Archive for Ožujak 2013.

Instalacija

Ožujak 30, 2013

Vrlo širok raspon slušateljskih asocijacija prilikom prepuštanja Marinadinoj muzici, širok upravo poput zapremine snova ili područja onkraj čiste svijesti atmosferu kojih pjesme ove tihe i skrovite tajne ugodno stvaraju, često se dotakne i umjetničkog pristupa pop muzici, čak i ako umjetnikom ne proglasimo svakoga tko tu najljepšu od svih umjetnosti, pop muziku, upražnjava. Već sam dosadan i sam sebi, i priznajem da se nešto malo (odnosno, puno) i samohvalim, ali još sam uvijek doista oduševljen svojom doskočicom kako je Marinada zapravo art klapa. Oprostite mi, ali morate me shvatiti, rijetko mi se dogodi da baš toliko dobro ubodem! Međutim, ni u jednoj prigodi razmišljanja o bendu ili slušanja njegovih brojnih albuma nisam pomislio na ono što mi se sinoć otvorilo kao ničim okaljana datost – Marinada je, uza sve ostalo, i izrazito prikladan muzejski eksponat! Nastupajući sinoć u sklopu krasnog programa MIMO (medijski inventar muzičkih originala) – a koji se dosad i odsad može pohvaliti mnogim top imenima hrvatske nezavisne muzike – u Muzeju suvremene umjetnosti, ova je riječka indie-electro trupica odsvirala koncert koji ću od njezinih svakako najdulje pamtiti, jednom kada se sve češći nastupi, koje ni najmanje ne želim propuštati, stope u jednu lijepu cjelinu.

Zakasnivši na sam početak Marinadinog dijela programa (Nikšu Rokambola smo nažalost posve promašili, razglabajući prilikom zagrijavanja o tužnoj promašenosti Reminog anti-Hulje komentara) te ušavši u prostor održavanja tijekom treće pjesme, ostao sam zapanjen koliko je dvorana Gorgona zapravo strma. Jedno je u njoj gledati filmove s kino programa, a sasvim drugo dolje duboko i daleko nazirati umalo pa pikseliziran bendić kako gotovo pa nepomično izvodi svoje pjesme. Iskoristivši pauzu između dvije pjesme, spustili smo se do reda iz kojeg smo, starački načetog vida, nešto mogli i vidjeti, iako to doista nije nužan preduvjet za cjelokupan užitak u muzici grupe koju ću beziznimno preporučiti i za slušanje zatvorenih očiju. Da doista postoji uređaj koji bi nam muziku svirao i dok spavamo, odnosno da smo je onda svjesni, prilično sam uvjeren kako bismo Marinadina sobna prostranstva doživljavali bliže njihovoj punini. Svoj standardan spoj zabavno-festivalske verzije Kraftwerk (koji su prije nekoliko tjedana nešto slično napravili rezidencijom u londonskom Tate Modernu) i lapidarne, do granice samog instinkta pročišćene indie-pop melankolije, Marinada je sinoć obogatila jednim efektnim nemuzičkim detaljem. Klavijaturist je svaku pjesmu najavljivao imenom i pripadnošću pojedinom izdanju iz ultraopsežne škrinje blaga bendove diskografije – naravno, svirali su i nekoliko pjesama s nadolazeće ploče – što mi je u prvom navratu bilo samo simpatično, da bi poslije postalo jednako važan element nastupa, kreativno-faktografska dodatna potvrda tezi o muzeju kao prirodnom staništu ovog benda. Kad je na pozornicu došla voditeljica kako bi večer odjavila, razjasnilo mi se kako je cijeli koncert bio uživo prenošen na Radiju Sljeme, zbog čega pjesme valjda i jesu bile lijepo najavljivane, da kućna publika dozna o čemu se radi. Takva transformacija svakodnevnih momenata koje najčešće uzimamo zdravo za gotovo u omamljujuće začine svoje muzičke alkemije upravo i jest ono što Marinada najčešće radi i čime se strpljivo ali sigurno promeće u rijetko jedinstvenu pojavu hrvatske muzike.

Oglasi

Suze Franza Nicolaya

Ožujak 29, 2013

Kada sam se 2009. godine dočepao samostalnog debija Franza Nicolaya ‘Major General’, te se malo pomalo u njemu počeo daviti, gubiti i odmah potom nalaziti, potpuno me iznenadilo da se takva i toliko dobra ploča mogla kriti u onome simpatičnom brkajliji koji je svojim klavijaturskim panoramama najbolji bend na svijetu The Hold Steady uvelike pripomogao pretvoriti u bend za koji bi i šira javnost, da se puknemo najkvalitetnijim šutom optimizma, mogla pomisliti isto. Ne želim niti slučajno ispasti bezobrazan eventualno omaškom natuknuvši da sam slušajući ga kako lijepo svira i gledajući kako jednom regular-dudes bendu dodaje dašak boemskoga glamura sumnjao u njegove autorske vještine; moja začuđenost je išla reverznom rutom. Naime, ‘Major General’ je bio toliko svjež, inspiriran, zabavan i inteligentan, u izrazito rječitim tekstovima spajajući prepoznatljive priče s underground scene s rijetko lucidnim big-picture zaključcima, a literarni rock The Hold Steady, klasičnije kantautorske akustare i kidnapiranje Toma Waitsa od strane kozmopolitskih probisvijeta Istočne obale izjednačavajući definiranošću i dopadljivošću vizije, da mi je bilo potpuno nevjerojatno da se autor i umjetnik takvih afiniteta i tolike širine interesa uopće mogao zadovoljiti pozadinskom ulogom, ne samo u navedenom bendu nego i u brojnim drugim projektima bruklinske ekipe. Nicolay je brzo nakon toga, ili nekako paralelno s tim, napustio The Hold Steady, što se sasvim logično poklopilo s pretpostavkama dobivenima slušanjem albuma, koji mi je, kao jedan od dvadesetak najboljih svoje godine (ugledni Gogini izbori postavili su ga na 21. mjesto, s kojeg je naovamo samo rastao), uvelike olakšavao žal za svojevrsnim rasipanjem jednoga od omiljenih bendova.

Naravno, čudom se čudeći kako se ovaj alternativno-renesansni majstor (ne samo da svira gomilu instrumenata surađujući s gomilom grupa, nego uz stihove pjesama piše i putopisno-esejističke knjige kojih se nisam imao sreće dokopati, ali sudeći prema izvrsnim postovima na njegovu sajtu nema ih razloga izbjegavati) bio spremno i tiho – dobro, ne baš tiho, jer je na koncertima The Hold Steady uvijek bio jedan od najžovijalnijih članova – povukao u pozadinu i stavio bendu na raspolaganje, kao i često sam ispao glup, zanemarivši tri u svakome smislu vezanom za muziku presudne stvari. A to su prijateljstvo, zbog kojeg će uskočiti kao pomoć svakome tko ga treba i zamoli; ničim pomućena ljubav prema muzici i sviranju, u kojoj podjednako uživa izvodeći tuđe pjesme u reduciranoj ulozi ili svirajući sve instrumente na svojim autorskim stvarima; te instinkt za širenjem na uvijek nove i nove žanrove, odnosno detaljnim i aktivnim proučavanjem svih tih različitih žanrova u kojima uživa, od world musica do old-school rocka. Svi se ti sastojci itekako odražavaju na Franzov diskografski niz (uz navedeni album, ima još i jako dobar ‘Luck And Courage’, 57. najbolji 2010., te lanjski ‘Do The Struggle’, sve bolji svakim novim slušanjem, uz klasičan indie repertoar EP-jeva, singlova, tour-only CD-a i sličnog sa strane) i u njemu zrcale, potvrđujući ga kao jednog od najzanimljivijih i, čemu okolišati?, najboljih kantautora lijevih umjetničkih tendencija, kod kakvih čak i ja povremeno potražim ugodno društvo, kada mi zatreba predah od konzervativne korijensko-kravarske ekipe.

Pristupanje muzici kao utočištu te ostvarenju i utjelovljenju autorskih i emotivnih podražaja još se i više očituje u Franzovim živim nastupima, jedan od kojih sam sinoć imao sreće doživjeti u Attacku, u sklopu klasične redaljke omeđene simpatičnim karlovačkim Me As Well (Laletovom komentaru kako bi mu, da su mu prijatelji, bili i bolji od Debelih, koji mu jesu prijatelji, nemam što pridodati) i Njujorčanima Morning Glory, toliko kultnima da osobno za njih nisam čuo do sinoć, a koje je Franz najavio kao trenutačno najbolji bend u zajedničkome gradu. Njihov je melodramatični punk vrlo često pojačan ska/reggae ritmikom koja baca na The Clash via Rancid, ali i pjevačevim umalo pa hip-hop kadencama koje su me sjetile na The Saint Alvia Cartel, te razblažen s dovoljno Gaylight elemenata da mi se sve skupa solidno svidjelo, ali falile su mi još malo bolje pjesme, pogotovo nakon slušanja čovjeka koji se njima razbacuje. Do Morning Glory u klub se ubacilo nekih šezdesetak ljudi, nažalost gotovo više nego dvostruko od broja koji je prisustvovao Franzovu nastupu. Jebiga, procjena kako bi nečija prošlost u kod nas rado viđenima i voljenima The Hold Steady, Against Me! i The World/Inferno Friendship Society na koncert mogla privući i kojeg čovjeka viška, izvan sfere redovitih pacijenata kojima ne smetaju ni loši vremenski uvjeti ni rupčage u kojima se svira, pokazala se zabludom nas kojima su takve tričarije bitne, spojivši se s ionako nepostojećom promocijom organizacijski inače vrlo agilnog Attacka u posjet od oko tek dvadesetak ljudi. Možda bih sad ovdje ponovno krenuo u klasično špotanje mainstreama, da i sam nisam aktualni ‘Do The Struggle’ propustio sve do prije nekoliko mjeseci, a ja sam čovjekov fan. Zato, drugom prilikom.

Na Franzu se nikakva indisponiranost ili rezerviranost uslijed takvog ishoda situacije nisu dale primijetiti ni u najsitnijim tragovima, sve do kasnije vrlo umorne poze čovjeka koji jede iz plastičnog tanjura dok sam rukovodi merch-štandom, te kojem su prije nekoliko tjedana u Francuskoj iz backstagea drmnuli pasoš, dokumente i dvije keke eura, ali kojoj se prepustio tek nakon susretljivog druženja s malobrojnim poklonicima. Na pozornici je bio raspričan, duhovit, unesen u sjajne izvedbe, naizmjence zabavan i dirljiv, toliko da sam sinoć prvi put zažalio što se lani nisam bio zaputio do Rijeke u kojoj je svirao, računajući da ne propuštam baš previše. Pogreška. Nastupajući potpuno sam, ambicioznije krojeve sa studijskih snimaka, kao što je produkcija dälekovog Oktopusa – čime je ‘Do The Struggle’ i službeno postao prvo iole slušljivo izdanje povezano s tom grupom – Nicolay svodi na jednostavnije okvire, ali svirajući naizmjence harmoniku, bendžo i akustičnu gitaru uspijeva sačuvati šarolikost iz temelja svojeg rada. Njegov pripovjedno-performerski stil, priznajem, može biti malčice pretjeran prilikom prvog susreta, ali čak i usred takvog dobronamjerni će slušatelj lakoćom pohvatati sve što se zbiva, jer osim što svira odlično, promjenama dinamike šireći aranžmane svedene na samo jedan instrument, Franz uživo pjeva potpuno jasno, ne pružajući mogućnost ikakvih tehničkih zamjerki, mameći na koncentrirano slušanje čak i one bolje upoznate s materijalom. Najveći dio repertoara otpao je na novi album, s kojeg bi i sam naslov ‘Frankie Stubbs’ Tears’ trebao biti dovoljan za nepresušne true-kredite, uz dvije starije, tužnu ‘This Is Not A Pipe’ i varljivo veselu ‘The Ballad Of Hollis Wadsworth Mason, Jr.’, te dvije nove (ili meni nepoznate) pjesme, od kojih mi se teksaška balada ‘Marfa Lights’ već na prvo slušanje izrazito svidjela.

Iako obrade obožavam, načelno ne volim vrhunac nečije svirke pronalaziti u izvođačevu sviranju tuđe pjesme, ali sinoć mi se to naprosto dogodilo, i neka se!, kada se Franz Nicolay potpuno neočekivano prihvatio ‘For My Next Trick I’ll Need A Volunteer’ velikoga i još uvijek neprežaljenoga Warrena Zevona. Osim što ju je izveo onako kako se izvode pjesme koje posebno voliš, Franz me svirajući je u tom trenutku natjerao na pomisao kako između majstora Zevona i njega samog doista postoji mnoštvo paralela, kojih se inače nikada ne bi dosjetio. Obojica su čisti, iskonski kantautori koje je tako opisati nedovoljno zbog praksom brojnijih drugih reduciranog opsega na koji ta riječ ukazuje. Obojica ti u stihu-dva mogu slomiti srce, ali će isto tako vrlo rado okolišati ahistorijskim skakutanjem i ocrtavanjem galerije stvarnih i izmišljenih likova po nedokučivom i neograničenom spektru tema i motiva. I, ovom prigodom zadnje, obojica od svega toga baš i nemaju previše u materijalnom smislu, što im smeta samo kad se postavi kao prepreka realizaciji umjetničkih ideja. Kada se, zapravo, čak ni s Warrenom Zevonom ne možeš uspoređivati po pitanju tržišnog uspjeha, znaš da si malo u kurčini, koju podnose samo oni koji bez muzike ne mogu. Ali kada se s Warrenom Zevonom bez ikakvog oklijevanja smiješ uspoređivati po pitanju autorske ljepote, uvjerljivosti i zanimljivosti, onda znaš da si faca. Set lista: The Hearts Of Boston – Live Free – Did Your Broken Heart Make You Who You Are? – This Is Not A Pipe – For My Next Trick I’ll Need A Volunteer – Frankie Stubbs’ Tears – The Migration Of The Cuckoo – nova pjesma – Marfa Lights – The Ballad Of Hollis Wadsworth Mason, Jr. – Do The Struggle

Dobri ljudi, sad mi pisme pivajte!

Ožujak 28, 2013

Za jedan bend koji se s toliko gotovo opipljivoga gušta, koji se onda nepogrešivo prelije i na publiku, vrlo često prepušta strpljivome odugovlačenom proučavanju akorda unutar strukture muzičke svijesti u narodu poznatije kao džemanje; te za bend koji rekonstrukciji i resurekciji stilskih faza bolje prošlosti, ili barem one prošlosti koju je slušajući ove pjesme neizbježno barem za kratko doživjeti boljom, pristupa obraćajući nepodijeljenu pažnju na ama baš sve sastavne i emotivne detalje, brzina kojom su fanatici i kolekcionari iz benda The Men od svojega osjetnijeg iskoraka u javnost zaposjeli prilično golem teritorij različitih rokerskih žanrovskih i pod-žanrovskih parcela doista je zapanjujuća. Unatoč ostacima bučnije strane slackerskog identiteta naslućenima na ‘Leave Home’, prvome pravom i nabavljivom albumu benda, nikakvih konkretnih razloga za sumnjanje u mogućnost njihove lijenosti nismo imali, ali čvrst korak od sigurnosti njujorške arty-noise scene do odvažnog suočavanja s rastućim songwriterskim instinktima i činjenicom kako je široko korijensko naslijeđe američke muzike svakome ostavilo barem nešto što će mu dobro doći, a ovom bendu na aktualnom albumu ‘New Moon’ došlo je savršeno i sjelo kao saliveno, nekako se ne bi smio izvesti u samo dvije godine, ako i uopće. Kao da su i sami još uvijek pomalo u vrtoglavom bunilu frenetičnosti puta prijeđenog – kako u stranu, na za bend svježije i neočekivanije forme, tako i prema naprijed, u smislu autorskog opuštanja i sazrijevanja – u izrazito kratkom roku, članovi benda se odrađenih etapa ne prisjećaju finom narativnom i kauzalnom složenošću, nego ih njihova memorija mozga i mišića pamti kao ponešto mutan ali kompaktan i jedinstven kompot zapetljanih zvukova i zagrljenih stilova.

Najljepše od svega je da sve te zvukove i žanrove, od izvornog folk-rocka šezdesetih do grunge-revitalizacije nultih, bend onda i svira ne ukazujući na opširan katalog svojih sastojaka koliko na njihove unutarnje podudarnosti, ujednačenom pravovjernom bukom toplo pokrivajući sve čega se dotakne. Iznenađenja da je sinoćnji koncert u Močvari, koju je pohodilo otprilike dvjestotinjak ljudi, bio super zapravo i nije bilo, jer je od benda ovog tipa, a koji iza sebe usto ima i jedan dobar, jedan odličan i jedan sjajan album, prirodno očekivati ugodno koncertno gaženje, ali su me ove sitne modifikacije u cjelokupnosti zvučne slike kao i smjerna unesenost i predanost prezentaciji ipak dodatno razveselile, rezultiravši prvim ovosezonskim koncertom koji se i smije i mora proglasiti jednim od favorita cijele godine. Ne samo od u Zagrebu i okolici najavljenih, na svijetu ne vidim previše aktualnih bendova za koje bih s potpunom uvjerenošću mogao pretpostaviti sposobnost mečiranja sinoćnje ponude. A ta je bila jednostavna u opisu, ali vrlo teško ostvariva u djelu i, prilično sam siguran, manje precizno definirana u ideji a više jednostavno pogođena talentom i ljubavlju bendovih članova – najbolje od glasnih gitara što smo ikada čuli, samo predstavljeno bendovim autorskim pjesmama. Naravno, neke od njih iz kanona preuzimaju bez ikakvog srama ili suzdržavanja – ‘Open Your Heart’ od Buzzcocksa, ‘Bird Song’ od Neila Younga – ali tako da pjesmama s polazišta odvidaju sve one vide koje nisu nasušno nužne, pa onda tako kloparajući i drndajući se na sve strane dolaze na cilj. Opasnost od raspadanja, međutim, uopće ne postoji, jer je ova nova, petočlana postava benda svoju kromanjonsku roots-epiku sinoć svirala dišući melodije i osjećajući groove kao jedan.

Ako je bendove studijske radove moguće opisati kao podsjećanje da je najbolja postava The Heartbreakersa bila ona kratkotrajna u kojoj su dvostruki gitarski napad predvodili Mike Campbell i Walter Lure, oba se glavna rukavca njihova zvuka, i onaj pankerski i onaj tradicijski, za potrebe živog nastupa promeću u svoje neobuzdanije varijante, pri čemu ni jedna od njih ne muti sjaj i prozračnost melodija. Rock odlazi u granitnu auditivnu masažu Crazy Horse, a buka u repetitivnu hipnozu koja pojašnjava zašto se Canned Heat ne može napisati bez Can, koja mi tijekom prijelaza ‘Night Landing’ u ‘Supermoon’ ne bi zasmetala i da prethodnih 45 minuta (sve skupa, uz bis, koncert je trajao superprikladnih osamdesetak) nisu obilovale melodičnim rock pjesmama koje se sa mnom slažu kako su američka nezavisna rock scena osamdesetih i eksplozija americane devedesetih dvije ponajljepše pojave muzičke povijesti. The Men prvo stapaju kraut-motoričnost i tripove Youngova OG-grungea, ali ne tako da stanu između njih pa ih privlače, nego ih jednostavno okruže, stisnu i sliju u jedno; zatim prskavo-prljave rokenrol himne The Replacementsa ispremiješaju s progresivno-konzervativnim punk-folk ljepoticama Uncle Tupelo, te naposljetku taj niz prekrasnih pjesama sviraju na podlozi u startu pripremljene zaštitne mreže. Na taj način svaka od sviranih pjesama, od post-Strokes hitića ‘Electric’ do povlačenja u planine kompozicijom koja umjesto vlakovođe ima usnu harmoniku na ‘I Saw Her Face’, postaje dio ujednačenog paketa, ali ne gubeći svoju distinktivnu poziciju u opusu benda. Ta me gromada neodoljive melodične buke i pjesama koje su iz nje iskakale da bi me mazile po ušima sinoć toliko razvalila, te mi objasnila zašto je nedavni koncert Dinosaur Jr. ipak ostao na nekoliko koraka do spektakla kakav je mogao biti. Ovo sinoć je bila prava stvar, ipak.

The Men su, neovisno o pojedinim verzijama muzike koju sviraju, naprosto toliko svježi i aktualni da njihove pjesme još uvijek ekstatično pršte i hvataju srce za vrat da ga nikad ne puste, a onaj miris koji pjesme novih uzbudljivih bendova prati na njihovu usponu još nije ni mogao isplahnuti. Međutim, bend je ovo kojemu nikakvo usporavanje ili opravdano iskorištavanje zahvalne situacije ne pada na pamet, pa su rošade uloga u postavi (Mark Perro više uopće ne svira gitaru nego cijeli koncert boji klavijaturama, stvarajući The Rolling Thunder Revue ugođaj nedalek onome što radi Phosphorescent; drugu gitaru uz stamenog ali divljanju sklonog Nicka Chiericozzija sad svira njegov negativ, NY-žgoljavac producent Ben Greenberg, tanak poput žica koje bešćutno lomi u slatke komadiće dok njega samog lomi neka nevidljiva sila; a ritam sekciju je uz pouzdanog Richa Samisa popunio nabildani Kevin Faulkner, ostavivši se lap steela) popraćene i osvježavanjem repertoara novim stvarima, od kojih je ponajbolja odsvirana na samom startu. Priznajem, nisam slušao opskurni ‘Immaculada’, ali sumnjam da je moguće da su ‘Dark Waltz’, ‘Another Night’ i ‘Diff Days’ (difficult? different?), a čije naslove znam jer je sommelier solaža Vlado Gojun užicao set listu, pjesme s tog albuma, pogotovo uzevši u obzir bendove fazne pomake odrađene preko ‘Leave Home’ i ‘Open Your Heart’ do nove ploče. Raspolažući trenutačno luksuzom postave s trima autorima/pjevačima (a i Faulkner se najavio kao četvrti), The Men su ovih mjeseci u zoni, čime također treba osnažiti pretpostavku o potpunoj friškini navedenih pjesama, od kojih bi se ‘Dark Waltz’ lako mogla pridružiti ‘Half Angel Half Light’, ‘Freaky’ i nažalost neodsviranoj ‘Candy’ (ruku na srce, njezino akustično pijanstvo teško bi se uklopilo u ovakav koncert) u društvu najdražih mi bendovih pjesama.

No, kao što je pokazao munjevit razvoj u ovome zapravo sićušnome periodu nultih godina tekućeg stoljeća, svako nagađanje i iščekivanje u vezi s ovim bendom unaprijed je osuđeno na pogrešku, ako već ne i poraz, pa se valja suzdržati od procjena budućnosti i proklamiranja. Baš je zato sjajna stvar da smo The Men dobili priliku gledati usred zenita dosadašnje karijere, kao i u trenutku za koji sam prilično uvjeren da će meni osobno ostati najdraži vezan za njih. Naime, ne mogu zatvarati oči pred činjenicom da se ova nezasitna i nezadrživa banda, čiji su pristup i stavovi ionako dovoljni za nepoljuljano podupiranje, već sutra može okrenuti od zvuka koji ja sam upravo obožavam, žestoke melodičnosti koja svakome daje na izbor što sve spada pod classic-rock, prema inzistirajućoj eksperimentalnosti koju podnosim dok ne prijeđe granice Stereolaba ili Sonic Youth. A ako se countryju ipak požele vraćati još i još, sinoćnji ću koncert pamtiti kao prvotno opravdanje odluke koja ih je opskrbila mnogim lijepim pjesmama. Set lista: Dark Waltz – The Brass – Turn It Around – Open Your Heart – I Saw Her Face – Without A Face – Freaky – Another Night – Electric – Diff Days – Half Angel Half Light – Night Landing – Supermoon – BIS: Bird Song – nova pjesma

Raspashow

Ožujak 24, 2013

Da bend čijem sam odličnom koncertu sinoć prisustvovao postavim na čelo kolone – Cherkezi United, Go No Go, Irena Žilić, Erotic Biljan & His Heretics, evo friško i Lovely Quinces, samo su neki od dragih mi do superdragih domaćih bendova i izvođača koje u razdobljima njihove iz ma kojeg razloga pojačane aktivnosti imam prilike uživo gledati i slušati relativno prilično često. Naravno, da uz tu priliku nemam i želju za tim od svega ne bi bilo ništa, a ovako se možda i prečesto nađem u zdvajanju ima li smisla uvijek ponovno pisati kako mi je na pojedinom od zapravo ne pretjerano različitih koncerata bilo. Prvi bend koji me je prije koju godinu porinuo u to more preispitivanja smisla moje samonametnute zadaće bili su My Buddy Moose, ali tada sam, nakon nekoliko zajebanih, grozničavo neprospavanih noći, shvatio i da bi za ispunjenje moje želje da ih mogu gledati ama baš svaki dan zapravo vrlo mala cijena bila repetitivnost mojih izvještaja. Samo neka su oni često na svojemu standardnom nivou, pa ću lako za ostalo, a i svim gore navedenim muzičarima zajedničko je da taj svoj nivo nikada ne spuštaju. Koncerti im mogu biti dobri ili bolji, čak i bolji i lošiji, ali nikako nije riječ o superprofićima koji odrađuju svakodnevni napor višemjesečnih svjetskih turneja, pa da postoji opasnost od prelaska pouzdane rutine u svoju zlu sestru blizanku. Također, osim što My Buddy Moose doista bih gledao svaki dan – pa mi je baš žao što se prošli tjedan nisam odvažio put Rijeke, a ni sinoć do hometowna – nije da svi oni zapravo svaki dan i sviraju, pa se čak i učestalost frekvencije od svakih nekoliko tjedana fino nametne kao zamjena ionako čestom preslušavanju studijskih snimki.

Koncertni raspašoj koji su pankozaci Cherkezi United sinoć priredili u sardiniranom Spunku (goste otvarače Pičke vrište nisam uhvatio) potvrdio je i opravdanost prevođenja one Hornbyjeve opaske o nužnosti odlaska na svaku utakmicu, jer nikada ne znaš čime će ista iskočiti iz očekivanog ritma, na jezike muzičkog fanatizma. Nije da je bend svirao znatno drukčije – a eventualne sitne transformacije, iskreno, ne bih primijetio i da bend zapravo slušam svaki dan – nego se repertoaru koji je u odnosu na posljednja dva koncerta koja sam im posjetio, oba odsvirana u posljednja tri mjeseca, bio ponešto proroštan (recimo, ‘Manifest’ je s pole positiona pogurnut malo dublje u prvu trećinu) i proširen pridodala i potpuno ekstatična reakcija publike. Osim moga prike Jukića, koji se također sjajno zabavio, činilo se kako su svi u Spunku bendu ili prijatelji ili fanovi, pa se zborna pjevanja partizansko-anarhističkih budnica i davorija nisu iscrpljivala samo u proklamiranim hitovima tipa ‘Smugljanka’, nego su pratila gotovo sve odsvirane pjesme. Još se uvijek prilično dobro sjećam koncerta grupe na istom i slično nakrcanome mjestu otprije nekoliko godina, mislim s Kiperom, ali ne zauzdavam se ni trenutka sinoćnji proglasiti možda ne najboljim koji su odsvirali, ali svakako najzabavnijim i, u gabaritima teške nezavisnosti, najvažnijim koji su održali. I dosad je njihova pankerska kombinacija trikova Zlatka Pejakovića, okej okej, Daleke obale, s melodičnom punk-folk žestinom naučenom od svih klasika na potezu od The Pogues preko Mano Negra do nekih kultnih Rusa za koje nisam nikad čuo u pravilu izazivala nasmiješenu naklonost namjerno ili slučajno okupljenih, ali da se ovako i ovoliko pjevalo i reagiralo još nisam doživio. Bilo je i povremenih ukazanja šutke, normalno.

Takva povratna reakcija, vjerujem planirana prilikom konstrukcije pjesama ali nikako ne i očekivana kod pripreme svirki, barem ne u ovolikoj mjeri, srušila je moju procjenu o 45-minutnom trajanju kao najučinkovitijoj dozi bendove vesele angažirane debilane, jer se atmosfera tijekom otprilike 70-minutnoga koncerta, uključujući na bisu ponovljene ‘Rakiju’ i ‘Mariju G. Nikiforovu’, nije primirivala ni trena, čak ni kod, pretpostavljam ipak manje poznatih, starijih stvari ili potpune nove, vrlo poučnog, prepoznatljivo popaljivog te fino razrađenog i uglazbljenog recepta za čobanac. Lizat ćete prste, bez sumnje, pogotovo budete li ga spravljali uz nadam se što skorije i snimljenu pjesmu. Kako tulum nije tulum bez zajedničkog urlanja s uzvanicima, članovima benda – dvostrukome gitarskome slavenskom pletivu Dabe i Saleta, Brunu koji bend na kursu drži ne samo basom, bubnjaru Ninu koji uvijek izgleda da se zabavlja najbolje od svih, te imenjaku Rajku u čiji operetni glas stane cijela tundra (ili je to tajga?) – na nekoliko se pjesama pridružio bekvokalni armijski zbor, a pri samom kraju i autor teksta romantične ispovijedi ‘Vrana’ kao drugi vokal. Ono što je mene osobno najviše iznenadilo bilo je zahvaćanje u korpus opskurne splićanistike izvedbom legendarne ‘Papadžo’ Stividena (čiji je album ‘Čudo!’ ipak tek drugi najbolji album ST kretenarije, iza ‘Na zapad’ grupe VIS Pacijenti, jer ‘Moja se draga napila’ Đonija Gitare osim naslovne pjesme ne sadrži dovoljno efikasnog materijala), koju su onda neki stari Sovjeti bili preuzeli kao dio svoje folklorne tradicije, dobacivši je tako i do ove etnoalkomuzikološke gospode, jednog od trenutačno najboljih zagrebačkih (ne samo!) party bendova. Ili, bolje napisano – партия bendova.

Girl On The Run

Ožujak 22, 2013

Sinoćnji dolazak u kino Grič na omiljeni Žur, koji dosad vjerojatno nisam propustio ni jednom, potpuno me iznenadio suočavanjem s pravom gomilom ljudi, koja je do početka nastupa rastuće zvjezdice (umanjenica nije iz pogrde, nego pokušaj razmjerno točnijeg opisa) Lovely Quinces podrum kluba napunila doista do pucanja – bile su pune i stepenice i prostorije sa strane. Naravno, sve skupa dolje ne stane možda ni približno stotki, ali to je i dalje vrlo zavidna brojka, koja se na večerima sličnog tipa ne dosegne prečesto, a konkretno na Žuru nije ostvarena barem još od onih znojnih ludila otprije dvije godine. Situaciju je još neočekivanijom činila jučerašnja zagrebačka prava koncertna košnica, jer se u gradu održavalo čak sedam koncerata na koje bih osobno otišao ili barem ozbiljno razmišljao otići da su bili jedini na programu. Takav razvoj koji je uključivao rasprodanost, kašnjenje, nepreveliko zanimanje i lokacije izvan ruke tako se sasvim lijepo spojio s mojom zapravo prilično jasnom instinktivnom željom za novim svjedočenjem razvoju jedne posebne kantautorice, čemu ne treba odbiti ni mogućnost slušanja nekih dragih lijepih pjesama puštanih od organizacijskog DJ tima.

Jednom kada je Dunja svoj nastup napokon i otvorila, postalo je jasno kako gotovo nitko na njezin koncert nije zalutao, jer su apsolutno svi prisutni prvi, veći i izrazito uvjerljiviji, dio svirke pratili potpuno koncentrirano i predano, prepuštajući se i pravom pravcatom singalongu u hitu ‘Wrong House’, ponovljenom i na bisu (pravi Oćemo još!), s pojačanim ishodom. Moj strah da bi se interes za upoznavanje s novom nadom naše nezavisne scene, ili onoga čemu tako volimo tepati, mogao povući pred istodobnom prilikom živog slušanja znatno većih imena tako se pokazao neopravdanim, čemu je kontru udario Dunjin ponovno odličan koncert, sasvim opravdano očekivan kao ljupki spektaklić, barem od strane onih koji smo je imali sreće gledati prije tjedan dana u Močvari. Smanjivši one izraze neugode između pjesama na prihvatljivu i simpatičniju mjeru, Dunja je prvih pet ili šest pjesama sinoćnjeg repertoara izvela još i bolje, atmosferom koja je često mogla i naježiti vrlo se autoritativno obračunavši sa žamorom kojim zadnji redovi klasično prate ovakve tihe nastupe pune pjesama koje većina ipak čuje prvi put.

Nikakvog žamora sinoć nije bilo, zaključno s gostovanjem Elephanta Petra u zajedničkoj ‘White Lillies’, nakon čega se koncert ipak bio spustio za koju nijansu. Naime, dvije obrade Imelde May i dvije Dunjine ranije pjesme (mislim, ako sad ima maksimalno dvadeset, kad ih je napisala, s petnaest?), osim jednakom kvalitetom vokalne izvedbe, naprosto nisu bile na razini ranije predstavljene palete Dunjina kantautorskog rocka, a i međusobno su bile zamjenjive zahvaljujući izrazito sličnim ritmičkim obrascima. Srećom, fino bahata ‘Black Horse And The Cherry Tree’ KT Tunstall i fascinantno pogođen, takoreći autorski, medley Johnnyja Burnettea i Led Zeppelin, kao i gore spomenut bis, obogatili su i ovaj drugi dio svirke, koja bi svakako bila uvjerljivija da je bila skraćena na kojih 35-40 minuta. Samo, kako prigovoriti želji talentirane djevojke da svira još i još i još, pogotovo kada to radi pred razdraganim ljudima koji itekako osjetno i primjetno reagiraju na njezine pjesme? Nisam siguran da bi mi bilo draže prisustvovati nastupu profesionalnijeg tipa, iako se ni najmanje ne bojim da će sve izgledniji prelazak u višu ligu Dunji zapriječiti kontakt s izvorištem na kojem crpi svoje pjesme.

110 posto

Ožujak 21, 2013

Prije otprilike godinu i pol dana, u izvještaju s koncerta Hurts, bio sam napisao kako netko mora izvještavati i s one strane demarkacionih linija, čime uopće nisam htio prenaglašavati ionako nepostojeći sukob muzičko-društvenih svjetonazora, koliko me je inspirirao direktan kontakt s doživljavanjem muzike na način prilično različit od onoga u kakvom i s kakvim provodim najveći dio svojeg života. Sinoćnji vrlo ugodan i zadovoljavajući koncert britanske dive u nastajanju Jessie Ware u rasprodanoj Tvornici bio je moj novi izlet preko granice (više ova europskog tipa, samo ucrtana u mape, bez graničara, carine i murije koji kontroliraju prelaske), iako je u ovome eklektičnom, anything-goes dobu njezin zvuk ne samo dovoljno nego i prilično indie-friendly a da bi postojala mogućnost ozbiljnijih sudara svjetova. Osnovna diskrepancija u odnosu na moj osobni habitus znatno više negoli s čistoga muzičkog polja pristigla je iz publikine spremnosti da se koncert za koji to osobno nikad ne bih pretpostavio rasproda (ali na ovim sve radosnijim humanim standardima, koji čak i u ovom slučaju sadrže dostatno prostora i zraka u kutovima prostorije, gdje se manje vatreni poklonici poput mene mogu povući u zavjetrinu) čak i tjednima unaprijed, što me osobno razveselilo potvrdom kako mainstream još uvijek može odigrati klasičnu partiju pametno iskorištenog hypea oko, sve je izglednije, buduće velike pop zvijezde.

Na zasad posljednjemu Gorilinom nalaženju, legenda Tonći je uvrštenje pjesama Jessie Ware na pojedine sudioničke kompilacije popratio procjenom kako je riječ o muzici namijenjenoj ozbiljnim ljudima koji su već dobrano zakoračili u zrelost, menadžerskim tipovima koji piju fina vina i zidove svojih soba ukrašavaju umjetničkim slikama. Ako ste netom pročitano interpretirali kao osudu, očito je da spadate u suborce s nezavisne scene, iako mi se čini kako se Tonćijev komentar više odnosio na Jessien potencijal dosezanja i onih ljudi koji muziku (više) ne prate toliko strastveno, ali si nikad ne bi dopustili priznati da je zapravo ne prate uopće, uvjereni u svoj istančan ukus. Promatrati takve s podsmjehom, a istodobno potajno žuditi sve mogućnosti koje temelji njihova lajfstajla mogu pružiti, malčice je licemjerno, pogotovo zato što Jessiena muzika vrlo efektno spaja ćudljivu, često i sumornu ambijentalnu eteričnost kakva bi se na bilo kojoj sobnoj kompilaciji skladno nastavila na, zašto ne, pjesme Memoryhouse ili Beach House, s velikim zahvatima velikog biznisa odrasle romantike Whitney Houston, Sade Adu ili Lise Stansfield. Na neka od tih područja ne bih kročio ni mrtav, ali nijekati ijednome konstitutivnom elementu utjecaj na uvjerljivost sasvim lijepog albuma ‘Devotion’ nema smisla ni opravdanja.

Uživo, iako se trenutačno još uvijek nalazi na jednoj od početnih prečaka ljestvice kojom se uspinje do statusa punokrvne soul gospodarice, Jessie Ware i njezin tročlani prateći bend (uz mnoštvo unaprijed pripremljenih aranžmanskih zvukova) već sad sviraju potpuni mainstream koncert, što ovom prigodom ne ciljam kao pogrešnu odluku. Sitno preoblikovanje elektroničkih podloga prema onome čime se Massive Attack već godinama muče (p)ostati zvijezde velikih dvorana i gitaristovo soliranje nalik na ono Chrisa Ree ili nekoga uglednog sessionera koji Bryanu Ferryju potvrđuje nužnost odmaka od imenjaka mu Ena zapravo se uopće nisu previše odrazili na delikatnu kombinaciju unutarnje lomljivosti i prkosne odlučnosti pjesama poput ‘Sweet Talk’ ili ‘No To Love’, u koju je Jessie ubacila i nekoliko stihova ‘I Want You’ Marvina Gayea. Zornost želje za pristupanjem glavnoj struji, čak i od strane djevojke vrlo debelih underground kredita – sinoć je izvela i svoju suradnju sa Samphom ‘Valentine’, u kojoj je muški glas otpjevao simpatičan bubnjar – više se očitovala u strukturi koncerta koji je svoje najubojitije momente ostavio za sam kraj, te postavljanju zvuka benda na način da je jasno tko se mora nalaziti u prvom planu. Što i mora, naravno, iako se i prvi pravi let Jessiena glasa čekao skoro do finalnih stvari.

‘Wildest Moments’ i ‘Running’ se jesu čuvale za sam kraj, i to kraj dvostrukog singalong vrhunca, ali vrlo velik dio okupljene publike otpao je na iskrene fanove Jessiena zasad jedinog albuma, pa atmosfera sedamdesetominutnoga koncerta nije uopće bila onoliko mlaka koliko nažalost zna biti i na koncertima većih imena, na kojima se čeka taj jedan hit. Uz navedene, Jessie u svojem repertoaru ima lijep broj jakih pjesama, pa je već kod ‘Night Light’ ili, za ovaj put izdvojene, ‘Swan Song’ bilo jasno da nije riječ o odrađivanju, kao i da će fanovi za sobom povući i umjerenije posjetitelje. Čak ni odsviran u cijelosti, ‘Devotion’ sam ne bi mogao ispuniti cjelovečernji program, pa ga je Jessie okružila navedenom ‘Valentine’, potpuno novom pjesmom koja se po netu navodi kao ‘Imagine It Was Us’ i dvjema obradama. Rihannina ‘Diamonds’ joj baš i nije trebala, jer kompetentno usklađivanje s Jessienim electro-soulom ne može prikriti činjenicu kako je nepotrebno podsjećati publiku da svijetom u koji je kročila trenutačno ipak vlada netko drugi, dok je ‘What You Won’t Do For Love’ soul šlageraša Bobbyja Caldwella bila nešto sasvim drugo, fino osvježenje i ukazivanje na Jessiene manje očite korijene. Sve skupa, s obzirom na još uvijek ne previše širok materijal i mjestimično koketiranje s preuglađenim satenom osamdesetih koji bi je, a nadam se da neće, mogao odvući od stare ekipe oštrijih londonskih ulica, Jessien je sinoćnji koncert pružio, da se okoristim naslovom njezine mi najdraže pjesme, 110 posto onoga što je uopće mogao, bivajući uvjerljivom ilustracijom trenutačne razvojne faze jedne već sad velike pjevačice i vrlo obećavajuće autorice. Set lista: Devotion – Still Love Me – Night Light – 110% – Imagine It Was Us – Sweet Talk – Diamonds – Swan Song – Taking In Water – Something Inside – What You Won’t Do For Love – Valentine – No To Love – Wildest Moments – Running

R.I.P. Jason Molina

Ožujak 19, 2013

Napustio je grad. Zauvijek.

http://www.youtube.com/watch?v=CTvzHEFbqHs

Hokus-pokus!

Ožujak 15, 2013

Iako na Močvarinim redovitim večerima Začarane Močvare dosad baš i nisam bio najrevniji gost, vjerujem kako sinoćnje ukazanje smijem proglasiti barem približavanjem idealu onoga kako su te redaljke zamišljene, ako već uspjeh uvjerljivosti i kvalitete uvelike ovisi o osobnom mišljenju koje svatko od zainteresiranih ima o svakome pojedinom izvođaču. Najljepša stvar vezana za sinoćnju čaroliju jest podudaranje atraktivnosti najavljenih imena s gomilom talenta koji je prštao na samoj pozornici, ali i s odličnim, vrlo brojnim i itekako susretljivim odazivom publike, koja se možda dobacila čak i preko stotke, i to gotovo već od samog početka, zakazanog za našim scenskim navikama ipak preranih 21 sat.

Da se kojim slučajem pristizanje ljudi karakteristično oteglo, sramežljiva Lovely Quinces možda bi pauze između svojih odličnih i inače vrlo samopouzdanih pjesama ispunjavala s manje pretjerano očite nelagode, shvatljive za nekoga kome je ovo sinoć bio jedan od prvih živih nastupa uopće. To njezino umiranje-od-srama zapravo se uopće ne bi ni primijetilo, ili barem ne bi ostavilo pokatkad neugodan utisak, da nije bilo postavljeno u potpuni nerazmjer s čvrstoćom materijala, izvođenog iznimno odrješitim udaranjem po akustičnoj gitari i glasom koji se ni po čemu ne može označiti kao tek obećavajući. Sigurna svirka i unutarnja atmosfera pjesama pokazale su zašto se oko Dunje (pravo ime) posljednjih mjeseci podigla oveća strkica, a pjesmama dosad puštenima u bijeli net – ‘Wrong House’, ‘Mr. Lonely Boy’ ili moja omiljena ‘Man On The Run’ – pridodani su jednako efektni komadi koji ne ostavljaju mjesta sumnji kako će prvi studijski materijal biti fino zaokružen. Dunjin je temeljni pristup okvir standardnoga kantautorskog zvuka, a iako su mene osobno neke pjesme podsjetile na Christine Smith ili Neko Case, smatram da su te usporedbe barem zasad neutemeljene; ne zato što ona, kao, još uvijek nije stigla dublje proučiti angloameričku kantautorsku scenu, nego zato što mi se čini kako iza njezinih mladenačkih pjesama još uvijek stoji onaj primarni instinkt uobličenja svojih emocija u stihove i melodije, nalik na onaj Patti Smith, podnošljive Janis Joplin ili, zašto ne, Fione Apple, čiju je ‘Hot Knife’ i obradila, zajedno s ‘Rock And Roll’ Led Zeppelin. U posljednje se vrijeme čini kako cijevi hrvatske nezavisne scene sa svih strana puštaju nova i nova kantautorska imena, ali situacija je još uvijek više brojna negoli zaista poplavljena kvalitetom, a Lovely Quinces vlastoručno opravdava solidan komad interesa usmjerenog našim novim trubadurima i trubadurkama. U četvrtak svira u Griču u sklopu Žura, pa imate šansu ili za popravni ispit ili za ponovljeno uživanje.

Uz troje perspektivnih domaćih izvođača, sinoć je u Močvari kao gost-zvijezda – iako imam neki dojam da bi se on sam ogradio od takve titule – nastupio i Stray Dogg, ovaj put samo u društvu akustične gitare i perkusionista/melodikara (ne, ozbiljno, kako nazvati svirača melodike?) Relje. Zapravo, nije Dušan ni toliko stariji, a bome ni toliko iskusniji od svojih sinoćnjih kolega, barem kada u obzir uzimamo period otkako smo ga postali svjesni barem mi sakeri za njegovu sortu decentnoga kišnog popa, pri čemu sam ja sam još i zakasnio nekoliko mjeseci u navlačenju na krasan debi ‘Almost’, lani naslijeđen vrlo dobrim ‘Fire’s Never Wrong’, koji mi se zasad ipak sviđa nešto malo manje. Prije godinu dana Stray Dogg sam gledao kao punokrvni šestočlani bend i sjećam se dojma kako Dušanovim pjesmama ti prigušeno rasvirani aranžmani zapravo ne trebaju, da su im svakako lijep i dobrodošao, ali tek ukras. Sinoćnji je nastup tu pretpostavku dijelom potvrdio, jer se, svirajući sam, Dušan još više približio emotivnom središtu pjesama poput ‘Dart’ ili ‘She Said’, a i odvažio posegnuti za obradama ‘Oh Boy’ Girls i ‘Everybody’s Got To Learn Sometimes’ opskurnjaka The Korgis, koju je svatko normalan upoznao tek preko Beckove verzije sa soundtracka ‘Eternal Sunshine Of The Spotless Mind’. S druge strane, tek se Reljinim pridruživanjem na cijelom nizu instrumenata, počevši s ‘Ugly Morning’ i vrhunac dosegnuvši u ritmičnoj ‘Soul’, nastup prometnuo u ispunjavanje tihe sobe nužnošću tihog zvuka, što je opojna atmosfera obaju dosadašnjih albuma Stray Dogga. Kruna Dušanove lijepe svirke tako je mogla biti bilo koja od izvedenih pjesama, ali i najava kako će se u maju ponovno pojaviti u Zagrebu, praćen cijelim bendom. Tad možda i čujemo sinoć neodsviranu ‘Almost’, koju možda i ne treba čuti svaki put, da se almost ne pretvori u surely.

Nakon pomalo povučenih Dunje i Dušana, ritam određene tugaljivosti razbio je zezatorski jam trio predvođen Markom Mrakovčićem, momkom pod čijom je producentsko-snimateljskom palicom nastao zavidan broj friškijih zagrebačkih nezavisnih albuma, te koji je svakom svojom notom neusiljeno i nenametljivo prezentirao svoj talent, ali i pristup kakav mene osobno nervira najviše na svijetu. Može li to malo ozbiljnije? A? Ne mislim sada da pjesme moraju tematizirati goruće svjetske probleme preko hermetičnih glazbenih podloga, nego jednostavno ljude koji znaju svirati, pjevati i pisati smislene tekstove želim čuti kao da im je to što rade najvažnija stvar na svijetu. Naravno, svjestan sam da je zapravo teško sranje ikome savjetovati ili prigovarati, ili što sad već ovdje radim, kako se treba baviti onime u čemu je očito i čujno i više nego dobar, ali kada se nečije najkonciznije pjesme doimaju kao pristigle iz repertoara Ezre Furmana, onda je meni osobno to sve malo prebljutavo vrckavo i živahno. S druge strane, reakcija publike, ne računajući moja generacijska i svjetonazorska gunđala, bila je točno onakva kakvu, pretpostavljam, Markove pjesme žele pokrenuti, što još jednom, dosadno, pokazuje kako je muzika toliko divna upravo zbog neograničenog dijapazona doživljaja i uživljaja koje može iskamčiti.

J.R. August uživo također nastupa primjetnim šoumenskim pristupom, ali mu ne dopušta zauzeti prednje mjesto ispred pjesama, ionako toliko dobrih da bi ih zasjeniti bilo vrlo teško. Otkako sam ga prije mjesec i pol prvi put slušao uživo postao sam poklonik koji slojevite pop-simfonije ‘Man With The Magnificent Mind’ i ‘Distort Reality’ vrlo često zavrti na YouTubeu, te slijedom toga još nestrpljiviji u iščekivanju da napokon uspije oformiti bend koji će uživo ono što je on sam odsvirao u studiju izvoditi jednako poletno i raskošno. Isključivo klavirske verzije, u kakvima izvodi sve četiri sastavnice svojeg projekta ‘Change Of Seasons’, pjesmama ne uskraćuju ništa suštinski bitno, ali jednostavno smatram kako je autorski big-picture ’60s pop-rock ipak dopadljiviji od barske piano-man zadimljenosti. Da me ne shvatite krivo, u taj ću dim uletjeti kad god mogu i kad god doznam da J.R. negdje svira, a kao kraj jedne izrazito lijepe večeri sjeo mi je fantastično.

Rekao nam je ne samo jednu stvar

Ožujak 11, 2013

Prošlogodišnju prvu pravu (dakle, ona polukomična polusimpatična prigoda u Pepermintu se ne računa) zagrebačku promociju ‘Verbalnog delikta’ bio sam propustio zbog itekako opravdanog razloga kumstva na Ikinom vjenčanju u Splitu, no sve i da jesam žalio za tim promašajem, informacije prijatelja koji na njoj jesu bili omogućile su mi miran san. Ispostavilo se kako je General Woo bio odradio jedan od onih svojih koncerata kakve je teško pridodati životopisu repera kojega neizostavno smatram najboljim u povijesti domaćeg hip-hopa, lako moguće i po svakoj posebnoj kategoriji, a svakako sudeći prema njihovu ukupnom presjeku. Međutim, kao što to zna svatko tko je bio na njih barem nekoliko, Woo je oduvijek bio sklon jednoj te istoj boljci, tremom ili tko zna već čime uzrokovanome trenutačnom zaboravljanju pojedinih stihova, koje bi se onda redovito prometalo u primjetnu indisponiranost i usiljeno nadoknađivanje jeftinim forama, kakvi se nekako nemaju ne opravdanja, nego smisla pojaviti u izvođača takve karizme, moćnih stihova i sjajnoga dramatično-melankoličnoga slavonskog flowa. Preksinoćni nastup u potpuno ispunjenome malom pogonu Tvornice (što je puno bolja opcija negoli da je veliki pogon pregrađivan napola, iako bih i izvođaču i organizatoru uvijek poželio obimniju zaradu) tako nije samo meni bio popravni ispit, nego je i sam Woo dobio šansu na, a jebiga još uvijek, domaćem terenu potvrditi svoje vlasništvo jednog od najboljih hrvatskih albuma tekućeg desetljeća.

Nije trebalo čekati previše da Woo pokaže kako si neće dopustiti kiksati i drugi put, što ne znači kako je u subotu sve stihove pjesama odabranih u repertoar izveo bez pogreške. Ono što je važnije su opuštenost i simpatičan samoprijekor kojima bi se nasmijao sam sebi i ili nastavio pjesmu izvoditi dalje ili narediti DJ-u da podlogu zarola ponovno. O tome se zapravo i radi, čak se i tehnički znatno uvjerljivijim koncertnim reperima od Wooa često dogodi omaška ili zaplitanje jezika, u tome po meni nema nikakve sramote, no majstori se odlikuju upravo stilom kojim se iz takve rupe na putu izvuku. Woo je to preksinoć radio sve bolje kako je više nego jednosatni koncert odmicao, tako da u drugoj polovici više nije bilo nikakvih zamjerki, pa su me čistoća izvedbe i dosta nabrijana atmosfera podsjetile na najbolji Generalov koncert koji sam ikad vidio, otvaranje Blackoutovih petaka u Aquariusu na proljeće 2002. godine. Naravno, Wooov se katalog u ovih desetak godina između znatno podebljao, ali i okrenuo u smjeru konzistentnije društvene kritike, koju ovaj povratnik u svoj rodni Vukovar bljuje poput otrova koji je prisiljen svakodnevno piti, jesti i udisati. Kao čovjek s koliko-toliko sređenim životom u metropoli zasigurno sam od Wooove prve ruke udaljen i više nego nekoliko razina, što ne znači da se ne mogu poistovjetiti s fenomenalnim, zgusnutim nizom ubojitih stihova ‘Zašto sada šutite?’, ‘Ne mora bit tako’, ‘Bankstera’ ili ‘Mene boli kurac’. Za vrijeme opipljive paranoje ‘Znam’ Rayka i ja smo istodobno zaključili kako je u kontekstu živog nastupa, koji je velikim dijelom uvijek zapravo slavlje postignutog, poplava crne žuči iz Woovih usta pokatkad preteška za podnošenje.

Samom sebi, Woo je olakšavao starim trikom sitnog usporavanja podloga pojedinih stvari, da reperu ostane više prostora za što razgovjetnije repanje, u čemu Wooovom markantnom no-bullshit pojašnjavanju ima malo takmaca, ali i prepuštanjem povećih dionica svojem bekeru DeYi. Momak izrazito tečnog flowa nije me uspio zainteresirati za koncentriranije praćenje sadržaja svojih repova, što može biti rezultat ne pretjerano uvjerljive boje glasa, ali je ponajprije otežano kontekstom u kojem sam ga prvi put čuo. Možda je Woou trebao predah dok je DeYo izvodio svoje dvije pjesme, ali nitko u klub nije došao čuti neke nove pjesme, osnovni motiv dolaska bilo je slušanje dobro poznatih Wooovih klasika. Uz golem dio ‘Verbalnog delikta’, Woo je koncert dopunio zahvaćanjem u gotovo sve prethodne faze svoje karijere, od svojih dijelova u ‘Padu sistema’ ili ‘Hrvatskim velikanima’ (iako ni njih nije izveo u cijelosti) preko neočekivane ‘Gledaj klošara’ do najmanje vatreno prihvaćene ‘Krv nije voda’, s istoimenoga, gotovo zagubljenog albuma koji biste ponovno trebali poslušati makar samo zbog ‘Vrati se na Dunav’. Vrhunac nastupa zbio se pri samom kraju, briljantnom izvedbom melankolične ‘S tobom ne znam’, koju isprva ne bih ni poželio čuti u pravilno pretpostavljenom kompletu socijalno-političkog nezadovoljstva, ali koja nam je svima poslužila i kao emotivno osobno olakšanje, ali i kao podsjetnik da je Woo od samog starta imao radar za mračnu stranu ljudske prirode. Poslije svirke, DJ je publiku nastavio uveseljavati selekcijom neizvedenih hitova Tram 11, što je, međutim, najviše veselja osiguralo samom Srkiju, koji je još dobrih pola sata ostao na pozornici podebljavati samog sebe. Zašto čovjek, uostalom, i ne bi uživao u svojoj muzici?

Big Red Letter Day

Ožujak 2, 2013

Koliko god muzike slušao i koliko god koncerata netko, u ovome slučaju ja osobno, prokrstario, mnogo toga zanimljivog i dobrog uvijek će ostati propušteno, možda ne zauvijek, ali barem neko vrijeme. Novosađane Red Union već skoro cijelo desetljeće cijenim izdaleka, zahvaljujući dvjema stvarima, od početka vrlo jasno i izravno proklamiranom antifa svjetonazoru (to uzrokuje ovaj dio o cijenjenju), te potpuno promašenoj pretpostavci, čije mi korijeni doista izmiču, kako je riječ o bendu debelo s one strane prihvatljivog mi bučanja (a zbog toga ovo izdaleka). Makar zasnovana na temeljima koji nemaju veze s realnosti, kriva vizija benda kao čvrste anarhoidne krlje zaustavljala je svaku pomisao o stvarnoj provjeri njihova rada, sve dok me Goc nije pozvao da sinoć odemo do KSETa. Računao sam da ne može biti loše neko vrijeme provesti s dragim prijateljem, a kako su u paket bili ubačeni i dragi mi punkozaci Cherkezi United, plan o još jednoj ugodnoj klupskoj večeri uz glasne (ili glasnije) gitare nametnuo se sam po sebi. Međutim, ovi moji zazori iz uvoda vrlo su brzo bili poljuljani prvo Gocovom tvrdnjom kako Red Union i nisu baš ono pankerski punk, što je izrekao kao pohvalu fino konstruiranim pjesmama, profesionalnom pristupu i raspjevanim melodijama, a onda zatim i usporedbom s The Clash i Swingin’ Utters, koju mi je dojavio ugledni punk-autoritet Lale.

Već prva pjesma Red Uniona razjasnila mi je da mi nijedan od sugovornika nije lagao, niti da imaju problema s doživljajem nečijeg zvuka, jer se ova energična, strastvena četvorka odrješito sručila u niz žustrih rock’n’roll pjesama očitog pankerskog zaleđa, ali ne i njegovih nekoherentnih elemenata izbjegavanja svega klasičnog i običnom uhu prijemčivog. Malo mi je smetalo što sam svoj prvi susret s bendom doživio u tek solidno ispunjenom klubu, jer me dojam kako ove himnične pjesme fenomenalnih i odlično ispjevanih melodija svoj puni efekt postižu prilikom osjetnije sinergije s raspaljenom publikom uopće nije napuštao tijekom cijeloga jednosatnog seta. Svaka od odsviranih me je toliko vukla na pjevanje, da mi je baš bilo žao što ne poznajem ni najmanji dio repertoara, pa da se uključim barem u poneki refren, koji su me uz već navedene bendove podsjećali i na najrokerskije Rancid i nešto raniju Socku. Možda sam i zato finalni dvojac obrada, pojačan još jednom na bisu, osjetio kao neke od najuvjerljivijih kavera kojima sam ikad nazočio. Postoji izreka kako je bend dobar koliko i obrade koje svira – odnosno, ako nije postojala dosad, onda sam je upravo ustanovio – a Red Union su svoj nastup završili s ‘In The City’ The Jam i ‘The Partisan’, koju ja znam preko Leonarda Cohena, ali me ne bi začudilo da je riječ o standardu koji srodni bendovi drmaju diljem svijeta. Po povratku, odsvirali su još i ‘Save The Last Dance For Me’ The Driftersa, što sve skupa pokazuje i širinu utjecaja koje upijaju, bližu ovoj novijoj bradatoj romantici negoli klasičnom ’77 punku. Nikad nije kasno za otkriti dobar bend, jučer sam ponovno zaključio.

Nije ni bitno jesu li Cherkezi United bili službeno definirana predgrupa Red Unionu, ili je riječ bila tek o zajedničkom nastupu, koji je pokazao kako se najbolji zajednički koncerti dobivaju sviranjem dovoljno srodnih, a ipak i dovoljno različitih bendova. Pankersku ljevicu Cherkezi su poduprli i imidžom u kojem su se isticale petokrake, ne samo nekolicinom svojih zabavnih antifa poskočica, ali su se svojim ruskim melodijama u samom startu fino povukli ustranu, na svoj teritorij, na kojem, čini se, dovijeka mogu svirati to svoje pogonsko gorivo svakog tuluma. Goc se poslije nastupa svojem kolegi Brunu požalio kako su svirali za nijansu predugo, što meni osobno uopće nije smetalo, ali mogu razumjeti takav stav od nekoga tko nije toliki poklonik grupe poput mene. Da, i ja sam dojma kako je slavenski turbopunk koktel Cherkeza ubitačniji u kraćoj, idealno 45-minutnoj dozi, ali nije da mi smeta ni kada im se nastup odulji. Njihove pjesme jednostavno žude ono usporavanje poslije neke dvije trećine, za kojim slijedi postepeno ubrzavanje i povratak u raspašoj, zbog čega onda gotovo ni jedna pjesma ne traje manje od pet minuta. U ovom slučaju to nikako nije pretjerano, jer jednom kada se u te pjesme uđe nema razloga za poželjeti brzi izlazak. ‘Petoljetka’ je album dostojan žive meštrije ovog benda, i drago mi je da ga sviraju u cijelosti.

A sad pičim na pripreme za večerašnji Potlistin rođendan. Iako na njemu sviraju redom mi omiljena imena i jedan novi zanimljiv bend, izvještaj s te svirke neću pisati; bilo bi glupo da kao jedan od organizatora, ali i jedan od izvođača, hvalim svoga konja, koliko god taj isti konj doista i bio najbolji.

Ciljaj mjesec i padni na zvijezde

Ožujak 1, 2013

Jedna od skupina procjena koje me u svijetu pisanja o muzici osobno najviše nerviraju jesu tvrdnje o nečijem potencijalu, zbog kojeg izvođača na kojega se odnose, kao, vrijedi pratiti i u ranijim fazama karijere, ispunjenima povremenim zapinjanjima i slabijim radovima. Po meni, najčešće, potencijal se čuje samo tamo gdje je doista i realiziran u konkretan kvalitetan rad, a eventualno naginjanje omjera na pol manje uspjelih češće svjedoči o nekim drugim, različitim okolnostima i karakteristikama. No, kako to uglavnom biva i kako se to uglavnom dogodi baš da se moram sam sebi isprazniti u usta, najsvježije upražnjenje gornjih polu-promišljanja sinoć mi se odvilo baš na nastupu momka kojega ove godine nekako redovito pratim baš zato što, evo ga evo ga!, smatram kako posjeduje finu zalihu još uvijek ne do kraja ispunjenog potencijala. Elephant And The Moon jučer je nastupio u programu Škrabice, i jednom kada se drugi planovi za večer nisu uspjeli realizirati uopće nisam dvojio o svojem posjetu, čemu treba pridodati i želju da u svim oblicima i kad god mogu poduprem dragu Booksu.

Prvi sam mu put bio uhvatio tek sam kraj nastupa, a svirka na Žuru ipak je uza sve ostalo bila označena i ne pretjerano adekvatnim tehnikalijama, stoga je sinoćnji skorojednosatni nastup zapravo bio prvi pravi koji sam mu odslušao do kraja, ali možda i ne od početka, jer sam u klubić/kafić ušetao usred jedne od inače vrlo rječitih najava. Uz to, ugodan ambijent fotelja i stolica svakako je prikladniji za praćenje ovog tipa kantautorskog indieja, pa to što mi se Elephantov sinoćnji nastup svidio više od dosadašnjih s jedne strane jest logično, ali s druge i potpuno zasluženo. Dvjema najefektnijim pjesmama, ‘The Night Is Catching Up With Me’ (potpuna hitčina, za snimljene kazete posvećene simpatijama) i ‘The Good Life’, ovaj je put bilo pridodano primjetno više novijih – ona najfriškija, napisana za prijateljicu koja se nije pojavila na svirci, vrijedna je upravo skicirane anegdote – za koje mi se čini kako su pisane i skladane s nešto malo više samokontrole. Mene i dalje apsolutno razoružavaju mladići koji u svakome ostvarenom ili propalom izlasku vide izvrsnu inspiraciju za pjesmu, samo što je vrlo teško postići da svaka od njih onda bude podjednako dobra i uvjerljiva. Gore spominjani potencijal u ovom slučaju nisam toliko adresirao na stil ili izvedbu – kantautorska rokenrol romantika sasvim mu odgovara, još jednom potvrđujući kako je osnovni preduvjet za sviranje dobre muzike slušanje dobre muzike, a momak ima i fini hrapavi glas koji se s njom slaže kao saliven – koliko na osvješćivanje potrebe za skladateljskim škarama koje bi ponegdje izrezale neke suvišne ili repetitivne dijelove. Imam dojam kako je dobar dio pjesama koje sam sinoć čuo prvi put pristigao upravo s toga puta, među njima i dovitljiva posveta ‘Santa Barbari’ kojoj sam zaboravio ime, ali se u njemu spominje Eden. Najavivši obradu tragikomičnih Godsmack, Petar me umalo pa ozbiljno naljutio, dok tijekom izvedbe same nisam skužio kako je tretira jednako, čak i približno omamljujuće i uvjerljivo, kako pjesmama sa sličnog noise/metal/buka/krlja teritorija prilazi Mark Kozelek (‘Like Rats’ je odličan, ali samo za fanove), a tome nije dopušteno prigovarati. Kaže zakonik, ja samo prenosim.

Ono što mi se kod Petra posebno sviđa jesu opčinjenost i začaranost istim onim mitologijama romantičnih poraza kakve su i meni samom rovale glavom kada sam bio u njegovim godinama, a da se ne lažemo, isto to rade i danas, iako ipak nešto rjeđe i manje nasrtljivo. Muzika koju svira jest preuzeta od pretpostavljivih uzora, ali takvi je i jesu nudili upravo onima koji će je prihvatiti bez previše dvoumljenja, puštajući nekad neobjašnjivim instinktima da ih usmjeravaju. Jednom kada se iskustvu preslušanoga ili pročitanoga – oduvijek jednako aktivnom koliko je i ono proživljeno, ako ne i više – pridruži nešto više stvarnoga, kada tekstove koje želi napisati umjesto njega napiše život, Petar će se vrlo vjerojatno i uspjeti dobaciti do ovog mjeseca iz imena pod kojim se odabrao predstavljati. Samo što mi se čini da će svoje najbolje pjesme, malo paradoksalno, imati tek kada mu to dobacivanje ne pođe za rukom, onako zamalo, bilo je toliko blizu a opet ništa.