Archive for Svibanj 2010.

Das Pop

Svibanj 31, 2010

Iako sam u scenu solidno upućen, ne znam postoji li i u indie krugovima nekakav ekvivalent zloglasnoj pank komisiji, ali ne smijem si dozvoliti uljuljkanu sigurnost da takve instance nema te onda i posljedičnu opuštenost. Stoga se svako toliko jednostavno moram nacrtati na nekome indie događanju, što mi najčešće uopće ne pada teško, samo što je nekada sve što se nudi svirka bendova koje ne berem previše. Xiu Xiu i Lali Puna, spojeni kao primjer zato što su sinoć bili spojeni na lajnap koncerta u &TD-u (ne znam jesu li na nekakvoj zajedničkoj turneji, ili je stvar u realnijoj opciji Škugorova vrsnog planiranja), upravo su takvi indie bendovi, opjevani favoriti brojnih kolega, poznanika i prijatelja koji naginju neobičnoj pop glazbi. Ali, konkretno, ta dva benda se u moje vlastite favorite dosad nisu bila upisala ne zato što posljednjih par godina za njih nisam imao niti startne volje uslijed moje bas-gitara-bubanj/riff-melodija-refren opsjednutosti, nego su mi tamo početkom tisućljeća, kada su se pojavili u indie orbiti, jednostavno bili promakli, zbog viška ponude. Jedan od njih – Xiu Xiu – i nakon jučerašnjega koncerta ostat će mi isključivo bend koji puni arhivske mp3 DVD-ove, ali Lali Punu ću donekle ipak nastaviti pratiti. Prvi pravi mentalni podsjetnik da bi ih stvarno bilo dobro pozornije poslušati upisao sam si tijekom zbrajanja Gorilinih najboljih albuma nultih, kad je Viski, oduševljen pojavljivanjem njihove ‘Scary World Theory’ ploče na pobjedničkoj poziciji jedne od lista, izgledao toliko radostan zbog same pomisli na bend, da sam i sam bio poželio malo tog fiksa. Nije baš da se Vražji Viski i ja stoposto podudaramo u glazbenoj orijentaciji, ali bar jednu stvar volimo obojica – lijepu muziku! Po povratku sam doma tako zavrtio i ‘Scary World Theory’ i ‘Faking The Books’, jedine albume koje sam imao, a kasnija nabavka zaista lijepog ‘Our Inventions’ odluku o odlasku na koncert dodatno je zacementirala. Plus, svemu je kumovala i aktualna potvrda kako upravo Nijemci rade najbolju pop muziku u Evropi. Ne znam iz kojeg mi se točno razloga stereolabični electro-pop finoga kraut groovea Lali Pune sviđa više od relativno, kažem relativno!, srodnih Schneider TM, čiji sam npr. ‘Zoomer’ baš bio volio, ili The Notwist, čiji ‘Neon Golden’, recimo, nisam svario čak ni u vrijeme kada su svi zbog njega zborno svršavali, ali mi se sviđa, i sinoć sam u njihovoj ugodnoj svirci sasvim uživao. Možda i jest stvar samo u aktualnom osjećaju otkrića, što ni na koji način ne mijenja na stvari. Moja jedina zamjerka ne ide na adresu benda, koji je u svojih 70ak sinoćnjih minuta ubacio gotovo sve one pjesme čije sam snovite, krckajuće melodijice zapamtio bolje od ostalih, nego inače uvijek vrhunskim organizatorima, jer je po meni ovo ipak sjedeća glazba. Odnosno, glazba koju je ugodnije slušati sjedeći, što se nije moglo jer su iz dvorane bile izvađene stolice. A možda me ipak samo bio sustigao umor od popodnevnog nogometa. Evo, i danas cijeli dan slušam ‘Our Inventions’, koji nipošto ne spada u nešto što bi mi se trebalo dopasti, a kako sam još uvijek u nekoj vrsti faze početnog upoznavanja grupe, nemam što više napisati osim da mi se već nekoliko puta ove godine desila slična stvar, pa možda ipak za mene nade ima i izvan rokenrola. Što se Xiu Xiu, koji su sinoćnju večer otvorili, tiče, ja doista duboko poštujem čovjekovu želju da određene demone svoje nutrine egzorcira, i to psihotičnom glazbom, i isto bih tako stvarno volio da mu takav plan uspije. Samo što mi se Jamie Stewart čini kao tip koji bi više volio ostati sjeban, da ima materijala za slijedeću ploču. Možda i jesam bezosjećajan, ali i njemu je muzika za kurac, pa smo neriješeno.

RETRO PETAK: Cicada – Metropolis (Twelves Remix) (2009)

Svibanj 28, 2010

Toliko mi je puno apela na komentatorsku participaciju svojevremeno neslavno propalo da ni ne očekujemo bogznašto, ali evo, ja nepopravljivo tvrdoglav pa bih imao jedno pitanjce za sve ljude koji imaju nešto protiv hipstera. A pitanjce glasi: dobro, ljudi, pa što vi točno imate protiv hipstera?! Zašto vam toliko smetaju? Mislim, ne znam, iz mog iskustva oni su glazbeno pleme kao i svako drugo, imaju svoju muziku i svoje dress-kodove i svoja mjesta izlaska i tako dalje; iskreno, ja stvarno ne vidim po čemu bi oni trebali biti više “fejk” ili štagod od punkera, metalaca ili partijanera… U čemu je kvaka?

Return Of The Slack

Svibanj 26, 2010

Kada se već ponekad ne možete pouzdati u mene i samoproglašenu mi ekspresnu brzinu izvještavanja s koncerata, možete se pouzdati u vjerne čitatelje, čiji mi presing ne dozvoljava dugotrajnije kikseve. Dobro, možda je točnije te navedene vjerne čitatelje staviti u jedninu, i dati im nadimak Hugin (odnosno, naš Fitna), koji je oštro ukorio moju lijenost odugovlačenja s osvrtima na koncerte Pavement, Teda Leja i Marshmallows, a kad smo već kod Fitne, ne smijemo zaobići sad već legendarnu anegdotu kada se u subotu na Tedov koncert zaputio u KSET. Cijena ulaznice od 50 kuna mu se učinila jako pohvalnom, samo što baš i nije skužio zašto se na njoj spominju nekakvi Beatlesi. Pa zato što su te večeri u KSETu svirali beogradski The Bestbeat, cover bend druge najbolje liverpulske četvorke (preselimo li The Boo Radleys preko rijeke)! Srećom, Teatar &TD, pravo mjesto Tedove svirke, na tri je minute pjehe, pa je Fitna stigao na vrijeme, ali i uz duplo više potrošenih novaca – pretprodaja je tražila 80 kuna, on je dao fulanih 50 plus 100 na dan koncerta. Vjerujem da mu se ipak isplatilo, pogotovo što je on ugledni galerist, u čijem se svijetu mazarije prodaju za iznose s puno više nula.

Ako vas uopće išta zanima od mojih pizdarija, gotovo sam stoposto siguran kako razlozi nepojavljivanja ponekih tekstova u očekivano vrijeme u taj popis ne spadaju, ali svrbiš se tamo di te češe, a ja se doista osjećam krivim. Možda samo prema sebi, vjerojatno, ali želja za opravdavanjem je time možda još i jača. Dakle, od povratka iz Beča, gdje su Pavement razorili sve živo i mrtvo, u gluho doba noći s petka na subotu do danas sam se ukupno naspavao nekih 20ak sati, ponajprije zbog noćobdija Sunsa (bravo momci, you really CAN do it! Samo polako!), dok su mi dane ispunile poslovne obaveze i sportske razonode. K tome, Peras nam se pridružio u četvrtom desetljeću života, a prve sam za Gorilu slobodne trenutke proveo proglašavanjem novog izbora – Gorilinih najboljih filmova nultih. Čekirajte donji post, i pošaljite mi svoje liste. Evo, ovo je bio školski primjer nabijanja broja znakova. Kvaliteta beats kvantiteta, kažu, ali kvalitetna kvantiteta beats nekvantitetna nekvaliteta, kažem.

Dojmove s bečkog izleta na koncert jednog mi od najdražih i osobno najvažnijih bendova svih vremena moram otvoriti zahvalom Vatroslavu. Naime, ulaznicu sam bio uboo čim su datumi bili objavljeni, svjestan kako ću se naknadno morati potruditi za organiziranje puta. Kada su se sve opcije počele igrati odustajanja, Mr. Know-‘Em-All me spojio sa svojim frendovima – koje sam, btw, ili poznavao ili znao iz viđenja – i njihovim kombi-aranžmanom. Još jednom, hvala prijatelju! Kroz razdoblje bendove desetljetne neaktivnosti, na mojoj su osobnoj imaginarnoj (ili itekako stvarnoj :))  listi najdražih Pavement možda i prešišali neki drugi bendovi, ali stanje na tablici je takvo samo dok se iz zvučnika ne čuje otvaranje ‘Crooked Rain Crooked Rain’ ili ‘Brighten The Corners’. U tim trenucima postoji samo jedan bend na cijelom svijetu. Kada sam 1994. na 1995. išao u prvi srednje, Pavement su mi bili bend otkrića, bend inicijacije u lijepi novi svijet indie rocka. Prije nego što su posudbom originalnih diskova ‘Crooked Rain Crooked Rain’ i ‘Wowee Zowee’ od Ike u moju orbitu uletjeli suludi aviončići ljepljivih melodija i razigranih zvučnih diverzija, najviše sam volio tada već dokazane bendove kao što su R.E.M., The Clash, The Pogues ili 10000 Maniacs. Sve redom legende, sve redom proistekle iz nezavisne scene, sve redom tada već debelo kanonizirane izvođače, za koje je znao cijeli razred.

Pavement su, suprotno tome, bili naš bend, bend upućenih kulera, kakvima smo se u to doba voljeli vidjeti. I jebeš mi mater ako u tom tinejdžerskom uobraženom samoljublju nismo bili u pravu. Jer Pavement su tada bili najbolji bend, pa je logično da smo i mi bili najbolji fanovi. Kada sam od morskog vuka samotnjaka Šime Stipaničeva presnimio još i kazetu ‘Slanted And Enchanted’ (a na drugoj strani je bio Sebadohov ‘Bakesale’, još jedna baščanska ploča moga gimnazijskog teena), proces je bio dovršen, a jedan od najprominentnijih dijelova moje glazbene orijentacije nepovratno trasiran. Cijelo sam to vrijeme startnog upoznavanja, kao i kasnijeg repetitivnog oduševljavanja, maštao o tome kako ću ih jednom vidjeti uživo, samo što u to doba nisam pomišljao kako će mi za to trebati više od deset godina. Lako je biti ciničan prema reunion turnejama – a izgleda i da je bendovima sve lakše upražnjavati cinizam prema tom cinizmu – ali nekim smo ljudima iz vlastitih prošlosti previše dužni a da bismo se zamarali opravdanošću ili projekcijama ispravnosti. Gogo Pavlov iz 1997., koji je umalo pa zadnju marku na ekskurziji skucao na konačno pronađeni ‘Brighten The Corners’, ubio bi me da sam i trenutka dvojio oko odlaska na svirku, koja se, jednom održana, prometnula u najbolji mi koncert dosadašnjeg dijela godine. Ili barem jedan od. Kao da niste mogli pogoditi!

Bečka Arena nije austrijski sportski ekvivalent zagrebačkoj, ili barem zadarskoj, nego je riječ o sjajnom klubu u koji se može nagurati jedno 1500 ljudi, računajući i kat i balkon i prostor oko šanka sa strane. Što u prijevodu znači i kako humani i nimalo gramzivi Austrijanci u njega puste najviše 1000, možda stotinjak ljudi više, da svi nazočni mogu ugrabiti priliku ugodnoga gledanja benda koji svira. Naravno da se hrvatska ekspedicija – ili točnije, hrvatske ekspedicije u množini; vidio sam jedno barem 40 ljudi iz Zagreba – nabila u zgužvane prve redove, ali ne mogu se razbacati na ‘Trigger Cut’ ili ‘Unfair’ na tribinama, jebote! S obzirom na koncert rasprodan mjesecima unaprijed, logično je zapitati se zašto se isti nije održao u negdje duplo ili trostruko većem prostoru. Analiza pitanja i odgovora nagnat će i na pomisao kako iza ove serije svirki nanovo okupljenog benda ne stoji samo pretpostavljena zarada, iako vjerujem kako će barem jednom od četvorice koji nisu Stephen Malkmus bankovni konto po finalnom koncertu turneje biti znatno sadržajniji od stanja prije nje. Neću ići toliko daleko i u svemu prepoznati pomirenje zavađenih starih prijatelja, ali opjevane trzavice na relaciji Malkmus-Scott Kannberg na bečkom se koncertu nisu mogle uočiti. Osim što je šef gitaristu dozvolio izvođenje samo dvaju autorskih pjesama, ‘Kennel District’ i prefenomenalno najdivnije ‘Date w/ IKEA’.

Lo-fi možda i jest bila samo zgodna catch phrase namijenjena brzopoteznom identificiranju i povezivanju određene struje bendova, no koliko god Pavement bili prekrasno sjajni, toliko sam osobno od njihove svirke ipak u znatnoj mjeri očekivao svojevrstan lucidni kaos, takav odnos snaga u kojem ću zbog ljepote pjesama i naše zajedničke prtljage bez problema zažmiriti na bendovu pomalo amatersku svirku. Ne ovdje! Najveće iznenađenje koncerta tako sam doživio već kod neke treće ili četvrte pjesme, kad sam skužio kako bend – Malkmus i Kannberg na gitarama, nekad obožavani (a mislim, svatko ispravan bi primivši na poklon Dinamov dres prvo provjerio o čemu se radi; isto kao što sam mu ja ipak morao donijeti svoju majicu RNK Splita. Sad je kasno.) Mark Ibold na basu, bubnjar Steve West, te opičeni Bob Nastanovich na drugom bubnju, šuškanju i deranju – svira naprosto izvrsno. Naravno da su uvijek bili određivani vlastitim željama, a ne limitima! Po izlasku na stejdž Malkmus mi je djelovao potpuno razvaljen, što se ipak nije ni najmanje prelilo u specifični slekerski šoumenšip. Jest da bi koji put zaboravio da stih počinje, ali brzinske su nadoknade redom bile simpatične i efektne.

Tako uigran bend, članova željnih zabave i povratka u dane ponosa i slave, jednostavno mora svirati koliko fanu zaželi srce, a Pavement nisu razočarali ni u tom segmentu. U nepuna dva sata koncerta, uključujući i dva bisa, stalo je čak 27 pjesama (da ne morate prstom brojati po donjoj set listi), a iako su rasprave o prisutnim i odsutnim pjesmama uvijek nepotrebne, moram izraziti samo jedno žaljenje. No opet, da su stvarno i odsvirali ‘Zurich Is Stained’, tko zna bih li ja danas uopće bio živ, tako da ne treba izazivati vraga. Više od pola pjesama došlo je s prva dva albuma grupe, koji, ako već nisu konsenzusom prihvaćeni kao najbolji, svakako jesu najadekvatniji par putokaza ka bendovom zvuku. I poletne indie puzzle prve ploče i classic-rock priznanja druge zvučali su fantastično, gotovo identično snimljenim verzijama, ali na dobar način poštivanja zavoljenog, a ne sterilan slijepe reprodukcije. Primijetivši prije koncerta da se ‘Silence Kit’ ili svira kao otvarač, ili ostaje neodsvirana, osobno sam najviše nestrpljiv bio kad su se Pavement malo iza 21 sat popeli na pozornicu. Kad su gitare zaplakale a uvodni se vokalni uzdasi razletjeli dvoranom, mogao sam se potpuno opustiti, jer je bilo očito kako su te večeri Pavement došli ponovno osvojiti ono što im je oduvijek pripadalo.

Ne treba kriti da je koncert u velikoj mjeri bio festival nostalgije, ali s obzirom na pruženu ljepotu, prilično sam siguran kako ništa manje ne bih ostao paf ni da sam bend u petak bio čuo po prvi put. Iako se ništa ne može mjeriti s poplavom osjećaja otkrivanja benda tijekom kretanja u srednju. Odnosno, može, otkrivanje The Boo Radleys u istom razdoblju, a kad se već ispunila donedavno se činilo uzaludna želja živog slušanja Pavement, možda ni ovo nije too-long-shot. Set lista: Silence Kit – In The Mouth A Desert – Stereo – Frontwards – Father To A Sister Of Thought – Two States – Shady Lane – No Life Singed Her – Gold Soundz – Grounded – Perfume-V – Kennel District – Fight This Generation – Range Life – Spit On A Stranger – Trigger Cut – Starlings Of The Slipstream – Unfair – Summer Babe (Winter Version) – Stop Breathin’ – Cut Your Hair – 1. BIS: Date w/ IKEA – Elevate Me Later – Here – 2. BIS: Conduit  For Sale! – We Dance – Debris Slide

Dan nakon Pavementa, u Zagrebu, svirali su sjajni Ted Leo i njegovi The Pharmacists, zbog čega je originalni plan zabavnog vikenda u Beču bio promijenjen u što hitnije vraćanje u domovinu. Na nekoliko sam mjesta pročitao kako su Ted i banda odsvirali najbolji mali koncert ove godine u gradu i to mi je totalna debilana. Jer ako je ovo u subotu bio mali koncert, onda kako izgledaju veliki? Jedan od najboljih i najuvjerljivijih svjetskih pop-rock autora, njegov ultranabrijan i razoran bend, brdo naelektriziranih pjesama koje tjeraju na skakanje i pjevanje? Meni ova digest-verzija Tedove šećerne eksplozije ipak prije predstavlja veličanstvenost, a ako ne vjerujete meni i mojim nemuštim opisima, pitajte bilo koga tko je bio. Garantiram da nećete pronaći nekoga kome se nije beskrajno svidjelo. Mislim, naravno da hoćete, ali takve slobodno odjebite! Vraćajući se s Pavementa uhvatio sam se u razmišljanju i strahu kako je baš šteta što jednog od novijih mi favorita – kojega sam potpuno zavolio razmjerno kasno, tek na ‘Living With The Living’, da bi me vraćanje ranijim albumima svom snagom udrilo šakom u glavu zbog neobjašnjivog izbjegavanja čiste esencije pameti i ljepote u glazbi – moram gledati neposredno nakon gore opisane svirke. Sumnje su bile nepotrebne, i ispalo je da sam proteklog vikenda doživio možda i najbolji back-to-back u mome životu. Baš ću to malo kasnije provjeriti, ali šanse da je drugačije su minorne. Ističe mi vrijeme do obaveza, pa moram skratiti – ovako se svira, majke ti! Btw, vidiš ti kako vegetarijanstvo ne podrazumijeva prečeste mučnine kao kod mog kolege Davora, kojemu pozli u prosjeku jednom u dva tjedna, nego se može i rasturati kao što to rade pošteni mesojedi! Lave, legendo!

Kao predgrupa Pharmacistsima svirali su – opet! – Marshmallows. Koncert jednako lijep kao i prethodni, slične set liste koju je ponovno natkrilila ubitačna ‘Liar’. Matija i ekipa stvarno su better-by-the-each-show, i lagano postaju uzorit model transformacije benda iz prijateljske zajebancije u jedan od ponajboljih i najčišće definiranih bendova u državi. Ništa im to ne bi vrijedilo da nemaju odlične pjesme lucidnih aranžmana, ali imaju. Preduvjeti jesu preduvjeti, ali ne može svatko pogađati metu.

Svi, svi, SVI, *S*V*I* ste pozvani na glasanje za Nulte-best of… Knjige? Stripovi? Utakmice? Patike? Ne. FILMOVI!!!

Svibanj 25, 2010

Eto, Tonći je lijepo najavio da svaka trilogija ima i svoj treći dio, iako bi pedantniji od njega mogli ustvrditi kako je kod nas na maderfakin Ruralnoj Gorili trenutno riječ o tetralogiji, jer smo uz liste albuma i serija odradili i najbolje pjesme desetljeća iza nas, u zasebnom Izazovu. Okej, da se odmah riješimo nedoumica – urednički kolegij ovog bloga svjesno je pristao na korištenje nepreciznog pojma nulte u svrhu obuhvaćanja vremenskog perioda 01.01.2000.-31.12.2009., tako da biramo filmove na matičnim tržištima premijerno prikazane ili u videoteke puštene bilo kojeg datuma između dva navedena.

Dakle, NAJBOLJI FILMOVI NULTIH!!! Hell, yeah, sineasti i sineofili (?), napravite svoje izbore i šibajte liste! Mejlom na pavlovgogo@yahoo.com ili pavlovgogo@gmail.com, a vjerujem kako se ni Tonći neće ljutiti zaluta li koja lista u njegov inbox, pošto su se iskusni kontributeri naših izbora već navikli na njegovu adresu. On će eventualne tako pristigle liste proslijediti meni. Zašto ja, a ne on? Zato što se više kužim u film! Odnosno, zato jer čovjeku treba mali predah od menadžerskog posla. Nadam se da ću preuzeti zadatak kvalitetno izvršiti.

Pravila, upute, informacije, odgovori na potencijalna pitanja:

– na glasanje su pozvani svi dobri ljudi s kojih sat-dva-tri slobodnog vremena, bili oni redoviti Gorilini čitatelji ili njihovi frendovi koji vole filmove i zabavlja ih ideja glasanja. SVI. Vrbujte i pozivajte svim putovima. Imate li prijatelja ili prijateljicu sličnog ukusa, slobodno se dogovarajte i mešetarite! Vrhovni žiri ovoga konkursa na takve stvari gleda blagonaklono!

– tražimo liste vama najdražih filmova nultih, pri čemu vas lijepo molim da se ne obazirete na procjene umjetničkog dosega pojedinog djela. To je meni super je znatno uvjerljiviji argument od Jukstapozicija ruralnog i steadycama impostira hegelijansko u sociolektu.

– maksimalan broj filmova pojedine liste smije iznositi 50; minimalan, a da bih je i dalje prihvatio kao valjanu – 10.

– jako ću cijeniti one liste s rangiranim redoslijedom odabranih naslova od najboljeg do pedesetog najboljeg filma, koji ipak nije nužan za prihvaćanje liste. U slučaju nerangiranih lista, filmove na njima ću puknuti u shuffle i tako dobiti listu od 1. do 50. ili kojeg već maksimalnog broja pojedine liste.

– okej, neću, ne plašite se. Ili ipak? Poanta – molim rangirajte! Ali doista ne morate!

– uz pretpostavljeno većinske dugometražne igrane filmove, u konkurenciju svakako ulaze i kratkometražni i srednjemetražni igrani filmovi, kao i sve-metražni dokumentarci. TV, video, internet, kakva god produkcija. Sve igra!

– ponavljam da se kao datum premijere pojedinog naslova uzima onaj na matičnom tržištu, odnosno, preciznije, datum na onom tržištu na kojem je prvo prikazan, ako to tržište slučajno ujedno nije i domicilno. Filmovi prikazani u Hrvatskoj u prvim mjesecima 2000. godine, a u svijetu prikazani krajem 1999., ne ulaze u konkurenciju.

– nedoumice planiram razrješavati konzultiranjem imdba ili wikipedije. Znate li za grešku koja im se potkrala, upozorite me na vrijeme.

– vaše liste u svojim inboxima očekujem najkasnije do četvrtka 10. lipnja. Dođu li kasnije, u obzir će biti uzete samo ako dotad već ne bude zbrojena finalna zajednička lista. Bude li, sori! Bez današnjeg, imate punih 16 dana za mozganje; mislim da je to dovoljno.

– kako bih zainteresiranima malčice olakšao posao oko prisjećanja i izbora, molim prvo njih/vas za pomoć meni. Dakle, sve zainteresirane molim da mi najkasnije do subote 05. lipnja, na navedene mejlove ili u komentare ovog posta, pošalju svoje nerangirane šire (najšire, ako im se da!) liste. Tako prikupljenu zajedničku listu objavit ću kao podsjetnik u ponedjeljak 07. lipnja, pa ćete imati dovoljno vremena za provjeru eventualnih propusta. Možda se tako sjetite nečega dragog, ali davnog.

– klasika, prije objavljivanja zajedničke liste objavit ćemo imena glasača, pa vas molim da se uz liste potpišete punim imenom i prezimenom. Svakom pošiljatelju ili pošiljateljici ću po pristigloj listi odgovoriti da sam je primio, pa ako vam ne odgovorim u roku dan-dva, šaljite ponovno ili zaobilaznim putem. Ne želimo još jedan slučaj Pushtouch!

– plan je zasad takav da izlistavanje konačne zajedničke liste kreće u ponedjeljak 21. lipnja. Pikiram listu 100 najboljih, no bude li odaziv slabiji, ili barem slabiji od onih za serije i albume, možda se odlučim i za top 50. Dnevno će se izvrtit 10 ili 5 komada, ovisno o broju filmova na listi.

– copy/paste od Tonćija: liste s rangiranim filmovima će se bodovati principom aritmetičke progresije – s razlikom 1 od 50. do 21. mjesta, zatim s razlikom 2 od 20. do 11. mjesta, te razlikom 5 za prvih deset mjesta. Dakle, prvi film dobiva 100 bodova, 50. ima 1 bod. Nerangirane liste svakom filmu na njima osiguravaju – ne 30, kako ste očekivali, nego samo 20 bodova! Mali poticaj na rangiranje! Jer ja volim rangirati!

– kako je i izbor filmova, baš poput onih serija i albuma, dijelom i edukativnoga karaktera, uz filmove na završnoj listi objavit ćemo i crtice o njima, pa molim zainteresirane, spremne i voljne da mi uz svoju listu navedu i žele li pomoći u pisanju crtica. Konkretne zadatke dobit će kad se lista naposljetku i zbroji. Uobičajeno, primam tekstove u rasponu od jedne rečenice do par kartica, ali preferiram lijepo sročenih desetak-petnaest rečenica.

– imate li kakav prilog za pojačavanje zabave, samo ga navedite u komentarima ovog posta. Svaki će svakako biti razmotren, dok za prihvaćanje ne garantiram.

– ako ste jedan od onih trolova kojima su sve skupne liste po defaultu bezveze, svoje ćete pojedinačne moći objaviti u komentarima zasebnog posta, poslije završetka listanja zajedničke liste, pa će svi posvjedočiti vašem kulstvu.

Eto, nekako mislim da je to sve, ali spremno ću odgovoriti na sva pitanja.

SVAKA TRILOGIJA IMA SVOJ TREĆI DIO

Svibanj 24, 2010

Evo, da probamo uguziti još jedan izbor naj ovoga-onoga nultih prije nego što svi pobjegnu na more! Ovaj put će izbor organizirati i koordinirati Goran – koji će vas brifirati i pozvati na glasanje ili danas, ili sutra, kad već stigne.

U međuvremenu, dok čekate svečani proglas, zabavite se uz sliku Katherine Heigl i velikog psa:

I dalje vam je dosadno? Evo još jedne, s još većim psom.

Set lista Pavement 21.05. Arena, Beč

Svibanj 22, 2010

Bit će opširnijih svršavanja sutra-preksutra, ali sada sam stvarno u vremenskom tjesnacu, jer nakon par nužnih nadoknada pičim kod Perasa na rođendanski party/nešto. Pavement sorili, ovim pjesmama: Silence Kit – In The Mouth A Desert – Stereo – Frontwards – Father To A Sister Of Thought – Two States – Shady Lane – No Life Singed Her – Gold Soundz – Grounded – Perfume-V – Kennel District – Fight This Generation – Range Life – Spit On A Stranger – Trigger Cut – Starlings Of The Slipstream – Unfair – Summer Babe (Winter Version) – Stop Breathin’ – Cut Your Hair – 1. BIS: Date w/ IKEA – Elevate Me Later – Here – 2. BIS: Conduit For Sale! – We Dance – Debris Slide. So you know what you’ve missed…

RETRO PETAK: Easton Corbin – A Little More Country Than That (2009)

Svibanj 21, 2010

Što je ovo ljekovita muzika. Mislim, možeš ti maknuti Gorilu iz ruralnog – ali ne možeš maknuti Ruralno iz gorile! (P.S. Navratite i u ponedjeljak, na pomolu je još jedan veliki kolaborativni projekt.)

Goriline naj serije nultih: #5-#1

Svibanj 20, 2010

5. Bez oduševljenja, molim (Curb Your Enthusiasm)
[973 boda / 18 glasova / tri prva mjesta]
Ne bih želio da eventualno zgodna dosjetka preraste u nepotrebno hejtanje, ali nikako mi nije jasno kako “Seinfeld” bez problema zadržava svoj kultni/obožavani status sigurne oklade pred radnotjedno spavanje, dok drugo čedo Larryja Davida još uvijek tavori u relativnoj opskuri subotnjih popuna popodnevnog programa ili fanatičnog ripitanja s neta skinutih epizoda. Okej, “Seinfeld” jest dobar, ne proturječim, ali biste li vi stvarno radije gledali opušteno zagrijavanje u kojem Steve ubada desetke trica zaredom a Amar’e lakoćom akrobatski zakucava – od finalnih minuta utakmice u kojem ova dvojica majstora plesanjem pick’n’rolla vode Sunse do pobjede (ovo pišem prije početka finala Zapada)? Ups, malo sam zabrzao, vi očigledno ne biste ni jedno ni drugo, našlo bi se ovdje mnoštvo prikladnijih i pitkijih analogija, ali jedno je neupitno: “Seinfeld” je tek vrtić s pješčanikom i tetama koje nose sendviče i cedevitu u usporedbi s nemilosrdnim pravim životom “Curb Your Enthusiasm”. Ono, želiš li klinca zabaviti pola sata, pusti mu Kramerovo colanje i frizuru, bez straha za njegovu budućnost – dijete će ispasti pristojno! “Curb Your Enthusiasm” je druga priča, priča s kojom se može poistovjetiti svaki normalni muškarac kojemu je dosta da ga svi uvijek krive za sve, a on nikada nije ništa kriv! Ovo je horor, braćo mila, ovaj život u kojem svi znaju što bismo trebali i što nipošto ne smijemo raditi, u kojem nam majke, cure, supruge, kćeri i punice seru da nam je bolje da se ne identificiramo s Larryjem, tom nepouzdanom gnjidom. Samo što Larry nije gnjida, o ne, nikako. Larry je uzor i idol. Larry je hrabri osvetnik časti i ponosa. Larry je neušutkani borac logike i smisla. Larry je humanistički gigant koji se nikada neće predati mediokritetstvu i licemjerju! Zato “Curb Your Enthusiasm” nije tek još jedna obična urnebesna serija. “Curb Your Enthusiasm” je bonton za modernog muškarca. Volio bih da imam muda slijepo slijediti njegove savjete. (GP)

4. Žica (The Wire)
[1029 bodova / 16 glasova / tri prva mjesta]
Kako uopće u nekoliko rečenica sumirati projekt svebuhvatan kao što je “The Wire”, pet sezona dubinskog poniranja u sfere koje društvo izjedaju iznutra, i to ispričano jezikom toliko žurnalistički hladnim da je zapravo ponekad teško razabrati što je fikcija a što referencijalna stvarnost? Naravno, pod uvjetom bi današnje novinarstvo uopće i bilo toliko hrabro da se s tako minucioznim pristupom hvata u koštac s kriminalom, politikom, radom, obrazovanjem i medijima… Može zvučati kao klišej, ali “The Wire” je definitivno jedna od najboljih kriminalističkih serija uopće. Vjerojatno i najbolja. (VM)

3. Momci s Madisona (Mad Men)
[1152 boda / 23 glasa / dva prva mjesta]
Niti jedna od mnogobrojnih društveno-političko-moralnih tema koje se u “Mad Men” odmah vide na prvu – preljub, štetnost pušenja, ljepota, alkoholizam, homofobija, politika, seksizam, rasizam, anti-semitizam, itd. – još uvijek nije, niti će ikada izgubiti na važnosti. Kao da su postavljene da bi bile vječne teme za komunikaciju među ljudima. Ne čini li nam se svima ponekad da su se stvari pomaknule na bolje te da se negativnost npr. rasizma ili alkoholizma sama po sebi podrazumijeva? U stvarnosti – ne baš nužno; stvari se nisu osobito pomaknule na bolje, i zapravo rijetko kada uzimamo u obzir mogućnost da negdje ima netko tko uopće ni ne obazire pažnju na takve teme. Obratiti pažnju na stvarnost, na gole i sirove podatke prodaje/korištenja usluge, bez ikakvog sentimenta i podrazumijevanja, ali ovisno o vremenskom periodu, kontekstu, te na kraju i načinu potrebnom za iskazivanje podataka, ključ je razumijevanja industrije oglašavanja koja je – upravo zbog igranja s osjećajima proizašlima iz podrazumijevanja stvari na igralištu vječnih i nerješenih problema – u seriji “Mad Men” odlično poslužila za prikazivanje realnog i sadašnjeg stanja stvari u nekom društvenom poretku. Dakako, u seriji se ne radi o američkom životu u 60-ima, već o američkom životu na početku 21. stoljeća ispričanom kroz prizmu 60-ih. Uzmimo za primjer epizodu 9 iz prve sezone (“Shoot”) kada Donu njegov poznanik Jim, u namjeri da ga pridobije za prelazak u konkurentski McCann Erickson, predlaže da se Betty prijavi za modela nove Coca-Coline kampanje. Betty se, sva razuzdana i usplahirena zbog iznenadne pažnje, potpuno oduzme i odluta u neki novi film, nepoznat koliko i njoj, toliko i Donu, no taj trenutak priznanja za Betty (koja je prije, u mladosti, bila model pa joj je ova nova situacija vratila stare osjećaje) otvara niz vječnih tema o odnosima, remeteći uhodani mir. Iako je Betty snimila kampanju što je vizualno odlično izgledala, sasvim u skladu s Coca-Colinim guidelinesima, Jim nije dobio Dona, a McCann je odlučio kako ipak trebaju drugačiju ženu za kampanju jer Coca-Cola, prije svega, prodaje dobar osjećaj (neki slogani: Can’t beat the feeling, Open happiness, Live on the Coke side of life, Have a Coke and smile…) i to na dugoročno, sve u cilju konstantnog zadržavanja dobrog osjećaja kao istoznačnice za Coca-Colu, pri čemu je piće kao piće manje važno. A Betty, usprkos famoznom izgledu na kampanji – nije odavala sreću, toliko krucijalno potrebnu za uspješnost Coca-Coline kampanje, upravo zato jer je u trentuku njenog anagažmana poremećen njen vlastiti osjećaj, podrazumijevanje stanja stvari unutar njene obitelji; stoga je kao takva, rasturene glave i osjećaja, bila nepodobna za kampanju jer je Coca-Cola, odnosno klijent marketinške agencije i njegova poruka, važniji od ičega pa tako i od bezazlenog Donovog transfera u McCann. Genijalna je završna scena ove epizode. Betty jednog jutra, nakon što je dan ranije saopćila Donu da zapravo ni nije željela ponovno biti model, daje djeci doručak pa obavlja uobičajene kućanske poslove, i nakon što završi, sjeda za stol i zapali cigaretu; nakon kraćeg razmišljanja, kad čuje kako je susjed, uzgajivač golubova, pustio golubove – uzima zračnu pušku koju je, na početku epizode, pospremila zajedno s ostalim igračkama sina Bobbyja i, s cigaretom u ustima, odlazi u dvorište ubijati susjedove golubove. Dok puca, u pozadini svira Bobby Helms i “You Are My Special Angel.” (BM)

2. Obitelj Soprano (The Sopranos)
[1310 bodova / 22 glasa / dva prva mjesta]
Čita li vam se još jedan hvalospjev “Sopranosima”? Nisu li im kritičari dovoljno puta popušili, oblizali jaja i uvukli se u guzicu? Postoji li osoba na planetu koja ne zna kako je ova serija sjajna? Jasno, “Sopranosi” su praktički stvorili kult HBO-a i utrli put za sve autore koji su željeli provesti 40-ak sati na razvoju svojih likova umjesto uobičajenih sat i pol. No to nije razlog zbog kojeg sam oduševljen “Sopranosima”, isto kao što to nije ni feeling da je ovo najrealniji prikaz mafije u povijesti zabavnih medija, realniji i od “Kuma” i “Goodfellasa”. Njet. Razlog zbog čega sve staje kad su “Sopranosi” na ekranu je taj što govore više o našem vremenu i o našoj stvarnosti od bilo koje druge snimljene serije. “Sopranosi” govore prije svega o svakodnevnici, o depresiji, o životu i o beskrajnoj, iscrpljujućoj dosadi koja okupira većinu vremena svakog odraslog ljudskog bića. A kad maknete ekstremno nasilje, ubojstva, drogu, kurve, ruske specijalce koji krvavi trče po snijegu, kumove koji umiru od raka i rođake koje bi zadavili golim rukama, sve što vam ostaje je sredovječni, debeli, ćelavi Tony Soprano koji jede jednostavnu večeru sa svojom familijom i nema pojma što sljedeći kadar donosi. (HF)


1. U uredu (The Office UK)
[1313 bodova / 25 glasova / jedno prvo mjesto]
Ma, da, moji dragi kolege amerikanofili i vi Carelloljupci, ali prava stvar je prava stvar, original je ipak original. Za desetak dana, krajem svibnja, ističe mi ugovor na poslu jer se cura koju sam mijenjao vraća s porodiljskog dopusta, a realna potreba da se odjel poveća za jednog čovjeka doista ne postoji. Nije neka frka, nešto sitno ušteđevine se skupilo, oglasni circuit ću napasti svom snagom i brojnim molbama sa životopisom, a mjesec-dva će se lako ispuniti NBA finalima (oću reprizu najveće utakmice svih vremena! Samo s drugačijim ishodom!) i mundijalom, brdom nepročitanih knjiga i iskupljivanjem serijskih grijeha. Samo, ja bih radije radio, koliko god sada zapravo otkrivam toplu vodu. Makar neki debilan posao, jer nisu li takvi zapravo svi? Evo, ne znam… U proizvodnji papira? Zašto ne! Uskoro bivša šefica mi je stvarno kul, susretljiva i razumna, ali ja sam načelno dobar čovjek – možda ponekad lako planem, ali puno sam češće pomirljiv nego slonovskoga zamjeranja – pa ne sumnjam kako bih se bez puno problema uklopio i u tim legendarnog Davida Brenta. Znam da se priča kako je karakterno ljigav i poslovno nesposoban, ali što mu se od toga, ruku na srce, može iskreno zamjeriti? Manjak poslovnih i menadžerskih sposobnosti – pa dajte ljudi, i vi biste se proizvodeći papir borili s manjkom motivacije! Ljigavost – ajde okej, ali stvar je ipak tek u prosudbi, a mene se on doima više kao nažalost nesretni krizaš srednjih godina bez prijatelja, negoli kao pravi agresivni, invazivni ljigavac. Trudi nas se nasmijati, a to je jako plemenita disciplina, pogotovo što u tome uspijeva bez ostatka. Jest, priznajem, nekada se više smijem njemu, a manje s njim, no to sve ionako nadoknađujem u “Statistima”, drugom velikom pogotku Rickyja Gervaisa i Stephena Merchanta, koji je – serije jesu super, ali muzika mi je ipak bolja – jednom priznao kako bi se Tim (“Canterbury. ‘The Canterbury Tales’. Chaucer. And Shakespeare!!!”) i Dawn bez naguravanja lakoćom uklopili u neku pjesmu Billyja Bragga, jer je riječ o istome bittersweet-sentimentu. Što svakako pojašnjava zašto mi je ovu prekrasnu seriju bilo tako lako prigrliti srcu već nakon prve epizode. A ako vam Bragg baš i nije po volji, Boss Bruce Brent iz Foregone Conclusiona ima i boljih pjesama: “Pretty girl on the hood of a Cadillac, yeah/ She’s broken down on freeway nine, I take a look and her engine’s started/ I leave her purring and I roll on by, bye bye/ Free love on the freelove freeway, the love is free and the freeway’s long/ I got some hot love on the hot-love highway, I ain’t going home ’cause my baby’s gone/ A little while later, see a seńorita, she’s caught a flat trying to make it home/ She says: Por favor, can you pump me up?, I say: Muchos gracias, adios, bye bye/ Free love on the freelove freeway, The love is free and the freeway’s long/ I got some hot love on the hot-love highway, ain’t going home ’cause my baby’s gone/ Little while later I see a cowboy crying, hey buddy, what can I do?/ He says: I lived a good life, had about a thousand women/ I said: Why the tears?, he says: ‘cause none of them was you/ Free love on the freelove freeway, where the love is free and the freeway is long/ I got some hot love on the hot-love highway, I ain’t going home ’cause my baby’s gone”… Šta, ni to vam se ne sviđa? “Every breath you take…” (GP)

(pisali: Goran Pavlov, Vatroslav Miloš, Bojan “Mad” Mandić, Hrvoje Frančeski)

Goriline naj serije nultih: #60-#51

Svibanj 19, 2010

60. Life on Mars [129 bodova / 6 glasova]
59. Supernatural [136 bodova / 5 glasova]
58. Heroes [144 boda / 4 glasa]
57. Boston Legal [145 bodova / 6 glasova]
56. Party Down [150 bodova / 4 glasa]
55. Hustle [154 boda / 4 glasa]
54. Parks & Recreation [156 bodova / 5 glasova]
53. Spaced [161 bod / 5 glasova]
52. Black Books [177 bodova / 6 glasova]
51. Zakon! [181 bod / 8 glasova]

Brdo municije, neispravni mitraljezi, mete razorene

Svibanj 19, 2010

Sinoćnji koncert zrenjaninskih college/indie pop punk bombona Oružjem protivu otmičara u jako dobro posjećenom KSETu bio je ili najbolji loš koncert ili najgori odličan koncert na kojem sam u svome već obimnome muzičkom životu bio. Ili oboje. Naime, još od lanjske saune Thermalsa na istome mjestu nisam prisustvovao svirci na kojoj je zvuk bio toliko primjetno, sramotno loš, a znate da jest frka kada se čak i ja na to žalim, jer mi inače uopće nije bitna ni jedna jedina tehnička komponenta zabave. Dok se kod Thermalsa, međutim, bilo jasno kužilo da je kvaka u tihoj gitari, vjerujem da se sinoć ni kompetentniji muso-frikovi od mene nisu mogli domisliti krucijalnom problemu i, sukladno tome, prikladnom rješenju. Prvih par stvari je sve nekako izobličeno grmjelo, instrumenti su u ukupnu zvučnu sliku malo ulazili pa potom iz nje izlazili, a taman kad je poduži središnji period izazvao pomisao kako se kaos nekim čudom popravio, zadnjih nekoliko pjesama regularnog dijela svirke promptno su bile ukrašene slonovskom bas rikom iz zvučnika. Ajde, tijekom najvećeg dijela 90-minutne pržione stajao sam negdje u petom-šestom redu, tako da me je donekle spašavala izravna kanonada iz pojačala, ali gotovo da je svaki, pa i najsitniji, pomak ulijevo ili udesno sobom nosio i novo zvučno gužvanje. Možda je u KSETu trenutno u tijeku neki tečaj za nadobudne tonce, što bi djelomično objasnilo, ali ne i opravdalo ovakav debakl. Možda i najbolji bend ex-Yu devedesetih svakako zaslužuje bolje!

Iako, prilično je očito kako ni njima samima sve to ni najmanje ne mori misli. Kad kažem njima samima, zapravo mislim na jednu jedinu osobu, šefa Nikolu Pavkovića, koji je kroz skoro dvadeset godina benda izmijenio toliko postava da bi mu, s obzirom na razlike u stažu i nešto manji svirački bazen iz kojeg može crpiti, mogao pozavidjeti i Mark E. Smith. Razlozi hokejaških izmjena na njegovu guitar-pop terenu nekada su spadali u logične (odrastanje, gubitak motivacije), drugi put u negativne (raznorazna kvarenja međuljudskih odnosa), ali nikada nisu uspjeli poništiti njegov dječački entuzijazam i golemu strast. Svi ti Lemonheadsi, Breedersi, Pixiesi, Dinosauri, Hüskeri, Weezeri, Descendentsi i tko sve već ne koga je opsesivno slušao, ostavili su biljeg na čovjeku i on samo želi svirati. Toliko da ga očito ne zabrinjava što je garant stariji nego novi basist i pjevačica zajedno – u odnosu na njihov posljednji zagrebački koncert otprije dvije godine nepromijenjen je ostao samo bubnjar, maher nepresušne udaračke energije koji u svome arsenalu trikova ima sjajnu foru da na krajevima prijelaza sa stolice odskoči tako da su mu sve četiri ali i guzica u zraku; u odnosu na prvi prije punih sedam godina nije ostao nitko. E sad, nije problem u godinama novih članova, ovakva je muzika i izmišljena da bi je svirali klinci, makar i pod nadzorom iskusnije njuške, nego u tome što nova vokalica Jovana ima manje sluha ne samo od legendarne Dragane ili prethodnice Ivane, ne samo od mene i tebe, nego izgleda i od ranije optuženog tonca! Kombinacija za zajeb! Kako su ranije tog dana u gradu viđene i prve patrole norijade, Goc i ja smo logično posumnjali kako se na stejdž prošvercala i neka pijana maturantica željna deranjem proslaviti svoje zadnje srednjoškolske petice. Ali. S obzirom da je kreštavi glas izlazio iz usta na licu klasične srpske teen-pornić DNK (nisam ni šovinist, ni ageist, ni filmist; samo zovem kako vidim), svako joj je slobodno muško bilo spremno sve oprostiti u trenu. Pitajte Čosa, on će slikovitije pojasniti.

Drugi adut u njenom rukavu, a zapravo najjači adut cijelog benda, priču je ipak, barem što se mene tiče, preokrenuo u njihovu korist. Nikola Pavković naprosto je autor genijalnog kataloga pjesama, skladištenog prvenstveno na prvim trima pločama, iako se i na posljednjim dvjema da naći nešto nebrušenih dragulja. Znate šta, ja nikad nisam bio strog ali pravedan i još me i u školi i na faksu živciralo kad bi kolege tim opisima hvalili neke profesore. Šta me boli kurac šta je profa pravedan ako ja bez učenja nemam šanse dobit pet (srednja) ili proć (faks)? Daj ti meni radije one nepravedne, sklone ocjenjivanju prema arbitrarnim simpatijama, pa se mogu provuć i uz znatno manje učenja, kao onda kod strahitrepetnog Ante Stamaća koji mi je četvorku u indeks upisao čim je skužio da sam porijeklom s Brača! Da se vratim na OPO; da sam u istim zvučno-vokalnim neuvjetima gledao neki bend za koji me ne veže ama baš ništa, posrao bih im se po glavi. Ovako, sve veselo metem pod tepih čim mogu najglasnije moguće pjevati predivne nespretne besmislice iz ‘Voajera’, ‘U koloru’ ili bilo koje druge pjesme koja mi je grijala prve zagrebačke studentske zime. Prošli sam se put bio požalio kako su mi nedostajale ‘U mraku’ i najbolja od najboljih ‘Januar’, danas za reprizno gunđanje nemam potrebe jer su obje bile izvedene urnebesno, poletno i sposobno me pomladiti za barem trećinu. Zato sad redom idu sve pjesme koje nisu svirali, a koje spadaju u kanon – ‘Izgubljeni dan’, ‘Vremojed’, ‘Sreća’, ‘Amnezija’, ‘Tonemo’. Možda mi se sljedeći put ispune i ove želje.

Naravno, nikakvim žalopojkama nema ni kvadratnog centimetarčića mjesta, jer je bend bez ikakvog sustezanja u svojih sat i pol nabio punih 30 pjesama, od kojih su samo dvije, ‘Moju sobu’ i ‘Pticu’, za kraj ponovili i na bisu, otvorenom neočekivanom obradom Cureove ‘In Between Days’. Ubacivane između starih favorita, i ovodesetljetne su pjesme zvučale zanimljivije, bliže onoj srži kojom me je bend eponimnim debijem i ‘Barbiecueom’ i bio osvojio. Jedina prava želja tako je samo ona širenja postave na još jednu gitaru, jer je šaltajući solo i ritam zadatke Pavković sinoć znao malo zaplivati, odnosno neravnomjerno glasno odsvirati sve dijelove dionica. Ako već anti-pjevačicu u bendu drži zbog energije i eventualnih privatnih simpatija, nipošto se ne bi trebao praviti baja koji sve gitarske dijelove snimljenih pjesama i uživo može izvesti sam. Osim ako stvar nije u tada nužnom smanjivanju pojedinačne zarade s četvrtine na petinu, ili kako već, u što mi se zapravo uopće ne ulazi. Zato što mi osmjehom i sviračkom radošću dovoljno pokazuje da mu je to sve i dalje ogromni gušt, jednak onome koji sam i osobno osjećao cijele jučerašnje večeri. A i lijepo je oprostiti poneke mane onima koje voliš. Set lista: Voajer – Moja soba – Ptica – Samo svoja – TV – Hodamo na rukama – Izabela – Saša Ajdanov – Super sexy – Pesma o meni – Nikako ne mogu da – Lica – U mraku – Na biciklu – Reda radi – Pesma za mene – U koloru – 1000 – Vidim se – Tik-tak – Maštoplov – Udari me – Baš me briga – Januar – Budi tu – Mladiću moj – BIS: In Between Days – Miki, Miki – Moja soba – Ptica

Goriline naj serije nultih: #10-#6

Svibanj 19, 2010

10. Združena braća (Band of Brothers)
[600 bodova / 12 glasova / jedno prvo mjesto]
Od svih ratova, o Drugom svjetskom napravljeno je daleko najviše filmova, među njima solidan broj odličnih – ali tek je na malom ekranu, sa “Združenom braćom”, dobio svoj najuvjerljiviji prikaz. Producenti Hanks i Spielberg pokazali su da mogu već koju godinu ranije, nažalost samo u prvih petnaest minuta “Spašavanja vojnika Ryana” i neponovljivom iskrcavanju Amerikanaca na plažu Omaha, nakon čega su usrali motku i ostatak filma pretvorili u patetično patriotsko izdrkavanje. Iz greške su, srećom, izvukli pouku, jer u sedamstotinjak minuta “BOB”-a gotovo da nema kadra u kojem se vijori američka zastava, ne čuje se himna niti slavi domovina; ovdje su u prvom, i jedinom planu – vojnici. Pratimo pripadnike padobranske jedinice Easy Company (zvuči masu bolje nego Satnija E), 506th Parachute Infantry Regiment, 101st Airborne Division. Svi dobrovoljci prošli su najtežu moguću obuku, i onda punih 14 mjeseci vojevali sa Švabama po Europi – od Normandije u koju su iskočili noć prije samog iskrcavanja, preko Nizozemske i fijaska operacije Market Garden, nadljudskog otpora nadmoćnom neprijatelju i zimi u Bastonji, sve do ulaska u domovinu Reicha. Kako od njih nije bilo elitnijih, pouzdanijih i odvažnijih, uvijek su u borbi bili naprijed, izloženi, na najtežem položaju. Od oko 150 vojnika satnije na početku rata, njegov kraj nije dočekala polovica. Epopeju satnije romansirao je povjesničar Stephen Ambrose i dao predložak seriji, s čijih su deset epizoda Združena braća dobila najljepši spomenik, trajni podsjetnik budućim generacijama na heroizam onih koji su dali ponajveći doprinos u uništenju Hitlerovih armija. Svaka epizoda počinje elegičnim sjećanjima preživjelih na ratne dane, iz kojih je vidljivo da ni 60 godina nije dovoljno da im se, dok pričaju o paklu kroz koji su prošli sa suborcima, oči ne ispune suzama a glas zadrhti. Glumci-vojnici listom su fenomenalni i ne valja nikog izdvajati, osim možda Damiana Lewisa u ulozi Richarda Wintersa, spiritus movensa satnije i prvog među jednakima. Dodatnu dozu autentičnosti daje i to što svi ti vojnici nisu fini i kulturni momci, nego mahom intenzivno psuju, loču pri svakom odmoru i kradu naci-imovinu čim se za to ponudi prilika. Isto tako, daju potvrdu da dugotrajna izloženost ratnim užasima i pogibijama prijatelja lako slomi i one najjače. Scene bitaka teško da mogu biti impresivnije i opravdaju svaki od 125 milijuna uloženih dolara, čime je HBO tada uvjerljivo skršio rekord za budžet mini-serije. Da rezimiram, ovo bi djelo trebalo biti sastavni dio nastave povijesti u školama, jer najveći od svih ratova približava bolje i dublje nego ne znam kakvi udžbenici ili dokumentarci. Lektira nad lektirama. (PP)

9. Kalifornikacija (Californication)
[679 bodova / 18 glasova]
Da mi je netko prije nešto više od godinu dana rekao da će mi se sa facebook-profila kočoperiti slika mrskog i antipatičnog Davida Duchovnyja, vjerovatno bih ga poslao u kurac i odbrusio mu da ću prije Arkanovu sliku staviti nego Mulderovu. Al eto, mišljenje sam promijenio iz temelja, a u moj život je ušla “Kalifornikacija”. Hank Moody živi život koji sanja svaki normalni muškarac – kao pisac je, a zapravo ne radi ništa nego konstantno jebe vrhunske žene koje mu same upadaju i jedu iz dlana; opija se, sluša super mjuzu i skuplja ploče, a ima i predivnu bivšu ženu koja to sve razumije i stvarno ga voli, i on voli nju, i oni će biti opet skupa i yada-yada-yada… (SČ)

8. U uredu (The Office US)
[729 bodova / 16 glasova / dva prva mjesta]
Kad je NBC ponudio Gregu Danielsu (“The Simpsons”, “King of the Hill”) da adaptira “The Office” za američko tržište, nitko mu nije davao previše šanse, a reakcije na pilot-epizodu bile su sve samo ne pozitivne. Drugu epizodu “blijede kopije puno boljeg BBC-jevog originala” gledalo je duplo manje Amerikanaca nego prvu, a onda se u kolovozu 2005. Steveu Carellu dogodio Appatowljev “The 40-Year-Old Virgin”, i prerađeni “The Office” je na krilima odjednom mega-popularnog i znatno samouvjerenijeg Carrella, ali i multi-talentirane scenarističko-glumačke ekipe koju je Daniels okupio (Mindy Kaling, B.J. Novak i Paul Lieberstein ujedno su i glumci i scenaristi, Carrell je sam napisao i režirao već nekoliko epizoda, a redateljski je debi pretprošli tjedan imao i ‘roker’ Rainn Wilson – doduše, radi se o najlošijoj epizodi američkog “Officea” još od pilota) u svojoj drugoj, odnosno prvoj pravoj sezoni, zasjao punim sjajem. Michael Scott nije David Brent: obojica su neuspješni šoumeni s nepresušnom zalihom urnebesnih zabluda (što bi Michael reko, “Jesus can heal leopards”), ali Michael Scott je ipak light-verzija Davida Brenta, prilagođena američkom tržištu, uglavnom dobronamjerni emotivac koji se trudi svaki dan podići i držati barem jedno dijete u naručju. Svejedno, gdje god se yours truly nalazio u petak ujutro, prva stvar nakon buđenja mi je uvijek skidanje torenta nove epizode američkog “Officea”. Jednom kad se zaljubite u Jima & Pam (Pim? Jam?), Dwighta, Andyja, Creeda, Tobyja, Darryla, Angelu, Oscara, Kelly, Stanleyja, Kevina, Ryana, Meredith i Phyllis (da sad ne spominjem Todda Packera, Dwightovog rođaka Mosea i novu ‘vrckavu’ recepcionisticu Erin – scenaristi su ove sezone sjajnom Edu Helmsu trebali smisliti puno bolji storyline), nema više povratka (ponovimo svi zajedno: jebo najbolji scenarij na svijetu ako nemaš likove i glumce). Btw zar smo se samo Micheal i ja zaljubili u Holly Flax? Evo već šesta sezona je pri kraju, a američki “The Office” je postao toliko velik da su Daniels i Michael Schur za NBC osmislili i potpuno se posvetili novom mockumentaryju, “Parks And Recreation” (uvjerljivo najbolji sitcom sezone 90/10, ako mene pitate), što je nažalost rezultiralo najlošijom sezonom US “Officea” još od prve. Dakle, možda i prevelik. That’s what she said. (MH)

7. South Park
[731 bod / 20 glasova]
Odmah da priznam, promaknuo mi je dobar dio epizoda u nultima. U svojoj trinaestoj sezoni “South Park” uvjerljivo drži titulu serije koju najduže pratim, ali s tolikim vijekom trajanja bilo je neizbježno da interes pomalo glavinja, pa i da na mahove zaboravim na fiktivno mjestašce u Coloradu. Onda se nekidan dogodila ta famozna 200. epizoda, i došla kao lijep podsjetnik da ova beskompromisna animirana satira današnjeg društva, i nakon svih godina zajebavanja na račun svega i svakoga, treba i zaslužuje postojati i dalje. Neustrašivi Trey Parker i Matt Stone u jubilarno su izdanje potrpali većinu selebritija koji su im služili kao glavne mete sprdnje u prošlosti, a opet su se pojavili i Super Best Friends, nesputano društvance bogova i proroka, među inima Isus koji drka na pornografiju, Buda koji vuče lajne kokaina, ali i “onaj kojeg se NE SMIJE prikazati”; iako su Muhameda obukli u kostim medvjeda, reakcije u vidu prijetnji smrću iz radikalnih islamističkih udruženja nisu izostale. Cijela frka je pokazala da Parker i Stone i dalje čvrsto vjeruju da nema toga što smije biti zaštićeno od zdrave kritike kroz humor – ali i da za to uvjerenje imaju muda i svoju glavu staviti u torbu. Takvom stavu mogu samo skinuti kapu, a “South Parku” zaželjeti još puno maksimalno slobodoumnih epizoda. Svježe inspiracije teško da će im usfaliti, jer ništa ne ukazuje da bi vrelo ljudske zatucanosti, ignorancije i fanatizama svih vrsta uskoro moglo presušiti. (PP)

6. Izgubljeni (Lost)
[963 boda / 18 glasova / dva prva mjesta]
U nedjelju, 23. svibnja 2010, dvoipolsatno finale spustit će zavjesu na poprište omiljenog mi miksa neprohodne kvazi-filozofske hermetike vječnog predznaka i najluđe televizijske zabave desetljeća koje još uvijek, barem ovdje na Gorili, neumorno nastavljamo kompilirati. I, sve se nešto mislim, apsolutno je prikladno da ovo pišem u ponedjeljak, ne znajući Odgovore. Ne znajući gotovo niti jedan jedini bitan odgovor, točnije je reći. Gotovo sam punih pet godina života – od jedne lipanjske večeri 2005. godine, kada mi je Tonći bio donio prvu sezonu, pa sve do danas – umalo pa svakodnevno u glavi vrtio moguće rasplete, skicirajući željene ishode, premotavajući viđeno u potrazi za promašenim znakovima, pa bi bilo doista glupo pokušaj rezimea nabaciti iz perspektive ušća u koje su (nadam se, najtoplije se nadam, držim fige i molim se onome kome se molimo mi ateisti) utekle sve vode ove fenomenalne serije. Glupo, jer to naprosto ne bi bilo to, i jer sam ovako još uvijek jednako očaran, zaveden, razvaljen i zbunjen, pomiren s činjenicom kako, zapravo, važna pitanja odgovore ni ne mogu imati. Alo, alo, čekaj malo, majstore… Pomiren? Koga ja to zajebavam?!? Normalno da nisam pomiren! Normalno da stremim znanju! Normalno da i dalje svaku svakcatu epizodu “Losta” gledam nadajući se rješenjima, bistrenju, tragovima, dokazima da sam glupan koji u vrijeme kada je to inteligentnijima uspijevalo nije ama baš ništa skužio. Samo, stvar je u tome da, nema li diler kvalitetnu robu razjašnjenja, ja za fiks bez krzmanja i dalje kupujem sumnjivi stuff daljnjeg zaplitanja. Nadam se da ću se znati nositi s apstinencijskom krizom na pomolu. (GP)

(pisali: Petar Panjkota, Saša Čobanov, Matija Habijanec, Goran Pavlov)

Goriline naj serije nultih: #70-#61

Svibanj 18, 2010

70. Brotherhood [99 bodova / 6 glasova]
69. Garth Marenghi’s Darkplace [100 bodova / 2 glasa]
68. Desperate Housewives [101 bod / 5 glasova]
67. Coupling [119 bodova / 4 glasa]
66. Spongebob Squarepants [120 bodova / 2 glasa]
65. Ed [120 bodova / 4 glasa]
64. Friends [120 bodova / 5 glasova]
63. Nip/Tuck [120 bodova / 5 glasova]
62. Generation Kill [122 boda / 3 glasa]
61. The Thick of It [128 bodova / 3 glasa]

Goriline naj serije nultih: #15-#11

Svibanj 18, 2010

15. Freaks and Geeks
[523 boda / 10 glasova / dva prva mjesta]
Negdje između Slaterovog ekspozea o Georgeu Washingtonu i vanzemaljcima te Mikeove hrabre šake u Clintovoj faci, crvenokosa Cynthia u “Dazed and Confused” kaže: “Pedesete su bile dosadne, šezdesete su bile genijalne, sedamdesete su, hm, očito sranje, a osamdesete bi mogle biti nešto sasvim drugačije.” Svatko tko je ikada bio relativno normalan tinejdžer, reklo bi se, zna da je svako desetljeće totalno sranje. Kako god da ga okreneš.  Jer se događa upravo tebi. Iako je pop-kultura premrežena tinejdžerskim pričama o tim formativnim godinama koje svi preziru, nisam siguran da ih je snimljeno baš tako mnogo koje to prikazuju na tako direktan, bolan i duhovit način. A sudeći prema onome što danas rade, Juddu Apatowu i ekipi se vjerojatno činilo da je to i jedini mogući način. Jedna sezona, 18 epizoda, i nebrojeni sati smijeha i suza. (VM)

14. Malcolm u sredini (Malcolm in the Middle)
[544 boda / 16 glasova]
O, kako smo voljeli disfunkcionalne familije u nultima! Nakon šećernog overdosea u 80-ima i 90-ima; nakon “Pune kuće”, “Cosby Showa”, “Dadilje” i ostalih kamena temeljaca popodnevne sheme RTL-a, udaljili smo se od sklada, podrške i ljubavi što su se protezali kroz bezlične 20-minutne epizode koje su vaši roditelji obožavali. Ekipa “Malcolma u sredini” stvari je otfurala u drugu krajnjost – istovremeno ostajući u zadanim granicama, ukoliko to ima smisla. Da, Wilkersonovi su bili disfunkcionalna familija, s labilnim Halom, živčanom Lois, nesigurnim Malcolmom, nasilnim Reesom, naivno-podmuklim Deweyjem i buntovnim Francisom, ali su, na kraju dana, uvijek stajali zajedno. Sklad, podrška i ljubav su i dalje bili tu, no srećom pospremljeni u drugi plan kako bi napravili mjesta za urnebesne situacije, smiješne fore i sjajno osmišljene, psihotične likove. (HF)

13. Dva metra pod zemljom (Six Feet Under)
[568 bodova / 15 glasova]
Tuga. To je uvijek prva riječ koja mi padne na pamet kada pomislim na “Six Feet Under”. Egzistencijalna tuga i dread. I tek onda Nate, Claire, David i njihova stvarno nikad sretna mama – obitelj pogrebnika iz sunčanog L.A.-ja, primjer moderne sjebanosti. Prelako bi bilo reći da je “Six Feet Under” depresivan, možda pomalo i jest, ali nudi i tračak nade. Ovo malo remek-djelo scenarista Alana Balla jedna je od prvih serija koja mi je bila bolja od mnogih filmova; televizija je odrasla, i zvala se HBO. 🙂(LR)

12. Novozelanđani u New Yorku (Flight of the Conchords)
[586 bodova / 14 glasova]
Parodiranje popularne glazbe kao temeljni lajtmotiv humoristične serije ne čini mi se kao pretjerano dobra ideja – takvo što bi se prije moglo svidjeti nekome tko glazbu ne doživljava. “Flight of the Conchords” je, valjda, iznimka koja potvrđuje to pravilo. Jer čak i kad se ponavljaju, Bret McKenzie i Jemaine Clement – novozelandski duo u vječitoj potrazi za “svojih pet minuta” u New Yorku – toliko su smiješni, i rade to što rade s toliko šarma, da im je teško odoljeti. Pogotovo Jemaine, s facom nalik na polumaorsku varijantu Austina Powersa (ujedno i najzaslužniji za jedan od vrhunaca serije, epizodu “Bowie”). Bret i Jemaine pod imenom FOTC i inače djeluju kao komično-glazbeni izvođači, i mada nisam siguran da bih njihove pjesmice previše slušao “na suho”, u formi videospotova uklopljenih u kontekst serije mnoge se od njih doimaju poput punokrvnih pop-hitova. I vabe na ponovno gledanje. Također, zahvaljujući češćim padovima nego usponima u karijeri dinamičnog dua, ali i sporednim likovima poput šašave Mel, jedine im obožavateljice i wannabe groupie-djevojke, te njihova nevještog menadžera Murraya, činovnika u novozelandskom konzulatu – u svijetu Conchordsa mogli bi se prepoznati i mnogi domaći izvođači, bilo s tzv. demo-scene ili oni “pravi”. Ipak, golema većina njih nikad neće postati ni izbliza toliko zabavna, pa ni muzikalna, kao što su ova dvojica Kiwija. (MŽ)

11. 24 sata (24)
[594 boda / 10 glasova / tri prva mjesta]
Kaže mi Tonći da se raspišem oko “24”. Međutim, riječi jednostavno ne dolaze. Ako napišem da je ovo fenomenalan akcijsko-dramski triler, neću reći ništa novo. Dugo, predugo sam odlagao gledanje ove serije. Davno, davno sam je par puta uhvatio na HRT-u i to je bilo to. Međutim, nakon maratonskog upoznavanja s “Lostom” i nedostatka novih epizoda istog, morao sam naći neki novi fix. I tako mi je “24” pao na pamet. Krenem s gledanjem, i nakon par epizoda shvatim… jebote, pa kako je pet sezona nečeg ovako dobrog moglo proći pored mene?!? Predrasude su gadna stvar. Naravno, dosta ljudi će reći da je serija zapravo fantastična reklama svemoćne američke politike. Glupost, ofkors. Neki će ukazati na nemogućnost održavanja priče u real-timeu. Još jedna glupost, ofkors. Neki će reći da ih serija čini nervoznima i da im je to, brate, previše adrenalina. Pa, khm, zar nije u tome i bit, zar to nije pozitivna stvar? Nekima će zasmetati što Jack Bauer tijekom prvog reklamnog bloka pojede Chucka Norrisa, a tijekom drugog riješava CSI-slučajeve. Opet glupost. Nekima smeta previsoki death rate. Ma! Ono što su Damon Lindelof i Carlton Cuse najavljivali u vezi “Losta” – “nitko od likova nije siguran, svatko može umrijeti u bilo kojem trenutku” – autori “24” rade od prvoga dana i, za razliku od “Lostovog” dvojca, to rade bez foliranja. Još vas nisam uvjerio? Nevjernici, nabavite Bauera, zahvaljivat ćete mi se kasnije. (IG)

(pisali: Vatroslav Miloš, Hrvoje Frančeski, Luka Rukavina, Matko Žurić, Igor Gnjatović)

Goriline naj serije nultih: #20-#16

Svibanj 17, 2010

20. Vratiće se rode
[431 bod / 8 glasova / jedno prvo mjesto]
Ako idete u Barandu, obavezno recite retardu na pumpi da vam obriše šoferšajbnu, inače ćete završiti u bari, pa će vam srdačni domaćin naplatiti izvlačenje između dva šamara koje je udelio svojoj supruzi; ludi učitelj će se na grobu svoje žive žene žaliti kako nema roda, još će nekoliko tipova isprašiti svoje životne saputnice, otkrićete da je gradonačelnik korumpiran, selom vlada mafija. Naići ćete na striptiz-klub/bordel u kući od naboja; povremeno ćete se ponašati veoma nelogično, jer su došli novi scenaristi… A ako ste usto nedajbože Beograđani, manijak na traktoru jebaće vam mater prilično učestalo. Jebaćete mater i vi sami sebi jer niste na vreme prestali gledat ovu seriju, što samo dokazuje da se “Rode” mogu svrstati uz najveće TV-događaje prošle decenije kao što su “Battlestar Galactica” i “Lost”. Kad zaglavite u lekovitom blatu, jednostavno si ne možete pomoći! (ID)

19. Na rubu zakona (The Shield)
[443 boda / 9 glasova / jedno prvo mjesto]
Trebalo mi je par sezona da mi se svidi “NYPD Blue”. Ni “Homicide” na početku nije toliko razvaljivao (kao što se uobičajeno misli). Čak se ni kod “The Wire” na početku nije moglo vidjeti o kakvoj epskoj i fantastičnoj mrcini se tu radi. “The Shield” nije imao tih problema: u prvoj epizodi nam se bez pardona daje do znanja da je Vic Mackey pokvaren, korumpiran, “prljav” pajkan. Nema lažnog moraliziranja, Vic i njegova ekipa patroliraju po L.A. i prvo pucaju, onda uzimaju lovu, pa tek onda postavljaju pitanja. U prijevodu, svijet nije crno-bijele boje – i čak i ako si pozitivac, možeš dobiti metak u čelo od ruke Vica Mackeyja. Ovo je također, po mojem ličnom, personalnom i osobnom skromnom mišljenju, jedina serija nultih koja je kroz sve sezone uspjela ne samo održati, već i podići razinu kvalitete; ako vas prva sezona šokira, do finalne sedme ćete plakati od sreće koliko je ovo dobro. Ne vjerujte svekolikom hypeu oko “The Wirea” – “The Shield” je najbolja policijska serija nultih. (IG)

18. Battlestar Galactica
[494 boda / 12 glasova]
Među mnoštvom serija čija je radnja smještena izvan Zemljine atmosfere, “Galactica” je suverena vladarica. U početku zamišljena kao reinterpretacija istoimene serije s konca sedamdesetih, verzija Rona D. Moorea i Davida Eicka redefinirala je SF kao žanr, smjestivši u ambijent svemirskih brodova i dalekih galaksija priču toliko ljudsku i suvremenu da se s njom malo koja ovozemaljska serija može mjeriti. Zarobila me već u pilotu, u kojem 12 planeta na kojima živi ljudska rasa biva uništeno u nuklearnom napadu cylonaca, robota koje su stvorili sami ljudi. Preživi njih pedesetak tisuća razasutih po svemirskim brodovima, na čelu sa zastarjelom, ali i dalje moćnom Galacticom; zajedno se daju u bijeg od robota (među kojima ima i humanoida), u potrazi za davno izgubljenom trinaestom kolonijom, Zemljom – ima li ikoga koga ovakav zaplet ne bi privukao? Put do Zemlje traje četiri sezone, odnosno 75 epizoda: od toga je tri četvrtine izvrsnih, dok ću njih 10 do 15 u svakom trenutku svrstati među vrhunske u konkurenciji svih serija ikada. U različitim trenucima iste epizode “Galactica” je znala biti svemirska pucačina, politička drama, mračni psihološki triler, religijska metafora, kritika današnjeg društva u kojem se gaze ljudska prava, ili jednostavno maksimalno uzbudljiva zabava. Fenomenalno napisana, režirana i snimljena, diči se i nenadjebivom glumačkom ekipom koju predvode čudesni Edward James Olmos i Mary McDonnell, a uz njih dvoje još je sigurno petnaestak glumaca u “Galactici” odigralo uloge života. Treba izdvojiti i genijalan soundtrack koji je također rušio granice. Ma, ako su put na Mjesec i “Battlestar Galactica” najdalje što je čovjek otišao u svemir, u doslovnom i televizijskom smislu, prije će astronauti zakoračiti na Mars nego se pojaviti serija koja će nadmašiti “Galacticu”! Ispadne li da sam u krivu, neće mi biti žao. (PP)

17. Statisti (Extras)
[505 bodova / 13 glasova]
Ja jako volim Rickyja Gervaisa. “The Office” mi je najdraža serija nultih, “Extras” mi je službeno u top pet premda bih u ovom trenutku na vrh stavio obje u paketu, plakao sam na “The Invention of Lying”, redovito gledam imal kaki novi skeč na jutjubu, čak sam pogledao i sve stand-up nastupe, a to je forma koju baš izrazito ne volim (uz svo dužno govno izuzetno briljantnim hrvatskim stand-up komičarima iz grupe Pet prijatelja). Ricky je prvo promijenio svijet jednim najobičnijim pogledom u kameru Davida Brenta, pa prodao taj shtick Amerikancima, Francuzima i Njemcima, a zatim zajedno s nezaobilaznim, tri metra visokim ‘čudovištem izbuljenih očiju’ Stephenom Merchantom, napravio još jedan popularan sitcom. Ricky je u “Extras” preuzeo ulogu Andyja Millmana, strejt čovjeka okruženog kretenima (skoro pa Tima iz “Officea”) koji u biti želi postati Ricky Gervais ali na kraju napravi najgori sitcom na svijetu, kultni “When The Whistle Blows”, a neke nove Brentove glume Merchant i hrpetina celebrityja. Što izdvojiti? Sir Ian McKellen sa svojim perfidnim glumačkim metodama. Trenutak u kojem Bowie zapjeva: “Little fat man who sold his soul”. Proročanska epizoda s raskalašenom Kate Winslet. Scena s mineralnom. Previše ih je. Pa onda taj spektakularni, dirljivi božićni specijal. U sjajnom razgovoru s uglađenim Jamesom Liptonom u “Inside the Actors Studio”, Ricky je došao do same srži onoga što razlikuje “Extras” i “The Office” od plitkih ‘fora’, predvidljivih referenci, iritantno bezosjećajnog odmaka i jeftinog podilaženja idiotima koji ta sranja gledaju, što su manje-više sve komponente većine današnjih sitcoma. Rekao je: “I can’t laugh at someone I don’t like. I think the most important thing in comedy is empathy.” Ricky i Stephen vole svoje likove, koliko god ih stavljali u najneugodnije moguće situacije, a to je već pola scenarija. Nagovarali su Rickyja da barem Andy Millman, kad već David Brent nije, doživi više od dvije sezone po šest epizoda i božićnog specijala – uostalom, nakon Bowieja, McKellena i De Nira uloge najgorih mogućih verzija samih sebe htjele su i puno veće čunke od tamo nekog Chrisa Martina – ali stara majka Leibovitch jednostavno nije htjela slušati. (MH)

16. Dexter
[517 bodova / 16 glasova]
Većina filmskih i TV-vigilanata – a pod time ne podrazumijevam likove čija je osveta reakcija na pojedinačnu situaciju, već one koji su “čišćenje ulica” pretvorili u svoj životni stil i poziv – zapravo su antipatični, samodopadni tipovi, koji su od početne ideje služenja narodu kojeg je pravo zakinulo za pravdu otišli u drugu krajnost. Dexter Morgan, jedan od najopasnijih (jer „mozak s jajima“ je dobitna kombinacija), čista im je suprotnost. Možda i zbog toga jer svoj ubilački niz nije ni započeo nošen željom da pomogne zakinutima pa se, primarno zadovoljavajući svoje psiho-porive, i uspijeva prilično dosljedno držati kodeksa da tamani najveće ljudsko smeće. Uz sve je to uzoran susjed, kolega, prijatelj i životni drug – savršen antijunak. Pače, antijunačina, uzmemo li obzir da ga tumači Michael C. Hall koji se, zahvaljujući ulozi u “Dva metra pod zemljom”, prometnuo u jednog od najdojmljivijih TV-glumaca 2000-ih. U “Dexteru” mu, baš kao i u najboljoj seriji ikad posvećenoj grobarskom biznisu, društvo pravi birana ekipa, pa se kroz prve četiri sezone nadmudruje s njuškama kao što su Keith Carradine, Jimmy Smiths i John Lithgow. Ma ljudi moji, ko to može platit!? (MŽ)

(pisali: Ildiko Dekany, Igor Gnjatović, Petar Panjkota, Matija Habijanec, Matko Žurić)

Goriline naj serije nultih: #80-#71

Svibanj 16, 2010

80. The Riches [80 bodova / 5 glasova]
79. That’s My Bush! [82 boda / 3 glasa]
78. How I Met Your Mother [82 boda / 4 glasa]
77. Odmori se, zaslužio si [82 boda / 5 glasova]
76. Eastbound & Down [89 bodova / 3 glasa]
75. The Lost Room [90 bodova / 3 glasa]
74. Doctor Who [90 bodova / 4 glasa]
73. One Tree Hill [95 bodova / 3 glasa]
72. Monk [96 bodova / 2 glasa]
71. Sons of Anarchy [98 bodova / 6 glasova]

Goriline naj serije nultih: #25-#21

Svibanj 15, 2010

25. Family Guy
[374 boda / 12 glasova]
“Family Guy” je najgori upravo kad se svodi na ono što mu njegovi protivnici redovito spočitavaju, hrpu nasumično nabacanih popkulturnih-referenci koje su usto često toliko lijene da bi to što si prepoznao lik iz nekog prastarog crtića ili s kutije cornflakesa trebalo biti, kao, već samo po sebi smiješno… i mada znam da se neće svi fanovi složiti s tom procjenom, jebiga, i dalje stoji da kad gledam okolo ljude kako se nabacuju citatima ili postavljaju klipove, to su najčešće citati ili klipovi onih drugih dijelova “Family Guya”! Onih u kojima je serija “tek” nabrijaniji klon “Simpsona”, ali Simpsona u startu rasterećenih od manje-više bilo kakvih težnji za kontinuitetom ili internom logikom, što autorima daje slobodu da rade što god hoće, da žrtvuju ako treba sve za dobar geg, a da se njihovi likovi pritom – za razliku od “Simpsona” iz npr. jedanaeste sezone (dalje nisam imao srca gledati) – ne pretvore u zombije bez duše. (TK)

24. Damages
[381 bod / 10 glasova]
Kao i “The Wire” ili “Veronica Mars”, ovo je jedna od onih serija koje mnogi ljudi – mnogi za koje je ko stvorena! – otpišu bez gledanja čim čuju o čemu se radi, a pošto je ipak ne prati toliki hype kao “The Wire”, puno je ljubitelja kablovskih drama preskočilo “Damages” pretpostavljajući valjda da je to neki moderni, profinjeniji “Zakon u Los Angelesu” ili štatijaznam. A totalno nije! Zanemarivo malen dio radnje se odvija u sudnici, a odvjetnička firma Patty Hewes faktički funkcionira kao detektivska agencija; serija je u jednakoj mjeri uzbudljivi triler koliko i ozbiljna karakterna drama, s epskim klupkom misterija i obrata, zapetljanim da zapetljanije ne može biti, ali pri čemu je za hvatanje konaca nužno proniknuti i u turbulentni unutarnji život likova, čiji motivi i dvojbe nikada nisu servirani na pladnju – tako da je sve skupa jedna beskrajno zadovoljavajuća gimnastika za mozak, na pola puta između “Lost” i “Mad Men” u najpozitivnijem mogućem smislu. E, i najbolja glumačka postava ikada (Glenn Close! Ted Danson! Tate Donovan! Martin Short! Marcia Gay Harden! Campbell Scott! Lily Tomlin!). (TK)

23. Rim (Rome)
[404 boda / 9 glasova]
ATIA: Where were you?
OCTAVIA: I was at an orgy, mother. It was an orgy.
AGRIPPA: Early stages. Early stages of an orgy. The bacchic rituals had not yet begun.
ATIA: You stupid drunken slut. It’s that bitch Jocasta’s fault. She’s the one that’s led you astray.
OCTAVIA: So I was at an orgy. Who cares?
ATIA: What do you think your brother will do if he finds out?
OCTAVIA: I pull a hair for what my brother will do.
ATIA: Oh, really? Whilst he’s at the forum preaching piety and virtue to the plebs, you’re sucking slave cock at an orgy. How do you think that looks? He’ll banish you, at the very least.
OCTAVIA: No, he won’t. And I sucked no slave cock. It hadn’t got to that part.
Orgije, orgije, orgijeeeee! Kleopatra na cracku! Krv do koljena! Robovi na akciji – samo danas – 50%! Da, “Rim” je brutalna priča o seksu, a malo i o krvi, znoju i guzama, u kojoj svi međuljudski, a bome i politički odnosi ovise o postignutoj razini seksualne zadovoljštine nekog pojedinca, bez obzira radi li se samo o bezazlenom, nježnom dodirivanju dvoje zaljubljenih ili o realizaciji ultimativne seksualne fantazije žene koja cijeli život gradi svoju moć u Rimu samo da bi, kad-tad, ostvarila the orgazam koji u sebi uključuje seks njene kćeri i sina. Pri čemu ama baš nitko nema problema s ubijanjem, orgijama, heavy-drogriranjem, prevarama, LBTG, silovanjima, incestom, mladim dječacima i djevojčicama, jer sve je u službi nesputane radosti seksa. Klasik koji prati život Rima od pobjede Cezara nad Galima (iako znamo da jedno malo galsko selo nikada nije pokoreno) do zabrakadiranja Kleopatre i Marka Antonija u palaču u Aleksandriji gdje su se, zajedno sa svojim podanicima i robovima, bezbrižno fukali do kraja života. (BM)

22. Svita (Entourage)
[411 bodova / 11 glasova]
Zadnji put kad se Hollywood ovako opako poigrao sa svim svojim stereotipima, dobili smo Altmanovog “Igrača”. No kada Ari Gold kaže da mora ići kući na večer analnog seksa, očito je da se dosta stvari promijenilo od Altmanovog remek-djela iz 1992. Ako ste se ikada zapitali kako bi vam život izgledao kad biste postali holivudska zvijezda u usponu, look no further – “Entourage” je serija za vas. Seks, seks, seks, prolupali režiseri i agenti, holivudski probisvijeti, gomila cameo-pojavljivanja (Gary Busey i Matt Damon prije svih), neponovljivi gubitnik Johnny Drama, bucko Turtle, vražić E, zvijezda u usponu Vince, najjači hollywoodski gay-sian Lloyd i apsolutno nenadjebivi kralj one-linera Ari Gold! Mnogi su pokušavali ponoviti formulu (vidi pod “Californication”), ali samo je “Entourage” mogao strpati komediju, satiru,seks i dramske elemente u nepunih 25 minuta kako spada. Johnny,Turtle, E, Vince, Lloyd i Ari vas čekaju; šta vi čekate? (IG)

21. Televizijska posla (30 Rock)
[420 bodova / 11 glasova]
Pilot sam gledao drito po povratku iz prvog u, vjerujmo, dugom nizu posjeta glavnom gradu svijeta, gdje sam bacio pogled i s vrha nebodera prema čijoj je skraćenoj adresi serija imenovana. “30 Rock” od tada revno skidam iz tjedna u tjedan, evo već četvrtu sezonu, iako se tu i tamo (u zadnje vrijeme nešto češće) zalomi i neimpresivna epizoda. Vrsna kreatorica u glavnoj ulozi je Tina Fey, privlačna intelektualno, manje seksualno, bivša glavna scenaristica vječnog “Saturday Night Livea” (“30 Rock” je bazirala na iskustvima iza kulisa istog). Ipak, seriju nije mogla nositi sama, pa je jack-pot stigao tek kada je lik njezinog nadređenog – ponosnog republikanca koji živi smjernice Jacka Welcha, ali je ujedno i zagriženi romantik – pristao utjeloviti Alec Baldwin. Prvog među braćom zasluženo je stigla druga glumačka mladost u ulozi koja mu bolje pristajati ne može. Vrijedan pažnje je i Tracy Morgan, koji Chrisu Rocku i drugim pretendentima uspješno oduzima titulu vodećeg crnog komičara Amerike. A kad već spominjem titule, i Tina i Alec kupe Emmyje već tri godine u nizu, što našim TV-glavonjama, naravno, ne znači puno – pa tako “30 Rock” ide na Novoj TV nedjeljom u ponoć i po, nakon Red Carpeta. Nuff said. (PP)

(pisali: Tonći Kožul, Bojan Mandić, Igor Gnjatović, Petar Panjkota)

P.S. #20-#16 u ponedjeljak, a sutra mali predah uz #80-#71.

Goriline naj serije nultih: #90-#81

Svibanj 14, 2010

90. Firefly [67 bodova / 3 glasa]
89. That 70’s Show [67 bodova / 6 glasova]
88. Bitange i princeze [68 bodova / 4 glasa]
87. A Touch of Frost [70 bodova / 1 glas]
86. Ugly Betty [70 bodova / 5 glasova]
85. Dead Like Me [74 boda / 3 glasa]
84. The Tudors [76 bodova / 2 glasa]
83. The League of Gentlemen [78 bodova / 3 glasa]
82. Law & Order: Special Victims Unit [79 bodova / 2 glasa]
81. Spooks [80 bodova / 1 glas]

Heja, heja, Lobosi

Svibanj 14, 2010

Za razliku od njihovih angloameričkih kolega s LA scene, koji su u punk revoluciju uletjeli glavom bez obzira, znajući kako su strast i energija jedini važni preduvjeti za osvajanje svoga mjesta pod suncem, legendarni su meksički macani Los Lobos došli iz ponešto drugačijega kulturno-društvenog okruženja. U njemu, plemenitost se glazbe očituje u utjesi i zabavi, i zadatak svakog muzikaša jest osigurati ih slušatelju. Zato im ne mogu, a zapravo i ne želim, ozbiljnije zamjeriti nekih dvadesetak jučerašnjih minuta koje su me malo upilale, jer je ostatak dvosatnoga koncerta u punom Boogaloou bio doista divan i zabavan i meni. Jebiga, spajajući instinktivni im tex-mex s predrokerskim tradicijskim formama nisu mogli, a valjda ni željeli, izbjeći niti blues, a koliko god su mi ‘Don’t Worry Baby’ i ‘Shakin’ Shakin’ Shakes’ podnošljivi komadi barskog boogieja, toliko me je jedna središnja blues-sapunica sa svojim beskrajnim odugovlačenjem umalo iznervirala. Dodajte joj i komad-dva titopuenteovskog Buena Vista Socijal Club karipskog šuškanja i dobivate onaj chicano-koktel koji ne pijem ni pijan. Srećom, veći dio ponuđenog šanka nudio je draža mi pića melodičnoga troakordnog rokenrolića, uronjenog u vatreni šug barria istočnog Los Angelesa. Uvodna, manifestna ‘Will The Wolf Survive?’ odgovor je sama sebi dala već činjenicom kako je ovi iskusnjerosi sviraju i više od trideset godina nakon što su besperspektivnost kvarta pokušali izbjeći glazbom koja im je tekla kroz žile. Desetljeća između ni na koji im način nisu naudila – to što sviraju jednako strastveno ali tehnički bolje zapravo je potpuno irelevantno u usporedbi s nepromijenjenom petočlanom postavom benda. Okej, omaleni Louie Pérez – jedini koji odudara od trenutnog imidža benda koji se sa svojih ukupno negdje 600 kila podudara s onim kvartovskih wiseguysa iz stražnje sobe neke pečenjarnice – više ne lupa po bubnjevima cijele večeri, nego ga u većem dijelu koncerta u tome mijenja pridruženi član, ali to je jedina primjetna promjena. Pop divote Davida Hidalga, kao što su najdraža mi ‘One Time One Night’ ili ljupka ‘Emily’, dinamično se izmjenjuju sa sirovijim materijalom Cesara Rosasa, chicano verzije Roya Orbisona, uz atmosferične, masne saksofonske dionice Stevea Berlina i čvrstu podlogu Conrada Lozana. Nekako sam prilično siguran da Los Lobos ne vode svoj blog, ali sam isto tako siguran da nas, ako sam slučajno u krivu što se tiče početka ove rečenice, vrlo skoro očekuje saznanje kako su i oni, kao i brojni naši gosti prije njih, zagrebački koncert proglasili najboljim, ili barem najluđim na cijeloj turneji. Lako za to što je klub napunila masa starijih (nema šanse da je bilo više od dvadeset mlađih od mene, a mislim i da je puno više prisutnih bilo over 37.5 nego under) ljudi željnih zabave, ali ne samo da je njen dobar dio poznavao barem materijal s bestofova, nego su se u cijelu priču uključili i hrvatski marijaći. Okej, meni osobno Los Caballeros davno su prestali biti nevjerojatan kuriozitet, ali zamislite bandu američkih Meksikanaca koja na svirci završi u nekoj predalekoj Hrvatskoj, i onda čuje kako u istoj postoji stvarno dobar i uvjerljiv sastav koji svira tradicijsku glazbu njihovih predaka. Vidiš ti kako se lako dobije orkestralni spektakl, a za desetak članova nisi morao kupiti avionske karte! Prvo je s Caballerosima na pozornici ostao samo Rosas, upustivši se u klasična čitanja narodnih pjesama kao što su ‘Volver, Volver’ ili ‘Estoy Sentado Aqui’, da bi se malo zatim u akciju vratio i cijeli bend, započevši raspašoj ‘Anselma’ i dugo očekivanu ‘La Bambu’, izvođenu vještim miksanjem originalne tradicionalne verzije i rokerske varijante Ritchieja Valensa. Jebiga, ofucana je, ali je klasik kojemu ne mogu odoljeti, s tim da je najdivnija ‘Come On Let’s Go’ bila još i bolja. Žao mi je jedino što mi do Zagreba nije stigao i tata, koji me u djetinjstvu i nakačio na Lobose, a kojemu je u noći sa srijede na četvrtak preminuo jedan dragi prijatelj, sudrug u glazbenim opsesijama. Barba Slobo, pozdrav!

Goriline naj serije nultih: #30-#26

Svibanj 14, 2010

30. Oz
[345 bodova / 11 glasova / jedno prvo mjesto]
Svaka gradacija najboljih filmova, knjiga, albuma, pjesama, stripova, žena, zaista je zajeban posao! Davno je Casper Gogo izrekao genijalnu misao: ”Album A je bolji od albuma B, album B je bolji od albuma C, a album C je bolji od albuma A”. I to je to, moš se jebat! Svaki taj film, album, strip ima svoju priču, svoju povijest i razlog zašto ti je u srcu. Nekada je to čista i ogoljena, sirova kvaliteta, ali najčešće je to ipak jedan subjektivni moment, a razlog zašto ti je nešto od navedenog tako prokleto dobro samo ti znaš. Tako je i sa serijama. I sad, kad me Tonći zamolio da sudjelujem u ovom, vjerovatno 1346.-om Gorilinom izazovu svega i svačega, muku sam mučio koju seriju staviti na tron. No, eto, odluka je pala, a opako društvance iz Smaragdnog grada je u fotofinišu potuklo kolege iz  HBO-ove obitelji (“The Rome”, “Californication”, “Generation Kill” i “Band of Brothers”). Zašto? Odgovor na to ‘zašto’ me dovodi do problema s izborima ovog tipa koji sam obrazložio na početku. Ne znam, jednostavno jer je tako. Jer je “Oz” bila ona serija koju sam fanatično pratio od prve epizode, radi čijeg prikazivanja je patio moj društveni i akademski život. Radi mogućnosti gledanja “Oza” sam pomicao dogovore, izlaske, spojeve. Važnije mi bilo saznati kakvu će spačku napraviti Ryan O’Rilley i kome će Miguel Alvarez iskopati oči, nego ogrebati se za snošaj od kakve brucošice koja je baš tada, oko 23 h, drmusala svojom prćastom guzičicom na Smithse i Stone Roses na britpop-slušaoni u Ksetu. Jebiga! Ne žalim. Mislim, daleko od toga da je “Oz” bezgrešan, nije! Dapače, boluje od iste one bolesti koja je zarazila svaku seriju koja ima više od dvije sezone, a to je polagano poniranje u sapuničarstvo. Ali neka, ovu sapunicu sam obožavao, a i dalje je obožavam. Ono što me zapravo najviše fascinira kod “Oza” je briljantna karakterizacija glavnih likova, a tamo su glavni likovi zapravo bili svi, od sirotog McMannusa kome je Smaragdni grad bio životno djelo, do čitave galerije najokorjelijih ubojica, silovatelja, kriminalaca… Persona za koje bi, da ih vidite na ulici u svojem kvartu, potpisali odmah da ih se sprži na električnoj stolici i time poslali u vražju mater sve svoje liberalne stavove. No, u “Ozu” svaki od njih, bez obzira na činjenicu da mu Belzebub viri iz očiju, ima i svoju humanu stranu i na neki način ti je baš drag. Ko je volio “Oz”, a kaže da mu O’ Rilley, Schillinger, Pancano, Alvarez, pa čak i Adebisi nisu bili dragi, laže! Sad, da li je stvar u tome da smo svi mi pomalo opsjednuti ”pornografijom zločina” ili je to samo magija male čarobne kutije zvana televizija, tko zna, važno je da je “Oz” serija koju svak treba voljeti. A oni koji je ne vole, dao Bog da postanu Schillingerova kuja. (SČ)

29. Ali G show (Da Ali G Show)
[355 bodova / 8 glasova]
Ali G je u kući, familias pater
JEBEM TI MATER
Reče narod: kud svi, tud i mali Mujo
Pa je i nadvojvoda hrvatskih ulica morao čekirat hajp, kujo!
Kad se ovo pojavilo nije bilo interneta,
Mogo si nabavit samo od ekipe što je vidila svijeta;
Nudio sam oriđiđi “Audiciju”, al niko se nije htio đorat,
Pa sam se po kvartu za VHS-kopije morao šorat
Btw dok još nije ni kraj Pirovca bio otvoren klub Porat,
U ovoj seriji je debitirao popularni Borat!
Kao i uostalom i austrijski gej-stilist Bruno,
Koji je tu bio smiješniji nego u filmu puno;
Bila je to fakat dobra serija s kojom je Sacha Baron Cohen
Zaradio kredibiliteta koji poen,
On je bio wigga bez briga
Stari moj – prva liga! (H)

28. Stažist (Scrubs)
[363 boda / 10 glasova / jedno prvo mjesto]
Bolje od svih Bolnica na kraju grada, Klinika Schwarzwald, Hitnih službi, Chicago Hopeova, Uvoda u anatomiju, Privatnih praksi, Čarolija, Dr. Housova i Naših malih klinika skupa. A i Sarah Chalke je bombon. Eto! (SČ)

27. Dr. House (House M.D.)
[368 bodova / 8 glasova]
I turn my inner Matija on (pozdrav, prijatelju! :)) – 2005. godine stanovao sam u… ups, ispravak, dakle, te 2005. godine, početkom veljače, bila me sorila neka misteriozna bolest. Period u kojem ljudi tradicionalno podlegnu gripi i moje visoke temperature naizgled su jasno ukazali o čemu je riječ, ali situacija se bila razvila malo drugačije. Puna tri tjedna mi je temperatura svake večeri skakala barem do 38.5, prkoseći svim čajevima, vitaminima, antibioticima, juhama i mirovanjima (iako, kako zaista mirovati kada svaki dan moraš prvo do svoje doktorice po uputnicu, pa negdje drugdje na pretrage, pa opet natrag u studentsku ambulantu po nalaze, i onda opet sve u krug?). Viroza traje par dana, kažu, a gripa desetak – koji onda kurac traje duplo više?! Tragikomiku liječničke nekompetencije najbolje ocrtava ova epizoda: gore u Franu Mihaljeviću, nakon različitih neuspješnih pretraga, bio sam upitan trebam li se možda testirati na sidu. Stvarno ne trebam. Jeste li sigurni? Jesam, stoposto. Stoposto? Pa ne znam, može li se sida dobiti čitanjem novina u kojima je objavljena reportaža o liječenju oboljelih i zaraženih, bilo je neki dan u Jutarnjem? Ha, ha, baš ste duhoviti… Čujete li katkad studente medicine da se žale kako, jadnici, njima faks traje deset godina, pošaljite ih u tri materine! Moj je faks trajao četiri godine (osim što sam studirao malo više, he he, ali za ovu priču to nije bitno) i možda me i nije naučio mnogo čemu, ali neće nitko umrijeti ne uspijem li klincu sutra u školi objasniti razliku dativa i lokativa. Neka misli kako je Bulgakov napisao “Lolitu”, možda će se sitno osramotiti u razgovoru, i to je to. A moja opća medicinarka je mene poslala čak i kod zubara, za slučaj da ima neka tajna veza! Na kraju sam ozdravio isključivo snagom volje, kako mi već isplanirani odlazak na bečki koncert Bright Eyes i Rilo Kiley ne bi propao, ali do dan-danas nisam saznao što mi je bilo. Doktor Gregory House (uf, koliko već na kvizu čekam pitanje o prvom imenu!) upravo se u tome razdoblju počeo proslavljati kao genijalac koji svakome nađe što ga razara, i siguran sam kako bi mi točnu dijagnozu i nužan tretman odredio čim bih mu bio priznao kako mi je na tada aktualnom Rouseovu “Nashvilleu” najbolja pjesma “It’s The Nighttime”, a ne “My Love Has Gone”. Eventualne dileme otklonila bi moja tadašnja fascinacija videotekarskim fantasy polu-spektaklima smještenima u neko ne-vrijeme, jednako kako je omiljeni mizantrop u dvije mi najdraže epizode ljude izliječio tako što je a) gledajući svoju omiljenu sapunicu primijetio kako glavni glumac boluje od nečega te ga nakon sto muka u to uvjerio i kasnije mu spasio život, i b) skužio od čega slavni glazbenik boluje slušajući njegov CD – pa, ne čujete li i vi kako pojedine tipke udara snažnije nego što je potrebno? Za razliku od većine mojih ostalih serijskih favorita, čije sezone uglavnom odrađujem maratonskim vikend-sesijama, “Doktor House” mi paše u klasičnom old-school televizijskom smislu: jedna epizoda tjedno, da se imam čemu veseliti u oskudnome programu. Ali, kao i većina dugotrajnih znanstveno-fantastičnih serija, i ova pravi fanovski gušt izaziva manje istraživanjem nepoznatih prostranstava (u ovom slučaju ljudskog tijela), a više polaganim razvojem međuljudskih odnosa. Srcolomni neuspjeh ponovnog pokušaja sa Stacy pokazao nam je kako i House može nešto osjećati bez ciničnog opreza; yo-yo “dajte se više tresnite!”-navlačenje s Cuddycom kako baš i ne. Pokušaj građenja rezervnoga najboljeg prijateljstva s privatnim istražiteljem Lucasom, nakon što mu je pouzdani Wilson lansirao odjeb poslije Cutthroat Bitchine smrti, bio mi je potpuno razumljiv, za razliku od Wilsonova stoičkog trpljenja Houseovih pizdarija. Ali, da nije takav – vidjelo se kada je otkrio heroin – u New Jerseyju bi bilo mnogo više mrtvih, bez da itko zna od čega su umrli. (GP)

26. Zapadno krilo (West Wing)
[374 boda / 6 glasova / dva prva mjesta]
Aaron Sorkin je ime koje valja znati; pametan je to čovjek i vrlo pismen, išao je u dobre škole i mnogo učio, rano otkrio da je skriboman i nikad nije prestao pisati. Iz glave su mu iskočili “Sports Night” i “Malo dobrih ljudi”, uvijek ga je zanimalo što se događa iza kulisa, a pratio je i politiku pa si je tako postavio pitanje: kakvog predsjednika bih JA htio imati? Odgovor na to pitanje su “The West Wing” i Josiah Bartlet, ideal za koga bih i ja odmah glasao. “The West Wing” je krenuo 1999. u zadnjim trzajima Clintonove admininistracije i ponudio liberalnu TV-opoziciju; često je pljuvan kao američka propaganda ili “The Left Wing”, ali zaslužuje svoje mjesto na tronu najboljih. Jer sve je tu: odlični glumci (Martin Sheen, Allison Janney, John Spencer, Richard Schiff,…), režiser Tommy Schlamme koji je uveo duge walk-and-talk kadrove beskrajnih razgovora niz hodnike Bijele kuće, dijalog vrijedan Davida Mameta, i plejada moralnih i predanih likova koji daju najbolje od sebe i očito nikad ne odu doma. Nakon četiri godine emitiranja i pune police Emmyja, Sorkin i Schlamme napuštaju svoju bebu zbog “kreativnih razlika” a kormilo preuzima producent John Welles. Kvaliteta pada, peta sezona se vuče i vuče, a novi polet unose tek izbori za novog predsjednika s dva impresivna kandidata, republikancem Vinnickom (divni Alan Alda) i demokratom Santosom (Jimmy Smits). Mogao bih nabrojati desetke najboljih epizoda, ali vas neću gnjaviti, već samo preporučiti kompletni DVD box set. U svakom slučaju, iz “The West Winga” sam mnogo naučio, mnogo više nego na PiG-u u školi, utvrdio ili preispitao vlastite stavove, postavio si zanimljiva pitanja, i shvatio da politika nije nužno all bad. (LR)

(pisali: Saša Čobanov, Highduke, Goran Pavlov, Luka Rukavina)

RETRO PETAK: Donkeyboy – Sometimes (2009)

Svibanj 13, 2010

Kako se vremena samo mijenjaju, eh… Prije nekoliko godina bio sam lud za švedskim popom, u doba kad ga izvan Švedske (i izvan pojma Cardigansa) nije šljivio nitko osim šačice internetskih šmokljana – da bi se danas, pak, cool klinci masovno palili na Fever Ray, jj, Air France, Tough Alliance i šta sve ne, a ja vam, ljudi moji, svu tu novokompovanu švedsku muziku kurca ne kužim!!! I taman sam bio pomislio da sam napokon i ja našao nešto što mi se sviđa iz te Nove Švedske, da pokažem tim cool klincima da i ja kužim spiku – kad li ono, ispalo da ti Donkeyboy ne da nisu Šveđani, nego su Norvežani. Bah! No pustite sad to, jedino što trebate znati je da je ovo najdivniji mogući ELO-ovski soft-rock i da, koliko se god često ne slagao s Popjusticeom, moram priznati kako su u pravu kad vele da je “Sometimes” moderni klasik.