbi Sinead O’Connor naći u vrhu, znam da će meni biti u top tenu. (Broj jedan mi je pak “Dink’s Song” u verziji Jeffa Buckleya.)

“Nothing Compares 2 U” je sredinom 1980-ih napisao Prince za svoj side project The Family, ali pjesmu nitko nije posebno zamijetio. Bila je to u izvedbi The Family jedna od stotina dobrih pjesama koje je Prince napisao, ali ne i jedna od desetina onih doista fantastičnih i besmrtnih, jer to nije omogućila ni njegova izvedba ni produkcija. Baza je bila tu (stihovi, melodija), nedostajala je nadogradnja.

Za to su bili potrebni producent Nellee Hooper i irska pjevačica Sinead O’Connor, koji su “Nothing Compares 2 U” pretvorili u svevremensku ljubavnu baladu koja ni 28 godina od objave njihove verzije pjesme nije izgubila nimalo svojih čari niti osjećajne rezonance. (Izvrsni prateći spot sigurno nije odmogao u tome.) “Nothing Compares 2 U” je Sinead otpjevala tako da ta pjesma jednostavno ne može ostarjeti, izblijediti s vremenom, biti zaboravljena.

Sinead je divnim Princeovim stihovima dala emocionalnu dubinu, potrebnu tjeskobu, tugu, frustraciju, ljubav i bljeskove bijesa, kako bi ispunili svoj puni potencijal. Divna stvar u vezi riječi koje je Prince napisao je njihova životna specifičnost, koja se primjećuje već u prvom stihu (“It’s been seven hours and fifteen days”) tog lamenta ostavljene osobe za izgubljenom ljubavlju. “Nothing Compares 2 U” ne bavi se općenitim naricanjem u stilu “zašto si me ostavio/la” nego dokumentira proces suočavanja s prazninom koja nastaje u čovjeku kada ga napusti voljena osoba. Ljubav prema njemu, njoj ili they je i dalje tu, osjećaj nije nestao, ali se polako deformira, potiče na autodestrukciju, apsurdne očajničke poteze (“I went to the doctor and guess what he told me?”) i sulude zaključke.

Snaga “Nothing Compares 2 U” nije u tome što se opisuje bol zbog neuzvraćene ljubavi, nego bol koja nastaje kada je ljubav između dvoje ljudi postojala, ali je s jedne strane oslabila dovoljno da se razvrgne vezu ili pak posve nestala da se opet učini isto.

Neuzvraćena ljubav nikad ne boli toliko kao uzvraćena, ali nedovoljna ili nejednaka, koja čovjeka uvjeri – čak i ako je racionalno svjestan da to nije to – da je sreća nadohvat ruke, da je potreban samo još jedan kompromis, da ne treba prestati pokušavati unatoč svemu. “Nothing Compares 2U” je i pjesma o gubitku dostojanstva zbog ljubavi, što je inače jedan od dva razloga zbog kojih vrijedi izgubiti dostojanstvo; drugi je, naravno, ostvarivanje vlastitih ideoloških uvjerenja.

Da bi sve to isplivalo na površinu ključna je Sinead, prelijepa žena prelijepog glasa, koja je Princeove stihove ispunila emocijama i otpjevala majstorski. U njenoj izvedbi nema afektacije (zamislimo, odnosno nemojmo kako bi Mariah Carey izmasakrirala ovu pjesmu), ona je u suštini pravocrtna i jednostavna, ali i puna trenutaka koji su savršeno akcentuirani. Primjerice, obratite pažnju kako Sinead otpjeva riječ “restaurant” – tako što je pomalo razvuče kako bi prijezirno ironizirala što može otići u otmjeni restoran i naručiti skupu večeru, To zvuči kao jedan od onih dobronamjernih i izluđujućih savjeta frendova koje dobiješ kad te netko napuca, ali naravno da joj to ne može pomoći.

“Nothing Compares 2 U” Sinead O’Connor je bio ogroman hit, koji je ovoj ćelavoj pjevačici (tako sam ju nazivao kao desetogodišnjak kada sam prvi put čuo pjesmu, jer baš i nisam bio siguran kako se izgovara “Sinead”. Šajnid? Šinejd? Šined? Sinejd?) dao i priliku da se 1992. pojavi na Saturday Night Liveu i uživo na televiziji podere fotografiju papa Ivana Pavla II, prosvjedujući zbog seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. Zbog toga su Sinead mnogi osuđivali, ispao je oko toga cijeli skandal, no da smo je poslušali tko zna koliko bi djece u proteklih 26 godina bilo spašeno od popovskog silovanja.

U svakom slučaju, bio je to genijalan aktivistički potez pjevačice koja nažalost u sljedećim godinama više neće dosegnuti visine do kojih je došla s “Nothing Compares 2 U”. Možda se to ipak promijeni, Bog djeluje na tajnovite načine ili bolje rečeno: Allahu ekber! (GD)

4. Madonna – Vogue
[500 bodova / 10 glasova]
Kako ove crtice uvijek pišem u zadnji čas, nemam kad napisati sastavak na temu „Moja najdraža pjevačica“ koji sam zamišljala kad sam dobila “Vogue” za domaći, al što je tu je, vjerojatno bolje za sve prisutne. Preći ću stoga odmah na “Vogue”, a kako jako volim i Lady Gagu (ona mi je omiljeni Madonna tribute bend!), posudit ću od nje frazu koja najbolje sažima središnju poruku pjesme “Vogue” – JUST DANCE.

“Vogue” je sjecište nekoliko ključnih Madonna: Madonne koja je filmski i art nerd, Madonne modne ikone, Madonne gay ikone, ali prije svega carstvo je to klub-Madonne. Gdje god Madonna pođe (a znalo je to biti all over the place u svakom smislu, definitivno ne plačem za Argentinom), uvijek se vrati u klub, a “Vogue” je njezina najveća oda plesnom podiju, pjesma u kojoj klub postaje radikalno inkluzivni, gotovo sveti prostor potpune slobode i jednakosti. Vogue je Madonna na vrhuncu svoje imperial faze, Madonna s kulturnim kapitalom i utjecajem da radi što god hoće i ne znam kako dovoljno istaknuti koliko je nevjerojatno i značajno da bira queer umjetničku formu harlemske ballroom scene, koju će tek pola godine kasnije Jennie Livingston detaljnije predstaviti u Paris Is Burning. Tu je dakako i ponajbolji film Davida Finchera, prekrasni spot koji koreografe Josea Gutiereza Xtravaganzu, Luisa Xtravaganzu i ostale voguere odmah prvim kadrovima prikazuje kao visoku umjetnost, ne radeći razliku između klasičnih skulptura, tijela plesača i aktova slikarice Tamare de Lempicke, još jedne queer ikone. Madonnini plesači svoj najbolji showcase dobili su godinu kasnije u Truth or Dare, jedinom dokumentarcu o kojem sam gledala dokumentarac, ali spot za “Vogue” ostaje najljepše ljubavno pismo njihovom talentu i ljepoti.

Nakon “Voguea”, Madonnino testiranje američkog puritanizma i živaca Davida Lettermana postupno počinje nailaziti na sve veći otpor, prvo cenzurom “Justify My Love” (uistinu najboljom trip-hop pjesmom svih vremena!), prvog singla s jedine* bezgrešne greatest hits kolekcije “Immaculate Collection”, a onda i snebivanjem nad ostatkom postaja na “Sex” liniji. Danas se reakcija medija na “Sex” i “Eroticu” čini poprilično smiješnom i staromodnom, a današnjem čitatelju jedino šokantno u knjizi “Sex” je Vanilla Ice, što dugujemo osobi koja je patila za naše grijehe.

A nije Isus!

* (dozvolit ću i Abba – “Gold”) (MR)

3. Nirvana – Smells Like Teen Spirit
[521 bod / 11 glasova]
Nažalost, nekako mi se čini da otkako je Nirvana izbacila “Smells Like Teen Spirit” i postala mainstream, nestala je alternativa i otpor, došao je melankonični indie i zavladala apatija, ta klasična ravnodušnost među ljudima. Kad bomba kao što je “Smells Like Teen Spirit” postane svjetski megahit, a Nirvana referentna grupa cjelokupne pop-glazbe, onda je jasno da “Smells Like Teen Spirit” nije samo najveća i najbitnija tinejdžerska pjesma svih vremena – niti pjesma koja je spasila rock-glazbu, te sve nas koji smo se smatrali, ili se još uvijek smatramo, drugačijim jer slušamo određenu glazbu, digla na mjesto ravnopravno šminkerima, tim nepodnošljivim mainstreamašima – već upravo zadnja pjesma rock’n’rolla i pjesma koja je ugasila rock’n’roll vatru. Turn off. Otpor nije bio moguć, jednostavno su nas integrirali u mainstream tako da su našu kulturu stavili na prvo mjesto. Sve ostalo je samo iluzija. (BM)

2. Pulp – Common People
[602 boda / 13 glasova]
I eto ti ga na! Kad je počeo ovaj izbor za najhitove devedesetih, Tonći je u jednom komentaru na fejsu pod pozivom na glasanje zaprijetio da će nas sve POBIT ako vrh liste bude prekrcan britpopom. Vrh liste je, eto, ovdje, NIJE prekrcan britpopom, ali jedna od najhimničnijih pjesama britpopa – vjerojatno i najbolja britpop pjesma je tu i JA sam dobila zadatak da napišem crticu o njoj. TONĆI, NAMJERAVAŠ LI ME UBITI????? ČUJE LI NETKO MOJ VAPAJ?

Idem provjerit u susjednu sobu igra li se Tonći mačetom, bajonetom ili miješa Cedevitu s antraksom. Evo me natrag. Ne čini ništa od navedenog. Bit će da je ipak zaboravio na svoju prijetnju. Nije to zapravo ni čudno. Prvi put kad sam Tonćija na jednom tulumu vidjela da supijan pjeva uz neku pjesmu, bilo je to na nekim maškarama i pjevao je BAŠ OVU pjesmu, od riječi do riječi, ruku podignutih u zrak i onim pjevačkim stilom koji prakticiraju navijači kad urlaju “samo je jedno u mom životu vrijedno, blablabla”. Tak da je sasvim moguće da je zbog ove pjesme spreman zanemariti svoju averziju prema britpopu. I to me isto ne čudi. Tonći je socijalno svjestan čovjek, a ovo je socijalno svjesna pjesma.

Jarvis Cocker, kao što svi vjerojatno znate, ovdje pjeva o mladoj bogatašici s prestižne londonske umjetničke akademije St. Martin’s College koja mu je jednom rekla da bi htjela živjeti kao obični ljudi, drugim riječima – kao da nema tatinih para koje mogu riješiti ama baš svaki problem na koji naiđe u životu. Mlada i pretenciozna wannabe-slummerica bila je još k tome Grkinja, što je kojih 15-20 godina nakon nastanka pjesme potaknulo nagađanja da je Jarvis pjevao o Danaji Stratou, supruzi bivšeg grčkog financministra Yanisa Varoufakisa, čija su se biografija i profil poklapali s pričom iz pjesme, a ubrzo nakon tog nagađanja javila se još jedna bogata grčka gospođa koja je tvrdila da je zapravo pjesma o njoj. Jarvis nije htio komentirati, ali bog te jebo, koja glupača. Da je kojim slučajem bila riječ o meni, čkomila bi ko drek vriti. Mislim, tko ŽELI biti šupkarska kokoš iz te pjesme? Tko želi biti osoba koja se želi privremeno furati na siromaštvo ZATO ŠTO JOJ JE TO COOL?

Glavna junakinja te pjesme nije nimalo simpatična. Rekla bih da su je grčke novine koje su je identificirale kao Varoufakisovu suprugu to i učinile zato da bi podvukle porugu iz pjesme, odnosno zato da bi se narugala kvaziljevičarenju pripadnika najviših i najbogatijih klasa. U pjesmi se, naime, kroz nekoliko slikovitih detalja govori o tome kako privilegirani i bogati nikada I NE MOGU u potpunosti shvatiti život “običnih ljudi”, odnosno onih na čijoj su se grbači obogatili oni ili njihovi roditelji. Kad bismo malo dublje prokopali po toj ideji – što Jarvis nije učinio jer, jebiga, nije pisao marksistički proglas, nego pop-pjesmu pa nije ni morao – došli bismo i do toga da ideja o pravednoj raspodjeli bogatstva nema za cilj to da svi žive siromašno, nego da svi žive dobro, pa je ono što priželjkuje djevojka iz pjesme potpuno besmisleno i, na kraju krajeva, uvredljivo. Današnjim jezikom, moglo bi se to čak nazvati nekom vrstom kulturne aproprijacije, ali neću sad dalje puno srat o ideologiji, već sam si i sad dosadna.

No u svakom slučaju, ova je pjesma jedna pomalo tužna, ali ritmom i metrikom, stilom i koloritom razigrana RUGALICA. Ona je vesela đuskalica uz koju svi mi, “obični ljudi” možemo pocupkivati i veseliti se tome kako barem u nečemu imamo adute nad onima koji žive bolje od nas. Možemo im reći – odjebite, razmažena deriščadi, nikada nećete shvatiti što znači minus na tekućem, ovrha zbog neplaćene TV pretplate, šišanje u kućnoj radinosti, čekanje godinu i pol na magnetsku rezonanciju jer nemaš para za privatnu kliniku, zbrajanje kovanica na kraju mjeseca i duboka strepnja da ćeš u penziji roniti po kontejnerima. Odjebite, turisti, vas taj ANGST u svoj svojoj dubini totalno zaobilazi i taj dio ljudskog stanja NIKADA nećete u potpunosti doživjeti. Nije da je nama, koji jesmo i hoćemo, to neka luda prednost u životu, ali barem vam možemo isplaziti jezik kada tvrdite da nas želite shvatiti. Ne možete.

Možete nam samo kupiti rum-kolu, kao i ona grčka bogatašica Jarvisu na početku pjesme, koju sekundu prije nego što mu je rekla da želi spavati s ljudima poput njega. But she didn’t. Understand. (ZP)

1. Massive Attack – Unfinished Sympathy
[712 bodova / 15 glasova / jedno prvo mjesto]
Možda sam bio ludo zaljubljen i prije, ali ništa neće boljeti ovako, stvarno boljeti, dušo, stvarno boljeti, dušo, jer nijedna muzika nikad nije zvučala poput tebe i nakon tebe jednostavno više ništa neće biti isto. Kao što bez noći nema dana, ni devedesetih nema bez “Unfinished Sympathy”. Jedan kadar, dva sempla, četrdeset gudača, tisuću čuvstava, milijun ježenja i čitav jedan novi paralelni svemir otpušten iz velikog praska neutažene naklonosti, beskonačan poput znatiželje za tim možebitnim cjelovom od kojeg bride i tijelo i um, beskonačno prekrasan, i beskonačno stran. Jer ništa nikad nije zvučalo kao ova izvanzemaljska zvučna halucinacija, ukotvljena u priprostom ljudskom iskustvu i rudimentarnom poimanju prostor-vremena samo kroz krvavu, zemljanu putenost glasa Share Nelson koji istražuje čudne nove svjetove, traži novi život i nove civilizacije i hrabro ide kamo nijedan glas nikad nije išao. Uzbuđenje je trivijalna riječ za eksploziju… svega… koja bi u meni i iz mene grunula svaki put kad bi se na MTV-ju pojavile one dvije metalne kugle i džukac s crnim sunčanim naočalama, otvarajući opet iznova tu uvijek novu i nepročitanu knjigu o kojoj morah znati više, makar znah da će me neutaživost te naklonosti boljeti, stvarno boljeti, dušo. Ali kad tako lijepo boli. (TT)

(pisali: Gordan Duhaček, Maja Rogulj, Bojan Mandić, Zrinka Pavlić, Teo Tarabarić)

Gorilini naj pop-hitovi devedesetih: #150-#101

Prosinac 18, 2018

150. Shania Twain – Man! I Feel Like a Woman! [78 bodova / 2 glasa]
149. Happy Mondays – Step On [78 bodova / 3 glasa]
148. The Shamen – Move Any Mountain [79 bodova / 3 glasa]
144. 49ers – Touch Me / Culture Beat – Mr. Vain / Depeche Mode – World in My Eyes / Oasis – Whatever [80 bodova / 1 glas]
143. Jam & Spoon feat. Plavka – Right in the Night [80 bodova / 2 glasa]
142. 2 Unlimited – Twilight Zone [80 bodova / 2 glasa]
141. The Verve – The Drugs Don’t Work [80 bodova / 4 glasa]
138. Oasis – Wonderwall / Primal Scream – Kowalski / TLC – No Scrubs [81 bod / 2 glasa]
136. Enrique Iglesias – Bailamos / Spice Girls – Wannabe [82 boda / 2 glasa]
135. Everything but the Girl – Missing (Todd Terry Remix) [83 boda / 2 glasa]
134. Oasis – Live Forever [83 boda / 2 glasa]
133. Suede – Beautiful Ones [84 boda / 3 glasa]
131. Keith Sweat – Twisted / Maxx – Get-A-Way [85 bodova / 1 glas]
130. Tori Amos – Professional Widow (Armand Van Helden Remix) [85 bodova / 2 glasa]
129. Faith No More – Midlife Crisis [86 bodova / 2 glasa]
128. Robbie Williams – Strong [87 bodova / 2 glasa]
127. Salt-N-Pepa & En Vogue – Whatta Man [87 bodova / 3 glasa]
126. Placebo – Nancy Boy [88 bodova / 2 glasa]
125. The Boo Radleys – Wake Up Boo! [88 bodova / 3 glasa]
124. Prince and the New Power Generation – Cream [88 bodova / 4 glasa]
120. Magic Affair – Omen III / Prince – The Most Beautiful Girl in the World/ Whigfield – Think of You / The Clash – Should I Stay or Should I Go? [90 bodova / 1 glas]
119. Michael Jackson – In the Closet [90 bodova / 2 glas]
118. Prince and the New Power Generation – Diamonds & Pearls [92 boda / 2 glasa]
117. New Order – Regret [92 boda / 3 glasa]
116. Annie Lennox – No More “I Love You’s” [92 boda / 3 glasa]
115. The Beloved – Sweet Harmony [93 boda / 3 glasa]
114. No Doubt – Don’t Speak [93 boda / 3 glasa]
113. Nirvana – Heart-Shaped Box [95 bodova / 2 glasa]
112. Len – Steal My Sunshine [95 bodova / 3 glasa]
111. Basement Jaxx – Red Alert [95 bodova / 4 glasa]
110. Cornershop – Brimful of Asha (Norman Cook Remix) [95 bodova / 4 glasa]
109. The Prodigy – Out of Space [97 bodova / 5 glasova]
108. Fatboy Slim – Gangster Trippin [98 bodova / 2 glasa]
107. Alanis Morissette – Ironic [98 bodova / 3 glasa]
106. The Cardigans – Erase/Rewind [98 bodova / 3 glasa]
105. Beats International – Dub Be Good to Me [99 bodova / 3 glasa]
101. Ice MC – Think About the Way / Kym Sims – Too Blind to See It / Prince – Thieves in the Temple / Tony! Toni! Toné! – Anniversary [100 bodova / 1 glas / jedno prvo mjesto]

Gorilini naj pop-hitovi devedesetih: #10-#6

Prosinac 17, 2018

10. Faithless – Insomnia
[368 bodova / 9 glasova]
Jedna od stvari koje najviše volim kod tech(no)-partijanja je njegovo klasno šarenilo: dok većina drugih žanrova, od narodnjaka do indieja, okuplja uglavnom publiku približno sličnog socioekonomskog backgrounda – partijati podjednako vole ljudi iz svih slojeva društva. Na podiju ćeš naći podjednako zgažene i seljake i hipstere, i razmetne japije i šljakere na minimalcu… I bilo bi lijepo da se može reći da je to moć dobre glazbe, ali čemu se lagati, to je jednostavno moć dobre… droge. Pa i loše, ako nema druge za nabaviti. 😀 Samo droga i nogomet imaju tu moć da spajaju toliko puno tako različitih ljudi! A pošto mi je nogomet dosadan, partiji su mi – mimo navraćanja u rodni ruralni kraj – jedina stvarna prilika da povremeno iskoračim iz svog klasnog rezervata.

I super je to, volim to, raznolikost je začin života! Pa mi je žao da te raznolikosti obično nestane čim se makneš od podija i makneš drogu iz jednadžbe te se, htio-ne htio, opet vratiš u svoj skučeni mini-univerzum u kojem ovu ili onu glazbu dijeliš uglavnom samo s ljudima Poput Tebe.

Hvala stoga nebesima na “Insomniji”, jednoj od rijetkih klupskih elektroničkih himni koja prelazi sve barijere gdje god da zasvira, zoberskoj špici koja je nekim čudom postala evergreen čak i u carstvu popa u kojem je alkohol kralj: čuo sam je nedavno u jednom bircu-sleš-noćnom klubu i kada je zasvirala, neki lik je uskliknuo frendu “Eeee, stari, čuješ ovo? INSOMNIAAAAAA!”, s takvim ushitom da bi netko neupućen imao dojam da je pjesma izašla prije dva tjedna a ne dva desetljeća. Ne moš vjerovati koliko je ovo neuništiva stvar i kako je ljudima nikada nije dosta!

“Insomniju” voli i mlado i staro, i bogati i siromašni, potlačeni i tlačitelji, ljudi kojima hrlite u zagrljaj i ljudi zbog kojih prelazite na drugu stranu ceste, ljube je dobri, loši, zli, SVI! Ili, kao što reče Gorilin crtičar Leonard: “Ne znam drugu stvar za koju bi mi bilo toliko čudno da ne postoji. Kao da ju je svijet zajednički generirao.” (TK)

9. Underworld – Born Slippy
[385 bodova / 7 glasova / jedno prvo mjesto]
“Born Slippy” je pjesma grupe Underworld koja je dobila naziv po hrtu (ne onom s Prisavlja, nego pasmini) na kojeg su se članovi benda kladili i osvojili neke pare, na što samo mogu reći da ih nabijem zbog podržavanja okrutnosti nad životinjama i zarađivanja para na njima. Odmah sam se nasekirala, jebote. Ne bih smjela više guglati podatke o pjesmama o kojima pišem, nego samo svoje impresije pisat pa ak je glupo, nek je glupo, barem nijedan pas, mačka, hrčak, papiga ili gmaz neće stradati zbog te gluposti. Ne znam, možda je fora u tome kaj ovdje pišemo o pjesmama iz devedesetih, kada je bilo drugo doba i nisu svi još bili ultraprosvijećeni, nego nam je valjda bilo normalno da naši glazbeni i ini pop-kulturni idoli hodaju uokolo, seru protiv pedera, dejt-rejpaju žene i izrabljuju životinje jer kaj sad, jebeš političku korektnost. Pa se svako malo naživciram kad počnem čitati o tim ljudima i pjesmama koje volim. Više neću, majke mi mile.

Enivejz, osim kaj je “Born Slippy” bio singl koji je svjetsku slavu pobro zato što svira u filmu “Trainspotting”, bio je i jedan od najvećih hitova grupe Underworld, koji su ovi imali na repertoaru gotovo svakog svojeg koncerta. I ja sam bila na dva njihova koncerta (Glastonbury 1998. i Exit 2011.) i na oba mi je bilo toliko FE-NO-ME-NAL-NO da zapravo nemam blage veze jesu li svirali “Born Slippy” i bolio me kurac, ali mislim da je to možda imalo veze s tim što sam se oba puta nažderala bombona ko da su Kikići. Nadam se da ovo ne čita moja mama ni moji nećaci, premda je zapravo svejedno jer bi moja mama ionak mislila da su bomboni fakat bili Kikići ili Slatka tajna, a nećaci mi ne znaju hrvatski.

No kako bilo, uz Underworld se fenomenalno partija, nijedan DJ im nije ravan, ovo je pjesma koja se pamti (iako sam jedanput čula jednog mudraca kako je u klubu naručuje riječima: “Aj pusti ono LAGER, LAGER, LAGER”, što će reć da je on baš nije jako precizno zapamtio) i dalje neću više napisati ništa jer ništa ne znam, a ako počnem guglat, onda će još ispast da, štajaznam, Underworld mrze Tita, a vole Hitlera. Samo si pustite ovu stvar i đuskajte. To je dosta. (ZP)

8. Pet Shop Boys – Being Boring
[400 bodova / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Briljantni pop duo Neil Tennant i Chris Lowe već godinama nas oduševljavaju svojim glazbenim poslasticama. Iz njihove tvornice ‘how to make genuine pop song’ izašli su neki od najdugovječnijih hitova koje smo od početka zavoljeli i prigrlili, kao uostalom i same Pet Shop Boyse. Među ostalim, Pet Shop Boysi su nas naučili kako stajati kompletno mirno dok idu neodoljivo dobri plesni taktovi, a pritom ostati kul. Vjerujem da ima još onih koji, poput mene, ovaj dio u potpunosti razumiju.

Neil i Chris imaju super kolekciju pjesama i svatko od nas ima neku omiljenu. Na već zavidan opus 1990. godine objavili su svoj četvrti album “Behaviour”. Prvi singl s tog albuma bio je fenomenalni “So Hard”. Zatim su objavili “Being Boring”, pjesmu koja uistinu drži posebno mjesto u njihovu repertoaru. Puno elemenata je čini posebnom, a osjećaj koji stvara svojom toplinom i svojevrsnom mekoćom budi čuvstva i priziva sjetu.

Da, “Being Boring” je topla i nekako meka. Kada krenu prvi taktovi i kad Neil kaže “I came across a cache of old photos/ And invitations to teenage parties”, ne znam da li postoji itko tko u tom momentu ne vrati film unazad, oliti osjeti nostalgiju (znam, možda previše koristimo ovu riječ, ali ju je nemoguće zaobići) i prisjeti se svojih tinejdžerskih dana i ranih dvadesetih. Mahom su to reminiscencije na doba nevinosti i odrastanja, prijatelje i srodne duše koje smo putem upoznali, partije, filozofske rasprave o glazbi, filmovima i bitku. Ukratko, sjećanje na doba lišeno strahova, kada smo vjerovali da možemo puno toga. Ujedno, pjesma koja vas tjera da se osvrnete iza sebe i zapitate jesu li ostvarena sva vaša očekivanja, želje i aspiracije. U tom procesu odrastanja i spoznavanja pravila igre odraslog svijeta, jesmo li zadržali ideale iz mladosti i ujedno našli svoje mjesto ili traženje još traje. Teška pitanja, ali ponekad se čini da se svi još tražimo i to je skroz ok.

I sami početni kadrovi spota i poruka koja se ispisuje na ekranu otkrivaju nit vodilju pjesme: “…The song is about growing up_and the ideals that you have when you are young and how they turn out.” Inače, spot jako lijepo prati tempo pjesme. Kako je napravljen u crno-bijeloj tehnici već prvi kadrovi podsjećaju na uratke velikog Herba Rittsa, koji je volio primjenjivati crno-bijelu tehniku snimanja te stavljati akcent na atletski isklesana tijela u prostoru. No, ovaj spot je režirao Bruce Weber, također modni fotograf, o kojem ne znam puno, odnosno ništa. Guglajući, pročitala sam da je Weber režirao još dva spota za Pet Shop Boyse, “Se a vida é (That’s the Way Life Is)” iz 1996. i “I Get Along” iz 2002.. Također, zanimljiv je podatak da je spot za “Being Boring” u ono vrijeme bio zabranjen na američkom MTV-ju, jer eto ima nešto golotinje, koja je, usput rečeno, toliko suptilna i o kojoj je danas bespredmetno raspravljati. Svašta. No, kako rekoh, spot u svojoj crno-bijeloj tehnici jako lijepo prati ritam pjesme te nam prikazuje scene jednog kućnog tuluma i mlade ljude koji se provode na istom (e da, i ona divna scena gdje se dvoje ljubi ispod tuša i čije siluete se tek naziru ispod pjene).

Ukoliko se osvrnemo na same stihove pjesme, možemo iščitati da su ista prožeta autobiografskim elementima, što je i sam Neil rekao u nizu intervjua. Tu je razdoblje odrastanja, period u Newcastleu i zatim odlazak u London, što i sam spot sugerira već u početnim kadrovima. No, za Neila je svakako bitnija i emotivnija ona posveta koja se provlači kroz stihove “All the people I was kissing/ Some are here, some are missing”, koja je i svojevrsni lajtmotiv pjesme, a odnosi se na njegovog dragog prijatelja koji je preminuo od posljedica AIDS-a. Riječ je o stihovima koji pjesmi nedvojbeno daju jače značenje i otkrivaju dublje individualne sentimente koji stoje u pozadini pjesme.

Svakako, “Being Boring” spada u ona djela kojima možemo dati epitet velike pjesme. Ukoliko uzmemo u obzir cjelokupni opus Pet Shop Boysa jamačno govorimo o najemotivnijoj pjesmi proizišloj iz pera Neila Tennanta i Chrisa Lowea, ako ne i njihovoj najboljoj pjesmi. Da, “Being Boring” je njihova najljepša pjesma. I možda za kraj, zacijelo je divno živjeti te mlade godine, ako zbog ičega, onda zbog ovoga: „And we were never holding back or worried that/ Time would come to an end”. (MŠ)

7. Britney Spears – …Baby One More Time
[407 bodova / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Hit Me Baby

“I was like: ‘I like the song but do I think it’s a hit? Do I think it’s TLC? Was I going to say ‘Hit me baby one more time’? Hell no!”

U moru taj-i-taj-su-odbili-pjesmu/ulogu-pa-je-pripala-nekom-drugom-LOL-sad-im-je-sigurno-žao-jer-je-mrtvi-hit-priča, priča o tome kako je Britney dobila pjesmu koja ju je ne samo proslavila, nego i definirala, meni je jedna od dražih. Naime, Max Martin je Šveđanin! Šveđanima engleski nije prvi jezik pa je tako Martin, ispustivši up iz hit me up (idioma koji znači “nazovi me”), napisao pjesmu koju su TLC, šira javnost i moji prijatelji tumačili kao izrazito problematično slavljenje nasilja u vezi – prije par godina slala sam ovaj citat T-Boz s početka na neki thread gdje su svi odgovorili u stilu „al nije?“ i „pa ne bi ni ja“, a ja sam svoje ispravno tumačenje Martinovog neispravnog engleskog pripisala odrastanju u sredini u kojoj se „udara“ sve od bese* do slije**. Nisu li nesporazumi smiješni!

One More

my loneliness
is killing me

– britney sexton spears

Sama pjesma nije nimalo smiješna, ona je siloviti bop o silovitim osjećajima koji izaziva silovite osjećaje. Chad Michael Murray i Jamie Lee Curtis skoro su se poljubili zbog nje! Neka od najdražih iskustava puštanja muzike bili su mi OK! partiji u Klub.-u na kojima bi ova pjesma bez iznimke ispleskala ljude pokretanjem lanca reakcija koji bi počeo osmijehom prepoznavanja na prve tri DUN DUN DUN note, nastavio se izrazito emocionalnim izvedbama i lupanjem po prsima kojeg se ne bi postidio ni Samuel T. Herring te završio skandiranjem naslova pjesme i žicanjem Britney-bisa. Još se življe sjećam osjećaja čiste začudnosti kada sam na Silent Partyju u Tvornici skinula slušalice i sa svog DJ-pijedestala pijano promatrala braću i sestre milenijalce kako u potpuno tihoj prostoriji sa slušalicama na ušima urlaju da ih ubija usamljenost. Marina Abramović wishes!

Time

Pjesmu s razlogom slave kao prekretnicu u pop glazbi i potvrdu pop-genija Maxa Martina, ali pjesma je ovo što jest zbog Britney – zbog iconic videa kojeg je sama osmislila, ali i jedinstvenog, više prepoznatljivog nego „dobrog“ glasa. Zabavljena sam promatračica stan-kulture i užasno mi je smiješno kada osobu koja je imidž izgradila na običnosti, pristupačnosti i skromnosti nazivaju Godney i Holy Spearit (<3). Njezin glas najdistinktivnija je stvar kod Britney, možda najveće zvijezde bez velike osobnosti. Uslijedili su i drugi popkulturni biseri, den..uhm?, VMA zmija, “Toxic”, poljubac s Madonnom, beba u krilu, 2007. godina, niz comebackova, ali zvijezda je bila zacementirana čim je prvi put glotalno spržila riječi „oh baby, baby“.

Something was very right there.

* fist-bump
** fotografiju, ne drogu (ta slija se „čvakne“) (MR)

6. George Michael – Freedom! ’90
[426 bodova / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Na engleskoj Wikipediji o “Freedom! ‘90” piše da se ova pjesma “referira na prošli uspjeh Georgea Michaela s grupom Wham!, te istovremeno pokazuje njegovu novu stranu kao novog čovjeka koji je više ciničan o muzičkom biznisu nego što je prije bio”. Za te tvrdnje se ne navodi izvor, no i da se navodi nije važno jer je riječ o loše napisanoj rečenici koja je puna teških gluposti. Žalim i prezirem čovjeka koji posluša “Freedom! ‘90” i fakat misli da je to pjesma o onome što je napisano u citatu iznad, jer taj čovjek je budaletina.

“I think there’s something you should know/ I think it’s time I told you so/ There’s something deep inside of me/ There’s someone else I’ve got to be”. Hm, doista, o čemu tu pjeva George Michael? Što bi to moglo biti? O čemu se tu govori?

“Freedom! ‘90” jedan je od najvećih hitova u karijeri punoj hitova i izvrsnih pjesama jednog od najboljih i najljepših pop muzičara i izvođača od 1980-ih do danas, čovjeka iznimnog glasa i stasa, čovjeka koji je – shvatio sam nakon njegove smrti na Božić 2016. godine – bio posljednji veliki pederski odmetnik svijeta muzike.

“Freedom! ‘90” je pjesma o procesu prihvaćanja vlastite homoseksualnosti i izgradnje pripadajućeg identiteta, to je pjesma u kojoj se jedan muzički superstar na vrhu svoje popularnosti istovremeno bolno introspektivno i politički odvažno autao cijelom svijetu a taj svijet to tada uopće nije shvatio! To je pjesma o potrazi za slobodom od terora ormara, o pronalaženju samoga sebe u svijetu koji je strukturalno postavljen tako da od tvojeg samog rođenja poriče tvoje postojanje, to je pjesma puna i ranjivosti i samouvjerenosti, to je pjesma o odbijanju da se igra po pravilima i ispunjava nametnuta očekivanja, puna veličanstvene proturječnosti koja je Georgea Michaela činila tako fascinantnim i tako ljudskim.

Za razliku od mnogih drugih megazvijezda muzičke scene, on se nikad nije činio kao vanzemaljac, produkt, božanstvo ili bilo što udaljeno od ljudskosti koju svi dijelimo. Njegove su najbolje pjesme, koje su na sreću često bile i najveći hitovi, imale zajedničku osobinu da univerzaliziraju Michaelovo personalno iskustvo na način u kojem se milijuni mogu prepoznati, a da svaki slušatelj zadrži osjećaj da se George Michael obraća baš njemu, da je baš njega razumio.

Činjenica da “Freedom! ‘90” nije te 1990. i 1991. godine automatski prepoznata kao coming out pjesma svjedoči nam o svijetu kakav je tada bio, i dalje toliko neupoznat sa homoseksualnošću, koja je nakon kratkog poststonvolskog emancipacijskog ushita dodatno stigmatizirana pojavom AIDS-a.

Zato je bilo moguće da se pjesma sa stihovima poput “I just hope you understand/ Sometimes the clothes do not make the man” i “All we have to do now/ Is take these lies and make them true somehow” s albuma nazvanog “Listen Without Prejudice Vol. 1” ne prepozna i ne razumije, iako je George Michael zapravo bio jasan da jasniji nije mogao biti. Ipak se i dalje slušalo s predrasudama, te je bilo potrebno njegovo hapšenje u javnom WC-u u Los Angelesu u travnju 1998. da stvari konačnu postane jasne, ne da se prepozna podtekst nego da se napokon shvati tekst – George Michael je gej muškarac, ne samo gej muškarac nego i peder, a sve te pjesme u kojima su se milijuni diljem svijeta prepoznavali su izašle iz čovjeka koji je peder u duši.

Za nekog drugog bi hapšenje u javnom WC-u tijekom štajgarenja predstavljalo neviđenu sramotu, no George Micheal nikad nije bio bilo tko. Odbio je biti slatšejman i prije nego je za to postojao konkretan izraz, odgovorivši moralizatorima, puritancima i represivnom aparatu koji zatire slobodu seksualnog izražavanja fantastičnom pjesmom “Outside” i pripadajućim prpošnim spotom. U “Freedom! ‘90” je George Michael opisao svoje unutarnje borbe u prihvaćanju vlastite homoseksualnosti, ali i odlučnost da izađe iz ormara, u “Outside” je slavio svoj ponosni pederluk.

Pisati o “Freedom! ‘90” a ne spomenuti fantastični spot u režiji Davida Finchera naravno nema smisla, no iz današnje perspektive pet supermodela koji se u spotu pojavljuju nisu ono najvažnije. Mnogo više razotkrivaju kadrovi u kojima poznata kožna jakna, koju je George Michael nosio u spotu za “Faith” (na vrhuncu slave kao objekta žudnje za sve djevojke svijeta), počinje gorjeti u ormaru. Da, u ormaru. Fakat se ne mogu prestati čuditi kako se sve ovo 1990. (i kasnije) moglo tumačiti kao u već spomenutom citatu s Wikipedije, umjesto kao spaljivanje jednog od ključnih simbola pjevačeve dotad glumljene heteroseksualnosti.

Druga važna stvar u vezi spota je što je njime George Michael započeo proces dekomodifikacije samoga sebe, koji ga je do kraja autao kao uvjerenog ljevičara. (Uostalom, u vrijeme vladavine Margaret Thatcher Micheal je sustavno glasao za laburiste.) Michael vjerojatno nije čitao Marxa i Engelsa, ali je shvatio da nije fer da njegova izdavačka kuća Sony bude njegov vlasnik, te ih je tužio želeći raskinuti ugovor odnosno metaforički preuzeti kao kulturni radnik kontrolu nad sredstvima proizvodnje.

Ljevičarska uvjerenja Georgea Michaela nisu bila dogmatska niti intelektualizirana, ona su bila prožeta njegovim autentičnim humanizmom, vjerom i umjetničkim senzibilitetom, te ih se najbolje može razumjeti kao refleksiju eseja Oscara Wildea “The Soul of Man under Socialism” iz 1891., koji se usmjerava baš na slobodu koju čovjeku socijalizam treba donijeti i ljepotu i sreću koja će izrasti iz tog oslobođenja. Kada je pak riječ o Michaelovim čestim invokacijama Isusa u njegovim pjesmama, to naravno nije od korporativne Katoličke crkve eksploatirani Isus Krist, nego onaj oštri pobunjenik protiv nepravde i samilosni borac za marginalizirane iz “Evanđelja po Mateju” Piera Paola Pasolinija.

Malograđani će o Georgeu Michaelu reći da nije znao stariti dostojanstveno i da ga je dokrajčilo to što mu je “život bio prožet alkoholom, drogom i homoseksualizmom”, kako je to u povodu pjevačeve smrti formulirao HRT, institucija koja predstavlja esenciju zatupljujuće provincijalne nacionalističke heteronormativne malograđanštine, kraće rečeno hrvatstva. HRT nije do kraja pogriješio u toj formulaciji, ali je 1. negativno ju konotirao i 2. gurnuo u zapećak da je Michaelov život bio pun i emocionalne i tjelesne ljubavi, kreativnosti, postignuća, davanja drugima itd.

Dok su mnogi gej selebovi s godinama – prateći asimilacijski zeitgeist neoliberalnog kapitalizma koji u sebe kooptira sve što mu se nađe na putu – svoj nekad vrišteće rozi pederluk transformirali u pristali bež pederluk kopiranja heteronorme (brak, djeca itd.) unutar paradigme odiozne politike respektabilnosti (da, Eltone Johne, tebi se obraćam!), George Michael nikad nije pristao žrtvovati svoju slobodu za prihvaćanje. Neapologetski je govorio o tome zašto odbacuje monogamiju, zašto uživa u slobodnom seksu (tj. promiskuitetu, po terminologiji vladajućeg ugnjetavačkog poretka), što ga veseli, što ga boli, što ga plaši, tko mu nedostaje.

Britanski tabloidi su maliciozno uživali u “novoj sramoti rastrojenog pjevača”, kako je to naslovio gnjusni Daily Mail, kada je 2007. George Michael zatečen na štajgi na u londonskom parku Hamstead Heath nakon seksa s “nezaposlenim vozačem kombija s pivskim trbuhom Normanom Kirtlandom”. Odvratni tabloid zaražen klasnom diskriminacijom nije htio niti mogao pojmiti da nema nikakve sramote u seksu globalnog muzičkog superstara i nezaposlenog vozača kombija, te da George Michael prakticira seksualni komunizam u kojemu su svi doista jednaki, u kojemu svatko daje prema mogućnostima, a dobiva prema potrebama. Aleksandra Kolontaj bi sigurno bila ponosna na Georgea Michaela zbog njegove radikalne seksualne egalitarnosti, kao i Charley Shively, autor legendarnog eseja “Cocksucking as an Act of Revolution” iz 1972.

Nakon Michaelove smrti se tek otkrilo i koliki je bio opseg njegova pomaganja drugim ljudima, on je s vlastitog računa doslovno redistribuirao bogatstvo, a pritom se za života time nije neukusno promovirao (da, Eltone Johne, tebi se obraćam!), vodeći se Isusovim riječima iz Mateja: “Kad dakle daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kao što čine licemjeri u sinagogama i na ulicama, da ih slave ljudi.” George Michael licemjer sigurno nije bio.

“Freedom! ‘90” počinje s emocionalnim obećanjem drugim ljudima “I won’t let you down”, a završava s programatskim obećanjem sebi “I’ve got to live, I’ve got to live, I’ve got to live”.

Dragi George, nisi iznevjerio, a nisi i zato što si živio kako si htio. Slobodno.

Gej mladež, a i cijeli svijet uostalom, treba više takvih uzora poput Georgea Michaela. (GD)

(pisali: Tonći Kožul, Zrinka Pavlić, Martina Šestan, Maja Rogulj, Gordan Duhaček)

Gorilini naj pop-hitovi devedesetih: #197-#151

Prosinac 17, 2018

197. 2Pac – Dear Mama / Ace of Base – Happy Nation / All-4-One – I Swear / Faithless – God Is a DJ / Mariah Carey – Without You / The Notorious B.I.G. – Big Poppa / R.E.M. – E-Bow the Letter [62 boda / 1 glas]
196. Artful Dodger feat. Craig David – Re-Rewind [62 boda / 2 glasa]
195. Bruce Springsteen – Streets of Philadelphia [63 boda / 2 glasa]
188. Apollo 440 – Stop the Rock / Boyz II Men – End of the Road / Charles & Eddie – Would I Lie to You? / The Connells – ’74–’75 / Garland Jeffreys – Hail Hail Rock ‘N’ Roll / Jon Secada – Just Another Day / Pet Shop Boys – Go West [64 boda / 2 glasa]
186. Beastie Boys – Intergalactic / Fugees – Fu-Gee-La [65 bodova / 2 glasa]
180. Bazz Luhrmann – Everybody’s Free (To Wear Sunscreen) / Belinda Carlisle – Always Breaking My Heart / Bizarre Inc – Playing with Knives / Blue Boy – Remember Me / Moby – Go / Mr. President – Happy People [66 bodova / 1 glas]
179. The Jesus and Mary Chain – Reverence [66 bodova / 2 glasa]
178. EMF – Unbelievable [67 bodova / 2 glasa]
177. R.E.M. – Everybody Hurts [67 bodova / 3 glasa]
176. No Doubt – Just a Girl [68 bodova / 2 glasa]
175. Liquido – Narcotic [68 bodova / 2 glasa]
174. The Chemical Brothers – Block Rockin’ Beats [68 bodova / 3 glasa]
173. Natalie Imbruglia – Torn [68 bodova / 3 glasa]
172. Right Said Fred – I’m Too Sexy [69 bodova / 3 glasa]
169. Backstreet Boys – Everybody (Backstreet’s Back) / E-rotic – Max Don’t Have Sex with Your Ex / Mariah Carey feat. Ol’ Dirty Bastard – Fantasy (Remix) [70 bodova / 1 glas]
168. Janet Jackson – That’s the Way Love Goes [70 bodova / 2 glasa]
167. The Shamen – Ebeneezer Goode [70 bodova / 2 glasa]
166. Tori Amos – Cornflake Girl [70 bodova / 3 glasa]
165. Morrissey – The More You Ignore Me, the Closer I Get [71 bod / 2 glasa]
164. Alanis Morissette – Head Over Feet [71 bod / 2 glasa]
163. Snap! – Rhythm Is a Dancer [72 boda / 3 glasa]
162. TLC – Waterfalls [72 boda / 3 glasa]
161. A-ha – Crying in the Rain [73 boda / 3 glasa]
160. Metallica – Nothing Else Matters [74 boda / 2 glasa]
159. Placebo – Pure Morning [74 boda / 2 glasa]
158. Björk – It’s Oh So Quiet [74 boda / 2 glasa]
157. Adamski feat. Seal – The Killer [74 boda / 2 glasa]
156. Mr. President – Coco Jamboo [74 boda / 3 glasa]
154. Cappella – U Got 2 Let the Music / Madonna – Keep It Together [75 bodova / 1 glas]
153. Alannah Myles – Black Velvet [76 bodova / 2 glasa]
152. Coolio feat. L.V. – Gangsta’s Paradise [76 bodova / 2 glasa]
151. Blur – Song 2 [77 bodova / 2 glasa]

Gorilini naj pop-hitovi devedesetih: #15-#11

Prosinac 16, 2018

15. Deee-Lite – Groove Is in the Heart
[291 bod / 8 glasova]
Puštač glazbe sam dobrih dvadeset godina, i u tih dvadeset godina sam se napuštao svega i svačega. No, jedna je pjesma konstanta za koju znam svaki put da će rasplesati ljude. Riječ je o “Groove Is in the Heart”. Premda im to nije bila jedina pjesma koja je ušla na top-liste, danas Deee-Lite svi znaju po tom famoznom hitu. A koja je to ekipa bila. Rus, Japanac i vesela gospođica. U čemu je štos? Vjerojatno u pametno korištenim semplovima Herbieja Hancocka i Vernona Burcha, ali i gostovanju veličina poput Bootsyja Collinsa i Q-Tipa. Dala nam je ono najbolje iz hip hopa i housea i uvela nas u 90-e. “Deee-groovy!” (SM)

14. The KLF – What Time Is Love?
[292 boda / 6 glasova]
Nema tome mjesec danas kada me je prijatelj nazvao i javio da su ga kontaktirali neki kustosi s pitanjem: “Jeste li zainteresirani da sljedeće godine sa svojom arhivom sudjelujete u izložbi važnih bendova i glazbenih projekata elektroničke glazbe?”. Arhiva se odnosi na našu The KLF arhivu. Onoga dana prije dvadesetak godina kada mi je taj isti prijatelj javio kako mi je nabavio skoro pa novi, savršeno očuvani “The Manual” – prvo izdanje, ono veliko, s HMV-naljepnicom – više nije bilo povratka. I to me veselilo poput navale uzbuđenja kad prvi put čuješ The KLF. Postao sam skupljač svega što su ikada izdali i radili. Počelo je s riječima “3 A.M. Eternal” – izrezanima iz Brava, na njemačkom i engleskom, i to još uvijek imam – a još nije završilo, niti se nazire kraj. Tim luzerskim, mediokritetskim kustosima-hipsterima fora je što su The KLF bili popularni, osvojili top-liste i onda otišli sa scene i na kraju zapalili milijun funti. Eto, to su nam rekli ti kustosi. Već dugo nisam čuo takvo nevjerojatno sranje. The KLF su, dragi moji kustosi, veći umjetnici od svih tih vaših važnih glazbenih projekata i faca skupa, pa čak i kad im dodamo Kraftwerk, upravo zato što su bili broj 1 više puta, zaradili hrpu love, dobili sve nagrade, sprdali se sa svima, otišli sa scene i onda zapalili milijun funti što nitko od svih tih tamo navedenih virotuza elektronike i drkadžija po kompjuterima zajedno, uključujući i Kraftwerk, nikada neće postići i napraviti. I zato vam jedino mogu dati jedan Mini Disc od 74 minute naziva “Kick Out The Jams, Motherfucker”, na kojemu je miks “What Time Is Love?” u svim mogućim verzijama da možete čuti kakvi su titani The KLF. Posudit ću vam i Mini Disc player. (BM)

13. 2Pac feat. Dr. Dre – California Love
[318 bodova / 8 glasova]
Ajmo realno, ono čime se “California Love” najpriije uvuče u slušnu memoriju – u slučaju da, kao ja, ne znate kad ste ju prvi put čuli – nisu ni 2Pac ni Dr. Dre, nego vokalna dionica Rogera Troutmana. Već taj kul vokoderizirani refren pozicionira ovu pjesmu kao proslavu beskonačnog miksa sunca, mora i pjeska (pogotovo u spotu!), da bi ju vremenski kontekst i verbalne bravure dvojice majstore samo podigli još par stepenica više do statusa neslužbene himne Golden Statea i bezbrižnog života.

2Pac je upravo izašao iz zatvora, prijatelj ga čeka sa spremnim beatom, publika je na trncma i sve je spremno za hitčinu koja će obilježiti godinu i desetljeće, dotući već nagriženu skepsu o pop potencijalu hip hopa, i potvrditi da se hip hop s popom ne treba boriti, već ga mijenjati i s njim koegzistirati.

“California knows how to party” kaže Roger, a 20+ godina kasnije “California Love” je i dalje jedno od glavnih poglavlja u mitu o 2Pacu, melodični spomenik njegovom talentu i proročanstvo svih budućih pop-puteva i stranputica kojima je hip hop pošao. (AS)

12. Blackstreet feat. Dr. Dre & Queen Pen – No Diggity
[343 boda / 8 glasova]
Nostalgija je gadna stvar, putovanje kroz vrijeme. Sjetim se svih svojih maštanja o košarci i ženskama, riječi prizivaju slike kao foto-album, ritam ugodan kao prvo kupanje u vodi, bolje reči plivanje. Glupo i teško za opisati a još gore za uspoređivati.

Čuo sam dosta o Dr. Dreu ali nikad ga nisam do tada poslušao i osjetio koliko je ritam bit u svemu. Znam da je bilo u autobusu dok sam još kao klinjo igro košarku, išli smo na utakmicu, svi su bili nabrijani jer su nabavili singl “No Diggity” te smo ga svako malo puštali. Sad se sve čini kao san ali taj put sam odigro jednu od svojih boljih utakmica jer dok sam igro u glavi mi je još svirala “No Diggity”. Dok sam bio na klupi mogo sam osjetit kako se kod nekih igrača uvlači nesigurnost te kako ih dići i kako uhvatit ritam protivnika tako da ga usporim. Sve mi je polazilo za rukom taj dan, pa sam iskušao “No Diggity” u šarmiranju jedne djevojke i imao osječaj kao da sam plesao između mojih i njenih riječi dok se nismo sudarili.

Osjećaj lakoće je bio varljiv jer sad vidim da nije problem u glazbi, što sam kukao da je prije bila bolja, već sam ja s godinama izgubio osjećaj za ritam, hrabrosti da riskiram. Dok je u glavi svirala “No Diggity” nisam si postavljo pitanja “šta ako?” već puštao maštu napolje bez pitanja, samo ono što u tom trenutku osjećam. (ID)

11. Green Day – Basket Case
[362 boda / 7 glasova]
Prije malo manje od tri i pol godine, moji tada dragi poznanici a sada još draži prijatelji Petra i Darko svoju su dugogodišnju vezu promovirali u brak. Poznavao sam ih preko zajedničkih prijatelja i iz viđanja s legendarne zagrebačke koncertne alter/indie scene, a jedna od preporuka koje je Darko dobio za DJ-a koji bi im vrtio muziku na splitskom piru ga je sistemom asocijacija i iznimno preciznim instinktom dovela do mene. Naime, legenda Darko je Gorilu čitao još u njezinim danima ponosa i slave; raspitivanja o meni su mu donijela informacije o pouzdanom i normalnom liku (nemojte se smijat!); a kako mi je rekao tijekom predprodukcije i postprodukcije pira – za vrijeme kojih smo prešli finalnu granicu prema danas čvrstom prijateljstvu – jednostavno je znao da kužim dobru muziku te da me može iskoristiti za oba pira.

Jer, naši su mladenci imali dva pira, oba za otprilike stotku ljudi – jedan u Splitu, gdje je domaćoj rodbini bilo lakše na spavanje primiti putujuću, a drugi u Zagrebu, gdje su živjeli (a žive i dalje) gotovo apsolutno svi uzvanici, regrutirani primarno iz redova koncertnih promotora, muzičara, dizajnera, scenskih spadala, osoblja klubova i ponajvećeg doajena scene. Takav se pir, odnosno njegova metropolska polovica, logično, mogao održati samo u Močvari, koja je te srpanjske večeri presjekom nazočnih izgledala kao jedan bolje posjećeni underground gig.

Kumovi, dio rodbine, nekoliko frendova i ja smo bili jedini na oba pira, računajući žive ljude, ali se poklapao i jedan dio mojeg repertoara. Split je ipak dobio nešto veći naglasak na lokalne klasike i YU pop-rock osamdesetih za uglednije gospođe koje, za razliku od cura naše generacije, ne skidaju svoje štikle kad započne ples nego jednostavno razore plesni podij. Močvara? Močvara je dobila alter-party. Jebiga, ne mogu sa sigurnošću tvrditi da nikad ni na kojem piru euforičnu ekstazu svih okupljenih nisu izazvale od vašeg simpatičnog DJ-a puštene “Spilt Milk” Analene, “Borne on the FM Waves of the Heart” Against Me! ili “Pisma o ribaru Marinu, Mari i moru” KUD Idijota, ali je priličan zicer da na takve pirove ne idete baš svaki vikend.

Na tome prekrasnom piru, za koji sam još i dan danas itekako ponosan na svoj udio u zaista nezaboravnom provodu, vrhunac je izazvala najpoznatija pjesma predivnih Green Day i vjerojatno najbolja pop-punk pjesma svih vremena, uza sve dužno poštovanje pokojnom Peteu Shelleyju. Generacijski đir ima neke veze s takvim doživljajem ove pjesme, ali ona je i sama takva da svakog svoga slušatelja u svakom trenutku svojeg sviranja ujedini u jednu generaciju, i to onu onog naraštaja u kojem je taj slušatelj sam sebi bio najljepši i najdraži. Prvo sam pustio “When I Come Around” i – pa gorilo je, normalno. A onda sam pravilo da se nikad zaredom ne puštaju dvije pjesme istog benda prekršio mudrošću na raspolaganju samo pravim majstorima puštanja muzike, a to je da se dvije pjesme istog benda, doduše, smiju pustiti, ali samo ako je druga jača i luđa i bolja i veća od prve.

Šutku kakvom su Petrini i Darkovi prijatelji popratili “Basket Case” ja zaista nikad dotad nisam vidio, barem ne od lipo obučenih ljudi. Pjesma koju svi volimo i pjesma koja voli sve nas. Darko, hvala ti na tom pozivu! (GP)

(pisali: Samir Milla, Bojan Mandić, Ante Spahija, Ivan Debelić, Goran Pavlov)