Archive for the ‘Filmovi? A ono, ima ih svakakvih’ Category

Što sam sve gledao u kinu ove godine

Prosinac 31, 2016

14startrek

14. Zvjezdane staze: S one strane (Star Trek: Beyond)
Prvi iz ove rebootane franšize mi je bio dobar i poprilično osvježavajući, no – kao što se pokazalo time što mi se drugi na kraju nije uopće ni dalo gledati – jedan akcijski film u svemiru zakrabuljen u Star Trek mi je bio sasvim dovoljan, pogledao sam ovaj da vidim jel se možda što promijenilo i jok, nema SF-a bez ideja a ovdje je maksimalni idejni domet “hmm, orbitalna stanica s nekom čudnom gravitacijom… možda bi se od toga dala napraviti neka cool makljaža?” Mislim ono, akcija je dobra i svaka čast umješnom redatelju ali to… NIJE… ono radi čega se idu gledati “Zvjezdane staze”, jebemu kurca!!! A sad kad je još i Bryan Fuller izgnan iz tv-reboota “Staza”, jasnije je nego ikad da su Star Wars i Star Trek danas tek HDZ i SDP globalne pop-kulture, okoštale franšize koje su nekada nešto predstavljale (a u slučaju HDZ-a i Star Warsa jedva da i tada) a danas su samo dva prenapuhana pulsirajuća prišta na guzici čovječanstva koji služe isključivo isisavanju para od napaćenog naroda i ničemu drugom, propali i jedni i drugi dabogda.

13. Legenda o Tarzanu (The Legend of Tarzan)
Jedino što donekle valja kod ovog filma su boje i filteri (ne znam jel se to tako tehnički kaže, štajaznam, nisam režiser?), magličasto jesenje boje (ili filteri, whatever?) od kojih sve izgleda sanjivo, neki dobar film činile bi još boljim a ovaj… pa, ne znam, toliko je ništavan da mi ga je teško uopće i nazvati filmom? Sanjiv je ne u pozitivnom smislu nego u onome da uspavljuje svojom nezanimljivošću, da se nakon što završi ne sjećaš više skoro ničega, da ne djeluje nestvarno na neki uzbudljiv način nego nestvarno kao plastično voće, nemaš ni osjećaj kao da si u Africi nego da si u nekoj osrednjoj VR-simulaciji Afrike, nit je kreegah nit je bundolo, zaboraviti što prije i pamtiti Tarzana iz sretnijih dana.

12captainamerica

12. Kapetan Amerika: građanski rat (Captain America: Civil War)
Filmove o superherojima gledam jako sporadično, nakon ovoga mislim da ću ih gledati i još sporadičnije jer… Kao prvo, da sam htio gledati film o Avengersima – pa išao bih valjda gledati film koji se zove AVENGERSI a ne KAPETAN AMERIKA, what the fuck is up with that shit? Nisam gledao prva dva “Kapetana Amerike” i naravno da se stoga nisam mogao buniti što se treći nadovezuje na nepoznatu mi radnju iz prva dva, ali da se nadovezuje i na “Avengerse” i “Iron Mana”, da se od mene očekuje da sam SVE TO gledao?!? Fuck you, smeće jedno bezobrazno blockbustersko! I onda još u film toliko prenatrpan fanboy-referencama ubace još DVA dodatna superheroja, novog Spidermana i nekog novog lika, neka turbo-puma ili koji već kurac, bez ikakve potrebe izuzev one komercijalne, čisto kao teaser za buduće nastavke (ako očekujete da ću to gledati, da ponovim još jednom: fuck YOU)! A kad imaš jedan tako do srži franšizni superherojski film koji je jedno 95% franšiza i tek jedno 5% film te stoga kao casual non-fanboy gledatelj ni nemaš tu bogznašto za gledati, tada usto i postane poprilično teško othrvati se mislima o tome koliko je superherojski žanr suštinski blesav i da si kao odrastao čovjek platio desetke kuna da bi gledao smiješno odjevene muškarce kako se bore protiv drugih smiješno odjevenih ili pigmentiranih muškaraca.

11. Tajni život kućnih ljubimaca (The Secret Life of Pets)
Dosta ekstreman primjer filma kojeg foršpan čini posve izlišnim: ako ste vidjeli foršpane, vidjeli ste doslovno SVE zbog čega je film vrijedan pažnje – i to se izvrti već u prvih deset minuta a potom slijedi 80 minuta generičkih “otkačenih” pustolovina životinja u velegradu, PREVARA!

10-spotlight

10. Spotlight
Najveća vrlina ovog filma – izbjegavanje senzacionalizma (a to JEST dosta velika vrlina za film koji se, između ostalog, bavi pedofilijom) – je ujedno i njegova najveća mana: često mi se čini da ljudi izvan struke istraživačko novinarstvo doživljavaju kao neke ljute undercover akcije a zapravo se najčešće radi o običnom kopanju po ovim ili onim arhivima, ali to… jednostavno i nije baš filmično? Respektiram što nisu išli preuveličavati pritisak glavnog negativca u priči ilitiga crkve, ali kada se se uloga negativca svede na to da par puta pozove ljude na razgovor i sugerira da se kane ćoravog posla… fali konflikta, drame? Cijenim što situaciju u kojoj u delikatnom trenutku novine dobivaju novog glavnog urednika nisu iskoristili za fabriciranje nekih većih redakcijskih sukoba ali… opet, di je konflikt, di su tenzije? Dobro je da nisu nakalemili suvišne melodrame, ali… da su otišli toliko daleko da ne saznam skoro ništa o glavnim likovima izvan njihovog posla i da mi u konačnici i nije nešto posebno stalo do njih? Mogao sam pročitati članak o slučaju na wikipediji i došlo bi mi na manje-više isto.

9. Ustav Republike Hrvatske
Pri ocjenjivanju filmova lako je upasti u klopku da ne sagledavaš koji je bio cilj njegovih autora i je li/koliko je taj cilj uspješno ostvaren nego što bi ti htio da mu je cilj, posebno kada imaš ovako jedan hrvatski film koji niti je teška socijalna drama niti neka limunada za raju nego se nalazi negdje u mahom neistraženoj sredini tog spektra, tako da mislim da npr Zahtilina kritika na Kulturpunktu, koliko god bila odlična, jest malo promašena… Mada opet, s druge strane, kao gledatelj se moram složiti da bi mi film bio zanimljiviji da je, recimo, lik profesora više na tragu njegovih sugestija, pa makar i to otežalo ciljanu konstrukciju filma o tome kako je život u ljubavi bolji od života u mržnji i da nije potrebno puno da ljubav pobijedi mržnju. I bilo mi je malo teško uživit se u film s premisom koja je toliko “ovoga ima samo u filmu”, a onda još i prvi ključni verbalni okršaj glavnih muških likova ispadne upristojena verzija svađe komentatora ispod članka na portalu umjesto onoga kako se ideološki neistomišljenici uistinu prepiru IRL licem u lice, tu se zacementirala distanca između mene i filma pa sam uz tako ograničen suspension of disbelief na kraju bio i ograničeno dirnut.

08independenceday

8. Dan nezavisnosti: Nova prijetnja (Independence Day: Resurgence)
Što se više neki SF serijal bavi svojim alienima-glavnim negativcima, to ih više demistificira i banalizira i čini, rječju, bezveznima. Dogodilo se s Borgom, dogodilo se s Heechijima (lol upravo sam pogledao wiki i vidio da se otkad sam čitao pojavio i peti nastavak “Kapije”, ZAŠTO), dogodilo se i independaškim alienima čija je nutrina broda, kao što smo sada uvidjeli, ofucan mashup svih općih mjesta alijenske arhitekture/botanike/itd iz zadnjih 30ak godina SF-a: sluz na hladnim mračnim zidovima, biljke s pipcima, the whole alien enchilada, plus su toliko pametni da mogu putovati bespućima svemira i porobljavati planete – a, opet, toliko glupi da je i njima sustav koncipiran tako da je dovoljno da im samo ukokaš kraljicu i svi drugi isti tren padnu ko muhe? Sve to, plus još milijun drugih klasičnih boljki sequela: guranje svih starih likova u priču pa makar i nemalo nikakvog smisla (e moj dear Johne!), neprohodno zamršena radnja iako realno svi samo želimo gledati kako pušimo od aliena pa ostvarimo neku malu pobjedu pa onda još više pušimo i pušimo i na kraju ipak pobijedimo + pamtljivi one-lineri; to kako je radnja zamršena a istovremeno i glupa ko kurac… No sve u svemu, ovo mi je bilo onako kako zamišljam da izgleda nakon što dva sata gongaš ljepilo: boli te glava, vrti ti se, osjećaš svaku odumrlu stanicu mozga, toliko se poglupio da to nije za ljude, ali da ti je bilo dobro – brate, bilo je!

7. Narodni heroj Ljiljan Vidić
Iako, za komediju u eri Judda Apatowa, traje više nego pristojnih 105 minuta, “Ljiljan Vidić” svejedno djeluje apatowijanski predugačko zbog problematičnog središnjeg dijela – konkretno, zbog dogovora partizanske škvadre u trgovačkom centru (gdje se očekuje da je od mene stalo do njih kao likova – a dotad sam ih stigao doživjeti tek kao protagoniste gegova) (s tim da je ovo “tek” relativno, jer kad je geg dobar – od komedije ništa drugo ni ne tražim, a ovdje ih bome ima dobrih!), a zatim i scene s hipsterima i Titom (koje tempom jako odudaraju od ostatka filma, i sa samo jednom od njih je još i moglo proći – ali s obje zaredom se sve skupa jako umrtvi)… Prednost “Ljiljana” nad većinom (pre)dugačkih modernih komedija je, pak, što dotične u zadnjih pola sata obično ili previše otskliznu u dramu, ili jednostavno nezajebantski srastu u parodirani žanr – dok je ovdje zadnjih pola sata najjači dio filma.

06theshallows

6. Opasnost iz dubine (The Shallows)
Nakon svih sharknadolikih sranja, hororcima s ajkulama je trebao jedan dobar back to basics reset i ovo je to, minimalizam za poštivati, jedna žena protiv jedne ajkule i to je sve (a da pritom žena nije studentica medicine, ili da ajkula nije toliko glupa da se kraj ogromne mesnate kitovske lešine ide još i kačiti s ekipom u moru – ne bi ni bilo filma UOPĆE!), film je izvukao maksimum iz tako minimalističkog koncepta, problem mi je jedino što je koncept za moj ukus ipak malo preminimalistički, uvijek mi nešto fali kod tih jedan-na-jednog filmova, uvijek mi – koliko god bili dobro napravljeni – u mislima visi ono “…is that ALL there is?”, a ni hororci s ajkulama i sličnim morskim živinama mi – iskreno govoreći – općenito nisu baš nešto napeti, zapravo ne znam što sam uopće ovo išao gledati. 😀 Al dobro, na stranu moja seruckanja – stvarno dobar hororac s ajkulom.

5. Zootropola (Zootopia)
Ovo mi je bilo dosta dobro ali… ne baš toliko dobro kao svima? Možda su me previše razmazili svi ti pusti vrhunski cjelovečernji crtići iz zadnjih 20ak godina, možda je stvar u tome da nemam djecu koju moram vući na svaku animiranu glupost u Cinestar pa ne znam dovoljno cijeniti ovakve filmove kad su dobri, ali… Nije mi baš ostavio traga, sjećam se da sam odgledao s guštom i da su mi priča i poruka bile sasvim OK – ali se samo maglovito sjećam kontura priče i poruke, filmu ne fali ništa osim što mi se evakuirao iz mozga manje-više istog trena kad sam izašao iz kina, a čini mi se kao da je baš SVIMA super-duper pa, ono, ne znam više što da mislim ni o filmu ni o sebi. :\

04deadpool

4. Deadpool
Naslovni junak je simpatičan lik koji ide okolo i – štono bi se nekoć reklo u Zadru – valja baline, i… to je uglavnom to, nije puno ali je dovoljno šarmantno i duhovito da drži cijeli film, naravno da bilo bi bolje da zadnjih 20-30 minuta nije standardna ‘superheroji demoliraju nasumične građevine skupa s bad guysima koje na kraju, gle čudnog li čuda, bez pol muke pobijede’ pilana (eto vam još jedan stari zadarski izraz!), ali to je naprosto system feature blockbustera unazad tko zna koliko već godina i tu nema lijeka (koliko god da ja srao po aktualnoj filmskoj Star Trek franšizi – a srat ću dok god ova crijeva kucaju – jedna dobra stvar koja im se mora priznati je to kako su u prvom dijelu uništili homeworld Vulkanaca pa si imao osjećaj da su u igri nekakvi ulozi, da nije sve baš “haga-vaga, mi rušimo mi se tučemo i nikom ništa, tko tu koga – potpuno svejedno, sve ostaje isto, molimo pogledajte i svih idućih 25633276748 nastavaka ovog smeća, ha-ha, but srsly tenks na parama, djeca naših CEO-a će ih koristiti kao lepezu kad im bude vruće u kućicama za igru sa zidovima izgrađenima od svežnjeva novčanica, kissy kissy, vole vas vaši Marvel i DC superprijatelji!”).

3. Mrska osmorka (The Hateful Eight)
Definitivno nije film bez mana: Tarantino je s vremenom postao prevelika ćunka za vlastito dobro pa očito nema nikog tko bi mu se usudio probati objasniti kako bi bilo bolje da malo skrati uvod ili da je, recimo, onaj flashback od 10-15 minuta usred filma potpuno nepotreban; Samuel L. Jackson je na takvom autopilotu da je vjerojatno inspirirao neku buduću tehnologiju Elona Muska; cijelo vrijeme se daje naslutiti kako su likovi povezani na neki ful zanimljiv način no poveznica ispadne razočaravajuće jednostavna i flah (sindrom “Atlasa oblaka”, tako ja to zovem)… no iako je “Osmorka” u donjem domu Tarantinovih filmova, i dalje je u konačnici jedan dobar Tarantinov film – što je, nakon pušione s “Djangom”, VELIKO olakšanje, tako mi je drago što ga ne moram još otpisati, drž se ljudino!

02arrival

2. Dolazak (Arrival)
Jedna stvar koju dijeli s “Interstellarom” je jako plastičan osjećaj prostora, to da nisam imao osjećaj da samo gledam nešto na ekranu nego da se nalazim u tome, da sam osjetio veličinu pothvata u koju su se naši junaci upustili – i tu nasreću usporedbe staju, jer je “Interstellar” sranje a ovo nije! A kad smo već kod usporedbi, podsjetio me malo i na film koji bi mi također vjerojatno bio na drugom mjestu prošle godine da sam tada radio kino top-listu, a to je “Inside Out”: i jedan i drugi imaju ponešto manjkavosti po putu (u “Inside Out” su pravila funkcioniranja svijeta misli nedorečena i često dosta proizvoljna, “Arrival” ima momenata koji su u kategoriji varanja naroda – ne mogu elaborirati bez spojlanja!), ali te u konačnici emotivno toliko sataru da manjkavosti – šmanjkavosti.

01thebigshort

1. Oklada stoljeća (The Big Short)
Znali se ljudi žaliti da u ovom filmu nisu kurca skužili pa ono, pretpostavljam da nije za one koje slabo zanima ekonomska teorija, mene ponešto zanima ali sam se i ja sa svojim entry-level znanjem (Marx – legenda, Keynes – prihvatljiv u nedostatku nove komunističke revolucije, Hayek – najcrnje zlo, ekonomski Hitler) malo mučio da razaznam tko tu što koga s hipotekama i kreditima i ovim i onim no nije bed, malo izazova ponekad dobro dođe a i film se lavovski trudi da prikaže konkretne uzroke kraha 2008. na svima manje-više, koliko-toliko razumljiv način i još je usto vraški zabavan.

Moj filmski dnevnik 2014: drugi kvartal, gornji dom

Srpanj 27, 2014

06-absentia

6. Absentia (2011)
Nije teško naći ponešto zamjerki ovom filmu, povremeno djeluje dosta amaterski – glede efekata i glume na nekim mjestima – ali sam mu to i lako oprostio kad samo saznao koliko je zapravo nisko budžetan – snimljen s pišljivih 70 milja dolara (skupljenih preko kickstartera)! Asti boga!!! E kad se već to uzme u obzir onda je “Absentia” prava mala majstorija i nije ni čudo što redatelj sad već ima na raspolaganju solidne budžete i fensi glumčad (Karen Gillan u aktualnom “Oculusu”, Kate Bosworth u nadolazećoj “Somniji”), no i bez svega toga ovo je dosta dobar film, 2/3 melankolična drama, 1/3 lowkey psihološki horor, s finim omjerom razriješenog i prepuštenog mašti.

05-bringingupbaby

5. Bringing Up Baby (1938)
Ok, nisam pogledao dovoljno screwball komedija za tvrditi takvo nešto sa sigurnošću (dakle: POLUPROKUHANA TEORIJA ALERT!), ali iz ovih koje jesam moj je dojam da… dobar dio screwball heroina = (možda čak i prve) preteče manic pixie dream girl? Tu mi je vibru posebno imao lik Katherine Hepburn ovdje, a od prosječne MPDG se krucijalno razlikuje po tome što ne djeluje kao otužno prozirni plod muških fantazija, nije tu samo da bi prodrmala glavnog muškog lika, njeni iracionalni postupci ne samo da nisu uopće nesebični nego često imaju i notu pakosti, a osvježavajućoj distanci od suvremenog MPDGeraja doprinosi i to što Cary Grant doživi epifaniju tek u zadnjoj sceni, a dotad je samo smušen i nadrkan i zbunjen i ni u jednom trenutku očaran ‘čarobnim putovanjem’ koje mu je ova priuštila, iako se cijelo vrijeme, naravno, nameće očita činjenica da – koliko god da bio smušen – on jest u manje-više bilo kojem trenutku mogao odjebati to putovanje ali nije, i meni je kao čovjeku koji sve što u životu čini čini da bi minimalizirao mogućnost drame ali ponekad potajice zapravo voli kad se dogodi (mislim ono naravno, ne neke velike nego sitne benigne životne drame!) – u više momenata došlo da mu u ekran viknem ‘ajde droljo, priznaj, SVIĐA ti se ovo!’ 😀 Iako je za moj ukus mrvicu previše fora vezanih za životinje (koje su imho u pravilu smiješne u ofrljim forama ali ne baš toliko kad se oko njih vrte cijeli narativni rukavci) ovo je sve u svemu jedna stvarno dobra komedija, Cary Grant je jako smiješan čovjek. 🙂

04-elhabitanteincierto

4. El Habitante Incierto (2004)
Volim se smatrati pametnim čovjekom, no nakon 36 godina života sa samim sobom naučio sam se ne smatrati pretjerano pametnim čovjekom jer sam po putu skužio da ima dosta segmenata u kojima sam… pa, malo glup? Jedan od njih je simbolika u umjetnosti, ako nije nacrtano tako seljački očito da i zaostalo dijete može skužiti – svi su izgledi da će mi promaknuti i tako i bi s ovim jako jako dobrim španjolskim horor-trilerom, neke mi stvari bile malo nejasne pa ošo na imdb forum da vidim, tamo neki govore kako je simbolika bila napadna/preočita/štagod pa izlažu što i kako, a ja kimam glavom (“da, da, je, to ima smisla”) i istovremeno se osjećam kao žešći debil!!! Uglavnom, film je o arhitektu koji nakon prekida s curom ostaje sam živiti u velikoj kući, jedne noći mu se na pragu pojavi neznanac i pita jel može nabrzinu nešto telefonirati, pusti ga da to obavi, vrati se natrag u sobu – stranca više nema! I onda kasnije čuje razne zvukove po kući i sve se više misli da neznanac možda nije ni bio otišao nego da se – udomaćio? A onda… pa, bude svačega, posebno je zanimljiv tonalni switch na pola filma (uključujući i linčevski detalj da glavnu junakinju druge polovice filma utjelovljuje ista glumica koja utjelovljuje njegovu bivšu), štošta se na kraju objasni ali i štošta ostane otvoreno za interpretacije, jako zanimljiv i osebujan film… E, i navodno ima dosta simbolike – ali to ćete morati vjerovati na riječ pametnijima od mene. 😉

03-spring_breakers

3. Spring Breakers (2012)
Gledanje ovoga sam dosta dugo odlagao jer sam valjda očekivao neki ne pretjerano zadovoljavajući čardak ni na art nebu ni na zemlji zabave, a kad ono ispalo to ali JAKO zadovoljavajući čardak! (Također sam i dugo odlagao pisanje o ovome jer sam predobro znao da će štogod da ja tu nabrzinu nažvrljam biti ne šaka nego milijun šaka jada u odnosu na recenziju na Killing Timeu pa mi bilo neugodno! I dalje je!) …Mislim zabave ima, jako spretno balansira između ‘FUCK YEAHHHHHHH’ i ‘uhhhh ovo je sve malo u kurcu i možda… i nije baš dobro za mene?’ feelingza što se bore u valjda svakome normalnom usred hevi hedonizma – i, još bolje, ne daje nijednom od tih polova prevagu (ili sam bar ja to tako doživio) – ali je film prije svega ambijentalan, da ne kažem ONIRIČKI (hej, mislim da mi je ovo prvi put u životu da sam upotrijebio izraz ‘onirički’ – sad je vrijeme da ga počnem koristiti i u svakodnevnom govoru! “od čega ćeš gemišt, malvazije ili graševine?” “ONIRIČKI!” “graševina, može”), mogu samo misliti koliko je maloljetnih fanova Selene & Vanesse ostalo zatečeno očekujući ludu vožnju gliserom a kad ono dobili ležanje na žalu pod valovima, e pa ja sam UŽIVAO pod tim valovima, bio mi preraskošan audio-vizualan doživljaj (s audio-strane moram posebno istaknuti srcedrapateljnu klavirsku verziju “Scary Monsters and Nice Sprites” pri kraju), SPRING BREAK, SPRING BREAKKKKKK… SPRING BREAK FOREVERRRRRRR.

02-theapartment

2. The Apartment (1960)
Pogledao nakon “His Girl Friday” i nau DEC mor lajk it, ljudi razgovjetno pričaju, ja se povremeno čak i smijem, nije ni u jednom bitnom pogledu zastarjelo i odlično je, vjera u projekt upoznavanja s crno-bijelim komedijama mi je vraćena! I ne znam jesam li to samo umišljao, ali kao da je gluma Jacka Lemmona i Shirley MacLaine u odnosu na sve ostale u filmu osjetno… modernija? Činilo mi se kao da svi drugi muški glumci izgovaraju praktički svaku repliku kao da su policajac iz filma iz tridesetih koji ulijeće u gužvu s “now, WHAT’S ALL THIS THEN?” a ženske kao da… nemam pojma! Dok su ovo dvoje puno nijansiraniji, svatko na svoj način, i kao da su odlijepljeni od svih ostalih i pripadaju nekom drugom svijetu – što je dosta zgodno za jedan film u kojem, jelte, navijamo za njihovo sparivanje. E, i mlada Shirley MacLaine fakat nije neugodna za gledati. (SPOJLERI SPOJLERI SLIJEDE SPOJLERI: kraj je taaaaaaaako divno feelgood da bi njegova nerealističnost mogla smetati valjda jedino ljudima koji su uvijek ono ‘bože o bože zašto sam vječno u friend-zoni?! P.S. ŽENE SU PODLE KURVE’, ali da je nerealističan… to svakako? Mislim, afera sa Sheldrakeom nije nešto što se Fran slučajno dogodilo, i sama je rekla da je imala već i prije par sličnih i da se uvijek zaljubljuje u “krive tipove”, dakle ima točno određen tip muškarca koji je privlači neovisno o tome koliko će joj to lošeg donijeti u životu a Baxter je i fizički i psihički toliko drugačiji od Sheldrakea da mi je iskreno teško zamisliti da bi u stvarnom životu mogli završiti skupa, od toga bi prije ispao neki nezdravi ‘prijateljski’ odnos – čak bi se moglo reći da i sam film naznači i tu mogućnost, kad joj na samom kraju on kaže kako je voli i kako je obožava a ona se samo nasmiješi i kaže “šuti i dijeli karte!”)

01-theladyeve

1. The Lady Eve (1941)
Malo što je tako frustrirajuće kod formulaičnosti suvremene holivudske produkcije kao završnice filmova: zadnjih 20-30 minuta uvijek budu tako predvidljiva formalnost, nešto što kao gledatelj odradim bez gotovo ikakvog uzbuđenja, nema osjećaja klimaksa ili da bi se moglo dogoditi nešto neočekivano nego uvijek znaš što te slijedi i kako će se sve privesti kraju: u superherojskim filmovima to su epske bitke u kojima se satare pola grada, u trilerima to je neka jurnjava i konačan okršaj, a u rom-comovima, naravno, na vidjelo izađe laž zahvaljujući kojoj je jedna od zaljubljenih strana osvojila drugu, druga strana povrijeđeno pobjegne iako je ona prva u međuvremenu nadišla laž i iskreno se zaljubila, bla bla, za 20ak minuta opet nekako završe skupa i sretni zauvijek, konec… No nije uvijek bilo tako, i ne mora ni biti uvijek tako: ovdje se taj moment dogodi već na sredini filma, i umjesto da do kraja filma čekamo da On proguta svoj ponos i vrati se Njoj, dinamika se skroz mijenja! Zapravo, dinamika Njenih osjećaja spram Njega se mijenja svakih 10-15 minuta, većina tih promjena nema veze s mozgom ali u ovako dobroj komediji to i nije bitno, a i Barbara Stanwyck je toliko jebeno predobra glumica da bez problema proda svako novo unutarnje previranje: u jednom trenu se mislim da jebote kako to da se tako prefrigana prevarantica u jedva par dana toliko zaljubila u tako naivnog trapu, već par minuta kasnije se zasuzim skupa s njom, da bi se onda potom veselio njenoj osvetničkoj slasti čak iako ne vidim čemu i zašto… Uglavnom, od starih komedija koje sam gledao u zadnje vrijeme ova mi je bila naj naj: smiješna je i luckasta, jako zabavna i seksi, sve što bi mogao poželjeti od jedne screwball komedije and then some.

Moj filmski dnevnik 2014: drugi kvartal, donji dom

Srpanj 20, 2014

Kao i prošli put: od najslabijeg prema najjačem…

13-omega_man

13. The Omega Man (1971)
Dylan Dog mi je ultimativni comfort food a zgodna stvar s epizodama koje su u rangu ‘osrednje do tek solidno’ je što mi obično budu bolje na drugo čitanje, i tako bješe i sa Sclavijevim specijalcem “Kuća izgubljenih”, u kojem je za završnu poantu priče pokrao završnu poantu “Ja sam legenda” Richarda Mathesona – Sclavi je znao oho-ho pretjerivati s krađama ali u ovom slučaju mu je teško zamjeriti, pošto poanta jest baš totalno sclavijevska! Enivej, to me bilo sjetilo da mi se “Ja sam legenda” (knjiga, jelte) već godinama vucara po kući i nikako da je pročitam, pa reko – zašto ne? Jesam gledao film s Vil Smitom ali sam znao i da je dosta odstupao od knjige pa ne bi trebalo biti deja vu, Matheson je ledžit čunka, zašto ne! I super je knjiga, i nije uopće smetalo što sam se spojlao glede poante, štoviše bilo je zanimljivije čitati od početka iz perspektive koju pruža… I potom me onda zanimalo kako je izgledala druga od filmskih adaptacija, mislim ono – Charlton Heston! Glupi one-lineri! Kultni treš (mada je u ovako poodmaklom stadiju internetske ere ‘kultni treš’ praktički sad već tautologija)! Zašto ne! I stvarno je smeće – jedini hvalevrijedan zahvat je što su umjesto vampira stavljeni mutanti ufurani da je zaraza kazna božja za grijehe čovječanstva koje je sad dobilo priliku za novi početak i treba potamaniti rijetke nezaražene ‘griješnike’ (ima smisla) a i povijesno je značajan kao jedan od prvih filmova s poljupcem bijelca i crnkinje, no sve ostalo je samo hrpa nasumično nabacanih ‘cool’ elemenata koji su Mathesonovu distopiju pretvorili u sprdačinu: funky easy-listening mjuza, blaxploatacija, Heston golog torza kroz pola filma, scena u kojoj otkrivamo da on kao sredovječni znanstvenik redovito odlazi u kino sam gledati ni pet ni šest nego “WOODSTOCK”, albino-mutanti u kaluđerskim haljama koji za njega nisu uopće neka jezovita prijetnja nego više gnjavež u rangu komaraca te nose sunčane naočale samo zato da bi ih na pola filma mogli skinuti da im vidimo Marilyn Manson-leće (uuuuu, skeri šit!) – da ih nakon toga jednostavno više ne bi nosili! Vjerojatno esencijalno za one koji vole u napušenom društvu gledati loše filmove, no ja gledao sam i posve trijezan i nenapušen tako da…

12-the_last_man

12. The Last Man on Earth (1964)
Eto, pogledao sam i treću (tj kronološki prvu) ekranizaciju Mathesonove “Legende”, ima još i Asylumov “I Am Omega” al ajde, negdje bi ipak bio red povuć crtu. 🙂 Zanimljivo je kako se svaka od te tri glavne verzije na različit način prosrala po pitanju čudovišta (ili, ako hoćete, ‘čudovišta’): u “I Am Legend” pate od neuvjerljivog CGI-ja, u “Omega Man” su albino kaluđeri, a u “The Last Man on Earth” bauljaju sporo i blentavo kao najnespobniji zombiji ikad – i kao i u “Omega Manu” više djeluju kao gnjavaža nego kao prijetnja. No najveći propust je s castingom glavne uloge, jer Vincent Price, pa… i nije baš neki vrhunski glumac, zar ne? Mislim dobar je u onih par brzina u kojima je odvozio većinu svoje karijere, ali kad pokuša dočarati išta izvan toga – kao recimo ovdje očaj, rezignaciju, itd – to izgleda, a ono, poprilično komično! No filmu se u svakom slučaju ne može poreći atmosferičnost, najhororastija je od sve tri ekranizacije.

11-his_girl_friday

11. His Girl Friday (1940)
Odlučio sam malo popuniti rupe u općoj kulturi i upoznati se malo sa starim komedijama, ova je jedna od najhvaljenijih pa mi se činilo kao dobro mjesto za početi ali… nije mi bilo baš nešto smiješno. :\ I kako li ga samo u ovom filmu BLEBEĆU! Ono, ne sto nego dvjesto na sat – nakon pola sata sam doslovno pauzirao i uživao par minuta u blaženoj tišini, toliko su me iscrpili! Bio sam pomislio ‘ako su sve screwball komedije ovakve, brate ja ne znam oću li moći dalje’ no onda sam kasnije prošvrljao po netu i vidio da ovaj film slovi kao jedan od najbrže najbrbljavijih ikad, pa ajde dobro, ne odustajem od popunjavanja rupa (op.ur – i isplatilo mi se što nisam odustao, kao što ćete vidjeti u nastavku liste!), zasad (iako na repertoaru za gledanje imam i par naslova od Prestona Sturgesa i strepim jer je i on, koliko sam skužio, poznat po rafalno brbljavim komedijama?). “His Girl Friday” svakako ima jedinstvenu amfetaminsku energiju, zabavan je, ne mogu se osporiti ni neki pionirski zahvati (preklapanje dijaloga, rušenje četvrtog zida), no htio sam prije svega pokazati srednji prst mladom sebi koji je arogantno vjerovao da humor iz desetljeća u desetljeća postaje samo sve sofisticiraniji i patronizirajuće svisoka gledao na starije generacije i njihov smisao za humor, i u tom pogledu je gledanje ovoga bilo… obeshrabrujući fijasko. 😦

10-dagon

10. Dagon (2001)
Prijatelj mi ovo preporučio kao fanu Dylana Doga, i bome, baš ko jedna od onih epizoda kad dobri stari romantik i pizzoman navrati do nekog sela/otoka bogu iza nogu S MRAČNOM TAJNOM!!! S tim da su žitelji ovog otoka toliko uznapredovali u svom da-ne-kažem-čemu da su tu ‘tajnu’ u stanju kriti jedva nekoliko minuta! Tako da nema puno cile-mile, praktički se odmah stišće gas, a sad, što se vožnje tiče… Gluma – ako se to tako može nazvati – je lol bože, a CGI je… jel se sjećate kako je CGI izgledao na prijelazu tisućljeća u ne-blockbusterima s ne odveć impozantnim budžetima? E, to. Upravo to. Što je posebno frustrirajuće kad vidiš koliko je truda i umijeća uloženo u maske za čudovišta – a onda se recimo ispod površine mora razlije jedna obična CGI mrlja krvi koja izgleda kao nešto naj fejk ikad! A i koliko god da respektirao njegovu legendu, Lovecraft (po čijoj je priči ovo, jel, snimljeno) – mi jednostavno nije skeri, jebiga? Ali neke ozbiljnije horor-pretenzije se ionako uglavnom napuste do pola filma, “uglavnom” = ima jedna dosta gadljiva scena u drugoj polovici ali tad je već više neki dark fantasy i biva sve zabavniji kako odmiče i ima dobar kraj.

09-animal_kingdom

9. Animal Kingdom (2010)
Jako dobra australska krimi-drama o ružnim stvarima koje rade očajnici na dnu društva s kojom je problem jedino to što sam je pogledao nedugo nakon što sam gledao “The Snowtown Murders”, odličnu australsku krimi-dramu na rubu horora o ružnim stvarima koje rade očajnici na dnu društva, čiji je čemer klaustrofobičniji, opresivniji – u “Animal Kingdom” se ti očajnici barem nadaju nekoj eventualno sretnijoj budućnosti (bez obzira na to što smo, poznavajući protokol ovakvih filmova, svjesni da vjerojatno ništa od toga) dok su se u “Snowtownu” naprosto saživjeli s tupilom i užasom koji će samo postati još užasniji – no dobro ajde, “Snowtown” je toliko moćan film da malo koji, bilo kojeg žanra i usmjerenja, u usporedbi s njim ne bi izvisio, pa ipak valja biti fer i zadržati se na ocjeni da je ovo fakat dobar film o tome kako se kriminal ne isplati i zlo rađa zlo i da valja pogledati.

08-the_human_race

8. The Human Race (2013)
… a.k.a. DŽOGERSKA “SLAGALICA STRAVE”!!! Dobro ajde ne skroz (nije baš torture porn – ima krvi na hektolitre ali ekipa uglavnom gine na istih par načina i nije pretjerano gory), no uglavnom opet imamo ljude koji se bude pitaj boga gdje i neznani glas im diktira što rade ako žele preživjeti: ljudi je točno 80, odjednom nestanu s raznoraznih lokacija i pojave se svi skupa na nekom trkalištu, glas im veli da će umrijeti ako budu prestignuti za dva kruga ili zakorače izvan staze. Kao i kod većine filmova s ovakvom premisom prvih cca pola sata otpada na pomalo dosadnjikavu aklimatizaciju likova na nedokučive novonastale okolnosti, ali nakon što prvi štrajkolomci odustanu od načela ‘svi za jednog, jedan za sve’ – počinje šou program! I jedan osrednji drugoligaški horor postaje dosta zabavan drugoligaški horor, zakucavajući sve skupa sa sjajno pretjeranim ‘whoa! DUDE!’ krajem.

07-duck_soup

7. Duck Soup (1933)
Omjer cerebralno-sofisticiranog i fizičkog/tup-tup humora je baš onakav kakav volim, samo što je smućkano na načine koji su mi kao gledatelju naviknutom na moderni humor malo strani pa mi je trebalo malo vremena da se ufuram, ali kad sam se ufurao dogodio se kumulativni efekt i bilo mi je sve smiješnije… Sve dok nisam dobio nenadani poziv na piće, pa sam prekinuo i nastavio gledati sutra – kad mi nekako više nije bilo smiješno, osjećao sam se, štajaznam, kao da sam upao na tulum na vrhuncu i svi pijani i raspojasani a ja mrtav trijezan i mogu popiti samo piće-dva jer vozim, i još moram i za sat vremena doma! Naravno da sam i ja još jedan obični predvidljivi intelektualni sroljo kojem je Groucho najdraži brat Marx – ne mogu a ne cijeniti koliko su neke igre riječima besramne (“All I can offer you is a Rufus over your head” :D) – za Harpa se nikako nisam mogao odlučiti jel mi fora ili iritantan ali duboko respektiram svakoga kome je on favorit, a kad god naletite negdje na neki prebizarni fetiš i pomislite ‘ok, dalje od ovoga se ne može, delete humanity’ – sjetite se da uvijek postoji i nešto još bizarnije, recimo na ovom svijetu postoje čak i ljudi kojima je ZEPPO omiljeni brat Marx – ne moš vjerovat al istina je, guglao sam i sve! E i svidilo mi se kako su zatvorili butigu istog trena kad su ispucali sve lulze, film gotov a niti da je otkucala sedamdeseta minuta – bravo dečki, tako treba, tako se to radi!

Moj filmski dnevnik 2014: prvi kvartal, gornji dom

Travanj 17, 2014

06-sleep_tight

6. Mientras Duermes (2011)
Eto recimo jedna pozitivna strana gledanja malo filmova, naletiš na psihološki triler skroz iz perspektive negativca i ne sumnjaš da ima takvih i više nego što slutiš ali si isto nekako rijetko nalijetao na njih pa ti jedan takav bude osvježenje! Netko bi možda mogao reći da za psihološki triler možda fali poniranja u psihu (barem) glavnog lika ali mislim da to ovdje nije problem, npr suptilne naznake mother issuesa su dovoljne i mislim da se s otkrivanjem više detalja iz njegove prošlosti ne bi bogznašto dobilo, jer ono što je najbitnije je njegov meisterwerk i to kako će taj meisterwerk u konačnici utjecati na psihičku (ne)blagodat njega i njegove žrtve, i kraj u tom pogledu ostavlja dosta zanimljivog materijala za razmišljanje.

05-veronica_mars

5. Veronica Mars (2014)
Ok, prije svega za one koji ne znaju, ako takvih još ima: “Veronica Mars” je jedna od najboljih serija proteklog desetljeća, ako niste gledali neka vas ne odvrati to što je o srednjoškolskoj (a kasnije i studentskoj) detektivki, serija je definitivno više za odrasle nego za tinejdžere i jako je pametna i zabavna i rječju klasik! Elem, također za one koji ne znaju: serija je nakon tri sezone bila otkazana zbog slabe gledanosti (pa makar je i ta gledanost zapravo bila dosta solidna za matični kanal al dobro, nemojmo sad ulaziti u to…) da bi potom nekoliko godina kasnije zahvaljujući donacijama fanova bilo skupljeno nekoliko milijuna dolara za snimanje filma! Uvidi u živote tuceta bitnijih likova desetak godina kasnije + komprimiranje story arca prosječne sezone u 100 minuta urodili su dinamičnim i gustim filmom (za vrijeme okršaja s ubojicom imao sam dojam kao da su od scene s godišnjicom mature prošli eoni a ne pukih pola sata!) za koji vjerujem da bi trebao biti fora čak i ljudima koji nisu gledali seriju, iako će takvi vjerojatno teško uspijevati dokučiti zašto bi Logan trebao biti toliki big deal u veroniverzumu pošto je ovdje nažalost ispao dosta bezveznjikav i nikakav… No to je jedina zamjerka jer sve ostalo zbog čega sam obožavao seriju je i u filmu, nemam pojma kad me zadnji put neki film ovoliko oraspoložio, odjavna špica – osmijeh od uha do uha!

04-behind_the_candelabra

4. Behind the Candelabra (2013)
Ne znam praktički ništa o Liberaceu i volio bih saznati više od onoga što nude svjedočanstva momka koji je na pet godina prohujao kroz njegov život i od toga napravio karijeru – preferirao bih film s više Liberacea i manje Scotta Thorsona, ukratko – ali i ovako je bilo gušt za gledati, Michael Douglas rastura.

03-youre_next

3. You’re Next (2013)
Nije da sam potpuno protiv mainstream horora – “Slagalica strave” mi je, na kraju krajeva, jedna od najdražih ovomilenijalnih franšiza općenito – ali najčešće ipak preferiram horore lijevo od mainstreama, gledajući svisoka sa svoje kule od krvave slonovače na điđemiđe uz koje se plebs voli strašiti (navodno “Paranormal Activity” nije loš? Navodno?)… no ne i ovaj put! Iako nije tako ekstravagantan kao “Cabin in the Woods” niti tako smart-ass kao “Scream”, “You’re Next” je dio iste mini-tradicije entuzijastičnog subvertiranja horora za široke mase (u ovom slučaju s dosta crnog humora) a s navedena dva dijeli i to što je fun fun FUN – baš šteta što ga nisam gledao u kinu uz kokice i sve!!! Tako da, eto, jedan horor koji bi preporučio i normcore ekipi kojoj bi mi bilo neugodno uvaljivati neke tamo čudačke martyrse i dans ma peauove i šta već.

02-dans_ma_peau

2. Dans ma peau (2002)
Ne znam čemu rasprave da je li ovo horor ili nije kad wiki lijepo kaže (i zasigurno ne samo wiki?): “Body horror, biological horror, organic horror or venereal horror is horror fiction in which the horror is principally derived from the graphic destruction or degeneration of the body.[1] Such works may deal with disease, decay, parasitism, mutilation, or mutation.” A i na kraju krajeva ‘horror’ je u prijevodu – UŽAS, ne? A “Dans ma peau” mi je priskrbio neusporedivo više užasa i grčenja od kojekakvih šašarija s letećim vampirima i neočešljanim zombijima što su kao nominalno ‘horori’! Ono, jako jako rijetko mi se dogodi da moram prikrivati oči zbog filma a ovdje je bila jedna scena koja mi je bila baš ono skroz ‘jooooooj, nemoj to, nemoj samo TO raditi ženo pobogu molim te!!’ tako da, in my book – horor-horor, da veći ne može biti. I iznimno je zanimljiv za jedan film u kojem se skoro ništa ne ‘događa’!

01-snowtown_murders

1. The Snowtown Murders (2011)
Iznimno ružan i neugodan film o ljudima na dnu društva i onome na što mogu pristati kad u njihove živote uđe jedan karizmatičan psihopat, i nije neka proizvoljna meditacija na tu temu nego je zasnovan na stvarnim događajima, štoviše jednom od najzloglasnijih slučajeva serijskih ubojstava u australskoj povijesti. Strogo žanrovski gledano nije horor – ali kao i da je. (P.S. gledanje bez titlova nije preporučljivo, Australci su zajebani!)

Moj filmski dnevnik 2014: prvi kvartal, donji dom

Travanj 12, 2014

Jedna od novogodišnjih odluka mi je bila i da ću gledati po jedan film tjedno – evo što sam sve gledao u prva tri mjeseca 2014. (SPOILER ALERT: uglavnom horore), nijedan mi nije bio loš ali neki su mi naravno bili bolji od drugih, neki čak i puno bolji! Pa krenimo, od najmanje nelošeg prema najboljem…

12-livide

12. Livide (2011)
Od svih opskurnih aktivnosti na fejsu na najviše ponižavajući neodaziv naiđem kad molim horor preporuke, imao sam već tri-četiri takva crickets & tumbleweeds iskustva i ne ponovilo se, odsad samo – da parafraziram Freddyja Mercuryja – burnin’ horror dvd’s on my own!!! Ovo je drugi film od ona dva Francuza što su napravili dosta dobar klaustro-hororac “A l’interieur”, ovaj je puno ambiciozniji i vizualno neusporedivo atraktivniji ali je i veći čušpajz: što se radnje tiče film kao da stalno poručuje ‘gle NEMOJTE previše razmišljati o tome, ok?!’, i popriličan je nesrazmjer između duuuuugog sporovoznog uvoda te zadnjih pola sata u koje autori kao da su mahnito i nasumično (čemu one tri balerine u labosu pobogu?) natrpali ideje za nekoliko različitih horora, previše svega i svačega ali šta jest jest, nije nezanimljivo.

HER

11. Her (2013)
Kao film koji želi REĆI nešto VAŽNO o ljudima i TEHNOLOGIJI i nije baš da se nešto ubija od pameti – štoviše u tom je pogledu dosta površan i glup (‘ljudi ne budite smartphone zombiji, ugasite kompjutere i družite se jedni s drugima!!’ SMH x 1000) (+ “obrat” nema… skoro nikakvog smisla?) – ali je kao film o jednom emocionalnom retardu dosta dobar, ili barem jest ako se krene od toga da za glavnog lika ne bi trebalo imati skoro nimalo simpatija i razumijevanja (osim na nekoj najbazičnijoj ‘lik je u kurcu i počinje davati neke otužno slabašne ali ipak kakve-takve naznake da je na putu da dođe na put da pokuša biti barem malo manje u kurcu’ razini) (a i tu brate nije daleko dogurao, finalno pismo je basic as shit i stvarno ga ne predstavlja u ništa boljem svjetlu nego u prethodna dva sata), scenarij nije antologijski ali sve ostalo je na mjestu, baš dobro izrežiran i složen film, čak i mrzovoljno moram priznati da je score mojih najvećih neprijatelja Arcade Fire jako efektan!

10-kill_list

10. Kill List (2011)
Ljubitelje engleskog serijala “Utopia” bi moglo zanimati da ovdje glavnu ulogu ima onaj njihov ubojica s problemima s disanjem! Ovdje diše sasvim normalno, hvala na pitanju – barem doslovno, ako ne već u prenesenom značenju – što ne znači naravno da nema nekih drugih problema, mislim znate kako je to s ljudima u filmovima, uvijek neki problemi 🙂 Film počne kao triler, oko dvadesete minute dade naznaku da bi mogao postati nešto drugo, naznake se nastavljaju gomilati, da bi u zadnjih pola sata skroz skrenuo u to nešto drugo – ako eventualno želite pogledati film u tabula rasa modu (najbolji mod za gledanje filmova naravno!) prestanite čitati – foršpan se truditi sakriti taj zaokret koliko god može (“the best british GENRE film in years”!) ali do kraja foršpana mislim da bi svakom iole iskusnijem gledatelju trebalo biti jasno o kojem je žanru riječ 😉 “Kill List” je najbolji prvih sat vremena dok je većinom životno sirov film o plaćenim ubojicama, a kad okrene ploču to čini s oke ali pomalo razočaravajućim ulaskom na teritorij jednog kultnog brit horora koji malo miriše na bezidejnost… i jest lijepo tempirano poniranje u ludilo, nagli kraj bez ikakvih konkretnijih odgovora u tom pogledu sam po sebi jest zadovoljavajući (horor je jedan od žanrova kod kojih najlakše toleriram eliptičnost, dapače), problem je jedino što je klimaks JAAAAAAAKO sličan klimaksu jednog od notornijih horora zadnjih nekoliko godina tako da sam odjavnu špicu dočekao u frustrirajućem adrenalin+flah modu.

09-calvaire

9. Calvaire (2004)
Kad ti se pokvari kombi usred duge vožnje i završiš negdje Bogu iza nogu, mogu ti se dogoditi samo dvije stvari: ili ćeš naletiti na Katherine Heigl koja je karijerna radoholičarka koja je u nasljedstvo od pokojnog oca dobila zabačenu farmu tikvi i došla je samo viditi kako da je sruši i tu izgradi poslovni centar i nevoljko ti na noć pruži smještaj i potpune ste suprotnosti ali nakon 80 minuta igre mačke i miša se ipak vjenčate i Katherine odjebe grad i karijeru i zajedno uzgajate tikve i živite sretno do kraja života – ili ćeš naletiti na RETARDIRANE REDNECK PSIHOPATE!!! Ilitiga u ovako belgijskom izdanju retardirane ROUGENECQ psihopate! I gle, u glavnoj ulozi ni pet ni šest nego tip koji je glumio glavnu sporednu mušku ulogu u “Dans ma peau” (… o kojem više u gornjem domu ove liste – op.ur)! Taj jadnik samo ide iz kalvarije u kalvariju: prvo eto u “Dansu” imao curu ovisnicu, pa sad mrzovoljno odbija žene i stare i mlade, pa onda nakon kvara kombija Bogu iza nogu umjesto kod Katherine Heigl završi kod nekog čudaka koji ga brutalno smara i prije nego što krene nasilje, a kad krene nasilje… pa, kreće standardna špranca ovakvih horor-‘Deliverance’ dealova (film stvarno ne bježi od američkih žanrovskih korijena – mislim ono, jedan lik u jednom trenutku skonča u živom blatu. USRED BELGIJE!): znaš da će biti i psihološkog i fizičkog mučenja (koje je iznenađujuće umjereno, što mi je ok – ako danas svi kad rade ovakve stvari kažu ‘ma kad je bal, nek je BAL!’, zna lako biti snažnije ako umjesto bala napraviš razmjerno lowkey mrgodnu čajanku!), znaš da će biti barem jednog neuspješnog pokušaja bijega, znaš da će biti mrtvih, itd, i sve skupa se razvijalo na… meni ne pretjerano zanimljiv način? Ali film kao film je jako dobro skockan i jedan je od onih koji su definitivno bolji nakon što su mi odležali u glavi nego što su mi bili dok sam ih gledao, a od scena moram istaknuti onu u gostioni s klavirom, kad se film bio pretvorio u parodiju samog sebe – da bi se onda unutar iste scene promptno vratio na svoje dementne creepy noge, e to je bila majstorija!

08-open_grave

8. Open Grave (2013)
Tip se budi u jami punoj leševa, ne zna tko je, ne sjeća se ni kako je tu završio niti ičeg drugog, a kad se iskobelja naiđe na zdanje u kojem je nekoliko ljudi koji su se tamo probudili također s potpunim gubitkom pamćenja, dakle zaplet je tipa ‘uuuu što bi ovo gledao samo da znam da išta valja, bože neka mi bar NETKO kaže da valja’ pa evo da ja kažem – valja! Jest da je gluma konstantan podsjetnik da se gleda film B-lige i da bih volio da razriješenje misterije ne spada pod jedan od najpopularnijih ergo najisfuranijih horor-obrazaca ali misterija je dok traje dosta zanimljiva, sve skupa je dosta pametno složeno, kraj je jako efektan i kamo sreće da je sva B-liga na ovoj razini.

07-ginger_snaps

7. Ginger Snaps (2000)
Tko mi god preporuči neki film, neka ne misli razočarano da sam nonšalantno stavio na ignore ako ne pogledam odmah – ovo mi je recimo jedan prijatelj preporučio još prije nekoliko godina!!! Mislim ono, tinejdžeri i vukodlaci, pa kome se to da gledati (osim tinejdžera) (i eventualno vukodlaka)?! Ali naposlijetku sam se ipak uspio natjerati – i nisam nimalo zažalio. I kužim zašto se ne slavi kao klasik horora (stvarno nije da je nešto skeri), ali ne kužim zašto se ne spominje češće u kanonima tinejdžerskih filmova? Jer u tom pogledu je baš iznenađujuće pametan i zabavan.

Gorilini najbolji filmovi nultih #5-#1

Srpanj 3, 2010

5. Korak do slave (Almost Famous) (Cameron Crowe, 2000.) (484 boda / 10 glasova)

Sve dok na staru godinu 2006./07. nisam upoznao svoju kraljicu Evu, živio sam poprilično nesređenim životom. Bio sam vječni student prava koji je smisao svog životarenja vidio isključivo u lokanju, igranju baluna i one night stand avanturicama. Kako nisam baš visok, lep i plav, kako nemam para i bijesni auto,  te kako nemam bredpitovski profil i kristianoronaldovski torzo, morao sam krvnički raditi na svojim adutima. A oni su se uglavnom svodili na nekakve pijane, kvazi-intelektualne monologe o pop-kulturi koje sam prodavao studenticama najčešće Filozofskog fakulteta po Ksetu, Močvari, Đuri i sličnim mjestima mog operiranja. I eto, da se pohvalim, nije mi loše išlo, dapače. Sigurno se pitate kakve sad veze imaju ove moje lovačke priče s jednim divnim filmićem kao što je ‘Almost Famous’. E pa imaju, i to velike veze. Naime, kad bih neku mladu damu nakon par popijenih piva uspio očarati svojim, hm, fascinantnim poznavanjem prilika na modernoj glasgowskoj glazbenoj sceni ili argumentacijom zašto je ‘London Calling’ najveći album ikada (a inače, to baš i ne mislim – puno mi je draži njihov prvi album, al jebeš ti šta ja mislim, bitno je šta kritika kaže, jel?), najčešće je slijedio moj poziv da uzmemo na kiosku par piva i odemo kod mene slušati neku krasnu, a njoj nedostupnu muziku, ili pogledat neki kao, ono, jel, kultni film (ljudi, kad se samo sjetim šta sam ja sve srao samo da se zavučem u neke gaćice, odmah mi dođe da se ispovraćam od srama, al eto, takva su bila vremena). Kako su takva druženja bila dosta česta, a znao sam da ne postoji šansa da se film odgleda do kraja, jel, uglavnom sam puštao dva filma – ‘Ferris Bueller’s Day Off’ i ‘Almost Famous’. Zašto baš ta dva filma? Pa zato jer su to valjda dva jedina filma koje mogu gledat uvijek, svaki dan, mogu ih početi gledati od početka, od sredine, od kraja ako treba, a znam da mi nikad neće dosaditi. E sad, nakon šta sam nadrobio ovu litaniju o sebi kao Casanovi socijalne pomoći, red je da koju rečenicu kažem i o filmu koji mi je bio inspiracija za ovo piskaranje. ‘Almost Famous’ je film za koji sam čim sam ga prvi put u kinu pogledao znao da je to to, da je to film koji će mi na neki apstraktan način obilježiti život. Sve one divne, pametne i šarmantne detalje koje nam je Cameron Crowe poklonio u ‘Samcima’, ovim je filmom zaokružio u jednu savršenu filmsku tortu kojom se uvijek možemo sladiti i koja nam nikad neće prisjesti. Svi ti detalji poput neograničene količine rock glazbe koja pršti iz svake sekvence filma, Rolling Stonea, Lestera Bangsa (mislim da neću promašiti ako kažem da je to najbolja uloga velikog P.S. Hoffmana), groupie djevojaka, turneja i trulih menadžera lako mogu sugerirati da je tu riječ o običnom rock filmu, a iako ovaj film sve svoje postojanje i duguje rock glazbi, on je u prvom redu klasičan film nostalgije poput ‘Američkih grafita’, ‘Dana velikih valova’, pa čak i ‘Samaca’. To je film o odrastanju, kako samog glavnog lika, mladog Williama Millera, tako i o odrastanju samog rocka, koji baš u ovom filmu prolazi turbulentnu fazu gubljenja nevinosti, transformaciju iz pitomog, dražesnog, nepotkupljivog djeteta u prištavo, pohlepno i iritantno derište koje bismo najradije šutnuli nogom u guzicu i izbacili iz kuće na ulicu. Dok Millerove školske kolege polažu školsku maturu, on poput nekakvog modernog Huckleberryja Finna, tramakavajući se po čitavoj Americi u bjesomučnoj potrazi za intervjuom svoga dojučerašnjeg uzora, polaže svoju mnogo važniju maturu, onu životnu. I polaže je na jebeno bolan način. Veličanstvena scena u restoranu, kad Miller kaže Stillwateru da će izaći na naslovnici Rolling Stonea, a oni potom opijeni slavom jednostavno odbace i Penny Lane i sve ostale djevojke zapravo je sukus svega. To je trenutak kad se film lomi i kad William Miller prestaje biti petnaestogodišnji fanatični obožavatelj benda, te postaje realan i ogorčen mladi čovjek koji kuži da je sve otišlo u kurac, da bend koji odbacuje one koje bi zadnje trebao odbaciti nije zaslužio biti velik i nikada neće biti velik (jer zamislite šta bi ostalo od Hajduka da proda Torcidu Slaven Belupu za kontejner Sumameda i koju kesu čvaraka, pa nek su i svježi i domaći!!!). To je trenutak kad William Miller shvaća da je san završio i da se treba vratiti u javu, pa makar ona nije tako uzbudljiva i zamamna kao život rock zvijezda, ali je bar poštena i stvarna. Iskreno, o ovome filmu bi se dalo napisati još štošta, posebice o odnosu Millera i Penny Lane, koji je možda najljepši i najtopliji ljubavni odnos platonskog tipa ikad viđen na celuloidnoj vrpci (eh da, taj odnos me podsjetio na jednako toplu vezu između onog maloga i one pankerice u knjizi ‘Sve zbog jednog dječaka’ – tako je šteta što kreten koji je radio film nije zamijetio kakav dragulj ima u ruci), no kako me strah da se ne raspišem previše, a inače sam tome sklon, a i vjerujem da ste svi gledali ‘Almost Famous’, mislim da je ovo sasvim dosta. A pošto se ja držim one nek susjedu crkne krava, sad me pustite da odem u miru proslavit pobjedu Australije nad Srbima! (SČ)

4. Izgubljeni u prijevodu (Lost In Translation) (Sofia Coppola, 2003.) (561 bod / 14 glasova)

Usamljenost, izgubljenost i otuđenje gadne su stvari ako ih nemaš s kime podijeliti, ili se barem pred nekim prezentirati kao jedinka koju su opsjele te neugodne emocije. Ako imaš, onda su plemeniti. U ‘Lost In Translation’ dvoje ljudi udaljenih spolom, dobi i životnim iskustvom jedno u drugom prepoznaju taj post-industrijski, post-milenijski, post-‘OK Computer’ angst i zaljubljuju se. Ne jedno u drugo, nego u mogućnost zajedničke samoće, perspektivu platonskog orgazma u razmjenjivanju pojedinačnih melankolija. Kvaka s ovim filmom je da, gledajući ga, i mi poželimo biti tako usamljeni – želimo buljiti kroz prozor Grand-hotela i doživjeti kulturološki šok Dalekog Istoka. Mada, to su samo metafore za bezličnu i nekad prijeteće stranu okolinu u kojoj najčešće obitavamo, za prebrijane ljude koji baš o svemu imaju glasno izraženo mišljenje i čiji je život, kako se čini, samo niz aktivnosti i polemika – ljude pred kojima kao da je sramota biti tih, bez stava, besposlen i bez svakodnevno osvježenog cinično-humorističnog statusa na Facebooku. Znamo da su Japan, karaoke kabine i jacuzzi tek kulise i da se potpuno isto možemo osjećati u svom domu ispred televizora na kojem su američki sitcomi ili nogomet, ili negdje na cesti buljeći u noćno nebo sa zvijezdama ili bez njih, nebitno. Ipak, taj plemeniti buržoaski ennui nam je nevjerojatno privlačna fantazija: želimo usamljenost kao u ‘Lost In Translation’, jer se svojoj ne možemo prepustiti… Ako to učinimo, ostat ćemo siromašni, pijani i sami – ali onako zaista sami, bez da ikoga trajno zainteresiramo za svoju samoću. A u tome nema ničeg plemenitog. (AH)

3. Prije sumraka (Before Sunset) (Richard Linklater, 2004.) (628 bodova / 12 glasova / 1 prvo mjesto)

Najbolji prijatelj mojeg najboljeg prijatelja i njegova nekadašnja najbolja prijateljica (sadašnja cura) su nedavno drugi put zajedno gledali ‘Before Sunset’. On je najveći obožavatelj Richarda Linklatera kojeg poznajem, a i ona se morala zaljubiti u čovjeka koji joj je nakon tek dva tjedna poznanstva, pri drugom posjetu stanu koji je dijelila s tadašnjim dečkom, na rastanku potajno uvalio VHS kazetu ‘Before Sunrise’, onako, kao da joj daje svoju vizitku. To je bilo prije desetak godina, puno prije nego što će službeno postati dečko i cura i ja sam već tada, kao veliki Linklaterov fan, bio svjestan prostora koji se događao između njega i nje, nisam slijep, jebi ga; Linklater se uglavnom bavi blizinama i udaljenostima među ljudima, zna koliko su one zajebane i bitne i osjeća koliko su svete. Meni je nakon ‘Stand By Me’ (kojeg sam gledao s deset), ‘Before Sunrise’ (gledao ga u kinu Studio s tek napunjenih šesnaest godina) prvi film koji me ozbiljno poljubio u temelje i zagrlio ih što postoje. A kad imaš šesnaest itekako ti je bitno da postoji neki dvadeset godina stariji Teksašanin koji ne samo da zna o čemu ti cijelo vrijeme pričaš, nego vjeruje da postoji još gomila ljudi koja o tome sve to vrijeme priča i nema nimalo srama (o kojem u tim godinama znaš sve) pričati o tome, sličicu po sličicu, dvadeset četiri u sekundi. Jer ljudi se od pamtivijeka susreću, a kada se desi da se previše susretnu, to prije ili kasnije, koliko god bilo lijepo, mora zaboljeti. A ako ne zaboli, ne da nije previše, nego nije dovoljno. Ethan Hawke i Julie Delpy (odnosno, Jesse i Celine) su se već u prvom filmu, thank god it’s fatal, puno previše susreli. I nitko od nas nije očekivao da će se devet godina kasnije ponovo susresti, a kamoli da će imati puno manje vremena da si kažu sve što moraju i sve što si ne moraju reći i da će napokon, koliko god ih voljeli, koliko god ih trebali, koliko god se dobro njima služili, ipak uspjeti ostati bez riječi, jer mudri su to ljudi; i Richard i Ethan i Julie jako dobro razumiju kako je moći šutjeti s nekim ipak najveći stupanj bliskosti, do kojeg se, na njihovu i našu sreću, još uvijek putuje uglavnom riječima. Prvi film, ‘Before Sunrise’, u usporedbi sa ‘Sunsetom’ je sasvim ugodan za gledati. Linklater svoju opsesiju bivanjem u trenutku toliko uspješno ostvaruje da je za vrijeme filma nama dobro sve dok je i njima dobro, tako da se prva i jedina ajmo reći dramatična scena pojavljuje tek pred sam kraj, u meni sigurno najdražoj sceni rastanka ikad. ‘Before Sunset’ je pak puno zajebanija priča; kako nitko nije ni slutio da ćemo se ikada više susresti sa Jessejem i Celine (ajmo ne računati scenu iz ‘Waking Life’), tako je samo postojanje novog filma zapravo svojevrsni cliffhanger, s obzirom na to da smo prije devet godina bili zasluženo ostavljeni u neizvjesnosti. Već pod najavnom špicom (koja se genijalno nadovezuje na kraj prethodnog filma kad smo imali predivnu montažnu sekvencu mjesta na kojima su Jesse i Celine proveli dan i noć) jasno nam je da ne gledamo nasumične razglednične kadrove Pariza, nego da će nas Linklater još jednom zgrabiti za srce, staviti između Jesseja i Celine, u visini očiju, prošetati gradom i, za razliku od prvog filma, čekati da se smrači. Doslovno i figurativno. Jer previše je vremena prošlo od prvog poljupca na vrhu statičnog ferris wheela u bečkom Prateru i ‘Before Sunset’ se nakon par nezaobilaznih i donekle očekivanih (nimalo manje divnih) catching up dijaloga pretvara u takav emotivni roller coaster, da se film stvarno gleda kao najnapetiji triler; znamo, naime, da on ima sat i nešto prije nego što ga zli avion treba vratiti ženi i sinu, o kojima zaista nema ni jedne loše riječi, kao što znamo da ona ima isto toliko vremena da pokuša izdržati ne pokazati koliko joj je teško i krivo što se onog prosinca nije pojavila na dogovorenom mjestu i koliko je duboko i temeljno ranjena svime što im se tada desilo, pogotovo onim što im se u međuvremenu nije desilo. A Richard, Ethan i Julie su, osim što su mudri i iznimno pametni ljudi, nevjerojatno vješti pisci i čini mi se bespredmetnim u ovom slučaju odvajati scenarij od režije, jer je cijeli film (koji traje malo više od jedne epizode ‘The Wire’) toliko prekrasan primjer savršene suradnje ljudi koji se potpuno razumiju, da im za vrijeme rijetke nedijaloške scene pred kraj filma (uspinjanje stepenicama do njenog stana) svatko tko ih imalo voli bezrezervno vjeruje da će film završiti barem jednako dobro kao i prošli. Ali zapravo serem, dok sam film prvi put gledao, nisam nikom ništa bezrezervno vjerovao; oni su polako koračali stubama, ja sam grizao nokte i pitao se gdje mi je puls, a kad je ona izvadila gitaru i otpjevala svoj valcer posvećen njemu, potpuno sam odustao od disanja i koliko sam god do tad mislio da dobro poznajem i Richarda i Ethana i Julie, ništa me nije moglo pripremiti na način na koji je on zavaljen u njenoj fotelji, napokon opušten prvi put od početka filma, dok si ona, kuhajući nekakve nebitne kamilice, potpuno svjesna njegovog pogleda, konačno dopušta da ga želi i zna da ga ima. (MJ)

2. Donnie Darko (Richard Kelly, 2001.) (662 boda / 12 glasova / 1 prvo mjesto)

Nevjerojatan je pad kvalitete filmova Richarda Kellyja, gotovo neviđen u povijesti. Ni promjena okusa Becksa nakon što je od uvoznog postao tek još jedno pivo koje se puni u jednoj od domicilnih nam pivovara nije bio toliko drastičan. Doduše, to što su ‘The Box’ i ‘Southland Tales’ totalna sranja, nema nikakvog utjecaja na recepciju Kellyjeva prvijenca kao remek djela, iako je skrenulo pažnju na to da i ‘Darkova’ fabula baš ne drži vodu. Ali, ono što sadrži je čista filmska čarolija za koju ne postoji jednadžba već se jednostavno dogodi nekim čudnim, šizofrenim spletom okolnosti. Snimljen početkom novog milenija, ‘Darko’ je odisao duhom 80-ih, prvenstveno zbog stila – boje, kamera i glazba potpuno su uhvatile to razdoblje – a zatim i zbog priče smještene u pred-Reaganovo doba. Samo što je ovo predgrađe, slično mnogima koja su tog desetljeća ne samo prenijela nego i stvorila zeitgeist (prije svih od strane Spielbergova stabla i njegovih grana), tim isprepletanjem žanrova, dimenzija i stvarnosti, pojačavalo atmosferu tenzija post-hipijevskog doba koje su se, na neki način, odražavale na svakom liku. Možda je početak pada zapadne civilizacije bio simboliziran i padom motora zrakoplova, možda je naš junak bio totalno lud, ali možda je sve što imamo jer jasne odgovore nećemo dobiti. Ono što smo dobili je nešto u čemu smo se mogli prepoznati, naime ovaj Kellyjev miks žanrova i suludih ideja ispod kože je jedan odličan generacijski film koji propitkuje vječnu temu odrastanja i pomirbe s autoritetima, a time i neizbježnim krajem života. I u tome je najveća čarolija ‘Darka’, to što je uvrnuti suborac ‘Velike jeze’, ‘Diplomca’, ‘Dinera’, ‘Clerksa’ i ‘Singlesa’. Samo što, eto, ne hvata doslovno duh jednog vremena kroz simbole i strahove generacije, već ga provlači kroz paralelnu dimenziju i nudi nam ga kao jednu veliku emociju koja obuhvaća sve generacije i svako doba. Donoseći nam osjećaj tjeskobe i tuge koji je toliko ljudski i topao da nam ne preostaje ništa drugo nego oprostiti Kellyju na tome što se nakon ‘Darka’ pretvorio u reklamu za Karlovačko, u nešto što apsolutno iritira i minimalno zabavlja. (MĐ)

1. Obitelj čudaka (The Royal Tenenbaums) (Wes Anderson, 2001.) (845 bodova / 14 glasova / 3 prva mjesta)

Možda ovaj film i nije ništa drugo nego pretjerano stilizirana bajka Wesa Andersona, ali čak i ako zastupate ovu tezu ne možete osporiti njenu originalnost. A ako ste pak fan, ili možda čak poput mene osoba koja će bez previše razmišljanja ovaj film proglasiti najboljim u proteklom desetljeću, tada vam je on ujedno i jedno šareno, kompleksno, emotivno putovanje kroz život i sve one stvari koje ga čine vrijednim življenja, od ljubavi, prijateljstva, obitelji, sreće i razočaranja, pa sve do smrti, kao konačne potvrde da sve možda i ima nekog smisla. Naravno, ako ste još uz to i strastveni fan pop glazbe, posebice one ranih sedamdesetih, uživat ćete u fenomenalnom soundtracku od kojega je možda bolji jedino veliki Gene Hackman u ulozi umirućeg starca koji ne žali ni za čim, ali na svoj način ipak želi reći da mu je žao. I može Wes pokušavati ponoviti ovu čaroliju miješajući slične sastojke koliko god puta želi, ali neće mu uspjeti, jer već je snimio svoj ultimativni film. Uostalom, koja scena može nadmašiti Pagodu sa švicarskim nožićem i Hackmanovu izjavu “That’s the last time you put a knife in me!“? (MĐ)

(pisali: Saša Čobanov, Aleksandar Holiga, Marin Juranić i Mario Đira)

Eto, stigli smo do kraja. Još jednom hvala svima koji su glasali, još više hvala svim autoricama i autorima crtica, a čak hvala i svim komentatorima, na upotpunjavanju iskustva ove filmske rapsodije. Želite li objelodaniti svoje pojedinačne liste, poslane za ovaj natječaj ili ne, svejedno, slobodno to učinite u komentarima ovog posta, ili dojavite meni da ih ja iskopiram iz pristiglih materijala. Trenutno nemam vremena, ali kasnije i ovih dana bit ću na usluzi. Radeći ovu, u glavi mi se rodila jedna polu-ideja za još jednu, polu-kolaborativnu listu, ali nisam siguran imam li za to volje prije jeseni, a možda i uopće. Stay tuned.

Gorilini najbolji filmovi nultih #10-#6

Srpanj 2, 2010

10. Zoolander (Ben Stiller, 2001.) (440 bodova / 9 glasova)

Priča o Frat Pack družbi i filmu ‘Zoolander’ kao nekakvom blještavom Excaliburu tog društvanceta me podsjeća na priču o hrvatskoj političkoj zbilji. Il si sa nama il si protiv nas! Ili crno ili bijelo, nema druge. Ljudi ih ili obožavaju ili, baš ono, svojski mrze. Prosto je fenomenološki zanimljivo kako u razgovoru s nekim prijateljima s kojima dijelim masu zajedničkih interesa, kad razgovor dođe na temu ‘Zoolandera’, primijetim bijes u njihovim očima i nagle trzaje ruku i nogu koji kao da hoće premlatiti tog antipatičnog židovskog čovječuljka Bena Stillera, a i mene skupa s njim. To iskustvo sam baš nekidan imao kad sam Nevenu Fitniću, inače periodičnom kolumnistu i ovog sitea, pričao kako sam dobio zadatak pisati o ‘Zoolanderu’. Upravo to njegovo zgražanje nad činjenicom da ja igram za drugi tim i nagla transformacija u  gotovo pa pitomca HČSP-a i juniora HVIDRA-e me i navela da na ovaj način počnem svoje viđenje ‘Zoolandera’, vjerojatno jedinog pravog kultnog filma, ali kultnog u pravom smislu te riječi, koji je dospio na ovu listu. No, moram biti iskren, i ja sam imao predrasude. Ne znam, možda je problem bio u tradicionalnom odgoju, možda u lošem društvu koje me okruživalo i kvarilo, a možda ipak u samozavaravanju da ja nisam jedan od njih. Bilo kako bilo, od trenutka kad sam prihvatio činjenicu da sam možda ipak onda malo drugačiji od drugih i da se ne trebam više toga sramiti, počeo sam disati život punim plućima. Priznao sam istinu i djevojci, roditeljima, prijateljima. Rekao sam im da me pokušaju razumjeti, te da to nije nikakva bolest ni anomalija. Oni su razumjeli i prihvatili me takvog kakav jesam. Čak i Neven. Od tada i ja imam Blue Steel i život mi je puno ljepši. Thx Derek and big kiss! (SČ)

9. Kill Bill: Vol. 2 (Quentin Tarantino, 2004.) (442 boda / 10 glasova / 1 prvo mjesto)

…ultimativna geekovska fantazija – ili, ako hoćete, ultimativni film. On vas od samog početka izvlači iz stvarnog svijeta i premješta u svoj. Ako ćemo još s glazbenim paralelama: većina filmova su bolji ili lošiji koncerti poznatijih ili manje poznatih izvođača, dok je ‘Kill Bill’ ludi, eklektični party briljantnog DJ-a koji iskapa stvari za koje niste ni svjesni da ih poznate i tjera vas da mahnito plešete na pjesme za koje niste ni znali da vam se sviđaju, miksajući ih jedne s drugima u neodoljive mash-upove… Sigurno ste u životu doživjeli veću katarzu ili prosvjetljenje na nekim jako dobrim koncertima, kao što ste sigurno vidjeli i boljih filmova. Ali lako je voljeti omiljenu muziku i dobre filmove – ono što meta-pripovjedač Tarantino radi je da uzima elemente onakvih filmova kakve sada vjerojatno prikazuje XY televizija i prezentira vam ih tako da ih zavolite i da se uz njih nezaboravno zabavite. Nikad brutalno nasilje, fikarenje udova i prskanje samurajske krvi nije bilo tako, jednostavno, lijepo kao u ‘Billu’; ni u jednom filmu nećete tako poželjeti i sami primiti u ruke i diviti se hladnom oružju kao što ste poželjeli sa sabljom koju je izradio Hattori može-li-to-tvoja-pička-da-podnese Hanzō; nigdje nećete vidjeti toliko urnebesa u samo tri riječi kao kad Esteban Vihaio izgovara „Veeerzzz Biiilll, jaaaohoummm“. I valjda nijedan film u povijesti filma nema tako predivnu odjavnu špicu – zapravo, ne jednu, nego tri različite, koje bi trebale poslužiti kao krunski dokaz za instantnu zabranu svih komercijalnih televizija koje ne puštaju odjavne špice kako bi im ostalo više vremena za reklame… Sve to možda i nije baš u najužem i najklasičnijem smislu umjetnost, ali jest najbolje podsjećanje na razloge zašto smo uopće filmove zavoljeli i – zašto ih volimo gledati. (AH)

8. Nemilosrdni gadovi (Inglourious Basterds) (Quentin Tarantino, 2009.) (464 boda / 11 glasova)

Nisam mogao vjerovati koliko je kritičara, a bogami i knjiških čistunaca koji film nisu ni vidjeli, Tarantinu zamjerilo reinterpretaciju povijesnih činjenica. Da kako se gad usuđuje izmišljati alternativne krajeve Drugom svjetskom ratu i trivija”e moguće gegove s one strane “lizirati najkrvaviji sukob otkad je čovječanstva. Kao osvjedočeni fan ratnih filmova, posebno onih o WW2, za takve štreberčine imam samo dvije riječi – glupi ste! Osim što je daleko najzabavniji film o Drugom svjetskom ratu ikad, Tarantinova je fikcionalna verzija o uništenju vodstva Reicha točno ono što je falilo – da Hitlera, Goebbelsa i ostala naci govna sustigne smrt kakvu su zaslužili i budu izrešetani i zapaljeni u zabarikadiranom kinu usred Pariza. Kako ikome to može ne biti gušt pogledati? I kako itko može ne pasti na dupe samo zbog Hansa Lande? Lauda se čulo napretek, s potpunim pravom – Christoph Waltz kao spomenuti pukovnik suvereno razvaljuje na četiri jezika i kod mene ima titulu najbolje sporedne uloge u nultima. (PP)

7. Vječni sjaj nepobjedivog uma (Eternal Sunshine Of The Spotless Mind) (Michel Gondry, 2004.) (473 boda / 10 glasova / 1 prvo mjesto)

Kako zaboraviti Joela? Kako zaboraviti Clementine? Prije šest godina zavukli su mi prste u glavu i izokrenuli me kao čarapu. Van su ispala skrivanja pod stolom (u bijegu od strica koji me terorizirao ‘Zekom i potočićem’), traumatična masakriranja životinja (jadnog guštera nikad nisam do kraja isprao iz borolete) i slonovi na paradi (no dobro, tigrići u cirkusu). Van je ispala euforija upoznavanja, trenuci spokoja, mučne svađe i mučnije tišine. Konačno, van je ispala priča o emocionalnom odrastanju koja je bila moja i samo moja – a onda su je Kaufman, Bismuth i Gondry prenijeli na veliko platno. Istina, možda mi ‘Eternal Sunshine Of The Spotless Mind’ ne bi bio u toj mjeri drag da u njemu nisam pronašao toliko poveznica s vlastitim iskustvom, ali baš u tome i jest stvar. Pod naslagama tipičnog kaufmanovskog nadrealizma, osnovni osjećaji i situacije o kojima govori prilično su univerzalni. Navikavanje na međusobne razlike, padove u komunikaciji, oscilacije raspoloženja i tuđu emocionalnu prtljagu put je kojim smo praktički svi prošli i svi smo na kraju morali prihvatiti stvari onakvima kakve jesu ili krenuti dalje. Polazeći od tih općih točaka, Kaufman, Gondry i Bismuth izgradili su jednu vrlo konkretnu, vrlo zapetljanu i vrlo neobičnu priču. I sa drugih strana film oduševljava, ali nemoguće je na ovako malo prostora suvislo razglabati o nelinearnom pripovijedanju, maštovitoj upotrebi specijalnih efekata, odličnom castingu i glumi ili predivnoj glazbi Jona Briona. Pod Gondryjevim nadzorom sve je jednostavno sjelo na svoje mjesto kao nikada prije ili kasnije u njegovoj karijeri. Koliko god ‘Eternal Sunshineovi’ likovi bili ljudski nesavršeni, filmskoj cjelini teško je naći ozbiljniju zamjerku. U zadnjih šest godina pogledao sam ga barem jednako toliko puta i možda bih jedino volio da ga, poput Joela i Clem, sa svakim gledanjem mogu doživjeti iznova. (OL)

6. Mulholland Dr. (David Lynch, 2001.) (484 boda / 9 glasova)

Ni nakon četiri, pet gledanja, kada biste me pitali da prepričam ‘Mulholland Dr.’ ne bih imao pojma što reći, osim da je smješten u Hollywood, da su u centru pažnje dvije lijepe glumice i… da je Lynch opet zabrijao kako samo on umije, ovaj put možda kao nikad dotad. Nema drugog načina nego tumačiti ovaj film kao san – logika ne postoji, gomila scena izvrsno funkcionira svaka za sebe, ali se ne uklapaju u cjelinu, smisao mase likova i događaja ne biva ničim objašnjena, a završetak stiže odjednom, bez ikakvog suvislog raspleta. I baš zato, ovo je film kojem se najbolje posve prepustiti, dopustiti da hipnotizira i gomila upitnike nad glavom. Kad sam prvi put dočekao kraj, bilo mi je kao da sam se tog trena probudio i znao da sam sanjao nešto fantastično, samo se nisam mogao sjetiti što. Srećom, Lynchevom se snu uvijek mogu vratiti. (PP)

(pisali: Saša Čobanov, Aleksandar Holiga, Petar Panjkota i Oto Lukša)

Gorilini najbolji filmovi nultih #15-#11

Srpanj 1, 2010

15. Voditelj uzvraća udarac (Anchorman: The Legend Of Ron Burgundy) (Adam McKay, 2004.) (359 bodova / 9 glasova / 1 prvo mjesto)

Znam da bih, kao jedan od inicijatora i organizatora ovakvih stvari, vjerojatno trebao davati pozitivan primjer drugima kako treba pisati konkretnije i smislenije crtice umjesto nizanja omiljenih citata iz filma, ali… jebiga.

– „Why don’t you go back to your home on Whore Island?

– „I told you that I wanted to be an anchor. I told you that.“ „I thought you were kidding! I thought it was a joke, I even wrote it down in my diary: ‘Veronica had a very funny joke today. I laughed at it later that night.’“

– „Boy, that escalated quickly… I mean, that really got out of hand fast.“ „It jumped up a notch.“ „It did, didn’t it?“ „Yeah, I stabbed a man in the heart!“ „I saw that. Brick killed a guy. Did you throw a trident?“ „Yeah, there were horses, and a man on fire, and I killed a guy with a trident.“ „Brick, I’ve been meaning to talk to you about that. You should find yourself a safehouse or a relative close by. Lay low for a while, because you’re probably wanted for murder.

– „It’s so damn hot… Milk was a bad choice!

– „I love carpet. I love… desk.“ „Brick, are you just looking at things in the office and saying that you love them?“ „I love lamp.

– „What, you guys can’t say one thing? Even the guy that can’t think said something! You guys just stand there? Come on.

– „I’m very important. I have many leather-bound books and my apartment smells of rich mahogany.

– „Nice clothes, gentlemen. I didn’t know the Salvation army was having a sale!“ „Hey, where did you get *those* clothes? At the… toilet store?

– „It’s a formidable scent. It stings the nostrils. I’m gonna be honest with you, Brian, that smells like pure gasoline.

– „This is worse than that time the raccoon got in the copier!(TK)

14. Sinegdoha, New York (Synecdoche, New York) (Charlie Kaufman, 2008.) (389 bodova / 7 glasova / 2 prva mjesta)

Charlie Kaufman je veliki kralj. Nama koji ga volimo to je jasno već desetak godina, naravno, no ovaj put nije bilo ni Jonzea ni Gondryja da mu čuvaju leđa – Kaufman je ‘Sinegdohu’ napisao, režirao, ko-producirao i još k tome napisao riječi za nekoliko predivnih Brion/Kaufman šlagera (Jon Brion je ovdje očekivano divan), od kojih je najljepša ‘Little Person’, u čije se prelijepe stihove možete zaljubiti na kraju ovog teksta. ‘Synecdoche, New York’ je u isto vrijeme i najbolji roman Paula Austera i najbolja epizoda ‘Twin Peaksa’ i sjajan, skoro pa neprepoznatljiv remiks Charlie’s very own ‘Adaptacije’. ‘Sinegdoha’ je film u kojem je svaka jebena scena jedno malo čudo. Film u kojem vas oduševljavaju čak i najmanje uloge (od kojih je ipak najbolji Josh Pais kao oftalmolog). Ali, ova filmčina me nije očarala samo epohalnim scenarijem, austerovskom atmosferom, savršenim castingom (Philip Seymour Hoffman je, nadam se da se slažemo, definitivno najbolji glumac naše generacije) i činjenicom da se ni u ovako ambicioznom i monumentalnom djelu Kaufman ne shvaća mrtvo ozbiljno (sjajni su mu oni brutalno patetični prijedlozi za naziv Cadenovog projekta). ‘Sinegdoha’ mi i nakon četiri gledanja drži oči širom otvorene svih sto dvadeset minuta, a punom parom, simultano, rade i mozak i srce, ali tiho, u pozadini, poput Sammyja (čarobni Tom Noonan) u prvoj polovici filma; žongliraju uspomenama, dobrim odlukama koje sam u životu donio, očajnim odlukama koje si nikad neću oprostiti, stihovima i rečenicama koje sam napisao, godinama kojih se želim sjećati puno više nego što ih se stvarno sjećam, svim tim nenapisanim godinama koje tek stižu, djevojkama koje sam volio, vremenu koje leti toliko brzo da ti ponekad stvarno nije jasno na koju je to foru prošlo već sedamnaest ili dvadeset devet ili pedeset osam godina. A tu je i smrt, stara smrt koja je u drugoj polovici ovog remek-djela jedan od važnijih sporednih likova. ‘Sinegdoha’ govori sve što bi se uopće moglo reći o ponekad shizofrenoj isprepletenosti onog što živimo i onog što stvaramo, o transu tog divnog stvaranja, o žrtvama tog glupog stvaranja, sve je tu. Znam, nisam spomenuo ni goruću kuću ni Carla Junga (nisam čitao taj strip) ni Fellinijev ‘8½’ (nisam slušao taj album) – šta ćete, ne može svako bit pametan u ovoj državi. Ne želim završiti ovaj tekst tradicionalno neuspjelom šalom. Svi smo isti. Svi smo različiti. Svi tražimo istu stvar. Ponekad, ako imamo sreće, pomislimo da smo je našli. Ponekad je, ako zbilja imamo sreće, čak i nađemo. Uostalom, život je čudesna stvar. Uostalom, smrt je bliže nego što mislimo. Volim te. Smijem nasloniti glavu na tvoje rame? Mislim da konačno znam kako trebam završiti ovaj tekst. I’m just a little person / One person in a sea / Of many little people / Who are not aware of me / I do my little job / And live my little life / Eat my little meals / Miss my little kid and wife / And somewhere, maybe someday / Maybe somewhere far away / I’ll find a second little person / Who will look at me and say / “I know you / You’re the one I’ve waited for / Let’s have some fun.” / Life is precious every minute / And more precious with you in it / So let’s have some fun / We’ll take a road trip way out west / You’re the one I like the best / I’m glad I’ve found you / Like hangin’ ’round you / You’re the one I like the best / Somewhere, maybe someday / Maybe somewhere far away / Somewhere, maybe someday / Maybe somewhere far away / Somewhere, maybe someday / Maybe somewhere far away / I’ll meet a second little person / And we’ll go out and play. (MH)

13. Dućan snova (High Fidelity) (Stephen Frears, 2000.) (401 bod / 7 glasova)

Oda vječnoj adolescenciji Nicka Hornbyja dobila je skoro pa savršenu ekranizaciju u ovom filmu britanskog veterana specijaliziranog za adaptacije književnih predložaka. Frears je filmu udahnuo dozu realizma, Jack Black i John Cusack dali su mu slackersku crtu i generacijski štih, što se u kombinaciji s vjerno prenesenim duhom romana pokazalo dobitničkom strategijom. Pomalo naivna ljubavna priča sa svojim prekidima i pomirenjima, očito ispričana s muške strane (ženski lik je emotivan i impulzivan ali i pun razumijevanja i ljubavi prema nezrelom partneru), ionako nije poanta već tek dodatni začin koji zaokružuje okus ovog specijaliteta. U prvom planu je spremnost osobe da zbog vlastitih strasti i snova zanemari sve aspekte onoga što nazivamo stvarnim životom, zbog čega će ‘High Fidelity’, usprkos možda ne toliko inspirativnom soundtracku i škrtim pop-kulturnim referencama, uvijek ostati važan identifikacijski moment svih nas koji smo se prepoznali (ili se još uvijek možemo prepoznati) u Hornbyjevom i Cusackovom Robu, odnosno svih nas kojima se na licu nacrta smiješak kada čujemo onu „It’s the new Belle and Sebastian“. (MĐ)

12. Amélie (Le Fabuleux Destin d’Amélie Poulain) (Jean-Pierre Jeunet, 2001.) (412 bodova / 7 glasova)

Kada mi je stanoviti S.Č., što zbog lijenosti, što zbog svjetskog prvenstva, nevjerojatnom sposobnošću manipulacije uspio prebaciti lopticu odgovornosti za pisanje teksta o ‘Amélie’ („…ajde Jele, ja ne stignem, a tebi virujen…“), prvo mi je palo na pamet da moram ponovo pogledati taj film, ukoliko o njemu želim išta napisati. A onda su se počele pojavljivati šarene sličice koje su se u par dana stopile u jednu veliku. I sjetila sam se svega: boja, zvukova i magije, koje sam doživjela gledajući ga, kao i nelagode koju sam osjetila shvativši da se sama i ne razlikujem previše od romantične glavne junakinje. Obuzeta strahom, koji tek ponekad dotakne sanjarke, napravih malu anketu među prijateljicama (frajerima je taj film mahom žensko izdrkavanje) i zaključih da uopće nisam tako posebna kao što sam u prvi mah tašto pomislila: sve, ali sve do jedne rekle su da vole ‘Amélie’ upravo zato što su nakon njega dobile osjećaj da nisu lude, da je u redu misliti da je sve moguće, da nije baš tako kinky razmišljati o tome koliko parova upravo u ovom trenutku u Zagrebu doživljava orgazam, da je normalno svakodnevno bacati žabice na Bundeku ili stalkati nepoznate frajere koje usput (najčešće bez imalo podloge u stvarnosti) idealiziramo do krajnjih granica neukusa. Amélie Poulain, utjelovljena u minijaturnoj šarmantnoj Francuskinjici Audrey Tautou, Hepburnici novog doba, lik je toliko čudesne motivacije da mu se čovjek zaista mora diviti. Nesretno djetinjstvo bez majke i s hladnim ocem nevičnim iskazivanju emocija, a kamoli dodira, čovjeka bi lako moglo prometnuti u ogorčeno biće ljutito na svemir koje se hrani tuđom nevoljom i dokazuje u promiskuitetu, ali ne i Amélie: njezino srce tek kuca luđački kada je otac dotakne, što posljedično dovodi do toga da je on stavlja pod stakleno zvono misleći da ima srčanu manu, a najveće joj zadovoljstvo predstavlja tuđa sreća. Zvuči pomalo coelhovski, znam, ali zapravo nema ni natruha njegove trešerske kompilatorske filozofije. Čovjeka, činjenica je, definitivno najviše hrani davanje, i upravo je to poruka koju je Jean-Pierre Jeunet, scenarist i redatelj, poslao ovom sve sebičnijem svijetu čiji stanovnici samo i neprestano nešto zahtijevaju: da imaju dobar posao, puno love, i da ih se voli, voli, voli, bezrezervno i u ogromnim količinama… E pa, ne ide to tako, dragi moji, to zna i Earl koji po svijetu šeta s tekicom i skuplja bodove vlastitoj karmi! Zato volim ovu šarenu lizalicu od filma, potpuno atipičnog za inače prilično realističnu postmodernu francusku kinematografiju (kako je nadrealizam odveo u suhi realizam, nikada neću shvatiti?!), film koji se zapravo ne može uklopiti ni u jedan žanr, ali nekako najviše vuče na romantičnu komediju s elementima fantastike. Svijetu bi bilo bolje kada bi se snimalo više tako toplih filmova bez pucačina, krvi i dopa i sigurna sam da bi manje neprilagođenih ljudi njime kročilo. Jebiga, patetika, al’ nisam preležala ljubav kad sam bila mala… (JSv)

11. Kill Bill: Vol. 1 (Quentin Tarantino, 2003.) (420 bodova / 11 glasova)

Volite gledati filmove? Akcija! Drama! Komedija! Triler! Avantura! Horor! Znanstvena fantastika! Novo – filmovi! Uskoro na XY televiziji!

Nabadam po krhkom sjećanju, ali otprilike ovako nekako je glasila najava za uvođenje filmskog programa na jednoj maloj, lokalnoj televiziji, na koju sam slučajno naletio rutinski šaltajući kanale na daljinskom. Nikad nisam čuo ni vidio bolju najavu. Iako, teško je vjerovati da je njen autor bio uopće svjestan koncepta ironije, a kamoli da mu je na pameti bilo nekakvo post-ironično izražavanje kada ju je pisao. Quentin Tarantino je car. Kažem to i post-ironično, i ironično i ‘nako, što bi reko Bosanac. Čovjek (Tarantino, ne Bosanac!) se neće smiriti dok ne snimi svoju verziju i revalorizaciju svakog zanemarenog polužanra, pseudožanra i marginalne pojave u povijesti filma. A ‘Kill Bill’ je nesumnjivo njegov Magnum opus, nevjerojatno ambiciozan ep posložen u karakteristično nelinearnu naraciju. Kritičari vole reći da Tarantino snima filmove o filmovima i to je sasvim točno. Za njega ne postoji nikakva realnost, ma koliko ona pomaknuta bila, na koju bi se oslonio. Drugim riječima, realnost ga ne nadahnjuje, barem ne koliko izmaštani svijet filmova koji tu realnost zamjenjuje i iz koje on izvlači priče, likove, reference, simbole, kao i narativne tehnike. Uzeti to za nedostatak, isto je kao i tvrditi da je sempliranje i remiksiranje po defaultu manje vrijedno od fizički odsviranog… ‘Kill Bill’ je… (AH)

(pisali: Tonći Kožul, Matija Habijanec, Mario Đira, Jelena Svilar i Aleksandar Holiga)

Gorilini najbolji filmovi nultih #20-#16

Lipanj 30, 2010

20. Oldboy (Chan-wook Park, 2003.) (303 boda / 6 glasova / 1 prvo mjesto)

Od svih filmova iz Azije koje ćete naći na Gorilinoj listi, vjerojatno sam glasao za sve, kod nekih možda bio i jedini. Njihove filmove sam i otkrio baš negdje početkom nultih, a danas sam toliki zagovaratelj azijske kinematografije da recimo nisam dao svoj glas za ‘The Departed’ jer je to po meni samo kopija mnogo manje poznatog ‘Infernal Affairs’. Da budem iskren, nisam ni gledao šta je Scorsese napravio. A među svim tim sjajnim glumcima i režiserima iz Azije jedno ime se ipak ističe kao ono Park Ji-Sunga iz repke Južne Koreje, a to je njegov sunarodnjak i režiser ‘Oldboya’ Chan-wook Park (fakat svaki drugi nosi ime Park). Šta reći o filmu? Ogavnog lika bez razloga zatvore 15 godina u sobu, onda se on probudi na ulici, traži onog koji mu je to smjestio, upozna žensku s kojom se seksa, istražuje svoju prošlost, kefaju se na sve strane, stalno se mijenjaju odnosi i ovisnosti između glavnih figura i onda sve to nekako završi u destruktivnom finišu u kojem su svi gubitnici i gdje nema nikakve nade za drugačiji, novi život. Od materijala koji bi neki (zapadni) režiseri iskoristili za pet filmova Park je složio priču koja ni u jednom trenu nije dosadna, ali ni naporna. ‘Oldboy’ je tipičan Parkov film, on nije ni drama, ni triler, ni erotski, ni akcijski, ni krimić, on je jednostavno Parkov film, jer ima hrpu svega navedenog, ali se uspješno brani od trpanja u neki koš žanrova (ipak, Parkovi filmovi, a time i ‘Oldboy’, ipak imaju još nešto svima zajedničko, a to je da su tehnički briljantno odrađeni). Dok ovo pišem nemam pojma na kojem će mjestu film završiti na listi, ali mogu reći da je kod mene na samom vrhu. ‘Oldboy’ je najbolji film nultih. A umjesto da pravdam svoj izbor, prebacujem taj zadatak na vas. Koji film nultih može ponuditi takav storytelling, gdje svakih deset minuta čim završi jedan plot započinje drugi, a bez da to smeta ritmu filma? Koji film nudi takve glavne figure, koje prolaze transformaciju od antiheroja do junaka i opet natrag? Gdje preziremo ono što te figure rade, a onda opet moramo priznati kako bismo i mi u svakom trenu postupili isto? Koji film ima takav šokantan kraj da ti se čini da je Keyser Söze trebao poletjeti da bi barem primirisao ovom finišu? (JS)

19. Adaptacija (Adaptation.) (Spike Jonze, 2002.) (309 bodova / 6 glasova)

Što uopće napisati o filmu kao što je ‘Adaptacija’? Koji je to uopće kurac, što se tu događa, koji je zaplet, kulminacija, rasplet? Gogo mi je napisao da su neki već odustali od pisanja o tom filmu i onda je vrući krumpir uvaljen meni. Zašto sam pristao? Otkud da počnem? Možda od početka vremena – uzmem neku dovitljivu dosjetku o amebama, ubacim nešto seksa i pop-kulturnih referenci… Ne. Da otvorim nekom intimnom emo pričom, uvijek popularnom kod indiejanaca koji čine veći dio Goriline publike? Recimo: „Te 2002. živio sam…“ Ahmmm… Ne. Da napišem nešto jezivo mrtvoozbiljno i pseudofilozofski, secirajući intertekstualnost i interkontekstualnost scenarija i samog filma? Ne, većina ovih ljudi ne čita ni H-alter, pa ni Booksin site… Ne čitam ni ja… Kasnim s ovim crticama. Kanio sam ih napisati sinoć, ali nisam stigao iz nekih privatnih razloga. Nemojte me sad pitati kojih, šta vas boli kurac! Ariana je jutros otišla na more s poslom, a ja sam spavao do poslije podneva. Onda sam prvo trebao odgovoriti na par poslovnih mailova, pa čekirati Facebook, pa Roštilj u šesnaestercu, pa site Pub kviza… Onda mi je na pamet palo ultimativno pitanje za podvalit Tiketima na našem kvizu i malo im vratit za podjebavanje prošli petak… Kad je Portugal stao nesmiljeno zabijati Koreji, isključio sam ton na TV-u i krenuo konačno završavati Kompilaciju za Klik. Pretjerao sam u pohvalama na račun nove Kanyeove stvari – već zamišljam Ramljaka kako je sluša, čudom se čudi semplu King Crimsona, ali vrti glavom i govori – sve je to kita… Slavio sam kad je Čile zabio. Padala je kiša i tijekom cijelog dana sam izašao samo do jebenog Konzuma da kupim nešto za jesti i cigarete – tamo je kvartovska starčad uobičajeno smrdjela, ali blagajnica tagirana kao Ivana manje mi je digla živac nego što je inače slučaj. Na nulti dan INmusica mi se nije dalo ić po ovom pasjem vremenu, mada sam imao akreditaciju – gledao sam Španjolsku, a onda nazvao Leskovara, adaptirao njegove dojmove i poslao Večernjem karticu teksta o tome kako Alice In Chains i s novim pjevačem zvuči isto kao i prije i kako će sutra kiša možda prestati. I sve do iza ponoći nisam imao još nikakvu ideju što ću uopće o ‘Adaptaciji’ napisati. Da proguglam malo, vidim šta su pisali drugi, dodam neki svoj twist i uvalim to? Takve stvari katkad radi moj manje talentirani brat-blizanac, koji piše na autopilotu i prehranjuje nas kad smo u krizi. On nam je i danas napisao jedan savršeno beznačajni tekst za neki sajtić koji redovno plaća. Guglam i ne nalazim da je itko napisao nešto posebno pametno o filmu. Je li ‘Adaptacija’ uopće dobar film? Pa, morao bi biti, ako je nakon glasanja tolikih Gorilaša završio na top listi najboljih 50 u cijelom desetljeću. Ili su ga možda ljudi stavljali po inerciji – hej, pa to je Spike Jonze, Charlie Kaufman, možda su im samo u podsvijesti ostali neki detalji s kojima su se bili poistovjetili kada su ga gledali, a zapravo se više ni sami ne sjećaju zašto im je točno dobar? Zašto Matija nije htio pisati crticu o njemu? Nemam pojma. Znam samo da, kad gledam ovaj film, imam osjećaj da ga istovremeno i pišem, i režiram, i glumim glavnu ulogu u njemu. I namjerno sad stavljam veznik i iza zareza, znate. Pa ja sam autor, jebemu! Mada, čini mi se da smo ga svi – ili barem svi koji smo ga stavili na svoju listu – pomalo napisali, režirali i glumili u njemu. A najironičnije od svega je što smo na kraju bili nominirani za Oscara za ADAPTIRANI scenarij. Je li to sad malo nategnuto i jeftino za zaključiti? U pičku materinu, totalno je! Nikad u milijun godina autor koji drži do sebe ne bi napisao nešto tako jeftino. Nije uopće čudo što tog Oscara nismo dobili! (AH)

18. Završni udarac (Match Point) (Woody Allen, 2005.) (319 bodova / 6 glasova)

Moja bivša prijateljica Višnja – nismo se posvađali nego se jednostavno zadnjih godina ne viđamo koliko i prije – često je znala reći kako filmove Woodyja Allena ne obožava zbog urnebesnih, neizdrživih baza, nego zato što čovjek super režira! Naravno da sam tada takvu argumentaciju smatrao čistim preseravanjem, smatram to zapravo još uvijek, ali nakon ‘Match Pointa’ barem malo zastanem kada se sjetim cijele priče, iako je Woody i ranije snimao filmove koji nisu bili komedije. Ali nisu bili ni ovoliko uvjerljivi. Često se kaže kako komediju daju tragedija plus vrijeme, pa nam matematičke operacije onda ukazuju i da tragediju daje komedija minus vrijeme, a činjenica jest kako je dragi Woody već u poznim godinama i da vremena ima sve manje. Njegov posljednji doista veliki film – ajde, priznajem kako još nisam stigao pogledati ‘Whatever Works’ s Larryjem, ali taj je spoj jednostavno prečaroban na papiru a da bi uvjerljivo funkcionirao i u stvarnosti – zapravo i nije prava tragedija. Više je riječ o klasičnoj drami u užem smislu, odnosno antičkoj priči o ozbiljnim licima, a glavni se lik Chris Wilton ionako na kraju i izvuče sretno, što mi je izrazito lijepo sjelo, čak i usprkos svim gadarijama koje je tijekom dva sata filma i svoje preobrazbe iz polu-uspješnog instruktora tenisa u uglednog high-class poslovnog i obiteljskog čovjeka počinio. Jebiga, u tenisu najčešće ne ovisiš samo o svojoj vještini igre, nego ponajviše o sreći, kada loptica primjerice odsjedne na vrhu mreže, odskoči i počne polagano padati, a strana terena na koju će pasti označava razliku između pobjede i poraza. Ili, da se okrenem dražim mi sportovima od uštogljene zabave fićfirića kojima smeta i pinkicu glasno navijanje, nekad okineš fenomenalno ali se lopta svejedno od stative odbije natrag u teren; nekad najbolji basketar svijeta ne uspije niti dobaciti loptu do obruča, što tebe u obrani zbuni i ishod zaključi protivnik koji se slučajno našao na pravome mjestu za ubaciti loptu u koš u zadnjoj desetinki. Jebiga, još jednom. Prsten je pao na željenu stranu, a Nola Rice ionako neće nikome zapravo nedostajati. Chris je imao sreće, koja je popratila njegovu vještinu. Woodyju nikakva sreća uz ovakav materijal nije ni trebala. (GP)

17. Nema zemlje za starce (No Country For Old Men) (Joel Coen & Ethan Coen, 2007.) (346 bodova / 10 glasova) 

Sve je bilo jasno odmah od početka – Chigurh je uvjerio čovjeka da bude miran (stay still!) te ga likvidirao poput životinje na klanju na veoma suptilan način, dok Llewelyn isto nije uspio čak ni priprostoj antilopi, s 300 metara udaljenosti i sofisticiranijim oružjem (i on reče stay still!, ali džaba!!!). Jedan je naprosto rođeni ubojica a drugi nije i gotovo – nije bilo teško predvidjeti tko će na kraju priče ostati živ a tko mrtav. A između toga početka i kraja, hmmmmm, pa i nema mnogo, reklo bi se – tipične slike američkog juga; pustinja i jeftini moteli, dobar i pošten šerif i dobar al’ priglup pomoćnik, prljavi Meksikanci u Texasu (a i nešto Amera u Meksiku)… I da, glazbe ni za lijek… I da, ta frizura… Ipak, unatoč opskurnoj atmosferi cijelog filma te Antonovoj manijakalnoj opsesiji da samelje sve pred sobom, usprkos činjenici da ga nitko zaustavio nije, Ethan i Joel, kraljevi noir trilera, kroz snove šerifa Bella ostavljaju nadu u bolje, svjetlije sutra. Mene, bogme, baš i nisu uvjerili u to! Chigurh je, naime, i dalje živ, te i dalje nije zdrav… I da, tko je zapravo skupio lovu?!? (DM)

16. Neka uđe onaj pravi (Låt den rätte komma in) (Tomas Alfredson, 2008.) (354 boda / 9 glasova)

Zapravo me ni najmanje ne čudi da su vampiri u ovolikoj mjeri zavladali medijskim prostorom, u svim njegovim oblicima. Jer, ako oni ne mogu umrijeti, a mogu manje-više nesmetano regrutirati nove rođake, onda je logično kako se svojim brojem barem bliže nama koji najnormalnije umiremo, ako nas već nisu i prešišali. Isto tako, nije zapravo ni najmanje čudno što je ponajbolji vampirski film desetljeća (okej, Velimir sigurno zna za neki još bolji, nepalski ili bolivijski, a ni ja sam nisam siguran kojoj horor-porodici pripadaju kreštavci iz ’30 Days Of Night’) stigao iz hladne Švedske. Američki jug se doista može pohvaliti specifičnom vrelom psihozom, a sjeverozapad natmurenim prijetećim šumama, ali čisti me bijeli snijeg skandinavske zime podsjeća na sladoled koji jedva čeka biti preliven jarkim preljevom krvi. Ne čudi me ni što smo svi mi indiejanci ostali očarani ljepotom ove džepne verzije epske ljubavne priče, temeljene na zajedničkom slaganju Rubikove kocke, kuckanju Morseove abecede i izravnim rješavanjem problema školskih nasilnika. Mali Oskar i vječno mala Eli toliko su preslatki da im se ne može odoljeti. Čudi me samo što sam ja osobno dugo odbijao shvatiti, zapravo prihvatiti njegovu okrutnu metaforičnu pouku – svojim nježnim pogledima i neiscrpnim obećanjima cura dečka izmanipulira u roku keks, i on zbog kratkotrajnih užitaka sadašnjosti zanemaruje pomalo zajebanu budućnost. Koju, u njenome punom smislu, neće ni imati – pitajte starog Håkana. Ups, da, mrtav je i ne može vam odgovoriti. Izgleda da je prava ljubav ultimativna manipulacija. (GP)

(pisali: Josip Stjepanović, Aleksandar Holiga, Goran Pavlov i Dino Marelić)

Gorilini najbolji filmovi nultih #25-#21

Lipanj 29, 2010

25. Škola rocka (School Of Rock) (Richard Linklater, 2003.) (273 boda / 8 glasova / 1 prvo mjesto)

Vjerujem da su djeca naša budućnost, podučavajmo ih ispravno i pustimo da nas predvode, pokažimo im svu ljubav koju posjeduju u sebi. Ljubav i vatru. Vatru vječnog plamena rock’n’rolla! Tnnnnnn…vouyeah! Neka od njih možda i ne znaju kakva se instinktivna, temeljna glazbena ljepota krije upisana u njihova mala, neiskvarena srca, te im stoga svakako trebaju pravi učitelji, osjećajni i puni razumijevanja. Ako već svako dijete, logično, naprosto ne može izravno pohađati uglednu privatnu školu Horace Green, prava je sreća što se putem dopisnog kursa, opsesivnim repetitivnim gledanjem ove prelijepe video-snimke procesa i sistema rada najkul profesora u školi, sve to može obilato nadoknaditi. Najvažnije lekcije koje će veseli klinac ovako prisvojiti, međutim, nisu samo one rock prakse i povijesti – mr.prof.sc. Finn/Schneebly ih jednako koliko i klasičnim divotama kao što su Stevie Wonder ili The Ramones poučava i klasičnim sranjima koja ovdje nismo obavezni imenovati – već one posvećenosti vlastitim snovima, nužnosti buntovno-kritičkog stick-it-to-the-Man pristupa svijetu, ljepote prijateljstva i uživanja u djetinjstvu i odrastanju, ispravnih sredstava postizanja kul-statusa među vršnjacima. Veliki Richard Linklater, moj ne samo najdraži nego možda i jedini redatelj kojeg stvarno volim, nastavni je materijal – zajedno sa scenaristom i glumcem Mikeom Whiteom te sjajnim šefom ceremonije Jackom Blackom – pripremio s ljubavlju, sretan što se još uvijek ne mora oprostiti od svojih snova, kao i zbog toga što ih može nenametljivo podijeliti s malcima. Pogledajte samo gornju fotku i ako vam se da uvećajte njezin južni pol, tamo gdje se kočoperi podnaslov 80’s, i sve će vam biti jasno – vidite li imena kojih bendova pišu? Da, da, The Replacements, Minutemen, Sonic Youth i ostali. Gledajući ovaj film – moj osobni neupitni broj 1 možda i ne samo desetljeća za nama – taj detalj nećete ni primijetiti, i za priču filma on nije ni najmanje bitan. Ali jasno svjedoči zašto je ovako prekrasan, zabavan, smiješan i životan film o rock’n’rollu i odrastanju, dvjema možda i ponajljepšim stvarima uopće u životu, mogao snimiti samo Linklater, koji se već odavno dokazao kao veliki poštovatelj kako indie tako i classic rocka, vješti korisnik njihovih estetika u svojim divnim filmovima. Te bendove ne može voljeti loša osoba i točka! Naravno, dobra ih osoba može ne voljeti, to je sasvim jasno. A jasno je i kako je rokersko nastavničko vijeće dobrohotno, pravedno i nimalo strogo – razred nije pala ni jedna Summer Hathaway, koja je pod svojim pravim imenom Miranda Cosgrove na svome aktualnom albumu ‘Sparks Fly’ pokazala kako je ipak trebala upisati drugi smjer. Zato mali gitarski majstor Zack Mooneyham itekako dobro zna kako je put do vrha dug, ako želiš svirati rock’n’roll: Baby we was making straight A’s, But we was stuck in the dumb days, Don’t take much to memorize your life, I feel like I’ve been hypnotisized, And then that magic man he come to town, whoo wee, He done spun my head around, Said recess is in session, Two and two make five, And now baby I’m alive, oh yeah, I’m alive, And if you wanna be the teacher’s pet, Well baby you just better forget, Rock got no reason, Rock got no rhyme, You better get me to school on time, Oh you know I was on the honor role, Got good grades and got no soul, Raise my hand before I can speak my mind, I’ve been biting my tongue too many times, And then that magic man said to obey, uh huh, Do what magic man do, Not what magic man say, Now could I please have the attention of the class, Today’s assignment – KICK SOME ASS!, And if you wanna be the teacher’s pet, Well baby you just better forget, Rock got no reason, Rock got no rhyme, You better get me to school on time, This is my final exam, Now ya’ll know who I am, I might not be that perfect son, But ya’ll be rockin’ when I’m done. And AMEN!!! to that! (GP)

24. Panov labirint (El laberinto del fauno) (Guillermo del Toro, 2006.) (281 bod / 7 glasova)

Kad mi je Gogo naredio da moram sudjelovati u Gorilinom biranju najboljih filmova protekle nam dekade, mislio sam naivno da će to biti mačji kašalj, posao odrađen bez pola muke. Smatrao sam da neće biti prevelika gnjavaža navesti tridesetak filmova koji su zaslužili biti odabrani, napisati poslije nešto o njima i mirno se vratiti praćenju drugog kola po skupinama SP-a. No, kurac! Prvo, sasvim sam zanemario činjenicu da se izbor filmova ipak razlikuje od svih dosadašnjih izbora Sgt. Kozhula i njegovog kluba usamljenih srdaca na kojima sam sudjelovao, poput izbora serija, albuma, singlova… Muziku si čuo, slušao, i dalje je slušaš, a ako je nešto jako bitno opet je poslušaš. Serije pratiš. Njih jednostavno pratiš iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, te ti se protagonisti tih serija nakon nekog vremena toliko zavuku pod kožu da ih doživljavaš kao obitelj, a njihove avanture proživljavaš ko da su tvoje. I tu nema tajni. Ali filmovi… Jebemti kolač, film si jednom, ajd, dvaput pogledao prije 10, 9, 8, 7… godina i sad bi kao nešto trebalo pametno napisat o njemu, a ti se jadnik jedva i sjećaš o čemu je on zapravo. A da ne govorim da mi i ono  malo koncentracije i motivacije remete suludi rezultati iz Južne Afrike, pa umjesto da se potpuno posvetim pisanju ‘Panovog labirinta’, ja muku mučim hoće li ozlijeđeno kolino Inieste biti prevelik hendikep večeras kontra Hondurasa, jer si Furija nikako ne smi dopustit još jedan kiks. A Honduras ipak nije Sjeverna Koreja. No, šta je tu je, kad sam se već obvezao, onda je red i da to odradim. Pa da krenemo. Hm, ‘Panov labirint’ je jedan zaista predivan film! Al ono, baš predivan. Tehnički gotovo doveden do savršenstva, a taj očiti perfekcionizam koji je snimajući ovaj film Guillermo del Toro prosipao šakom i kapom, nikako nije ubio film, zatomio njegovu liriku, bajkovitost, spontanost i prirodnost. Naprotiv. Iskustvo koje je del Toro brusio na izvrsnim hororima koje je ranije snimao, neprocjenjivo mu je koristilo da majstorski prenese jednu nevidljivu, ali jako, jako opipljivu zlokobnu atmosferu rata, smrti, ništavila koje je zadesilo Španjolsku nakon pobjede Franca i fašizma. U fascinantnim prikazima ratnog naturalizma koji se miješaju s burtonovskim bajkovitim vizijama koje kao da su isplivale iz ‘Sanjive doline’, del Toro bez sumnje potpisuje jedan od onih filmova čija vrijednost ne da samo vremenom neće kopnit, nego će svakom sljedećom godinom jačati i privlačiti sve veći broj fanova. Bravo Guillermo, bravo i hvala ti! (SČ)

23. Juno (Jason Reitman, 2007.) (283 boda / 7 glasova)

Savršeni mali film, idealni nastavljač tradicije pametnih, raspričanih indie filmova iz zlatnog doba američke nezavisne produkcije devedesetih, a opet s dozom kiča i bajkovitosti tipičnih za vrijeme u kojem je nastao. Sjajni likovi vladaju ekranom, posebice preslatka Ellen Page, J.K. Simmons krade svaku scenu u kojoj se nađe tjerajući te da zaboraviš da je jednom bio Vern Schillinger, a čak ni inače iritantni Michael Cera ovdje nije još toliko nepodnošljiv. Dijalozi i dosjetke, uz pomalo stilizirano predgrađe i nježan soundtrack u pozadini, film drže na granici neopterećujuće zabave, ali u isto vrijeme Reitmanu je uspjelo dostojanstveno se dotaknuti teme neplanirane trudnoće, te onako usput postaviti pitanje što to čini normalnu vezu između muškarca i žene? Jennifer Garner i Jason Bateman (u još jednoj fantastičnoj odi vječnom adolescentu u rangu Cusackova Roba iz ‘High Fidelity’) donose dozu sivila u šarenilo suburbije svojim hvatanjem za slamke umjesto suočavanjem s problemima, dižući dramski moment na nivo ravan Bergmanu dok uokolo isijavaju tu potrebu da sišu tuđu emotivnu snagu. Samo što, eto, za razliku od Ingmara, Reitmanov film možeš gledati kad god poželiš jer usprkos svom emotivnom teretu koji nosi, iz njega curi samo pozitiva. „I bought another Sonic Youth album and it sucked… it’s just noise.(MĐ)

22. Panika pod morem (The Life Aquatic With Steve Zissou) (Wes Anderson, 2004.) (290 bodova / 3 glasa / 2 prva mjesta)

Kakva ironija, kakva vrhunska ironija. Opet sam pred praznim papirom i ispunjavam ga za moj broj 1, jer je Bojanu krepao komp. Gogo me zamolio da prekinem apstinenciju od pisanja i sad mi je to više od svega ironično, jer ne samo da godinama ne pišem, nego i godinama ne gledam filmove, osim komadića notornih b sranja koja pohvatam na četiri programa u sumnjive sate. Puno je tu i simbolike, i u tome da pišem, i što pišem, i to baš o filmu s kojim je možda i završilo ono što je bilo prije, a počelo ono što je danas i sutra. Ili mi se samo sad sviđa tako misliti. Posve prikladno da je ‘The Life Aquatic’ baš taj film. Ne radi pozitive, piratima usprkos, i otmicama, krađama, ljubavi, smrtima, općenitoj spaljenosti. Već zato što mi je poput sna koji stalno iznova sanjam, naizgled umrtvljen, plastičan, a ipak tako pun novog života, na provi sa Steveom. Zato što je onakav kakav volim misliti da jesam – odspojen, a prikopčan, odsutan, a prisutan, s bogatim unutarnjim životom i malo vanjskoga. U biti, film je to koji je sve što mislim da film treba biti – o ljudima, bajkovit, na trenutke nadstvaran, na trenutke pretjeran radi izbacivanja iz zona sigurnosti. Ali više od svega svoj, poseban, samouvjeren. Nužno ponekad blesav, pa smiješan, pa tužan. Melankolija s osmijehom, sjeta sa sjećanjima na svijetlu budućnost. Ma gledajte, čak su mi i Bowiejeve pjesme podnošljive na portugalskom, tako da je sve skupa bespredmetno nastavljati ovu priču. Natrag na meta-razinu, okej mi je ispunjavati papir, tješim se da nisam zahrđao, ali kreacija treba biti više od toga ako se mene pita. Ili, da parafraziram svoj doživljaj metaforičnog završetka, život mora biti više od pronalaženja velike ribe. Put do nje je ono što se računa, i ono što slijedi također. (OM)

21. Skriveno (Caché) (Michael Haneke, 2005.) (295 bodova / 8 glasova)

Što jest jest, Michael Haneke itekako zna kako u svojim filmovima prikazati psihološki teror i agresiju iz neočekivanih i benignih uporišta. U ‘Funny Games’ to su bili adolescentni susjedi na ljetovanju u kućici na jezeru; u ‘The Piano Teacher’ agresiju na učenika vršila je učiteljica seksualno pasivnom ulogom u vezi; u ‘The White Ribbon’ to su djeca pred-pubertetske dobi što svojim belajima terorišu selo. Iako se u ‘Skrivenom’ ne zna identitet osobe (za potrebe crtice nek ostane jednina) koja sprovodi psihološki teror nad pariškim bračnim parom intelektualaca, krajnji proizvod akcija tajanstvenih osoba (slanja videovrpci sa svakodnevnim radnjama spomenutog bračnog para) itekako je vidljiv. Tu se Haneke kao nikad do tada uspio pokazati pravim majstorom: tamo gdje bi netko iz činjenice da postoji Tajni Voajer koji šalje vrpce izbezumljenom bračnom paru ispričao orvelovsku priču o tome kako smo svi promatrani u svakom momentu svakog dana u godini, Haneke postupa na posve suprotan način dovodeći bavljenje postkolonijalnim terorom, tj. odnosom prema prošlosti koji današnja Francuska ima prema svojim useljenicima, u centar naracije. Pojma nemam o kakvom to smoking gunu govori Roger Ebert u svojoj revidiranoj recenziji ovog filma, a koji navodno baca novo svjetlo na njegovo tumačenje, samo znam da se u zadnjih deset godina nitko nije ni izbliza primakao hvatanju osjećaja tjeskobe i izgubljenosti nultima kao Haneke ovim filmom. (MG)

(pisali: Goran Pavlov, Saša Čobanov, Mario Đira, Ozren Milat i Mirza Gazibegović)

Gorilini najbolji filmovi nultih #30-#26

Lipanj 28, 2010

30. Rekvijem za snove (Requiem For A Dream) (Darren Aronofsky, 2000.) (250 bodova / 8 glasova)

Sve te silne strategije i akcijski planovi za borbu protiv droga posve su izlišni. Jednostavno, treba ovaj film prikazivati mlađariji u formativnim godinama kao obavezno gradivo u školi. U klinikama za odvikavanje mogu ga vrtjeti u beskrajnom loopu. Sigurno bolje djeluje nego ne znam kakve molitve, jer kad vidimo kako droge ovdje razore duh i tijelo Jareda Leta, Jennifer Connelly i Ellen Burstyn, ne znam kako bi ikome moglo pasti na pamet zabadati iglu u venu. Nego, ima ko šta za smotat? (PP)

29. Mala miss Amerike (Little Miss Sunshine) (Jonathan Dayton & Valerie Faris, 2006.) (258 bodova / 8 glasova)

Imamo malu debeljuškastu očalinku Olive (Abigail Breslin) i njenu videosnimku trenutka u kojem Miss Kansasa postaje Miss Amerike. Imamo najiritantnijeg tatu na svijetu, nadobudnog Richarda (Greg Kinnear), i njegov Refuse to lose program koji će svih desetoro polaznika u samo devet koraka pretvoriti iz ultimativnih gubitnika u najveće kraljeve. Imamo srednjoškolskog nihilista Dwaynea (Paul Dano) koji u svojoj sobi, na čijem je zidu ogroman crtež Friedricha Nietzschea, šutke radi na dosezanju fizičke spreme dostojne budućeg pilota. Imamo urnebesnog narkodjedicu Edwina (Alan Arkin) koji se najviše od svega voli dobro urokati horsom. Imamo najbolju mamu na svijetu Sheryl (Toni Collette) koja usprkos svemu uspijeva držati obitelj na okupu. Imamo izgubljenog gej strica Franka (Steve Carell) koji je toliki luzer da se nije uspio pošteno ni ubiti. Zašto ovaj glupi Habijanec prepričava prve četiri minute filma umjesto da piše o tome kako je u Sheryl vidio fantomsku majku svoje imaginarne djece, pitate se? Ne znam. Pokušavam shvatiti zašto toliko volim ovaj film. Dakle (bolje da nastavim s nabrajanjem), imamo međuljudske odnose koji kao da su prepisani iz nekog od onih divnih francuskih stripova koje izdaje Fibra, imamo katarzičnu obiteljsku avanturu, imamo klasičnu priču o luzeru i caru, imamo očaj, nadu, smrt, pobunu, vanjsku i unutarnju ljepotu, neuzvraćenu ljubav i grotesknog, nakvarcanog i u svakom slučaju sablasnog Matta Winstona. Imamo, naravno, i sjajne glumačke role kompletne vesele šestorke i redatelje kojima je to prvi cjelovečernji film (kvizaše i čudake će zasigurno zanimati činjenica da su Valerie Faris i Jonathan Dayton, inače supružnici, zaslužni za neke od najljepših spotova omraženih Smashing Pumpkins iz ‘Melon Collie’ faze, dakle za ‘1979’ i ‘Tonight, Tonight’). Dobro, pitate se, i što onda razlikuje ‘Little Miss Sunshine’ od gomile pomaknutih obiteljskih feelgood filmova koje ćete uvijek rado pogledati? U čemu je štos? Nemam pojma. Vjerojatno u količini suza koje će uz ovaj film isplakati svaka pičkica iz disfunkcionalne obitelji, a i mnogi drugi. Go hug mum. (MH)

28. Pasja ljubav (Amores perros) (Alejandro González Iñárritu, 2000.) (266 bodova / 5 glasova)

Šta mi Hrvati znamo o Meksiku? Al iskreno? Ništa ili vrlo malo. Znamo da su ih Španjolci poklali prije 500 godina i zatrli čitavu jednu slavnu civilizaciju, znamo za Emiliana Zapatu, znamo za Alamo i generala Santu Annu, znamo za Čika, Huga Sáncheza… Znamo da su nas oni dobili 1:0 u Japanu i Koreji prije 8 godina i izbacili nas već u grupi. O njihovoj kulturi znamo još i manje. Barem ja. No, novi val novih, mladih vrhunskih meksičkih filmaša poput Guillerma del Tora, Alfonsa Cuaróna i Alejandra Gonzáleza Iñárritua nudi nam da Meksiko napokon upoznamo, da izbrišemo predrasude da je to samo zemlja solidnih nogometaša, marijaćija, tekile sa crvom u boci. Nude nam da Meksiko vidimo u pravom svijetlu, onakav kakav on zaista i jest. A briljantni omnibus ovoga potonjeg je pravi primjer za tu tvrdnju. Ovaj film je zapravo jedna razglednica milijunskog megalopolisa kakav je Ciudad de México, no za razliku od ukrašene, blještave i simpatične filmske razglednice jednog grada kakva je primjerice ‘Praznik u Rimu’, ‘Pasja ljubav’ je zgužvana, iskrena, prljava, krvava, znojna i mračna posveta jednom gradu koji je sve samo ne šarmantan poput Rima iz ljubavne avanture Gregoryja Pecka i Audrey Hepburn. On je lud, divlji, brz, bučan, neurotičan… i time se na prvi pogled nimalo ne razlikuje od svih drugih svjetskih urbanih centara, no on je i ponosan, tradicionalan, dirljiv i ponizan. Svaka od tri priče koje nam Iñárritu servira na prvi je pogled nepovezana, zasebna cjelina čije je jedino vezivno tkivo pas. No, nije baš to tako. Svaka pričica ima detalj, svoju pločicu koja će se poslije s ostalim pločicama iz drugih priča stopiti u jedan veličanstveni filmski mozaik iz kojeg naposljetku kužimo da je priča o Meksiku kao zemlji rijetkih kaktusa, popodnevnih siesti na verandama hacijendi i baroknih katoličkih misija masna laž. Meksiko je zemlja ko i svaka druga, gdje ljudi na ljude puštaju pse i gdje su ljudi ljudima vukovi. Ništa čudna, ništa nova. A psi su ionako jedna divna bića. Zar ne? (SČ)

27. Moulin Rouge! (Baz Luhrmann, 2001.) (270 bodova / 3 glasa)

Nakon njega, mjuzikli su postali suvišni. Svi prije (izuzevši eventualno ‘Cabaret’), a pogotovo oni napravljeni poslije – uključujući i posvemašnji davež od dobitnika glavnog Oscara ‘Chicago’ – nisu ni primirisali glazbeno-scenskoj energiji koja iz ‘Moulin Rougea!’ zrači od prvog do zadnjeg kadra. Baz Luhrmann je očito odlučio napraviti one musical to rule them all, a ljubavna revolucija na pariškom Montmartreu koncem 19. stoljeća bila mu je savršeno prikladna za ispričati svevremensku priču o kratkotrajnoj vatri između arhetipskih ljubavnika – pisca siromaha Ewana McGregora i kurtizane Nicole Kidman. Nakrcan niskom klasika pop glazbe u spektakularno spektakularnim izvedbama, film je iz svih performera izvukao maksimum, a glavni bi par zgrtao same desetke da se natječu u ‘Zvijezde pjevaju’. ‘Moulin Rouge!’ pretjeran je u svakom smislu, a opet, da je imalo suzdržaniji, ne bi bio ni približno toliko efektan. Ko ga ovakvog nije volio, ne zna šta je izgubio. (PP)

26. Djeca čovječanstva (Children Of Men) (Alfonso Cuarón, 2006.) (273 boda / 8 glasova)

Da se odmah razumijemo, ‘Children Of Men’ nije film bez mana. Kad sam ga nakon nekoliko godina ponovo pogledao kao pripremu za pisanje ove crtice, iznenadio sam se koliko trenutni dojam odudara od mojih sjećanja. Hm, pa gluma bi mogla biti i bolja, scenarij previše vodi za ruku, a aktivistička demagogija toliko je izražena da se na trenutke teško suzdržati od kolutanja očima. No ‘Children Of Men’ je prije svega film s Porukom i kada vas po prvi puta opali po glavi, šanse su da će vam se određene sinaptičke veze zauvijek izmijeniti. Ne da je ono o čemu film govori nešto posebno novo i originalno – sve naznake da se krećemo u sličnom smjeru već su ovdje i dovoljno je pogledati kroz prozor – ali vidjeti jednu tako brutalnu, a opet tako izglednu sliku budućnosti vlastitim očima predstavlja svojevrstan šok za organizam. Vizija Alfonsa Cuaróna zastrašujuća je i vjerojatno najupečatljivija još od hladnoratovskog doku-horora ‘Threads’, no ona je samo polovica cijele priče. Druga polovica je njegova odlična režija koja je čak i neke meni znane filmske spavalice držala prikovanima za ekran svih stotinjak minuta trajanja. Cuarón vješto kombinira rijetke trenutke predaha s iznimno dinamičnim akcijskim sekvencama, neke od kojih su snimljene u dugim, neprekinutim kadrovima. Kada nakon furioznog finala budete hvatali dah i pljuckali komadiće zamišljene betonske prašine, oprostit ćete mu i nezgrapne metafore i slabo iskorištenu Julianne Moore, pa čak i neujednačeni scenarij. Kao svako dobro djelo znanstvene fantastike, ‘Children Of Men’ je prije svega upozorenje. Njegova priča možda nije pretjerano originalna i njegova umjetnička vrijednost možda nije dorasla nekim drugim distopijskim filmovima, ali to nikoga ne bi trebalo odvratiti od gledanja. Za razliku od većine sličnih djela, Cuarónov film smješten je u nama preblisku budućnost i ako ignoriramo njegov značaj sada, možda neće biti vremena za reevaluaciju. Svi želimo doživjeti filmski izazov dvijeidesetih, zar ne? (OL)

(pisali: Petar Panjkota, Matija Habijanec, Saša Čobanov i Oto Lukša)

Gorilini najbolji filmovi nultih #35-#31

Lipanj 27, 2010

35. Sve ili ništa (All Or Nothing) (Mike Leigh, 2002.) (225 bodova / 4 glasa)

Ništa manje težak od ‘Vera Drake’ ili ‘Naked’, a istovremeno očaravajući poput ‘Secrets & Lies’, ‘All Or Nothing’ najkompletniji je film Mikea Leigha, kad već ne mogu reći najbolji jer, kvragu, svi su jednako dobri. Ima u njemu teškog realizma britanske radničke klase koja se guši u životima dosadnijima od iranskih filmova, a opet, u svoj toj dosadi, nema vremena da ni jedan od mnogobrojnih likova predahne uz malo smijeha. Jedini predah koji si čovjek u konstantnoj borbi za opstanak više duha nego tijela može pokloniti je odlazak do obližnje plaže, ne bi li u sudaru s morem pronašao nadu ili vjeru u bolje dane. Naravno, onih gorih i dalje će biti puno, puno više, ali Leigh još jednom pokazuje da i oni s lošije podijeljenim kartama uvijek mogu naći neku sitnicu koja će im pomoći da izdrže, ako su je u stanju pojmiti. Zato je ‘All Or Nothing’ i fantastičan film, a ne samo tvrda drama o usranom životu u kojem najveći problem nije biti bez novca (iako Leigh kao dobri stari ljevičar uvijek stavlja naglasak na socijalnu stranu priče) već bez ikoga tko te razumije. (MĐ)

34. Freddy je popušio (Freddy Got Fingered) (Tom Green, 2001.) (230 bodova / 3 glasa / 1 prvo mjesto)

User rating na IMDb-ju je generalno dosta pouzdan indikator kakvoće nekog filma: ako je ocjena manja od 5, a u glasanju je sudjelovao četvero- ili peteroznamenkast broj ljudi, izgledi da taj film valja su toliko astronomski sitni da stvarno nema smisla nadati se nekom neopjevanom biseru… No, to pravilo ima i jednu mega-giga-veliku žanrovsku iznimku: komedije! Posebno one koje obiluju vulgarnostima, zahodskim humorom i prizemnim slapstickom. Jer, masa ljudi naprosto ima toliku averziju spram tih stvari da im lako promakne i kad se iza te fasade krije zapravo poprilično cerebralan humor (‘You Don’t Mess With The Zohan’), ili kad je prizemni humor naprosto tako majstorski izveden da može stajati rame uz rame s bilo kojom komedijom, bilo kojeg predznaka (‘White Chicks’). Stoga, neka sve vas koji niste gledali ‘Freddy Got Fingered’ ne obeshrabri to što je prosječna IMDb-ocjena od strane preko 24660 korisnika 4.0, a ni to što se filma svojedobno kukavički bio odrekao i sam njegov autor (koji je, pretpostavljam, barem malčice promijenio ploču otkad se u međuvremenu, zahvaljujući stalno rastućem kultu, DVD-izdanje prodalo u preko milijun primjeraka): ovo je živi urnebes!!! I potpuno nadrealno iskustvo, nećete nigdje drugdje vidjeti pijanog, ogorčenog Ripa Torna kako se guzi pred svojim filmskim sinom i viče: „Fuck me, fuck MEEEE!“, da spomenem samo jedan od malog milijuna OMGWTF-prizora. A taj njegov filmski sin je isto posebna zvjerka: za razliku od manje više svih likova nezrelih/zaostalih dečkića zarobljenih u tijelima odraslih muškaraca kakvima su nakrcane nebrojene komedije iz zadnjih 10 godina, Tom Green se ama baš nimalo ne trudi učiniti ga realističnim; njegov filmski parnjak je jednostavno jedan krajnje antipatičan, socijalno potpuno retardirani šupak koji ide okolo i radi sranja bez ikakvog smisla… dakle, savršeno podatno platno za najekstravagantnije moguće gegove s one strane dobrog ukusa. Maaaaasivni rispekt i shout-out Velimiru, bez kojeg ovaj film možda ne bih nikad ni pogledao (pošto mi je ‘Tom Green Show’ podosta išao na živce), kamoli i po drugi, treći, četvrti, peti, ma svaki put kad sam bio kod njega u Tkalči a u goste mu došao netko koga ‘Freddy’ još nije prstom razdjevičio. A ako i dalje spadate među takve – dobro, pa šta više čekate, naguzite se, jebemu! (TK)

33. Nestala bez traga (Gone Baby Gone) (Ben Affleck, 2007.) (236 bodova / 4 glasa)

Najbahatija stvar koju si netko u ovakvim konkursima može dozvoliti jest pretpostavljanje ukusa ostalih glasača te razloga zbog kojih ti ukusi onda jesu kakvi jesu, ali preuzet ću si ipak toliko slobode za pokušati pogoditi kako su svi koji su jednu od pozicija svojih lista rezervirali za ‘Gone Baby Gone’ ujedno i svi koji su ovaj tihi ep uopće i pogledali. Ili, ajde, barem ovako – gotovo da sam stoposto siguran kako svi oni koji su glasali za ‘Mystic River’, a nisu i za ovaj film, ‘Gone Baby Gone’ nisu uopće gledali. Naime, oba su filma ekranizacije krimi-majstora Dennisa Lehanea, i to oba, za razliku od polu-promašenog ‘Shutter Island’ koji nasreću i nije u bio u konkurenciji, smještena u napuknuti milje bostonske radničke klase. I koliko god sam i sam ‘Mystic Riverom’ u startu bio oduševljen, bio sam to samo dok nisam pogledao i redateljski debi Bena Afflecka (kad samo pomislim kako su me predrasude umalo spriječile da pogledam moj drugi najdraži film desetljeća… Uf!). Ovaj je film zakon teške kategorije, koji istovremeno pokazuje kako onaj pravi zakon nema alternative, ali počesto ni dosluha sa stvarnim životima malih, nesretnih i obespravljenih ljudi. U već trećem filmu čiju crticu ovdje kucam jednu od uloga igra Casey Affleck, pa ispada da mi se prometnuo u jednog od najdražih glumaca (uz Mos Defa i Jasona Stathama, dakako!); u ‘Ocean’s Eleven’ bio je samo jedan od manje bitnih kotačića skladnog ansambla, u ‘Jesseju Jamesu’ jedan dio glavnog para, dok je ovdje odigrao svoju punokrvnu majstoriju, kao privatni detektiv Patrick Kenzie. Znam da ga je, onako sićušnog i pomalo ljigavog, teško zamisliti kao glavnu facu jednog tvrdokuhanog trilera, ali ‘Gone Baby Gone’ nije klasičan whodunit, a gotovo da nije ni whydunit ni howdunit. Ovo je tvrdokuhana ljudska drama – zaogrnuta kriminalističkim plaštem – o ljudima bez pravih izbora, kvartovskim dečkima i curama od kojih je Kenzie ispao pametniji tek utoliko što je na vrijeme shvatio da će te koketiranje s kriminalom prije ili kasnije uvijek doći glave. Pa se bacio u PI biznis, u kojem se snalazio dobro ili bolje, a osjećao bolje ili lošije sve dok se nije dao u potragu za otetom malom Amandom, kojoj je gotovo i premija biti što dalje od svoje white trash mame Amy. Sve to Patrick naslućuje, a njegova cura Angie Gennaro (prekrasna Michelle Monaghan) jednostavno zna – ali napravi li iznimku i kompromis sada, po kojem će moralnom načelu naš junak nastaviti živjeti i istraživati? A, opet, kako kriviti nekoga tko zakon krši gonjen moralno ispravnim odlukama? Pravo i pravda, jel. I Patrick i Angie dali su prave odgovore, ali ne na pitanja koja su bila upućena njima. Zato više i nisu zajedno, a za kajanje je kasno. (GP)

32. Bit će krvi (There Will Be Blood) (Paul Thomas Anderson, 2007.) (243 boda / 7 glasova)

Nije mi bio nikakav problem napisati par rečenica i složiti neke tekstove o ostalim filmovima koje me je Goran zamolio. Jer svi su svojevremeno nekako došli niotkuda, skroz neočekivano, totalno me iznenadili i duboko mi se urezali u pamćenje. Prije nego što sam odgledao ‘There Will Be Blood’, znao sam da režiju vodi Paul Thomas Anderson, Kevin Durant Hollywooda, da glavnu ulogu ima Daniel Day-Lewis (Kobe) i da je film nagrađivan toliko koliko i LeBron za igrača mjeseca. Zato je ‘There Will Be Blood’ kao sedma utakmica NBA finala. Bez da se utakmica odigrala, već znaš da će to biti dobra tekma, jer čak i da košarka bude dno dna, ipak je sedma utakmica finala. (JS)

31. Stranputica (Sideways) (Alexander Payne, 2004.) (250 bodova / 6 glasova)

In vino veritas je poznata rimska fora koju su ovi pak pokupili od nekoga germanskog plemena, jer su Švabe imale običaj pri važnim raspravama točiti vino da bi svi sudionici garant govorili istinu. Što nam ovo govori osim da su i prije dvije tisuće godina političari lagali? Nemam pojma, ali je dobar uvod za film o vinu, kao i prilika da se pohvalim s (krvavih) pet godina latinskog. Inače, tako to otprilike rade kvazi-intelektualci, puno pričaju naokolo, malo se hvale i na kraju potroše hrpu riječi bez da kažu išta relevantno (otprilike kao recenzije albuma na Potlisti). A ‘Sideways’ je film namijenjen baš tom tipu čovjeka. Beskonačni monolozi i dijalozi o vinu, crno vino, bijelo vino, vinski podrum, vinograd, proba, pinjot, merlot, zinfandel. Nakon pola sata i zadnji debil skuži da je vino metafora za čovjeka, da postoje snažni i slabi, jaki i osjetljivi, da neka vina super pašu uz neku klopu, a neki ljudi nikako uz druge. Sve je to upakirano u road trip dva frenda, kombo luzer-jebač i na kraju ni nema nekoga kraja jer bi stvari vjerojatno završile na isti način i da su ova dvojica proveli vikend opijajući se žesticom u nekome obližnjem baru. No, ovaj film mi je ipak jako drag. Zašto? Kao prvo zato što svojim filozofiranjem nije penetrantan, nego zrači nekom ugodnom toplinom. Ili, da ostanemo u terminologiji, nije hercegovačka blatina nego više neka istarska malvazija (valjda kužite da nemam baš pojma o vinu). Figure su interesantne i ambivalentne i kroz film se razvijaju polako i razumljivo. Glavni lik i njegov frend jesu skroz različiti, ali opet nikada ne bih pomislio kako ta dva tipa ne bi mogli biti nerazdvojan par. Miles je prilično simpa tip, i sve njegove slabosti su i moje slabosti (valjda i vaše). Svi mi imamo neki roman koji nismo dovršili, svi bismo se rado zaljubili, svi bismo rado proveli miran vikend u onoj dolini iz filma da malo pobjegnemo od realiteta. A ambijent te doline je reklama za godišnji odmor. Uostalom, tko nakon gledanja ovog filma nije bar na trenutak poželio otvoriti neku butelju? (JS)

(pisali: Mario Đira, Tonći Kožul, Goran Pavlov i Josip Stjepanović)

Gorilini najbolji filmovi nultih #40-#36

Lipanj 26, 2010

40. Dogville (Lars von Trier, 2003.) (208 bodova / 5 glasova / 1 prvo mjesto)

Vau vauvauvau vauvau, woof, vau. Vau vau? Woof… Woof woof vau vau vauvauvauvau, vau vau vau vau – vau vau vauvauvauvau vau. Vau vau vauvau – vau vau! – vau vauvauvauvauvauvau vauvau vauvauvauvau. Vau vau vauvau; vau vau woof woof, grrrrr, vau. Grrrrr, vau vau, woof woofwoofwoof vauvauvauvauvau, vau, vauvau vau vau vauvauvauvauvau. Vau vau! (LŠ, transkribirao GP)

39. Zajedno (Tillsammans) (Lukas Moodysson, 2000.) (218 bodova / 4 glasa)

Odjebo sam Moodyssona nakon ‘Lilje 4-ever’, otad jako površno pratim što se zbiva u njegovom svijetu, pa me slobodno ispravite ako griješim ali… Ovi što su uslijedili nakon ‘Lilje’ su također predstavljali samosvjestan odmak od đira koji ga je proslavio, jelda, i to su sve filmovi za koje se ekipa općenito i nije baš nešto zapalila, jel tako? E ako je taj moj površni dojam na mjestu, onda ispada da Lukas Moodysson ni nije neki velebni auteur kao što smo svojedobno mislili, nego jednostavno – poni s jednim jedinim euro-feelgood-trikom. I ničeg lošeg u tome! Jer jako je malo na ovom svijetu pastuha, a mnogo ponija (…i još više onih koje je život udaljio od kreativnih voda pa nisu stigli ni otkriti svoj trik, kamoli podijeliti ga sa svijetom); tako je uvijek bilo i uvijek će biti, no to ne znači da ponijima treba spočitavati to što ne jašu na dulje staze – a s time bi se valjda trebao složiti svatko tko je barem jednom u životu posegnuo za sintagmom kvaliteta ispred kvantitete, ne? S obzirom na to koliko je brzo napustio estetiku koja ga je vinula među zvijezde, očito je da se s njome bio brzo ispucao, a uostalom teško da se i – bilo on, bilo tko drugi – može vinuti više od ‘Tillsammans’, feelgooda nad feelgoodovima, najtoplije anarho-socijalističke utopije ikada ispričane, i možda je stoga i bolje da je nakon toga krenuo raditi stvari za koje nema nadahnuća/umijeća/talenta/kajgod umjesto da je nastavio šibati mrtvog ponija (oj Wese Andersone, hvala ti što sa svojim luckastim kurcem uporno nastavljaš brutalno silovati i zadnje lijepe uspomene koje imam na ‘The Royal Tenenbaums’, nema na čemu!). (TK)

38. I tvoju mamu također (Y tu mamá también) (Alfonso Cuarón, 2001.) (221 bod / 7 glasova)

Na prvi pogled, kad iz treće ruke čujete o čemu se radi u ovom filmu, a niste ga još pogledali, izgubite i volju za gledanje. Kao, neka dva bogata, arogantna i antipatična tinejdžerska mamlaza odluče malo bit odrasli i odluče se skitat po zemlji svojih predaka. Pritom skupe putem sredovječnu, opet na prvi pogled ništaspecijalnodobruizgodnu ženu koja još ima i rak, i sad se oni kao vozaju meksičkim prostranstvima, a pritom bi se svaki od njih dvojice tako rado ogrebao za snošaj od te dame. Bljak! E pa nije bljak! Da je netko drugi imao u rukama ovaj scenarij, vjerojatno bismo dobili govno, al ovako, kad je ovu priču u ruke uzeo Alfonso Cuarón, dobili smo jedan od najboljih, najpotresnijih, najsmješnijih i najdirljivijih filmova proteklog desetljeća. E, sorry Gogo, počinje Španjolska Honduras! (SČ)

37. Ubojstvo Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda (The Assassination Of Jesse James By The Coward Robert Ford) (Andrew Dominik, 2007.) (223 boda / 5 glasova)

Nipošto se ne može reći kako ne postoje vesterni (štoviše, čak i lijep broj njih, i to odličnih!) koji tematiziraju sive osjećaje melankolije, klonuća, nesigurnosti ili dvojbe, ali mene i dalje čudi kako ih nema i znatno više. Hladne pustopoljine bez žive duše na vidiku, oronule straćare kakve su samo najnesretniji primorani nazivati domovima i kojima najbliži susjedi žive na par dana jahanja udaljenosti, sveprisutno blato koje se odbija stvrdnuti pod promenadom tmurnih oblaka iz kojih ni kiša da pošteno padne, prevrtljiva prerija na čijem se drugom kraju nalazi nitko ne zna tko ili što, zime koje lome kosti, prelijepe žene od kojih nisi odvojen samo stotinama kilometara nego i stotinama protivničkih metaka. Ekranizirajući istoimeni roman Rona Hansena, Andrew Dominik, suzdržani redatelj istančanog osjećaja za patinu vremena koja se više ne mogu vratiti, u svome je ‘Ubojstvo Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda’ snimio upravo takvu veliku outlaw baladu, nalik onima Townesa Van Zandta, kakve su recimo ‘Our Mother The Mountain’ ili ‘St. John The Gambler’, pa čak i Cohenova ‘Sisters Of Mercy’, ali samo u kontekstu soundtracka prekrasnog ‘McCabe & Mrs. Miller’, jednog od duhovnih učitelja ove drame o proturječjima paranoje, prijateljstva, legende i istine. Gdje god bio, što god radio, o čemu god govorio, o čemu god razmišljao; jednom kad ti vrag uđe u trag nema više izlaza. Naučivši tu lekciju kasnim shvaćanjem da je jako dugo odgajao zmiju u njedrima, od stvarnosti već umalo distancirani Jesse James ugradio je posljednju ciglu u gigantsku statuu svoga mita svjesnim pristajanjem na ishod u kojem će ga ubiti izdajica iz redova vlastite bande, što mu je svakako bilo milije negoli da su ga uspjeli uhvatiti oni Pinkertonovi nesposobnjakovići. Kukavica Robert Ford (briljantni Casey Affleck!) iz istih je razloga ostao tek fusnotica ovog poglavlja priče o pokoravanju američkih prostranstava, sve do ovoga moćnog, omamljujućeg filma. (GP)

36. Božji grad (Cidade de Deus) (Fernando Meirelles & Kátia Lund, 2002.) (224 boda / 5 glasova)

Kada sam jučer onako razmišljao što napisati za ‘City Of God’, prva ideja mi je bila započeti nekom vrstom zahvale što sam ipak rođen na Balkanu, a ne u nekoj četvrti Bogote ili još gore u nekoj faveli na rubu Rija, gdje spomenuti film igra. I tako, s tom briljantnom idejom u glavi, listam po netu, tražim pokoju korisnu informaciju i slučajno vidim da možda najopasnija favela cijelog Rija, zbog svakodnevnih pucnjava i izrešetanih zidina, kod lokalnog stanovništva nosi ime – Sarajevo! Dok sam dakle ja, koji sam početkom osamdesetih rođen nekih 100 kilometara od tog Sarajeva, sebi zamišljao život u faveli kao permanentno nošenje glave u torbi, neki Brazilci su vjerojatno zaključili kako je tamo u dalekoj zemlji koju zovu Bosna vjerojatno još i gore, pa su svojoj najopasnijoj mahali prilijepili ime njenoga glavnog grada. E sad, oni su do te ideje došli zato jer su sredinom devedesetih bar jednom gledali vijesti i vidjeli državu koja im liči na favelu, a ja pak zato što sam deset godina kasnije gledao film Fernanda Meirellesa (dobro, gledao sam i ja vijesti i čitao novine, ali ovako zvuči bolje). Da ne duljim, Meirelles je za svoj projekt, temeljen na istoimenoj knjizi, okupio skupinu klinaca koji nisu imali iskustva s glumom ali zato jesu životni staž u faveli (za što opet vjerojatno treba i znati odglumiti po koji put), snimio svoj prvijenac i toliko se proslavio da sada može raditi samo kada mu je po volji. Radnja filma prikazuje kako od sitnih kriminalaca, koji vladaju socijalnim naseljem na rubu glavnog grada, na kraju uvijek ostanu samo oni koji su brutalniji i nemilosrdniji od drugih, kako je došlo do rata na ulicama i kako njemu nikad neće doći kraj, jer uvijek su tu neki novi klinci, koji će preuzeti stvari u svoje ruke. S time da ‘City Of God’ pokazuje i svu ambivalentnost Rio de Janeira, grada kojim između Copacabane, pune debelih bijelih turista, i kipa Isusa od 30 i nešto metara, kojega se ne bi posramili ni naši Hercegovci, vlada siromaštvo, kriminal i korupcija. „Čekaj malo“, reći će sada netko, „jebala te ambivalencija, iza sjajnih zagrebačkih fasada isto leži hrpa govana i vlada kriminal, a ta priča mi je ionako poznata iz ‘The Wire’“. Pa da, samo što je Copacabana ljepša od Jaruna, njihov kip Isusa ipak najveći, a policija više korumpirana i kriminalci deset puta brutalniji negoli u Hrvatskoj i ‘The Wire’ zajedno. A ovaj film ne da samo odlično priča tu priču, nego to perfektno harmonira s Oscarom nagrađenom pratnjom kamere. (JS)

(pisali: Danijelina kujica Lu Šašo, Tonći Kožul, Saša Čobanov, Goran Pavlov i Josip Stjepanović)

Gorilini najbolji filmovi nultih #45-#41

Lipanj 25, 2010

45. Zlatni dečki (Wonder Boys) (Curtis Hanson, 2000.) (197 bodova / 4 glasa)

Jednog dugog zimskog vikenda u Pittsburghu, sveučilišnog profesora i pisca Gradyja Trippa prvo će ostaviti žena, ljubavnica i supruga ravnatelja faksa obznanit će mu da je s njime trudna, njegov njujorški agent doći će u grad – s transvestitom – kako bi konačno dobio u ruke rukopis druge knjige koju je Tripp odavno trebao dovršiti, a njegov najperspektivniji student, ujedno i patološki lažljivac, iz ravnateljeve spavaće sobe ukrast će kaputić u kojem se udavala Marilyn Monroe i upucati mu slijepog psa. Sve to dogodit će se u prvih pola sata ove filmčine. Do njenoga i kraja vikenda majstorski će se miksati komični i dramski elementi (s tim da će prvi ipak prevagnuti), vrsni dijalozi neće prestajati, a glumačka ekipa redom će rasturati i u tome uživati. Uloga Gradyja Trippa vjerojatno je vrhunac karijere Michaela Douglasa, isto bi se moglo reći i za Tobeyja Maguirea kao studenta, dok Robert Downey Jr. u ulozi agenta uspijeva obojici ukrasti svaku scenu u kojoj se pojavi. ‘Zlatni dečki’ su film o odrastanju tih wonder boysa, nespremnih da preuzmu odgovornost i nađu pravi kompas u svojim životima, da bi, suočeni sa serijama nezgodnih situacija, na to ipak bili primorani. No, sve to je manje bitno, kada je jedan mainstreamerski film uspio biti ovoliko zabavan, osvježavajuće pametan i dirljiv. Zašto se takvi filmovi snimaju sve rjeđe? Odgovor možda leži u naslovu Oscarom ovjenčane Dylanove pjesme s početka i kraja filma – ‘Things Have Changed’. (PP)

44. Planet terora (Planet Terror) (Robert Rodriguez, 2007.) (198 bodova / 4 glasa) 

Zamisli samo Sayida iz ‘Losta’ kao znanstvenika-mafijaša kojem je svaka druga one-liner o mudima – ne bi li to bio urnebes?!“ „E-e, a zamisli da Rose McGowan ostane bez noge, i onda umjesto noge ugradi mitraljez s bacačem bombi – koje bi to bilo ludilo!!!“ Svi mi znamo imati takve ludo-kulerske ideje, neke od nas katkad spopadnu čak i ako nismo napušeni, ali za razliku od nepregledne globalne armije otkačenih wannabe-filmaša – Robert Rodriguez je u stanju od takvih pizdarija složiti fakat jebački film, bez neumjerenog oslanjanja na štake campa, bez sigurnosne mreže treša za slučaj da zezne stvar. On uzme koncept koji je sam po sebi daj nemoj me zajebavat, ovo je pre-pre-PREblesavo na n-tu, i od toga napravi zdravorazumski akcijski spektakl, ko od šale… i s dosta šala, kao što uostalom i priliči svakom zdravorazumskom akcijskom spektaklu. Navodno je Chris Cooper odbio ulogu u nadolazećem ‘Macheteu’, rekavši da je scenarij „nešto najapsurdnije što je ikada pročitao“ – već mi cure sline! (TK)

43. Nema me (I’m Not There) (Todd Haynes, 2007.) (202 boda / 4 glasa / 1 prvo mjesto)

Masu pjesama Boba Dylana obožavam, kao i neke albume (posebno trilogiju ‘Blood On The Tracks’, ‘Desire’ i ‘Street Legal’), ali bez ikakvih problema mogu nabrojati barem deset kantautora koje volim više. Gledajući ovaj fenomenalni ‘Nema me’, međutim, u jednome sam trenutku Iki rekao kako Springsteen jest najveći autor na ovom svijetu, ali da me ‘Blind Willie McTell’ ili ‘Idiot Wind’ tjeraju pomisliti kako Dylan ipak ne pripada ovom svijetu, pa ga nema smisla omjeravati o konkurenciju, koja mu to ipak ne može biti. Po meni, ‘Nema me’ je baš onakav film kakav Dylan zaslužuje, a i kakav fanovi nisu ni znali da očekuju. Ne poznajete li ozbiljnije pojedine faze Bobove karijere, nije baš vjerojatno da ćete u filmu u potpunosti uživati, jer Todd Haynes itekako računa na fanovska iskustva fascinacije omotom ‘The Basement Tapes’, čitanja Marcusove ‘Invisible Republic’, gledanja ‘Pat Garrett & Billy The Kid’. No, opet, nije da postoje jedna istina i jedna prava priča o Dylanu, a sve je izglednije da ni sama starina nije sa svim tim načisto, tako da uopće ne čudi pomalo s prethodno napisanim u raskoraku dojam i kako je ovo možda i ponajbolja ulaznica u njegov mitski svijet. Podjednako se služeći originalnim Dylanovim izvedbama koliko i fantastičnim novim verzijama, Haynes bez imalo problema potvrđuje Dylanov status nedostižne veličine, jer sve pjesme u filmu zvuče kao najbolje pjesme na svijetu. Teret čovjeka koji u glasu nosi krv zemlje o kojoj pjeva jednome bi glumcu svakako bio pretežak, što je Haynes riješio lucidnom podjelom u kojoj se ne zna tko je bolji: mali Marcus Carl Franklin je neodoljivi lutalica Woody Guthrie, Ben Whishaw enigmatični Arthur Rimbaud, Richard Gere kuler Billy The Kid, Heath Ledger Dylan kao najveća Legenda, a Cate Blanchett Dylan u trenucima kad takvom legendom upravo postaje i odvaja se od ostatka svijeta. Moj glas ipak ide na adresu Christiana Balea, koji je samo jedan obećavajući folk pjevač, te prosvijetljeni propovjednik, u glazbeno najdojmljivijoj sceni filma. (GP)

42. Planina Brokeback (Brokeback Mountain) (Ang Lee, 2005.) (203 boda / 6 glasova)

It is a story about a man’s struggle with his own homosexuality… She’s saying: no… go the normal way, play by the rules, go the normal way. They’re saying no, go the gay way, be the gay way, go for the gay way, all right? That is what’s going on throughout that whole movie…“ (Q.T.)

Homoseksualnost je u Hollywoodu od kraja šezdesetih tematizirana kroz gomilu filmova i serija. Na početku još tema za ozbiljnije filmove, brzo je, više manje, postala predmet sprdnje (‘La Cage aux Folles’), da bi fokus sredinom osamdesetih i početkom devedesetih opet bio pomaknut na probleme života u tajnosti i na rubu društva (‘My Beautiful Laundrette’, ‘The Crying Game’, ‘My Own Private Idaho’) i strukturalnu diskriminaciju (‘Philadelphia’), a početkom nultih sve se nekako opet vratilo plitkim komedijama (‘In & Out’) i muškim kućanicama (‘Queer as Folk’). Zato malo čudi silna prašina koju su Ang Lee i dvojac Ledger/Gyllenhaal podigli svojom planinom. Nije to bio prvi film koji se dotakao odnosa dvaju muškaraca, možda nije ni najbolji. Ali bio je prvi koji se dotakao idola ne samo američkih, nego i muškaraca širom svijeta, tihog kauboja koji dane provodi jašući po preriji. Kao što ‘Top Gun’, koji Tarantino prepričava u uvodnom citatu, nije samo film o vojnim pilotima, tako je i običan kauboj mnogo više od onoga što neki u njemu žele vidjeti. Slavoj Žižek je tu potisnutu homoseksualnost opisao kritizirajući vladajuću sliku o klasičnom vestern-filmu, gdje se slavi bratstvo čvrstih muškaraca, koji mjesecima žive i spavaju zajedno, bez da se itko zapita za njihov libido. Koliko god se trudio, taj sinonim muškosti je ispod šešira ipak čovjek, i sva ta nadmetanja, tuče po barovima, hrvanje po podu, ponekad su samo izraz borbe protiv vlastite seksualnosti. Baš je hrvatsko društvo idealan primjer za ambivalenciju između otvorene homofobije, koja se svakodnevno ukazuje, i potisnute ljubavi prema istom spolu (Žižek evocira svoje vrijeme u JNA, gdje je homoseksualnost bila otvoreno kažnjavana, dok su se svi pozdravljali s Puši kurac! i dirali jedni druge po guzici). Sjetite se samo heroja ruralnih sredina i dijasporskih zabava, narodnog pjesnika Marka Perkovića, koji poput Ennisa u filmu žali za danima provedenima u muškom društvu, ali svoju poruku šalje tajno, i razmislite koliko ste puta gledali hrpu tipova u zagrljaju dok su pjevali stihove: „Sjetite se na ponosne dane kada jedan uz drugoga stane, Sve smo mogli, sve smo smjeli i bili smo što smo htjeli, Prijatelji, često mislim na vas!“ A ‘Brokeback Mountain’ je uz to dobar film, ljubavni film, ali i film za muškarce. Moj stari je na moj savjet da se radi o novom kaubojskom gledao dobrih sat vremena, sve dok se Ennis i Jack nisu prepustili strastima u malom šatoru. Vjerojatno dotad nije bio skužio, zato jer su figure iz filma autentične, jer njegovi heroji nisu iz urbanog New Yorka, nisu slikari iz San Francisca niti advokati iz Philadelphije, nego obični seljaci koji nisu u stanju reći jedan drugom što stvarno misle, a kamoli boriti se s okolinom koja ih osuđuje. (JS)

41. Vitez tame (The Dark Knight) (Christopher Nolan, 2008.) (203 boda / 7 glasova)

Intenzivna, ali baš INTENZIVNA tjeskoba i teror su stvari koje rijetko osjetim gledajući filmove – uključujući i horore! U redu, to možda i ima neke veze s time što em rijetko gledam horore na velikom kino-platnu (jer oni dobri rijetko dođu u kino), em rijetko gledam filmove točka, ali sam svejedno uvjeren kako posvemašnja nelagoda koju mi je ‘Vitez tame’ upumpao prilikom prvog gledanja totalno nije nešto na što se može često naići, jer… ne znam kako da to opišem? Filmovi koji bude takve osjećaje obično to čine tako što te navedu da se identificiraš s junacima i brineš što će im se desiti i tako dalje, dok u ‘Vitezu tame’ nelagoda nije bila vezana za užase koji bi se mogli desiti ovome ili onome konkretnom liku: užas je bio sveprisutan, toliko opipljiv i gravitacijski silovit da sam se i sam osjećao poput izbezumljenog miša stjeranog u smrtonosni labirint Gothama, podjednako bespomoćan pred Jokerovim krvavim pohodom kao i bilo tko od njegovih žitelja. Eto, samo jedan od sto razloga zašto je ‘Vitez tame’ veličanstven film (ne da mi se sad nabrajati ostalih 99). (TK)

(pisali: Petar Panjkota, Tonći Kožul, Goran Pavlov i Josip Stjepanović)

Gorilini najbolji filmovi nultih #50-#46

Lipanj 25, 2010

Evo, danas stvarno krećemo, ova jutarnja tura je tu da nadoknadi jučerašnji kiks, a popodne slijedi današnja redovita. I onda možda stvarno i uspijem dnevno postati po 5 upadača na listu. Nadam se da ćete uživati.

50. The Devil And Daniel Johnston (Jeff Feuerzeig, 2006.) (189 bodova / 3 glasa) 

Kao prvo, oprostite, mene se čekalo. Baš ti hvala, Gogo, Marin dobije ‘Big Fish’ i idealnu priliku da piše o svom starom, a Daniela ćemo uvaliti starom Habijancu, jel? 🙂 I šta sad, da pišem o Danielovim ekstremno bogobojaznim roditeljima kojima je zastrašujuća priča o neprofitabilnim božjim slugama (Daniel je, zamislite, radije svirao klavir nego čistio stolove u McDonald’su) potpuno isprala mozak i starijem bratu koji ga je bodrio rečenicama poput „Daniele, jednom ćeš biti stvarno dobar u nečemu, al to bogami neće biti ta tvoja umjetnost“? Da pišem o Laurie, a onda usput i o ostalim djevojkama koje su inspirirale tisuću pjesama? Da pišem o tome kako je Daniel jednog dana sjeo na motor i pridružio se cirkusu, o onom kobnom bed tripu na koncertu Butthole Surfersa ili možda o tome kako su ga Thurston, Kim, Lee i Steve tražili po cijelom New Yorku da bi ga na kraju našli na nekom parkiralištu u New Jerseyju? O da, sve se to desilo, a uz to što je sve to vrijeme snimao predivne no-fi klasike, Daniel je snimao i manje-više sve što mu se događalo, uključujući naravno i one najgore trenutke, i upravo je zbog te gomile materijala kojom je Jeff Feuerzeig raspolagao ‘The Devil And Daniel Johnston’ jedan od najboljih filmova nultih. Svaka čast Jeffu, napravio je divan film, ali je bome imao s čim raditi. Ako te uvodni klip u kojem se 24-godišnji Daniel predstavlja (i na najbolji i najjezovitiji način najavljuje priču o svom stanju i drugom svijetu) ne naježi i ne natjera na gledanje cijelog filma, onda jednostavno nisi moj tip čovjeka. Vrag definitivno postoji i definitivno zna Danielovo ime. (MH)

 

49. Mala djeca (Little Children) (Todd Field, 2006.) (189 bodova / 4 glasa) 

Suburbije gotovo svih većih američkih gradova, sudeći po filmovima, navlaš su identične. Koliko god tihe, udobne i sigurne bile, to je uvijek nekako samo na prvi pogled, dok korištenje povećala u pravilu otkriva sve one više ili manje okrznute živote ljudi koji u njima obitavaju. Jel prije bila kokoš ili jaje, jesu li vidno i prikriveno nesretni ljudi takvima postali tek nakon što su si dozvolili uljuljkivanje u varljivu bonacu, ili ih je već postojeća sjebanost potajno, nedokučivim putovima utjecanja na proces odlučivanja, potjerala živjeti daleko od gradske vreve, negdje gdje se lakše sakriti iza svoje besprijekorno održavane okućnice? Todd Field i Tom Perrotta, autor romana-predloška koji je s redateljem Fieldom surađivao i na scenariju ove istovremeno dirljive i upozoravajuće priče, ni ne pokušavaju odgovoriti na to pitanje, zato jer im se pred očima odvija utjelovljenje najveće male tragedije ne pretjerano sadržajnih života, na kakvima bismo, naravno imamo li tu privilegiju, svi trebali biti izrazito zahvalni. Nerealizirana ljubav, maštana, željena, oblikovana u srcu, sanjana ljubav. Koja bi možda bila i još ljepša u stvarnosti, nego što je u snatrenju, da je dovoljno hrabrosti za pritiskanje prekidača i otpuštanje od sigurne luke. Hrabrosti, koju sputana mama Sarah (koja mužu ne može oprostiti drkanje pod radnim stolom u obiteljskoj kući. Ili ipak?) i nesigurni tata Brad (koji se neugodno srami činjenice da obitelj prehranjuje supruga, dok on uzaludno pokušava proći državni pravni ispit) zapravo uopće nisu imali, iako im je sudbina uskočila u pomoć neočekivanim spletom nesretnih okolnosti, na koje će u maštanjima i kasnijim prepričavanjima, kada ostanu stari i sami i bez ikoga kome istina može naškoditi, svaliti svu krivicu. Jebiga, skejterske vratolomije izgledale su toliko primamljivo, a malu djecu doista ne smiješ ostaviti samu u kvartu kojim šeće pervertit Rorschach. Znamo da je pakleno vruće, ali tko mu je dao pravo osvježenje potražiti na gradskom bazenu? Jedan od taglinea ovog filma poručivao je kako se prošlost ne može mijenjati, ali budućnost zato da – samo što je film sam poručio da je i budućnost nepromjenjiva. (GP)

 

48. Oceanovih jedanaest (Ocean’s Eleven) (Steven Soderbergh, 2001.) (191 bod / 4 glasa) 

Iako će onima koji ove crtice čitaju – ako takvi uopće postoje, uz one koji će samo preletjeti naslove filmova po pozicijama i prezirno odmahnuti rukom – ovo biti drugi tekst potpisan mojim inicijalima, jer su gornja ‘Mala djeca’ također moja, ovo je meni prva crtica koju pišem, pa bih njen početak volio malko privatizirati, s time da neke tangencijalne veze s urnebesno zabavnim ‘Ocean’s Eleven’ ipak postoje. Naime, tek mi je danas potpuno jasno zašto Tonćiju nije ni padalo na pamet na sebe preuzeti hendlanje i filmske liste, nakon što se istlačio oko albuma i serija – ovo je težak, težak rad! Rad koji me je toliko smlavio organizacijskim dijelom posla, koji još nikako, ni izdaleka, nije gotov, da nemam ni najmanje volje, snage, motiva ni inspiracije još i za pisanje. Iscijeđen sam. Cijela priča oko ovoga, ili zapravo bilo kojega, bloga trebao bi biti gušt koji prati pisanje/uređivanje, i ja u svemu tome inače doista guštam kao malo dijete u pješčaniku. Ali ovo nije zabava, ovo je tlaka – da se barem plaća ne bih ni riječ rekao, jer nekako je ljepše parice zarađivati sjedeći za kompjuterom negoli u znoju lica svog, iako ni u tom smislu ovih dana nisam nimalo štedio litrice. Prikupi, zbroji, provjeri, bla bla, fotke, podijeli molbe i zadatke i moli sve na svijetu da tekstovi još i stignu na vrijeme, usred Mundijala, ljetnih vrućina i glazbenih festivala koji su se izgleda udružili u otežavanju. Skužio sam kako postoje tri različite skupine suradnika, iako je ova u koju spadaju odgovorni toliko malobrojna da mi nitko ne bi smio zamjeriti njen eventualni previd. Postoje neodgovorni suradnici koji tekstove uporno ne šalju ni unatoč dogovorima, tih je manje, te polu-neodgovorni suradnici s kojima se dan-dva natežeš ali tekstovi naposljetku ipak stignu – takvih je masu, ali kako se ljutiti na prijatelje? Pogotovo kad su me već opskrbili bogatim nizom sjajnih tekstova – prvi osobni favorit je odmah ispod – zbog kojega će vjerujem svakako biti lakše svariti i one manje nadahnute i očito odrađene na brzinu. Čitaj: uglavnom moje vlastite. Eto, to je (uz njegov olinjali izgled i moj sredovječni seksipil u zametku) glavna razlika između gospodina Dannyja Oceana i mene; ja se ne uspijevam zabaviti niti tijekom nečega što bi mi trebao biti gušt, a njemu puca kurčina dok se zabavlja kao nikad prije (šifra: na status crkvenog miša svesti lovaša koji ti hoda sa suprugom koja te ipak još uvijek voli i još uvijek nije bacila prsten) tijekom ozbiljnog posla kojim će prehraniti obitelj. Okej, kasnije će zbog toga biti donekle i kažnjen, ali to se ionako zbiva u slijedećim nastavcima, čija ih je inferiornost zaustavila na putu prema upadanju na ovu uglednu listu. Prvi put, Soderbergh i živopisna banda kad-se-zeza-onda-se-zeza-kad-se-radi-onda-se-radi iskusnih zajebanata svoj su precizno osmišljen plan izveli bez greške, toliko uvjerljivo da mi često padne na pamet okupiti ekipu i u pravom životu reprizirati čišćenje sefova Bellagija, Miragea i MGM Granda. Pa nisu valjda George Clooney, Brad Pitt (čiji Rusty Ryan stalno nešto ždere i to mu stoji sjajno), Matt Damon, Bernie Mac, Elliott Gould, Don Cheadle, Casey Affleck, Scott Caan, Eddie Jamieson, Shaobo Qin i Carl Reiner baš toliko vještiji od mojih prijatelja? Odrastanje, jel – jedan od mojih najdražih filmova devedesetih bila je, i još uvijek jest, ‘Vrućina’, u kojoj su Bobby De Niro i ekipa radili sličnu stvar, ali s neusporedivo ružnijim završetkom, u kojem su gotovo svi debelo najebali. Mladac u meni u tome je vidio finu pouku i efektnu parabolu. Jedan od mojih najdražih filmova nultih zna kako pouke nemaju smisla, jer dok te boli kurac, boli te kurac, a kad najebeš onda je kasno. Uživajte u high-lifeu, makar posredstvom holivudske kič-ležerancije! (GP)

 

47. Krupna riba (Big Fish) (Tim Burton, 2003.) (193 boda / 6 glasova) 

Ja svog tatu beskrajno volim i ozbiljno mislim da je jedan od najboljih ljudi koje poznajem, iako sam i te kako svjestan koliko je teško, da ne kažem nemoguće, zapravo poznavati vlastite roditelje. Za razliku od prijatelja, uz pomoć čijih zrcala gradimo i potvrđujemo svoje identitete cijeli život, tata i mama su nulto zrcalo, stavljeno pred nas puno prije nego što ćemo uopće biti svjesni da ono postoji i puno, puno prije nego što ćemo se zapitati čemu ono služi i kako i zašto i koliko nas određuje. Will Bloom je već duže vrijeme svjestan svojeg problema sa svojim ocem, Edwardom Bloomom; iz njegove vizure tata je rijetko bio doma, a i priče koje bi pričao u tim susretima su mu bile zanimljive do negdje desete/jedanaeste godine. Sada mu je tridesetak, čeka vlastito dijete i misli da nema blage veze šta točno znači biti dobar otac. I užasno ga jebe što misli da nema blage veze tko je točno Edward Bloom, koji je, as movies would have it, opako bolestan, prikovan za krevet i vrijeme mu otkucavaju filmski frejmovi. A Edward Bloom je, kako i sam tvrdi, pripovjedač. S velikim P. „Most men, they’ll tell you a story straight true. It won’t be complicated, but it won’t be interesting either.“ Njegov život je njegova priča i on je, na moje zadovoljstvo i Willovo zgražanje, ispunjava ultrafantastičnim likovima (vještice, divovi, vukodlaci, leteći pauci, sirene, papige iz Konga koje govore isključivo francuski, cirkuski frikovi, dalekoistočne sijamske blizanke) i megaromantičnim obratima (potpuno je jasno zašto je boginja Jessica Lange u svakom kadru toliko zaljubljena u svog muža; ja sam pri zadnjem gledanju filma o svakom njenom pogledu upućenom njemu poželio napisati pop pjesmu) i nije mu drago što ga sin doživljava kao kombinaciju Djeda Mraza i Uskršnjeg Zeca („…you’re just as charming, and just as fake.“). Will Bloom se nada i vjeruje da se ispod svih tih fasada i njihovih mitologija negdje ipak skriva pravi Edward Bloom, tata kojeg je u stanju razumjeti, tata kojeg je lakše voljeti, tata kakav bi, kad bi bolje razmislio, i sam želio biti. Nije mi teško razumjeti Willove frustracije. Koliko se god meni činio genijalnim, Edward je ipak njegov stari, a tuđe roditelje je puno lakše doživjeti kao ljude koji su vodili neke svoje živote prije nego što su stvorili nove, nego vlastite. „I’ve been nothing but myself since the day I was born, and if you can’t see that, it’s your failin’, not mine“, kaže Edward Bloom nakon jedne od konfrontacija sa svojim sinom. I ja mu vjerujem. A Will će ostati zarobljen u Edwardovoj priči do samog kraja, kada će biti prisiljen završiti je i, duboko se nadam, shvatiti da između istine koju očekuješ i istine koju dobiješ uvijek ima prostora za istinu koja je, bila ona veća od života ili manja, ipak samo tvoja istina, od koje se ne očekuje ni više ni manje nego da bude tvoja; da će shvatiti da je nastavak priče sad u njegovim rukama i da se nema čega bojati, jer kako kaže Edward Bloom: „…you spend years trying to corrupt and mislead this child, fill his head with nonsense, and still it turns out perfectly fine.“ Za pedeset deveti rođendan svog tate organizirao sam gledanje ‘Big Fisha’ kod sebe u prvom iznajmljenom stanu, bili smo tata, mama, seka i ja. Kad je film završio, još pod odjavnom špicom tata i ja smo se nezgrapno zagrlili i izljubili. Obrazi su nam bili mokri i znam da smo u tom trenutku obojica bili više nego zadovoljni odrazom u ogledalu. (MJ)

 

46. Slagalica strave (Saw) (James Wan, 2004.) (197 bodova / 4 glasa) 

Vjerujem ja da ima filmova koji istinski zaslužuju naljepnicu torture porn, ali – šta nije poanta pornjave da daje sirovi seks i da se gleda jedino zbog toga? U pornićima je sve što nije seks potpuno nebitno, dok, s druge strane, u bilo kojem od nastavaka ‘Slagalice strave’ na konkretna mučenja otpada razmjerno malo minutaže, a kako serijal odmiče dalje priča ne samo da ne biva manje bitnom, nego štoviše postaje sve apsurdnije zamršena… Mislim, naravno da nema smisla poricati kako se mi fanovi franšize uvijek veselimo novim porcijama fizičke tragedije, ali to definitivno nije jedino čemu se tu veselimo! I mislim, okej, možda negdje i postoji neki pacijent koji fast-forwardira sve dijelove između mučenja, možda se nađe čak i koji pacijent koji doslovno drka na te dijelove, štajaznam, no ja sam uvjeren da pre-pre-prevelika većina nas ipak tu podjednako uživa i u priči i misterijama, a prva ‘Slagalica’ je jednostavno efektan, kompaktan, jebeno dobar triler, potpuno neovisno o tome da li vam scene mučenja pružaju pozitivan adrenalinski šut ili ne. (TK)

(pisali: Matija Habijanec, Goran Pavlov, Marin Juranić i Tonći Kožul)

Gorilini najbolji filmovi nultih #70-#51

Lipanj 23, 2010

70. Ai no mukidashi (Sion Sono, 2008.) (146 bodova / 2 glasa / 1 prvo mjesto)

69. Monsters, Inc. (Pete Docter, Lee Unkrich & David Silverman, 2001.) (146 bodova / 3 glasa)

68. Finding Nemo (Andrew Stanton & Lee Unkrich, 2003.) (154 bodova / 5 glasova)

67. Where The Wild Things Are (Spike Jonze, 2009.) (155 bodova / 2 glasa)

66. O Brother, Where Art Thou? (Joel Coen, 2000.) (158 bodova / 4 glasa)

65. Elephant (Gus Van Sant, 2003.) (158 bodova / 4 glasa)

64. Memento (Christopher Nolan, 2000.) (158 bodova / 6 glasova)

63. Hable con ella (Pedro Almodóvar, 2002.) (166 bodova / 6 glasova)

62. This Is England (Shane Meadows, 2007.) (170 bodova / 4 glasa)

61. The Lord Of The Rings: The Return Of The King (Peter Jackson, 2003.) (171 bod / 3 glasa)

60. Superbad (Greg Mottola, 2007.) (176 bodova / 4 glasa)

58. The Lord Of The Rings: The Fellowship Of The Ring (Peter Jackson, 2001.) (180 bodova / 4 glasa)

58. The Lord Of The Rings: The Two Towers (Peter Jackson, 2002.) (180 bodova / 4 glasa)

57. Taxidermia (György Pálfi, 2006.) (182 boda / 4 glasa)

56. Dancer In The Dark (Lars von Trier, 2000.) (184 boda / 3 glasa)

55. Mystic River (Clint Eastwood, 2003.) (184 boda / 6 glasova)

53. Waking Life (Richard Linklater, 2001.) (185 bodova / 2 glasa)

53. The Rules Of Attraction (Roger Avary, 2002.) (185 bodova / 2 glasa)

52. Sin City (Frank Miller, Robert Rodriguez & Quentin Tarantino, 2005.) (186 bodova / 6 glasova)

51. Gosford Park (Robert Altman, 2001.) (188 bodova / 4 glasa)

Gorilini najbolji filmovi nultih #92-#71

Lipanj 22, 2010

92. Werckmeister harmóniák (Béla Tarr, 2000.) (100 bodova / 1 glas / 1 prvo mjesto)

91. Once (John Carney, 2007.) (102 boda / 3 glasa)

90. Batoru rowaiaru (Kinji Fukasaku, 2000.) (110 bodova / 2 glasa)

89. Knocked Up (Judd Apatow, 2007.) (110 bodova / 4 glasa)

88. American Psycho (Mary Harron, 2000.) (111 bodova / 2 glasa / 1 prvo mjesto)

87. No Direction Home (Martin Scorsese, 2005.) (112 bodova / 2 glasa)

86. Crouching Tiger, Hidden Dragon (Ang Lee, 2000.) (116 bodova / 3 glasa)

85. 24 Hour Party People (Michael Winterbottom, 2002.) (117 bodova / 3 glasa)

84. Grizzly Man (Werner Herzog, 2005.) (118 bodova / 2 glasa)

83. Fantastic Mr. Fox (Wes Anderson, 2009.) (119 bodova / 2 glasa)

82. Cloverfield (Matt Reeves, 2008.) (120 bodova / 3 glasa)

81. Walk The Line (James Mangold, 2005.) (122 boda / 3 glasa)

80. Billy Elliot (Stephen Daldry, 2000.) (122 boda / 4 glasa)

79. 4 luni, 3 săptămâni şi 2 zile (Cristian Mungiu, 2006.) (124 boda / 5 glasova)

78. 25th Hour (Spike Lee, 2002.) (131 bod / 4 glasa)

77. Love Actually (Richard Curtis, 2003.) (135 bodova / 4 glasa / 1 prvo mjesto)

76. The Hangover (Todd Phillips, 2009.) (135 bodova / 6 glasova)

75. Gran Torino (Clint Eastwood, 2008.) (139 bodova / 8 glasova)

74. Shaun Of The Dead (Edgar Wright, 2004.) (140 bodova / 3 glasa)

73. The Others (Alejandro Amenábar, 2001.) (141 bod / 3 glasa)

72. Ruang rak noi nid mahasan (Pen-Ek Ratanaruang, 2003.) (142 boda / 2 glasa / 1 prvo mjesto)

71. Hedwig And The Angry Inch (John Cameron Mitchell, 2001.) (145 bodova / 2 glasa)

Lights, camera, action!

Lipanj 21, 2010

Okej, evo nas opet, nakon listanja albuma i serija započinjemo prezentirati i Gorilin službeni top 50 filmova nultih godina. Dobrodošli!

Serije jednostavno traju duže i uz njih provodimo više vremena, pa nam se, s druge strane, i one same imaju znatno više vremena uvući pod kožu. Albumi (i singlovi i pjesme i svi drugi glazbeni oblici, dakako) s nama mogu biti stalno i opetovano, pa zato najdraže od njih i poznajemo do najsitnijih detalja. Filmovi su nešto drugačije zvjerke, čak i one najdraže među njima svaki od nas u životu pogleda uglavnom tek dva do tri puta, ako ne i samo jednom. Stoga me osobno nije začudio nešto slabiji odaziv na sastavljanje ove liste; nakon albumskih 39 i serijskih 37, za filmove je glasalo 22 ljudi – što je još uvijek vrlo visoka brojka, svakako kadra zajednički složiti jednu lijepu relevantnu listu. Kao da bi vas Gorila ikada pokušala prevariti!

Oni su: Aleksandar Holiga, Ante Prtenjača, Bilanda Ban, Bojan Mandić, Danijela Šašo, Dino Marelić, Goran Pavlov, Ivan Ramljak, Josip Stjepanović, Marin Juranić, Mario Đira, Matija Habijanec, Mirza Gazibegović, Nikola Bešlić, Nino Gugić, Oto Lukša, Ozren Milat, Petar Panjkota, Renata Dujmušić, Saša Čobanov, Tonći Kožul i Zoran Lazić. Većinom su to iskusni Gorilaši, ali posebno me vesele naše novajlije!

Puno hvala svakome od njih, još više hvala onima (čak 14 računajući i mene!) koji su pristali napisati koju crticu, a najviše hvala onima čije su crtice već razveselile moje inboxe – naravno, oni drugi će preći u ove treće čim to učine i njihovi tekstovi (i ja osobno trenutno spadam samo u druge :)). Jako dobar dio tekstova već sam zaprimio, ali ne i sve, pa ću objavljivanje prvih 50 Gorilinih filmova započeti ovisno o trenutku stizanja ostatka. Možda to bude danas malo kasnije, vjerojatnije sutra, a budem li trebao pričekati čak do srijede sutrašnju ću pauzu ispuniti početkom objavljivanja donjeg doma, filmova koji su osvojili barem 100 bodova, koliko je nosilo postavljanje pojedinog naslova na vrh pojedinačne liste. Naravno, po dobrome Tonćijevom običaju, koji sam besramno iskopirao, ti će se naslovi svakako odbrojavati između glavnih dijelova liste. Inače, ako koga slučajno zanima, ukupan broj filmova koji su dobili svoje glasove iznosi čak 423!

I da, dobro ste primijetili, iako sam u davnome pozivnom postu najavio kako pikiram listu 100 najboljih filmova, ipak sam se odlučio samo za 50, brojku koja mi se činila primjerenija broju glasača, te svakako brojku za koju je bilo znatno lakše osigurati popratne crtice.

Htio bih napomenuti još i to kako sam ja jedini koji zna cijeli poredak i raspored filmova na listi, pa se može desiti da neki film u svojoj crtici bude nahvaljen, recimo to tako, više nego neki drugi naslov, rangiran i znatno više. Sve ovisi o nadahnuću i slobodi pojedinog pisca. To sam možda mogao izbjeći upozorenjem autora crtica barem prve desetke, ali mi se to, nakon određenog razmišljanja, ipak učinilo nepotrebnim. Sve su to super filmovi, čak i oni koji se meni osobno ne sviđaju, a finalni rezultat bi svakako bio drugačiji da smo listu počeli raditi samo tjedan dana kasnije. Znate kako to ide.

Olrajt, budite spremni!

Iz rubrike “Jeste li znali”: JESTE LI ZNALI DA JOŠ STIGNETE GLASATI ZA GORILIN IZBOR NAJ FILMOVA NULTIH?!?

Lipanj 8, 2010

Glasovi će se zbrajati ovog vikenda, tako da sve što stigne do subote ide u “bubanj”! Sva pravila su i dalje ovdje, a odsad se možete i konzultirati s – koliko god djelomičnim, toliko i mamutskim podsjetnikom na neke of filmova nultih:

Neki od filmova nultih

Svi, svi, SVI, *S*V*I* ste pozvani na glasanje za Nulte-best of… Knjige? Stripovi? Utakmice? Patike? Ne. FILMOVI!!!

Svibanj 25, 2010

Eto, Tonći je lijepo najavio da svaka trilogija ima i svoj treći dio, iako bi pedantniji od njega mogli ustvrditi kako je kod nas na maderfakin Ruralnoj Gorili trenutno riječ o tetralogiji, jer smo uz liste albuma i serija odradili i najbolje pjesme desetljeća iza nas, u zasebnom Izazovu. Okej, da se odmah riješimo nedoumica – urednički kolegij ovog bloga svjesno je pristao na korištenje nepreciznog pojma nulte u svrhu obuhvaćanja vremenskog perioda 01.01.2000.-31.12.2009., tako da biramo filmove na matičnim tržištima premijerno prikazane ili u videoteke puštene bilo kojeg datuma između dva navedena.

Dakle, NAJBOLJI FILMOVI NULTIH!!! Hell, yeah, sineasti i sineofili (?), napravite svoje izbore i šibajte liste! Mejlom na pavlovgogo@yahoo.com ili pavlovgogo@gmail.com, a vjerujem kako se ni Tonći neće ljutiti zaluta li koja lista u njegov inbox, pošto su se iskusni kontributeri naših izbora već navikli na njegovu adresu. On će eventualne tako pristigle liste proslijediti meni. Zašto ja, a ne on? Zato što se više kužim u film! Odnosno, zato jer čovjeku treba mali predah od menadžerskog posla. Nadam se da ću preuzeti zadatak kvalitetno izvršiti.

Pravila, upute, informacije, odgovori na potencijalna pitanja:

– na glasanje su pozvani svi dobri ljudi s kojih sat-dva-tri slobodnog vremena, bili oni redoviti Gorilini čitatelji ili njihovi frendovi koji vole filmove i zabavlja ih ideja glasanja. SVI. Vrbujte i pozivajte svim putovima. Imate li prijatelja ili prijateljicu sličnog ukusa, slobodno se dogovarajte i mešetarite! Vrhovni žiri ovoga konkursa na takve stvari gleda blagonaklono!

– tražimo liste vama najdražih filmova nultih, pri čemu vas lijepo molim da se ne obazirete na procjene umjetničkog dosega pojedinog djela. To je meni super je znatno uvjerljiviji argument od Jukstapozicija ruralnog i steadycama impostira hegelijansko u sociolektu.

– maksimalan broj filmova pojedine liste smije iznositi 50; minimalan, a da bih je i dalje prihvatio kao valjanu – 10.

– jako ću cijeniti one liste s rangiranim redoslijedom odabranih naslova od najboljeg do pedesetog najboljeg filma, koji ipak nije nužan za prihvaćanje liste. U slučaju nerangiranih lista, filmove na njima ću puknuti u shuffle i tako dobiti listu od 1. do 50. ili kojeg već maksimalnog broja pojedine liste.

– okej, neću, ne plašite se. Ili ipak? Poanta – molim rangirajte! Ali doista ne morate!

– uz pretpostavljeno većinske dugometražne igrane filmove, u konkurenciju svakako ulaze i kratkometražni i srednjemetražni igrani filmovi, kao i sve-metražni dokumentarci. TV, video, internet, kakva god produkcija. Sve igra!

– ponavljam da se kao datum premijere pojedinog naslova uzima onaj na matičnom tržištu, odnosno, preciznije, datum na onom tržištu na kojem je prvo prikazan, ako to tržište slučajno ujedno nije i domicilno. Filmovi prikazani u Hrvatskoj u prvim mjesecima 2000. godine, a u svijetu prikazani krajem 1999., ne ulaze u konkurenciju.

– nedoumice planiram razrješavati konzultiranjem imdba ili wikipedije. Znate li za grešku koja im se potkrala, upozorite me na vrijeme.

– vaše liste u svojim inboxima očekujem najkasnije do četvrtka 10. lipnja. Dođu li kasnije, u obzir će biti uzete samo ako dotad već ne bude zbrojena finalna zajednička lista. Bude li, sori! Bez današnjeg, imate punih 16 dana za mozganje; mislim da je to dovoljno.

– kako bih zainteresiranima malčice olakšao posao oko prisjećanja i izbora, molim prvo njih/vas za pomoć meni. Dakle, sve zainteresirane molim da mi najkasnije do subote 05. lipnja, na navedene mejlove ili u komentare ovog posta, pošalju svoje nerangirane šire (najšire, ako im se da!) liste. Tako prikupljenu zajedničku listu objavit ću kao podsjetnik u ponedjeljak 07. lipnja, pa ćete imati dovoljno vremena za provjeru eventualnih propusta. Možda se tako sjetite nečega dragog, ali davnog.

– klasika, prije objavljivanja zajedničke liste objavit ćemo imena glasača, pa vas molim da se uz liste potpišete punim imenom i prezimenom. Svakom pošiljatelju ili pošiljateljici ću po pristigloj listi odgovoriti da sam je primio, pa ako vam ne odgovorim u roku dan-dva, šaljite ponovno ili zaobilaznim putem. Ne želimo još jedan slučaj Pushtouch!

– plan je zasad takav da izlistavanje konačne zajedničke liste kreće u ponedjeljak 21. lipnja. Pikiram listu 100 najboljih, no bude li odaziv slabiji, ili barem slabiji od onih za serije i albume, možda se odlučim i za top 50. Dnevno će se izvrtit 10 ili 5 komada, ovisno o broju filmova na listi.

– copy/paste od Tonćija: liste s rangiranim filmovima će se bodovati principom aritmetičke progresije – s razlikom 1 od 50. do 21. mjesta, zatim s razlikom 2 od 20. do 11. mjesta, te razlikom 5 za prvih deset mjesta. Dakle, prvi film dobiva 100 bodova, 50. ima 1 bod. Nerangirane liste svakom filmu na njima osiguravaju – ne 30, kako ste očekivali, nego samo 20 bodova! Mali poticaj na rangiranje! Jer ja volim rangirati!

– kako je i izbor filmova, baš poput onih serija i albuma, dijelom i edukativnoga karaktera, uz filmove na završnoj listi objavit ćemo i crtice o njima, pa molim zainteresirane, spremne i voljne da mi uz svoju listu navedu i žele li pomoći u pisanju crtica. Konkretne zadatke dobit će kad se lista naposljetku i zbroji. Uobičajeno, primam tekstove u rasponu od jedne rečenice do par kartica, ali preferiram lijepo sročenih desetak-petnaest rečenica.

– imate li kakav prilog za pojačavanje zabave, samo ga navedite u komentarima ovog posta. Svaki će svakako biti razmotren, dok za prihvaćanje ne garantiram.

– ako ste jedan od onih trolova kojima su sve skupne liste po defaultu bezveze, svoje ćete pojedinačne moći objaviti u komentarima zasebnog posta, poslije završetka listanja zajedničke liste, pa će svi posvjedočiti vašem kulstvu.

Eto, nekako mislim da je to sve, ali spremno ću odgovoriti na sva pitanja.